„Moralna je odgovornost najosobnije i neotuđivo ljudsko vlasništvo te najdragocjenije ljudsko pravo. Ne može se oduzeti, podijeliti, ustupiti, založiti ili pohraniti na sigurno. Moralna odgovornost je bezuvjetna i beskrajna, a očituje se u neprestanoj strepnji da se nije dovoljno očitovala. Moralna odgovornost ne traži potvrdu za svoje pravo da bude ili za svoje pravo da ne bude. Tu je prije svake utjehe ili dokaza i nakon svake isprike ili razrješenja grijeha.” Te je lijepe riječi napisao sociolog Zygmunt Bauman u svojoj knjizi Postmoderna etika koju sam nedavno pročitao i ostao zatečen onime što je u njoj pisalo.
Bauman nam u toj knjizi predstavlja postmoderno doba kao epohu opterećenu moralnim problemima s kojima se ljudi nisu nikada susretali – i k tome ih još imaju u dosad neslućenim razmjerima. Ljubavne i spolne veze izgubile su institucionalnost i postale krhke i nestalne, tradicije se izmišljaju i uskrsuju, građani najciviliziranijih zemalja ponovno se okupljaju u plemena, a tehnološka civilizacija konačno je u mogućnosti da uništi planet – što možda već i čini. Što više proizvoda ima u shopping centrima, to političari nude manje utopija, a od ljudi se očekuje samo jedno: da ne rade ekscese. Muškarci i žene prigrljuju potpuni individualizam, u kojemu uzdižu same sebe bez ikakvih skrupula, susreću se u nizu epizoda koje su bez obveza, a ako i postoji netko izvan njih samih, njega se tolerira – što u jeziku postmoderne znači da se prema njima odnosi ravnodušno.
Teško je sve to prihvatiti jer mi smo djeca modernizma koji nije vjerovao u pojedinca. I kapitalistički i komunistički zakonodavci i mislioci odlučili su dati moral pojedincima izvana jer su se bojali slobode – ako bi se pojedincu dala sloboda moralnog izbora, uvijek je postojala mogućnost da ne izabere ono ispravno i dolično, a to se htjelo izbjeći. Razum je tako trebao nadoknaditi ono što vjera više nije mogla, a Država ono što se nije smjelo prepustiti pojedincu. Da pojedinci – i na Istoku i na Zapadu – ne bi izabrali nešto kriminalno, nemoralno ili jednostavno iracionalno – davani su im izvana etički principi i tako se društvo kontroliralo.
Ni liberalno ni komunističko društvo nije očekivalo da njihovi članovi žive jedni za druge – bilo je dovoljno da žive jedni kraj drugih i ne talasaju. Umjesto socijalizacije i moralne odgovornosti, bilo je dovoljno da budu pokorni moralnim autoritetima. Takvi članovi društva lako služe tuđim intencijama i nemaju uvida u doseg svojih postupaka, što se posebno bolno očituje u doba ratova i progona: druge se ljude proglašava isključenima iz moralne zaštite ili ih se čak raščlanjuje, pa se pojedine njihove karakteristike proglašavaju neadekvatnima. Pojedinci su tako otuđeni od vlastite moralne odgovornosti; ona im je predstavljena kao neučinkovita i nepotrebna, a neprijatelji Države više nisu moralna sebstva i ne treba razbijati glavu oko njihove (loše) sudbine. Osim toga, tu je i gomila koja uvijek vreba da rastopi norme i razlike, da se zajedno ode na ples, utakmicu, tučnjavu ili u rat.
Modernizam je tražio utemeljena pravila koja bi univerzalno važila – i nije ih našao. Naslijedila ga je postmoderna, koja je uvidjela da nema neaporijskog i neambivalentnog etičkog koda. Danas vidimo na sve strane ono o čemu piše Bauman: moralna ambivalencija je u srcu ljudskog iskustva, moralni fenomeni su inherentno neracionalni, moralnost ne može biti univerzalna, a moralni čini nikada ne mogu dovesti do potpunog zadovoljenja – ali mogu dovesti do nemoralnih posljedica. Postmoderno društvo nastanjeno je pojedincima koji žive s drugima, ali ne i za druge.
Tradicionalno društveno i političko tijelo već je odavno nestalo. Države-nacije su zato povele rat protiv lokalnog, neregularnog i spontanog, a vrhunac su njihova uspjeha nacističke bakljade i komunistički sletovi. Nasuprot totalitarističkom entuzijazmu masa, liberalno-demokratska država proizvodi samo melankoliju, dosadu i apatiju. Naravno, kad je služenje slovu zakona početak i kraj ljudske dužnosti (a ne postoji moralni subjekt koji može reći: ispunio sam svoju dužnost). I bilo bi i danas dosadno da država-nacija i dalje ispunjava svoju trostruku ulogu jamca ekonomske solventnosti, pružatelja kulturalnih usluga i naoružanog čuvara granica. No globalizacija ekonomije svela je državu na to da osigurava gostoljubive uvjete za kozmopolitske brokere i da im posluži na pladnju niske poreze i hladno piće dok se odmaraju uz hotelski bazen; industrija popularne kulture dosegla je u međuvremenu do svake satelitske antene od Patagonije do Kamčatke, a interkontinentalne rakete ismijavaju svaku iluziju o nacionalnoj sigurnosti. Pa što da onda rade građani kad im država više ne nudi spas nego da se proglase poreznim obveznicima i okrenu privatnim sudbinama.
Ionako je njihov društveni prostor napučen samim dvodimenzionalnim likovima – susjedima uz koje se živi (a ne za njih) i stranaca o kojima znamo malo, a želimo znati još manje. Zato razvijamo tehnike mimoilaženja kako bismo što neupadljivije prošli uz njih. Pa i one nam trebaju sve manje jer je ulica postala opasna i služi nam tek da se krećemo od jednog interijera do drugog. Mjesto za izlaske postaje shopping centar, prostor koji svoju ugodu duguje strogoj kontroliranosti. U nesigurnom svijetu opsesivno tražimo spas od tehnologije. Čovjek moderne vjerovao je, a ta zabluda i dalje tvrdoglavo živi, da se svi problemi koje tehnologija izazove mogu riješiti novom intervencijom tehnologije. No tehnologija ne funkcionira tako: tehnologija je fiksirana samo na jedan problem i samo za nj nalazi rješenje; čitav svijet ostaje izvan vidokruga. Ako dobijemo lijek za bubrege, stradat će nam jetra; ako se eksploatira šuma, poubijaju se njezini stanovnici; ako se proizvode automobili, iscrpe se rudna bogatstva, zakrče gradovi i zagadi okoliš. No to se sve smatra jednostavnom nuspojavom. To što je cijeli svijet podvrgnut tehnologiji, uvećalo je takve nuspojave do katastrofalnih razmjera te prijeti posvemašnjim uništenjem našeg životnog habitata, što znači da moralni odabiri danas utječu na život još nerođenih. Tako politika provođenja tehnologije nije ništa drugo nego uvođenje vrhunskog reda za malobrojne najbogatije zemlje – što ostatak svijeta plaća iscrpljivanjem resursa, poremećajem klime i potpunim opustošenjem. Demokratske debate oko moralnosti političara tako promašuju cilj – osobni moral političara manje je bitan ako je politika koju provode nemoralna na planetarnoj razini.
Baumanovo je oko oštro i sve vidi. Ne možemo pospremiti dvorište ako samo premještamo smeće iz jednog kuta u drugi – moramo ga prebaciti preko ograde. A budući da smo na svijetu svi povezani, baš to ne možemo. Ta jednostavna i očita činjenica baca sasvim novo svjetlo na našu moralnu odgovornost prema stanovnicima siromašnih zemalja: nije potrebno raditi zamršene povijesne, političke i ekonomske analize da bismo pokazali izvor njihova siromaštava – izvor njihova siromaštava naše je bogatstvo. Nama se može činiti da nemamo ništa s patnjama ljudi u Darfuru, da je riječ o vjerskom, političkom ili nacionalnom sukobu (kao što se svojedobno govorilo i o raspadu Jugoslavije), ali linija zapovjedne odgovornosti neumoljivo vodi do nas: u Darfuru ima nafte koju crpe Kinezi, Kinezi naftu crpe jer žele dostići Amerikance, Amerikanci žele ostati na vrhu – a i mi želimo biti kao Amerikanci. Coca cola koju držimo u ruci dio je američkog sna zbog kojega se bombardiraju kršćanska sela u Darfuru. Jer jedino što liberalni kapitalizam ne priznaje jest ograničavanja ekspanzije, on je uvijek u potrazi za nečim što bi se moglo iscrpljivati. Najnoviji je na redu Mjesec koji smo bombardirali da bismo otkrili može li se i ondje nešto eksploatirati.
Mi? Da, mi.
