U čast velikoga promicatelja i zaslužnoga franjevca mojega rodnoga kraja, fra Martina Nedića (1. travnja 1810. – 26. svibnja 1895.), napravio sam bistu tijekom Likovne kolonije 2002. godine. Nadahnuće sam dobio nakon nalaska jedne stare fotografije fra Martina, koja je poslužila kao inspiracija. Bista je visoka 60 centimetara, izlivena je u bronci, na kamenom postolju. Postojala je želja da se tim činom oda priznanje velikom pjesniku i istinskom ilircu, koji se u desetljećima svojega rada trudio održati hrvatski nacionalni identitet na tom prostoru.
Bila je ideja da uspomena na fra Martina, osim u požutjelim knjigama i biografijama, ostane trajno živjeti u samostanskom dvorištu. Iznimno je i povijesno djelo što je 1864. godine fra Martin nakon silnih peripetija dobio dozvolu – ferman za gradnju crkve u Tolisi, o čemu također svjedoči fotografija sa spomenutim podatcima. Želja je da se svaki franjevački redovnik ugleda u životni put svojega časnog prethodnika, crpeći iz njega snagu i u onim po Hrvate teškim trenutcima, kada nije bilo jednostavno ostati vjeran svojoj katoličkoj vjeri i pripadnosti hrvatskom narodu. Doista je riječ o glasovitom sljedbeniku Ljudevita Gaja, provincijalu Bosne Srebrene, čovjeku čiji spomen i danas čuva Zaklada Terra Tolis koja od 2010. godine dodjeljuje uglednu književnu nagradu, upravo s imenom fra Martina Nedića.
Stoljeća će prohujati, no ostat će nezaboravno sve ono što je ovaj franjevac činio za očuvanje hrvatskoga narodnog jezika, suprotstavljajući se mađaronima i svima koji su oduvijek otkidali djelić hrvatskoga „kolača”, govoreći čuvenu rečenicu: „Ja sam za ljubav vašu naučio mađarski, vi sada za ljubav Hrvata učite se ilirski govoriti.” Neka i ova bista pruži mnogim zaljubljenicima u povijest priliku za još detaljnija istraživanja fra Martinovog djela, prkoseći i svim novijim vjetrovima koji često pokušavaju zatrti tragove ranijeg postojanja i djelovanja Hrvata na tim prostorima.
