Početna stranica » Baštinici ili taoci „skadarskog meridijana“?

Baštinici ili taoci „skadarskog meridijana“?

241 pregleda

Ako se pisanju povijesti poput Agnes Heller posvetimo kao postupku „pretvaranja nepoznatog u poznato“ koje „automatski povećava samopouzdanje“ onda će kroz (u)poznavanje povijesti čovjek dati smisao vlastitom životu. U bosanskohercegovačkim uvjetima – a ta je pojava znatno starijeg datuma – čovjekova se nagonska potreba za poznavanjem prošlog često usmjerava protiv njega samoga – i prvoga do njega – pretvarajući ga u žrtvu heroizirane prošlosti s kojom se on strasno identificira autistički ostajući suprotstavljen istinitoj priči: znanstveno verificiranim činjenicama koje stvaraju smislen pogled na svijet. Je li moguć pledoaje za jedno zajedničko polazište, kao pokušaj davanja odgovora na pitanje: Kada i kako je sve započelo? Ovom prilikom za naše tragedije i nesporazume neće biti okrivljeni Turci, pozornost ćemo usmjeriti na skadarski meridijan – zamišljenu liniju podjela i raskola.

Povijesna logika skadarskog meridijana na vidjelo izlazi od vremena teritorijalno-administrativnih podjela Rimskog Carstva kada je nakon rata između Rima i Ilira osnovana pokrajina Ilirik (Illyricum). Car Dioklecijan izvršio je 297. godine razdiobu podunavskih i balkanskih zemalja podijelivši svaku od tri dotadašnje ilirske provincije (Gornju Panoniju, Donju Panoniju i Dalmaciju) na dvije. Zapadni dio Dalmacije od rijeke Raše u Istri do rijeke Drine zadržao je staro ime, dok je istočni dio od Drine do rijeke Ibra i planine Šare imenovan provincijom Praevalitanom (Praevalis). Zajedno s četiri panonske i dvije alpske pokrajine uključena je Dalmacija u sklop prefekture Italije, dok su zemlje istočno od rijeke Drine do Rodopa, zajedno s provincijom Praevalis, ujedinjene u prefekturu Ilirik.

Prilikom podjele Rimskog Carstva na Istočno i Zapadno pod carem Teodozijem 395. granica između Dalmacije i Praevalitane ostala je na rijeci Drini – u „susjedstvu“ skadarskog meridijana. Linija koja je preko Balkana odvajala dva dijela Carstva bila je u osnovi ista kao stara grčko-latinska kulturalna linija i kasnija pravoslavno-rimsko katolička. Uvijek prisutne razlike između grčke i latinske kulture narasle su s različitim političkim ambicijama. Vjersko se manifestiralo u svojem političkom značenju.

Tragom političkih išle su crkvene podjele, uključivši raskol iz 1054. E. Kornemann smatra da je ova podjela djelovala sve do pucnjeva u Skupštini 1929. godine. Objašnjenje ovog fenomena dugog trajanja prije svega leži u sferi nedemokratskih političkih rješenja s vjerom kao konstituantom nacije.

Tako je povučena demarkacijska linija između Istoka i Zapada, ali ne kao rezultat vojnih operacija, već na osnovi geopolitičkih razloga. Granica je polazila od ušća Drima u Jadransko more k sjeveru i dolinom rijeke Drine izbijala na Savu, da bi njezinim tokom prema istoku stigla do Dunava. Odmah do ove pružala se zamišljena linija povučena između Beograda i Boke Kotorske koja je dijelila zapadno-latinsko od istočno-grčkog jezičnog prostora. Na tom području, istočno od moravsko-vardarske doline, ležala je granica između Ilira i Tračana.

S jedne i druge strane ove granice stoljetnim su povijesnim razvitkom formirane dvije inačice kršćanske slavenske civilizacije: zapadno-europsko katolička i istočno-bizantsko pravoslavna koje su se uza sve razlike razvijale i kao srodni kulturološki organizmi.

Tako su i prije njihova doseljenja u jugoistočnu Europu tijekom VI. i VII. stoljeća administrativno-teritorijalne podjele zasnovane na reljefu pripremile „pozornicu“ na kojoj se od tada odvijala povijest Južnih Slavena. Velike prometnice Morava-Vardar-Solun i Beograd-Carigrad, uz dva putna smjera (Via Egnatia i Via de Zente) koji su istočnu jadransku obalu (dugo pod vlašću Bizanta) povezivali s unutrašnjošću, dovele su Slavene nastanjene istočno od rijeke Drine u tijesnu vezu s bizantskim državno-crkvenim središtem na Bosporu. S druge strane, geografske odlike Zapadnog Balkana – otvorenost prema Panoniji, Srednjoj Europi i Italiji – i mreža rimskih cesta između jadranske obale i unutrašnjosti, Slavene zapadno od Drine približile su centru Zapadnoga kršćanstva.

Slika kulture formirane do sljedeće povijesne prekretnice – osmanskoga zaposjedanja Carigrada 1453. – koja je na Balkanu označila početak nove „globalizacije“ reflektira borbu između dvaju srodnih ali i suprotstavljenih principa što su ih u sebi nosili Istok i Zapad. Onaj tko bi se odvažio na takvu znanstvenu „avanturu“ da sve to definira i sistematizira našao bi se pred nepremostivim poteškoćama, ali isto tako u zahvalnoj ulozi da otkriva što je na ovoj podijeljenoj „pozornici“ nastalo sinkretističkim procesima rimskih, bizantskih, germanskih i slavenskih kulturnih konstituanata. Smještenom između kršćanskog Istoka i kršćanskog Zapada na Balkanu, koji u cijelosti nije pripao ni jednoj strani, uključivanje Istoka značilo je modifikaciju prema strukturi zapadnog tipa modela i normi, ali i obratno modifikaciju i prilagođavanje sukladno vrijednostima koje su krasile Istok. To je značilo koegzistenciju latinske i ćirilske pismenosti, romaničko-gotičke umjetnosti i bizantskih umjetničkih formi, Katoličke i Pravoslavne crkve uz šizmatičku Crkvu bosansku, kolebanje između različitih kršćanskih konfesija – kasnije između njih i islama, datiranje prema zapadnom i istočnom računanju vremena, jedinstvenu sepulkralnu umjetnost stećaka od jadranskog zaleđa do zapadne Srbije, svece istočnoga u sferi izloženoj utjecaju zapadnoga kršćanstva, staroslavenski jezik ćirilo-metodske provenijencije u bogoslužju kao u Hrvatskoj gdje se održao sve do Drugog vatikanskog sabora, istočno monaštvo reda sv. Bazilija u srednjovjekovnoj Bosni…

Srednjovjekovno značenje pojmova Istoka i Zapada na Balkanu u osnovi je ostalo vezano za pravoslavlje i katoličanstvo čija je granica još od druge polovice IX. st. prolazila područjem skadarskog meridijana. Dolaskom Osmanlija u drugoj polovici XV. st. to značenje uz stare antagonizme poprima oblik antagonizma između kršćanstva (katoličanstva i pravoslavlja) i islama. „Globalizacija“ u okviru teokratskog Osmanskog Carstva prebrisala je za nekoliko stoljeća antičko-srednjovjekovnu granicu i Karlovačkim mirom iz 1699. uspostavila novu na rijeci Savi. Berlinski kongres koji je 1878. označio smjenu Osmanskog s Austrougarskim Carstvom u BiH tu je vjekovnu granicu opet instalirao na Drini. Mirovni sporazum u Versaillesu 1918. i osnivanje Jugoslavije označio je ponovno pomicanje drevnih granica na zapad sve do Slovenije. Uspostava NDH (1941-1945) oživjela je „dogmu“ o rijeci Drini kao civilizacijskoj granici (Hrvatska do Drine), da bi u Drugoj Jugoslaviji (1945-1991) ta doktrina bila redefinirana u sklopu blokovskog sučeljavanja Zapada i komunističkog Istoka na principu ideološke podjele „fifty-fifty“. Daytonski mirovni sporazum iz studenog 1995, poput nekog završnog računa povijesti, na temelju etničke podjele BiH sažima povijesni put svih podjela zacrtanih i prije 395. godine.

Baštinici ili taoci skadarskog meridijana? Jednoznačan odgovor izmiče tako da se kao „siguran“ odgovor nameće osnovno pitanje historičnosti: Odakle smo došli, što smo i kuda idemo? Možda je u krajnjoj liniji naš izbor svediv na jačanje svijesti o tome kako nas nasilje i sila mogu pretvoriti u svoje objekte te kako i sami možemo podleći napasti da primjenjujemo nasilje da bismo našli svoju ličnost. Otvorena mogućnost ogleda se u tome da sadašnjost treba shvatiti znanstveno, prošlost također (A. Heller).

Iz svega bi se dalo spoznati da se najvažnija prekretnica u povijesti BiH – ona zacrtana geografijom – odigrala prije svih ostalih. „Kulise“ na našoj životnoj pozornici postavljene su davno prije nego su napisani „tekstovi“ naših uloga. Nije u pitanju determinizam u povijesti, samo mjera opreza u funkciji jačanja zdravog razuma čiji je zadatak sve to „probaviti“.

Države i vjere se poput godišnjih doba smjenjuju, rijeke i meridijani ostaju, s njima ljudi: njihovi baštinici i taoci.