Usud mnogih umnika, mnoštva sjajnih književnika, izvrsnih pisaca je da padnu u zaborav i postanu „napušteni pisci”. Taj usud je osobito koban u slučaju kršćanskih pisaca poput Riccarda Bacchellija (1891. – 1985.). Talijanist Mario Festini stoga s pravom tvrdi: „Bacchelli zapravo predstavlja u povijesti novije talijanske književnosti posljednji vapaj 19. stoljeća, labuđi pjev jednoga vremena i jednoga senzibiliteta koji očigledno predstavlja danas prevladani anakronizam”, a talijanski književni kritičar Silvio Guarnieri piše: „Kritičari koji su se divili čvrstomu građanskom idealu, a koji su prije bili zadovoljni njegovim djelom, napustili su ga; mladi su pak u njega sumnjičavo gledali smatrajući ga pojavom tuđom našoj epohi. I tako je Bacchelli ostao napušteni pisac; posjeduje doduše svoju publiku dovoljno kompetentnu da ga cijeni više od uobičajenih romanopisaca, ali on neće nikad dostići njihovu popularnost, jer se lako može ocijeniti kao težak pisac, a današnji se svijet želi zabavljati bez velikih napora.”
Ako suvremeni čovjek u sebi još i čuje unutarnji glas koji mu augustinovski govori tolle lege (uzmi i čitaj), ako još i posegne za knjigom, onda ta knjiga mora imati karakter zabavnoga štiva i ne smije biti odviše misaono zahtjevna. A Bacchellijeva djela upravo su misaono zahtjevna. Nakon ranih „dekadentističkih” pjesničkih zbirki, pridružuje se on programu obnove klasicističke književne tradicije. Njegov književni opus seže od filozofske bajke i fantastičnih novela do povijesnih romana. Čak ga i Benedetto Croce, koji rijetko kojemu suvremenom književniku odaje priznanje, hvali nazivajući ga najsnažnijim od svih novijih talijanskih pisaca.
Sretni vjekovi ne postoje
Već od svojih prvih djela navikao nas je Riccardo Bacchelli na zaruke povijesti i mašte. S godinama i svojim književnim dozrijevanjem postao je najpoznatiji predstavnik toga neobična spoja. Ali ni u jednome svome djelu nije se suočio s tako teškom i delikatnom zadaćom kao što je čaroban splet pripovijedanja vezanih uz jednoga od najvećih svetaca kršćanstva, Franju Asiškoga i njegova oca Pietra Bernardonea. Za povijest i povijesne teme gajio je Bacchelli posebnu ljubav. Od devedeset četiri godine svoga života većinu je proveo proučavajući upravo povijest – obiteljsku, građansku, političku, crkvenu, društvenu.
U almanahu svojih mudrih misli naslovljenih Cinquantadue pensieri iz 1929. godine, Bacchelli pruža sljedeći sud o povijesti: Postoje nemirna stoljeća, sigurna stoljeća, katastrofalna stoljeća, trijumfalna stoljeća, mračni vjekovi, vjekovi svjetlosni; ali sretni vjekovi ne postoje. U opsežnu romanu Non ti chiamerò più padre (Neću te više zvati ocem), iz 1959. godine, obrađuje jedan vrlo nesretan događaj iz 13. stoljeća, iz života svetoga Franje Asiškog, naime njegovo razilaženje s vlastitim ocem. Ako Isusovu prispodobu o dobrome ocu i njegova dva sina možemo nazvati Prispodobom o izgubljenu sinu, onda Bacchellijev Non ti chiamerò più padre možemo nazvati romanom o izgubljenu ocu.
Asižanin i njegov otac
Radi se o povijesno zasvjedočenom bolnom događaju osobnoga i javno-sudskoga razilaženja Franje Asiškoga i njegova oca koji se odigrao pred biskupskom palačom u Asizu u prisutnosti gradske uprave, biskupa Guidoa II. i građana Asiza, 12. travnja 1207. godine. Nevjerojatno je kako je Bacchelli ovu kratku scenu i odnos Franje Asiškoga i njegova oca uspio ispisati na više od 800 stranica. Spontano se pitamo, što je autor sve morao iščitati za ovu povijesnu rekonstrukciju? Recenzenti tvrde kako mu nije promakao nijedan dokument koji samo stručnjaci za franjevačke studije poznaju i objavljuju u specijaliziranim časopisima. Uvelike se oslanjao na desetljetna istraživanja umbrijskih arhiva povjesničara Arnalda Fortinija koji je kao nijedan drugi istražio povijest grada Asiza.
Neću te više zvati ocem je nadasve fascinantan roman jer osuvremenjuje život Franje Asiškoga viđena očima njegova oca, bogatoga trgovca Pietra Bernardonea koji ne razumije svoga sina i ne prihvaća njegovo radikalno nasljedovanje Isusa Krista. Donosim tu povijesnu scenu kako ju je u kolumni Arhimedov vapaj (Svjetlo riječi, svibanj 2017.), oslanjajući se na dio teksta autora Daniela Steinvortha o sv. Franji Asiškome, Božjem trubaduru, prepričao fra Pavo Filipović:
Nesretnoga li sina i sramote za obitelj! Što sve trgovac tkaninama Pietro Bernardone i mona Pica nisu uložili u svoga dječaka! Priuštili su mu izobrazbu u župnoj školi San Giorgio kako bi naučio čitati i pisati, računati i govoriti latinski. Odjenuo ga je ponosni otac otmjenim tkaninama kako bi bio u najnovijem modnome trendu. I novaca mu je dao, i to napretek, kako bi se mogao svidjeti svojim prijateljima i zadiviti okolinu rasipno bančeći. Trebao je postati ponosni trgovac, poput svoga oca, ili slavan vitez: cijenjen, poštovan, kojemu zavidi cijeli Asiz.
Nije li mu otac kupio i konja i vitešku opremu?! A evo do čega se doveo: u javnosti stoji gol pred sudištem, pred očima biskupa i svih tih plemenitih i jednostavnih ljudi grada Asiza koji su se toga dana 1207. godine okupili na sudsku parnicu na trgu pred asiškom katedralom! Optužen je Giovanni Battista Bernardone zvani Francesco da je ponovno krao novac i bez dopuštenja uzimao robu iz radnje svoga oca i davao ih u dobrotvorne svrhe i za ponovnu izgradnju jedne ruševne Crkve, kako je i sam priznao. Pietro Bernardone pjeni od bijesa i želi razbaštiniti svoga sina. Već je na kraju sa strpljenjem. Štapom ga je nastojao urazumiti i dao ga čak zatvoriti u podrum. I usprkos tomu, nitkov jedan, i dalje priča o Bogu i višim zadaćama na koje je pozvan. Takav sigurno neće postati trgovac, a ni vitez. Pa neka sada sud odluči o njemu.
Ali Francesco ne čeka sudski pravorijek. On se javno obraća svomu zemaljskom ocu: Do sada sam tebe, Pietro Bernardone, zvao svojim ocem na zemlji; sada slobodno mogu reći: „Oče naš, koji jesi na nebesima”. Tada je asiški biskup Franji dao ogrtač, tada mu je Crkva iskazala pravu majčinsku ljubav, a Otac na nebesima zaodjenuo ga istinskim očinstvom.
Mi očevi i Otac na nebesima
Mario Festini ističe kako je Bacchelli u romanu Non ti chiamerò più padre zapravo obradio problem čovjekove želje za vlastitom individualnošću, pri čemu se autor udaljio od običnoga nizanja činjenica i stvaranja što zamršenijega zapleta te se upustio u psihološku analizu likova. Prikazujući odnos između Franje Asiškoga i njegova oca, Bacchelli ne slijedi slijepo crkvene predaje o Franji Asiškome po kojima je nesporazum između oca i sina samo rezultat različitih stavova prema kršćanskoj religiji.
Festini je mišljenja kako Bacchelli tu ide korak dalje i stvara istinski ljudski konflikt između sina koji želi biti čovjek za sebe, slobodan u svome izboru, i oca koji želi ostati otac i sačuvati taj tradicionalni prirodno ustaljeni odnos između oca i sina. Kod Bacchellija konflikt prelazi s ideološkoga na egzistencijalni plan tako da se u Franjinoj pobuni sve više otkriva koliko je on zapravo, po svojoj upornosti i tvrdoglavosti, sličan svomu ocu, dok se u Pietrovoj upornosti i tvrdoglavosti sve više pokazuje koliko je on doista otac svoga sina Franje. Festini zaključuje: Zbog toga se, pri kraju romana, Pietro sve više približava mislima svoga sina pošto je u njemu otkrio sama sebe i poistovjetio se s njime. Ostaje nam pomalo zagonetno što je istinska namjera Bacchellijeva romana. Možda je htio spasiti sliku oca u vremenu koje se zaputilo prema društvu bez oca? Wilhelm Treffert u kratkome prilogu Mi očevi piše: „Teško je pisati danas o ocu. Vrijeme patrijarha je prošlo. Vrijeme u kojemu su kraljevi vladali suverenom vlašću svojim kraljevstvima, grofovi svojim posjedima, očevi svojim obiteljima po svoj prilici pripada zauvijek prošlosti. Da, veliko vrijeme očeva je u našem kulturnom miljeu okončano.” Netko je jednom rekao da društvo koje nema više osjećaja za oca ne može ni razumjeti Isusovu poruku o Ocu koji je na nebesima niti ono više ima budućnost. Možda nas je Bacchelli svojim romanom htio upravo na to podsjetiti.
