Pred tvojom slikom, majko nevoljnika,

I k tebi svoje ruke podigao

Oj, slatka nado tužnih i patnika!

Tiho je, tiho, sred crkvice male

Pri zidu samo lampe zadrhtale,

A bl’jedi sveci kao da mi zbore:

»Kazivaj nama jade što te more!

Mi ćemo tebi, d’jete rastuženo,

Utješit otu nevolju i muku:

Na tvoje srce bolno, izmučeno

Polagat ruku«,

Al’ ja sam samo usred ovog mira

Oltaru tvome rastužen prion’o,

Oh, tvoja slika u srce me dira!

Oh, tvoj me pogled ganuo, Madonno!

Rekla mi sto put moja dobra mati:

»K njoj, sinko, hrli kad ćeš tugovati!«

Rekla mi sto put moja majka mila:

»Ona nas sviju pod krilo primila.«

I ja sam doš’o, utjeho smrtnika,

Za kojom jošter mnoga srca gore

Da vidiš kakvi mene nesretnika

Čemeri more.

Ja tebe gledam kako vrh oltara

Nad čedom tvojim prignula si glavu,

I k’o vrh mene moja majka stara

Pomislila si na njegovu slavu.

Pomislila si: I njeg nešto čeka,

I dok ti sanci pred tobom se nižu

Ne viđaš sinka propeta na križu,

Ne viđaš kako na proroka gledi

I kletvama se b’jesna rulja baca,

A njemu mirnom samo lice bl’jedi

Ko u mrtvaca…

Oh, nijedna se do sad majka nije

Na takav način prevariti dala

Nijednu stisle muke užasnije,

Nijednu slična tuga iskušala!

Al’ od tada kad čemeri nas tlače

Pred tobom samo čovječanstvo plače,

Kad nitko neće da nam čuje glasa

Ti si nam izvor mira, izvor spasa.

I prozvasmo Te, nado pritištenih!

I prozvasmo Te, spase slabljeg stvora!

I tješilice bolnih, zapuštenih!

I zv’jezdo mora!

Pak i ja dođoh da ti kažem kako

I ja sam jadan otkinuta grana,

I da ti pričam zašto sam zaplak’o

Baš pri granuću mlađanijeh dana.

U mome srcu zadnja iskra mrije

Baš ko i žižak sa lampada tije’.

Iz mora vaja gdje sam sad zaron’o

Oh, ti me mladog izvuci, Madonno!

Prokletstvo neko ko da sa mnom vlada

Pak zalud bjež’o preko b’jelog sv’jeta,

Oh, izbavi me iz tolikog jada,

Madonno sveta!

Al, gle, ko da su one mirne grudi

Životom tajnim sada oživile,

I onaj djetić kao da se budi

Dok se Madonni usne nasm’ješile.

Al onaj posmjeh kao da mi veli:

»I meni takov bio život c’jeli!

Zalud je tebi proti Sudbi stati:

Moraš se nadat, trpit i mučati …«

U maloj crkvi sve je mirno, ti’o,

A vani negdje zabrecalo zvono,

Oh, ja sam posmjeh otaj razumio

Tužna Madonno!

Objava U hramu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.