u vinskome dimu mutnim vidokrugom?

Možda staklo duha u aleju jasnu

i ljepotu ostvarenu našom tugom?

Na tom brijegu suza biva čistim zvukom.

Naše vedre duše nemaju imena,

a po živcu tajna dira lakim lukom

neka tuđa slutnja, neka silna žena.

— Ne govorite mi više moju povijest,

i sve drevne ljude, i sve stare stvari.

Jer će moja vila samca cilju dovest,

a on neće više biti Onaj Stari.

O tišino zvona, ljubavi parfena,

poniznosti, samoćo, čistoćo,

dušo, krotka dušo, ženo uzvišena,

ja sam za vas, za vas, ja sam za vas očo

ovim putem krsta i hrapava trna

kojima nas bodu željkovane zvijezde,

a za nama, dolje Riječ je Bogoskvrna,

dok nad čelom samo mliječne staze jezde.

Objava Kakva čudna svjetla pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U noći kad sam očajnički bdio
s pogledom rujnim povrh vlažna stropa,
kad sam u ognju bolnih mašta snio
zvuk pjesme bune ili gromor topa,

koliko puta iz te crne jame
podigoh nebu ruke pune gnjeva,
koliko puta povrh oštre slame
provrištah mržnjom svetih hvalospjeva!

Ako li žrtva mesa ili kosti
spasenje može robova da kupi,
gavranu dat ću da se njome gosti
i gladnom crvu četvrt srca skupi.

Ako te grudi, il te oči bistre,
treba da kljunom svirep jastreb kljuje,
i da me memla, ili bitka istre,
neka! o neka! samo Bog da čuje!

Za pir i raskoš ljubavi budućih,
za zelen trave i za zlato žita,
za slavnu vatru poljubaca vrućih,
za vino pjesme, za zvuk što mahnita

– i za sve žetve ponosne i lijepe
i za sve berbe blažene i čiste,
evo ti nuđam poklon volje slijepe
i svijetlih želja gorde ametiste.

I moja pluća, bubrege i jetra,
i moje kosti, živce ili kožu,
pružam za iskru plamenoga vjetra,
stavljam na oltar žrtvenomu nožu.

Neka od tijela ne ostane praha,
neka od duše ne preteče plama;
neka u požar nestane mog daha,
a povrh lijesa bude vječna tama;

i neka čemer potone u dimu,
a plavi sanci u zelenoj travi,
no samo, Višnji, živom pobratimu
kandilo svoje milosti objavi.

Razgali svijetu bagrenu slobodu,
i čudo stvari što se sebi dive,
ozari plavet i obasjaj vodu,
razderi zorom horizonte sive;

i, kada bljesne mlada želja ljudi,
napon tetive u poletu luka,
pod trudnu šiju uzglavlje posudi,
nad muško tjeme gizdu slavoluka.

Pokaži što je Vasiono Pravo,
i nemir znati, ili Ljubav moći,
i volja ići, ići tvrdoglavo
pod žegom sunca i svježinom noći.

Mermera pokoj, žubor vodoskoka
otkrij za blijede, sanjarske mjesece;
a Eden uha i muziku oka
spasi za novi osmijeh naše djece.

A kada spane ova crna ljaga
i radost zblaži svelo lice Hrista,
blažena bit će otkupljena vlaga
i kužna plijesan zasjati će čista.

Znam da ću dotle ostati bez glasa
i da će grobom biti mračna jama,
no zbog tog svetog, zbog tog slavnog časa
blagosiljem te s ovim verigama.

Jer će u vrtu da pobjedni lovor
i nježna mirta da upored cvjeta,
jer će da slavi oslobođen govor
vječitu mladost i nevinost svijeta.

Objava Molitva iz tamnice pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sjeti se da na dnu dubokih okeana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne viđa, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.

Neće ono blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali mi slutimo da postoji.

I radujemo mu se više što ga naslućujemo nego što bismo uživali kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe, koji nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše.

Objava Pjesma o biseru pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ja se pitam često: tko sam ja,
ovaj tuđinac,
i strepim.
Osjećam se tako mračnim,
tuđim
i slijepim.

U sjeni duše igra mreža boja.
Jesam li došao sa raskršća
Ili iz tundre, sa stepa?
Možda slutim, kad se grud ziba,
nešto strahovito lijepa;
ali ne umijem reći
tko sam, kako i zašto,
ni kuda,
nego se čudim.

Kako ću prijeći na mjesec,
pa s mjeseca na sunce,
pa na najdalje zvijezde?
Ja sam taj most,
ali opet najdublja noć
preko sebe,
tajnost.

Mogu da poznam teoreme,
ali nikada neću da riješim
svoje vlastite probleme.
Iz svijeta nešto me cijepa,
svejedno, sila sam slijepa,
čudnovata i jedna;
taj zagonetni znak pitanja,
no vrelo najdubljih slasti
od muka čedna.

Ja neću pući
kao kakav šareni mjehur;
no bojim se da sam strijela
koju će tetiva odapeti,
i da u prostor leti.

Taj znak gorući.

Objava Moje nepoznato biće pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.