Na putu susreta

Na putu u Jeruzalem Isus dolazi do Jerihona. Koliko se u njemu zadržao i što je činio ne znamo. Marko, neobično, odmah pripovijeda o njegovu izlasku. Na putu ispunjenja povjerena mu spasenjskoga poslanja Isusa slijede učenici i silno mnoštvo. No autorov pogled zaustavlja se na slijepoga prosjaka Bartimeja, sina Timejeva koji je sjedio kraj puta (usp. Mk 10,46). U ono vrijeme slijepci su bili na margini društva, isključeni iz društvenoga i vjerskoga života. Zbog teške bolesti koja se smatrala posljedicom osobnih grijeha ili grijeha roditelja, smatrani su odbačenima i od Boga. Da bi preživjeli bili su primorani prositi, te ih je bilo uobičajeno susresti uz put. Upotreba glagola „sjediti” u imperfektu koju nalazimo u izvornom tekstu na grčkom jeziku upućuje na njegovo svakodnevno sjedenje kraj puta. Međutim, put ovdje ima i snažno simbolično značenje. Riječ je o putu ispunjenja spasenjskoga poslanja Isusa mesije, o putu njegove poslušnosti Očevoj volji i o putu poziva nasljedovanja njegovih učenika. Put pored kojega je sjedio nadajući se daru kojega dobronamjernog prolaznika, put je susreta koji će mu u potpunosti promijeniti život.

Ustrajan vapaj i nepokolebljiva vjera

Bartimej je slijep, ali nije gluh. „Kada je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: ʻSine Davidov, Isuse, smiluj mi se!ʼ” (Mk 10,47). To je prvi i jedini put u Markovu evanđelju da se netko obraća Isusu nazivajući ga Sinom Davidovim i to čak dva puta. Iznenađujuća je i činjenica da to čini slijepac. Riječ je o vrlo važnom nazivu u židovskoj tradiciji koji se već u I. st. pr. Kr. upotrebljavao kao mesijanski naziv. Naziv „Sin Davidov” izražavao je iščekivanje mesije osloboditelja kao ispunjenje obećanja iz 2 Sam 7,12-16: „I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi dom imenu mojem, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin: ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski. Ali svoje naklonosti neću odvratiti od njega, kao što sam je odvratio od Šaula koga sam uklonio ispred tebe. Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda.” Slijepi Bartimej prepoznaje, dakle, Isusa kao Sina Davidova, mesiju osloboditelja. O tome svjedoči i zaziv „smiluj mi se” koji često susrećemo u Psalmima u kontekstu duhovne i tjelesne potrebe u kojoj se pojedinac ili zajednica obraća Bogu za pomoć. Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: „Sine Davidov, smiluj mi se!” (Mk 10,48). Marko ne precizira tko su „mnogi” koji ga ušutkivahu. No jedno je sigurno: u svojoj vjeri u Isusa mesiju i u svom povjerenju u njegovo spasenjsko djelovanje Bartimej je neustrašiv i nepokolebljiv. Zapanjujuća je suprotnost između vjere slijepca Bartimeja i duhovne sljepoće vidjelaca. Isus se zaustavi i reče: „Pozovite ga!” (Mk 10,49). Ne znamo tko su posrednici Isusova i Bartimejeva susreta, ali je zanimljivo uočiti riječi podrške i ohrabrenja kojim se obraćaju slijepcu: „Ustani! Zove te!” (Mk 10,49). Na Isusov poziv Bartimej reagira poput vidioca: baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe k Isusu (Mk 10,50). Iako će neki u njoj vidjeti simbolično značenje Bartimejeva odbacivanja vlastite prošlosti, naglasak je iznova na snazi njegove vjere. Na Isusovo pitanje: „Što hoćeš da ti učinim?” slijepac odgovara: „Učitelju moj, da progledam.” (Mk 10,51).

Nasljedovanje Raspetoga

Na Bartimejevu molbu: „Učitelju moj, da progledam” Isus ne odgovara gestom ozdravljenja, nego imperativom „idi” i konstatiranjem o spasenjskoj snazi njegove vjere: „vjera te tvoja spasila!” (Mk 10,52). Marko ne pripovijeda o reakciji mnoštva i učenika koji su svjedočili Bartimejevu čudesnom ozdravljenju. U autorovim očima daleko je važnija reakcija slijepca koji na Isusovu putu u Jeruzalem gdje će u muci, smrti u uskrsnuću ispuniti Očev spasenjski naum ljubavi postaje model autentičnoga učenika Isusa, raspetoga mesije. Iako se ovdje ne radi o pozivu na nasljedovanje kao što je to bio slučaj u pozivu Isusovih učenika, ipak imperativom „idi” Bartimej je pozvan na hod putem Raspetoga. Povratak tjelesnoga vida u snazi njegove vjere u Isusovu spasenjsku moć omogućava Bartimeju nasljedovanje Isusa na njegovu putu muke i smrti, koji je jedini put spasenja. Isus, Sin Davidov, milosrdni je mesija, koji na svom putu križa vraća vid slijepcu objavljujući ispunjenje mesijanskih iščekivanja i početak mesijanskoga vremena. Na tom putu mesije raspetoga kojim su pozvani ići i njegovi učenici Marko prikazuje čitateljima Bartimeja koji izliječen od sljepoće, za razliku od učenika koji ne razumiju i koji se opiru Isusovoj muci i smrti, čvrstom vjerom i nepokolebljivim povjerenjem slijedi Isusa na njegovu putu u Jeruzalem. Odgovarajući na uvodno pitanje možemo reći da su istinski slijepci učenici, a ne Bartimej. Put nasljedovanja Isusa mesije, put je nasljedovanja Raspetoga kojim su pozvani hoditi učenici svakoga vremena. U susretu s nama koji poput Bartimeja, nerijetko nemoćni i obeshrabreni, umornih pogleda i ugaslih nadanja, sjedimo uz put, Isus nas poziva na put vjere i nasljedovanja Raspetoga. Riječ je o putu darivanja vlastitoga života Bogu i bližnjemu, jedini put u kojemu ćemo pronaći smisao svojega ljudskoga i vjerničkoga „biti” i „činiti”. U poslušnosti njegovoj spasenjskoj Riječi, posebice u ovoj Jubilarnoj godini nade, zbacimo sa svojega srca ogrtač straha i nesigurnosti, nepovjerenja i tjeskobe, podignimo svoje umorne oči i hrabro hodimo prema svojemu Jeruzalemu, sijući uz put sjeme nade koje će u osobnom susretu s Uskrslim roditi novim životom.

Objava Pogled smilovanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Šimunov pogled osude

U uvodu: „Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe k stolu” (Lk 7,36) potrebno je uočiti tri interpretativno važne značajke: dvostruko ponavljanje imenice „farizej” kojim Luka naglašava društveni položaj i identitet domaćina kojega karakteriziraju revnost za svetošću i rigorozno opsluživanje Zakona, izraz oikos koji osim kuće može označavati i mjesto okupljanja prve kršćanske zajednice te kontekst blagovanja. Za vrijeme objeda dogodilo se nešto neočekivano: „Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu. Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.” (Lk 6,37-38). Izraz „žena grešnica” u ovom kontekstu označava ženu lakih običaja koja živi na margini društva. Žena kojoj Luka ne navodi ime jedina je koja u ovom susretu ne izgovara ni jednu jedinu riječ. Ne govori, ali čini. Kako razumjeti ženine geste od kojih su neke, primjerice raspuštanje kose bile skandalozne. Naime, za neke rabinske škole takva gesta bila je dovoljan razlog za traženje razvoda ili za opravdanje drugih kazni. Dodirnuti rabina, poljubiti ga i pomazati uljem bilo je sramotno i sablažnjivo. No pogledajmo o kakvim je gestama doista riječ. U opisu ženinih gesta Luka, začuđujuće, čak sedam puta upotrebljava imenicu „noge”. Egzegeti nisu suglasni oko značenja tih čina. Neki u njima vide znak boli i kajanja. Za druge je riječ o gestama poniznosti ili zahvalnosti i časti koje mu žena iskazuje za primljenu milost, a pojedini se zaustavljaju na senzualnom aspektu. Crkveni oci u Isusovim nogama prepoznaju najmanje i najslabije članove zajednice koje treba voljeti jednako kao i ostale udove. Massimo Grilli ženine geste tumači u svjetlu ljubavi. Žena grešnica prema Isusu osjeća iskrenu zahvalnost i poštovanje te svoju privrženost, naklonost i ljubav izražava dubokim i značajnim gestama. Nasuprot neočekivanom dolasku i neuobičajenom ponašanju žene grešnice Isusov domaćin osjeća nelagodu te pomisli: „Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica.” (Lk 7,39). Farizej s jedne strane želi ispričati Isusa koji ne zna tko je ona žena, a s druge strane, upravo ta činjenica postat će razlog njegove osude. Šimunova nelagoda nije uzrokovana toliko ženinim ponašanjem koliko nedostatkom Isusove reakcije. Isus ne može biti prorok, inače bi znao tko je i kakva je ta žena, stoga ne bi dopustio da ga onečisti svojim dodirom. Pred spontanom i iskrenom ljubavlju žene grešnice pravedni farizej donosi svoj sud koji proizlazi iz krutoga izvršavanja Zakona i uvjerenja u osobnu pravednost.

Poziv na promjenu pogleda

Tajanstvena šutnja u kojoj su govorile ženine geste i farizejeve misli biva prekinuta Isusovim pozivom: „Šimune, imam ti nešto reći.” (Lk 7,40). Isus pripovijeda prispodobu: „Neki vjerovnik ima dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?” (Lk 7,41-42). U toj prispodobi otkrivamo činjenicu da je svaki čovjek pred Bogom dužnik, žena grešnica jednako kao i Šimun pravednik. No za razliku od Šimuna koji misli vratiti dug svojom pravednošću i čija je religioznost u stvarnosti religioznost zamjene, žena grešnica ne traži i ne nastoji vratiti dug svojom pravednošću jer je nema. Život nije dug koji smo primorani vratiti, nego dar koji smo pozvani primiti i u ljubavi darovati. Stoga Isus poziva Šimuna na promjenu vlastitoga pogleda i na shvaćanje ženina pravoga identiteta, jer o njegovu načinu promatranja žene ovisi i način na koji će gledati Isusa. Okrenut prema ženi Isus se iznova obraća Šimunu. Pitanjem: „Vidiš li ovu ženu?” Isus ga poziva na promjenu pogleda i na zauzimanje njegova kuta gledanja. U Šimunovim očima žena je grešnica, no Isus ga sada poziva da ju prepozna i prihvati kao primjer svojega djelovanja: „Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza.” (Lk 7,44-46). Za razliku od Šimuna, žena je učinila mnogo više od srdačnosti i gostoljubivosti. Naprotiv, pokazala je svoju zahvalnost i ljubav na autentičan način, čineći daleko više od onoga što se od domaćina očekivalo. „Zbog toga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta malo ljubi” (Lk 7,47) posljednje su Isusove riječi upućene Šimunu u kojima uočavamo suprotnost s prispodobom u kojoj je ljubav bila posljedica, a ne uzrok oproštenja. U uzročnoj („jer”) i deklarativnoj („i zato”) sintaktičkoj funkciji grčkoga veznika hoti krije se pragmatička snaga izvješća koji povezuje oprost i ljubav u fascinantnu simbiozu. Iz osobnoga iskustva znamo da su oprost i ljubav nedjeljivi: nitko ne zna oprostiti ako nije doživio ljubav, ali znamo i da samo ljubav otkupljuje mnoštvo grijeha.

Isusov pogled ljubavi

Pogledom ljubavi Isus proniče srce žene grešnice i u snazi svoje spasenjske riječi: „Vjera te tvoja spasila, idi u miru!” (Lk 7,50) vraća joj puninu njezina tjelesnoga i duhovnoga integriteta uvodeći ju u zajednicu spašenih. Njezina vjera očitovala se u odvažnoj ljubavi sposobnoj ići s onu stranu mišljenja i osuda. U susretu s Isusom nije javno ispovjedila svoje grijehe, nije ga molila oproštenje, nije prebacivala odgovornost na druge… nego je jednostavno ljubila. Njezina ljubav najveća je i najautentičnija ispovijest vjere. Njezina sloboda, hrabrost i geste potvrda su njezina potpunoga povjerenja u Isusa. Veći broj redaka posvećen Isusovu dijalogu sa Šimunom i njegovo središnje mjesto unutar izvješća nedvojbeno upućuje na promjenu perspektive. Problem nije Isus ni žena. Problem je pogled kojim Šimun promatra Isusa i ženu i u kojemu donosi sud o Božjem djelovanju. U poteškoći farizeja Šimuna, da u Isusovu djelovanju prepozna Božji pogled ljubavi, a u ženi grešnici autentični model djelovanja, zrcali se problem predrasuda, osuda i neprihvaćanja drugoga i drukčijega. Tko, poput Šimuna, ostaje čvrsto vezan za zakon i tko je izgubio iz vida primat ljubavi i milosti s lakoćom procesuira i osuđuje grešnika zaboravljajući da je i njemu samome bilo oprošteno, te da je svaki čovjek dužnik pred Bogom. U Isusovu susretu sa ženom grešnicom i farizejom Šimunom Luka predstavlja dva različita kuta gledanja i dva suprotna načina djelovanja, pozivajući nas da na njihovu raskrižju odlučimo hoćemo li zauzeti pogled osude i krenuti putem „pravednosti” ili pogled ljubavi i krenuti putem praštanja. Za razliku od Šimunova „pravednoga” djelovanja i pogleda osude u Isusovu susretu s grešnicom, Luka nam objavljuje Božji pogled ljubavi koji dovodi do opraštanja i prihvaćanja drugoga i drukčijega, tj. do rađanja novoga života. Slijedeći Isusov primjer, posebice u ovoj Godini nade, pozvani smo drugoga i drukčijega promatrati pogledom ljubavi koji prašta, prihvaća i daruje život.

Objava Pogled ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Povjerenje u Isusovu moć

Nakon govora na gori (pogl. 5–7) u kojemu je tumačio okupljenom mnoštvu izvornu Božju volju objavljenu u Zakonu, Isus silazi s gore. Silno mnoštvo i dalje ga slijedi prepoznajući u njemu iščekivanoga Mesiju. „I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i reče: ‘Gospodine, ako hoćeš možeš me očistiti.’” (Mt 8,1). U ovom vrlo sažetom Matejevu prikazu gubavca potrebno je uočiti nekoliko, za čitatelje, vrlo važnih značajki. Prije svega evanđelistu drag izraz „i gle” kojim privlači čitateljevu pozornost na ono važno što će uslijediti. Druga se odnosi na nedostatak informacija o Isusovu sugovorniku. Ne navodeći osobno ime, podrijetlo, društveni status, zanimanje itd., autor naglašava da Isus dolazi u kontakt s gubavcem. Hebrejska riječ ṣāra῾at označava različite kožne bolesti od kojih je guba samo jedna. Riječ je o vrlo teškoj i zaraznoj bolesti čija se izlječivost u ondašnje vrijeme uspoređivala s uskrsnućem od mrtvih. I reakcija izraelskoga kralja pred Naamanom Sircem svjedoči o neizlječivosti gube: „Zar sam ja Bog da mogu usmrćivati i oživljavati te ga ovaj šalje k meni da ga izliječim od njegove gube?” (2 Kr 5,7). Prema Levitskom zakoniku gubavci su zbog svoje pripadnosti kategoriji nečistih bili isključeni iz vjerskoga i društvenoga života: „Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: ‘Nečist! Nečist!’ Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora.” (Lev 13,45-46). Zbog teške izlječivosti guba je smatrana Božjim bičem (usp. Br 12,9; 2 Sam 3,29; 2 Kr 5,27), a gubavac kažnjenim i odbačenim i od samoga Boga. Iako su crkveni oci gubu tumačili u alegorijskom smislu kao simbol grijeha od kojega je čovjek trebao biti očišćen, ona ovdje prije svega označava tešku tjelesnu bolest koja je za bolesnika imala značajne društvene i religiozne posljedice. Gubavac, zbog svoje bolesti, društveno marginaliziran, a vjerski smatran kažnjenim od Boga, ne pridržavajući se zakonskih propisa pristupi k Isusu, pokloni mu se do zemlje i reče: „Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.” (Mt 8,2). Klanjajući se Isusu do zemlje i obraćajući mu se nazivom Kyrie – „Gospodine” gubavac svjedoči o prepoznavanju Božje snage u njegovu djelovanju, što je u skladu s ondašnjim vjerovanjem da samo božanska moć može osobu izliječiti od gube. Vjera u Isusovu božansku moć zrcali se i u molbi: „ako hoćeš možeš me očistiti” koju možemo čitati u svjetlu starozavjetnih tekstova (npr. Ps 115,3; Ps 135,6; Iz 55,11; Job 42,2) prema kojima Božja volja ima moć učiniti sve što želi. Riječima „ako hoćeš” gubavac ne izražava svoju sumnju, kao što nam se na prvi pogled može činiti, nego stavljanje na raspolaganje Božjem spasenjskom naumu, ostavljajući Isusu slobodu djelovanja. Zanimljivo je uočiti da gubavac ne moli za ozdravljenje, nego za očišćenje. Iako nerijetko mislimo da je riječ o očišćenju od grijeha, ovdje je riječ o molbi za ozdravljenje i potpunu reintegraciju u društveni i vjerski život iz kojega je zbog svoje bolesti bio isključen.

Dodir iscjeljenja

Za razliku od evanđelista Marka koji u paralelnom izvješću govori o Isusovu ganuću (Mk 1,41: „Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: ‘Hoću, budi čist!’”) i otresanju (Mk 1,43: „Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi”) Matej ne prikazuje nijednu Isusovu emociju. Potpunu pozornost posvećuje Isusovu dodiru gubavca i njegovoj spasenjskoj riječi: „Hoću, očisti se!” (Mt 8,3). Iako ga je mogao izliječiti samo svojom svemoćnom riječju, zašto Isus dodiruje gubavca? Riječ je o gesti koju možemo interpretirati na više načina. Tako neki autori Isusovo dodirivanje gubavca povezuju s riječima koje Gospodin u Knjizi Izlaska 7,5 upućuje Mojsiju: „Kad pružim svoju ruku na Egipat i izvedem Izraelce iz njihove sredine, tada će Egipćani spoznati da sam ja Jahve.” No za razliku od Knjige Izlaska u našem tekstu naglasak nije toliko na pružanju ruke, koliko na dodiru gubavca. Crkveni oci Isusov dodir tumačili su u svjetlu Isusove superiornosti nad Zakonom koji je branio dodirnuti gubavca. Takva interpretacija nije u skladu s Matejevim pogledom na Isusa Mesiju. Matej ne samo da prikazuje Isusa koji ispunjava Mojsijev zakon nego ga predstavlja i kao eshatološkoga proroka koji ne želi ukinuti u Zakonu ni jednu jotu, niti jedan zarez: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, nijedno slovce, nijedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.” (Mt 5,17-18). Origen u propovijedima o Matejevu evanđelju na pitanje zašto je Isus dodirnuo gubavca odgovara: „da bi pokazao svoju ljudskost, da bi nas poučio da ne obezvrjeđujemo ništa, da ne mrzimo nikoga, da ne omalovažavamo nikoga zbog rana tijela ili mrlja koje su dane od Gospodina u snazi njegove nedokučive volje”. U tom svjetlu možemo reći da se Isus dodirujući gubavca solidarizira s čovjekom patnikom, s marginaliziranima i društveno beznačajnima objavljujući Boga ljubavi i života koji u snazi svoje spasenjske riječi vraća čovjeku njegov tjelesni integritet uvodeći ga u puninu društvenoga i vjerskoga života.

Svjedočanstvo vjere

„Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo” (Mt 8,4) posljednje su Isusove riječi upućene gubavcu u kojima iznova susrećemo Isusa vjerna Mojsijevu zakonu. Prema Levitskome zakoniku 14,3-20 nakon ozdravljenja svećenik je nad gubavcem trebao izvršiti obred pomirenja pred Gospodinom i proglasiti ga čistim. Tek nakon izvršenja zakonskih propisa ozdravljenje se moglo javno priopćiti. Nakon što ga je izliječio, Isus zapovijeda gubavcu da ispuni zakonske propise njima za svjedočanstvo. Riječ je o svjedočanstvu vjere u Isusa Mesiju upućenom svećenicima i silnom mnoštvu. U ozdravljenju gubavca Matej nam objavljuje pogled suosjećanja milosrdnoga i poniznoga Mesije koji se ne boji dodirnuti drugoga i drukčijega, isključenoga i marginaliziranoga u očima svijeta odbačenoga i od samoga Boga. Upravo suprotno, pružajući ruku i dodirujući gubavca Isus ruši fizičke, društvene i vjerske barijere uvodeći gubavca koji je boravio „izvan tabora” u radost i ljepotu mesijanske zajednice. U Isusovu pogledu suosjećanja u kojemu nijedan čovjek nije bezvrijedan i u njegovu dodiru iscjeljenja kojega je svaki čovjek dostojan otkrivamo prelijepu evanđeosku istinu: čovjek je najautentičnija slika Božja i živi Božji hram.

Objava Pogled suosjećanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Traženje bogatoga nadcarinika

„Moje mi srce govori: ‘Traži lice njegovo!’ Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene” (Ps 27,8-9) riječi su psalmista koje možemo primijeniti na Zakeja koji je tražio lice Gospodnje i kojemu je Gospodin u svome Sinu objavio svoje lice u svoj svojoj ljepoti i punini. O Zakejevu traženju svjedoči autor detaljnim opisom njegova identiteta i djelovanja: „I uđe u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći.” (Lk 19,1-3). Na kraju Isusova puta iz Galileje prema Jeruzalemu koji Luka prikazuje kao put ispunjenja očeva spasenjskoga nauma u muci, smrti i uskrsnuću svojega Sina (Lk 9,51 – 19,27) u mnoštvu onih koji su ga željeli susresti Luka posebnu pozornost pridaje jednomu od javnih, u narodu omraženih, grešnika. Naime, Zakej čije ime na hebrejskom znači „čist” ili „pravedan” bijaše bogat nadcarinik. Izraz „nadcarinik” susrećemo samo ovdje i vjerojatno označava predstojnika mjesne carinske službe. Prema tom tumačenju Zakej bi pod sobom imao ljude koji bi ubirali porez, a on bi Rimljanima predavao ono što je bilo uglavljeno. Budući da su nepravedno ubirali porez kojim su se bogatili na račun siromašnih i pravno nemoćnih, sunarodnjaci su ih smatrali izdajicama svojega naroda i prijateljima okupatora. Zajedno s bludnicama smatrani su javnim grešnicima. Narod ih je prezirao i izbjegavao, vjerujući da su zbog svoga grešnog načina života odbačeni i od Boga. Naime, služba carinika bila je u izravnom sukobu s propisima Zakona te je smatrana grešnom jer je legalizirano izrabljivala stanovništvo. Stoga su farizeji smatrali da se carinik ne može valjano obratiti jer ne zna koliko je točno ljudi oštetio, tj. ne zna točan broj vlastitih grijeha, a za valjano obraćenje grešnika bilo je potrebno pokajanje za sve počinjene grijehe. Upravo takav javni grešnik želi vidjeti Isusa. Štoviše, unatoč lošem glasu, prezirnim pogledima, osudama i omalovažavanjima Zakej dolazi među mnoštvo želeći samo jedno: vidjeti tko je to Isus. U tom traženju nije se dao obeshrabriti ni tjelesnim ograničenostima. U svojoj snalažljivosti i dosjetljivosti penje se na smokvu. Grčki izraz sykomorea u Svetom pismu susrećemo samo ovdje. Prema nekim autorima riječ je o ficusu sycomorusu, dok drugi smatraju da se radi o egipatskoj divljoj smokvi. Stablo sikomore nepoznato je na zapadu, raste u ravnici, ne gubi lišće, ima široko kratko deblo i nisko krupno granje široke krošnje. No daleko je važnije pitanje zašto je Zakej želio vidjeti tko je Isus? Grčki glagol zēteō – „tražiti” vrlo je važan u Lukinu evanđelju i označava traženje istine, zdravlja, smisla života ili spasenja. Je li Zakej tražio Isusa samo iz znatiželje ili zbog nezadovoljstva i nemira koji je u srcu osjećao? Luka ne daje odgovor, ali objavljuje Boga u čijem srcu i pogledu nitko nije isključen iz spasenjskoga djela Sina čovječjega i Očeva nauma ljubavi. Štoviše objavljuje Boga koji u svojoj ljubavi dolazi ususret čovjeku koji u dubini svojega siromašnog i grešnog srca čezne za njegovim spasenjskim pogledom i očinskim licem.

Pogled izabranja

Isus kojega je želio vidjeti prvi je njega ugledao. Isus kojega je tražio prvi je njega pronašao. Poznajući njegovo osobno ime, želju srca i uloženi napor za osobnim susretom Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.” (Lk 19,5). U Isusovu pogledu izabranja potrebno je uočiti nužnost boravka u Zakejevu domu izraženu upotrebom glagola dei – „potrebno je”, „nužno je” i imenicu sēmeron – „danas” koja upućuje na Isusovo ispunjenje Božjega spasenjskog nauma ljubavi. Među mnoštvom Isus svraća svoj pogled na čovjeka grešnika i izabire njegov dom za objavu Božje nazočnosti. Pogled izabranja poput jutarnjega sunca probija se kroz tamu Zakejeva grešnoga srca, ispunjajući ga radošću novoga života i objavljujući Boga koji dolazi potražiti i vratiti izgubljenoga upravo ondje gdje je bio izgubljen: u njegovu srcu i u njegovu domu. No u srcu pravednika koji su se pouzdavali u same sebe i koji su prosuđivali i osuđivali druge Isusov pogled izabranja izazvao je ogorčenje, nezadovoljstvo i negodovanje: „A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: ‘Čovjeku se grešniku svratio!’” (Lk 19,7). Gunđanje koje Fabio Rosini u knjizi Kako započeti iznova definira đavlovom molitvom, upućuje na reakciju Izraelaca u pustinji (usp. Izl 16,2; Pnz 1,27). Zakoračivši putem obraćenja, Zakej se ne da smesti mrmljanjem pravednika u čijim je očima već bio izgubljen i odbačen i koji sada osuđuju i Isusovo djelovanje koje nije bilo u skladu s njihovim poimanjem pravednoga Boga, a ni u skladu sa Zakonom koji je nalagao distanciranje od takvih osoba. Zakejevo traženje nije besciljno vrludanje amo-tamo, nego traženje uporišne točke. Ta točka nije neko mjesto, nego je osoba Isusa Krista u susretu s kojom Zakej radikalno mijenja svoj život: „Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko!” Zakej čini više od onoga što je Zakon propisivao jer uz četverostruko vraćanje onima koje je prevario (usp. Izl 21,37) on daje siromasima polovicu svoga imanja. U svom evanđelju Luka posebnu pozornost posvećuje dijeljenju dobara, jer bogatstvo koje nije u službi siromaha, „nepošteno je bogatstvo”, znak nepravde i grijeha. Njegova opasnost ne krije se samo u oduzimanju primata kraljevstva Božjega nego i u stvaranju podjela u zajednici (usp. Dj 6,1). U tom svjetlu Zakej postaje model obraćenoga grešnika koji svoja dobra stavlja u službu siromaha.

Pronađen sin Abrahamov

„Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!” (Lk 19,9) Isusov je odgovor na Zakejevo traženje i prigovor na mrmljanje nazočnih. Zakej koji je u početku tražio Boga u osobnom susretu s Isusom biva pronađen i rođen na novi život. U Zakejevu „danas” Bog mu je objavio svoje očinsko lice i svoj pogled izabranja u očitoj suprotnosti s licem i pogledom nazočnih sunarodnjaka. Za razliku od onih koji su u njemu vidjeli okorjeloga grešnika bez mogućnosti valjanoga obraćenja, a samim time i spasenja, u Isusovu pogledu Zakej je izgubljen sin Abrahamov kojega je u svojoj ljubavi došao potražiti i spasiti. I dok je u očima svojih sunarodnjaka bio bezvrijedan i prezren u očima Sina Čovječjega je dragocjen i ljubljen. Zakej koji je kao nadcarinik bio isključen iz svojega naroda u središtu je Božjega spasenjskog djelovanja. Poput Isusova, neka i naš pogled prema drugomu i drukčijemu bude pogled izabranja kojim ćemo svoje „danas” i „danas” svojih bližnjih učiniti „danas” Božjega spasenjskog dolaska, a svoje srce i svoj život domom izgubljenih i iznova pronađenih sinova i kćeri Abrahamovih.

Objava Pogled izabranja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tko je moj bližnji?

Želeći ga iskušati neki zakonoznanac, dobar poznavatelj židovskoga Zakona, upita Isusa: „Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?” (Lk 10,25). Protupitanjem „U zakonu što piše? Kako čitaš?” (Lk 10,26) Isus ukazuje na razliku između pisanoga zakona i različitih mogućih interpretacija koje ovise o čitateljevoj odgovornosti. Odgovarajući na Isusovo pitanje zakonoznanac s jedne strane podsjeća na zapovijed ljubavi prema Bogu citirajući riječi iz Šemà Israel: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim” (Pnz 6,5), a s druge, naglašava ljubav prema bližnjemu citirajući Levitski zakonik 19,18: „i svoga bližnjega kao sebe samoga.” Želeći se opravdati zakonoznanac upućuje Isusu vrlo važno pitanje identiteta bližnjega: „A tko je moj bližnji?”

Naime unutar ondašnjega židovstva pojam bližnji se shvaćao na različite načine te se raspravljalo o problematici njegova definiranja. Tako se prema rabinskom razumijevanju u Lev 19,18 pojam bližnji odnosio na sunarodnjaka, tj. na brata Židova dok su drugi u njemu vidjeli brata po Zakonu, tj. onoga koji je opsluživao Toru. U Lev 19,33-34 pojam bližnji uključuje sve ljude koji kao stranci borave u Izraelu. Neki rabini pozivajući se na različitu vokalizaciju zaključuju da je bližnji mogao biti i zao, bezbožan i grešan čovjek. Posljednja moguća interpretacija vezana je za Lev 19,18 koji možemo prevesti na dva načina: „ljubiti bližnjega svojega kao sebe samoga” i „ljubiti bližnjega svojega koji je kao što si ti sam”. U svjetlu višestrukoga tumačenja pojma bližnji možemo zaključiti da zakonoznanac, svjestan rasprava koje su se po tom pitanju vodile, želi saznati kakav je Isusov stav i pogled prema bližnjemu kojega Zakon nalaže ljubiti kao samoga sebe.

Na postavljeno mu pitanje Isus odgovara prispodobom o milosrdnom Samarijancu u kojemu je zanimljivo uočiti neodređeni pridjev neki čovjek kojim Luka ne otkriva identitet žrtve upućujući na univerzalnost i različite reakcije prolaznika. Čovjeka kojega na putu iz Jeruzalema u Jerihon razbojnici svukoše, izraniše i ostaviše polumrtva susreću svećenik i levit. Vidjevši ga obojica reagiraju na identičan način: zaobilaze ga. Štoviše prelaze na drugu stranu kao što sugerira glagol na grčkom jeziku antiparēlthen. Luka ne navodi razlog njihova odbijanja pomoći unesrećenomu, no većina autora smatra da je riječ o strahu od obrednoga onečišćenja jer prema Br 10,11-13 i Lev 21,1-4.11 službenici kulta postajali su neprikladni za vršenje liturgijskih obreda ako su se onečistili, primjerice dodirom mrtvoga tijela, bilo čovjeka bilo životinje, ili tjelesnim izljevom. Međutim, propisi Lev 21 obvezuju samo svećenike, ne i levite. Osim toga, ovdje nije riječ o mrtvom čovjeku. Uz to potrebno je naglasiti da su neke rabinske škole ukazivale na primat spašavanja ljudskoga života te nisu priječile interveniranje u slučaju smrtne opasnosti. Za razliku od svećenika i levita neki Samarijanac vidjevši ga sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom (u antičko vrijeme ulje pomiješano s vinom koristilo se za dezinfekciju otvorenih rana i ublažavanje bolova), stavi ga na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan dade gostioničaru dva denara da se pobrine za nj, uz obećanje da će na povratku izmiriti moguće dodatne troškove liječenja (usp. Lk 10,33-34). Dva denara koja su bila zarada dviju dnevnica bila su dovoljna za barem dva tjedna boravka u odmorištu.

Komu sam ja bližnji?

Pitanjem: „Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” (Lk 10,36) Isus premješta središte problema, razbijajući ondašnje kazuističko poimanje bližnjega. Pozoran čitatelj odmah će uočiti da se Isusovo pitanje ne odnosi na onoga komu je pomoć potrebna, nego na onoga koji je pružio pomoć. Stoga nije nužno znati tko je moj bližnji prema zakonu, krvnom srodstvu i običajima koji se primjenjuju u međuljudskim odnosima i različitim kulturnim i društvenim kontekstima, nego komu sam ja bližnji. Na početku dijaloga zakonoznanac je želio znati tko je njegov bližnji kojega je pozvan ljubiti kao samoga sebe. U tako formuliranom pitanju bližnji je shvaćen kao objekt. U Isusovu pitanju: „Koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?” bližnji nije više shvaćen kao objekt, nego kao aktivni subjekt uspostave odnosa. Na taj način Samarijanac, heretik i stranac, u očima Židova pripadnik nečistoga, poganskoga i neprijateljskoga naroda postaje istinski i pravi model ljubavi prema bližnjemu.

Dijalog Isusa i zakonoznanca završava riječima: „Idi pa i ti čini tako!” (Lk 10,37) koje zakonoznanca i čitatelje svakoga vremena pozivaju na djela ljubavi i milosrđa. Poput milosrdnoga Samarijanca čitatelj je pozvan samoga sebe učiniti bližnjim čovjeku u potrebi, ne zaboravljajući pri tome da bližnji nije onaj koji prima (objekt), nego onaj tko daruje (subjekt) ljubav.

Pogled milosrđa

U pogledu kojim je milosrdni Samarijanac ugledao i promatrao unesrećenoga čovjeka zrcali se Isusov pogled prema čovjeku, posebice prema potrebitom i nemoćnom, napuštenom i beznadnom, obespravljenom i marginaliziranom. Riječ je o pogledu milosrđa i ljubavi kao što proizlazi iz grčkoga glagola splanhnizomai – „sažaliti se”, „biti ganut”, „smilovati se”, koji ukazuje na osjećaje vlastite majčinoj utrobi kao što su milosrđe i samilost. Tim glagolom Luka opisuje i Isusove osjećaje u susretu s udovicom iz Naina (usp. Lk 7,13) kao i osjećaje milosrdnoga Oca u prispodobi o izgubljenom sinu (usp. Lk 15,20). Stoga ne začuđuje što crkveni oci drže da je milosrdni Samarijanac sam Isus. Izranjeno i nemoćno tijelo unesrećenoga privlači suosjećajan i brižljiv pogled Samarijanca oslobođena ljudskih obzira i zakonskih propisa, sebičnih interesa i ravnodušnih stavova. Pogledom dubokoga smilovanja, beskompromisnoga milosrđa i bezuvjetne ljubavi grli drugoga i drukčijega kao sebe samoga. U takvom pogledu bližnjega i u takvom pogledu na svoga bližnjega zrcali se pogled samoga Boga. U tom svjetlu poticajne su i misli Dietricha Bonhoeffera koji u Etici piše: „Iza bližnjega, kojeg nam povjerava Kristov poziv, i za Isusa se nalazi najudaljeniji odnosno sam Isus Krist, sam Bog. Onaj tko iza bližnjega ne zna za tog najudaljenijeg i da je taj najudaljeniji istodobno onaj bližnji, taj ne služi bližnjem nego samome sebi, taj bježi od slobodnog zraka odgovornosti, skrivajući se u ograničenost udobnog ispunjavanja dužnosti. Ni zapovijed ljubavi prema bližnjemu, prema tome, ne predstavlja zakonsko ograničenje odgovornosti na prostorno, građanski, profesionalno ili obiteljski bližnjega koji me susreće. Bližnji može biti upravo u najudaljenijem, a najudaljeniji u bližnjem”. U pogledu Samarijanca koji je samoga sebe učinio bližnjim čovjeku u potrebi otkrivamo pogled bližnjega koji drugoga i drukčijega gleda kao brata i sestru kojega je pozvan ljubiti kao samoga sebe. U tom pogledu bližnjega oslikavaju se crte lica Boga nježnosti i blagosti, brižljivosti i suosjećanja, milosrđa i ljubavi.

Objava Pogled milosrđa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Promatrajući izvješće u cjelini, zanimljivo je uočiti sljedeće značajke. Čudesno ozdravljenje opisano je samo u redcima 6-7, čime nam autor daje do znanja da naglasak nije na čudu kao takvom, nego na onome što će uslijediti. Tako autor poziva čitatelja da usmjeri svoj pogled s čuda na znak, s ozdravljenja na njegovo značenje, s čudotvorca na reakcije sugovornika koje autor opisuje u sljedeća 34 retka. U središtu je izvješća osoba Isusa Krista, njezin misterij, identitet i podrijetlo. U cijelom izvješću poput refrena ponavlja se trostruko pitanje: Što se dogodilo? Kako se dogodilo? Tko je onaj koji je to učinio? Izvješće završava dramatičnim preokretom. Isus koji je bio optužen za kršenje Zakona pred svojim tužiteljima izgovara dramatičnu presudu: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!” (Iv 9,39) preokrećući tako uloge i kategorije: optuženi postaje tužitelj, a tužitelji optuženi. U izvješću možemo identificirati četiri paradigmatske skupine ljudi koje karakteriziraju različiti stavovi pred misterijem Boga koji se objavljuje u Isusu Kristu.

Susjedi

Prvu skupinu Ivan prikazuje kao susjede i one koji su ga prije viđali kao prosjaka (Iv 9,8). Riječ je o ljudima koji postavljaju pitanja drugima, ali ne i sebi. Predstavnici su onih koji pred Božjim misterijem i njegovim čudesnim, ali tako očitim objavljivanjem postavljaju površna pitanja, ne ulazeći u srž problema i ne dopuštajući da ona zahvate i njihova srca, dubinu njihova bića te urode osobnim odgovorom spoznaje i vjere. Predstavnici su onih koji gledajući ne vide, slušajući ne čuju, govoreći ne znaju; onih koji se bave tuđim, ali ne i svojim životom; onih koji se zaustavljaju na površini prepričavajući što se dogodilo; onih koji se pitaju tko je taj i gdje je on, ali ne i tko sam ja i gdje sam ja. U konačnici, riječ je o osobama kojima nedostaje želja i volja za ozbiljnim i iskrenim traženjem Istine.

Farizeji

Nakon niza pitanja upućenih ozdravljenomu susjedi odvode slijepca k drugoj skupini, farizejima, onima koji, za razliku od njih, postavljaju pitanja, ali koji, poput njih, ne vjeruju. Svojim načinom mišljenja i djelovanja predstavljaju ljude mudrosti koji, misleći da posjeduju svu istinu te da ih obični slijepi prosjak nema u čemu poučiti, osuđuju, ponižavaju i omalovažavaju druge: „Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?” (Iv 9,34). Za razliku od slijepca koji je u susretu s Isusom prešao iz tame u svjetlost, farizeji ostaju u tami kao istinski slijepci. Misleći da posjeduju svu istinu o sebi, drugima i Bogu i da nemaju što naučiti od jednoga prosjaka koji se slijep rodio u grijesima svojim (usp. Iv 9,34), sigurni u sebe i svoju pravednost, procesuiraju, osuđuju i obezvrjeđuju druge, ne dovodeći nikada u pitanje sebe i svoje djelovanje. Kao takvi ne znaju slušati glas događaja niti vidjeti u čudesnom ozdravljenju slijepca od rođenja znak rađanja novoga života. U njihovim je očima sve već određeno: slijepac se rodio slijep jer je grešan, a Isus je grešnik jer krši subotu. Govoreći „mi znamo”, što znači ostati u samodostatnosti vlastita znanja, farizeji osuđuju sami sebe. Uvjereni da vide i usredotočeni na svoje besprijekorno tumačenje Zakona i samouvjereno sveznanje, postavljaju pitanja drugima, ali ne i sebi, što im onemogućava ulazak u osoban odnos sa Svjetlošću, jedinom pred kojom je moguće spoznati Istinu i izići iz tame. Možemo, dakle, zaključiti da farizeji predstavljaju „sveznajuće”, tj. one koji imaju znanje, ali ne i ljubav i koji kao takvi ostaju uvijek na strani razuma. Štoviše, riječ je o predstavnicima moćnih koji se brinu za sebe, ali ne i za čovjeka, ne dovodeći nikada u pitanje same sebe jer znaju, sude i misle da na to imaju pravo.

Kripto-kršćani

Treća su skupina roditelji koji vjeruju, ali ne svjedoče javno svoju vjeru zbog straha od Židova koji su se već dogovorili kako iz sinagoge treba biti izopćen svatko tko Isusa prizna Kristom. Tako postaju predstavnici kripto-kršćana koji se boje javno svjedočiti svoju vjeru, dajući pritom veće značenje ljudima, njihovu mišljenju i prosudbi, nego Bogu. Takvima je više stalo do mišljenja drugih nego do života u istini, više drže do sudova drugih nego do Božjega te im nedostaje hrabrosti govora i djelovanja. U svojoj prividnoj i lažnoj slobodi postaju, zapravo, zarobljenici straha i nesigurnosti. Riječ je o vjeri koja još nije dovoljno snažna izići iza zatvorenih vrata i svjedočiti Istinu.

„Slijepac”

Posljednju skupinu ljudi predstavlja slijepac od rođenja koji se pita, vjeruje i svjedoči. Slijepac od rođenja koji, za razliku od susjeda, dovodi u pitanje samoga sebe, za razliku od farizeja, vjeruje i, za razliku od svojih roditelja, svjedoči, četvrti je model djelovanja. U susretu s Isusom, ispunjavajući njegovu riječ u tišini i „zatvorenih očiju”, slijepac od rođenja zadobiva ozdravljenje te započinje svoj put vjere. Na putu vjere dolaze do izražaja njegovi progresivni koraci koji na nedvojben način otkrivaju prijelaz iz tame u svjetlost, iz smrti u život, iz tišine slijepoga prosjaka u javno svjedočenje hrabroga vjernika.

Slijepac od rođenja koji je vidio Svjetlost i čuo Riječ, započinjući svoj put vjere i svjedočenja, pozvan je u Isusu, Sinu Čovječjemu vidjeti onoga kojega je Bog poslao da ispuni njegov spasenjski naum ljubavi. Na Isusov upit vjere u osoban misterij ozdravljeni odgovara ispovijedajući svoju vjeru riječima i gestama koje predstavljaju vrhunac i završetak njegova puta vjere u kojemu je prešao iz tame u svjetlost, postajući vidjelac u punom smislu riječi. Zadobivajući dvostruki vid, slijepac od rođenja postaje paradigma zrele vjere, javnoga svjedočenja, pravoga Isusova učenika i bezuvjetne pripadnosti Sinu Čovječjemu.

Tako postaje predstavnik svih onih koji nemaju znanje, ali imaju ljubav, koji se ne boje dovesti u pitanje same sebe i vlastite jasnoće i sigurnosti te se otvoriti Božjoj spasenjskoj riječi. Budući da nije imao što izgubiti, zbog svoje sljepoće smatran grešnikom i isključen iz religioznoga, kulturnoga i društvenoga života, bez budućnosti, iako živ, već odavno mrtav u očima drugih, nije se bojao započeti iznova. Već osuđen, nije se bojao osuda i mišljenja drugih. Prihvaćajući se onakvim kakav jest, nije imao što skrivati niti izgubiti. Naime, za razliku od drugih, slijepac od rođenja jedini je koji dovodi u pitanje samoga sebe, pita, vjeruje i svjedoči. Riječ je o autentičnoj osobi koja živi u istini o samoj sebi i drugima. Odgovara samo na ono što zna, a pred onim što ne zna ne skriva se ispod plašta ohole sveznalice. Kao takav predstavlja slobodne, one koji se ne boje živjeti Istinu i hoditi u Svjetlosti. Slijepac od rođenja, za razliku od farizeja, nije imao znanje, ali je imao srce otvoreno i spremno prihvatiti Božju objavu. Imao je ljubav koja je bila jedina sposobna prepoznati Ljubav i odgovoriti ljubavlju. Unatoč tjelesnoj sljepoći, imao je oči duha i srca koje su u Isusu prepoznale svojega Spasitelja. Imao je vjeru koju je javno svjedočio ne bojeći se izopćenja iz vlastite obitelji, sinagoge, društva. Imao je znanje koje se temeljilo na ljubavi i zahvaljujući kojemu je mogao započeti svoj hod vjere. A ja? Kojoj skupini pripadam? Vodi li me u mojoj vjeri i njezinu svjedočenju u svakodnevnom životu znanje ili ljubav, hrabro traženje Istine ili strah od osude?

Objava Isusov susret sa slijepcem od rođenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Želiš li ozdraviti?

Ivan ne navodi njegovo ime omogućavajući čitatelju lakše identificiranje s njim, ali precizira njegovu starosnu dob. Obično mislimo da je uzeti bolovao trideset i osam godina kako i proizlazi iz redovitoga prijevoda na hrvatskom jeziku: „bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina” (Iv 5,5). Međutim, glagol ehō – „imati”, koji se u biblijskim i izvanbiblijskim tekstovima upotrebljavao za izražavanje starosne dobi i koji autor upotrebljava ovdje kao i u 8,57, upućuje na starosnu dob uzetoga.

Isusov susret s uzetim započinje pogledom koji u čitatelju budi iščekivanje, jer je i put nasljedovanja prvih učenika započeo Isusovim pogledom. Doznavši da je već dugo u tom stanju, Isus mu prilazi govoreći: „Želiš li ozdraviti?” (Iv 5,6). Tim pitanjem Isus ulazi u dijalog, u odnos s čovjekom u potrebi, pripremajući dar čudesnoga ozdravljenja. Za razliku od čitatelja uzeti ne zna tko je Isus i ne očekuje od njega ozdravljenje. Ljubazno se obraćajući nepoznatom sugovorniku nazivom Kyrie – „Gospodine”, koji ovdje nema kristološko značenje, uzeti ne moli ozdravljenje, nego mu prikazuje stanje potpune napuštenosti i nemoći u kojemu se nalazio. Odgovor na izvornom grčkom jeziku koji u doslovnom prijevodu glasi: „Gospodine, čovjeka nemam koji bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe” (Iv 5,7) odražava želju uzetoga za ozdravljenjem kao i židovsko pučko vjerovanje u nadnaravnu moć vode.

Ustani

U susretu s uzetim utjelovljeni Logos izgovara svoju spasenjsku riječ: „Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!” (Iv 5,8). Imperativom egeire – „ustani” Isus poziva uzetoga na povratak u život. Naime, u Novome zavjetu glagol egeirō upotrebljava se u značenju „podići”, „ustati” i „uskrsnuti”. Budući da se uzeti nalazio u stanju svojevrsne društveno-religiozne smrti, imperativ egeire možemo čitati u dvostrukom smislu: doslovnom u kojemu bi Isus pozivao uzetoga da se digne sa svoje postelje i simboličnom u kojemu bi ga pozvao na prijelaz iz smrti u život. Uzeti ne odgovara ništa, ne postavlja pitanje, ne traži pojašnjenje. U tišini i bezuvjetnoj poslušnosti Isusovoj spasenjskoj riječi uzeti ustaje, uzima svoju postelju i hoda.

Susret Židova i uzetoga započinje konstatacijom: „Toga dana bijaše subota” (Iv 5,9b). Unatoč poznavanju proročkih navještaja ispunjenja mesijanskih vremena u čudesnim znakovima ozdravljenja, za Židove je ozdravljenje uzetoga prekršaj subote. Na upozorenje Židova o nošenju postelje koje je bilo posljednje od 39 poslova koje je prema Zakonu bilo zabranjeno činiti subotom, uzeti odgovara: „Onaj koji me ozdravi reče mi: ‘Uzmi svoju postelju i hodi!’” (Iv 5,11). Većina autora u tom odgovoru vidi obranu ili odbacivanje osobne odgovornosti. No, pred židovskim religiozno-političkim autoritetima koji gube iz vida ozdravljenje i za koje je važan samo prekršaj subote, uzeti se poziva na autoritet nepoznatoga iscjelitelja.

Vrhunac dijaloga između uzetoga i Židova pitanje je o Isusovu identitetu: „Tko je taj čovjek koji ti je rekao: ‘Uzmi i hodi?’” (Iv 5,12). Pitanje koje će i u nastavku Evanđelja biti u središtu Isusovih rasprava sa Židovima u ovom trenutku ostaje bez odgovora. Na taj način dijalog uzetoga i Židova završava šutnjom koju autor opravdava činjenicom da ozdravljeni nije znao tko je taj jer je Isus nestao u mnoštvu što se ondje nalazilo.

Više ne griješi

Nakon rasprave sa Židovima, Isus nalazi uzetoga u Hramu kamo je otišao zahvaliti Bogu za primljeni dar. No odlazak u Hram označava i njegov povratak u društveno-religiozni život. Ne radi se o slučajnom susretu, nego o susretu koji je plod Isusova željena i aktivna traženja i koje kao takvo upućuje na početak nasljedovanja prvih učenika. Isus prekida šutnju kojom se završio prvi susret obraćajući se uzetomu riječima: „Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!” (Iv 5,14). O kakvom je grijehu riječ?

Riječi kojima Isus poziva uzetoga da usmjeri svoj pogled prema budućnosti, govore nam da se Isusovo upozorenje ne odnosi na učinjeni grijeh nego na onaj koji mu prijeti. Bolest uzetoga, poput bolesti slijepca od rođenja i Lazara, nije bila posljedica grijeha, niti je bila na smrt, nego na proslavu Božjega spasenjskog djelovanja i vjeru. Isus poziva uzetoga da nastavi prepoznavati Božje spasenjsko djelovanje u Isusu Kristu vjerujući u snagu njegove spasenjske riječi. Gore što ga može snaći je nevjera koja bi ga lišila vječnoga života.

Uzeti ne odgovara ništa, ali reagira navješćujući. Da je izabrao put vjere, a ne put osude proizlazi iz rječnika i sadržaja njegova navještaja: „Čovjek ode i javi Židovima da je Isus onaj koji ga je ozdravio” (Iv 5,15). Glagol anaggellō – „javiti”, „objaviti”, „navijestiti”, koje autor upotrebljava u opisu djelovanja uzetoga nalazimo i u Iv 4,25 vezano za Samarijankin govor o Mesiji te u Isusovu navještaju dolaska Duha Istine (Iv 16,13-15). U oba slučaja riječ je o navještaju mesijanske istine. Nadalje, navještaj uzetoga ne odnosi se na identitet onoga koji je prekršio subotu, nego na onoga koji ga je ozdravio. Umjesto da je izdao Isusa, uzeti se poziva na njegovo terapeutsko djelovanje, implicitno ukazujući na Božje spasenjsko djelo koje se u njemu ispunja.

Navještaj uzetoga završava bez ijedne opservacije ili dodatnoga pitanja od strane Židova. Ali i u ovom slučaju riječ ostala u šutnji izazvat će reakcije. Za razliku od uzetoga koji je prethodno djelovao navješćujući, Židovi reagiraju proganjajući Isusa i želeći ga ubiti jer je kršio subotu i jer je Boga nazivao svojim Ocem, izjednačavajući sebe s Bogom što se prema Lev 10,16 kažnjavalo smrću.

U Isusovu susretu s uzetim evanđelist Ivan nam prikazuje još jedan model vjere. Paradoksalno, uzetomu koji među mnoštvom bolesnika koji su ga okruživali, ali i među mnoštvom hodočasnika koji su za blagdan dolazili u Jeruzalem nije imao čovjeka koji bi mu pomogao, dolazi ususret utjelovljeni Logos. Stoga je vjernik pozvan u svom životu utjeloviti Riječ, postajući bratom i sestrom onima koji nemaju nikoga i koji žive u tragičnim situacijama nemoći i potrebe, posebice onima koji se nalaze „izvan hrama”, svjestan da je čovjek autentična slika Božja i primarno mjesto njegove nazočnosti. U tom svjetlu vjernik je pozvan uvijek iznova ispravljati svoje pogrešne interpretacije Zakona stavljajući, poput Isusa, u središte svojega „biti” i „djelovati” čovjeka i njegovo spasenje i svjedočeći Boga ljubavi i života. Autentičan vjernik je onaj koji se ne zatvara u praktički formalizam ili kruti moralizam koji osuđuje i ubija, nego je onaj čiji se osoban odnos s utjelovljenom Riječju preobražava u odgovornu i djelatnu zauzetost za dobro i spasenje čovjeka. Poput uzetoga u osobnom susretu s Isusom u poslušnosti njegovoj riječi prijeđimo iz smrti u život, svjedočeći i navješćujući Boga ljubavi.

Objava Isusov susret s uzetim (Iv 5,1-47) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Stranac i strankinja

Nakon rasprave s farizejima o čistoći i nečistoći (Mk 7,1-20) Isus odlazi u kraj tirski. To je drugi put da Isus u Markovu evanđelju odlazi izvan granica Izraela. Prvi put učinio je to nakon stišavanja oluje kada je otišavši u gerazenski kraj izliječio opsjednutoga (Mk 5,1-20). Marko ne prikazuje Isusov odlazak kao misionarski jer će apostolsko poslanje poganima započeti nakon njegova uskrsnuća (usp. Mk 13,10; 14,9). Odlazeći u kraj tirski, Isus prelazi trostruku granicu: socijalnu jer razgovara sa ženom, vjersku jer prelazi iz čistoga u nečisto područje i zemljopisnu jer prelazi iz židovskoga u pogansko područje. Nakon informacije o Isusovu odlasku u tirski kraj, Marko odmah prikazuje Isusov odlazak u kuću koji je motiviran željom za samoćom i privatnošću: „I uđe u neku kuću. Htio je da nitko ne sazna.” (Mk 7,24). Isusa stranca u Tiru pronaći će strankinja, žena Grkinja, Sirofeničanka. Pridjev „Grkinja” (na grčkom hellēnis) ovdje je potrebno shvatiti u vjerskom smislu jer izraz Sirofeničanka ima etničko značenje. Žena je Grkinja po jeziku, kulturi i vjeri, a Sirofeničanka po nacionalnosti. Riječ je dakle o ženi strankinji, drukčijoj od Isusa jer ih razdvajaju jezična, nacionalna, društvena i vjerska pripadnost. Kao poganka je nečista, kao žena u odnosu prema Isusu nalazi se u inferiornoj poziciji, a kao majka djevojčice koja ima nečistoga duha potrebno joj je obredno očišćenje. U susretu Isusa i Sirofeničanke, koji možemo definirati „susret dvaju stranaca”, međusobna različitost i udaljenost bit će mjesto objave lica Boga ljubavi i života koji u svom spasenjskom naumu svojim očinskim pogledom grli i sinove i psiće.

Različiti pogledi

Čim je čula da je Isus u kući, žena dođe, pade pred njegove noge i moljaše ga da joj iz kćeri istjera zloduha. U ženinu djelovanju i odnosu prema Isusu otkrivamo njezin pogled prema Isusu i prema samoj sebi. Prije svega potrebno je istaknuti da je žena Sirofeničanka, u Markovu evanđelju, jedina strana osoba koja ulazi u kuću u kojoj je boravio Isus rušeći tako društvena uvjerenja i kultne norme čistoće koje su branile kontakte između Židova i pogana. Snaga njezine vjere koja će nadići zakonske propise i društvena uvjerenja očituje se i u njezinu poklonu do zemlje koji je znak poniznosti i vjere u Isusovu spasenjsku moć djelovanja kao i u ustrajnoj molbi za ozdravljenjem kćeri. Žena dakle dolazi k Isusu pogledom vjere u kojemu i njezina kći može biti spašena. Riječ je o pogledu koji spaja i u kojemu žena poganka sebe i svoju kćer ne isključuje iz Božjega spasenjskog nauma iako je duboko svjesna da ne pripada Božjem Izabranom narodu. No Isusov je pogled drukčiji. „Pusti da se prije nasite djeca! Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima” (Mk 7,27) Isusov je odgovor koji u čitatelju izaziva čuđenje i nevjericu, jer ovdje Marko prvi put prikazuje Isusa koji odbija uslišiti molbu. Dvadeset i šesti redak u izvornom tekstu na grčkom jeziku započinje veznikom de koji ovdje može imati rastavno, suprotno značenje „ali” kojim Marko uvodi čitatelja u problem spasenja pogana koje će detaljnije razviti u sljedećim recima. Dijalog Isusa i žene temelji se na dvije međusobno povezane metafore: sinovi i psići te kruh. Riječ je o prelijepoj komunikacijskoj strategiji u kojoj Isus upotrebljava ženi vrlo bliske i lako razumljive metafore iz obiteljskoga područja pozivajući ju na promišljanje i potičući ju na djelovanje. Vezano za metaforu sinova i psića potrebno je naglasiti da su Židovi sebe nazivali sinovima Božjim. Grčki pojam teknon – „dijete” označava dijete u smislu nasljedstva te ovdje upućuje na božansko nasljedstvo Židova, koje je istodobno i nasljedstvo Abrahama. Prema pojedinim spisima židovske rabinske literature Židovi su pogrdno nazivali pogane kynes – „psi”, misleći na pse lutalice, a u našem tekstu je riječ o psićima (grč. kynarion). Stoga možemo zaključiti da Isusov odgovor ne isključuje mogućnost ispunjenja ženine molbe. Uporabom priloga prôton – „prije” Isus ne isključuje pogane iz Božjega spasenjskog nauma, pokazujući Sirofeničanki prioritet: prvo se trebaju nasititi sinovi, a onda psići. Na taj način Marko prikazuje Isusa koji ne želi anticipirati izvan granica Izraela poslanje poganima koje će učenici ispuniti nakon njegove smrti.

Snaga riječi

No snagom svoje riječi u kojoj nema prije/poslije i snagom svoga pogleda u kojemu nema ili/ili žena će potaknuti Isusa na promjenu pogleda i na djelovanje. „Da, Gospodine! Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih” (Mk 7,28) ženin je odgovor u kojemu je potrebno uočiti sljedeće vrlo važne značajke. Žena se obraća Isusu kristološkim nazivom kyrie – „Gospodine” koji u Markovu evanđelju nalazimo samo u starozavjetnim citatima i koji označava samoga Isusa ili Boga. Naziv koji Isus upotrebljava kada govori o samome sebi, ovdje prvi put upotrebljava netko od njegovih sugovornika i nije beznačajno da je riječ upravo o ženi Sirofeničanki. Tako se u nazivu kyrie zrcali svjedočanstvo vjere žene poganke koja svojim stavom dubokoga poštovanja i snagom autentične riječi potiče Isusa da nadiđe ondašnja ozbiljna teološka ograničenja i da promijeni svoj osobni stav i pogled. Žena preuzima metaforu psića i djece, unoseći vrlo važan detalj iz vlastitoga iskustva žene i majke: i psići ispod stola jednu od mrvica dječjih. Za razliku od Isusa koji je upotrijebio pojam tekna, žena govori o paidia upućujući na činjenicu da kategorija djece ne može biti primijenjena samo na one koji su djeca po nasljedstvu. Osim toga upotrebljavajući glagol „jesti” umjesto „nasititi se” žena ukazuje na aspekt sudjelovanja i dijeljenja obroka. Nadalje, u ženinu pogledu nema prije nego i. Psići i djeca nalaze se unutar iste kuće i istodobno blaguju isti kruh. Različitost će i dalje ostati, ali i Židovi i pogani mogu živjeti ne kao stranci, nego kao sudionici istoga sinovljeva stola koji je uključiv, a ne isključiv, u tolikoj mjeri obilan da ne oduzima ništa ni jednima ni drugima. Ženin pogled na zajedničko blagovanje Židova i pogana istoga spasenjskoga kruha nadilazi prvotnu udaljenost i ne brišući različitost potiče Isusa na promjenu pogleda i na djelovanje: „Zbog te riječi idi, izišao je iz tvoje kćeri zloduh.” (Mk 7,30). Čudesno ozdravljenje djevojčice nije plod ženine vjere, nego riječi kojom je potaknula Isusa na djelovanje i kojom je prihvaćajući i poštujući međusobnu različitost približila dvoje stranaca stavljajući ih u odnos. U ženinu pogledu i/i u kojemu ne niječe i ne briše različitost, u kojemu ne želi drugoga podrediti i u kojemu ne podiže zidove privilegiranih položaja i čvrstih podjela zrcali se pogled Markove kršćanske zajednice koja je u svoje krilo primala i vjernike iz poganstva utjelovljujući u svom životu Božji spasenjski pogled. Poziv je to upućen i nama danas da za stolom Sina Božjega za kojim blagujemo kruh spasenja pogledom ljubavi i milosrđa, nježnosti i dobrohotnosti zagrlimo sve one koji gladuju za njim i da dijelimo s njima kruh zajedništva i ljubavi.

Objava Pogled dvaju međusobnih stranaca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sarina i Hagarina različitost

U Sarinu i Hagarinu odnosu od samoga početka uočljiva je nacionalna, društvena i osobna različitost: Sara je Izraelka, a Hagara Egipćanka; Sara je Abrahamova žena, a Hagara je Sarina sluškinja; Sara je neplodna, a Hagara plodna. U toj različitosti obje reagiraju prema kulturnim i društvenim normama svojega vremena. Tako Sara koja bijaše nerotkinja, unatoč obećanju koje je Bog više puta dao Abrahamu, vjeruje da može i treba sama pronaći izlaz iz svoje situacije. Prema praksi drevnoga Bliskog istoka koju potvrđuje i Hamurabijev zakonik sastavljen između 1755. i 1750. god. pr. Kr., Sara daje Abrahamu svoju sluškinju Hagaru za ženu da joj rodi dijete: „I reče Saraja Abramu: ʻVidiš, Jahve me učinio nerotkinjom. Hajde k mojoj sluškinji, možda ću imati djece’.” (Post 16,2). Biblijski pisac nastavlja pripovijest informirajući čitatelja o Abrahamovu besprigovornom i poslušnom ispunjenju Sarine molbe. Čudno je da se ni Abraham ne sjeća Božjega obećanja i da je tako lako pribjegao ljudskim rješenjima. U Sarinu, a u konačnici i u Abrahamovu odnosu prema Hagari, zanimljivo je uočiti da ju u cijelom izvješću nikada ne oslovljavaju osobnim imenom, nego ju identificiraju prema njezinu društvenom statusu. Tako Sara kada govori o Hagari upotrebljava izraz „moja sluškinja”, a Abraham „tvoja sluškinja”. U svjetlu toga malog, ali nimalo beznačajnoga, literarnog detalja možemo zaključiti da je Hagara objekt, osoba bez imena i bez lica.

Sarin pogled koji razdvaja

Ono što joj je društvo oduzelo priroda joj je vratila. Hagara je začela i od tada se njezin odnos prema gospodarici promijenio: „A kad je vidjela da je začela s prezirom je gledala na svoju gospodaricu.” (Post 16,4). Pred Hagarinim ponosom i prijezirnim pogledom Sara se iznova obraća Abrahamu: „Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam svoju sluškinju tvome zagrljaju, ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom na me gleda. Jahve sudio i meni i tebi!” (Post 16,5). „Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci: kako ti se čini da je dobro, tako prema njoj postupi!” (Post 16,6) Abrahamov je odgovor kojim Hagaru prepušta u ruke njezine gospodarice. U njihovim očima ona je i dalje samo sluškinja s kojom mogu postupati kako žele, jer je moć u njihovim rukama. Abrahamova reakcija je iznova iznenađujuća. Mogli su novonastalu situaciju riješiti dijalogom. No ni Sara ni Abraham ne upućuju joj nijednu riječ. Štoviše, Abraham je u potpunosti predaje u Sarine ruke što joj daje priliku za osvetu. Osjećaj nadmoći i ponosa s Hagarine strane i osjećaj ljubomore i zavisti sa Sarine strane dovest će do vrlo negativnoga Sarina djelovanja zbog čega će Hagara biti primorana pobjeći: „Saraja postupi prema njoj tako loše da ona od nje pobježe.” (Post 16,6). Hebrejski glagol ʽnh kojim autor opisuje Sarino djelovanje u Svetome pismu upotrebljava se i za ugnjetavanje Izraelaca u Egiptu. Mnogo je načina na koje možemo negirati drugoga i drukčijega: ubiti ga kao što je Kajin ubio Abela, prodati ga kao što su braća prodala Josipa, mučiti ga tako da sam ode kao što je Sara učinila Hagari. Budući da je riječ o sluškinji, Sara kao gospodarica mogla je primijeniti određene kazne za njezino neprimjereno ophođenje prema njoj. Drevni Zakonik Ur-Namma, napisan na sumerskom jeziku oko 2100. – 2050. god. pr. Kr. propisuje kaznu prema sluškinji koja je imala smjelosti izjednačiti se sa svojom gospodaricom uputivši joj i prijezirne riječi: za kaznu si je trebala utrljati na usta znatnu količinu soli. U ovom izvješću uočavamo Sarin pogled koji razdvaja i koji se temelji na pitanju: „Tko je veći?” Pitanje je to zajedničko čovjeku svakoga mjesta i vremena koje će postaviti i Isusovi učenici na putu prema Jeruzalemu (usp. Mk 9,34). Različitost je i ovdje dovela do sukoba, natjecanja, uspoređivanja i do prekida odnosa: Sara gubi svoju sluškinju, Abraham majku svoga prvorođenca, a Hagara obitelj u kojoj je bila primljena.

Božji pogled koji spaja

U pustinji u kojoj je pobjegla od svoje gospodarice Sare nalazi ju Anđeo Gospodnji, tj. Bog sam. U tom susretu, u kojemu prvi put Hagara biva nazvana osobnim imenom, zrcali se Božji pogled na drugoga i drukčijega. Za razliku od Sarina pogleda ili/ili koji razdvaja i koji podiže zidove ljubomore, mržnje i podjela Božji je pogled i/i, pogled koji spaja pronalazeći uvijek i za svakoga drugi put. Anđeo zapovijeda Hagari da se vrati svojoj gospodarici i da joj se pokori. Teško je razumjeti ovu Božju zapovijed i autor ne daje pojašnjenje. No važno je uočiti da se Hagara ne vraća ista, jer Bog joj daje obećanje slično onomu koje je dao Abrahamu: „Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.” (Post 16,10). Hagara će se vratiti i podložiti svojoj gospodarici osnažena iskustvom susreta s Bogom koji je vidio i čuo njezin vapaj. Ime djeteta stalno će joj dozivati u sjećanje da je Bog čuo njezin vapaj (Jišmael znači „Bog čuje”). Pred neshvatljivim Božjim putovima Hagara ne može učiniti drugo nego uskliknuti: „Ti si El Roi – Svevid Bog” (Post 16,13). Obećanje koje je Bog dao Abrahamu ostaje, ali u Božjem pogledu koji spaja postoji i drugo obećanje za sluškinju Hagaru i za njezina sina Jišmaela. Božji pogled koji spaja posebno će doći do izražaja nakon rođenja sina Izaka kada će Sara, vidjevši Jišmaela gdje se igra s Izakom, reći Abrahamu: „Otjeraj tu sluškinju i njezina sina, jer sin sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom – s Izakom!” (Post 21,10). Sarina odluka je neopravdana, plod je apsolutne i proizvoljne moći i egoističnih proračuna, jer prema Hamurabijevu zakoniku sinovi sluškinje, ako ih je gospodar priznao, mogli su dijeliti baštinu zajedno sa zakonitim nasljednicima. Abrahama kojemu nije bila mila Sarina molba, jer je i Jišmael bio njegov sin, Bog ohrabruje riječima: „Nemoj se uznemirivati zbog dječaka i zbog svoje sluškinje; sve što ti kaže Sara poslušaj, jer će Izakovo potomstvo tebi ovjekovječiti ime. I od sina tvoje sluškinje podići ću velik narod, jer je tvoj potomak.” (Post 21,12-13). Dva se obećanja međusobno ne poništavaju. U Božjem pogledu mogu živjeti zajedno. Bog prihvaća granicu samo zbog većeg zla koje može nastati iz ljudske bezosjećajnosti i sljepoće srca koje ne može gledati „s onu stranu”. U susretu sa smrću u pustinji Beer Šebe Bog iznova pohađa Hagaru, naziva ju njezinim imenom, obnavlja joj obećanje i otvara oči. Hagara vidi studenac, vidi život! Tako pustinja mjesto napuštenosti i smrti, straha i očaja, žeđi i gladi postaje mjesto dolaska Boga ljubavi i života koji čuje vapaj malenih i nemoćnih i koji intervenira spašavajući njihov život i otvarajući pred njima novi put. Božje obećanje počinje se ispunjavati ondje gdje završavaju mukotrpne borbe za vlast i moć i gdje drugoga i drukčijega gledamo Božjim pogledom u kojemu svatko ima svoje lice i svoje ime. U svjetlu Božjega pogleda koji spaja različitost otvara nove putove objave Božjega spasenjskog dolaska i nove mogućnosti ispunjenja Božjih spasenjskih obećanja.

Objava Različit Božji i Sarin pogledna sluškinju Hagaru pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ezavova i Jakovljeva različitost

Fizička i karakterna različitost na snažan način obilježila je odnos Ezava i Jakova. Prema izvješću o njihovu rođenju i mladosti (Post 25,19-34) Ezav je crven, sav runjav kao ogrtač, a Jakov je „bez dlaka”. Ezavovo ime vezano je za njegov fizički izgled, a Jakovljevo za njegovo djelovanje. Naime, „crven” i „runjav” (hebrejski ’aḏmônî i śēʽār) upućuje na nešto zemaljsko, neukrotivo i grubo u Ezavovu karakteru, a Jakovljevo držanje brata za petu u trenutku rođenja zrcali njegovu želju za prvorodstvom, pobjedom i nadvladavanjem drugoga. U Jakovljevu imenu moguće je vidjeti imenicu ʽāqēḇ – „peta” i glagol ʽāqaḇ – „prevariti”, „izigrati”, „biti prepreden”. Oba značenja dobro se uklapaju u njegovu povijest koja će biti obilježena lukavstvom i prijevarom s ciljem nadvladavanja drugoga. Različitost je uočljiva i u njihovu zanimanju i u odnosu prema roditeljima. Tako je Ezav čovjek pustare, ljubitelj otvorenih prostora i širokih obzorja, vješt i strastven lovac, a Jakov je miran i krotak pastir koji voli boraviti u svom šatoru, pogleda otvorena budućnosti. Roditeljska ljubav produbit će tu različitost na vrlo dramatičan način. Naime, biblijska izvješća ne kriju preferencijalnu ljubav oca Izaka prema starijemu sinu Ezavu i majke Rebeke prema mlađemu Jakovu. Različitost koja je u Božjem pogledu dar i blagoslov u odnosu Ezava i Jakova dovest će do sukoba već u majčinoj utrobi. Naime, Bog je uslišio Izakovu molitvu i njegova žena Rebeka zače, „no djeca se u njezinoj utrobi tako sudarala da ona uzviknu: ‘Ako je tako, zašto ću živjeti!’” (Post 25,22). Hebrejski glagol rāṣaṣ u Svetome pismu ima višestruko značenje: „razbiti”, „zdrobiti”, „slomiti”, „tlačiti”, „gaziti”. Budući da je riječ o glagolu kojim se opisuju različiti oblici tlačenja i ugnjetavanja, prema nekim autorima i ovdje označava više od jednostavnoga sudaranja te bi se hebrejski izraz mogao prevesti: „djeca su se međusobno tlačila”. Sukob koji je započeo već u majčinoj utrobi obilježit će i kasniji bratski odnos što će potvrditi i Bog u odgovoru njihovoj majci: „Dva su svijeta u utrobi tvojoj; dva će se naroda iz tvog krila odijeliti. Narod će nad narodom gospodovati, stariji će služiti mlađemu.” (Post 25,23). Borba za prvorodstvo doći će do izražaja i u trenutku rođenja kada će Jakov, drugorođeni, držati brata Ezava za petu, želeći mu oduzeti mjesto prvorođenoga i pripadajući blagoslov. Ono što nije uspio ostvariti u trenutku rođenja, učinit će u odrasloj dobi kada će na prijevaru oduzeti bratu prvorodstvo i očinski blagoslov, iskorištavajući u prvom slučaju glad brata Ezava koji se iznemogao vratio iz lova (usp. Post 25,29-34), a u drugom uz pomoć majke iskoristit će sljepoću nemoćna oca Izaka koji je prije smrti želio blagovati jelo od divljači koje je jako volio i potom udijeliti Ezavu blagoslov prvorođenoga (usp. Post 27,1-40). Bešćutna prijevara u Ezavu izaziva mržnju i pobuđuje želju za osvetom: „Ezav zamrzi Jakova zbog blagoslova kojim ga je otac njegov blagoslovio pa reče u sebi: ‘Čim dođu dani žalosti za mojim ocem, ubit ću ja svoga brata Jakova.’” (Post 27,41). Uz pomoć majke Jakov bježi k Labanu u Haran.

Jakovljevo suočavanje s istinom o samome sebi

Nakon dvadeset godina provedenih u Haranu, Bog zapovijeda Jakovu da se vrati u svoj zavičaj. Kako to često biva u životu, krug se zatvorio. Primoran je suočiti se s Ezavom, ali prije toga morat će se suočiti s istinom o samome sebi i sa svojom prošlošću prožetom prijevarama. Prije susreta „licem u lice” s Ezavom, Jakov mora spoznati istinu o svojemu licu pred Božjim licem. Na povratku Jakov će doživjeti odlučujući trenutak svoga života koji će ga u cijelosti prožeti i u potpunosti promijeniti. Riječ je o takozvanoj Jakovljevoj borbi s Bogom (Post 32,23-33). Nakon što su se vratili glasnici koje je poslao Ezavu tražeći naklonost u njegovim očima s porukom da mu brat dolazi ususret s četiri stotine momaka, Jakov se u strahu za vlastiti život prvi put izravno obraća Bogu. U molitvi u kojoj vapi za božanskom zaštitom pred ljutitim bratom Jakov se ne poziva na osobne vrline, nego na obećanje koje mu je Bog dao u Betelu. Prebacivši obitelj i sve što je imao na drugu stranu rijeke Jaboka, Jakov ostaje apsolutno sam u noći. U antičkom poimanju noć se vezala za strah i misterij, ali i za velika Božja spasenjska djela. Jakovljeva noć je noć straha i krize, ali i noć Božjega spasenjskog dolaska u njegovu osobnu povijest. U toj noći iznenada će ga napasti nepoznat čovjek s kojim će se boriti sve do jutra kada će spoznati da se borio prsa u prsa s Bogom. Otkrivanje vlastitoga imena središnji je trenutak Jakovljeva suočavanja sa svojom prošlošću, susreta s istinom o samome sebi i pobjede nad samim sobom. Čovjeku koji ga moli da ga pusti Jakov odgovara: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš” (Post 32,27), vraćajući se u prošlost kada je na prijevaru zadobio očev blagoslov prvorođenoga. Na pitanje: „Kako ti je ime?” Jakov sada iskreno odgovara: „Jakov” (usp. Post 32,28). Prema semitskom poimanju u imenu je sadržan identitet, osobnost, narav i poslanje osobe. U tom smislu Jakov izgovarajući svoje ime otkriva Bogu, ali i samome sebi svoj pravi identitet lukavca i varalice, ispovijedajući tako svoju prošlost prožetu prijevarama. U tom trenutku njegova povijest biva preobražena i Jakov prima Božji blagoslov vidljiv i u promjeni imena: „Više se nećeš zvati Jakov nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao si.” (Post 32,29). Završava vrijeme Jakova – „varalice” i započinje vrijeme Izraela – „Borca Božjega”.

Ezavovo i Jakovljevo prihvaćanje različitosti, dijalog i pomirenje

Nakon suočavanja s istinom o samome sebi pred Božjim licem i preobrazbe osobne povijesti, Jakov se susreće s bratom licem u lice započinjući put dijaloga i pomirenja o čemu nedvojbeno svjedoče sljedeće značajke: predstavljajući se kao sluga, obraćajući se Ezavu kao svojem gospodaru i klanjajući se pred njim sedam puta do zemlje Jakov prepoznaje superiornost starijega brata i nepravdu koju mu je nanio; ne upotrebljava imenicu „brat” što može ukazivati na njegovo uvjerenje da ju ne može koristiti, a da ju ne zloupotrijebi i ne uzurpira dobrobit bratskoga odnosa; Jakovljeva želja da nađe milost u Ezavovim očima i da ga prihvati sadrži implicitnu molbu za uspostavom bratskoga odnosa; Jakov koji je bratu ukrao blagoslov sada mu pruža obilan dar koji je znak priznanja osobne krivnje i naknade za nanesenu nepravdu; Ezavovo prihvaćanje dara znak je oprosta i pomirenja; Ezav prepoznaje Jakova kao brata, ne vraća se na prošle događaje, ne prisjeća se Jakovljevih prijevara, trči mu u susret, grli ga, ljubi i plače prekidajući na taj način začarani krug mržnje i osvete; nakon pomirenja svatko polazi svojim putom: Ezav se zaputio natrag u Seir, a Jakov je otišao u Sukot (usp. Post 33,1-20). U svom turbulentnom bratskom odnosu Ezav i Jakov pokazali su nam put izlaska iz ropstva mržnje i tame osvete koji je nemoguć bez susreta s istinom o samome sebi pred Božjim licem, obostrane istinske želje za pomirenjem, prihvaćanja međusobne različitosti i osobnih granica, dijaloga i preuzimanja odgovornosti za sebe i drugoga.

Objava Prihvaćanjem različitosti do pomirenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.