Egocentrična Europa

Čini se da Europa sve više postaje stranac u vlastitom tijelu koje se nastoji hraniti nekim nekršćanskim i protukršćanskim idealima koji ju odvode u duhovnu prazninu. „Europa mora mnogo izravnije postati utočištem naših zajedničkih vrijednosti, izraslih iz najboljih duhovnih tradicija i stečenih povijesnih iskustava njezinih naroda”, ističe Vaclav Havel. U uniji su jedni odgovorni a drugi nisu, jedne se kažnjava druge nagrađuje a sve u cilju promicanja ideja stranih tradiciji većine zemalja. Uporno isticanje individualizma i ideologije ljudskih prava pojedinca na uštrb prava drugoga i drukčijega, a sve začinjeno stalnim promicanjem konzumerizma i razvijanjem potrošačkoga društva u potrazi za boljitkom koji nikako da stigne i ispuni prazna srca. Duhovnost se pri tom zanemaruje i odbacuje jer upozorava i opominje. Vaclav Havel primjećuje: „To je prilično egocentrična Europa, unatoč lijepih riječi koje od nje povremeno čujemo, Europa kojoj je košulja trenutnih gospodarskih interesa ipak bliža od kaputa nekakvog globalnog filozofiranja.” Havel ističe da zadaća Europe nije i ne bi smjela biti njezina vladavina svijetom, nasilno širenje predodžbe blagostanja i dobrobiti ili nametanja svijetu vlastite kulture s ciljem poučavanja svijeta. Jedino što može biti njezina smislena zadaća jest „da uskrisi i u svoj život uključi vlastite najbolje duhovne tradicije i time tvarno sudjeluje u stvaranju novoga načina svjetskog suživota. Najviše ćemo učiniti za svijet budemo li… (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba      

Objava Europska unija – (ne)potrebna utopija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mladi su postali laka meta korporativnih elita, zahvalni su kupci i glavni cilj reklamnih oglašivača koji ih budno prate od malih nogu, nudeći im zamamno nepotrebne stvari upakirane u privlačnu ambalažu. Djetinjstvo nestaje a da nisu imali vremena spoznati svijet oko sebe, maštati, igrati se, stvarati. Uništeno je od strane odraslih jer upravo s njima dijete otkriva svijet, druge, prirodu. Bez imalo kriterija roditelji pripuštaju djecu u virtualni svijet. Daju im skupe mobitele, tablete i računala. Kad poodrastu, već su ovisni o ovom vidu provođenja slobodnoga vremena, slijepo ulijeću u zamke oglašivača koji iskaču iz svakoga kutka mobitela. Mladi žele biti u trendu, dopasti se jedni drugima, slijediti modne naputke i taku postaju robovi markentiških tvrtki, njihovih slogana i poruka koje ovi nesebično odašilju. Oglašivači se odnose prema potrošačima kao osobama bez pameti ili vlastite volje. Ako se tko zapita čemu sve to i počne izražavati sumnje, odmah biva proglašen nazadnjakom i primitivcem, koji nije ‘in’. „Nezavisni um je najopasniji od svega, no dvanaest godina provedenih u školskoj klupi (a sad ispred računalnoga terminala, televizora i sl.) preobratit će najkrcatiji unutarnji život u praktički čistu ploču”, ističe John Taylor Gatto u svojoj knjizi Oružja za masovno poučavanje u kojoj predstavlja paradokse američke obrazovne politike i nametnutoga potrošačkog svjetonazora.

Tuđe je bolje?

Kako sve novotarije uvozimo iz inozemstva i prianjamo uz njih kao da nemamo vlastite tradicije i vrijednosti, i ovdje smo se slijepo pokorili i prihvatili onu sve tuđe je bolje. Naravno, cijeli ovaj proces razmjene i dobara započinje u Americi u kojoj su do 80-ih godina 19. stoljeća proizvodi stajali izmiješani na policama, a nacionalne marke nisu bile brojne i posebno prepoznatljive. Robu je prodavala kvaliteta, a ne ambalaža. Kako bi se povećala zarada i dodatno privuklo kupce da kupuju i ono što im životno nije neophodno, proizvođači započinju izdvajati određena sredstva za javnu promociju. Pojedini proizvodi tako bivaju označeni markom proizvođača te nastaje brend: Coca-Cola, American Tobacco, Levi Strauss i dr. Ova imena postaju jamstvo za kvalitetu te tako tradicionalni kupac prerasta u modernoga potrošača, a reklamna industrija sve više uzima maha, djelujući po principu proizvođenja želja i obećanja.

Kapitalizam predstavljen kao društvo obilja povećava kupovnu moć stanovništva jer pojedinac dobiva na cijeni ako slijedi nametnute trendove. I oni koji prije nisu imali veliku kupovnu moć, sada imaju priliku i sami postati dijelom novonastaloga oblika ponašanja. Tako nastaje konzumerističko društvo, društvo koje teži stalno novome i drukčijem, ali i povećavanju zarade. Trgovina i uslužne djelatnosti se proširuju, nastaju samoposluge i hipermarketi. Roba postaje jeftina i dostupna svakome, a životni standard toliko raste da domovi počinju sličiti jedni drugima. Potrošnja tako postaje stil života, razlog življenja, a kupovanje stalno dostupno. Povećava se strast za stvarima, narastaju potrebe i dolazi do pojave rasipnosti. Više se ne kupuje samo ono što je potrebno nego i ono što nas privlači, a za što nismo sigurni da nam doista i treba. Kupovina postaje sama sebi svrhom, a ovisnost o kupovini postaje bolest novoga doba. Ovaj vid potrošnje pribavlja ugled među sebi sličnima i pridonosi hedonizmu. Ljudi se natječu tko će imati bolji auto, kuću, namještaj, markiranu odjeću, priču o egzotičnom putovanju. Ugodan život postaje najviši cilj i ideal. Kupovati se može uvijek, pa čak i nedjeljom. Oglašivači ne miruju i bombardiraju ljude sa svakoga zida, panoa, izloga, autobusa. Dolazi do pojave turbokonzumerizma koje slijede turbopotrošači, čemu smo danas svjedoci.

Da ovaj opasno zavodljivi trend kupovanja i potrošnje nije ostao nezamijećen niti u zemlji iz koje je potekao, kazuju riječi tadašnjega predsjednika Amerike koje je uputio naciji daleke 1979. godine. Jimmy Carter je podsjetio i upozorio: „U našoj naciji koja se ponosila vrijednim radnicima, jakim obiteljskim vezama, povezanim zajednicama i našom vjerom u Boga, previše nas je sada počelo uzdizati samo-opuštanje i pretjerana potrošnja. Naš ljudski identitet nije više definiran onim što činimo, već onim što posjedujemo, iako smo otkrili da posjedovanje stvari i pretjerano nagomilavanje stvari ne zadovoljava našu svrhu postojanja. Znamo da nagomilavanje dobara i robe ne može ispuniti praznine u našim životima, ukoliko oni nemaju cilj i svrhu.” Koliko su ga njegovi sunarodnjaci čuli, svjedočimo danas ovim čudnim pojavnostima koje se uvoze iz Amerike kao što su Kardashian family i razni drugi influenceri koji haraju domovima običnih ljudi. Kardashian obiteljski show prestaje zabavljati ljude nakon 22 godine izloženosti njihovih svakodnevnih aktivnosti oku javnosti, javljaju mediji! Dobitnik Pulitzerove nagrade Chris Hedges primjećuje u svom djelu Empire of Illusion (Carstvo iluzije): „Naša politika, religija, vijesti, obrazovanje, sve se pretvorilo u show biznis, bez velikih protesta ili čak bez da smo to uspjeli i primijetiti.”

Konzumerizam ljudima daje iluziju kontrole vlastitih života, dok korporativne elite zapravo rukovode društvom i njegovim razvojem. Zarada je postala osnovni cilj i pokretač bez ikakva razmišljanja o riziku u koji se stavljaju ljudski životi i utječe na njihovo iskrivljeno poimanje stvarnosti.

Naime, proizvodi nisu samo predmet ljudskih potreba, oni postaju gospodari čovjeka. Posebice su mladi izloženi ovoj opasnosti kojoj se ne vidi kraja.

Duh materijalizma ih je potpuno okupirao i oni ne vide u tome ništa loše. Dapače, natječu se u ispraznostima tko će se više istaknuti, čemu svjedoče i svadbena okupljanja koja sve više nalikuju na slikovnice i neiživljene snove. Pri tome treba znati da konzumiranje i posjedovanje određenih stvari i roba utječe na stvaranje osobnosti, na karakter i identitet osobe jer odabir proizvoda i njegovo korištenje daje poseban pečat i identifikacijsko značenje. Posjedovanje onoga što je moderno pridonosi statusu u društvu. „Potrošački kapitalizam nije rođen mehanički iz industrijskih tehnika sposobnih proizvesti u velikim serijama standardizirane proizvode. To je i kulturalna i društvena konstrukcija koja je zahtijevala odgoj potrošača i istodobno vizionarski duh kreativnih poduzetnika, vidljivu ruku menadžera”, zaključuje Gilles Lipovetsky, autor knjige Paradoksalna  sreća – ogled  o  hiperpotrošačkom društvu. Konzumerizam tako postaje način življenja, a potrošnja njegovo djelovanje, stil života. Upravo zahvaljujući konzumerizmu, potrošačko društvo se otelo kontroli i odnosi unutar njega prestaju biti društveni, a postaju tržišni, imperativ kojih je – zaraditi i potrošiti. Kako Gatto primjećuje: „Visokocentralizirana gospodarstva masovne proizvodnje ne mogu dobro funkcionirati bez kolonizacije umova pojedinaca i njihova preobraćenja u um mase… Nedorasli ljudi ne samo da su poslušni… već su i najbolji potrošači zato što imaju malu urođenu otpornost na prodajne tehnike.”

Mediji i konzumerizam

Generator potrošnje postaje i moda. Tako ideja vodilja današnjih mladih glasi – imati i izgledati, a ne biti, posjedovati stvari, ali ne i same sebe. Modna vrijednost postaje važnija od uporabne. Otud ova oskudica u izgledu i nerazmjera tijela i odjeće. Bitno je što prije nabaviti ono što je moderno, što modni trendovi toga trena nameću iako i staro još uvijek služi svrsi. Stalno težiti za nečim postaje samo sebi svrhom jer pojedinac ne ostaje ispunjen nakon što postigne željeno. Naprotiv, kreće u nove pohode, potican novim slikama i privučen sjajem novih modnih stilova i trendova koji se ubrzano mijenjanju i određuju svakodnevni život potrošača. Konzumerizam poništava slobodu, a njegov glavni proizvod postaje odvajanje. Masovni mediji pridonose ovoj otuđenosti jer svakodnevno upadaju u privatnost ljudi u njihovim domovima i dijele nove ideje, slike proizvoda, ponavljaju slogane u svakoj emisiji, pa i u Dnevniku na državnoj televiziji. Nema medijskoga prostora u kojemu je pojedinac zaštićen od plaćenih oglasa i nametljivih poruka. Tako se stanovništvu nameću ideje i svjetonazori, mijenjaju vrijednosti i poimanje života, jer „više nije posrijedi samo prodaja usluga, valja ponuditi doživljaj, neočekivanost i izvanrednost koje mogu stvoriti uzbuđenje, povezanost, afekte, senzaciju”, upozorava Lipovetsky.

Dakle, potrošačko društvo više nije pojam vezan isključivo uz ekonomska pitanja već zadire u kulturalnu i sociološku sferu. Društvene prakse i kulturne vrijednosti okreću se ka potrošnji te se promjene u tim područjima počinju i promatrati kroz potrošnju. Dolazi do opijenosti pukim proizvodima. Svakodnevna društvena praksa kroz potrošnju utječe na identitet ljudi, mijenja ih i čini nesposobnima i nesamostalnima iako se stvara privid da je proces upravo suprotan. Konzumerizam stvara iluziju potrošačke slobode, ostavljajući dojam da se brine o potrošačima i njihovim potrebama stavljajući na tržište baš ono što je njima trenutno potrebno, nudeći razne mogućnosti izbora, šaljući poruke – Mi mislimo na vas; Samo za vas smo priredili…; Vaše zadovoljstvo, naša je briga. Pri tom sezonskim sniženjima uvjere ljude da im doista trebaju svi ti proizvodi jer je cijena izvanredna, tako da oni poput stampeda jure u trgovine ili čak kampiraju ispred njih. Crni petak, fenomen koji je izmišljen baš da bi se trgovci riješili robe, a ovisnici o kupovini obogatili nepotrebnim stvarima upravo je jedan od pogubnih primjera koji ljude pretvara u bića bez kritičnoga stava. Konzumerizam zapravo iscrpljuje stvarnost, mijenja je prikazujući svoje ciljeve kao jedine ispravne. Konzumerizam posjeduje moć manipulacije koju uspješno ostvaruje na pasivnim sljedbenicima ove nove pošasti od koje se teško može čovjek izliječiti ili umaknuti joj bez posljedica.

Potrošački stil života postao je svojevrstan mit, u kojem pasivnost dolazi do najvećega stupnja izražaja uslijed stalne potrebe posjedovanja materijalnih stvari, čija funkcionalnost pada u drugi plan.

Kvaliteta i upotrebna vrijednost kupljenoga postaju nebitne. Potrošačke navike se kao i mitovi ne dovode u pitanje, slijedimo ih ne razmišljajući puno o potrebnosti i svrsishodnosti svega. Kad nam je dosadno u kući, idemo u shopping centre. Tamo se uvijek nešto nudi, kupac nikad nije sam, prate ga glazba, reklame, ponude. Sve to utječe na izmjenu svijesti i stvaranje novih želja i potreba. Potrošački apetit stalno raste i tako unedogled, a stvari koje su nam u trgovini izgledale neophodne i važne, više nisu tako privlačne u kućnom ambijentu. „Nijedan predmet nije poželjan sam po sebi, stvari nisu privlačne radi njih samih, tu su uvijek prisile prestiža i priznanja, statusa i društvene integracije”, ističe Lipovetsky. Pričom koja se prodaje uz određeni proizvod kupac biva zaveden i zamišlja sebe u prostoru i vremenu koji nisu stvarni. I vi možete ostvariti svoje snove, čuje se iz zvučnika! Sada su i vama dostupni ovi proizvodi po znatno sniženim cijenama! Dok spava, poruke nakupljene tijekom dana odjekuju u ušima. Postaje pokretna meta koja je na otvorenom polju potrošnje izložena svim mogućim utjecajima, nimalo bezazlenim. „Poprilično je veliki trud uložen tijekom posljednjih sto godina u to da bi se mi osjećali kao da je to upravo ono što želimo, i ono što jesmo, a zove se oglašavanje. Ono što ja mislim da je u ljudskoj prirodi je želja za samostalnošću, slobodom i produktivnošću, a cijela industrija posvećena je tome da se takve vrijednosti uklone iz naših umova…”, zaključuje Noam Chomsky 2017. godine.

Kako se oduprijeti?

Kako se oduprijeti ovim pojavama koje su preuzele stvarnost i upućuju na izgubljenost generacija i njihovo nesnalaženje u stvarnom životu? Krenuti ispočetka, osnažiti obitelj koja je prva stanica u životu djeteta i sigurno okruženje. Ne izlagati dijete ekranima, što više vremena provoditi u prirodi i igri. Odricati se sebe za dobrobit drugoga. Doživjeti vlastitu slobodu kao nešto neprocjenjivo. Vratiti se u ljepotu i sigurnost vjere i povjerenja kroz svakodnevno čitanje Biblije, Svetoga pisma, života svetaca. Usporiti tempo življenja. U kupovinu odlaziti samo po najnužnije. Shvatiti pravu vrijednost stvari. Voljeti jedni druge. Osjećati za druge. Donositi nadu i svjetlo. Ne tražiti svoje, ne pamtiti zlo, ne radovati se nepravdi, a radovati se istini. „Društvo koje ne prepoznaje da priroda i ljudski životi imaju svetu dimenziju, onu unutarnju vrijednost nepovezanu s materijalnim bogatstvom, ultimativno vodi kolektivnom samoubojstvu. Takva društva kanibaliziraju sama sebe sve dok ne izumru”, napisao je Karl Polanyi 1944. godine. Demokracija nije zasnovana na osobnom probitku nego na samopožrtvovnosti. Društvo treba usmjeriti ka većoj odgovornosti i umanjiti nejednakosti, a to mogu samo pojedinci koji ga čine. „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav.” (1 Kor 13,13)

Objava Svjesna predaja ili odlučna borba? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Majka je nekad radila, u mladosti, ali poslije je muž rekao da joj se ne isplati jer on može za oboje zaraditi, neka je s djecom. I tako, ona je ostajala s djecom, ugađala im, pratila ih na putu njihova odrastanja i  gledala kako pristižu njihova djeca, kojima ništa, ni ona ni djed nisu mogli odbiti. I tako se krug nastavlja, svima se ugađa, dopušta se lijenost na račun tuđeg rada. I taj dan kad su shvatili da oca više nema, da je bunar iz kojeg su crpili vodu presušio, nastala je panika. Tko će plaćati račune, kredite, putovanja, odjeću? Dijete koje je imalo svoju obitelj i dalje je financijski ovisilo o roditeljima, tako da je sada i njih trebalo zbrinuti. Trebalo se nekako domoći novca, ali se ne zna kako. Nikada nisu bili primorani raditi niti su se zapitali zašto je to tako. Otac unucima ništa nije uskraćivao i ništa mu za njih nije bilo teško uraditi. Ali, otac je zauvijek otišao i kako dalje. Čak su padale i teške riječi na račun oca. Ostali su dugovi a otac nije štedio? Nije ostavio ništa novaca! Ono malo što su pronašli, otišlo je za troškove sprovoda! Kako će oni sada dalje? Ostali su nemoćni i slabi pored svih talenata koje im je Bog dao, a koje su zanemarili i protratili kao da ih nikad nije ni bilo. Jedva su srednju školu završili. Svi su im krivi za takvu sudbinu tešku! Što će biti s ovom obitelji? Tko će ih preodgajati, tko će ih upućivati kako dalje? Upravo je ovo dobar primjer nepostojanja odgoja ili postojanje popustljivog odgoja. Dati djetetu sve bez davanja mogućnosti da se ono potrudi, ravno je samoubojstvu i ubojstvu djetetova duha i kreativnosti. Roditelji su tu da vode dijete kroz život, pokazuje smjernice, upućuju, a ne da dijete njih svojim plačem ucjenjuje i vodi putima kojima ne bi rado išli. I tako nastavi cijeli život. Nikad ne odraste, jer mu nisu dali. Nije bilo potrebe. Mlade treba navikavati da obuzdavaju svoje želje, da se nauče odricati kad je to potrebno. Ako im se sve dopusti, to je siguran put ka njihovu unesrećenju, isticao je Rousseau (prema Vukasović 1998: 206).

Danas je sve više roditelja koji uključuju djeci male ekrane, kompjutore, daju im mobitele neka se zabavljaju samo da se oni njima ne bi bavili. Kad dođe netko tko djeci posvećuje pažnju i s njima razgovara, djeca se nađu u čudu, preporode se, pričaju, igraju se, traže pažnju i pitaju kad će sljedeći susret biti. Šetaju u prirodi, pjevaju, rado istražuju i otkrivaju svijet oko sebe. Zadovoljno pljeskaju ručicama kad vide životinje, male i velike, i sretna su kad susretnu drugu djecu. Znatiželjno ih zagledaju, zastaju, šalju neke samo njima znane signale i razumiju se. To su djeca i zato su djeca. Žele ljubav, pažnju, toplinu, roditelje, a ne aparate koji ih ne poznaju i koji s njima ne razgovaraju. Pestalozzi je odgoj djece zasnivao na osjećanjima čovječnosti koja je budio u njima, na živim primjerima. On je svakog trenutka bio tu za djecu davao im je potporu ali i pouku. On je nastojao mlade potaknuti da budu samoaktivni, da pridonose zajednici (Žlebnik 1962). Nastavi li se odgajanje djece putem različitih tehničkih naprava, dobit ćemo jednu inertnu, nezainteresiranu generaciju koja neće znati komunicirati i kojoj će jedini prijatelj biti ekran i svjetlost koja ih mami. Već se javljaju nove bolesti uzrokovane nepotrebnim bavljenjem novim čudima tehnike. Da bi se odgoj ispravno provodio mora se odvijati u punini međuljudskog odnosa i biti zasnovan na stvaralačkoj suradnji. O ovome ovise i interakcija i komunikacija između članova obitelji a pri tom je najhumanija komunikacija dijalog bez kojeg nema ispravnog razumijevanja. Stoga kreativnost odgoja treba proživjeti i osvijestiti (Bratanić 1993).

„Ako djecu ne budemo poučavali mi, poučavat će ih društvo. A s rezultatima toga morat ćemo živjeti i mi i oni.” Stephen R. Covey

Roditelji gube autoritet i nestaju iz vidokruga svoje djece čim se napravica uključi. Već se uočava socijalna različitost među djecom u svakom pogledu. Djeca kojima roditelji ne mogu priuštiti takve naprave, ne pokazuju znakove agresivnosti i otuđenosti kao djeca koja u školu donose čuda tehnike i pokazuju drugima. Kako je sve više roditelja koji su izgubili posao i sve je više onih koji svoju pravicu traže na trgovima i ulicama, tako nije ni čudno ovo raslojavanje i produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih. Sve se odvija kao u sapunicama kojih su puni TV kanali i koje djeca, isto tako, upijaju i misle da je to normalno ophođenje starijih i starijih, djece i starijih, muškaraca i žena. Javljaju se neprimjerena ponašanja, neprimjereni razgovori koji uzrokuju neprimjereno ponašanje. Psovke su postale sastavni dio razgovora koje roditelji opravdavaju kao da je to nešto što treba postojati i bez čega se ne može. Također, vodi se računa npr. koju vodu dijete pije (ta izvorska nije bila na analizi), a to što dijete hoda musavo i što nikad nema maramicu u džepu, a nosić stalno curi, nikom ništa. Ostaje nam zavapiti poput Jelice Belović Bože moj, kad bismo sve znale, kad bismo pogledati mogle u onaj zagonetni kraj, što se zove „srce u djeteta” koliko bismo tu našli gudura, klanaca, vrleti, koliko tamnih zakutaka, koliko skrovitih dubljina – a u najskrovitijima tek po koji nebrušeni diamant – po koja nečista gruda zlata. Sad to treba naći – to treba iznijeti na danje svjetlo – ama šta će – u što će onamo u skrovištu?… O da nam je vazda moći pogledati do dna duše djetinje! (Belović 1989: 592–593).

Još je Truhelka upozoravala da je moralni odgoj djece zanemaren, a da je razlog tomu što se u pedagoškom radu u školama pretežito teži razvoju intelektualnog u djece, razvoju razuma, dok se moralni odgoj prepustio obitelji i crkvi. Truhelka je, također, kritizirala zanemarivanje odgojne strane u obrazovanju, nauštrb stjecanja znanja i razvoja prakse, pokušavajući naći neku interakciju između znanja, morala i karaktera (Truhelka 1923). Moralni odgoj se danas skoro i ne spominje, kao ni tjelesni, a kako će kad se nema vremena ni za što. Neka djeca uopće ne spavaju, cijelu noć su na internetu a da roditelji toga nisu ni svjesni. Čujem ih na ulici kako govore da su svu noć surfali, chatali i tako dalje. Uvode se neke nove riječi koje postaju dijelom govora i nitko se ne pita je li to dobro, uputno i dokle će tako. Svakim danom novi modeli mobitela osvanu na reklamama, novi iPodi, novi tableti, nove igrice, što agresivnije to bolje. I tako unedogled. Roditelji se osvrću oko sebe. Oni koji traže posao ne znaju kud bi, oni koji imaju posao isto ne znaju kud bi, jer su postali stranci svojoj djeci i oni njima. Djeca viču na roditelje, udaraju ih, želeći privući pažnju na sebe. Ta mala stvorenja nemaju osjećaj za roditelja, nemaju ljubavi, sigurnosti, ali imaju strah. Stalno ih se drži u zatvorenom prostoru i ne izvodi ih se van, u prirodu, jer tko će još i na to gubiti vrijeme. Govori im se kako u prirodi ima zmija koje će ih ugristi. Djeca zakoče i ne idu naprijed čim se ukaže neka zelena tratina ili šumski put! Zato imaju kompenzaciju – šoping-centre u koje ih roditelji vode slobodnim danima, kako bi ubili vrijeme, jer ne znaju što raditi sa svojom djecom a niti jedni s drugima.

Možda ovo zvuči prekruto i pretjerano, ali pogledajte oko sebe. Pratite djecu u parkovima, ako ih ima, pratite roditelje s djecom. Čime su okupirani? Sve više djece izbjegava pohađati satove tjelesnog odgoja jer ne mogu potrčati, ne mogu se sagnuti, imaju problema s kralježnicom, pretili su. I što roditelj uradi? Odvede dijete liječniku i dobije dokaz o djetetovoj fizičkoj nesposobnosti. Nastavnika tjelesnog se krivi ako ukazuje na pogubnost takve odluke za dijete i ako nastoji prilagoditi aktivnosti koje bi dijete ipak moglo obavljati. Što on sebi umišlja? Neka radi svoj posao i prestane traumatizirati moje dijete?! Diesterweg je naglašavao da načelo harmonijskog odgoja zahtijeva potpun razvitak duha i tijela. On tjelesni odgoj smatra jednim od najvažnijih i najpotrebnijih dijelova odgoja, jer se njime može utjecati na psihu djeteta, njegove osjećaje, volju i formiranje karaktera (prema Vukasović 1998: 82).

Jednom sam gledala na aerodromu mladu obitelj u ranim jutarnjim satima. Pospani, roditelji su našli mjesto i sjeli u čekaonici a djevojčica je trčkarala oko njih. Majka se svinula u neku neobičnu pozu, i sva se uvukla u mobitel, tako da joj se nije vidjelo lice. Otac je također nešto komunicirao mobitelom. Dijete je vuklo sad jednog sad drugog roditelja, ali bezuspješno. Pokušalo je s njima pričati, ali bio je to jednosmjerni razgovor. Na kraju, kad je ocu već dojadilo to povlačenje za ruku, ili je završio što je radio, našao je neku igricu na mobitelu i velikodušno pružio djetetu. Ono je, ne baš ushićeno, uzelo spravicu u ruke i ubrzo nešto pogrešno stisnulo, te je otac morao uredovati. I tako je dijete nekoliko puta uspjelo privuću pažnju oca i on se njime bavio, barem kroz objašnjavanje igrice, ali majka je ostala tvrdokorna. Nije se predavala. Dijete je uskoro bilo zasićeno igricom i opet je počelo hodati od roditelja do roditelja i tražiti pažnju, živu riječ, i uspjelo je nakratko majku pridobiti za sebe. Zagrlila je dijete jednom rukom, ali je drugom rukom nastavila tipkati po mobitelu. Doista mi nije bilo jasno što toliko, u taj rani sat, ima raditi na toj napravi i što je toliko vrjednije od zagrljaja djeteta koje prosto vapi da ga roditelj pogleda i uputi koju lijepu riječ. Na kraju je curica odnekud izvukla slikovnicu pa su joj roditelji nevoljko čitali, pospano zijevajući. Kako se radi o malom djetetu, to je opasnost veća. Kad ono malo poodraste, ono će neminovno ući u svijet tehnologije i roditelji više neće biti interesantni, prestat će potreba za njima, jer će napravica davati sve što djetetu treba. Roditelji će, valjda, tada shvatiti svoje propuste, a možda i neće jer su i oni zaokupljeni istom tehnikom i ništa im tu nije čudno. Nije im čudno što postaju stranci svome djetetu a onda i jedno drugom. Kakva nas vremena čekaju, uskoro ćemo saznati, zapravo već naslućujemo, pa dijelom i proživljavamo.

Tekst je ulomak iz knjige Pedagoške mrvice prof. Snježane Šušnjare koju možete nabaviti ovdje; naručite pozivom na broj telefona 033 726 200; ili nas posjetite u našim knjižarama u Vitezu i Livnu. 

Objava Izazovi roditeljstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mladi su postali laka meta korporativnih elita, zahvalni su kupci i glavni cilj reklamnih oglašivača koji ih budno prate od malih nogu, nudeći im zamamno nepotrebne stvari upakirane u privlačnu ambalažu. Djetinjstvo nestaje a da nisu imali vremena spoznati svijet oko sebe, maštati, igrati se, stvarati. Uništeno je od strane odraslih jer upravo s njima dijete otkriva svijet, druge, prirodu. Bez imalo kriterija roditelji pripuštaju djecu u virtualni svijet. Daju im skupe mobitele, tablete i računala. Kad poodrastu, već su ovisni o ovom vidu provođenja slobodnoga vremena, slijepo ulijeću u zamke oglašivača koji iskaču iz svakoga kutka mobitela. Mladi žele biti u trendu, dopasti se jedni drugima, slijediti modne naputke i taku postaju robovi markentiških tvrtki, njihovih slogana i poruka koje ovi nesebično odašilju. Oglašivači se odnose prema potrošačima kao osobama bez pameti ili vlastite volje. Ako se tko zapita čemu sve to i počne izražavati sumnje, odmah biva proglašen nazadnjakom i primitivcem, koji nije ‘in’. „Nezavisni um je najopasniji od svega, no dvanaest godina provedenih u školskoj klupi (a sad ispred računalnoga terminala, televizora i sl.) preobratit će najkrcatiji unutarnji život u praktički čistu ploču”, ističe John Taylor Gatto u svojoj knjizi Oružja za masovno poučavanje u kojoj predstavlja paradokse američke obrazovne politike i… (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba   

Objava Svjesna predaja ili odlučna borba? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ako pogledamo novinske natpise, najave filmova na tv-kanalima, rijetko ćemo vidjeti sadržaje koji propagiraju pažnju, brigu, ljubaznost, ljubav, dijeljenje, pomaganje. Svagdje je prisutno nasilje, sebičnost, egoizam, ubojstva i nasilne scene koje ne priliče ljudskom biću. Reklame koje ciljaju na male potrošače koji će onda utjecati na odrasle, ciljano su osmišljene da zavedu, prevare i unesu nemir. I ako obitelj zajedno prati neki prigodan sadržaj, reklame će učiniti sve da im omrzne svaka sekunda provedena pred TV ekranom. Toliko su agresivne i učestale da se zaboravi sadržaj koji je gledatelja prethodno privukao. Potrošačko društvo nameće svoje standarde i tjera pojedinca u različite ovisnosti, a onda isto to društvo stane upozoravati na negativne pojave i propagira projekte koji bi trebali ispitati zašto je to tako.

Različite opasnosti

Djeca manjega uzrasta ne mogu pogledati crtani film koji bi ih nasmijao, probudio maštu na pozitivan način, usmjerio u neku kreativnu aktivnost koju bi povezali s već naučenim, doživljenim, viđenim. Sve je puno ekstremnih, čudnih likova koji iskrivljuju imaginaciju, snove i tjeraju strah u kosti. I što onda očekivati? Empatiju, suosjećanje, pomaganje drugima u nevolji. Ne, danas tehnologija sve čini da ljude odvoji jedne od drugih, da ih otuđi i zarobi. Ljudi danas hodaju tipkajući po mobitelima, dovodeći i sebe i druge u različite opasnosti. Voze auto i ne ispuštaju mobitel iz ruku. Tehnološki mentalitet poriče da postoji išta važno što treba znati, osim onoga što nam govori kako napraviti stvari koje će nam pomoći ostvariti naše želje, otkriva Rod Dreher, autor knjige Benediktova opcija ističući da je ikona našega doba iPhone – svjetlosni portal koji nam obećava pokazati svijet, ali zapravo predstavlja ogledalo svijeta u našim glavama.

Također, internet i sadržaji koji se tamo nude odvlače pažnju od stvarnosti i nude virtualnu stvarnost koja ne obvezuje. Internet je od svih izumljenih tehnologija najradikalniji i najviše ometa. U politici, društvu i kulturi internet naglo ubrzava proces fragmentacije koji traje još od sredine dvadesetog stoljeća. Također, duboko kompromitira našu sposobnost da ostanemo usredotočeni, upozorava Dreher. Neopisivo je lakše pronaći informacije na internetu, no puno je teže ostvariti onu vrstu postojane usredotočenosti koja je potrebna da se nešto nauči ili spozna. Ako se ne uspijemo oduprijeti …

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba   

Objava Ljubaznost i ljubav pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ljudi bjesomučno i netaktično prizivaju svoje duhove prošlosti, ne misleći kako je osobi koja u tom trenutku proživljava teške trenutke, kad srce puca a oči se stalno natapaju suzama, jer je teško gledati bližnjega ili roditelja kako pati. Gledati kako ga drugi tretiraju u njegovoj bolesti, a ne može se boriti niti izbjeći gorku stvarnost. Ti stari roditelji prepušteni na brigu drugima pobuđuju rane koje će teško zacijeliti i slike koje će vremenom izblijedjeti, ali neće manje boljeti. Stalan grč u stomaku podsjeća da nešto nije u redu i da stvari mogu biti i drugačije. I onda ljudi dođu utješiti, razgovoriti, a zapravo samo nepotrebno navode primjere: tako sam ja, tako je meni bilo, tako je moja rodica, tako je moja majka, moja baka, i ja sam patila, mučila se i bilo mi je teško. Kad se samo sjetim… I ne ostave prostora za sugovornika i njegovu muku. Preostaje samo kimati glavom i čekati da nametljivci odu.

Jedini spas i utjeha

Problem koji vas je doveo u razgovornu situaciju nestao je, ali je sjećanje u jednoj glavi proizvelo čuđenje u drugoj. To sjećanje je svelo vaše probleme na nulu, a svoje stavilo na pijedestal, na kojemu je ono uvijek kad se govori o mukama i životnim izazovima. I kao da vam poručuje ja sam veći, teži, moćniji. Ti ne znaš kako je to, ali ja znam. I u tom trenutku požalite što ste uopće pomislili da će vas netko razumjeti, podržati, ohrabriti i što u ljudima tražite utjehu. Tu je onaj koji vas čeka i vidi sve vaši boli, samo ga treba zazvati. A mi to često zaboravimo. Molitva upućena Bogu jedini je spas i utjeha! Molitva upućena ljudima puna je proturječnosti, sitnih interesa i nepovjerenja, koliko god se trudili to prikriti. Rijetki su iskreni ljudi koji ljube druge bez ikakve zadrške i očekivanja.

I sve će biti gore. Roditelji koji danas ne znaju suspregnuti svoje traume i rane iz odnosa jednih s drugima, neoprezno svoje strahove prenose na djecu. Pred djecom govore sve i onda se čude kad ih djeca razotkriju pred drugima. Djeca su postala ravnopravni sudionici svih tema koje odrasli potežu i to do takvih ozbiljnih krajnosti, koje mogu prouzročiti neželjena ponašanja u djece.

(…)

Cijeli tekst rubrike Pogled u dušu pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.

Objava Tko nam odgaja djecu? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pogrešne vrednote

Ne mogu reći pjevačice, jer, daleko je to od pjesme. U većini obitelji u koje sam došla bila sam prisiljena slušati te nakaradne zvukove i slušati tekstove koji vrijeđaju ljudsku pamet. Djeca pjevuše te riječi, nesvjesna njihova značenja! Roditelji ništa čudno ne vide u tome, jer i oni isto slušaju, isto se ponašaju, iste koncerte posjećuju. I onda, kao da je to najnormalnije, pripovijedaju kako je jedan otac uložio silne novce kako bi njegov jedinac uspio u tom polu-svijetu i kako se otac sad diči svojim sinom, jer je to njegov isplativi ulog!

Je li taj roditelj uopće svjestan u što je uveo svog sina, u kakav svijet je njegovo dijete dospjelo hranjeno njegovom ljubavlju i brigom? Kamo ide ovaj svijet i dokle će se ovako kotrljati ka bezdanu?

Ulijevati u dijete pogrešne vrednote još od malih nogu znači uništavati dijete i upućivati ga na put koji mu ništa dobroga neće donijeti. Tko su idoli današnjoj djeci, što djeca gledaju na televiziji, na kakve koncerte idu, o čemu komuniciraju putem mobitela? Znaju li roditelji kakvim utjecajima pripuštaju svoju djecu i tko to manipulira njihovom djecom? Kakav je svijet noćnih izlazaka, kakvi su susreti u mračnim prostorima i kakve se navike razvijaju? I pri tom, oni rijetki koji ne slijede slijepo neuke i priproste idole i ne slušaju ono „što svi slušaju” postaju meta ismijavanja pa počesto i mobinga. Cijelo društvo je zapalo u blato nepoštenja, pogrešnih vrednota i laži. Kud god se dijete ili odrasli okrenu, nailaze samo na vijesti o ubojstvima, o nepoštenim radnjama i skandalima kojima ih obasiplju njihovi idoli kako bi se što duže o njima govorilo i kako bi nametali svoj nesretni život i osamljenost drugima, onima koji nemaju razvijenu kritičku svijest niti su dovoljno zreli da uvide što je doista vrijedno a što je prijevara. Kako Sveti Otac Benedikt ističe, zlo crpi svoju snagu iz neodlučnosti i brige oko onoga što će drugi ljudi o nama misliti.

Nejasne granice

Još je zanimljive kad cijela obitelj gleda Pink i Zvezde Granda i onda stane veličati pojedine osobe i pravdati njihove nesretne živote i ispade! I to rade djedovi, bake, mame, tate. Naravno da će i djeca isto to raditi jer se ugledaju na starije. Djeca znaju imena svih tih nazovi zvijezda, a kad ih pitate tko je bio Tesla, Einstein, Aristotel, Michelangelo… Uh, teško pitanje. Ako neka od novokomponiranih zvijezda uspije neki od ovih likova strpati u svoje rime, onda će ovi likovi biti proslavljeni među mladima, inače to ih ne zanima. I što je još gore ako i vi pokažete da vas to ne zanima, ako zamolite da ugase TV, to se neće dogoditi.

(…)

Cijeli tekst iz rubrike Pogled u dušu pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.

Objava Blagdani i izazovi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.