Iako bi netko mogao pomisliti da je zbog Božje veličine, i prostor Svete Zemlje velik, to nije tako. Sveta Zemlja je geografski mala zemlja. Današnja država Izrael je teritorijalno duplo manja od Bosne i Hercegovine. Iako se radi o teritorijalno maloj zemlji, Bog je odlučio upravo tu objaviti se patrijarsima, prorocima; upravo tu se odlučio roditi i postati čovjekom.

Sveta Zemlja je veličanstvena zemlja. Zemlja koja je po mnogo čemu posebna; posebna prije svega zbog činjenice Božje objave i Božjeg utjelovljenja, ali posebna i po svojoj zemljopisnoj raznolikosti, koja se rijetko gdje na kugli zemaljskoj može naći. Na jako malom prostoru mogu se naći i obilje vode, i prava pustinja; i relativno visoka brda i velike udoline; i plodna područja i područja gdje skoro pa ništa ne uspijeva; i različita klima, o kojoj je već bilo riječi. Sve to, Svetu Zemlju čini posebnom i zanimljivom.

Od planina, mora do pustinja

Moglo bi se reći da Sveta Zemlja ima četiri različite cjeline. Prva cjelina je takozvana „jordanska udolina” koja se proteže od sjevera prema jugu. Radi se o takozvanoj „jordanskoj udolini” zbog rijeke Jordan koji je razdjelnica ove udoline. Međutim, „jordanska udolina” je dio većeg procjepa, takozvanog „velikog procjepa” ili „velike depresije” koja se proteže od Sirije do Afrike. S jedne i druge strane ovog procjepa se uzdižu planine. Na sjeveru se nalaze planine libanonskog gorja, te planina Hermon, čiji najviši vrh doseže skoro 3 000 metara (2814 m), i na čijim vrhovima se tijekom cijele godine može naći snijega. Ove planine hlade oblake što uzrokuje obilne kiše. U podnožju planine Hermon izvire rijeka Jordan i tu počinje takozvana „jordanska udolina”. Jordanski procjep počinje s oko 550 metara iznad razine Sredozemnog mora, i udaljen je od Galilejskog jezera nekih 30-tak kilometara. Koliko je ovaj procjep velik, pokazuje činjenica da se nakon 30-ak kilometara ovaj procjep spušta na razinu od preko 200 metara ispod razine mora. Naime, jordanska udolina je jedinstven fenomen na zemlji gdje je procjep tako velik da je udubina tako velika da ide ispod razine mora. I kako rijeka Jordan teče prema jugu, taj procjep postaje sve dublji, tako da na mjestu gdje Jordan utječe u Mrtvo more, dubina procjepa je preko 400 metara ispod razine mora. Uz to, Mrtvo more je na pojedinim mjestima duboko oko 400 metara, tako da na tom području imamo najnižu točku na zemlji, a to je negdje oko 800 metara ispod razine mora. Zanimljiva je i činjenica da rijeka Jordan utječući u Mrtvo more, koje se nikud dalje ne ulijeva nego je zatvoren prostor, ne diže razinu Mrtvog mora, nego se razina mora, zbog velikih temperatura i evaporacije, iz godine u godinu snižava. U produžetku Mrtvog mora je Arabah pustinja koja se proteže do zaljeva Eilat i do Crvenog mora. Malo jugozapadno je pustinja Negev, a istočno od Mrtvog mora je planinsko gorje Edom.

Jordanska udolina se može podijeliti u tri manje cjeline: gornji Jordan, sama jordanska dolina te donji Jordan. Gornji dio Jordana karakteriziraju već spomenute kiše koje natapaju zemlju i podzemne izvore i tako osiguravanju dovoljne količine vode. Gornjem dijelu pripada i već spomenuto brdo Hermon kojem su se divile i najstarije civilizacije i kojeg su zbog obilnih kiša mnogi smatrali simbolom plodnosti.

Isušeno jezero pretvorili u plodno tlo

Impozantni vrhunci, dovoljno vode, obilna vegetacija, razlog su što su Kanaanci taj kraj povezivali s Baalom – bogom plodnosti. Čak Sveto pismo govori i o gori „Baal-Hermon” (Suci 3,3; 1 Ljet 5,23) te o gradu Baal Gad (Jš 13,5). U podnožju brda Hermona, kao što je rečeno, izvire i rijeka Jordan. U stvari rijeku Jordan čine četiri manja potoka – Snir, Dan, Ajon i Hermon. Oni su tvorili jezerce zvano Hula koje se na svojem jugu isticalo i postajalo rijeka Jordan. Izraelci su prije pedesetak godina ovo jezero isušili i pretvorili u plodno tlo, a navedene potoke spojili u jedan tok. Od izvora do uš­ća u Mrtvo more razdaljina je preko 150 kilometara, ipak, zbog svoje vijugavosti rijeka Jordan je duga preko 350 kilometara. Tijekom svojeg toka, u rijeku Jordan se ulijeva još nekoliko manjih potoka, a to su Jarmuk i Jabok. Jordanska udolina je nekad uža, a nekad šira. Najuži dio je širok samo 3 kilometra, a što ide prema jugu, sve je šira – kod uš­ća rijeke Jordan (u okolici Jerihona) širina udoline je preko 20 kilometara.

Postoje i predjeli niskog Jordana. Radi se o predjelima s obje strane rijeke koji imaju tri razine, koje se tradicionalno nazivaju zor, qatara i gor. Najbliže rijeci je zor, uski pojas zemlje, širine 2 – 3 km, koji se u Svetom pismu naziva i „guštara Jordanska” (usp. Jr 12,5; 49,19; 50,44). Zbog poplava ovi predjeli su bili puni drače i drveta tamariske. Nakon zora je bio pustinjski dio zvan qatara, čija je zemlja bila slana i nepodobna za obrađivanje. Slijedio je gor, strmi ali plodni terasasti dio kojeg su seljaci navodnjavali i obrađivali.

Objava Geografija Svete Zemlje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Hebrejska riječ uz koju se veže gostoljubivost je gēr koja znači „stranac”. Radi se o osobi koja ne pripada grupi, rodbini, klanu i stoga je izdvojena, i u neku ruku bespomoćna. Stoga „stranci” moraju biti pod zaštitom domaćina, ili onoga koji je na čelu zajednice. Dužnost štiti strance i iskazivati im gostoljubivost je ne samo preporuka, nego je to obveza koja proizlazi iz Božje odredbe u knjizi Levitskog zakona, gdje se kaže: „Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Jahve, Bog vaš.” (Lev 19,33-34).

Stranac postaje gost

Ponekad se u procesu transformacije „stranca” u „gosta” primjenjivala praksa kušnje stranca, da bi se provjerilo da on nema nekih neprijateljskih namjera. Praksa pranja nogu strancu označavala je da je „stranac” postajao “gost” (vidi Post 18,4; 19,2; 24,32). Koliko je gost značio domaćinu i kolika je dužnost domaćina bila da zaštiti gosta pokazuje i primjer iz knjige Sudaca kada je domaćin bio spreman čak žrtvovati svoju kći, da bi zaštitio gosta od požude napadača (vidi Suci 19,16-24).

Da je gostoljubivost bila važna, pokazuje i činjenica da je ona Bogu draža od posta. Prorok Izaija to jasno ističe: „Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi” (Iz 58,6-7). Klasični primjer biblijske gostoljubivosti donosi Psalam 23 koji u prvom dijelu govori o Bogu kao brižljivom pastiru, a u drugom kao milosrdnom domaćinu. I pastir i domaćin se brinu za tri stvari – hranu, piće i zaštitu. I u Post 18 se nalazi na daleko poznata zgoda o Abrahamovoj i Sarinoj gostoljubivosti prema strancima koji im dolaze za vrijeme ljetne žege. Abraham strance prima tako da im prvo nudi vode da operu noge, a onda za njih priprema pravu gozbu od mesa i svakovrsnog jela (vidi Post 18). I kao nagradu za gostoljubivost gosti mu prenose vijest da će mu žena roditi sina. Božja volja izlazi na vidjelo kroz pokazivanje gostoljubivosti.

Neiskazivanje gostoljubivosti izazivalo je ukor. Tako midjanski svećenik Reuel kori svoje kćeri što Abrahamu nisu iskazale gostoljubivost (Izl 2,20). I ne samo to, slijedi kazna za one koji ne iskažu gostoljubivost: „Neka ne ulazi u Jahvinu zajednicu ni Amonac ni Moabac. A sve zato što nisu izašli pred vas s kruhom i vodom kad bijaste na putu izišavši iz Egipta” (Pnz 23,3-4).

Poljubac u obraz

Kod dočekivanja gostiju, Sveto pismo spominje nekoliko načina pozdravljanja. Prvi način pozdrava i izražavanja gostoprimstva je verbalni pozdrav. U Bibliji se tako spominju pozdravi poput „Zdravo” (Mt 28,9), „Mir vama” (Iv 20,21), „Mir kući ovoj” (Lk 10,5). Drugi način pozdrava je bio poljubac u obraz. Samuel je poljubio Saula, nakon što ga je ovaj pomazao (1 Sam 10,1), a i sveti Pavao govori o „svetom cjelovu” (Rim 16,16).

Treba pogledati i primjer kako bi se gost trebao ponašati kada dođe u goste. Isus je lijepo pokazao kako se gost treba ponašati. Stranac ili gost mora poštovati domaćina. (Kada je Isus jeo s grešnicima, nije ih odmah optužio da su grešnici; vidi Mt 9,10; Lk 5,29). Gost ne smije preuzeti ulogu domaćina i raditi što hoće, nego slušati domaćina. (Isus kao gost u kući, ozdravlja tek onda kad to od njega traže; Mk 1,30: „A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju”). Savršen primjer kako se treba ponašati kad se dođe u goste, pokazao je Isus kad je bio pozvan od strane carinika u njegovu kuću (vidi Lk 7,36-50).

Krepost gostoljubivosti se posebno hvali u Novom zavjetu. Isus gostoljubivost pokazuje kroz često korištenje slike nadolazećeg kraljevstva Božjega kao onoga gdje će biti gozba. Od evanđelista je posebno Luka naglašavao temu gostoljubivosti, kako u evanđelju, tako i u Djelima apostolskim kad ističe da se mjesne crk­vene zajednice moraju brinuti za putujuće misionare.

Primjeri obveze gostoljubivosti nalaze se i u Rim 12,13 gdje Pavao zapovijeda: „Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost!”; 1 Tim 3,2: „Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati”; Tit 1,8 gdje se ističe da starješina Crk­ve ne može biti onaj koji ne gaji gostoljubivost. Heb 13,2 je klasičan novozavjetni primjer poticaja na gostoljubivost kad se ističe: „Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!”; zatim u 1 Pt 4,9: „Gostoljubivo primajte jedni druge bez mrmljanja!”; te Gal 6,10: „Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima”. Gostoljubivost, ili negostoljubivost je jedna od stvari prema kojima će se ljudima suditi (vidi Mt 25,31-46), što je više nego dovoljan razlog da svaki čovjek obvezu gostoljubivosti ozbiljno shvati.

Objava Gostoljubivost, važna obaveza pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kao prvo treba reći da nema previše mjesta u Evanđeljima koja donose Isusovo učenje i govor o braku. Zašto je to tako? Najvjerojatniji razlog je taj da je Isus prihvaćao instituciju braka kao nešto uobičajeno, tj. kao nešto što nije trebalo objašnjavati. Očito je brak (a uključno time i potomstvo) smatrao bitnom sastavnicom života zajednice; i ne samo sastavnicom nego njezinom žilom kucavicom, bez koje bi život zajednice i društva bio nemoguć.

Prva aluzija na brak u Novom zavjetu može se vidjeti u opisima Isusova rođenja (Mt 1,18-25; Lk 2,4-6) gdje se govori o bračnom zajedništvu Marije i Josipa. Lukin izvještaj puno više naglašava važnost potomstva u braku, posebno kad govori o rođenju Ivana Krstitelja (Lk 1,5-25.57-58).

Drugo spominjanje braka u Novom zavjetu pojavljuje se na početku Isusova javnog djelovanja, a to je zgoda prvog Isusova čuda u Kani Galilejskoj gdje je za vrijeme svadbe (početka bračnog života) pretvorio vodu u vino (Iv 2,1-12).

Kao pobožni Židov, čovjek koji je urastao u kulturu svojega naroda, Isus je prihvaćao tadašnje gledanje na brak, koje je bilo jasno izraženo odredbom “ne čini preljuba” (Mk 10,17-22; Mt 19,16-22; Lk 18,18-23). Tumačeći gornju odredbu, Isus u Govoru na gori donosi novost i produbljuje tu odredbu – da nije samo preljub grijeh, nego i požuda (Mt 5,27-28).

Pitanje rastave braka u Novom zavjetu bilo je povezano sa starozavjetnim gledanjem na rastavu. Već je spomenuta mogućnost supruga napisati otpusno pismo, ako “otkrije nešto ružno” na supruzi (vidi Pnz 24,1). Dvije židovske škole, Hilelova i Šamajeva, ovaj su izričaj “ružno” tumačile različito. Prema Šamajevu tumačenju, “ružno” se odnosilo na seksualni nemoral, radi čega je suprug mogao otpustiti suprugu; dok su predstavnici Hilelove škole izraz “ružno” tumačili jako široko. To jest, čak ako i suprug nije bio zadovoljan s objedom koji je prema njegovu mišljenju bio “ružan” tj. neukusan, i to je mogao biti dovoljan razlog za otpuštanje supruge. Ova različita, jako suprotna, tumačenja, bila su okvir da Isus donese nauk o rastavi (vidi Mk 10,2-10; Mt 19,3-12), gdje ističe nerazrješivost ženidbe koja svoje temelje ima u Božjoj volji izraženoj kod stvaranja čovjeka. Dakle, pozivajući se na Božju volju, Isus je bio neumoljivi zagovornik nerastavljivosti braka.

Govoreći o braku, treba spomenuti i ranokrš­ćansko “protivljenje” braku, ali ne u smislu da su prvi krš­ćani bili protiv braka, nego u smislu da su brak smatrali nevažnim pred uvjerenjem da će uskoro nastupiti kraj svijeta i da u vječnom životu neće biti braka (usp. Mk 12,18-27; Mt 22,23-33; Lk 20,27-38).

Govoreći o braku u Novom zavjetu, nužno je spomenuti i Pavlov stav koji je najočitiji u 1 Sol 4,3-8 te 1 Kor 7,1-40. Mnogi će na prvi pogled reći da je Pavao bio “ženomrzac” i time protivnik braka. Međutim, njemu samome su pomagali bračni drugovi Priscila i Akvila (Dj 18,18.26; Rim 16,3-4). U 1 Sol Pavao naglašava da se treba kloniti nemoralnog ponašanja u braku, dok 1 Kor taj stav donekle modificira. To jest, i u 1 Kor Pavao ističe da nemoral nikako ne može biti sastavni dio bračnog života, budući da je prema njegovom mišljenju brak posvećujuća i otkupljujuća realnost – tj. brak posvećuje i otkupljuje. Ipak, u 1 Kor 7 Pavao četiri puta ističe da je bolje ne ženiti se (reci 8, 25-35, 36-38, 39). Ovaj njegov stav bitno je uvjetovan eshatološkim uvjerenjem da će kraj vrlo brzo nastupiti i da nema potrebe za ženidbom.

Osim Pavla, o braku i bračnom životu piše i post-pavlovska tradicija. Čini se da su na ranokrš­ćansko gledanje na brak mogle utjecati različite gnostičke krive ideje, te su kao reakcija na njih formulirani krš­ćanski stavovi vidljivi prije svega u takozvanim “propisima o kućnom ćudoređu-ponašanju”, od kojih je najstariji onaj u Kol 3,18–4,1. U tim propisima se poziva žene da se pokoravaju svojim muževima, a odmah nakon toga da muževi ljube svoje žene. Poslanica Efežanima u kojoj se također nalaze propisi o kućnom ćudoređu proširuje odredbe kako se ponašati u obitelji (Ef 5,21–6,9) zadržavajući patrijarhalno gledanje na brak. Slični stavovi nalaze se i u 1 Pt 3,1-7 s tim da se muževe poziva da budu obazrivi prema svojim suprugama.

Sve u svemu, novozavjetno gledanje na brak se oslanja na starozavjetno gledanje, gdje je kultura igrala važnu ulogu u formiranju stavova. S tim, da je Isus u svojem nauku jače i izraženije isticao nerazrješivost braka.

Objava Brak u Novom zavjetu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.