Organizacija i korištenje vremena u zajedničkim obiteljskim sastajanjima nekada je bilo pravilo u gotovo svim katoličkim obiteljima: u selu i u gradu. Jutarnja molitva je bila veoma kratka i uglavnom se zajednički molio Anđeo Gospodnji dok bi se pojedinačne molitve obavljale odmah po ustajanju prije zajedničkoga okupljanja kod stola, ukoliko ga je uopće bilo. Podnevni zvuk zvona značio je prekid poslova i istovremeno bio poziv na zajedničku molitvu gdje god bi se vjernici zatekli. Najdojmljivije scene bile su kod žetve ili kupljenja sijena kada bi na jednoj njivi bilo i dvadesetak radnika. Domaćin bi počeo molitvu Anđeo Gospodnji, ostali bi slijedili. Osobito snažno bilo je vidjeti neke koji su molili na koljenima s tek odrezanim snopom pšenice, a sa srpom preko ramena. Tako je molitva pratila ritam dana i rada.

Poslovi su se završavali do večernjega zvuka zvona koji je bio znak povlačenja u kuću i početka molitve. Kako to u nekim krajevima kažu: “Zvoni za Zdravomariju, svaka cura u avliju”. Večernja molitva bila je središnji molitveni događaj u jednoj obitelji na završetku radnoga dana ili svetkovine. U vrijeme življenja u velikim obiteljskim zajednicama – zadrugama – kada je bilo i oko tridesetak članova, zajedničke molitve su izgledale kao mala nedjeljna okupljanja. Starješina zajednice bi osobno predvodio večernju molitvu ili druga osoba koju bi on odredio. U ovako brojnim zajednicama su se čuvale i prenosile mnoge molitve. Seoski način života i ritam rada u polju tijekom proljeća, ljeta i jeseni obavljan je uz izlazak i zalazak sunca, a snažno je prožet vjerskim doživljajem svakodnevnice čiji je znak večernja molitva često zvana i priporuke, preporuke prema uvodnim molitvama prije određenoga broj Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu. I tako je bilo u svim mjestima u Bosni i Hercegovini, i u selima i u gradovima.

Večernja molitva u obiteljima bila je intenzivnija u vrijeme došaš­ća i korizme kada nije bilo zajedničkih okupljanja mladih. Sve priporuke iz liturgijskog vremena kroz godinu molile su se i u došaš­ću i korizimi, samo što se u adventu pjevala i cijela pjesma U sve vrime godiš­ća, a u korizmi Gospin plač i neke molitvice karakteristične za Veliki tjedan.

Danas se o priporukama govori s nostalgijom kao prema svim lijepim i dragim prošlim uspomenama. Ili se događa da se o tome govori i s podsmijehom i svojevrsnim izrugivanjem zbog toga što su djeca znala zaspati zbog dugih molitava i onda bi ih strogi stariji budili. (U jednoj zabavnoj emisiji na Federalnoj televiziji mještani jednoga našega sela su prikazali i taj dio naše prošlosti trudeći se što smješnije prikazati večernja obiteljska okupljanja i događaja s večernjih molitava. Iako se neprimjeren način predstavljanja molitve može predstaviti kao stvar ukusa, a o ukusima ne vrijedi raspravljati, ostaje činjenica da ovakav način predstavljanja obiteljske molitve neće nikome djelovati poticajno.) Najčeš­ća isprika zbog izostanka zajedničke molitve u obitelji je zaposlenost roditelja, školske i izvanškolske aktivnosti djece kao i različiti kulturni i sportski događaji. Jedan je propovjednik u svojoj propovijedi za Veliku Gospu 2011. obradio temu – umjesto sapunice krunice argumentirajući medijski pritisak na obitelji zbog različitih televizijskih emisija čijoj ponudi se teško oduprijeti.

Suvremeni način života, pred već navedenim izazovima, a nenavedenih ima mnogo više, često je jedan od izgovora za izostanak obiteljske molitve čiju važnost svjedoče i sami vjernici. Tijekom etnografskih istraživanja u Bosni i Hercegovini mogle su se čuti različite priče osnovane na istoj matrici obiteljskoga okupljanja i molitava – nekada se molilo a sada se ne može jer nema vremena. Ispada da vrijeme vlada čovjekom, a da čovjek ne upravlja vremenom. Ipak, dogodi se iznenada nekoliko slučajeva koji pokazuju sposobnost obitelji oduprijeti se pritisku vremena i ponuda smatrajući zajedničku obiteljsku molitvu neophodnom za održanje obitelji na okupu i garant potrebnoga blagoslova za svakog pojedinog člana.

Tragajući za jednim plesom za djecu u Podhumu, u okolici Livna, bio sam na istraživanjima kod Anđe Badrov rođ. Ćurić rođene 1940. godine. Razgovor s Anđom pratili su i njezino dvoje unučadi: Patricija i Jurica. Anđin sin Jakov i nevjesta Slavica toga dana nisu bili doma. Poslije završenoga razgovora o plesu započeli smo temu obiteljskih molitava i zavjeta. Anđa mi je počela govoriti kako i danas njezina obitelj zajedno moli navečer istim redoslijedom kako se molilo i u kući njezinih roditelja. Preporuke koje je naučila bile su iz jednoga staroga molitvenika u čast sv. Anti. Danas ih Anđa zna napamet i predmoli ih pred svojom djecom i unučadi. Naime, preporuke iz starijih izdanja molitvenika vjernici su pamtili svakodnevnim moljenjem. Stariji vjernici u svojim kazivanjima žale za ovim molitvenicima i kako kažu: “Ma, oni stariji [molitvenici] bili bolji i imali su velika slova. Ovo sada sve nešto sitno pisano pa se niti ne vidi.” U kući Anđe Badrov ne trebaju molitvenici jer stare molitve moli unučica Patricija istim riječima kao i njezina baka. Bilo je zanimljivo slušati šestogodišnju djevojčicu kako arhaičnim rječnikom izgovara molitve. Njezin dvanaestogodišnji brat manje se uključivao u razgovor jer je ispunjavao ulogu kućnog domaćina iako redovito sudjeluje u zajedničkim obiteljskim molitvama i zna ih i on.

Preporuke počinju na hvalu Presvetom Trojstvu, na čast Isusu, Mariji, Josipu i drugim katoličkim svecima. Mislim da je i suvišno spominjati ali mora se reći kako je neizostavna bila preporuka na čast sv. Anti, svebosanskom svecu. Njemu je Anđa molila za zaštitu njezine djece. Bilo kojim redoslijedom se nizale priporuke, završna molitva bila je za pokojne. Redoslijed je zadan u molitveniku, ali su se promjene ili izostavljanja događala prema želji predmolitelja. Anđa sama govori kako je znala smanjiti broj priporuka kako djeci ne bi bilo zamorno.

Obitelj Badrov uspijeva zadržati zajednička obiteljska molitvena okupljanja unatoč pritiscima kakve nudi suvremeni način života, osobito mediji, a koji služe kao isprika katolicima za propuštanje obiteljskih molitava. Pokazujući da želja za molitvom i na taj način proslavom Boga mogu pobijediti ponude protivne ritmu dana i rada kakav je nekad bio. Ipak, izričaj vjere ne ovisi o vremenu nego o ljudima i njihovu upravljanju ponuđenim vremenom.

Zatim, učenje molitvenih obrazaca metodom koju je primjenjivala Anđa u svojoj obitelji pokazuje domišljatost i razboritost. Naime, jedno dijete molilo je samo otajstva jedne krunice sve dok potpuno ne nauči, a kada bi naučili to otajstvo, Anđa je tražila da promijene i moleći nauče druga otajstva krunice. I tako sva radosna, žalosna i slavna otajstva krunice djeca su naučila predmoleći. Osobito me se dojmilo Anđino kazivanje kako je znala skratiti priporuke ako su djeca umorna ili imaju nešto drugo za raditi. Razboritost je temelj svakog uspjeha, pa i učenja molitve. Obiteljska molitva nekada i sada se ne razlikuje ukoliko postoji kontinuitet na kome inzistiraju i znaju ga prilagoditi mlađima stariji članovi obitelji. Dok mnogi govore o tome kako je nekada bilo sretnije vrijeme, upravo zbog obiteljskih molitava, obitelj Anđe Badrov iz Podhuma svjedoči kako je molitveno okupljanje moguće ostvariti i danas. Naravno, ima i drugih obitelji koji nastavljaju zajedničke molitve priporuka i nadati je se kako će ih biti sve više.

Objava Priporuke – nekada i sada pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Anđele moj blagi,
Moj čuvaru dragi.
Velika ti fala
Kad me čuvaš mala.
Čuvaj me dok živim
Da ništa ne skrivim.

Stihovni oblik molitava poznat je kod svih Hrvata općenito, pa tako i onih koji žive u Bosni i Hercegovini. Izricanje hvale Bogu i čašćenje Blažene Djevice Marije i svetaca molitvama nazvanih molitvicama ima duboke korijene u pučkoj pobožnosti katolika u BiH. Najkraći i najopćenitiji odgovor na pitanje što su molitvice glasio bi da su to pobožne pjesme čiji se stihovi izgovaraju ili pjevaju. Stihovi molitvica se češće mole usmeno, a rjeđe pjevaju. Ako se molitvice pjevaju, onda su im napjevi spoj crkvenih melodijskih struktura prilagođenih tonskim odnosima karakterističnim za svjetovno pjevanje kraja gdje se molitvica pjeva. Tako, isti stihovi pojedinih pjesama, ponekad usmenih molitva, poput Zdravo Tijelo Isusovo ili U se vrijeme godišta, u svakom kraju imaju različiti napjev jer crkveno pučko pjevanje se naslanja na svjetovno.

Molitvice su često svrstavane u seosku usmenu književnost. Pučka pobožnost u gradovima manje je poznata jer se zapisivanjem pobožnih praksi u gradskim sredinama do sada nitko nije bavio. Međutim, u nekoliko razgovora o pobožnim praksama s katolicima u gradovima, mislim na starije ali i suvremene stanovnike gradova, može se zaključiti da su se molitvice molile kao i u seoskim sredinama. Molitvice od ranog djetinjstva mole i djevojčice i dječaci. U odrasloj dobi više ih mole žene nego muškarci. Put širenja molitvica bio je različit: učilo se na vjeronauku, od susjeda, rođaka, na hodočašću, mladenka je u novi dom donosila molitve i kažu u Hercegovini da su se molitvice molile i kada se sastanu čobani pa uče jedni od drugih. Prosjaci iz Dalmatinske zagore blagoslivljali su domaćina izgovarajući molitvice dolazeći pred kuće u Hercegovini, a ponekad i duboko u Bosni.

Podrijetlo molitvica i njihovi autori najčešće su nepoznati. Uglavnom, smatra se da im početke treba tražiti u srednjovjekovnim crkvenim tekstovima koji su s latinskog jezika prevođeni na hrvatski. Prvi pisani tekstovi molitvica sežu u 13. stoljeće. Tako se smatra da je najstarija zapisana hrvatska molitvica božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski. Razvoj i stvaranje novih oblika unutar usmene književnosti ima sve osobine nastajanja i prenošenja općenitih pojava tradicijske kulture. Prva osobina je preklapanje različitih tradicija: jedne starije, u ovom slučaju raniji, pretkršćanski, religiozni sustav s novim i dominantnim, kod nas kršćanskim kada se koriste supstituti (zamjene). U jednom od ranijih predstavljanja pučke pobožnosti objavljen je tekst pjesme:

Šetala se šetala, sveta Diva Marija po nom polju po raju
Pokraj tija Dunaja, pokraj vode Jordana

kao primjer u kojemu se Marija predstavlja kao ona koja proklinje topolu jer ju nije poslušala, ali značajnije je da se u stihu spominje Dunaj, u slavenskom pretkršćanskom vjerovanju granica ovozemnoga i onostranoga svijeta. Među kršćanskim zamjenama za južnoslavenska božanstva je i sv. Nikola umjesto čuvara mrtvih, Velesa. Za primjer je molitvica, zabilježena u Oštroj Luci u okolici Orašja:

Nikola se na raj naslonio
Da bi koga ugledao svoga
On ugleda snau jedinicu
Snao moja, jedinice moja
Jesi l’ kakvog pakla zaslužila
Ne pitaj me djevere Nikola
Imala sam troje pastorčadi
Prvo veli narani me majko
Drugo veli napoji me majko
Treće veli opaši me majko
Ja sam prvo zemljom naranila
A drugo sam jedom napojila
A treće sam zmijom opasala
I tako sam raja zaslužila.

Pojedine molitvice su plod narodnog izričaja vjere koju karakteriziraju folklorni elementi u kojima se često nalaze mnogi nekršćanski motivi. Naime, molitvicama se liječilo od kuge, ujeda zmija, tjerale vile, vještice, gromovi, uroci i zatvarala ili otvarala rajska vrata. Pedagoška dimenzija u molitvicama veoma je naglašena kroz zabrane rada nedjeljom, obavezan odlazak nedjeljom na svetu misu, opasnost od prokletstva ako se rastave momak i djevojka ili neki drugi motivi iz svakodnevnog života.

Unutar prenošenja tradicijskih oblika, pa tako i molitvica, uočava se njihovo spajanje po nekom, samo narodnom prenositelju znanom kriteriju. Tako se događa da se isti motivi pojavljuju u različitim pjesmama. Završeci se u molitvicama veoma često dodaju i to zazivom O, Isuse, budi faljen po sve vi(je)ke vi(je)kov. Amen.

Podjele molitvica mogu biti po raznim osnovama, počevši od crkvene podjele godine na vrijeme došašća, božićno, korizmeno, uskrsno i vrijeme kroz godinu. Kako su mnoge molitvice pratile tijek dana, dijele se na jutarnje i večernje molitve. Naime, tada se najčešće obitelj skupljala na molitvu. Ipak, mora se također pripomenuti da su se molitvice češće molile osobno nego kod zajedničkih obiteljskih molitva. Pojedine zajedničke pobožne prakse, kao što je u selu Komarica u okolici Dervente, gdje se na Veliki petak prije izlaska sunca odlazilo na groblje. Tada su se putom molile gotovo sve poznate molitvice. Među njima je i ova:

Zvonce zveči, Gospa kleči,
Isus muku trpi.
Nebesa se otvoriše,
Anđeli se pokloniše,
Gospu majku probudiše:
„Ustaj, Divo Marijo,
Džudije ti sina ukradoše,
Zlatnu krunu skidaše
Trnovom ga kruniše,
Na križ njega razapeše,
Na muke ga zadadoše.
Kuda krvca kapijaše
Tuda ruža cvatijaše
I do neba mirušaše.“
Sam je Bog govorio:
„ko ovu molitvu molio,
Uvečer na liganju,
Ujutro na ustajanju,
Gospa će mu se ukazat,
Prid smrt na petnaest dana.“
Opremaj se, putniče,
Ispovidaj se, grišniče
Da iđemo putovati
I u raju vikovati.

            O, Isuse, primi me,
            O, Marijo, smiluj se,
            O, Josipe, lipi cvite,

Sad vi mene pomozite.
Ljuto cvili duša moja,
Iz dubine srca moga,
Što uvridi Boga svoga.
O Isuse moj,
Budi faljen Bog
Po sve vike vikov. Amen.

Među molitvice, neki istraživači, ubrajaju i preporuke. Njihovim svakodnevnim ponavljanjem preporuke, priporuke dobivale su čvrstu jezičnu formu pjesme u stihovima Primjer je takve molitvice u okolici Livna:

Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu
Imenu Isusovu
I imenu Marijinu,
Da svako naše
Molenje i dilovanje
Po imenu Isusovu
Početo bude,
Po imenu Marijinu
dovršeno bude
sada, uvik
i na času smrti naše. Amen.

Molitvice se dijele i prema nakani, odnosno kome ih se upućuje, pa se razlikuju molitvice Isusu, Mariji, anđelima i svecima. Kod podjele ovih molitvica poteškoća je što se u mnogima počinje upućivati Isusu, a onda se obraća Mariji i svecima. Primjer je molitvica u Rami:

Oj Isuse, delvet moj, (tur. devlet – sreća, blagostanje)
Prid tobom je život moj.
Kad se tebe promislim,
Svi’ se grija promislim.
Tad u raju probudem,
Nikoga se ne bojim,
Uz Isusa i Jezusa,
I Divicu Mariju,
Koja je Boga rodila,
Od Ivana kršćena.
Krsti, Ivo, i mene
Porad’ Boga i vire.
Sutra nam je Uskrs dan:
Živima veselje,
Mrtvima spasenje.

Molitvice su dio pučke pobožnosti hranjene kroz dugu povijest katoličkog puka u Bosni i Hercegovini. Izvirući uz oltare, molitvice su tekle kroz stihove, nastajale iz propovjedničkih primjera o životu svetaca. Najčešće su upućivani Isusu i Gospi kroz prepjevavanje Muke Isusove i Marijina doživljaja Muke u stihovima Gospinih plačeva. Naglašena pedagoška dimenzija poziva na usklađenost ćudoređa i vjernosti Božjim zapovijedima. Tko je i kada prvi spjevao neku molitvicu nije zabilježeno, ali kroz njih se pjevalo o vjernosti Bogu i danas, ako manje mole zaposlene majke, bake na uho unucima mole:

S križom ligan,
Križ me čuva
Od sada do vika,
Bog i Gospa zavika.
Anđele moj,
Čuvaj mene
Na dan po vazdan,
Na noć po svunoć:
Da se od tebe ne otkučim,
Od Boga ne odlučim.
Kad se prenu,
Sidi Isus kod mene:

Bižte, neprijatelji, od mene!

Ne virujem u vas

Već u Boga Oca.

U ime Oca i Sina

I Duva Svetoga. Amen.

Objava Molitvice pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Za razliku od redovničkih zavjeta, osobni zavjeti i obećanja, koji se izriču pred Crkvom, najčešće su osobne odluke poznate samo onima koji se zavjetuju i izvršavaju zavjete. U navedenim definicijama se podrazumijevaju čini pojedinca, međutim zavjeti mogu biti i kolektivni čin jedne vjerničke zajednice. Najčešće su zavjeti jednog mjesta i nastaju u trenutku neke teške bolesti ili druge nesreće koja je pogodila to naselje. Ovakvi su zavjeti u Bosni i Hercegovini, koliko je meni poznato, rijetkost. Naime, znam samo za zavjetno hodočašće iz sela Vidovice u Gornju Tramošnicu, koje je, kako se čuva u njihovoj predaji, poduzeto zbog velikih poplava kojima je bilo izloženo ovo mjesto.

Zavjeti su učinjeni u jednom trenutku bez točno utvrđene i određene formulacije, tako da se može govoriti kako nema riječi kojima se zavjeti izriču. Zapravo, postoji samo odluka učiniti neki pobožan čin, pa tako zavjet često ostaje i neizrečen. Duboka intima, koja vlada na području zavjeta, prikazuje cijeli odnos čovjeka prema Bogu i zato koliko god se, s jedne strane, drugima govori o svojim zavjetima, s druge strane, ostaje velika želja da se ova tajna sačuva pred drugima. U jednom zajedničkom razgovoru kazivači su mi govorili samo o poduzetom hodočašću u znak zahvale, dok su isti kazivači u pojedinačnim razgovorima iznosili potpuno drugačije razloge hodočašća.

Iz tih kazivanja o zavjetima vidi se različitost, ali i sličnost, ovih unutarnjih obećanja izraženih kroz neki tip pobožnih praksi. Tako da je neki zavjet poduzet za drugoga, npr. člana obitelji, i počeo je kao obveza prije ispunjenja, nastavlja se i poslije izlječenja kao čin zahvale, obveza je preuzeta za cijeli život i može se prenijeti na drugoga i učiniti za drugoga. Kod katolika u Bosni i Hercegovini se često isprepleću pojmovi zavjetovati s onim što bi imalo značenja molitve za zagovor. Ima i ovakvih kazivanja o zavjetima: Ja sam svoga sina zavjetovala sv. Josipu, jer on nosi njegovo ime i rodio se na taj dan (19. ožujka). Nemam posebnih molitava niti postova. Samo sam ga zavjetovala. Uz ovakav primjer ima i drugih koji više govore o dijelu u kojemu se preuzima neka obveza: Svako sam dijete zavjetovala nekom svecu. Ali samo za jedno obavljam trinaest utoraka sv. Anti, mislim kao zavjet. To sam odlučila kada je krenuo u sjemenište. Pitala sam našega župnika kojemu bi svecu najbolje bilo zavjetovati muško dijete. On mi je rekao sv. Anti, jer je to muški svetac. I odonda postim na čast sv. Anti.

Zavjet može biti i samo hodočašće, odnosno put od kuće do svetišta. Jedan od hodočasnika to objašnjava riječima: Za zavjet sam došao pješice u Olovo. Nisam ništa posebno činio niti postio, niti molio. Naravno, jesam molio uz put, ali zavjet mi je ovaj put, pješačenje. Ništa nisam tražio od Gospe samo sam ovo sve učinio za zahvalu. Sve mi je dobro i zadovoljan sam životom. Imam dobar brak, slažem se sa ženom i djeca su mi zdrava. Za njih molim da budu živa i zdrava. Eto, ništa, samo sam htio zahvaliti Isusu i Gospi na svemu.

Iz svih kazivanja o zavjetima vide se široki rasponi preuzetih obveza od posta, razne molitve, hodočašća, obilaska crkve ili kapelice, koji može ponekad biti i na koljenima, davanja misa, ispovijedanja, milostinje i drugih čina kojima se daje pobožni smisao. U mnogim se svetištima čuvaju i neki zavjetni darovi poznati kao votivi. U prošlosti je to najčešće bila figurica, na kojoj se predstavlja kopija bolesna dijela tijela, a kasnije su to i razne kamene ploče epigrafski ex-voto s naznakom čuda i zahvalom nebeskom posredniku, svecu ili Blaženoj Djevici Mariji.

Katolička svetišta u Bosni i Hercegovini su mjesta i raznih zavjeta koji obećavaju i vrše vjernici drugih vjeroispovijesti. O njihovim zavjetima i načinima obavljanja nema podatka nego se više prenose kazivanjima u osobnim susretima. Iz nekoliko meni poznatih slučajeva, njihovi zavjeti su uvijek vezani uz neku poteškoću za koju mole pomoć. Za odabir zavjeta uglavnom traže savjete katolika, a tijekom osobnih molitava mole formalizirane molitve koje su karakteristične za njihovu vjeru. Tako jedna muslimanka kaže: Ja vjerujem u Gospu i njezinu pomoć, ali molim se na svoj način. Hodočašća pravoslavnih i muslimana u katolička svetišta u Bosni i zavjeti obećani i ispunjeni mogu biti nastavljeni i poslije kao zahvala. Jedna pravoslavka svjedoči da svake godine posti trinaest utoraka u čast sv. Anti jer ona vjeruje da joj je njegovim zagovorom ispunjena molba. Egzistencijalni problemi i potreba njihova rješavanja potiču čovjeka na traženje pomoći ondje gdje vjeruje da će mu Bog uslišati molitvu sve ako to podrazumijeva i ulazak u „tuđe” svetište.

Ukratko, o zavjetima, obavljali se u „našem” ili „njihovom” svetištu, može se reći da se radi o molbi, zahvali i pokori. Najčešći su, izgleda, ipak zavjeti u smislu molbe za pomoć, bilo unaprijed kao zaštita ili u trenutku konkretne potrebe u kojoj se obećava ispuniti neki zavjet. Međutim, mora se pripomenuti kako vjernici ne uvjetuju izvršenje svoga obećanja božanskom pomoći jer vjernik zna da je, npr. Gospa uvijek u pomoći i ne sumnja nego se vjerom povjerava beskrajnom Božjem milosrđu. Drugo je često objašnjenje zavjetnih pobožnosti u smislu zahvala. To je čin kojim vjernik iskazuje zahvalu za Božju pomoć. Ovaj oblik zavjeta ima kondicionalni oblik, kao primjer je obećanje: Ako ozdravim, napraviti ću zavjet. Treći oblik zavjeta su razne pokore i tada se poduzimaju čini kojim se vjeruje da će iskupiti svoje grijehe i da takvim činom nestaju kazne, odnosno nestaju nevolje ili poteškoće zbog kojih se vjernik obraća Bogu. Tako se ukratko može reći da su zavjeti obećanja nekog pobožnog čina koji vjernik obavlja prije ili poslije ispunjenja njegove molbe, kao žrtvu ili kao zahvalu ili kao pokoru za grijehe.

Zbog nekog razloga započeti zavjet može biti prekinut ili onaj tko ga je obećao nije ga niti počeo ispunjavati. Mnogi se vjernici tada uspaniče i pojačavaju svoj religiozni strah kao da će zbog toga uslijediti kazna. Razboritost je majka svih kreposti. Zavjet se uvijek može zamijeniti drugim. Naravno, oni koje savjest optužuje i smatraju to grijehom, kod ispovijedi mogu tražiti savjet od ispovjednika koji će, opet razborito, prema pojedinačnom slučaju odlučiti o promjeni obećanja i zavjeta. Zabilježio sam zanimljiv slučaj jedne hodočasnice. Zavjetovala se pješice hodočastiti u jedno svetište. Na udaljenosti oko jednog kilometra pred svetište izdala ju je snaga i nije mogla više pješačiti. Silno se uspaničila, plakala i govorila kako nije ispunila svoj zavjet. Smirila se tek kada joj je svećenik rekao: Hodočastila si pješice, pa onda u suzama. Što misliš koje je vrjednije?

Bez obzira koji oblik zavjeta bio obavljen, vjernici prinoseći sebe trebaju razvijati svijest da pojedinačni zavjeti moraju voditi k rastu duhovnog života koji se ogleda u želji za sjedinjenjem s Isusom u zajednici vjernika. Vrhunac svakog obavljenog obećanja i zavjeta mora biti unutar misnog slavlja. Zavjeti, iako ih čini pojedinac za sebe i bližnje istodobno je na korist cijeloj Crkvi. Zato se kao najbolji znak pravilnog obavljanja obećanja i zavjeta ogleda u tome koliko vjernici svoj vjernički život usmjeravaju prema zajedničkim misnim slavljima, ispravljanjem postupaka u svakodnevnom životu i zalaganjem u zajednici. Kršćanin koji ostaje zatvoren u svoj svijet, pa bio on ma koliko dobar u nakani i strog u pokori obavljenoj u zavjetima, ukoliko ne pruža ruke bližnjemu u potrebi, ne može ih ispružiti niti prema Bogu.

Objava Obećanja i zavjeti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Gledajući Tuzlake dok plešu ovo kolo međusobno se držeći tako da plesači stavljaju ruke na ramena plesačica, a one se drže za muške prsluke, doživi se teško opisiva ljepota nošnje kao nigdje. Zapravo, moglo bi se reći kako doživljaj cjelokupne snage pojedinca i kolektiva u kolu čini odjeću još ljepšom, raskošnijom i življom. Uz treperenje tijela u kolu nošnja odiše nekim čudesnim skladom gdje su estetika i funkcionalnost srasli u jedinstvenu ljepotu.

Po mnogočemu je nošnja Hrvata iz okolice Tuzle jedinstvena. Recimo i po tome što je istraživači tradicijske odjeće različito smještaju. Za jedne je to srednjobosanska, a za druge dio etnografskoga nasljeđa koje pripada panonskom, odnosno posavskom načinu odijevanja. Zaista, mogu se naći zajedničke karakteristike oba ova područja, ali nošnje iz okolice Tuzle su jedinstveni oblik odijevanja koji je, unatoč sličnostima s drugim krajevima, od njih poprilično različit. Kao i u većem dijelu središnje Bosne žene ne nose pregače, a slično su tkane i ukrašene kao i nošnje u Posavini što se osobito ogleda kod muških nošnji.

Sličnosti muške ljetne nošnje s onim posavskim je u načinu tkanja i ukrašavanja čipkom. Uz kratke košulje od raznih vrsta tkanja i uske gaće, specifičnost u odnosu na one posavske jesu kragna i vrlo raskošne čipke izrađene šivaćom iglom tehnikom keranja po donjim rubovima košulje. Košulja se opasuje presavijenim raznobojnim tkanim komadom platna peškirom tkanoga složenijom tehnikom u četiri nita s raznim geometrijskim motivima.

U pravilu se nosio jedan prsluk. Međutim, često su nošena i dva prsluka bez rukava koporan i fermen. Oba prsluka su bogato ukrašena crnim uzicama gajtanima i izrađivali su ih obrtnici terzije. Na glavama su muškarci nekada nosili tamnocrvene fesove koje su sredinom 20. stoljeća zamijenili crni šeširi. Zimi su muškarci nosili hlače od crnoga sukna i duge zimske kapute gunjeve s različitim ukrasima od crnih uzica gajtana po rubovima. 

Ženske košulje su izrađivane sličnim tehnikama tkanja kao i muške, ali s mnogo više utkanoga konca na bijelom pamuku. Osobito su raskošni cvjetni motivi od žutoga i bijeloga svilenog konca. Ispod košulje se nosila duga potkošulja u boji koja je, iako se nije vidjela, činila da košulja ne pripija uz tijelo. Specifičnost ovih košulja je i ukras oko vrata ogrlica koja se sastoji od uskoga platna bogato izvezenoga raznobojnim koncem uz koji se prišiva kerana čipka od bijeloga konca pri dnu prišivenim koncem u boji. Ispod košulja nose se duže gaće izrađene iz dva dijela. Gornji dio našavak je od jednostavnijega platna dok je donji dio od finijega platna povezan uzicama bućume zategnute oko noge i vežu se ispod koljena.

Oko pojasa je povezana duga tkanica od raznobojnoga konca koja se veže na jednu stranu i pušta da slobodno pada. Najskuplji ženski odjevni predmet bio je prsluk bez rukava čerma ukrašen koncem boje zlata. Ove prsluke su žene kupovale od obrtnika terzija. Uz čerme u jesen i zimu nose se i prsluci bez rukava đude uz kratke kapute s rukavima koparane. Zimski dugi kaput gunj rijetko je bogatije ukrašavan.

Djevojačka oglavlja su crne ili tamnocrvene kape fesovi od čohe na čelu ukrašene zlatnicima ili imitacijom zlatnika iznad kojih je gusto prišiveno raznobojno umjetno cvijeće. Na fesu je osobito bio cijenjen srebrni nakit u obliku leptira izrađen filigranskom tehnikom. Straga su fes ukrašavale raznobojne vrpce koje su slobodno padale niz pletenice. Na dan vjenčanja mladenka je nosila kraću maramu od čipke šlajer.

Djevojke su nosile niske dukata madžarije ili imitacije dukata. Najimućnije djevojke nosile su ogrlicu od koralja i na njoj prišivena tri velika dukata šorvana. Inače, jedan šorvan vrijedio je pet malih dukata. Djevojački ukras bile su i različite vrste srebrnih naušnica. Nakit za pojas bile su i razne srebrne kopče pafte na komadinu platna, ponekad od dijela starih oglavlja udanih žena čember. Ukras za djevojke i udane žene su i peškiri isti kao što ih i muškarci nose oko pojasa.

Udane žene oglavlje čember same tkaju i ukrašavaju raznobojnim pamučnim i svilenim koncem. Priprema za nošenje čembera započinje uplitanjem kose upletu u dvije pletenice i zajedno ih vežu straga u obliku punđe. Preko ove punđe stavlja se pletena šupljikava kapa na koju se nižu niske dukata i stavljaju se na čelo. Kada je sve učvršćeno, onda se na poseban način prebacuje čember pričvršćujući tako da se jedan dio pusti padati niz pleća dok se drugi dio naprijed veže na čelo. Oglavlja udanih žena je i svilena marama s resama lavur koja se podiže s dva kraja na kapu koja služi kao podložak. I udane žene i djevojke nose bijele marame salvete na jednom kraju ukrašene vezom i čipkom. Djevojke ih nose vezane straga, a starije udane žene vežu ove marame ispod brade.

Objava Tradicijska nošnja i nakit: Okolica Tuzle pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svetac zaštitnik bira se određenoj zajednici ili sama zajednica zbog nekog događaja odlučuje staviti se pod zaštitu određenog sveca. Noviji primjeri izbora patrona kod novoutemeljenih župa, kao zaštitnika zajednice, pokazuju da se za nove župne crkve i zajednice, uglavnom, biraju novoproglašeni blaženici i sveci. Svježi primjer je iz župe Čemerno gdje su dvije područne crkve posvećene dvama novim blaženicima: Ivanu Merzu i Majci Tereziji. Patron ove župe bio je i ostao sv. Ilija, prorok.

Zaštitnika jednoj zajednici može birati i predlagati mjesni ordinarij vođen željom da se neka novoproglašena dogma Crkve ili novi naglasak u čašćenju jedne od triju božanskih osoba slavi na području njegove biskupije. Ovakav način biranja je jasan kada se radi o novoutemeljenoj zajednici, međutim drugačija je situacija kada već postoji patron župe i umjesto njega se uzima novi zaštitnik. Takvi primjeri su često dovodili do pojava u kojima novoproglašeni zaštitnik ostaje samo na razini titularenja i nakon dugoga vremena nije zaživio u pobožnosti zajednice. Primjera je u Bosni puno, ali ovdje ću uzeti samo jedan iz svoje rodne župe Cer gdje se svečano slavio sv. Rok (16. 08.), a kao patron župe slavi se Krist Kralj. Tisuće ljudi se ranije okupljalo ali i danas, iako prognani, dolaze sa raznih strana svijeta na proslavu sv. Roka dok je broj vjernika prisutnih na svetkovinu Krista Kralja, i prije rata, bio približan broju posjetitelja svake nedjelje. Niti danas nije drugačije: malobrojni su koji dolaze na Cer slaviti prvotni patron. Ovakvi primjeri pokazuju važnost svetaca zaštitnika za zajednicu i osobnu pobožnost koja se prelijeva iz pobožnosti zajednice.

Kazivanja puka o svecima su istinu zanimljiva i, čini mi se, da ih se može promatrati kao točku stjecišta cjelovitoga religiozno-kulturnog miljea u kojemu čovjek živi i vjeruje jer osobna pobožnost u doživljaju svetaca baca svjetlo na vjernički doživljaj samoga Boga i njegova odnosa prema ljudima i ljudi međusobno. Ovdje se mora pripomenuti o razlici u utjecanju i stavljanju pod zaštitu Blažene Djevice Marije i sveca zaštitnika. Naime, i u službenom stavu Crkve razlikuje se štovanje Marije (cultus hiperduliae) zbog njezine uloge u povijesti spasenja i od čašćenja svetaca (cultus duliae). U dosadašnjim istraživanjima primijetio sam da se Marija ne bira kao osobni zaštitnik jer se njezino štovanje već nalazi u obitelji, odnosno nju zatičemo rađanjem kao zaštitnicu i zagovornicu u katoličkoj obitelji. Život katolika u Bosni i Hercegovini – mislim da se može povući paralela i za cijeli hrvatski puk – snažno obilježava marijanska prisutnost. Zato, vjernici kazuju da je najprije Marija, pa onda svi sveci. Molim se svim svecima, ali opet najviše Gospi.

Iako je marijanski kult kod hrvatskog katoličkog življa dominantan, mora se primijetiti i čitava četa svetaca kojima se s jednakim žarom utječe za zagovor i pomoć. U tom cijelom koru svetaca, ipak pojedinci jednom od njih daju osobitu važnost, odnosno njega zovu svojim svecem. Biranje i ustrajavanje u stavljanju pod zaštitu osobnog sveca zaštitnika mora imati osobne razloge i opravdanje jer u pučkoj pobožnosti svaka pojava mora biti objašnjena. Naravno, način biranja osobnog sveca zaštitnika može biti različit, ali u dosadašnjim kratkim istraživanjima ove problematike može se reći da određeni događaj na sam dan proslave sveca ima najjači utjecaj. Moj otac je vozio sijeno na sv. Antu i prevrnuo se voz. Jedva je ostao živ. Kaže, spasio ga sv. Anto i od tada nikada više u našoj kući nitko nije radio toga dana. Otac je postio trinaest utoraka sv. Anti i obećao tako do kraja života, jedan je od primjera kako se određeni događaj veže uz sveca i njegovu pomoć. Zanimljivo je kako se osobni svetac zaštitnik može birati i kada se o njegovu životu ništa ne zna. Zapravo, iako na prvi pogled izgleda čudno, uistinu vjernik ništa ne zna o životu sveca ili svetice ali svakodnevnim se molitvama utječe i svecima: Ma, sve mi bude što molim. Mala Terezija je moja svetica. Ovaj slučaj ispričala mi je jedna vjernica iz okolice Tomislavgrada na pitanje što zna o Maloj Tereziji, odgovorila je da ne zna ništa. Čula je propovijedi kako je Terezija snažno ljubila Isusa i obećala s neba ispuniti svima želje bacajući ruže tako da od tada moli njezin zagovor. Obećala je svaki dan izmoliti molitvicu ovoj svetici koja se nalazi uz sliku ove svetice, a uzela ju je one nedjelje kada je bila u crkvi.

Među rijetkim radovima koji se bave problemom osobnog sveca zaštitnika je rad Marijane Belaj, etnologinje iz Zagreba, o osobnom svecu zaštitniku. Profesorica Belaj je na primjeru jednog mladića i njegove obitelji uočila da su u odabiru sveca zaštitnika kao i u oblikovanju njegove pobožnosti uopće, sudjelovala tri čimbenika: tradicija štovanja u zajednici, tradicija štovanja u obitelji i događaj s elementima čudesnoga.

Sva tri elementa mogu biti zastupljena zajedno ili samo neki od njih, ali unutar ovoga okvira događa se biranje sveca zaštitnika. Dva već izložena primjera potvrđuju da se odabir događa između svetaca poznatih u štovanju zajednice (primjer Male Terezije) i događaju kojemu se pripisuje čudesnost zbog dešavanja u određeni dan (primjer sv. Ante) svetac zaštitnik veoma često biran iz tradicije štovanja u obitelji. Primjer koji želim izložiti je primjer pučkog sveca koji nije kanoniziran. Radi se o Petru Barbariću čije su posmrtne ostatke komunisti sklonili u sjemenišnu crkvu u Travniku, ali puk je nastavio hodočastiti na mjesto gdje je ranije bio njegov grob. Baka je zavjetovala svoju unuku i dok je još bila djevojčica doživjela je čudesno izlječenje na grobu ovoga Sluge Božjega. Poslije je, kao odrasla djevojka, doživjela mnoge čudesne znakove, kako sama naziva događaje vezane za četvrtak, dan kada se u Travniku slavi spomen ovoga Božjeg ugodnika. Zato je on njezin osobni svetac zaštitnik.

Odnos i komunikacija s osobnim svecem zaštitnikom ostvaruje se u nekom obliku zavjeta, najčešće doživotnog. Zavjeti posvećeni osobnom svecu zaštitniku imaju osobitost da ne uspostavljaju uvjet u slučaju pozitivnog ishoda neke molitve nego su zahvala za intervenciju u važnom događaju gdje se iskusila pomoć toga sveca. Zato se i ne sumnja da svetac zaštitnik neće pomoći: jednom je to učinio, čini i dalje čuvajući da se ne dogodi neki neželjeni događaj. Kod vjernika koji imaju svoga osobnog sveca zaštitnika primjećuje se da se utječu i zagovoru drugim svecima u pojedinim potrebama, ali ulogu svoga zaštitnika ne bih nikada mijenjao ni za jednog drugog sveca jer što god ga molim to mi isprosi. Ova izjava potvrđuje da se na području osobne pobožnosti dokida ustaljena diferencijacija svetaca prema ulogama, odnosno ne postoji specijalizacija svetaca nego se svecu zaštitniku utječe u svakovrsnim potrebama: moli ga se za zdravlje, vlastito ili člana obitelji, gospodarski uspjeh ili drugu životnu potrebu.

Objava Svetac zaštitnik pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.