Početkom 20. stoljeća sestre su poslane u Afriku i SAD, a 30-ih godina prošloga stoljeća odlaze u Južnu Ameriku, uglavnom za slovenskim i hrvatskim iseljenicima. Kasnije, 60-ih godina 20. stoljeća u brizi Crkve za hrvatske iseljenike i ljude na privremenom radu u inozemstvu sestre hrvatskih provincija otvaraju podružnice u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj…

Godine 1922. Družbi su odobrene vlastite Konstitucije te je podijeljena na četiri provincije: Mariborsku, Tomajsku, Splitsku i Sjevernoameričku. Kasnije je nastalo još pet provincija: Hercegovačka, Bosansko-hrvatska, Austrijska, Paragvajska i Urugvajska te Rimska regija. Tako je o svojoj 100. obljetnici, 1969. ova Družba, ustrojena u devet provincija i Rimsku regiju, brojila više od 1500 sestara. Danas ih je 905.

Na slovenskom etničkom prostoru sestre su za vrijeme Austro-Ugarske razvile plodonosnu prosvjetno-odgojnu djelatnost. Odatle su se proširile na Hercegovinu i Dalmaciju. U Mostar dolaze 1899. na poziv biskupa fra Paškala Buconjića kako bi skrbile o ženskoj mladeži u sirotištu koje je biskup otvorio. U Split su došle 1904. na poziv biskupa Frane Nakića, a već 1914. preselile su u novoizgrađeni samostan na Lovretu u kojemu su otvorile Domaćinsku školu.

Nakon više neuspjelih pokušaja franjevaca Bosne Srebrene da u Bosnu nasele i sestre franjevke, došle su iz Maribora 1929. na poziv provincijala fra Josipa Markušića. U Franjevačkoj gimnaziji i konviktu u Visokom i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu preuzele su vođenje domaćinstva nadajući se da će i u Bosni pronaći prostor djelovanja prema karizmi.

Duhovnost i karizma Družbe

Družba slijedi Pravilo i život braće i sestara Trećeg samostanskog reda sv. Franje, a ono je – živjeti Evanđelje u poslušnosti, siromaštvu i čistoći. Na sličan način u Konstitucijama je definirana karizma Družbe: živjeti evanđelje u sestrinstvu iz ljubavi prema Bogu utjelovljujući, navješćujući i svjedočeći Kristovo kraljevstvo u franjevačkome duhu trajnoga obraćenja u službi Crkve i čovjeka, posebice na odgojnome području.

Odgojno-prosvjetni rad u Bosni sestre započele su 1936. u Varešu i 1941. u Novom Šeheru. No, nakon zabrane privatnih škola 1945., djelatnosti sestara ograničene su na sakristiju i crkvu i vođenje domaćinstva u franjevačkim samostanima i župnim kućama. Tako su sebi osigurale i stanovanje, budući da im je oduzeto i ono malo vlastite imovine.

Čak je i Provincijalat novoosnovane Provincije smješten u Franjevačkom samostanu u Visokom (1942), a kasnije i novicijat (1949) u Franjevačkom samostanu u Fojnici. Nakon više seljenja 1957. novicijat je smješten u Kloštru Ivaniću (Hrvatska), a Provincijalat je od 1958. u Sarajevu. Surađujući s franjevcima sestre su proširile svoje djelovanje u Bosni i u Hrvatskoj, što je nedvojbeno oblikovalo i duhovni profil sestarske franjevačke zajednice. Drugi vatikanski sabor potaknuo je obrazovanje članica redovničkih zajednica i osposobljavanje za apostolat, što je utjecalo i na razvoj zajednice iznutra. Uz posao u samostanima i župnim kućama osposobljavale su se za katehizaciju, vođenje liturgijskog pjevanja, za medicinske sestre i druga zanimanja. Sve ove djelatnosti su zastupljene i danas.

Zamisao o izgradnji novih samostana, uz nekoliko postojećih, spriječio je rat 1990-ih. Stoga su sestre u poraću, nakon desetljećā oskudijevanja prostorom, u relativno kratkom razdoblju izgradile nekoliko samostana u Bosni i u Hrvatskoj. Danas mlađe sestre imaju potrebne uvjete za studij, sestre na dužnostima imaju bolje uvjete života i rada, a starije sestre imaju potrebnu skrb.

Provincija danas

Uz sve slabosti i krhkosti vlastitih zajednica, s obzirom na visoku životnu dob i veći broj sestara u mirovini, sestre nastoje iznalaziti načine kako „ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti” (sv. Franjo). U Bosni i u Hrvatskoj, prema mogućnostima dotičnih zajednica, sestre otvaraju vrata svojih kuća za sve koji žele u njih doći. Nastoje razvijati djelatnosti vodeći računa o potrebama mjesta. U Varešu vode Malu školu gdje pružaju potpunu skrb, odgoj i obrazovanje djeci iz disfunkcionalnih obitelji. Osim štićenika, ondje i djeca iz Vareša pohađaju glazbene i dramske radionice, a prigodne priredbe su i od odraslih mještana veoma dobro posjećene. U sestarskom samostanu na Gorici u Livnu također djeluje glazbena radionica u kojoj djeca otkrivaju i razvijaju talente za glazbu. U istom samostanu je i radionica za liturgijsko ruho. Osim za sestre, u Bugojnu su vrata uvijek širom otvorena za djevojke, djecu, mladež i sve koji se okupljaju na seminarima, duhovnim vježbama i sličnim susretima. U Gornjoj Tramošnici sestre žive stvarnost povratnika, dijeleći je s uglavnom starijim župljanima. Ondje izrađuju hostije za potrebe mnogih župnih zajednica u Bosni i Hrvatskoj. U Sarajevu uz smještaj za studentice sestre često pružaju smještaj potrebitima boravka u glavnome gradu zbog liječenja. Uz redovite obveze u zajednici, starije sestre provode vrijeme u molitvi, a kapele u sestarskim kućama (Sarajevo, Fojnica, Bučići, Bugojno, Jajce, Livno, Gornja Tramošnica) otvorene su i za vjernike laike.

Slično je i u samostanima u Hrvatskoj (Kloštar Ivanić, Zagreb, Tučepi). Sestre povremeno organiziraju susrete za različite skupine, za mlade, za djevojke različite dobi, za majke. Iako manje sestara radi u domaćinstvu drugih ustanova, samostana i župnih kuća, pojedine sestre su aktivne ondje i unatoč visokoj dobi.

Život zajednice

Stvarnost Družbe, kao i Bosansko-hrvatske provincije, umnogome je drukčija i zahtijeva napor promišljanja života i djelovanja u današnjim prilikama. Življenje zajedništva kao temeljnoga poslanja pretpostavka je svakog djelovanja te je u toj perspektivi jedino moguće propitivati vjernost Evanđelju i karizmi utemeljiteljice. Zajednica stoga živi određeni nemir traganja i na planu unutarnjeg života. Podmlatka je manje, no ipak zadnjih godina u zajednicu je primljeno nekoliko zrelih djevojaka, s već stečenim zanimanjima. Inicijacija u zajednicu izazov je i za njih i za zajednicu te osim volje zahtijeva i određeno umijeće poučavanja, integriranja u zajednicu, ali i otvorenost za nove modele zajedništva, odgoj za samokritičnost, smisao za zajedništvo u današnjem vremenu koje pogoduje individualizmu, karijerizmu i sl.

Nudi li zajednica tako snažno svjedočanstvo opredjeljenja za Božju stvar? Paze li sestre da imaju Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje (sv. Franjo)? – to su, između ostalih, pitanja koja zajednica živi u sadašnjem trenutku.

Na svojim sastancima na razini svake pojedine zajednice kao i na razini Provincije sestre se nastoje suočavati sa svojom stvarnošću, prepoznavati znakove vremena i tražiti kako ponajprije biti, a onda i djelovati u današnjim prilikama u Crkvi i u svijetu. Povijesno naslijeđe i duhovna baština zajednice koja je živjela i razvijala se u dosadašnjim (ne)prilikama može biti poticaj za svaku pojedinu sestru. Nadahnuće nam je tražiti u Evanđelju Gospodina našega Isusa Krista raspetoga, umrloga i uskrsloga na kojega svu braću i sestre upućuje sv. Franjo!

Objava Življeno zajedništvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.