Mostovi mogu biti slični, ali redovito su različiti. Svi bračni odnosi su slični, ali redovito su različiti. Mostovi nisu samo obične građevine od kamena, betona ili željeza kojim se premošćuje neka rijeka. Bračni partneri nisu samo tijelo, oni imaju dušu, emocije i osjećaje. Mostovi povezuju i spajaju suprotne obale i ljude koji na njima žive. Bračni odnosi povezuju i spajaju partnere u njihovoj različitosti. Dvoje trebaju postati jedno. Porušiti most znači razdvojiti obale. Uništiti ili narušiti bračni odnos znači udaljiti bračne partnere jedno od drugoga.

Nepovezanost je ono što dovodi bračne parove na savjetovanje. Kada partneri imaju problem međusobnih odnosa, primjenjuju ubojita ponašanja. Partnera kritiziraju, okrivljuju, prigovaraju mu, prijete i kažnjavaju. Po teoriji Williama Glassera ova ponašanja primjenjuje 99,99 % ljudi u svijetu kad osjete da imaju poteškoće u odnosu s drugima. Ubojita ponašanja koja nazivamo stereotipima, koristimo gotovo svi, a da pri tome ne razmišljamo koliko patnje nanose i nama i drugima.

Odnos s Bogom

Partnere koji žele ojačati brak i ponovno se povezati hrabrimo ističući kako mnogi bračni partneri imaju problema. To je normalno. Nema braka u kojem nema problema. Skoro svaki brak koji se nađe u krizi može iz nje izići, naravno ako to želi. Kvalitetan odnos nije lako imati. Podsjećamo ih da bračni odnosi traže puno usklađivanja i razumijevanja sa strane oba partnera. Bračna sreća i mir nikada se ne dobivaju kao dar, nego se zajednički grade. Ako partneri žele, mogu naučiti kako se ponovno povezati. Potičemo oba partnera da uče i nauče djelotvornija ponašanja. Imamo iskustvo kako je svaka vrsta učenja naporna, zahtjevna i teška. Imamo i suprotno iskustvo. Učenje može biti zabavno i profitabilno za onoga koji uči i želi naučiti. Čovjek uči dok je živ. Mudar čovjek uči na svojim pogreškama.

Najčešći razlog bračne nepovezanosti uzajamno je prebacivanje krivnje i odgovornosti. Ono se uglavnom svodi na zajednički nazivnik po obrascu: nisam ja, ona/on je. Ovakav obrazac ponašanja opisan je u Knjizi Postanka: „…Čovjek odgovori: ‘Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.’ Jahve, Bog, reče ženi: ‘Što si to učinila?’ ‘Zmija me prevarila pa sam jela’, odgovori ženaˮ (Post 3,12-14). Adam krivnju prebacuje na Evu, a ona ukazuje na zmiju. Ovo ubojito ponašanje doprinijelo je prvom grijehu – prvoj bračnoj svađi. Grijehom je bila narušena ljubav prema Bogu. Iskonska ljubav, sloga i povjerenje između Adama i Eve je narušeno. U savjetovalištu i općenito čujemo; imao sam peh, nesretno sam „naletio” na nemoguću ženu. Supruga misli da je „naletjela” na muža s kojim je nemoguće živjeti. Da se oslobode vlastite odgovornosti, optužuju partnerov karakter, nervozu.

Ovaj obrazac predbacivanja odgovornosti i krivnje bračni partneri redovito koriste u bračnom savjetovanju za svoje; izvanbračne veze, dvostruki život, prečesto i dugo izbivanje izvan bračnoga i obiteljskoga gnijezda, alkoholizam i druge ovisnosti, prepirke i svađu, uskraćivanje bračnih obveza, prestanak komuniciranja, neprestano kritiziranje, prkosno ponašanje, ljubomora, sumnja. Za kršćanske brakove ova i ovakva ponašanja su grijeh. Narušavaju odnos s Bogom i čovjekom. Oprez! Ljubav i bračni odnosi se mogu uništiti kao i odnos s Bogom. Njegujte odnos s Bogom, bračnim partnerom. Svim svojim bićem okrenite se prema Bogu i bračnom partneru. Iz odnosa s Bogom i bračnoga odnosa živite. Samo u odnosu s Bogom, bračnim partnerom i drugim ljudima možete se u potpunosti ostvariti.

Drugi nemaju nikakvoga utjecaja na naše ponašanje. Mi odabiremo sve ono što činimo, mislimo, biramo i osjećamo uključujući i našu patnju. Jedino ponašanje za koje smo odgovorni i koje možemo mijenjati je naše ponašanje. Nijedna pomoć u kojoj partneri traže da promijene svoga partnera nije djelotvorna. Bez obzira na to u kakvom je stanju njihov odnos, oni mogu mijenjati samo sebe. Svi imamo iskustvo da uvjerenja i ponašanja teško mijenjamo. Prema Tepperweinu: Da bi bračni partneri učinili promjene potrebne za bolji brak i osjećali se bolje, moraju promijeniti način na koji su dosada živjeli. Moraju pažljivo motriti ono što čine u vrijeme kada imaju teškoće u odnosima. Ako partneri žele mijenjati ponašanje – djelovanje, moraju mijenjati svoje mišljenje i osjećanje. Ljubav između bračnih parova ne može postojati bez osobne svijesti i bez osobne odgovornosti.

U ljubavi nema ponosa

Za uspješan bračni odnos potrebno je međusobno razumijevanje koje je rjeđe nego što mislimo. Ima nerazumijevanja i pogrešaka koje se uvijek mogu ispraviti – ako to želimo, tražimo i hoćemo. Shvatiti i biti shvaćen – izvor je radosti i jedinstva. Dobra komunikacija doprinosi dobrom odnosu s partnerom i istovremeno pomaže partneru da bude sretniji i zadovoljniji u braku. Bračni par koji ima hrabrosti da uvijek kaže sve, proći će zasigurno kroz mnoge potrese, ali će moći izgrađivati sve uspješniji bračni odnos. U razgovoru partneri mi redovito kažu: „Pred vama se mogu povjeriti jer me vi shvaćate.” A istina je obratno: ja ih shvaćam zato što mi se povjeravaju. Ponekada ih shvaćam bolje nego njihovi partneri – jer mi kazuju sve ono što njima ne kazuju. Potičemo partnere da razgovaraju o svemu što im se ne sviđa i što ih muči. U razgovoru je najvažnije pažljivo slušanje. Za razumijevanje ljudskih odnosa slušanje je ključ. Potičemo partnere da više slušaju, a manje govore. Samo pažljivim slušanjem može se zaista razumjeti što partner govori. Svi se osjećamo dobro kad nas netko sasluša. Biti saslušan ima ljekovit, terapeutski učinak. Kada bračni problemi nisu riješeni na zadovoljstvo oba partnera, ljutnja buja. Čak i obične prepirke simptomi su ogorčenosti, truju partnere i njihov odnos. Kronično jadikovanje; okrivljavanje i nesposobnost za rješavanje problema znak su da je komunikacija u odnosu već odavno narušena. Takva stanja redovito pokazuju da jedan ili oba partnera jednostavno moraju biti u pravu. Ovi partneri redovito imaju nerealna očekivanja, što na kraju vodi do razočaranja. Pregovaranje je važno u braku. Govorite jedan drugom što želite i ono što ste spremni učiniti da biste riješili bilo koji problem ili sukob ideja. Važne odluke u braku donosite zajedno. Obratite pozornost i važnost na riječi koje govorite i izgovarate. „Lijepa riječ svaka vrata otvara.” Grube riječi, pogrdna imena kao i prkosna šutnja bole. U ljubavi nema ponosa. Ponos je ubojica ljubavi. Gdje ponos uđe na vrata, ljubav izlazi kroz prozor. Koristi što je više moguće riječi: volim te, oprosti mi, molim te, hvala ti i opet volim te!

Drugujte sa svojim bračnim partnerom. Dugotrajna prijateljstva su jedini odnosi gdje primjenjujemo skrbna ponašanja teorije izbora. Prijatelje slušamo, poštujemo, vjerujemo im, podržavamo ih, potičemo i ohrabrujemo. Puno vremena provodimo s njima. S prijateljima dijelimo sve što živimo i jesmo. Uspiju li partneri preslikati ova ponašanja u svoj bračni odnos, bit će povezaniji, sretniji i zadovoljniji.

Uvjerenje da je bračni partner moje vlasništvo propast je za svaki bračni odnos. S onima koje volimo ne možemo raspolagati. Uvjerenje da partnera možemo posjedovati dovodi do razočaranja, ljutnje i sukoba. Izbjegavajte dominaciju i superiornost. U ovim okolnostima ravnopravno i istinsko partnerstvo se gubi. I za kvalitetan brak ključ je Isusovo zlatno pravilo: Sve što želite da ljudi čine vama, to činite i vi njima (Mt 7,12).

Budete li šutjeli, šutite s ljubavlju! Budete li govorili, govorite s ljubavlju! Budete li kažnjavali, kažnjavajte s ljubavlju! Budete li opraštali, opraštajte s ljubavlju! Dopustite ljubavi da se ukorijeni u vama, jer iz tog izvora može poteći samo dobrota. Ljubite i činite što hoćete (sv. Augustin).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Komunikacija kao most pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako patnja  i bol djeluju na nas? Neki će se otvoriti za ono što je u životu jedino važno, za ono esencijalno i stvarno. Neki će u patnji postati još krući, zatvoriti se u sebe i svoj bol, i tako postati grubi i nasilni.

Najbolnije iskustvo za svakoga od nas je smrt voljene osobe. Kao što su različiti načini na koje ljudi pokazuju svoju bol, tako su različiti i načini tugovanja i žaljenja zbog smrti voljene osobe. U procesu tugovanja sredozemnih naroda ništa ne sputava bol zbog gubitka. Žene odmah zapadaju u stanje očaja, čupaju si kosu, ponašaju se kao da si žele razderati odjeću. Mi bismo rekli izvode veliku predstavu. I doista je tako. Pozivaju se specijalistkinje u tugovanju, narikače. Narikače udvostručuju svoj jauk čim se približi netko novi. To više nije samo tugovanje, nego običaj, ritual. Ovo prejako očajavnje postoji još od antike. Izvire iz mudre psihološke spoznaje: tko potpuno proživi neki osjećaj, brže će ga se osloboditi.

Tugovati je prirodno

U nas su takvi temperamentni izljevi žalosti nezamislivi. Naši običaji, štoviše, propisuju samokontrolu, dostojanstveno držanje. Izljevi osjećaja su nepoželjni, smatramo ih primitivnima. Pri suočavanju sa smrću treba se svladati. Plač je ograničen na minimum. Jecanje je dopušteno, ali ne i naricanje. Geste su isključene, a to je pogrešno. Tako svladavanje uzrokuje produžavanje, takozvanoga, proživljavanja tuge. To je posljedica svih reakcija naše psihe na gubitak koji bez tih reakcija ne možemo prevladati, ili to možemo tek manjkavo, usporeno. Tko se zbog drugih stidi svojih posve normalnih osjećaja tuge, škodi sam sebi. Upravo na području tugovanja naše je društvo netolerantno. Njegove norme ponašanja sprječavaju i otežavaju prirodno ozdravljenje ili tugovanje.

Tugovanje i žalost su prirodni emocionalni odgovori na gubitak. Tugovanje je isto tako prirodno kao suze kad smo povrijeđeni, spavanje kad smo umorni, hrana kad smo gladni. Dobro je za nas u žalosti izražavati svoje bolne emocije. Pogrešno je govoriti ožalošćenome: Nemoj plakati. Budi jak. Dobro je reći: Isplači se, bit će ti lakše.

Suze su prirodan put oslobađanja intenzivnih osjećaja. Suze nisu znak slabosti, one su ljudsko pravo i znak opraštanja. Suze su normalne kada smo tužni, one su prirodan dio tugovanja.

Suze su nam potrebne za olakšavanje stresa. Poslije plača svi se osjećamo bolje. Kemičari tvrde da suze uklanjaju iz tijela kemikalije nakupljene pri emocionalnom stresu. Kad plačemo, oslobađaju se protein i albumin koji, ako se zadrže u tijelu, postaju otrov. Isplačite se, bit će vam bolje. Suza pročišćava dušu i srce.

Isus je poznavao čežnju i suze zbog smrti prijatelja. Suze su se našle i u očima Marije Magdalene kada je vidjela otvoren i prazan Isusov grob. Ni prisutnost anđela nije je mogla utješiti. Ožalošćeni osjeća Marijinu bol, čuđenje, strah, svu silinu pitanja koja nastanjuju njezino srce i misli. U moru njezinih pitanja, javlja se pitanje anđela: „Ženo, zašto plačeš?” (Iv 20,13). Marija mu odgovara jednostavno – nije joj jasno gdje je nestalo tijelo njezina dragoga pokojnika. Preplašena je. U tom trenutku zaboravlja što je Isus govorio. Kod groba dragoga pokojnika u silini svoje boli i vjernik zaboravlja da je Isus rekao da će uskrsnuti. Nerijetko, kada nas slomi bol smrti voljene osobe, zaboravljamo na uskrsnuće. Zaboravljamo da su sve naše bitke jednom zauvijek pobijeđene. Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem darovan nam je novi život, vječni život.

U našem društvu riječ depresija često zamjenjuje riječ tuga. Važno je razlikovati depresiju i tugu. Depresija i tuga nisu isto.

Kod depresije je stalno prisutna tuga, u žalovanju je osnovno raspoloženje promjenljivo; moguća su razdoblja razonode, sretna sjećanja miješaju se s bolom. Prečesto se događa da ožalošćeni posežu za pilulama sreće i alkoholom kako bi se lakše nosili s gubitkom voljene osobe. Odrecite se prekomjernih količina alkohola ili pilula sreće. Njima usporavate ili iskrivljujete potrebno proživljavanje tuge.

Pojave u procesu tugovanja

Glavna okupacija ožalošćenoga jest pokojnik. Pokojnika se idealizira. Javlja se osjećaj ljutnje na Boga što je uzeo voljenu osobu. Ljutnja može biti i zbog prekinutih snova. Nedostaje im normalan osjećaj gladi; mnogi ne jedu gotovo ništa. Gotovo svi uzdišu pri disanju i osjećaju se umorno. Manji dio gaji neprijateljske osjećaje prema drugim ljudima koje smatraju odgovornim za smrt, najčešće prema liječniku. Pate od nesanice. Osjećaju prazninu i usamljenost, nemaju volje za život. Nemaju inicijative, povlače se i reduciraju svoje odnose s drugim ljudima. Gube samopouzdanje i interes sami za sebe. Tugovanje oduzima puno energije stoga vrlo malo ostaje za druge aspekte života. Teško se koncentrira i organizira. Čežnja za umrlom osobom je jaka, gotovo iscrpljujuća.

U prvih godinu dana najviše nedostaje umrla osoba, pogotovo u danima kada je potrebna njihova prisutnost, kada su npr. Božić, rođendani, obiteljska slavlja, na godišnjicu smrti… Pojedinci imaju osjećaje krivice zbog nečega što nisu učinili ili su propustili učiniti prema umrloj osobi. Dogodi se da ožalošćeni napiše pismo pokojniku, a potom ga pročita na njegovu grobu. Na taj način završi ono što je ostalo nedovršeno ili neizrečeno. Ožalošćeni je u stalnoj potrazi za pokojnikom pa u ljudima na ulici prepoznaje umrloga. Ova faza žudnje i traženja traje nekoliko mjeseci, a ponekad i nekoliko godina. Prolazeći kroz ovu fazu ožalošćeni polako shvaća realnost gubitka. Ovo je i najteža faza kada se uočavaju sve komponente gubitka, ali ožalošćeni još nema snage pronaći nove modele življenja.

Ove pojave ne traju kod svih ljudi jednako, a iščezavaju postupno. Potrebno je nekoliko tjedana da ožalošćeni prebrodi najgore. Proces žalovanja je završio a tugovanje je razriješeno, ako osoba dosegne stanje u kojem je kognitivno i emocionalno prihvatila gubitak, reorganizirala svoj identitet na način da je on nezavisan od identiteta preminule osobe a svoju energiju usmjerila na uspostavljanje novoga načina života. Proces žalovanja je završen kada osoba postane sposobna doživljavati zadovoljstvo u odnosu s drugima.

Reorganizacija pozitivnoga samopoštovanja, fokusiranje na sadašnjost a ne na prošlost, s planovima za budućnost, novi prijatelji… U stanju je da ohrabruje druge, postaje govorljivija o smrti i osjećajima bez straha, rjeđe plače, može se vratiti normalnim aktivnostima, vraća se humor i opet se može smijati, može dati ljudske (realne) odlike pokojniku, može ponovno rješavati neke probleme i donositi odluke.

Božja patnja (pasija) nam je svima zajednička. Moltmann ističe kako Kristova napuštenost od Boga na križu pokazuje gdje je Bog prisutan, gdje je Bog bio u času smrti drage osobe i gdje će biti kod mene, što god me bude snašlo. U ovoj vjeri započet će i naše uskrsnuće. U svakom svršetku je skriven novi početak. Ako ti njega tražiš, on će naći tebe. Stekne li se hrabrost nade u depresivnim situacijama, tada ponovno počinju boljeti sjećanja. Ali bol je bolji od rezignacije. Bol je znak života, a rezignacija je znak umiranja.

Objava Suza pročišćava dušu i srce pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.