Jedan od blagoslovljenih sinova ove naše zemljice, Jan Beran, bogato udišući i snatreći sve ono što je Bog podario Bosni i Hercegovini, napisao je možda najdirljivije ljubavno pismo svojoj domovini, s dubokim poznavanjem njezinog prirodnog i povijesnog nasljeđa – činjenično bogato, no, što je još važnije, pisano jezikom koji često nadilazi govor i strmoglavljuje se ili uzdiže (u ovisnosti od ljepote predjela) do same tišine, spoznato beskrajnom otvorenoš­ću srca i uma – Sanovnik zavičajnih predjela, koji je 1982. godine objavila sarajevska Svjetlost. Ova putopisna prisjećanja su svojevrstan molitvenik za sve Bosance i Hercegovce kojima se milošta razlijeva cijelim bićem kad svoje rodno tlo pogledaju, promisle, oćute, dotaknu, omirišu ili si ponekad slučajno dopuste da tek u prolazu primijete koliko izvornog blagoslova i elementarnog počela sreće počiva u “ogrtanju predjelom” (Jan Beran) duboko zelene proljetne Bosne ili blještavobijele Hercegovine kristalno vedrog neba, dopuštajući da istu zamjedbu probudi i Bosna zrelozlatna, mirisna, kasnoljetna, a Hercegovina ljubičasta, kako je neki znaju oslikati.

Nerijetko čujemo iskaze oduševljenih stranaca koji se ne mogu nadiviti našim prirodnim ljepotama krećući se bilo kojim od naših zavojitih putova (kakvih je još uvijek većina u nas). Ponekad do nas u medijskoj prašumi dopre i ozbiljan rad nekog od domaćih entuzijasta i zaljubljenika u naše ljepote. Neki su napravili sretniji izbor pa i sami pohode bosanske i hercegovačke putove, planine, šume i kutke, a neki su opet još uvijek toliko blagoslovljeni da ponekad mogu pobjeći u kakav svoj ćošak njive ili baštice. No, ne bježimo li nakon toga prebrzo natrag, već nakon prvih marketinških poruka, TV dnevnika, povratka na posao ili u neku (bilo koju) od svakodnevnih muka koja nas zna, itekako dobro, grubo otrgnuti i vratiti u misli i ponašanje kakvo, da želimo birat’ – nikad odabrali ne bismo.

Ne bi li ovi skromni okidači radosti trebali biti dostatni da se radost u nama produži, ukorijeni, umnoži, ne bi li nam, “pametnima, trebalo biti dosta”, jer “u zemlji jesmo, pa iz nje izviremo… beskrajno neumitnim počecima svakoga kraja, s novim licima vjekovima zametenih izgleda, a sve stoga da zavladamo poukama neprekidne promjene. Što li je sve to bilo što u nama nije?!” (Jan Beran). Ne događa li nam se onda da, slijepi pored očiju, gluhi pored ušiju, tvrdi na mekoću predjela ili premlaki na postojanost i čvrstinu milenijskih oblika, skamenjenih a živih, ponekad življih i od nas samih, živeći, tek smrt snatrimo (i još teže – ne uspijevamo progledati), a život ostavljamo njemu samom – sve ovo ne ćuteći ono ispod, oko i iznad nas? Propuštamo li biti “gledalo i ogledalo” (imperativ koji Beran sebi stavlja) i molimo li se ikad za jednostavni dodatni (ili nedostajući) gramak svakodnevne radosti onako kako je pjesnik Musa Ćazim Ćatić izrekao: “Ah daj mi… daj mi smisao za ljepotu…!”

Prenj, koji se visinom ogleda; zelena gora Zelengora; Neretva, svjetlo koje teče; ćudljiva Bjelašnica; Treskavica, koja u dušu proniče svojim bistrim jezerskim očima; Una, jedina. I svaka druga naša rijeka koja svjetlom liječi; i svako široko bogato polje, svako brdo koje štiti i natkriljuje; svaka bistra planinska voda; svaki plodni razigrani brijeg, svaki pramen oblačka nad njivom; svaka prkosna stijena; svaki bijeli kamen; svaka kočoperna krošnja na kakvom golom brežuljku, svaki poluskriveni šumski puteljak s halucinantnim koloritom svoga kamenja, svaka šarolika revija dobrih i loših rasplesanih gljiva u dubokoj šumi poslije dobre kiše i svaki komadić zemlje na rubu bilo koje naše šume, prošaran sunčevim zrakama i zastrt mahovinom, ozvučen šumom kakvog obližnjeg potoka, gdje, ako se dovoljno dugo sjedi i ne radi ništa drugo doli – sjedi, sretna duša može reći: ostajem ovdje. I dalje, svaka od naših “starinskih” bašti – ljekarni, u kojoj ima lijeka za svaku domaćinovu ili susjedovu boljeticu, od biljke nane za stomakobolju do rute za srčane tegobe, a uvijek se tu nađe i barem jedna krošnja bilo kakve vrste koja nas čuva od sunčevog pogleda, i koja nerijetko sladi nepce u ljetnim mjesecima. Nama – dosta? Da budemo”gledalo” barem? Ono koje će na rubu neke šume dovoljno dugo sjediti da će samim tim činom uzbuditi šumske duhove vlažnog mirisnog humusa da ga nagnaju da se utopi u treperenju i preda umorna stopala plodnom regenerirajućem pametnom tlu sa svim njegovim procesima rađanja, obnavljanja, liječenja, ogledanja u nama i spoznavanja – stvari kakvih jesu. A one su da ja i jesam to bosansko i hercegovačko tlo i da ono izvan i ono unutra jest trajanje – smisleno, duboko, oslobađajuće. Ili ono gledalo koje će, u podnožju vrha bilo koje naše ćudljive ili pitome planine, lakše ili teže ozlijeđeno svakodnevnicom, prepušteno u većoj ili manjoj mjeri uputama o bivanju i ponašanju, pa i s osjećajem grešnosti, nedostojnosti, straha ili neznanja, ponosa, umora, čega god, čuti glas: dato ti je. Ova ljepota nema svoju “ciljanu publiku”, ona nije data samo odabranima, ili samo pametnima ili samo onima čistog srca. Dato ti je da budeš gledalo da bi bio ogledalo ove ljepote i da dodaš pokoju zvijezdu nebu. Nebu tvog svakodnevnog življenja, nebu tvog posla na njivi ili u uredu, nebu tvojih svakodnevnih previranja, nebu tvojih prijateljstava, nebu tvog svekolikog postojanja.

Ima anegdota o jednom uspješnom piscu koji nije dugo pohodio svoje rodno selo pa, upravivši nekom zaraslom kraticom, nije bio siguran da li je na pravom putu za svoje selo. Usput sretne nekog starca kojeg upita za pravi put za to svoje selo, a ovaj mu odgovori: “U šta se staraš kad ne znaš gdje je to selo?” Ostavivši ovaj put pravu poantu anegdote po strani, neka iz nje ostane ovo pitanje: “U šta se staramo?” U šta se staramo ako nećemo biti ogledalo neprikosnovenog vidljivog dara naše zemlje – njezine ljepote? U šta se staramo ako barem jednom u životu nećemo u bilo kojem kutku naše BiH izreći zahvalu Bogu za dar da vidimo ljepotu i zahvalu za tu ljepotu samu? U šta se staramo ako ne prepoznajemo miris barem nekoliko biljčica iz našeg najbližeg okruženja, nikad im listove ne smrvivši prstima da se s njima upoznamo ili ne znajući barem na kakvom tlu raste majčina dušica ili verem za naše istanjene nerve?

Uz večernju šalicu čaja od verema, svim bh. gledalima i ogledalima koji uspijevaju biti “sol zemlje” i blagoslov svome okruženju i koji dobro ponašanje, zdravlje, razum i snagu hrane žilicama ljepota naše planinske, zavojite,brežuljkaste, ravne, plodne, zelene, ljubičaste, bijele, zlatnožute, modre, prozračne… Bosne i Hercegovine, još i ovo iz Beranovog Sanovnika:

“Ne rekoh li Bosna?… Linija rodnog obzora, viđena djetinjstvom, uokviruje mi obrise svekolikog življenja.”

“Kad ždrijebac podneva na kamenu mameno poskoči, a sunce mi sjenku potpuno skrati, glas mi se obnaži. Šapnem: Hercegovina.”

Objava Gledalo i ogledalo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tako bi te svakodnevne doze hrane za biće trebale razbistriti glavu, učiniti nas otpornima na udarce i preobražavati nas iz nemoćnih Les miserables, kakvima nas se prečesto pravi, u dostojanstvena ljudska bića kojima je podaren život i jedan ili više talenata da ih umnožimo, kao dobre sluge. Jedan od vidova tih svakodnevnih doza sam kroz jedno dulje razdoblje nazivala mrvice, žilice i impulsi, želeći imenovati zbirke prepisanih citata, haiku stihova i nekih osobnih bilješki. Ma koliko usitnjeno ili mazno zvučao ovakav menu, uvijek je podrazumijevao ono što može ohrabriti, ojačati, učvrstiti na putu… Ni danas ne bježim od ovakvih “vitamina”, pa ni kad su situacije takve da zahtijevaju jače doze i ozbiljnije lijekove. U mrvice, žilice i impulse može spadati i posjedovanje neke sveščice u boji ciklame, kakvu ja imam za svakodnevne bilješke, od kojih neka završi i pretočena u tekst koji se može pročitati u ovoj reviji. Moja sveščica je zgodnog formata, više podsjeća na lijepo zapakiran slatkiš, a na zadnjoj korici piše Easy Living – lakoća življenja ili lak život. Nisam sigurna ima li taj natpis utjecaja na to da se Danas je drukčiji dan nikad ne završi pesimistično?

Ima u mrvicama, žilicama i impulsima i drugog, osim pisanija. Tu mi spada i konstantno zauzimanje pozitivnog stava u svim situacijama i pretakanje lošeg u dobro i šupljeg u puno. Pozitivan stav s ovakvog menija je kad prođete pored kontejnera iz kojega, ne samo da se smeće prelijeva na sve strane, već zauzima i dobar dio ulice, a vi kažete malenom djetetu pored vas da su to neki vrijedni ljudi prebirali da bi odvojili otpad za reciklažu. Odvratno ružičasto, ali ako iz prakse znate da će napadaji sivila u danu koji slijede biti učestali kao i dan prije, onda – posve opravdano i spasonosno… da se ide dalje.

Vitamini i lijekovi širokog spektra ne mogu nas očuvati u velikim lomovima i snažnim nasrtajima nelijepog i nedobrog, tako da će mnogi bolni reći da su mrvice, žilice i impulsi nešto što funkcionira samo u blagim laboratorijskim uvjetima, otprilike pod nekim ružičastim osvjetljenjem. Pa i jest tako. Onima koji pate od jakih bolova jedino pomažu jaki lijekovi. Tako je i kod velikih životnih lomova i rana potrebna infuzija s neba. Potrebno je da svjetlost do bića dođe jednim jedinim putem, onom žilom kojom svjetlost teče do bića. To je milost, put koji je darovan svima, koji svatko može naći. Jedini kutak tebe koji ne mogu silom razvaliti. Ostalo se može popraviti, dohraniti i prihraniti, preokrenuti, ali kad se biće opustoši, to je jedini pravi lijek za preobražaj i za povratak. Taj put treba držati protočnim, pa barem i hraneći biće mrvicama i kroz žilice, a održavajući se živim – impulsima.

Meniji su razni. Na volju nam. Jednoj starijoj Dalmatinki, kako mi reče, ne valja njezin sanovnik jer su u njemu neke blesave riči, koje njoj ne tribaju. Ne valja zato što u njemu ne piše da će joj dan biti lijep ako sanja pokojnu mater i oca. Ne piše ni da će biti zdrava i vesela ako sanja more i sunce, niti koje joj je dobro potrebno činiti da bi bila blagoslovljena takvim snovima, da joj i sanjanje i življenje bude lijepo. I zato će ga baciti, pokušati naći neki bolji, ili će si sama tumačiti snove. Posve sam razumjela da joj je došlo vrijeme da odbaci sintetičke vitamine i bilo kakva posredništva te da izravno uživa svoju miloš­ću obasjanu starost.

Objava Pretočavanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ova drukčijerazumska ojlenšpigelovska logika bi se mogla primijeniti bar na neke okolnosti koje si želimo učiniti prijateljskijima i lakšima za preveslavanje metodom “sve je u mojoj glavi”. Uzmimo klimatske i kalendarske okolnosti. Malo tko se u studenom mjesecu neće požaliti na teško privikavanje na kraći dan, smanjenu energiju, mišiće zgrčene od bijega od studeni. Ekstremni primjeri bi mogli za moto druge polovice studenoga uzeti stih R. Tagora: Kad milost žiće napusti… Pa i djeluje tako, što jest-jest. Sivo je, čađavo, studeno, vlažno, rano se smrkne, zavlačimo se u sebe, u svoje ćoškove… Bi li se tu štogod moglo promatrati ojlenšpigelovski? Godišnja doba kroz Tilovu vizuru?

Obrnuta perspektiva. Dok se svi veselimo proljeću i predstojećem ljetu, a u jesen gubimo energiju već pri pomisli da ubrzo dolazi zima, moguće je obrnuti perspektivu pa kad dolazi proljeće misliti o tome kako je to već prag ljeta, već je načeto to što će početi prolaziti, a onda eto i zime, a u jesen razmišljati kako je dobro što je već započela, jer će onda brže doći zima, a brže i proći, jer eto nam radosti iza toga i topline proljeća i ljeta? U ljeto se radovati dolasku Božića, a u jesen Uskrsa? (Najbolji Tilovi u ovome su djeca – kad usred ljeta zapjevaju Zvončiće toliko srčano da vam dođe okititi borovinu na plaži, ili kad se vesele Uskrsu iako je vrijeme čekanja Božića, jer im baš u tom trenutku treba nešto od ljepote Uskrsa i njegovih običaja.)

Onda, gledati tek iznikle pupoljke u proljeće i misliti o njihovoj neizbježnoj smrti, pa i dalje, o njihovom ponovnom rađanju sljedeće godine? I stalno ostavljati jedan majušni prostor u svojoj glavi za ovakve procese, jer onda se ne može drukčije nego vidjeti i radost, i obnavljanje, i nova cvjetanja, i nove sunčane dane, jer je sve ovo raspoređeno u našim danima i godinama, i dolazi naizmjenično s onim manje radosnim, manje toplim, manje živim, umrlim… Treba samo, kad osjećamo kao da je milost žiće napustila, misliti o novoj milosti koja će doći i biti spreman prepoznati je kad dođe. Tako se može biti obogaćen iskustvom ljetnog Božića ili se uspokojiti usporenom slikom padanja snijega kad god nam to zatreba, pa i ljeti, ili se u sred sredcate zime poradovati kakvom dobro vrućem ljetnom danu, pa i kakvoj zgodnoj hladovini.

Čudesa razna jesu u glavi, i nastao bi veliki bururet kad bismo bježali iz svakog dana u neki drugi, iz svakog godišnjeg doba u drugo. No, smjeste li se ta čudesa u jedan logički okvirček i promatraju li se pojavnosti dublje, onda se prema potrebi može zagrabiti pokoja stvarnost da nam popravi dan, ako je već došlo do kakvog kvara. A i bez kvara, opet oslonivši se na čudesa u glavi, nije li šteta ne dopustiti da se Božić nezimski, nekomercijalni, ali onakav kakav jest, kao čisti dar, radost i blagoslov, događa tijekom cijele godine? A povodi za ovakve procese također su raspoređeni kroz godinu i potrebno ih je prepoznati kao okidače koji će nas sprovesti do veće nade, boljeg držanja u svakodnevnici, hrabrijeg koračanja… Ti povodi su mirakuli svagdana koje nekad ulovimo, nekad ne. Evo nekih ulovljenih u različitim godišnjim dobima čije poruke interpretiram kao božićne, mimo Božića.

Proljeće. Džepovi planinarskih jakni izvjesni su mali muzeji u kojima počesto borave razni otpaci i suveniri iz prirode. Osim ambalaže čokoladica i kore mandarine, znaju sadržavati i pokoji zanimljiv kamenčić ili listak. Jednog proljeća sam pronašla izniklu biljčicu u džepu svoje jakne. Na stranu to što ne želim misliti je li moguće da je sjeme u džep zalutalo još prethodne jeseni (a u pravoj planinarskoj jakni to jest moguće!), to je bio okidač za sjećanje na seriju slika koju sam vidjela u jednoj galerijici – sve su tematizirale proljeće i na svakoj je bio prikazan raspuknuti asfalt iz kojeg eksplodiraju žive boje koje ni sivilo ni tvrdoća asfalta nisu spriječile da se vinu u život, što me opet vratilo čudesnosti tog malenog života u mračnom džepu – mrak nadvladan rađanjem i životom.

Ljeto. Usred ljetne vreline, u malom primorskom gradiću, ispred zavjetne kapelice Sv. Nikole na kojoj je polupano staklo i postolje oko sveca zagaravljeno ostatcima svijeća, zaustavila se četverogodišnja djevojčica i sklopila ruke, zažmirila i duboko se skoncentrirala. Smišlja najbolju molitvu, svoj doprinos svetom koje je tu postavljeno. Nakon jedne podobre minute, djevojčica zapjeva iz sveg glasa: “Deda Mraze, Deda Mraze, ne skreći sa staze…” Želja, nada, duboko pouzdanje, radovanje, predanost u maloj dječjoj glavici, a oko nje sama milošta… I povod promatraču da se prisjeti da je molitva pokret bića ka dobru, povjerenje u dobro i nada u dobro, pa da se ništa i ne izgovori. Ili da se izgovori ili, još bolje, otpjeva ono najbolje što znamo, ili za što mislimo da će biti najbolja pratnja našoj stvarnoj dubokoj molitvi. Ova ispjevana dječja molitva rasula je samu svjetlost i na budući prosinac i na onaj koji je prošao, i na taj srpanjski vreli dan. Stvarnost je srce što se otvara u tebi, kao dječje oči (Vesna Krmpotić).

Jesen. Zgodna je pričica američkog pisca Roberta Fulghuma o tome kako je doživio pravi Božić u kolovozu. Na tavanu je pronašao neotvorene čestitke od prethodnog Božića. Te poruke o miru i dobru, sličice anđela, saonica i jaslica, činjenica da je velik broj prijatelja mislio na njega prethodnog Božića i božićne pjesme s kasetofona, učinile su mu ljetni dan božićnim. I njemu i susjedi koja mu se dobrohotno pridružila u kolovoškoj božićnoj radosti.

Slično, jednog sam listopada prvi put čula španjolsku tradicionalnu božićnu pjesmu Esta noche nace el Niño sa zaraznim refrenom Alegría, alegría, alegría (radost, radost, radost) – radost koja zvuči kao da svi okupljeni na jednom mjestu nazdravljamo jedni drugima i, radosni, želimo jedni drugima ništa drugo doli radost. Taj refren mi je tog listopada iscijedio samu esenciju Božića koja je pokojeg prosinca možda i izostala, barem u tom intenzitetu osjećaja zajedništva. Dodatno me raduje i pomisao da teško da itko može biti imun na ovako raspjevanu alegriu, bio listopad ili prosinac.

Zima. Osjećanja i promišljanja oko pravog Božića, kako i treba biti, mnogo su složenija i bogatija, pogotovo za one koji Božić prepoznaju i mimo kalendara. U tim svetim danima treba se prepustiti i dopustiti da sve mnoštvo obveza i želja, planova i ideja, susreta i darova, dekoracija i božićnih pjesama, čestitki i kolača, bez konkurencije natkrili samo jedno – radost. Alegría. Koliko god bili smantani svim popratnim sadržajima, romantičnim sniježenjem il’ kuhanim vinom…

Puno je svetog, čudesnog i privlačnog u čekanju i slavljenju Božića. No rađanje novog, rođenje dobra, pokret na molitvu, neizmjerna radost…, diskretno se skrivaju u našem svagdanu čekajući male mirakule kao lađice da ih prevezu do naše svijesti ili srca, kako bismo mogli imati tako potreban Božić u bar još pokojem mjesecu osim prosinca. Ili imati barem četiri božićna doba.

Objava Četiri božićna doba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.