Za židove je to bila subota, zadnji dan u tjednu, dan kada je Jahve dovršio svoje stvarateljsko djelo na ovome svijetu. Naime, prema predaji, Jahve je šest dana stvarao svijet, a sedmoga dana otpočinuo, blagoslovio ga i posvetio (Post 2,3-4). Stoga su se židovi strogo, a nerijetko i pretjerano strogo, držali zapovijedi iz knjige Izlaska: Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga dana je subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi… (Izl 20,8-11). Također, Stari zavjet u danu Gospodnjem otkriva spomen oslobođenja iz Egipta: Spomeni se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj. Zato ti je zapovjedio da svetkuješ dan subotnji (Pnz 5,15). Za židove je to bio sveti zakon. Svatko tko se tom zakonu nije podvrgavao bio je izložen žestokim kritikama pravovjernih židova. Toga, kako znamo, nisu bili pošteđeni ni Isus i njegovi učenici.

Naime, u vrijeme Isusova mesijanskog djelovanja židovi Palestine i dijaspore živo su raspravljali o vanjskom svetkovanju subote, posebno o nužnim djelima koja se smiju toga dana obaviti a da se pritom ne prekrši odredba o počinku. Zapleteni u legalističko obdržavanje zakona, farizeji su Isusovim učenicima prigovarali da krše subotu čak i kada se radilo o beznačajnim sitnicama, npr. kada su trgali klasje i jeli (Mk 2,24), a samom su Isusu spočitavali čak i djela iscjeljenja koja je, spašavajući ljude, činio i subotom (Mk 3,1-6; Mt 12,9-14; Lk 6,6-11; Iv 5,1-18). Isus je u riječima Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote sažeo sav odnos prema suboti i prema ljudskim zakonima. Isus je poštivao subotu i odlazio u Hram, ali se znao i osloboditeljski ponijeti prema zakonima koji zarobljavaju čovjeka. Za njega nikada ne može biti u opreci iskazivanje časti Bogu sa spašavanjem cjelovitog čovjeka koji je u svojoj biti materijalan i duhovan. Spašavati čovjeka subotom ne znači kršiti propis o počinku nego ga ispunjavati u najizvornijem smislu.

Upravo je takav Isusov stav prema suboti bio povod njegovim povijesnim svjedocima i drugim propovjednicima evanđelja da se osjećaju slobodni premjestiti starozavjetnu odredbu o danu tjednog počinka i posebnog štovanja Boga sa subote na nedjelju, prvi dan u tjednu, dan Kristova uskrsnuća, dan konačnog, eshatološkog počinka prema kojemu je usmjerena Kristova Crkva slijedeći svoga Gospodina koji je ušao u svoj konačni počinak. Naravno, to se nije moglo dogoditi odjedanput budući da su židovi, koji su pristajali uz Isusa kao Mesiju i koji su se dali krstiti u znak obraćenja, prvih desetljeća živjeli među drugim sunarodnjacima i obdržavali subotu kao dan posvećen Bogu, da bi se tek nakon toga „u prvi dan tjedna“, pod vodstvom apostola, u svojim kućama sastajali na poseban vjerski susret koji Djela apostolska nazivaju „lomljenje kruha“ (Dj 2,46). Taj postupak usko je povezan s Isusovim postupkom na Posljednjoj večeri koju je blagovao sa svojim učenicima. Ipak, nije trebalo proći previše vremena da nedjelja kao dan Kristova uskrsnuća za kršćane postane dan radosnog prepoznavanja uskrslog Gospodina u zajednici njegovih učenika, dan vjerničke i ljudske solidarnosti te vrijeme za potrebni tjedni odmor. Iako su se tijekom povijesti mijenjale društvene i političke prilike, nedjelja je ostala prvotni kršćanski blagdan, ali i jedinstveni spomenik svjetske civilizacije budući da je danas općenito priznata po svim kontinentima.

Nedjelja je kao Dan Gospodnji i dan tjednog odmora, još od davnih vremena, i na našim prostorima prihvaćena s osobitim poštovanjem i duhovnim značenjem. Povijesni izvori svjedoče da je nedjelja sa svojim kršćanskim sadržajem i za ljude našega podneblja bila duhovno središte i tako iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, tkala duhovno biće naših vjernika. Kršćansko sudjelovanje na nedjeljnoj misi i blagdanski počinak pružali su im snagu za hod kroz povijest i stvarali njihov duhovni identitet.

Nažalost, danas je toga sve manje, a razlozi takvoj pojavi su raznovrsni i brojni, te ih treba tražiti kako u samim kršćanima tako i u objektivnom poretku sve nepovoljnijih društvenih uvjeta za istinsko življenje kršćanske vjere i za dobro pojedinca uopće. Proces sekularizacije i iz njega proizašli duh sekularizma doveli su do pada revnosti u poštivanju nedjelje kao Dana Gospodnjeg, bilo da se radi o sudjelovanju u nedjeljnoj euharistiji, bilo da se radi o poštivanju nedjelje kao dana blagdanskog počinka. Nadalje, uzroke opadanja slavljenja nedjelje valja vidjeti i u velikim povijesnim procesima industrijalizacije i urbanizacije koji su dobrano potresli tradicionalni poredak utemeljen isključivo na religioznim sigurnostima. Tako se većina pobožnih seljaka pretvorila u vjerski ravnodušne radnike koji moraju živjeti u posve novim i drugačijim uvjetima od svojih predaka. Po sebi se razumije da puki prijelaz iz sela u grad nije bio uzrokom tom vjerskom ohlađenju nego prije kriza prilagodbe na urbanu sredinu. Uvučeni u taj pothvat promjene vlastitog gospodarskog i društvenog položaja i pod utjecajem promjena prilika oko sebe, nerijetko su zaboravljali i na svoje vjerske obveze i na nedjeljni odmor. Tomu svakako pridonose i mass-mediji i konzumistička promidžba koja za cilj ima prvenstveno buditi u ljudima lažne potrebe i izbjegavati bitna pitanja. Blagostanje je potpalilo potrošačku groznicu, a individualizam doveo do okrenutosti prema sebi i svojim zadovoljstvima, ne samo na štetu obavljanja vlastitih vjerskih dužnosti nego čak i na štetu vlastitog odmora.

Međutim, uvođenjem nove tehnologije i nove organizacije rada, često su primorani raditi i oni za koje je nedjelja uistinu Dan Gospodnji i dan blagdanskog počinka rezerviran za odmor, obiteljski, društveni i vjerski život. Naime, sve se više osjeća pritisak da se radi nedjeljom u tzv. tercijarnim službama kao što su trgovina, ugostiteljstvo i druge uslužne službe, kao i u općim djelatnostima: prijevozu, turističkoj aktivnosti, zdravstvenoj službi i sl. Premda je jasno da su neke službe prijeko potrebne i toga dana, ipak se ne bi smjeli zanemariti radnici tih zanimanja i službi do te mjere da ostaju bez dovoljno vremena za odmor i sve ono za što bi nedjelja trebala biti rezervirana. A, nažalost, iz dana u dan to postaje sve češći slučaj unatoč sve većem nezadovoljstvu radnika i sve glasnijim upozorenjima crkvenih službenika.

Da stvar bude još gora, Crkvi se nerijetko prišiva etiketa licemjerja budući da je najglasnija kada treba javno osuditi rad nedjeljom, a posljednja kada se takvo nešto treba provesti u djelo. Prema njima, nedjelja je za Crkvu i njezine službenike nešto kao „obiteljski dan“ u kinima, „Happy meal happy hour“ u McDonaldsu ili pak bilo koja važna utakmica u ljetnom periodu u bilo kojem kafiću s terasom i velikim tv ekranom, dan kada je gužva nesnošljiva, mušterije nasrtljive, a zaposlenici ne stignu podvoriti more posjetitelja koji su nahrupili kroz vrata. Nasreću, ovakvi se prigovori mogu čuti samo od onih koji su miljama daleko od bilo kakvog oblika vjere u Boga pa se na njih i ne treba posebno osvrtati.

No, svatko tko nosi kršćansko ime i za koga nedjelja kao dan posvećen Bogu i blagdanskom počinku još uvijek nešto znači, bio on poslodavac ili radnik, treba imati na umu da vrednovanje vremena kao novac podcjenjuje blagdan i priječi istinski osobni napredak, čovjekovu duhovnu dimenziju, obiteljski život, potrebno zalaganje u društvu te istinsku i pravu socijalizaciju koja obuhvaća i prihvaćanje potrebnog sudjelovanja u vjerskom životu. Naravno, ne treba zaboraviti Isusove riječi da je subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote koje se u našem slučaju odnose na nedjelju, te da nas povremeno obiteljske potrebe ili velika društvena dobrobit oslobađaju propisa nedjeljnog počinka. Ali, ipak, ne bi valjalo da takva opravdanja prijeđu u naviku i postanu pravilo na štetu vjere, obiteljskog života, vlastitog zdravlja i svega onoga u čemu nedjelja kao neradni dan i dan posvećen Bogu pomaže čovjeku u njegovu sociološkom, kulturnom i vjerskom rastu.

Objava Nedjelja – (ne)radni dan pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ali ne samo Atenjanima. Zanimljivo je da su predmet refleksije nekih od najvećih mislioca u povijesti čovječanstva poput Descartesa, Leibniza i Hegela bile mnoge komplicirane teološke teme kao što su Trojstvo, hipostatsko jedinstvo božanske i ljudske naravi u Kristovoj osobi, transsupstancijacija i sl., dok se temom uskrsnuća nikada nisu bavili. Vjerojatno ne zato što je uskrsnuće bilo i ostalo misterij, nego zato što se, doista, pred sudom našega naravnog uma uskrsnuće od mrtvih čini potpuno nemogućim. Istina, mnogi su filozofi, od antike do novijeg doba, prihvaćali besmrtnost duše (život našega “ja” poslije smrti), ali uskrsnuće tijela nitko od njih nije vidio kao mogućnost.

I upravo na jednom takvom, najnevjerojatnijem od svih zamislivih događaja, počiva krš­ćanstvo. Sa zbiljnoš­ću događaja Isusova uskrsnuća od mrtvih ono stoji ili pada. Već spomenuti sv. Pavao koji nije proživljavao dramu Kalvarije i križa nego svoje propovijedanje i apostolski žar oslanja na iskustvo pred Damaskom, piše krš­ćanskoj zajednici u Korintu: “Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera naša.” Vjera da je onaj isti Isus koji je na očigled mnogih umro na križu i bio pokopan, ustao od mrtvih treći dan i ukazao se svojim učenicima, stvara novo ozračje duha u kojem krš­ćani vide prije svega Božju ovjeru samoga Isusa i svega što je za svoga života govorio i činio, kao i nadu u život na uskrsni način.

Križ i smrt. No, svaki govor o uskrsnuću uvijek polazi od druge velike teme: teme križa i s njim neraskidivo povezane smrti. Jeruzalemske političke i vjerske vlasti doživljavale su Isusa kao veliku smetnju. Njegovo propovijedanje i najavljivanje Božjega kraljevstva otvaralo je niz ozbiljnih pitanja koja su iritirala spomenute vlasti. Uz sva nastojanja nisu ga mogli ni izolirati ni marginalizirati pa su ga odlučili eliminirati.

Isus je to znao. Znao je, naime, da je dirnuo u srce političke i vjerske vlasti koje su iskorištavale čovjeka pozivajući se na narodne interese i služenje Bogu, te da će ga koštati glave njegove jasne riječi i odlučni potezi. Ipak je ostao dosljedan. I dok je onoga četvrtka, u predvečerje svoje smrti, na Posljednjoj večeri, u strahu tražio utjehu, razumijevanje i blizinu svojih učenika, nije pravio kompromise u kojima se čovjek obično odriče svoga stava i uništava ga uljepšavanjem samo kako bi se drugima svidio i postao im prihvatljiv. Učenici su se trudili oraspoložiti ga i otjerati tjeskobu iz njegovih očiju zaklinjući se u vjernost, ali su zapravo bili zaokupljeni, kao i toliko puta dotad, svojim pričama i prepirkama o raspodjeli prvenstva, o tome tko je od njih najveći, tko će vladati i određivati. I oni su, poput mnogih, u Isusu vidjeli političkog mesiju koji će aktualnu vlast svrgnuti s prijestolja i uspostaviti neku novu u kojoj će oni biti visokopozicionirani. Nisu razumjeli Isusovu gestu kad im je svima, dok su večerali, podijelio po komadić kruha želeći ih podučiti da je njegov život i riječ za njih poput kruha i da nahranjeni takvim kruhom trebaju živjeti jedni za druge i stvarati zajedništvo u kojem će se prvenstvo mjeriti služenjem, a ne gospodarenjem. Nisu razumjeli ni kada im je pružio čašu koja je bila znak muke, nerazumijevanja i odbacivanja, prezira, patnje i neslavnog završetka. Premda su se kleli da će uvijek piti iz te čaše, nisu znali što govore. Nisu mogli shvatiti ozbiljnost učiteljeva puta čiji kraj neće biti slavan u ljudskim očima, premda im je o tome još i ranije govorio. Nisu razumjeli ni ono kad se opasao ubrusom i oprao im noge kao znak da će najveći među njima biti oni najmanji, a uglednici sluge. Oni su još uvijek bili zaokupljeni tim, za njih tako mučnim pitanjem: Tko je najveći? A onda je dvoranu napustio Juda s odlukom da konačno riješi pitanje svoje veličine i prvenstva: poljupcem izdaje Isusa i predaje ga u ruke neprijatelja – za šaku srebrenjaka. Tako je Isus bio predan u ruke političkih i vjerskih vlasti, i ujedno se i sam predao znajući što ga čeka. Bili su to posljednji sati njegova ovozemaljskog života.

Ipak, to kratko vrijeme otkriva, potvrđuje i zapečaćuje ono što je on u svojem djelovanju pokazivao. Otkriva tko je Bog za ljude i koji je naum njegova života za njih: da život imaju i da ga imaju u punini. Judina izdaja za novac kao i Petrovo držanje za vrijeme procesa jasno pokazuju kako je bilo teško prihvatiti i podnositi takvog Isusa. Ideja političkog mesije navodi Petra da se u Maslinskom vrtu lati mača kako bi na nasilje odgovorio nasiljem, zaboravivši da Isus nije došao na svijet kako bi bio revolucionar i da snaga i vlast o kojima je Isus govorio ne proizlaze iz sile i moći kojima se služe vladari i vojskovođe. U više je navrata iskusio da ljudi ne podnose onakvog Boga kakvoga im je on svojim riječima i djelima htio posredovati, Boga koji podnosi naše ljudsko nepodnošenje, koji ima beskrajno povjerenje u čovjeka i koji izaziva i očekuje čovjekovo povjerenje u njega. To bi trebale biti odlike onih koji su pošli Isusovim putom, a kakav je taj put pokazuje Isusovo držanje pred Velikim svećenikom: on je slobodan premda je vezan, ne okrivljuje druge nego strpljivo podnosi brutalnost, a iracionalnosti nasilja suprotstavlja racionalnost riječi: “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo. Ako li pravo, zašto me udaraš?”

Kod Petra je, pak – kako to obično biva kod ljudi – sve bilo drugačije. Nakon lude odvažnosti u Maslinskom vrtu, postaje žrtvom svoga straha i niječe da poznaje Isusa i da je njegov učenik: “Petar se poslužio nasiljem – Isus se slobodno predaje u ruke nasilnikâ; Petar niječe sve – Isus otvoreno govori i brani svoje. Petar je slobodan, ali je zarobljen strahom; vjerovao je u silu, sada drš­će pred njom – nasuprot tomu, Isus je slobodan makar bio vezanih ruku” (S. Kušar). Iz svega se ovoga nameće jasan zaključak: Boga se ne može i ne smije, osobito ne u zajednici onih koji se pozivaju na njega, braniti sredstvima kojima se inače brani u ovome svijetu. Nažalost, nije Petar jedini koji je tu lekciju presporo učio. Zajednice krš­ćana su, također, sa svojim vodstvom i svojim članovima, kroz cijelu svoju povijest imale problema pri učenju tog važnog gradiva, smetnuvši valjda s uma da se upravo njegovim primjenjivanjem u životu mjeri vjerodostojnost svih onih koji uz svoje ime žele dodavati pridjev “krš­ćanski”.

Premda Evanđelja Judi i Petru dodjeljuju uloge glavnih negativaca među Isusovim učenicima, važno je spomenuti da te večeri Isusa nije samo Juda izdao ni samo Petar zatajio. Svi oni koje je nazivao prijateljima, s kojima je zadnjih godina dijelio i dobro i zlo, pobjegli su glavom bez obzira izručivši ga uhićenju i zlostavljanju. Vjerojatno ni sam Isus nije očekivao ovakvu okrutnost i ostavljenost, premda je znao da ga, već sutra, čekaju nemilosrdni obračun i smrt.

Doista, već sutradan je, sasvim nedužan, osuđen i prikovan na križ, renomirano mučilo za zlikovce i buntovnike. Činilo se da je i sam Bog daleko od nedužnog stradanja. Takav dojam pojačavao je i Isusov vapaj u obliku pitanja: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Ali Božji odgovor nije izostao.

Raspeti je živ! Ubrzo nakon što je uputio vapaj Bogu, Isus je umro i položen u grob. Međutim, nije dugo ostao u grobu. Treći dan, rano ujutro, čudesnim Božjim zahvatom grob se otvorio i iz njega izašao Isus – živ. Njegov križni put, strm i hrapav, poprskan krvlju i poliven znojem, prometnuo se u pobjedu, u trijumf njegove ljubavi i vjernosti prema Bogu i ljudima. Najnevjerojatniji od svih događaja postao je stvarnost.

Ali, kao što nije pristao na izvanredni i fascinantni nastup za svoga djelovanja na zemlji, Isus je jednako tako nenametljivo i uskrsnuo. Nitko nije svojim očima vidio kako Isus ustaje iz groba. Kad krš­ćani našega vremena osjećaju teškoću govora o uskrsnuću utjeha im može biti saznanje da se pred tim misterijem ništa bolje nisu osjećali ni prvi Isusovi učenici. Ni oni, naime, ništa nisu vidjeli. Ne samo zato što se nitko nije našao u blizini, nego jer to čovjeku u ovom svijetu uopće nije moguće. Uskrsnuće po svojoj naravi nije predmet povijesti: ono označuje prijelaz iz sadašnjeg empiričkog svijeta u kojem se zbiva povijest u onostrani, eshatološki svijet o kojem ne možemo imati nikakvo povijesno iskustvo. Svjedoci uskrsnuća su se, dakle, susreli s nečim posve novim čemu se u ovom svijetu ne može naći usporedbe. Jedina sigurnost Isusova uskrsnuća počiva na onome što Evanđelja očituju pojmovima: “dao se vidjeti”, “ukazao se”, “očitovao se” – dakako, svojim učenicima i sljedbenicima – onima kojima nije nedostajala temeljna predispozicija za takvo nešto: ljubav i čežnja za Isusom. Ali njima je i to bilo sasvim dovoljno: shvatili su da je Bog na taj način potvrdio Isusa kao svog opunomoćenika, a to znači i potvrdu svega što je Isus za svoga života naučavao i činio. On je, naime, sebe predstavljao kao obećanog i očekivanog Mesiju i Spasitelja, koji može svima koji u njega vjeruju podariti život u punini. U svjetlu njegova uskrsnuća učenici su shvatili da će svi koji u njega vjeruju i nasljeduju ga također uskrsnuti na taj novi život. Isusov životni put – označen siromaštvom, progonstvom, nepravdom, osudom, trpljenjem i smrću, ali i sebedarjem i ljubavlju – učinio im se tada kao jedini pravi put do punine života. Vratila im se vjera u vjernost Boga u obećanjima o kojima im je Isus govorio. Sve je to postalo očito u neustrašivoj slobodi svjedočenja, ljubavi i zajedništvu njegovih učenika i drugih koji su im povjerovali.

Osim po ljubavi i neustrašivom svjedočenju njegovih učenika da je Raspeti živ, ni po čemu se drugom izvana nije ni moglo naslutiti da su srušene sile zla, da je počelo jedno novo doba, da je čovjek bio konačno oslobođen i spašen, jer spasenje i oslobođenje koje je Isus donio svojim uskrsnućem nije bilo onakvo kakvo su mnogi priželjkivali, koje bi se sastojalo u kidanju okova ropstva i zamjeni omražene tuđinske vlasti nekom novom. Zašto Isus nakon uskrsnuća nije pobjednički prošao Jeruzalemom, ponizio svoje protivnike, slomio vlast vlastodržaca, oslobodio narod od tuđinske vlasti kako su njegovi učenici i sljedbenici od njega očekivali? Pitamo tako jer bi čovjek vjerojatno tako postupio. Takvo su pitanje vjerojatno postavljali i njegovi suvremenici. Ali to u Isusovu spasiteljskom planu nije bilo zacrtano. Njegova pobjeda nije bila pobjeda zastave, osvajanje teritorija i širenje vlasti nad drugima. Bit pobjede i slobode koju je Isus svojim uskrsnućem izvojevao bila je pobjeda slobode za Boga, oslobođenje od svega što kao zapreka stoji na putu vršenju Božje volje i od svega što negira život. Isusovo bojno polje bila je čovjekova nutrina, njegova savjest. A na tom je polju svojim uskrsnućem definitivno pobijedio. Uskrsnuće je bilo znak ne samo da je Isus definitivno potvrđen od Boga, nego i to da je primljen u zajednicu života i ljubavi s Bogom. Štoviše, u Isusovu uskrsnuću “Bog je prihvatio Isusovo biti-za-druge te je uspostavio mir i pomirenje sa svijetom. U Isusu i po Isusu, ljubav se definitivno obratila prema ljudima” (W. Kasper). Sve je ovo pred Isusove sljedbenike koji su povjerovali u uskrsnuće stavljalo veliku zadaću: svjedočiti i naviještati drugima puninu života, slobodu duha i žar ljubavi koje im je donio susret s Uskrslim. A nitko im ne može prigovoriti da to nisu činili. Njihov navještaj i svjedočenje temelj su krš­ćanske vjere sve do danas. Sve što krš­ćani znaju o povijesnom i uskrslom Isusu jesu svjedočanstva apostola.

Život na uskrsni način. No, kada se govori o Uskrsu, na umu treba imati još jednu važnu stvar: nije to događaj koji se dogodio samo na Isusu i koji svijet očekuje na koncu vremena, u novom nebu i novoj zemlji o kojima govori knjiga Otkrivenja. Ne, s Isusovim uskrsnućem započelo je doba Uskrsa i na ovom svijetu, započeo je život na uskrsni način i vrijeme Božje prisutnosti na uskrsni način. Sve to, opet, predstavlja veliku zadaću za sve krš­ćane: omogućiti da se punina života, sloboda duha i žar ljubavi koji su svojstveni otajstvu Isusova uskrsnuća izliju na njih i na svijet u kojem žive – da već sad žive na uskrsni način puninu života i postanu znakom uskrsnuća u svijetu. A kako se očituje punina života i koji su to znaci Isusova uskrsnuća u današnjem svijetu?

Teolog Jon Sobrino tvrdi da se punina života koja je svojstvena uskrsnuću očituje u tri različita oblika: 1. u “slobodi koja odnosi pobjedu nad egocentričnoš­ću”. Takva sloboda izražava puninu života kada čovjeka uvodi u svijet “kako bi ljubio” i kada tom ljubećem sudjelovanju u svijetu ništa ne može predstavljati zapreku; 2. u “užitku koji prati pobjedu nad tugom”. U situacijama u kojima svijet doživljava silnu patnju, čini se besmisleno govoriti o bilo kakvom užitku, ali takvo što je ipak moguće pa čak i potrebno. Nemoguće je, istina, eliminirati patnju, ali nije nemoguće – u svjetlu uskrsnuća, dakako – ublažiti tugu prouzročenu patnjom; 3. u “skidanju raspetih s križa”. Živjeti u punini znači živjeti kao oni koji imaju sposobnost “uskrisivati” druge, koji su sposobni druge “skidati s križa”. Kad se ima u vidu da je u svijetu toliko različitih križeva koji pritiš­ću čovjeka i tolike koji su “raspeti na svoje križeve”, Sobrinova teza itekako ima smisla.

Drugim riječima, znakovi uskrsnuća i punine života u svijetu jesu krš­ćani koji se neprestano opiru i nikada ne mire s bilo kojim oblikom neslobode, razdora, tlačenja, izrabljivanja, gaženja ljudskog dostojanstva, smrti… svakog oblika udaljenosti od Božje milosti i svega onoga što degradira ljudski život. Jer, sve je to Isus svojim uskrsnućem pobijedio.

S druge strane, znak uskrsnuća i punine života očituje se i u nadi da u brigama, nesigurnostima i strepnjama ovozemaljskog života čovjek nije prepušten samome sebi, nego da je sudbina i čovjeka i svijeta u snažnim Božjim rukama: onim rukama u koje je Isus na križu predao svoj duh. To je sigurnost kojoj uči Uskrsli i jedina sigurnost za krš­ćane u ovome svijetu u kojem je stalna samo nestalnost. Samo onaj kratki, emfatički izričaj Raspeti je živ! može stvoriti novo ozračje radosti života koja počiva na uskrsnoj spoznaji da svaka muka ima svoj kraj, da svaka žalost ima svoju granicu, pa i smrt, koliko god bila teška i nerazumljiva, nije nipošto neprobojna zbilja, nego da je osvijetljena Isusovim uskrsnućem i da je kroz nju u uskrsnoj vjeri i nadi moguće proći.

Objava Uskrsnuće – pobjeda života pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.