Kad su, gonjeni zovom i praćeni dječjom vriskom i prepirkom stupili u mračnu brvnaru, Purgo i Gnjato vidjeli su ono što dječjim očima u strahu nije bilo moguće zamijetiti.

– Tko ovo jada omrka…!? – reče Gnjato, sleže se i podiže okrvavljeno dijete a Purgo mu britvicom presiječe pupkovinu.

– Kud ga ovdi rodi…!? – zavapi Purgo – Sad će meni vlast za vrat…!

– Diše, vire mi, živo…! – u čudu će Gnjato, držeći djetešce na koščatim ručerdama kao da mu se je vruć krumpir iznenada našao na dlanovima, pa ga prebacuje s ruke na ruku, ne znajući što bi s njim, sve se vrteći i snebivajući, ogledajući se okolo da ga tko nezvan ne gleda. Nema nikoga, tek Purgo začuđen i zbunjen bulji u Gnjatu i goluždravca u njegovim rukama.

Učas se cijelo selo svrvilo u muzejsko dvorište. U kovitlacu se nagađalo o vruću vjetru što nenadano, i ne prvi put, ofuri selo, a kad se god to dogodi mještane zadesi neka nesreća. I počnu nagađanja… Žene vične rađanju uzeše dijete (ni muško ni žensko, nitko ne pita nit kazuje, tek modro kao čivit) iz Gnjatinih okrvavljenih ruku, umotaše ga u nekakve krpetine i odnesoše izvan domaka znatiželjnih očiju. Muški i djeca ostaše okupljeni oko “štalice” i gotovo nijemi, mrmoreći tek pokoju o događaju, pratiše kako nesretničino mrtvo tijelo unose u vozilo s natpisom ecnalubmA, čudeći se pri tom nerazumljivoj riječi ispisanoj naopačke i još s velikim slovom na kraju, a ne želeći otkriti drugima svoju neukost i neznanje.

– To ti je Itna, pod vrancusku, razumiš! – u dlakavo uho Zviri zabada Parožak ostatke znanja napabirčena u vrijeme dvogodišnjeg rada u Belgiji. – Samo izvrnito pisano, da ga u špiglu, ako mu piš­ću čuješ iza sebe, moš pročitat, razumiš ti mene!? A što u špiglu, da ti sad ne tokmačim…!

A Zvira zavitla jezičinom i rukama.

– I-juuu…! Ko će, jad te izijo, špiglo nosat sa sebon, da pročita toje njijove iskonice. Što lipo ko i dosele ne narišu križ i naškrabaju Prika pomoć i sve jasno ko vedro nebo!

Izdaljega sam promatrao što se zbiva, kad me netko s leđa blago gurnu… Okrenem se i vidim Tutu Mutu kako se blesasto keseri.

I sad moj Gimpel, kako sam ga samo ja zvao, da mi se ne naljuti, da ga ne bih uvrijedio njegovim ružnim nadimkom, a sam nije slutio što se krije iza ovoga imena (dakako, nije mogao znati za Singerov roman… – mislio je kako ta riječ ima veze s diplama, te je kadšto sebi tepao, govoreći mi: “Jel de, ja tam tvoj Dipej!?”, i nije se bunio…), prilazi i nešto mi pokušava reći. Odavno već sviknuo sam na njegov govor, naučio “njegov jezik” i shvaćam već da me gurka kako bi me ponukao da bilježim, pišem, fotografiram… Prevodim njegov nemušti “ručni i priručni” jezik: “Piši, a ja ću ti reći sve što se dogodilo, jer sve znam!”

I poče glavom potvrđivati kako je doista upućen u ovaj slučaj i ono što se je zbilo u brvnari.

– Reći ćeš mi poslije – kažem mu – a sad miruj i gledaj!

– Ja tve dnam…! – ponavlja i davi se teškim riječima: – Adeee… idi dvona…dvona, radumit… Ih, ti nita ne radumit…! Budajooo!

I poče me upućivati u brvnaru, gurkajući me pred sobom. Izvanje svjetlo otkri zvona, orkestar raznih zvona koja su se njihala i stravično brujala, zveckala… O koja glazba, kako čudesna otužna svirka! Kao da su užežanj poklada bijele vile lučke sletjele u selo, pa se razmiljele po kućama, po dvorištima i sad zvone, pjevaju, igraju neku svoju tajnovitu obijesnu igru! Čuješ ih a vidjeti ih ne možeš, pa se ti čudi, jadni čovječe, kad sile nebeske svoje čine prosiplju i svoju moć pokazuju!? Evo ti sad!

Sad je toliko toga (zapravo – sve, baš sve!) bilo tajnovito i nejasno. A tako te mami doznati štogod, spoznati makar djelić istine, naslutiti mrvičak onoga što se zbilo izvan i u Emenesu.

Zna se, i neka se upameti zavazda – kako je Gnjato zborio – kako je nastao Muzej nekorisnih stvari, ukratko narečeni eM-eN-es! Ideju je Gnjato donio iz Zagreba, gdje je vidio Kožarićevo Sunce pa “kad oni mogu dignit spomenik klikeru, moremo i mi rastovoj šiški!” I tako je počelo. Muzej je danas znak i ponos sela, a na ulazu prizemljena kamena šiška!’

I sve je bilo lijepo, stranci se čudili izlošcima i svejednako posjećivali selo i muzej, sve do ovog nesretnog čina, ove smrti u muzejskoj baraci u koju su smješteni budući izlošci kojima se u muzeju još nije našlo mjesta. Istina, posjeti su jenjali kada je buknuo rat u kojem su i soj i nesoj išli pod ruku i više je nesoj svojim zlom ogadio ono malo dobrih negoli je soj mogao svetom vodom i soli očistiti srca i ruke zlikovačke. Majke još od onoga rata nisu crninu sa sebe skinule, a poljem su se, s krunicama u rukama, pojavljivale seoske mlade i sestre u crnini. Umjesto crvenih makova (ili boliglava, kako smo ih zvali jer nisu dali u se gledati) polje je ocvalo crnim rupcima, šudarima… Udovice vade oznojene krunice iz njedara, lunjaju poljem i suočavaju se same sa sobom, među se i s vedrim nebom iz kojega im se javljaju Božji glasovi u pjevu ševa, vrabaca, čvoraka… Tih godina polje je cvalo kukoljem kao da ništa drugo nisi posijao pa se ona stara izreka koja sve opravdava, kako u svakom žitu ima kukolja, premetnula u onu: u našem kukolju ni klasa žita!

U sumrak toga dana, dok su pod udarima i fijucima bure s Kika brecala i zvonila zvona u baraci i kad su djeca u Emenesu pronašla mrtvu rodilju, Strunjinu maloumnu kćerku Maricu-Caricu kako naglavačke visi o konopcima brojnih zvona a dijete plače pod njom, ručicama čupkajući kose mrtve majke, ču se u selu kako se pastir Stevo, kojega netko od moćnog nesoja dovede za seoskog čobana i poljara, nije vratio iz brda, a stoka sama kamenim klancima sađe niz Gredu. Okupiše se učas mještani pa uz Gredu, sa slabim svjetlima fenjera tražiti Stevu – sve u strahu da iza brda ne zapuca jer što vrag zna s kojom nakanom onaj drugi vrlja Podinama. Sve su u strahu obašli – nigdje ga, kao da je u zemlju propao. Sađoše u selo gdje se već uhvatila gungula: Uteko Srbin svojima – govore u strahu – sad će sve odati! Ta zna nam sve položaje… Ludi smo bili što ga nismo odmah otjerali njegovima!? Ili ga se odmah riješili!?

Sutra u zoru opet potraga. Gimpel je s nama, prati me u stopu i stalno mi u uho zabada izazivalicu:

– Ja dnam di je Trbin, ja dnam sto je pobigo…!.

Dade mi znak da se odvojimo od ostalih i na uho mi kaza: “Marita-Tarita rodila malog Trbina…!” Nisam mogao vjerovati: Marica-Carica da se spandžala sa seoskim čobanom!? No svašta u vrtu Božjem…! Čudili smo se kako nikakva traga nema a onda Gimpel viknu: “Gutle… gutle!” Svrnuh pogled k vršku hrastića gdje su visjele Stevine gusle i gudalo od kojih se nije odvajao. Učini mi se kako čujem tihu svirku, ali ništa ne rekoh dok ne spazih da i ostali ćule uši. A Gimpel onim svojim ušnim blatobranom, striže li – striže, i osluškuje. Kao da zemlja cvili, sve je nalikovalo plaču tek rođena djeteta. Zaključismo da je to pouzdan znak da je dijete Stevino!? No njega nigdje, niti ga itko više vidje. Gimpel je likovao, kuckajući se prstom po glavi: “Ja pametan. Jetam li ti reko…?!”

Sutradan ukopasmo Maricu: bez suza, bez plača i leleka. Dosta je bilo samo svrnuti pogled k nebu, vidjeti i oslušnuti ždralove kako odmiču k jugu dok se njihov pjev stapa s tihom molitvom za onoga tko će prvi između nas…

A mali Muzejko – kako zlobnici prozvaše dijete – rastao je uz krilo bake Ružove i djeda Strunje i poput živog eksponata bauljao Emenesom – nije se dao istjerati između izložaka među kojima je rođen. One su mu i danas najdraže igračke.

(Iz veće cjeline Smrt u Emenesu)

Objava Čija zvona zvone pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Flora je Ljiljanu bila još jedan misterij u nisci koja mu je visila o vratu otkako se vratio u Samograd. No, ona nije bila obično tajnovito zrnce, obična knjižica kakvima je bio okružen i koja se nudila i razotkrivala već nakon prve letimično pregledane stranice. Otvarao je on tu tajnu, prelistavao, čitao, iščitavao, napamet učio pojedine odjeljke, pa i čitava poglavlja, ali joj nije mogao stati u kraj, ni onda kad su se u tajnosti vjenčali, pred zakonom postali supružnici i nastavili živjeti u staroj obiteljskoj kućici: njih dvoje i sićušna Evica.

Nerijetko je, udivljen ljepotom, promatrajući je sebično počeo misliti “kao da sebe gledam u zrcalu!”, ali nije se usudio to izreći, da je ne povrijedi, te samo izusti: “Lijepa si, ljupka, predivna…!”

“Još…? Ima li još…? I ja sam sujetna, i ja bih da mi tepaš, da u meni vidiš vilu, krasoticu, kao što u sebi gledaš neodoljiva stvora pred kojim sve pada, sve se otvara. Reci, ima li još nešto čime bi me kupio, razoružao?”

On se zbuni: “Ne…, nema…, nema riječi kojima bih te dostojno opisao!”

A ona će: “Slušaj kako ću ja tebe opisati!” I nastavi ga razoružavati: “Samoljubiv, sklon samosažalijevanju, sebičan, nesvjestan svojih nedostataka, bahat, nadmen, debeo…”

Mimo Flore, uronjene u užitak, u bujno i burno življenje sebe, minuše promjene koje i ne primijeti. Živjela je poput cvijeta što bez kapi vode otužni i poružni, počne se sušiti. Vlaga cvijetu vrati život, a tko će Floru vratiti u život?!

“Vjeruj u se i vratit ćeš se”, tješila se je i samu sebe bodrila Flora.

“Koje li pljuske, koje li pljuvačke u vlastito lice, u oči: tu je tvoja propast, Flora, u tome je tvoje skončanje! Oni što su te jučer mazili, milovali, tepali ti i ljubili te, sad gadljivom slinom lijepe tvoje lice! Ti si još uvijek igračka, ali sad raščerupana, raskomadana, popljuvana i – odbačena!”

Nije trebalo dugo čekati, zaludna su bila Florina nadanja u brz oporavak i povratak – Ljiljan je bio jači, a s Florom je znao što želi: ona je bila samo još jedan bobak na sramotnoj krunici koju je nizao… Zaludne su bile njezine težnje da mu – govoreći u lice istinu o njemu samu – vrati ljudski sjaj u dušu: to se njega nije doticalo, ta on je lovac na trofeje i nije ga briga što je lovostaj, što je u krivolovu. Sve češ­će je izbivao iz kuće, a kad se jednom vratio, Flore više nije bilo tu, tek između zavjese i zatvorena prozora zateče golemog leptira koji, čim ga dotaknu, pade na prozorsku dasku. Učini mu se kako je čuo vragolast smijeh i rezak cijuk. Primi ga za krilce i spremi u jednu od onih Florinih staklenih kutija u kojima je na plišanu podlogu pribadačama pribijala mrtve kukce. Spusti poklopac i kutijicu spremi na policu s knjigama. Zaputio se u grad, zagledao u kafiće, frizerske salone, zalazio u kutke gdje bi ju možda mogao naći, no Flore – nigdje!? Ni male Eve…!?

I tako danima…!

A onda jednoga jutra, dok je drijemao u kolodvorskoj čekaonici, probudi ga jak udar u debela staklena vrata. Prenu se i na tlu vidje čovjeka koji ih je, čini se, pokušao glavom otvoriti. Ustajao je polagano, ne nalazeći ništa za što bi se primio i tako podignuo. Ljiljan mu priđe i podiže ga na noge. Pred sobom ugleda pristala čovjeka nemarno odjevena u trenirku s jednom do koljena zavraćenom nogavicom za koju je bio zataknut već sparušen cvijet.. Bio je bos, ali je u ruci držao postole. Kad bi se obrijao i podrezao kosu te pristojno odjenuo, na vidjelo bi izišao drugi čovjek, pomisli Ljiljan.

“Čast mi je…”, pruži ruku neznanac. “Adam, prvi čovjek…”

Ljiljan nevoljko prihvati ponuđenu ruku i izusti: “Ljiljan…, kao lijer, krin…”

Neznanac zadrža Ljiljanovu ruku u svojoj.

“Svejedno je”,  reče. “Vidim ti na licu, pitaš se tko li je ovaj, odakle je, što traži, koliko će ostati… Ni na jedan ti upit nemam odgovora…! Tek ime znam, a tko zna je li i ono pravo!? Kad dođeš kući, otvori zemljopisnu kartu i gdje leptir sleti – odatle sam. Ali ne zadugo, tko će leptira zadržati na jednom mjestu!?”

Ljiljan pod neznančevom bradom, poput ovećeg broša umjesto leptir-kravate, ugleda – živa ili mrtva? – leptira, istoga onakvog kakva je spremio u kutiju. Pogleda na sat, tražeći izliku za rastanak, a stranac će:

“Nema vremena, Ljiljane, vrijeme nije navijeno, stalo je, ali sve će biti namireno, ništa nije zauvijek izgubljeno. Pogledaj leptire. Žive kratko, od cvijeta do cvijeta, ali se nauživaju svijeta.”

Ljiljan nekako izvuče ruku iz njegove, okrenu se i žurnim korakom zaputi kući. Čim stupi u sobu, uze kutiju i već kroz poklopac spazi kako leptira nema. Ipak podignu poklopac, a iz kutije ga zapahnu neugodan miris, kao da je stupio u prostoriju gdje je maločas dogorjelo stotine uginulih šišmiša. Draška ga u nosnicama taj miris nagorjelih životinjskih kostiju kakav je ostajao nakon Florinih pokusa. Vrati se žurno na kolodvor i nađe Adama u žučnoj samoraspravi: “Je li sjena crnja ako je odjeća tamnija, što je jug sjeveru, što li sjever istoku, ako se sve vrti, mogu li dva filozofa živjeti u jednom gradu”, dvojio je Adam prije nego što će odlepršati.

Ljiljan ostade sam, ali pred njim kao da je netko lepetao krilima i stvarao mu vihor oko lica, u glavi… Kao da je drugi Adam u obličju golemog leptira oblijetao oko njega.

A Flora, što je s Florom, što je s malom Evom…? Možda njih dvije lete svijetom, nad cvijećem… Sjeti se kako mu se kadšto činilo da nad Florom vidi raskriljena nježna bijela krila i čim bi se upiljio u nju, ona ih je sklapala i pretvarala se u ličinku, u odbojnu trbastu gusjenicu, kakva bijaše one večeri kad se pojavila na njegovu pragu i kad se on sjetio drvodjelje iz Nazareta i pomirljivo izustio: “Neka mi bude…!” Sad je stajao sam, dvojio kamo poći i kako naći njih dvije. Sjeti se Adamovih riječi: “Statistički gledano, malo se ljudi pretvori u kukca, možda tek svaki milijunti…, pa ti sad računaj koliko bivših ljudi oblijeće oko nas i nad nama. Samo poneki slete na kakav cvijet, i ako ne nađu nektar – vrate se u ljude i tko zna gdje ostanu živjeti kao novi ljudi!”

Ljiljan ga je u čudu gledao i vidio golemog leptira.

“Svi mi letimo svijetom tražeći svoj cvijet”, čuo je. “Ja isto…, tražim svoju Floru i našega bezimenog leptirića.”

Čudio se Ljiljan: “Kako: svoju Floru?! I bezimenog leptirića?! Pa i ja ih tražim…” I sinu mu: možda Adam govori istinu – možda je i Flora još jedan ljudski primjerak koji se preobrazio u kukca, u leptira… I mala Eva, također!

“Ako čovjek mijenja cijelo obličje, možda ga više i nije moguće prepoznati”, pomisli Ljiljan. U taj mah zasvrbje ga u leđima; obazre se i vidje vlastita krilca. Zamahnu i poletje u potragu za Florom i Evicom, uvjeren da će se sresti na nekom cvijetu, ocvalom trnu, šipku sladunu ili makar na nekoj drači…

“A Adam, što će biti s Adamom?”, zapita se rupčićem otjera šarenog leptira koji mu je kružio oko glave.

A potom i sam zalepeta krilcima, diže se i odleprša iznad Samograda – za Florom, za Evom, za Adamom… Učini mu se da ne leti sam – sve leti s njim.

Objava Leptiri pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.