Činjenicu „osobne dobrote” Željka Komšića i bilo kojega drugog čovjeka uvijek treba pretpostaviti, a konačni sud o tome treba prepustiti Bogu – bilo da čovjek vjeruje u Njega bilo da ne vjeruje kao gospodin Komšić. S druge strane, puno je bolje da jedni o drugima govorimo kao o dobrim a ne kao o lošim ili nikakvim osobama. Međutim, ovdje se ne radi samo o susretu dvojice običnih ljudi, jer čak ni u internet ne bi stalo kad bi mediji izvješćivali o svim „ugodnim ljudskim susretima”. Ovdje se radi o susretu dvojice državnika. I zato čudi činjenica kad Papa govori o „dobroj osobi” ondje gdje bi se očekivalo da govori o „dobrom političaru, državniku, predsjedniku”. Željko Komšić je političar i kao takav ga je posjetio. I zato bi nas puno više interesiralo što Papa misli o Komšiću kao političaru iz reda hrvatskoga naroda i koliko se zalaže za interese ne samo naroda koji ga je izabrao nego i hrvatskoga naroda u BiH kojeg bi svojom funkcijom posebno trebao predstavljati. To je ono što interesira javnost i sve građane ove države a posebno bosanskohercegovačke Hrvate. O tome se nije čulo gotovo ništa. Ali jest konstatirano da je „dobra osoba”. I to bi izgleda trebalo biti dovoljno da riješi naše probleme koji se svake godine samo gomilaju.

Činjenica je kako živimo u vremenu preinačivanja, maskiranja i zataškavanja. Nije važno što vidiš, nego je važno što ti se kaže da vidiš. Danas se od nas ne traži da mislimo, komentiramo, dokazujemo, argumentiramo, shvaćamo i propitujemo. Štoviše, najčešće se takav stav zabranjuje, kažnjava, ismijava i šikanira. Ako se čovjek želi uskladiti s današnjim vremenom i uživati njegov komfor i blagodati, onda mu je najbolje da živi i postoji kao „cigla u zidu”. I kao građani i kao vjernici shvaćamo kako politika i politikanstvo imaju svoje zakone i da su uvijek zaokupljeni samim sobom. Koliko god čovjek bio moćan nikad mu je nije dovoljno i sve će učiniti za još koji komadić moći. To razumijemo jer svijet tako funkcionira htjeli mi to ili ne. Ali isto tako imamo pravo tražiti i očekivati od hijerarhijskih struktura u Katoličkoj Crkvi da neustrašivo brane i iznose evanđeoske stavove jasno i nedvosmisleno kako bi mogli biti svojevrstan korektor današnjem svijetu koji se poprilično otuđio ne samo od Boga nego i od običnoga čovjeka. Nikad dosad svijet nije postojao boljim kad su ga „gradili” ljudi koji isto govore i misle. Bog nam je svima dao različite darove i ovaj svijet trebamo činiti boljim koristeći se svojim a ne tuđim darovima i mozgovima.

I zato, nemamo ništa protiv što je jedan političar samo dobra osoba. Bogu hvala. Ali nas čudi i zbunjuje kad se jednu dobru i plemenitu osobu uporno promatra kao političara: blaženog Alojzija Stepinca.

Objava Je li dobra osoba i dobar političar? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Evo nam još jednoga apsurda i to opet na račun muke i stradanja nedužnih ljudi u BiH. Dok nam sugrađani masovno odlaze u Europu, naši se politički predstavnici bave predstojećim izborima, koji se uvijek potvrde da su, po tko zna koji put, vođeni pod trostrukim motom: svi za jednoga – jednome sve. Apsurd je da iz Europe idemo u Europu, ali još uvijek pod tim pojmom podrazumijevamo uređene i prosperitetne države u kojima se zakon poštuje i u kojima postoji politička odgovornost. Prema ovim standardima, daleko smo mi od Europe. U prilog tome govore i ove, gotovo bismo mogli reći, izjave „zaraćenih strana”.

Neosporno je kako se u Srebrenici dogodio genocid nad Bošnjacima. Nitko ne može osporiti da se UN uopće nisu snašle u proteklom ratu u BiH (ni u svim ratovima u svijetu) i kako je njihovo djelovanje izgledalo poput djeteta koje pokušava prohodati. Sporna je zaključna rečenica u kojoj se kaže da je „Bakir Izetbegović kazao istinu, i za to mu nije trebala bilo čija suglasnost”. Ako zakon propisuje da svatko od njih trojice mora imati suglasnost druga dva člana kada nastupa u ime države BiH, onda se moraju poštivati zakon i institucije pa i ovakve (ne)uređene države koja ne bi mogla imati budućnost čak ni u laboratorijskim uvjetima. Zato je treba mijenjati, tražiti bolje i funkcionalnije državno uređenje. A dok se to ne dogodi, treba poštivati njezine zakone i uređenje koje je, između ostalih, potpisao i sam Bakirov otac Alija. Ne mogu sami političari određivati kad im treba ili ne treba suglasnost druga dva konstitutivna naroda jer se onda ulazi u vrlo opasnu zonu naše multikulturalne, multinacionalne i mutlireligijske države multi-istina. A kako ta zona izgleda, iskusili smo prije nešto manje od 30 godina. Poštovani Predsjednici, molimo vas da nas ne vraćate u ona vremena koja mi nikad nikome ne bismo mogli čak ni poželjeti.

Obnova samostana

Kad već govorimo o suglasnostima i istinama s jedne strane i poštivanju zakona s druge strane, ovih se dana navršava nešto više od godinu dana otkako čekamo suglasnost načelnika općine Novo Sarajevo Nedžada Koldže, stranačkoga kolege gospodina Izetbegovića, da renoviramo preostalih 20 % našega samostana na Kovačićima u koji bi smjestili studente na studiju u Sarajevu. Neosporna je istina kako su fratri sagradili svoj samostan na svojoj zemlji i to još dok su na Grbavici i Pofalićima pasle krave. Ne može se prešutjeti komunistički zločin istjerivanja fratara iz vlastitoga doma kako bi ga oteli i nacionalizirali 1948. godine. Sve su to istine koje se ne mogu promijeniti, pa ipak još uvijek ne možemo dobiti ni dozvolu, a kamoli pomoć za obnovu. Kad se svedu pravne fraze u običan govor, načelnik Koldžo tumači kako ovih 20 % našega samostana nije pravno naš nego općinski što znači da je taj dio zgrade – općinski samostan. Teško se oteti dojmu da je riječ „apsurd” stopostotni bosanskohercegovački proizvod! Gospodin Izetbegović je u jednom intervju prošle godine poručio gospodinu Koldži da se potrudi i pronađe način „kako bi fratri renovirali svoju zgradu”. Uostalom, kao što se Općinsko vijeće Fojnice još 2013. godine potrudilo vratiti objekt Medrese Islamskoj zajednici BiH, koji je 1959. nacionaliziran i služio kao zgrada Općine Fojnica. Načelnik Koldžo to još uvijek nije učinio, pa se može zaključiti da ni njemu ne treba ničija suglasnost, i u tome kontekstu ni Bakirovo mišljenje. Kako se i u ovom slučaju radi o istini koju se ne može promijeniti, prešutjeti i od koje se ne može ograditi, onda ni mi ne bismo trebali tražiti ničiju suglasnost pa započeti s obnovom. A mi je i dalje tražimo i strpljivo čekamo dok nam propadaju i samostan i već osigurane donacije. Svjesni smo da ovakav zakon nije dobar, ali je još uvijek zakon. A zakonu je u naravi da ne trpi nikoga iznad sebe niti da se selektivno provodi. Ako trpi, onda to znači da ga uopće nema. A od bezakonja je bolji i loš zakon.

Par excellence

Kad se zagrle religija i politika, taj zagrljaj uvijek ide na štetu religije bez obzira o kojoj se radi jer su političari svake religije isti. U moru primjera najsvježiji je onaj turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana koji je, nakon što je turska valuta izgubila više od trećine svoje vrijednosti, nedavno izjavio: „Zapamtite, ako vi (SAD) imate dolare, onda mi imamo našeg Allaha.” Ne bih želio prosuđivati je li ova rečenica problematična za islam. To će ustvrditi i, ako bude trebalo, na to će reagirati islamski teolozi i vjerski službenici. Znam samo da ne bi baš lijepo zvučalo kad bi neki predsjednik kršćanske denominacije poručio, recimo, Njemačkoj: vi imate euro, mi imamo Boga. Zašto? Zato što iz kršćanske perspektive ovo dvoje jednostavno ne mogu ni u istu rečenicu, a kamoli ih smatrati ekvivalentima koji ravnopravno pariraju jedno drugom. „Bogu Božje, a caru carevo” – izričit je Isus u evanđeljima. S dobrim je razlogom to rekao, jer kad se ovo dvoje pomiješa (Bogu carevo, a caru Božje) i posije, ništa dobro ne izraste, osim licemjerstva i to onoga par excellence.

Ipak se kreće!

Početkom kolovoza mediji su izvijestili da je popucao i srušio se veliki podzid oko ulaza u tunel Pečuj na zeničkoj obilaznici Koridora 5C, gdje se već 4 godine gradi 6 kilometara ceste. Kako stvari stoje, gradit će se i petu godinu, osim ako je ne otvore pred listopadske izbore i odmah sutradan zatvore, s trokutastim znakom „radovi na cesti”. Zanimljivo je da u službenim saopćenjima s gradilišta nitko nije zabrinut zbog odrona. Razjasnili su da to nije potporni zid nego predusjek. Nisam relevantan, ali pojma nemam što je predusjek. Vjerojatno jedna vrsta potpornoga zida od kojega se očekuje da popuca i uruši se. Uglavnom, nema problema! Pa ni za sve češće poplave i odrone na već izgrađenoj autocesti.

Nije iznenađenje ako se dogode odroni i poplave na autocesti koja se brzo izgradi. Šok je kad se tako nešto dogodi na autocesti čijih se 90 kilometara gradilo petnaestak godina. Po svemu sudeći i to je prekratko vrijeme pa se produljuje jer u zadnje 4 godine nije otvoren ni metar autoceste. Tko će se, pobogu, mučiti izračunima, temeljitim ispitivanjima tla, stručnim analizama i alternativnim pravcima autoceste kad joj negdje konfiguracija tla ne pogoduje? Zašto bi netko gubio vrijeme i unaprijed izračunao gdje bi voda mogla poplaviti autocestu? Isplativije je prepustiti prirodi da ukaže na eventualne propuste u gradnji. Nakon njezina mišljenja i kritike, na cestu se postavi onaj već spomenuti trokutasti znak i – voilà! Opet netko ima posla i zarade. Eppur si muove!

(Svjetlo riječi, 2018)

Objava Iz Europe u “Europu” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedna od njih je gospođa Kolinda Grabar Kitarović koja je često u svojoj političkoj karijeri predstavljala Republiku Hrvatsku, a u zadnjem četverogodištu bila je čak i njezina predsjednica. Kao motiv za pokazivanje svoga srednjega prsta, navela je izjavu gospodina Miroslava Škore koji je iznio svoje mišljenje o tomu što bi trebala silovana žena učiniti s djetetom. Dakle, iznio je svoje mišljenje s kojim se netko može složiti ili ne složiti, ali zar je bilo baš toliko nužno svoje neslaganje pokazati načinom kojeg su već odavno iza sebe ostavili čak i kočijaši? Kakvu poruku šalje ovaj užasni čin mladim ljudima? Kada to može u javnosti učiniti osoba koja je predstavljala državu, mogu li onda i svi drugi u toj državi pokazivati srednji prst svojim učiteljima, profesorima, kolegama i kolegicama onda kada se ne slažu s njihovim mišljenjima ili stavovima?

Donekle se mogu doduše razumjeti frustracije gospođe Kitarović koja zajedno sa svojim stranačkim šefom gospodinom Plenkovićem smatra da je gospodin Škoro kriv što nije izabrana za predsjednicu države na zadnjim izborima. To nije ništa novo na našim tragičnim postkomunističkim prostorima u kojima se uvijek pobjeđivalo ne zato što se kvalitetno radilo, nego tako što se eliminiralo konkurencija na ovaj ili onaj način. Zbog toga ni jednom ovdašnjem političaru pa tako i gospođi Kitarović uopće nije pala na pamet čak niti mogućnost kako su izgubili jer su ne samo iznevjerili ideale i potrebe naroda koji ih je izabrao na te funkcije nego su svojim vlastitim biračima bezobzirno kanalizirali strane ideološke stranputice.

Upravo već spomenuti nastrani komunistički sustav bivše Jugoslavije još uvijek izbacuje na tržišta napaćenih novonastalih država svoje „proizvode” upakirane u plave, crvene i dugine boje. Dovoljno je bilo tada, a i danas samo pričati priču kako živimo u najboljoj i najprosperitetnijoj državi što je i tada, a i danas zapravo istinito, ali samo za malu odabranu političku elitu. Tko ne bi svim silama čuvao državni sustav koji ti omogućuje, kao što je to omogućavao svojevremeno Titu, da se probudiš u 4 ujutro u jednoj od nekoliko luksuznih vila na Brijunima i pošalješ helikopter u Leskovac po roštiljdžiju jer si baš tada poželio malo čuvenog leskovačkog roštilja? Zamislite što bi se dogodilo da su nešto slično učinili, recimo, J. F. Kennedy ili Ronald Reagan? Ni tada, a ni danas od nas se nije tražilo i još uvijek ne traži da gledamo svojim očima i razmišljamo svojim glavama. Samo trebamo slušati što nam naši državni i politički predstavnici govore i živjet ćemo u izobilju do kraja života. Međutim, što bismo trebali učiniti onda kada se ne slažemo s onime što govore i kako nas predstavljaju? Možda nas Kolinda ovakvom gestom potiče da im pokažemo srednji prst? Ili je ova ružna gesta jednostavno plod Istanbulske konvencije?

Bilo kako bilo, ovo je dobar primjer lošeg vladanja i kulture s kojim bi u školama trebalo poučavati đake kako se ne treba ponašati. Ako se novostečena ravnopravnost spolova ogleda u tome kako sve ružno što su činili ili čine pojedini muškarci sada mogu činiti i žene, onda je babilonska kula modernoga društva već u završnoj fazi radova. Čini se kako bi na ovim našim prostorima najbolje bilo natjerati djecu da gledaju središnji televizijski dnevnik i to kao obrazovno – odgojnu metodu koja će im praktično pokazati kakvi nikad ne bi trebali postati. Da ne bi sutra kada sjaše Kurta samo uzjahao Murta.

Objava Sjaši Kurta da uzjaši Murta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Evo nam još jednoga apsurda i to opet na račun muke i stradanja nedužnih ljudi u BiH. Dok nam sugrađani masovno odlaze u Europu, naši se politički predstavnici bave predstojećim izborima, koji se uvijek potvrde da su, po tko zna koji put, vođeni pod trostrukim motom: svi za jednoga – jednome sve. Apsurd je da iz Europe idemo u Europu, ali još uvijek pod tim pojmom podrazumijevamo uređene i prosperitetne države u kojima se zakon poštuje i u kojima postoji politička odgovornost. Prema ovim standardima, daleko smo mi od Europe. U prilog tome govore i ove, gotovo bismo mogli reći, izjave „zaraćenih strana”.

Neosporno je kako se u Srebrenici dogodio genocid nad Bošnjacima. Nitko ne može osporiti da se UN uopće nisu snašle u proteklom ratu u BiH (ni u svim ratovima u svijetu) i kako je njihovo djelovanje izgledalo poput djeteta koje pokušava prohodati. Sporna je zaključna rečenica u kojoj se kaže da je „Bakir Izetbegović kazao istinu, i za to mu nije trebala bilo čija suglasnost”. Ako zakon propisuje da svatko od njih trojice mora imati suglasnost druga dva člana kada nastupa u ime države BiH, onda se moraju poštivati zakon i institucije pa i ovakve (ne)uređene države koja ne bi mogla imati budućnost čak ni u laboratorijskim uvjetima. Zato je treba mijenjati, tražiti bolje i funkcionalnije državno uređenje. A dok se to ne dogodi, treba poštivati njezine zakone i uređenje koje je, između ostalih, potpisao i sam Bakirov otac Alija. Ne mogu sami političari određivati kad im treba ili ne treba suglasnost druga dva konstitutivna naroda jer se onda ulazi u vrlo opasnu zonu naše multikulturalne, multinacionalne i mutlireligijske države multi-istina. A kako ta zona izgleda, iskusili smo prije nešto manje od 30 godina. Poštovani Predsjednici, molimo vas da nas ne vraćate u ona vremena koja mi nikad nikome ne bismo mogli čak ni poželjeti.

Obnova samostana

Kad već govorimo o suglasnostima i istinama s jedne strane i poštivanju zakona s druge strane, ovih se dana navršava nešto više od godinu dana otkako čekamo suglasnost načelnika općine Novo Sarajevo Nedžada Koldže, stranačkoga kolege gospodina Izetbegovića, da renoviramo preostalih 20 % našega samostana na Kovačićima u koji bi smjestili studente na studiju u Sarajevu. Neosporna je istina kako su fratri sagradili svoj samostan na svojoj zemlji i to još dok su na Grbavici i Pofalićima pasle krave. Ne može se prešutjeti komunistički zločin istjerivanja fratara iz vlastitoga doma kako bi ga oteli i nacionalizirali 1948. godine. Sve su to istine koje se ne mogu promijeniti, pa ipak još uvijek ne možemo dobiti ni dozvolu, a kamoli pomoć za obnovu. Kad se svedu pravne fraze u običan govor, načelnik Koldžo tumači kako ovih 20 % našega samostana nije pravno naš nego općinski što znači da je taj dio zgrade – općinski samostan. Teško se oteti dojmu da je riječ „apsurd” stopostotni bosanskohercegovački proizvod! Gospodin Izetbegović je u jednom intervju prošle godine poručio gospodinu Koldži da se potrudi i pronađe način „kako bi fratri renovirali svoju zgradu”. Uostalom, kao što se Općinsko vijeće Fojnice još 2013. godine potrudilo vratiti objekt Medrese Islamskoj zajednici BiH, koji je 1959. nacionaliziran i služio kao zgrada Općine Fojnica. Načelnik Koldžo to još uvijek nije učinio, pa se može zaključiti da ni njemu ne treba ničija suglasnost, i u tome kontekstu ni Bakirovo mišljenje. Kako se i u ovom slučaju radi o istini koju se ne može promijeniti, prešutjeti i od koje se ne može ograditi, onda ni mi ne bismo trebali tražiti ničiju suglasnost pa započeti s obnovom. A mi je i dalje tražimo i strpljivo čekamo dok nam propadaju i samostan i već osigurane donacije. Svjesni smo da ovakav zakon nije dobar, ali je još uvijek zakon. A zakonu je u naravi da ne trpi nikoga iznad sebe niti da se selektivno provodi. Ako trpi, onda to znači da ga uopće nema. A od bezakonja je bolji i loš zakon.

Par excellence

Kad se zagrle religija i politika, taj zagrljaj uvijek ide na štetu religije bez obzira o kojoj se radi jer su političari svake religije isti. U moru primjera najsvježiji je onaj turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana koji je, nakon što je turska valuta izgubila više od trećine svoje vrijednosti, nedavno izjavio: „Zapamtite, ako vi (SAD) imate dolare, onda mi imamo našeg Allaha.” Ne bih želio prosuđivati je li ova rečenica problematična za islam. To će ustvrditi i, ako bude trebalo, na to će reagirati islamski teolozi i vjerski službenici. Znam samo da ne bi baš lijepo zvučalo kad bi neki predsjednik kršćanske denominacije poručio, recimo, Njemačkoj: vi imate euro, mi imamo Boga. Zašto? Zato što iz kršćanske perspektive ovo dvoje jednostavno ne mogu ni u istu rečenicu, a kamoli ih smatrati ekvivalentima koji ravnopravno pariraju jedno drugom. „Bogu Božje, a caru carevo” – izričit je Isus u evanđeljima. S dobrim je razlogom to rekao, jer kad se ovo dvoje pomiješa (Bogu carevo, a caru Božje) i posije, ništa dobro ne izraste, osim licemjerstva i to onoga par excellence.

Ipak se kreće!

Početkom kolovoza mediji su izvijestili da je popucao i srušio se veliki podzid oko ulaza u tunel Pečuj na zeničkoj obilaznici Koridora 5C, gdje se već 4 godine gradi 6 kilometara ceste. Kako stvari stoje, gradit će se i petu godinu, osim ako je ne otvore pred listopadske izbore i odmah sutradan zatvore, s trokutastim znakom „radovi na cesti”. Zanimljivo je da u službenim saopćenjima s gradilišta nitko nije zabrinut zbog odrona. Razjasnili su da to nije potporni zid nego predusjek. Nisam relevantan, ali pojma nemam što je predusjek. Vjerojatno jedna vrsta potpornoga zida od kojega se očekuje da popuca i uruši se. Uglavnom, nema problema! Pa ni za sve češće poplave i odrone na već izgrađenoj autocesti.

Nije iznenađenje ako se dogode odroni i poplave na autocesti koja se brzo izgradi. Šok je kad se tako nešto dogodi na autocesti čijih se 90 kilometara gradilo petnaestak godina. Po svemu sudeći i to je prekratko vrijeme pa se produljuje jer u zadnje 4 godine nije otvoren ni metar autoceste. Tko će se, pobogu, mučiti izračunima, temeljitim ispitivanjima tla, stručnim analizama i alternativnim pravcima autoceste kad joj negdje konfiguracija tla ne pogoduje? Zašto bi netko gubio vrijeme i unaprijed izračunao gdje bi voda mogla poplaviti autocestu? Isplativije je prepustiti prirodi da ukaže na eventualne propuste u gradnji. Nakon njezina mišljenja i kritike, na cestu se postavi onaj već spomenuti trokutasti znak i – voilà! Opet netko ima posla i zarade. Eppur si muove!

Objava Retrospektiva: Iz Europe u “Europu” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tipičan primjer Božje brige za čovjeka s jedne strane i ljudskog zaborava s druge strane, nalazi se u Knjizi Brojeva (Br 21,4-9). Nakon što Bog Izraelce oslobađa egipatskoga ropstva i jarma, taj isti narod, čim je naišao na prve teškoće, odmah se buni i mrmlja protiv Boga ekspresno zaboravljajući velika Božja čuda kojim ih je oslobodio a kojima su sami svjedočili: čuda koje je Bog po Mojsiju učinio pred faraonom i cijelim Egiptom, čudesan izlazak iz Egipta, isto tako čudesan prolaz kroz Crveno more kad je Bog more razdijelilo kako bi Izraelci mogli proći. Sve su to zaboravili čim im je ponestalo kruha i vode i odmah su počeli mrmljati žaleći čak i za robovskim lancima!

I zato Biblija ne prestaje upozoravati i opominjati, u svim vremenima, da je nužno za stabilan duhovni život svakodnevno razmatrati Božja djela i Njegovu brigu za čovjeka. A što mi obično radimo? Ono dobro što nam se događa brzo prozovemo srećom, a za sve loše brzo okrivimo Boga. Vidite koliko je važno onaj trenutak teškoće i žrtve u kojem se čovjek nađe, osvijetliti i osmisliti razmatranjem i sjećanjem na prošle Božje zahvate i brigu koju mu Bog uvijek pokazuje usprkos neizlječivoj ljudskoj tvrdoći, gluhoći i zaboravu.

A prvi podsjetnik Božje brige i ljubavi prema nama jest križ. Upravo žrtvom na drvu križa Bog je pokazao i dokazao najveću ljubav prema nama, kako to napisa sv. Pavao u Poslanici Filipljanima, u jednom od svojih najljepših himana o Kristu. Bog nam je, u našoj tvrdoći i neposlušnosti u kojima smo se dobro odmakli od slike čovjeka kakvog je Bog zamislio, poslao svoga Sina i to na način na koji se On nije držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 2,6-8). Bog dolazi čovjeku ne kao onaj kojemu se služi, nego koji služi. Izjednačuje se s čovjekom u svemu osim u grijehu kako bi ga vratio u Božje okrilje, pri tom znajući da ga na kraju njegove misije čeka okrutno drvo križa.

A nije isto značenje križa danas i u Isusovo vrijeme. Dugo je za kršćane križ bio nešto strašno, o čemu se ne bi čak ni razgovaralo a i kad bi se spominjao, glas bi se spuštao. U to vrijeme, u Rimskom Carstvu, ako su Rimljani željeli ikoga poniziti na najgori mogući način na kojem se umire u neopisivoj boli i patnji, razapeli bi ga na križ gdje je čovjek ponekad umirao i po nekoliko dana. To je bila kazna koju su drugi morali vidjeti i zato je uzdizan sa zemlje da bi tu strahotu i sramotu na neizravan način svatko proživio za sebe. Upravo taj križ je bio namijenjen i Isusu na kojem je u nekoliko sati, u strašnim mukama, umro sa molitvom upućenom svome Ocu da oprosti egzekutorima gotovo ih pravdajući kako ne znaju što rade! Kolika je to samo ljubav prema čovjeku: Bog se zauzima za čovjeka koji ga ubija i čovjek to, ipak, prečesto zaboravlja! A samo takva ljubav može promijeniti nešto tako okrutno kao što je križ u znak Božje ljubavi i spasenja.

Križ koji je bio slika nasilja, Kristovom žrtvom postaje ključem mira. Križ, slika bola i patnje, postaje ključem ozdravljenja. Križ, slika krajnje slabosti, postaje ključem moći i snage. Križ, simbola kazne postaje simbol milosti i opraštanja, simbola krajnjeg i najgoreg srama postaje simbolom najveće časti i ponosa. Križ, ta slika smrti, postaje ključ života, slika zlobne mržnje postaje ključem istinske ljubavi.

Važno je, stoga, stalno o tome razmišljati, razmatrati, sjećati se ove žrtve koju je Bog učinio za sve ljude i za sva vremena. Svaki put kad stanemo ili kleknemo pred križem, prvo se prisjetimo te ljubavi Božje pa mu uvijek najprije zahvalimo za tu žrtvu učinjenu baš radi tebe, baš radi mene, baš radi nas prije nego što počnemo nabrajati sve ono što nam treba. Na taj način sve naše potrebe, tuge i patnje će biti smislenije i time podnošljivije jer će biti osvjetljene Kristovim križem kao vidljivim i razumljivim znakom Božje ljubavi i brige za čovjeka. I zato ne dozvolimo da se naviknemo na križ pa da ga onda gotovo i ne primjećujemo. Neka križ za nas ne bude samo puki umjetnički izraz, nego stvarnost koja nas uvijek treba podsjećati tko smo i što smo koliko smo samo vrijedni u Božjim očima. Jer, Bogu smo toliko vrijedni i važni da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16).

Objava Križ – vidljivi znak Božje ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pa, ipak, prije su se smijeh i pjesma mogli čuti češće, bez obzira što se trebalo namučiti samo da se nešto pojede. Ne ulazeći u detaljnu analizu, ipak bi bilo površno kad bi se reklo da su prijašnje generacije bile sretnije jer se nisu bojale života. Život bez brige i bojazni jednostavno ne postoji. Prije će biti da nisu bili opsjednuti životom ili još preciznije – nisu bili opsjednuti uživanjem života.

Danas je priča drugačija. Postali smo opsjednuti životom, zdravljem, uspjehom, ljepotom… Pa nas je takav život sveo na puke konzumente svojih ideologija i proizvoda. Vrijeme nam je puno paradoksa koji su nam postali normalni: kava bez kofeina (kava bez kave), umjetni zaslađivači (šećer bez šećera), cigarete bez nikotina (duhan bez duhana), bogaćenje bez motike (zarada bez rada), virtualni prijatelji (prijatelji bez prijatelja) itd. Vjerujem kako smo svi odavno primijetili da je teško, vrlo teško danas nekoga obradovati pa i djecu, bez obzira koliko vrijedan bio poklon. Sve to čovjeka čini nezadovoljnim, uvrijeđenim, razočaranim, isključivim, traumatiziranim i izgubljenim.

Gdje je problem? Jednom riječju rekao bih: strpljenje. Jednostavno smo zaboravili čekati, ne znamo se s pouzdanjem nadati. Strpljenje niti ne spominjemo a kamoli da ga prihvaćamo kao vrlinu koja je plod Duha, kako ga opisuje sveti Pavao. Sve više sličimo razmaženoj djeci kojima život treba ispunjavati svaku želju. I to ne sutra, nego odmah sad. A kad nam ne ispuni, vika i obijesna galama ne čuju se samo u vlastitoj kući, nego dopire do susjednih sela, gradova i država. Ne znamo čekati, biti strpljivi, strpljivo raditi vjerujući kako će se plodovi pojaviti onda kad im dođe vrijeme. Sigurno je to i jedan od razloga zašto danas bezglavo odlazimo u tuđinu, zapuštajući ili prodajući ognjišta i strpljivo njegovanu zemlju svojih očeva i djedova naivno vjerujući kako ćemo sve imati istoga trenutka u tuđim zemljama i na tuđoj djedovini! Sve ima svoju cijenu, pa ako se tamo što i stekne, trostruko se to otplaćuje. Pristali smo mi na to, samo kako bi se mogli hvalili, zavarati i lagati jedni drugima. Možemo mi često prevariti i sebe i druge ali ne možemo prevariti život, jer on ima svoje zakone, pravila i svoj slijed. Život strpljivo i bez greške vraća za sve što posijemo i to uvijek višestruko. I zato jedino oni koji nauče biti strpljivi i strpljivo čekati uberu njegove najljepše plodove. Aristotel je nekoć govorio: „Strpljenje je gorko, ali su mu plodovi slatki.”

Znate li kako raste bambusovo drvo? Kada se bambusovo sjeme baci u zemlju, stalno ga treba zalijevati i gnojiti. Godinama se spolja ništa ne vidi, samo nekih 2 cm biljčice. Prve godine ništa se ne dogodi. Ni druge se godine ne vidi ni znak rasta, treće i četvrte ništa da bi vidio ili nekome pokazao zbog čega se mučiš. Tek u petoj godini, u samo šest tjedana bambusovo drvo iznenada izraste više od 20 metara! Ne, nije drvo spavalo 4 godine, nego je raslo u dubinu, razvijajući korijen koji će moći držati ogromno stablo.

Upravo nam to Biblija govori kad nas poučava da budemo strpljivi. A kako smo zaboravili čekati, sve više imamo problema i sa svojim najdragocjenijim blagom, svojom vjerom, koja svoje plodove donosi upravo u strpljenju, povjerenju i pouzdanju u Boga. Najbolji primjer takvog život jest Blažena Djevica Marija, koja majčinski brižno, svjedoči svojim životom kako se velike stvari događaju onima koji vjeruju i u nadi čekaju. A cijeli je njezin život bio strpljivo pouzdanje u čistu Božju riječ. Najprije njezini roditelji, sv. Joakim i Ana, dugo nisu mogli imati djece. Dugi, dugi niz godina su molili i u poodmakloj dobi konačno dobivaju kćer Mariju. Marija, kao i sve ostale Židovke, sanja o udaji i običnomu ali sretnom obiteljskom životu. Međutim, Bog joj se preko anđela javlja i govori da ju je izabrao za majku svoga Sina. I svi bi mi očekivali jedan spektakularan život. Ali nema ništa spektakularno: rađa Dijete u štalici, pa odmah zatim bježi u izgnanstvo. Kad su se vratili, opet se ništa spektakularno ne događa. Strpljivo su čekali 30 godina do početka Isusovoga javnoga djelovanja. I što se na samom kraju događa? Taj njezin Sin, kojega je sam anđeo navijestio kao Boga, završava na križu i Golgoti, a to je bilo mjesto najsramotnije i najokrutnije smrti. I opet, tri dana čeka slavno Njegovo uskrsnuće i na koncu svoje slavno Uznesenje na nebo. Malo je reći koliko je tu strpljenja i pouzdanja, ali vjera je baš od njih satkana. Zašto mi uporno mislimo da bi trebalo i moralo biti drukčije?

Biti strpljiv s drugim ljudima znači voljeti ih. Biti strpljiv sa samim sobom znači nadati se. Biti strpljiv s Bogom i strpljivo čekati Njegova obećanja, znači vjerovati. A upravo su vjera, strpljenje i nada među glavnim razlozima da nas turbulentna povijest, puna košmara i okupatora još uvijek nije obrisala sa ovoga našega lijepoga bosanskohercegovačkoga tla. Svi naši živi i pokojni očevi, majke, svećenici, časne sestre, fratri, bake, djedovi i pradjedovi voljeli su ovo tlo i sve ljude koje je ono hranilo pa su strpljivo, kako Biblija kaže, podnosili žegu dana i težinu života. Koliko su samo puta počinjali iz pepela crpeći snagu u vjeri i pouzdanju kako se Bog nikad nije iznevjerio u svojima obećanjima. Sve što imamo danas oni su nam ostavili kao zalog svoje ljubavi. Nema što im život nije servirao, pa su ipak sve strpljivo prihvaćali znajući da se bore za one koje vole a tada se nisu željeli cjenkati sa životom. Da, znali su za koga ovdje rade, žive i umiru. A znamo li mi danas?

„U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani.” (Rim 12,12)

Objava Cjenjkanje sa životom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

A to nije dobro i to ne samo za politiku i političke predstavnike nego mnogo više za narod. Upravo je ovo nestvarno, ali objašnjivo sportsko postignuće hrvatske reprezentacije najefektnije i najplastičnije pokazalo da je car gol. Itekako je sada jasno koliko se politika odvojila od naroda koji je uzdržava, koliko je postala dostatna samoj sebi i koliko, što je najžalosnije, koči razvoj i napredak vlastitoga naroda. Tijekom nešto manje od mjesec dana Svjetskoga prvenstva političari, pa mogu slobodno reći od Domovinskoga rata, nisu bili zvijezde i glavni medijski protagonisti što se pokazalo sjajnim jer je grč straha i beznađa s lica ljudi polagano nestajao. Glavna je bila probrana grupica ljudi koja je pokazala koliko ustvari vrijedimo i gdje bi nam već odavno trebalo biti mjesto.

Nisu oni u Rusiji pobjeđivali jer su najbolji na svijetu. Ne. Bilo je tamo daleko boljih pojedinaca i nogometnih vrsti. Oni su samo od početka posložili stvari na način koji ne može omanuti niti iznevjeriti: ne gledaj što možeš uzeti od Hrvatske, nego što joj možeš dati, da parafraziram Johna F. Kennedyja. Oni nisu i u 120. minuti trčali radi slave i osobne koristi, nego radi zajedničkoga dobra naroda iz kojega su ponikli. Kada se tako stvari postave, dobar rezultat je samo prirodan slijed. A da se to dogodi, itekako je važan onaj koji je na čelu, lider, onaj koji vodi. Jer, većina igrača je već dugi niz godina u reprezentaciji, ali smo ih ovakve gledali prvi put jer su vjerovali i povrh svega voljeli svoga „slučajnoga” izbornika Zlatka Dalića koji im je prvi pokazao koliko samo vjeruje u njih. Svaki uspjeh reprezentacije pripisao bi iskrenom zahvalom prvo igračima, a sebe ne bi niti spomenuo. Nije ni trebao jer su sami nogometaši, ali i svi mi ispred ekrana odmah prepoznali njegovu vrijednost, sposobnost i umijeće. Slabe karike nije bilo jer bi se promptno obračunao sa svima koji bi počeli vući na bilo koju stranu osim na stranu reprezentacije kao cjeline.

Koliko bismo samo mogli naučiti od jedne nogometne momčadi! A posebno mi u Bosni i Hercegovini gdje još uvijek čekamo da nam netko nacrta kako stvari stoje. Zašto naše države ne bi mogle funkcionirati poput jedne ovakve nogometne reprezentacije u kojoj bi cijelo vrijeme s nama na terenu bili naši politički izbornici, a ne od izbora pa do kraja mandata u svečanim ložama iza neprobojnoga stakla? Kako bi samo lijepo bilo da nas drže na oku i pridrže da ne padnemo kad nas vanjske okolnosti ponesu. Zar ne bi bilo prelijepo kad bismo sami prepoznali njihovu vrijednost, sposobnost i umijeće, a ne da nam iz dana u dan tumače koliko su samo dobri kao da smo nepismeni, slijepi, gluhi i nezreli? Kako bi samo bilo dobro da se odmah razračunaju sa svima onima između sebe i sa svima onima između nas koji vuku na svoju stranu i koji ne žele dati svoj udio (koliki god on bio) zajedničkom dobru. Zaista bi bilo fantastično kad bi u njihovim govorima i postupcima prepoznali trun poniznosti, a ne samo bahatost, arogantnost i nepristupačnost! Kako bi bilo lijepo….

Ne, ne, ne! Uspjeh i prosperitet, hvala Bogu, nisu nam više u kategoriji utopije i bajke ni u Hrvatskoj niti u Bosni i Hercegovini. Hrvatska nogometna vrsta nam je svima otpuhala prašinu s izgaženoga ponosa, vratila nam vjeru u sebe, pokazala kako smo sposobni za velike stvari koje, kad to treba, mogu ući u kategoriju neopisivoga. Sve što nam treba jest netko tko će nas povesti, ujediniti, tko će nas voljeti i poštivati i koga ćemo mi voljeti i poštivati. Netko tko će svoje sposobnosti staviti u službu svih nas kako bismo svi mi stavili svoje sposobnosti u službu općega dobra naših država. A koje ćemo izbornike već najesen izabrati, potpuno ovisi o nama. Hoćemo li opet izabrati one koji nam moraju tumačiti koliko su dobri i uspješni, umjesto da gledamo i sami procijenimo koliko su do sada bili dobri i uspješni i što su to sve u svojim izborničkim mandatima osvojili za nas, a što za sebe same? Zar će nas opet uvjeriti da ne možemo bolje i da trebamo potražiti strane bogate klubove u kojima ćemo uglavnom biti sakupljači lopti dok naša igrališta (države) zarastaju ili se prodaju nekim ljudima „čudnog imena”, što bi rekao Škoro?

Sad sve možemo reći, ali da nismo znali da možemo bolje i da zaslužujemo bolje − e, to ne možemo više reći. Hvala vam od srca, Vatreni, što ste cijelom svijetu pokazali da poniznost, vjera u Boga, ustrajnost, determiniranost, nacionalni identitet, hrabrost, poštenje, ljubav prema domovini nisu neke davno arhivirane stavke, nego vrijednosti s kojima se može sve, pa i napraviti čudo. Kad već spominjem čudo, kako bi samo bilo lijepo da se i nama najesen dogodi da nam barem jedan od trojice političkih izbornika bude, poput Dalića, „slučajni“ izbornik! Neopisivo!

Objava Vatrena lekcija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.