Razliku između religijske i biblijske vjere moguće je svesti na razliku između vjere kao prihvaćanja određenih koncepata, pravila i obreda koji omogućuju prostor svetosti za susret s Bogom te vjere kao povjerenja u Boga, u njegov angažman za čovjeka, povjerenja kakvo neprestance prolazi kroz kritičko propitivanje vlastita utemeljenja. Nije dovoljno da kažem: vjerujem “u Boga”, nego više od toga: vjerujem “Bogu”. Vjera može biti definirana teološkim konceptima, ali im prethodi. Ona je rizik trajno otvorena odgovaranja.

Najviša briga ostala bi nijemom kada ne bi primala moć riječi iz opetovane interpretacije znakova i simbola koji su oblikovali ovu brigu tijekom stoljeća. Osjećaj apsolutne ovisnosti ostao bi slab i neartikuliran osjećaj da nije odgovor na poziv da budem novo stvorenje, poziv koji mi otvara nove mogućnosti postojanja i djelovanja. Bezuvjetno povjerenje bilo bi prazno da se ne oslanja na uvijek iznova obnovljenu interpretaciju događaja-znamenja o kojima piše Sveto pismo – Izlaska u Starom i uskrsnuća u Novom zavjetu. To su događaji oslobođenja koji otvaraju ono najvlastitije moguće moje vlastite slobode i tako za mene postaju živom Riječju Božjom.

Biblijska je vjera u oštroj suprotnosti s očekivanjem ma kakve nagrade ili utjehe. Ona je proročka vjera, obećanje bez jamstva. Vjera, dakle, kakva se probija kroz “noć teologije” do “noći iščekivanja”, vjera Bogu koji ne optužuje niti štiti, nego dopušta da čovjek bude izložen krajnjim opasnostima a da one ne ugrožavaju njegovu ljudskost; vjera Bogu koji je i sam nemoćan i čija nemoć jedina može pomoći čovjeku da bude čovjek ne bojeći se prijetnji kaznama ni utječući se mogućim utočištima. Tek onkraj ove “noći” ponovno mogu naći Boga utjehe i Boga uskrsnuća. Ili točnije: dopustiti mu da me nađe.

Bog je dobar a da ne očekuje za to ikakvo priznanje, stoga ga istinski ljubimo tek ukoliko od njega baš ništa ne očekujemo za uzvrat nego mu se prepuštamo s povjerenjem. Takvo povjerenje ljubav je prema svijetu i kozmosu, ljubav kakva prihvaća patnju, ljubav kakva je sama sebi utjeha i nagrada.

Odricanje što ga vjera traži od mene jest odricanje od svakog znanja o Bogu. Tražiti u Bogu jamstvo za našu želju da u njemu imamo najviše jamstvo znači koristiti Boga kao jamstvo da nas ništa ne može dovesti u pitanje ukoliko se “odričemo sebe samih”. No, vjera je upravo suprotno od takvoga jamstva – ona je rizik na koji pristajemo stavljajući svoj život pod znak Isusa koji se odrekao sviju jamstava, čak i Božjega. Što dalje idemo na putu “gubljenja života”, više nas prožima Isusov poziv da “zadobijemo život”, tj. da ga primamo kao dar. Doista, biblijski Bog ništa ne jamči, čak ni sebe, kao izvjesno, nego obećava kao sadržaj nade.

Objava Vjerujem pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Obasjani dobrim riječima i sami postajemo dobrima. Svetima. Ispunjeni onom svetoš­ću u kojoj su dobre riječi moguće u cjelovitu svijetu.

Porijeklo dobrih riječi, a da onaj tko ih izgovora to i ne mora znati, u dosluhu je druge jedne Riječi.

Dobre riječi izgovorene su iz Božje šutnje. One borave u prapočecima svijeta. Tada čovjek životinju i biljku, stijenu i jezero, zvijezdu i sunce – zove po imenu. Tada iz glazbe kozmosa razabire najtananije titraje vlastitih struna.

Porijeklo dobrih riječi pomiren je svijet. Svijet u kakvu patnja biva praćena nježnoš­ću. Svijet u kakvu radostima biva podarena dubina i njihovu letu smjer.

Dobre su riječi poput tiha poziva što nam se obraća, oslovljavajući nas s Ti. One imaju lice. Pogled i osmijeh.

Dobre riječi miluju, no kadikad i sijeku. Puno ih je Sveto pismo. Pismo što nam se obraća ne bismo li se obratili, pokrenuli, bili uvedeni u cjelovit svijet što boravi u središtu našega bića. Pismo što nas oslobađa najčeš­će milom, kadikad i silom. Silom patnje otvorene šutnjom za neizgovorljivu riječ.

Pismo nam nije potrebno tumačiti, niti ćemo ga razumjeti ako nam ga tko drugi tumači. Tuđe nam tumačenje može biti tek pomoć kada nam naslage prošlosti zastiru pogled ili kad jezik nije otprve znan. No, tek je u šutnji moguće čuti smisao svake riječi. Smisao često zaboravljan. Ili zatrpavan brojnim riječima bez šutnje.

Sveto pismo vlastito je tumačenje u činu obraćanja nama. Nastanjeno dobrim riječima ni ono samo ne tumači zbilju i ne nalaže nam ponajprije što nam je činiti ili ne, nego nas mijenja. Preobražava. Jednostavno nastanjuje dobrim riječima.

Riječi se utjelovljuju: prazne rađaju ispraznost, pune – puninu. Prisutnost.

Dobra riječ je poput dobre osobe. Stoga se Božja riječ i utjelovljuje u dobroj osobi. U osobi koja izgovara dobru riječ Božja je riječ poput glasa što po imenu poznaje i zove srdžbu, strah i smrt te im daruje ljudsko lice.

U svetoj osobi Božja riječ ima tijelo. U Božjemu pismu Njegova nam se riječ ne obraća slovom nego osobom. Ona za nas nije zapovijed nego blizina. Nije prošlost nego sadašnja budućnost. Isus.

Isus nam nije došao tumačiti Božje riječi. Nego biti riječ. Biti osoba. Da bismo i mi bili. Izmireni, cjeloviti i preobraženi. Njegove riječi nisu govor o Kraljevstvu Božjem. One Kraljevstvo Božje jesu. U nama i među nama.

Objava O dobrim riječima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Riječi su tek puki znakovi pokraj puta.

Važnije od onoga što riječi znače jest ono na što upućuju i iz čega dolaze. Ništa što dolazi i prolazi nismo mi, nije naše najdublje biće. Kada izgubimo dodir s našim nutarnjim mirom, koji je uvijek tu, duboko u nama, tada gubimo dodir s nama samima i s božanskom prisutnoš­ću u nama. Unutarnja buka naših misli odgovara na izvanjsku buku svijeta, unutarnja tišina odgovara na izvanjsku tišinu u prirodi. Priroda nas može podučiti nutarnjem spokoju. Dok promatramo stablo i opažamo njegov spokoj, i sami postajemo spokojni poput njega. Dok promatramo mirnu površinu vode, i sami postajemo poput nje – ona odražava nebo. Kada promatramo svijet iz nutarnje tišine, vidimo ga onakvog kakvog ga je Bog stvorio: kao dobrog, štoviše „veoma dobrog”. Osjećaj jedinstva sa svime što postoji, eto to je ljubav. Zbilja je jedinstvena cjelina i u njoj je sve prepleteno i ništa ne postoji samo za sebe i po sebi. Pažnja kojom osluškujemo tišinu sjedinjuje promatrača i promatrano u jedinstven prostor prisutnosti. Ona liječi naš pogled kojim u svijetu vidimo podvojenosti.

Ljudski um, u svojoj žudnji za znanjem, razumijevanjem i kontrolom, brka naša vlastita razmišljanja i stavove s istinom. Istina nije ni stav niti misao, nego prisutnost u ljubavi. Jedini jezik kojim možemo razgovarati s Bogom jezik je ljubavi, a prava riječ te ljubavi nije riječ nego tišina. U ljubavi nema straha. Tišina je molitva svemira.

Objava O blagu tišine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.