Naime, ne mora se biti nikakav nobelovac ni vrhunski prirodoslovac da bi se uočilo da je stvoreni svijet kojega smo i sami dio, upravo jedno veličanstveno čudo Božjega stvaranja. Na primjer, neprocjenjivi dar života koji svi posjedujemo – velebno je čudo! Nismo htjeli postojati niti smo išta učinili da dođemo na svijet.

Imamo tijelo koje, ako je zdravo, radi besprijekorno kao švicarski sat. Što god da spomenemo: srce, pluća, živci, krvotok, osjetila, probavni trakt, udovi, mozak i njegove kompjutorski munjevite i točne operacije kojima upravlja tijelom, naša duhovna svijest o nama samima – zadivljujuća su priča o našim tjelesnim i mentalnim sposobnostima koje su ugrađene u nas, a da nismo ni znali.

Što tek reći za mogućnost međusobnoga sporazumijevanja, za moć razmišljanja, govora, smijeha, humora, plača, sjećanja, spavanja, učenja stranih jezika, slikanja, skladanja, sviranja glazbe, pjevanja, molitve, ljubavi, obitelji, rađanja, štovanja Boga…? Sve nas to čini posebnima među svim stvorenjima, čudesnim Božjim remek-djelom.

Koliko god pred čudesima kojima smo okruženi sposobnost našega razumskog raščlanjivanja, povezivanja činjenica i zaključivanja bila potpomognuta znanstvenim spoznajama pa i kršćanskom Objavom – puno toga nam unatoč razumu i vjeri ostaje nedokučivo. Čak i onda kada za posljednjega uzročnika takvih fenomena s pravom pretpostavimo Boga Stvoritelja koji se objavljivao najprije postupno u židovstvu pa potom u punini u Isusu Kristu, još uvijek ostaje neprotumačivo kako i zašto te s kojom zadnjom svrhom se takvi fenomeni u prirodi i oko nas odvijaju.

Bog oduvijek sklon čudima

Pravi pak govor o čudima tek i počinje kada se prebacimo na područje vjere, odnosno Staroga i Novoga zavjeta, povijesti Crkve i životopisa svetaca. Većina čitatelja je vidjevši ovu temu na prvim stranicama revije zacijelo najprije i pomislila na tu vrstu događaja.

Tko god je ikada uzeo Bibliju u ruku, makar i onu većini naših vjernika jedinu i najomiljeniju Ilustriranu Bibliju mladih, neko od njezina 22 izdanja na hrvatskom jeziku, suočio se s izvješćima o brojnim čudesima koja su se zbila posebnim Božjim zahvatom. Tko bi zaboravio gorući grm koji nikako da izgori iz kojega je Bog progovorio Mojsiju dok je ovaj na Horebu napasao ovce svoga tasta Jitra? Nezaboravni su također i čudesni znakovi koje su Mojsije i Aron izvodili pred egipatskim faraonom: najezde životinja, tuča i vatra s neba, epidemije bolesti, tmina, pretvaranje voda u krv i na kraju pomor prvorođenaca. Ništa manje spektakularan nije bio ni prelazak Izraelaca po isušenom Crvenom moru, potom padanje mane (kruha) s neba, proizvođenje vode iz stijene, opskrbljivanje stotina tisuća ljudi ptičjim mesom niotkuda samo na Božju riječ…

Crkva kroz sva stoljeća sve do ovoga današnjeg dana, svojim naviještanjem Krista odnosno slavljenjem svetih otajstava (sakramenata) koje je on ustanovio, produžava njegovu prisutnost koja je stvarna. Uskrsli je, dakle, premda u otajstvu sakriven, zbiljski, osobno, spasonosno i učinkovito prisutan

Vrlo je dojmljivo za svakoga čitatelja i Mojsijevo uzdizanje ruku prema nebu ne bi li Izraelci izvojevali pobjedu nad Amalečanima. Čim bi Mojsijeve ruke klonule dolje – ratna bi se sreća okretala u korist Amalečana. Zbog toga su se Aron i Hur dosjetili i Mojsija posadili na kamen kako bi mu lakše držali ruke u uspravnom, pobjedničkom položaju. Jednako čudesno je bilo i rušenje zidina grada Jerihona nakon sedam dana obilaženja i samo uz zvukove roga, truba i bojne poklike Izraelaca.

Kod osvajanja Obećane zemlje, u bojevima protiv amorejskih kraljeva, Jahve je s neba na protivnike Izraelaca bacao tuču kamenja, a Mojsijev nasljednik Jošua je poslije obraćanja Jahvi naredio suncu iznad Gibeona i mjesecu iznad doline Ajalona da se zaustave dokle se oni ne obračunaju sa svojim protivnicima.

Osobito snažan dojam ostavljaju opisi čudesa koja su događala preko proroka Ilije. Vjerojatno najpoznatije Ilijino čudo je ono na brdu Karmelu kada je molitvom s neba dozvao oganj koji je spalio žrtvu prinesenu Jahvi nasuprot neuspješnom pokušaju žrtve kod 450 lažnih Baalovih proroka. Po molitvi Bogu Ilija je uskrisio mrtvaca, činio da ne ponestane brašna i ulja u vrijeme gladi, donosio sušu i dozivao kišu. To je bilo malo pa je na koncu života, ovaj gorostas vjere u nebo uzašao u vihoru popevši se u ognjena kola koja su vukli ognjeni konji.

Nadnaravno tlo kršćanstva

Za kršćanstvo koje je nastalo iz židovstva zaista se može reći da je prožeto izvanrednim Božjim zahvatima već od samih svojih početaka. Mladoj Židovki Mariji u selu Nazaretu, koja je bila „milosti puna” i zavjetovana Bogu na djevičanstvo, arkanđeo Gabrijel najavljuje nešto protivno svim zakonima biologije – da će bez dodira muža, nadnaravnim djelovanjem Duha Svetoga, postati majkom Isusa, Sina Previšnjega, Sina Božjega. Devet mjeseci poslije kod djetetova rođenja u Betlehemu hvale Bogu pjevali su anđeli, dok je mjesto rođenja u štalici pokazivala sjajna zvijezda.

Isusovo javno djelovanje također je proteklo u znaku izvanrednih događanja s njim i oko njega. Kod krštenja u Jordanu kad mu je bilo 30 godina, nad njim se uz silazak Duha Svetoga začuo Božji glas koji je kazao da je taj mladi čovjek Sin Božji. Evanđeoska izvješća nadalje nam kazuju kako je on izgonio zloduhe iz opsjednutih, ozdravljao sve vrste bolesnika, umnožavao kruh i ribu, smirivao oluju, hodao po moru, čitao misli i srca, čudesno pomagao kod ulova ribe na Galilejskom jezeru, uskrisivao već umrle ljude, opraštao grijehe javnim grešnicima te se pred prijateljima preobražavao u nebesku slavu.

Na kraju je umro razapet na križu, ali je tri dana kasnije iznimnim Božjim zahvatom uskrsnuo od mrtvih. Zatim se ukazivao svojim učenicima te je poslije mjesec i nešto dana sada preobraženoga, uskrsnuloga tijela uzašao u nebo. Deset dana poslije nad njegovu majku i učenike sišao je s neba Duh Sveti kojega je obećao kako bi apostoli mogli nastaviti njegovo djelo među Židovima i drugim narodima.

Naredivši im neka idu propovijedati i krštavati sve narode u ime trojstvenoga Boga, apostolima je ostavio svoju vlast opraštanja grijeha ljudima, vlast da izgone zloduhe i moć ozdravljanja bolesnika te dar svoje stvarne i spasonosne prisutnosti kod ritualnoga lomljenja kruha i dijeljenja čaše vina. Apostoli su u njegovo ime nastavili činiti što je i on činio. Dok je apostolski prvak Petar prolazio ulicama Jeruzalema, građani su iznosili svoje bolesnike kako bi radi ozdravljenja barem sjena Petrova prešla preko njih. Njega i druge apostole anđeo je Gospodnji čudesno izbavljao iz tamnica u koje su bili bacani.

Krist nazočan u čudu

Čudesa u ime Isusovo pratila su rađanje i stasanje prve Crkve, propovijedanje apostola i širenje radosne vijesti o Isusovu uskrsnuću i spasenju koje Uskrsnuli daje u zajedništvu vjere s njegovim učenicima u Crkvi. Jedno od takvih je i uznesenje Gospodinove Majke Marije dušom i tijelom u nebesku slavu neposredno nakon njezine smrti. Događaj nije zapisan u Svetom pismu, no kroz stoljeća je kod naroda Božjega ostalo očuvano sjećanje na njega pa je odlukom Rimskoga Prvosvećenika 1950. ono svečano proglašeno dogmom Crkve.

Ne samo to nego Crkva kroz sva stoljeća od tada pa sve do ovoga današnjeg dana, svojim naviještanjem Krista odnosno slavljenjem svetih otajstava (sakramenata) koje je on ustanovio, produžava tu njegovu prisutnost koja je stvarna. Uskrsli je, dakle, premda u otajstvu sakriven – zbiljski, osobno, spasonosno i učinkovito – prisutan tamo gdje su u njegovo ime okupljeni njegovi učenici, gdje se naviješta njegova Riječ i slave sveta otajstva vjere onako kako je on naredio da se čine „njemu na spomen”. Drugim riječima, ako ste u nedjelju bili na svetoj misi, prisustvovali ste čudu nad čudima. Uskrsli Krist je bio s vama u toj prostoriji, a onda kada je svećenik izgovorio Isusove riječi posvete nad kruhom i vinom – Uzmite i jedite… i Uzmite i pijte… kruh i vino su se pretvorili u Kristovo Tijelo i Kristovu Krv te se na oltaru na otajstven, nekrvan način uprisutnila Njegova jedanputna i neponovljiva žrtva s križa Kalvarije.

Crkva je davno svojim naukom izrekla da se „poslije posvećenja kruha i vina, u blagoslovljenom sakramentu svete Euharistije uistinu, stvarno i bitno, pod prilikama tih vidljivih tvari, nalazi Gospodin naš Isus Krist, pravi Bog i čovjek”.

Oni koji se dostojno i plodonosno pričeste s ovoga oltara, na dar primaju nadnaravni, vječni život i milost posvećujuću nakon koje slijedi i Božje nastanjivanje u tako posvećenoj duši. Kako je Kristovo tijelo „jelo istinsko” a krv „piće istinsko”, sve one učinke koje hrana materijalno proizvodi u našim tijelima, Euharistija duhovno proizvodi u našim dušama.

Čudesni Božji zahvat koji izmiče našim tjelesnim osjetilima, s nadnaravnim i milosnim učincima, ostvaruje se dakako i u drugim Kristovim sakramentima koje Crkva slavi. Dosta se prisjetiti primjerice oproštenja istočnoga grijeha kod krštenja, izlijevanja Duha Svetoga kod potvrde ili ređenja, Božjega pečaćenja kod ženidbene privole, oproštenja grijeha koje se događa u sakramentu pokore odnosno sakramentu bolesničkoga pomazanja kod kojega se događaju i tjelesna ozdravljenja. Nadnaravno je prema tome u samim temeljima kršćanstva, ali ono i više od toga, kako vidimo – gradi cijelu zgradu kršćanske vjere.

Isusovo javno djelovanje također je proteklo u znaku izvanrednih događanja s njim i oko njega. Evanđeoska izvješća kazuju nam kako je on izgonio zloduhe iz opsjednutih, ozdravljao sve vrste bolesnika, umnožavao kruh i ribu, smirivao oluju, hodao po moru, uskrisivao već umrle ljude, opraštao grijehe javnim grešnicima te se pred prijateljima preobražavao u nebesku slavu

Konačno, golemo je čudo i postojanje Crkve koja na pozornici svijeta opstaje već dvije tisuća godina unatoč grijesima svoje djece te usprkos progonima raznih neprijatelja koji se (uzalud!) trude uništiti ju i iskorijeniti vjeru iz ljudskih duša. Najveće će biti njezino završno uplovljavanje na obale vječnosti i spas tolikih (neka bude svih) njezinih sinova i kćeri.

Dok se to ne ostvari, dobro bi bilo da kršćani postanu svjesni jedincatosti i univerzalnosti svoga utemeljitelja Isusa Krista kao i svoje Crkve. Kristova Osoba, njegova poruka o spasenju i njegovo djelo – Crkva koja posreduje spasonosni susret s njim, nemaju zamjene niti nadomjestka. Sve je u kršćanstvu i s nama ljudima u našem odnosu prema Bogu nadnaravnoga ishodišta i određenja. Iza i iznad ovoga našeg stvorenog svijeta postoji istovremeno onaj „pravi” Božji gdje očito vrijede neki drugi „prirodni” zakoni.

Koliko god malo toga izvanrednoga mi danas u svom fizičkom svijetu mogli razumjeti i prihvatiti kao stvarno i moguće, taj svijet nam Stvoritelj na čudesan način pomalo otkriva fenomenima na koje je pozornost pokušao skrenuti ovaj tekst. I tko mu može određivati hoće li i kako će i kada to činiti ili neće? Katolička vjera kao naš odgovor na Božje zahvate u nama i oko nas zbog konačnoga ozdravljenja cijelih nas poglavito u Isusu Kristu od svega što nas bitno ugrožava, jesu odškrinuta vrata u taj drukčiji, savršeniji, konačni svijet u kojem je sva stvarnost satkana od jedinstvenoga neizrecivog čuda koje „oko nije vidjelo, uho nije čulo i u srce čovječje nije ušlo”.

Već sada se stoga valja početi navikavati da će ta vrata jednom za sve biti širom otvorena i da su svi ljudi već sada pozvani da se pripreme proći kroz njih. Mojsije je priželjkivao da sav narod Gospodnji postao prorokom, a Gospodin je obećao da će oni koji vjeruju u njega činiti ista čuda kao on pa i veća. Dosljedno prakticiranje vjere u Krista nas tako već sada uvježbava za onu puninu zajedništva s Bogom koja nas jednom očekuje ako ustrajemo. Tako vjera doista postaje već sada „neko imanje onoga čemu se nadamo”. Uostalom, jednom će nam sva istina postajati jasnija kad budemo gledali (nadamo se i svi) Boga licem u lice i uživali beskraj njegove savršene ljubavi. „U onaj me dan nećete ništa više pitati” obećava Uskrsnuli.

Što je zapravo čudo?

Zašto volimo čuda?

Objava Božja intervencija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„Gutanje” stripova

Sljedeće što o ovom Portugalcu pamtim iz svog ranijeg djetinjstva je strip o njemu koji se tamo negdje koncem 70-ih godina  pojavljivao na posljednjoj stranici  Veritasa, vjerskog lista koji su onda, kao i danas izdavali franjevci konventualci u Zagrebu. Vjerski tisak tada i to u golemim količinama, a redovito, u našu je obiteljsku kuću u selu Čatićima (Župa Kraljeva Sutjeska) unosio  djed Luka Bešlić (1918-1991), bivši đak Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Niz tih listova on je primao poštom, a nama je donosio barem  Veritas, Naša ognjišta, Mariju i Kanu, izgovarajući kod Kane ono neobično, nekako gospodski produženo a – Kaaaana.

Mi, djeca iz  susjedstva u to smo vrijeme  „gutali” sve stripove koji su nam dolazili pod ruke, razmjenjivali ih i čekali na red za čitanje. Tako smo s „guštom” svi čitali i strip u kojem se opisivao život mladog portugalskog redovnika, od Lisabona, preko putovanja morem, sve do Italije i Padove.

More na Bistriku

Kako se Novicijat Bosne Srebrene 1987. nalazio u samostanu sv. Ante u Sarajevu, uz koji se nalazi i crkva sv. Ante,  kao novopečeni  franjevac u tom sam samostanu proveo godinu dana novačke kušnje, savladavajući prve fratarske korake, prije nego li sam se priključio starijim kolegama studentima na Bogosloviji u Nedžarićima. Osim nedjelje koja je bila najsvečanija i posebna u svakom smislu, opuštenijeg dnevnog rasporeda, u toj je crkvi onda, a i sada, posebno svečano slavljen utorak kao dan svetog Ante.

Svakog takvog dana, u večernjim satima u punoj crkvi, u 18 sati se  slavila pjevana sveta misa koja je počinjala pjesmom Ak’ čudesa tražiš gle. Predvođeni meštrima fra Pericom Vidićem, odnosno fra Slavkom Topićem, mi novaci smo kod ove mise posluživali kod oltara i s kora predvodili pjevanje te pomalo kradomice, stidljivo, dječački, provirivali preko ograde kora, znatiželjno zagledajući u okupljeni narod.

Nakon svake mise koju su naizmjenično predvodili i propovijedali uglavnom fratri iz Sarajeva, dosta naroda bi se natiskalo u desnoj lađi crkve, tamo gdje se nalazio tabernakul, ali i bijeli mramorni kip sv. Ante s djetetom Isusom u naručju. Tu pred kipom šutke bi molili, križali se, klečali te povremeno dodirivali kip.

Doduše, neki od tih vjernika koji su dolazili na te mise, znali su nama novacima  tu i tamo, u drugim prilikama kada bi nas sreli, ispričati kako se prije ovog sadašnjeg kipa na tom mjestu nalazio neki stariji i njima draži kip kojeg su, kod posljednjeg preuređenja crkve, fratri negdje sklonili u stranu.

Koliki je broj štovatelja ovog svetca u Sarajevu vidio sam tek 13. lipnja 1988. kada je ova  skupina stalnih štovatelja utorkom –  prerasla u masu. Crkvu na Bistriku tada je, po običaju tog dana, zapljusnulo more ljudi različitih vjera i nacija. Da značajan dio njih nisu katolici, ili barem da nisu oni praktični, moglo se primijetiti po tome što nisu znali “beknuti” na misi. No, ipak im nije bilo dosadno i rado su dolazili po to nešto svoje od svetog Ante.

Mise u crkvi na Bistriku slavile su se tada, a mislim da je i danas tako,  od rane zore pa sve do večeri, više-manje svakog sata. Tako se crkva nije ni praznila. Jedni bi nekako nakon nekog vremena izišli, dok bi drugi nekako ušli. S pokojnom s. Stanislavom, zatim s još uvijek nezamjenjivim fra Barišom, te s drugim fratrima iz samostana, i mi novaci nastojali smo dati svoj doprinos da taj dan sve to mnoštvo vjernika i štovatelja dostojanstveno obavi svoju pobožnost.

Kamo poći „na svetog Antu”?

Sa štovanjem ovog svetca upoznao sam se, dakako, posebice u svojim svećeničkim godinama. U većini župa na kojima sam djelovao (Novi Šeher, Canberra, Kraljeva Sutjeska, Kiseljak, Vareš, Vijaka) u župnoj crkvi se održavala molitvena praksa „13 utoraka sv. Anti”. Misa bi se tada slavila uz veću nazočnost vjernika, nerijetko uz pjevanje i prigodnu propovijed.

Na svetkovinu padovanskog svetca, kao plod tromjesečnih duhovnih priprema, dobar dio pobožnijih vjernika nastojao bi otići svetom Anti u najbližu župu njemu posvećenu. U žepačkom kraju to je po tradiciji župa u gradu Žepču. U sutješkom kraju odlazilo se u Busovaču ili Vukanoviće, odnosno na slavlja misa blagoslova polja u sela Grmače, Goru i Ratanj. Varešani na taj dan u većem broju posjećuju misu blagoslova polja u filijali na Pogaru. Najbliže mjesto gdje Vijačani odlaze ovom svetcu je filijalna crkva u Magulici, selu s druge strane Krivaje pod planinama Konjuh i Sokol.

Među australskim Hrvatima na istočnoj obali veće molitveno okupljanje na Antunovo bude u Sydneyu, u crkvi sv. Ante, u četvrti Summer Hill, u Hrvatskoj katoličkoj misiji koju vode franjevci Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.

Sva duhovna događanja u crkvama i svetištima vezano za ovaj dan, kao i na druge svetkovine, praćena su većim društvenim okupljanjima te prijateljskim ili obiteljskim zajedništvom u većem ili manjem broju. Zajedničko je to našem narodu gdje god se on nalazio. U selima nakon misa sudionici se rasporede po kućama na užine. Neki se unaprijed najave u uzvratne posjete prijateljima i rodbini, dok drugi pomno iščekuju hoće li ih netko dobro pozvati i svratiti u kuću na objed.

U većim sredinama u blizini crkve redovito je velika ugostiteljska, zabavna i trgovačka ponuda, pa mnogi iskoriste tu priliku da se ićem i pićem okrijepe pod šatorima, zapjevaju, poigraju kolo te možda sebi, djeci ili drugima kupe nešto od nabožnih ili drugih korisnih predmeta ili se na drugi način provedu nakon mise.

Šteta je što su ti pučki vašari oko naših crkava u ovakvim  prigodama i dalje uglavnom ispod razine lijepog i kulturnog, u znaku lake i brze zarade, brze hrane, jeftine bofl-robe, roštiljskog dima, manjkave čistoće, organizacijske stihije te prometnog krkljanca.

(Kalendar svetog Ante 2016)

Objava Zajedno kod svetog Ante pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„Spasitelj nije mogao doći iz grešnog čovječanstva. Zato se i ne rađa iz naravnog druženja supružnika zaraženih istočnim grijehom, već se rađa od Bezgrešne Djevice, žene bez ljage istočnoga grijeha začete. Isus Krist je Spasitelj i Otkupitelj, a Marija prvootkupljena, otkupljena na najodličniji način. U Božjem djelu stvaranja ona je sasvim izvanserijski proizvod! Pravi pravcati unikat.”

Litanije lauretanske Gospu časte s više od 50 odreda zvučnih titula (Kućo zlatna, Škrinjo zavjetna, Vrata nebeska, Zvijezdo jutarnja, Zdravlje bolesnih, Utočište grešnika…) što ove litanije čini svojevrsnim najkraćim pučkim katekizmom o Mariji, temeljenom na Sv. pismu, predaji Crkve i stoljetnoj pobožnosti kršćanskih vjernika.

Zbog njezine majčinske skrbi za Crkvu koja putuje prema vječnosti, Crkva je s pravom zaziva naslovima Odvjetnice, Braniteljice, Pomoćnice i Posrednice – što je priznao i II. vatikanski sabor (LG 62).

Pitamo se u ovom članku koje su to pak istine kršćanske vjere koje o jedinstvenoj i neponovljivoj Djevici Mariji ispovijedamo u Katoličkoj Crkvi? Što sve o Gospi koja je kako to u istom djelu pjesnički navodi fra Gracijan – samostan Kristov – moramo kao katolici vjerovati? Koje su to osnovne tvrdnje o Kristovoj majci koje naučava katolička teologija, odnosno mariologija, grana teologije koja se pobliže bavi Marijom?

Odmah nam valja reći kako katolička teologija poznaje četiri vjerske istine, vjerska pravorijeka (dogme) o Mariji: Bogomajčinstvo, Djevičanstvo, Bezgrešno začeće i Uznesenje.

Katolici o njoj vjeruju da je ona kao majka Spasitelja Isusa Krista – Majka Božja; da je iako majka – djevica prije poroda, u porodu i nakon poroda; da je bila izuzeta od istočnoga grijeha s kojim smo svi začeti i rođeni i da nije počinila osobnoga grijeha; da je po svršetku zemaljskoga života ne čekajući buduće uskrsnuće od mrtvih kao mi ostali, tijelom i dušom već proslavljena u Nebu.

Dok čitamo ovakve nevjerojatne stvari kao u prethodnoj rečenici, dobro je imati na umu ono na što nas podsjeća II. vatikanski sabor. Prema dokumentu zvanom Lumen gentium istoga sabora, Bog Mariju nije upotrijebio na čisto pasivan način, nego je ona slobodnom vjerom i slobodnim posluhom sudjelovala u ljudskom spasenju. Pristajući uz božansku riječ postala je Isusovom majkom. Nikakvim grijehom spriječena prihvatila je Božju spasenjsku volju. Kao Gospodnja službenica posve se posvetila osobi i djelu svojega Sina služeći pod njim i s njime po milosti svemogućega Boga otajstvu otkupljenja (LG 56).

Prođimo sada ukratko kroz svaku od ovih dogmi.

Bogomajčinstvo

Dozivajući u pamet onaj prizor iz evanđelja kada mlada djevojka iz Nazareta pristaje pred arkanđelom Gabrijelom: „Neka mi bude po riječi tvojoj” (Ev. po Luki 1,37), jasno nam je kako je ona slobodno prihvatila Božji poziv da Božjega Sina, Spasitelja, učini dionikom ljudskoga roda za što je bila pripravljena posebnim Božjim izborom po milosti.

Razlika od svih drugih rađanja prije i poslije je u tome što Marija rađajući svoje dijete koje će ona i Josip nazvati Isusom, rađa dijete koje je u isto vrijeme i Bog i čovjek. U krilu Djevice Marije Vječni je Sin Božji postao čovjekom. „Riječ je tijelom postala” kako molimo u Anđeoskom pozdravu ujutro, na podne i navečer – zapravo je Sin Božji. To je isti onaj koga priznajemo u simbolu vjere – Vjerovanju, onome koje se moli na nedjeljnim misama, a kojega ispovijedamo kao „jednoga Gospodina Isusa Krista, rođenoga od Oca prije svih vjekova, Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga; rođena nestvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno”.

Prema tome, Vječnoj Riječi, onomu koji je kako slijedi iz gornjega članka Vjerovanja, Bog od sve vječnosti, Marija je posredovala njegovu ljudsku narav. Dijete Isus kojega Marija rađa u staji u Betlehemu, ima osim ljudske i svoju drugu – božansku narav i to kao Vječna Riječ koja se utjelovljuje. Katekizam Katoličke Crkve nas poučava kako ovaj jedincati i posve osobiti događaj utjelovljenja Sina Božjega ne znači da je Isus Krist djelomično Bog, a djelomično čovjek, niti da je on učinak neke zamršene mješavine božanskoga i ljudskoga. „On je postao istinski čovjekom, ostajući istinskim Bogom”, (Katekizam, br. 464).

Marijino bogomajčinstvo tako označuje da njezina roditeljska djelatnost ima za posljedicu jednu konkretnu osobu – Kristovu božansku osobu. Marija prema tome nije nikakva majka božanstva, što bi bilo nemoguće, nego je majka utjelovljenoga Božjeg Sina.

Koncil u Efezu 431. godine ustvrdio je da su sveti oci Djevicu nazivali Bogorodicom „ne tako kao da bi narav Riječi, odnosno njegovo boštvo uzelo početak bivstvovanja od svete Djevice, nego jer je ona rodila sveto tijelo oživljeno razumskom dušom; s njim se Riječ osobno sjedinila, i zato se za Riječ kaže da je rođena po tijelu”. U istoj izjavi usvojenoj u lipnju spomenute godine navodi se da su nam boštvo i čovještvo „neizrecivim i tajanstvenim sjedinjenjem u jedno jedinstvo oblikovali jednog Gospodina i Krista i Sina”.

Tijelo koje je u Mariji začeto uistinu je Sin Božji, druga božanska osoba Presvetoga Trojstva. Rađajući Isusa iz Nazareta, Marija nije rodila samo jedan dio, nego čitavu osobu Isusa iz Nazareta. Ona stoga nije ni uzrok ni izvor toga božanstva: ona je Majka Božja, Bogorodica, Theotokos, Deipara – ukoliko se Bog utjelovio.

Djevičanstvo

Bogomajčinstvo Marije nije lako uskladiti s dogmom da je Marija djevica jer se djevičanstvo obično utapa u majčinstvu, ističe teolog N. Ikić.

Međutim, da je Isus „začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice”, temeljeno na novozavjetnim iskazima, naročito u prvom poglavlju Evanđelja po Mateju i Evanđelja po Luki, Crkva je ispovijedala od samih svojih početaka. Sažetci vjerovanja koje su krštenici trebali ispovijedati prije krštenja te sažetci vjerovanja ispovijedani tijekom liturgija, kako na istoku tako i na zapadu tome su najočitiji dokaz.

Zanimljivo je u tom podužem popisu vjerovanja uočiti kako veliki sažetak vjerovanja Armenske Crkve koje je upotrebljavano u njihovoj liturgiji možda već u 3. st., za Sina Božjega ovako između ostaloga ispovijeda: „…utjelovio se i postao čovjekom u potpunosti od svete djevice Marije po Duhu Svetom; od nje istinito, ne prividno, uzeo tijelo, duh i dušu i sve što je u čovjeku…”

Još i ranije, početkom 2. stoljeća, sv. Ignacije Antiohijski († oko 110.) u Poslanici Smirnjanima piše: „Sin Božji po volji i snazi Božjoj, uistinu rođen od Djevice.”

Ispovijedajući Kristovo čovještvo, Crkva je ispovijedala i da je Marija „vazda djevica”, što znači da ostaje spolnošću trajno neokaljana djevica prije poroda, u porodu i nakon poroda. Marijino je djevičanstvo u službi njezina specifičnoga poziva da bude Otkupiteljeva majka.

U pismu biskupu Flavijanu iz Carigrada, u lipnju 449. godine, papa sv. Leon Veliki pišući o utjelovljenju Riječi Božje navodi kako rođenje vječnoga Jedinorođenca vječnoga Oca, od Duha Svetoga i Marije nije onom božanskom i vječnom rođenju ništa oduzelo, ništa dodalo, nego je čitavo posvećeno obnovi čovjeka koji je bio zaveden. Leon ističe kako je Jedinorođenac začet „po Duhu Svetom u krilu djevice majke, koja ga je na isti način rodila sačuvavši djevičanstvo, kao što ga je i začela neoskrnuvši djevičanstvo”.

Crkvena sinoda u Lateranu, u listopadu 649. godine, u 2. kanonu je zazvala anatemu (prokletstvo, izopćenje) na svakoga tko u skladu s istinom, prema svetim ocima, ne ispovijeda da je „jedan od svetog, istobitnog i časti dostojnog Trojstva, sam Bog, Riječ, sišao s neba i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije uvijek djevice i postao čovjekom (…)”. U 3. kanonu sinoda je s istovjetnih polazišta na isti način osudila svakoga onoga koji „ne ispovijeda da je sveta i uvijek djevica i bezgrješna Marija Bogorodica, budući da je zaista i uistinu nepovrijeđeno rodila samog Boga, Riječ, koji je rođen od Boga Oca prije svih vjekova, (pošto ga je) na kraju vremena, bez (muškog) sjemena začela po Duhu Svetom, a da je njezino djevičanstvo i nakon poroda ostalo nerazoreno”.

Devet stotina godina kasnije konstitucija Tridentskoga sabora Cum quorumdam hominem koju je 1555. proglasio papa Pavao IV., o Marijinu djevičanstvu kazuje sljedeće: „Opominjemo sve one koji tvrde, misle i vjeruju da naš Gospodin nije tjelesno začet po Duhu Svetom u utrobi Blažene Marije vazda Djevice, nego kao drugi ljudi, iz Josipova sjemena, odnosno da ista Blažena Djevica Marija nije doista Majka Božja i da nije očuvala svoje djevičanstvo netaknutim prije poroda, u porodu te trajno nakon poroda.”

Ovo nam govori da Crkva ispovijeda stvarno i trajno Marijino djevičanstvo. Ovakvo poimanje djevičanstva i djevice isključuje simboličko, a uključuje moralno, fizičko i tjelesno razumijevanje. Sveti Augustin je držao da je Marija ostala „Djevica u začeću svoga Sina, Djevica u porodu, Djevica trudna, Djevica majka, Djevica trajno”.

Na nama jasniji jezik prevedena ova dogma glasi: Marijino „neoskrvnjeno” majčinstvo nije obilježeno tjelesnim užitkom, a začeće po Duhu Svetom isključuje ljudsko očinstvo. Krist ulazi u ljudsku povijest kao onaj koji dolazi izvana. Taj čin izmiče povijesnim mjerilima.

Djevičansko začeće smješta se u red povijesno-spasenjskih činjenica sličnih Kristovu uskrsnuću. Ti se događaji prihvaćaju po vjeri. Isusovo djevičansko začeće i s tim u vezi Marijino djevičanstvo spasenjski su čini. Kako se ostvaruje to djevičanstvo – ostaje tajnom. Nije pitanje toliko tjelesnosti koliko Marijine vjere, one koja postiže najveći mogući vrhunac: Marija se predaje potpuno Bogu i na taj način postaje „plodna” – Bog postaje njezinim Sinom.

Srž ove dogme nije u činjenici da Isus nije imao zemaljskoga oca, nego da je nebeski Otac jedini i jedinstveni uzrok njegove božansko-ljudske egzistencije.

Bezgrešno začeće

Treća marijanska dogma je vjerovanje kako je Mariji Bog podario milost sačuvanosti od istočnoga grijeha od prvoga trenutka njezina postojanja u utrobi majke sv. Ane. Ovo „bezgrešno” odnosi se na odsustvo grijeha ili mrlje, dok se „začeće” odnosi na sam početak Marijina života. Prema iznimnom činu Božje milostivosti, Marija je prema ovoj dogmi na svijet došla bez ljage istočnoga grijeha, bezgrešna, milosti puna, upravo kako ju je arkanđeo Gabrijel pozdravio u Nazaretu.

To znači da je od prvoga trenutka svoga postojanja Marija potpuno Bogu pripadala. Milost koju kršćani dobivaju po krštenju, ona je posjedovala od samoga početka, još prije svoga rođenja.

Iako za ovu dogmu nema izravnih svetopisamskih navoda, II. vatikanski sabor nam doziva u pamet da je Otac milosrđâ htio da „pristanak predodređene majke prethodi utjelovljenju tako da, kao što je žena pridonijela smrti, žena također pridonese životu (LG 56)”. Odatle ne čudi, kako ističe ova konstitucija na istome mjestu, „što se kod svetih otaca pojavio običaj prema kojemu su Bogorodicu nazivali svu svetom i od svakoga grijeha slobodnom, koju je u izvjesnom smislu Duh Sveti oblikovao i učinio novim stvorom”.

Arkanđelov pozdrav u Ev. po Luki 1,28 saborskim ocima je bio povod da zaključe kako je navjestitelj pozdravio nazaretsku Djevicu kao onu „već od prvog časa njezina začeća obdarenu sjajem prave osobite svetosti kao punu milosti”.

U prilog tome razmišljanju tradicionalno se kod pristalica ovoga nauka uzimao i evanđeoski prizor kada Elizabeta bremenita sinom Ivanom, Mariju noseću s Isusom pozdravlja riječima „najblagoslovljenija si ti među ženama” (Ev. po Luki 1,42).

Povijesni razvoj istine o bezgrešnom Marijinu začeću bio je ipak dug i tegoban. Za poklonike ove istine iziskivao je izuzetan napor uma i srca i teološkoga domišljanja. Glavnu zapreku ovoj dogmi predstavljalo je uvjerenje o „sveopćenitosti grijeha” i dosljedno o potrebi „sveopćeg Kristova otkupljenja”. Misli su to koje se nalaze zapisane u Poslanici Rimljanima (5,12) gdje stoji da „smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše”, odnosno „mnogo se obilnije izlila na sve milost Božja i dar dan milošću jednog čovjeka, Isusa Krista (5,15)”.

Franjevac Duns Škot (13./14. st.) nazvan Učitelj Bezgrešne, bio je pravi pionir dogme o bezgrešnom Marijinu začeću. Naučavao je kako je Krist Mariju zaštitio, a nas oslobodio od istočnoga grijeha. Kod njezina začeća bez istočnoga grijeha Krist je, prema njemu, pokazao svoju predotkupiteljsku moć.

Da je Marija uzeta od izvornoga grijeha, da je čista, sveta i neokaljana bilo je definirano već na Saboru u Bazelu 1439. godine. Kako je do 36. saborskoga zasjedanja koje je ovo izglasalo došlo onda kada Sabor više nije bio u zajedništvu s papom, njegovi dekreti pa ni ovaj nisu imali obvezujuću snagu. U tom je dekretu stajalo kako je pobožni nauk da slavna Djevica Marija djelovanjem jedinstvene prethodne milosti Božje nije nikada bila podložna istočnom ni osobnom grijehu – u skladu s bogoštovljem Crkve, s katoličkom vjerom, zdravim zaključivanjem i Svetim pismom. Od svih katolika je zatraženo da prihvate ovo učenje te da nikomu nije dopušteno naučavati i propovijedati drukčije.

Prijepori oko ovoga nauka ipak su se nastavili još stoljećima. Dominikanci su tako zastupali da nauk ne drži vodu jer proturječi dogmi o sveopćenitosti iskonskoga grijeha. Franjevci su nasuprot tomu nauk branili naučavajući da se Marija, premda izuzeta od vlasti grijeha, time nije isključila iz Kristova otkupiteljskoga djela. Dapače, ta činjenica naglašava izvrsnost i učinkovitost otkupljenja koje nadilazi prostor i vrijeme, naglašavali su oni. Pod utjecajem isusovaca od 16. st. nauk o bezgrešnom začeću prihvaća sve više teologa. Tridentski sabor sredinom 16. st. iz svoga je dekreta o istočnom grijehu izostavio Mariju, dok je u dekretu o opravdanju iznio nauk da je ona bila oslobođena grijeha tijekom cijeloga svoga života.

Početkom 18. st. papa Klement XI. propisao je da se blagdan Bezgrešnoga začeća ima slaviti posvuda. Konačno, 1854. godine za papinstva Pija IX. došlo je do proglašenja ove dogme. Papa je prethodno odlučio pitati biskupe svijeta o njihovu mišljenju o mogućnosti definiranja. Od 603 upitana biskupa definiciju je zagovaralo njih 546. Bula Ineffabilis Deus proglašena je 8. prosinca 1854.

„Na čast svetog i nedjeljivog Trojstva, na diku i ukras Djevice Bogorodice, na uzvišenje katoličke vjere i na dobrobit kršćanske religije, autoritetom Gospodina našega Isusa Krista, blaženih apostola Petra i Pavla i našim, izjavljujemo, objavljujemo i definiramo da je učenje koje drži da je Blažena Djevica Marija, u prvom času svoga začeća, po posebnoj milosti i povlastici svemogućega Boga, predviđajući zasluge Isusa Krista Spasitelja ljudskoga roda, bila očuvana neokaljanom od svake ljage izvornog grijeha, od Boga objavljeno, te ga zbog toga svi vjernici moraju čvrsto i postojano vjerovati.”

Tako glasi središnji dio ovoga proglasa. One koji bi se usudili drukčije misliti, bula je upozorila da će biti osuđeni vlastitom presudom, da su doživjeli brodolom vjere, da su otpali od jedinstva Crkve i da mogu očekivati crkvene sankcije budu li izražavali takvo svoje mišljenje.

Kada se četiri godine kasnije – 1858. Blažena Djevica Marija u Lurdu ukazala nepismenoj pastirici Bernardici Soubirous i predstavila se njoj i mnogima u Crkvi do tada nepoznatim imenom kao L’Immaculée Conception (Neokaljano, Bezgrešno začeće), nije bilo druge nego prihvatiti to kao odgovor Neba na papino proglašenje ove dogme.

Uznesenje

Uznesenje tijelom i dušom u nebo posljednji je dogmatski pravorijek o Blaženoj Djevici Mariji.

Majka Božja, vazda Djevica, Bezgrešno začeće „konačno je kao najvišu krunu svojih povlastica, postigla to da bude sačuvana netaknutom od raspadanja u grobu, te da ona kao i njezin Sin, nakon potpune pobjede nad smrću, bude tijelom i dušom uznesena u najvišu nebesku slavu, gdje ona sjaji kao kraljica, uz desnu istoga svoga Sina, besmrtnoga kralja vjekova”.

Ovako je u apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus 1. studenoga 1950. papa Pio XII. proglasio, objavio i definirao „da je Bogom objavljena dogma da je, Bezgrješna Bogorodica uvijek djevica Marija završivši put zemaljskog života, bila tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu”.

Onoga tko bi se svjesno usudio nijekati ovu definiciju, papa je upozorio „neka znade da je u potpunosti otpao od božanske i katoličke vjere”.

Molbe za proglašenje ove dogme pristizale su sa svih strana svijeta u velikom broju u Vatikan od druge polovice 19. st. Na I. vatikanskom saboru (1869./70.) 204 saborska oca su predložila da se definira Marijino uznesenje na nebo dok je u prvoj polovici 20. st. taj pokret dodatno ojačao novim i brojnim zahtjevima. Nakon što je nekoliko godina prije toga provedeno ispitivanje episkopata čitavoga svijeta, na svetkovinu Svi sveti 1950. dogodilo se proglašenje dogme.

Mora se priznati da u Sv. pismu nema izričite potvrde za ovu dogmu. Zadnji put kada se u njemu spominje Marija, nalazimo je s apostolima, ženama i Isusovim rođacima u Jeruzalemu u molitvi nakon Isusova uzašašća (Djela ap. 1,12-14). Jednako tako u Pismu nema nikakve naznake o tome kako je završio Marijin život. Je li ona umrla prirodnom smrću kao svi smrtnici ili je ušla u nebo bez tjelesne smrti?

Događaj Uznesenja Marijina nije imao svjedoka, a nije zabilježen u kanonskim, od Crkve odobrenim svetim spisima pa je proglašenju ove istine trebalo dugih 19 stoljeća. Zabilježen je, međutim, u kanonski nepriznatim (apokrifnim) spisima kakav je Pseudo-Melitonov spis iz 4./5. st. U njemu apostoli traže od Gospodina da zbog njezinih zasluga Mariju uskrisi na kraju života: „Gospodine, izabrao si ovu svoju službenicu da ti postane bezgrešno prebivalište… Činilo se, stoga, pravedno nama tvojim slugama da, kako nakon pobjede smrti, ti kraljuješ u slavi, uskrisiš tijelo svoje Majke i povedeš je sa sobom, radosnu, u nebo.”

Svjedočanstva iz crkvene predaje, premda temeljena tek na legendarnim pripovijestima čiju vjerodostojnost se nije moglo potvrditi, pokazuju ipak da se u Crkvi od početaka pa tijekom svih stoljeća Mariji pripisivalo uznesenje u nebo zbog njezine iznimnosti (bogomajčinstva, djevičanstva, neokaljanosti) te zbog njezine jedincate uloge u djelu Kristova otkupljenja.

O tomu nam Pisma ipak dostatno kazuju. Vjernici, crkveni oci i naučitelji Crkve na zapadu i na istoku vjerovali su i zaključivali da je zbog takve Marijine povezanosti sa Spasiteljem – Marija kao prva i jedina za sada – morala biti pridružena Kristovu uskrsnuću i njegovu tjelesnom uzašašću u nebo.

„Trebalo je da majka Života dijeli stan Života”, pisao je German Carigradski u 8. st. Slično u to vrijeme govori i sv. Ivan Damaščanski: „Trebalo je da ona koja je vidjela svoga Sina na križu i primila u srce mač boli… promatra tog Sina kako sjedi zdesna Ocu.”

Ove razloge za Marijino uznesenje donosi i konstitucija proglašenja iz 1950. tvrdeći da se zbog Marijine povezanosti s njezinim božanskom Sinom „čini da je nemoguće zamisliti da bi ona koja je Krista začela, rodila, mlijekom dojila, držala na rukama, pritiskala na grudi, poslije ovog zemaljskog života od njega bila makar i tijelom, premda ne i dušom, odijeljena”. Konstitucija na tome mjestu izražava uvjerenje da je Spasitelj svojoj preljubljenoj Majci iskazao „tako veliku čast da je očuva netaknutu od raspadanja u grobu” te da „treba vjerovati da je to i učinio”.

A je li Marija umrla i pokopana?

Pisma nam o tome šute. Jednodušna je ipak predaja Crkve da je Marija svoga Sina nasljedovala i u smrti. Povlasticu da bude pošteđen smrti nije imao ni Spasitelj, pa bi se teško tu povlasticu moglo pripisati samo Mariji. Trebalo je da i ona poput Krista prođe kroz vrata smrti kako bi mogla primiti dar uskrsnuća, kao što se s njom i dogodilo.

Iskustva svetih mističara kakva je primjerice Marija Agredska, opisana u njezinoj knjizi Život Blažene Djevice Marije premda, dakako, neobvezujuća za našu vjeru, potvrđuju upravo ovo što o Marijinu svršetku Crkva vjeruje.

Prema objavi koju je ova španjolska redovnica primila u 17. st., Marija je umrla u petak u 3 sata, u isti sat i dan u tjednu kada i njen božanski Sin, 13. kolovoza. Do 70 godina manjkalo joj je 26 dana. Poslije Isusove smrti živjela je 21 godinu, 4 mjeseca i 19 dana. Presveta Djevica, Majka Božja, preselila se u vječnost 55. godine poslije rođenja Kristova. U grobnici u Jeruzalemu kamo su joj mrtvo tijelo položili apostoli provela je 36 sati, a uskrsnula je tijelom sjedinjenim s dušom, kao i njen Sin – u nedjelju odmah iza ponoći. Vođena Kristom i praćena četama anđela i svetih, uz zvuke nebeske glazbe, uzišla je u slavu Božju.

Dok za druge pokojnike tvrdimo da će oživjeti, uskrsnuti u Gospodinu jednom na koncu, za Mariju priznajemo da je već sada dušom i tijelom proslavljena kod Boga.

Ona je već sada postigla svoj povijesno-spasenjski cilj, zauvijek ostvarila zajedništvo s Bogom i tako pretekla Crkvu. Ono što Crkva kao zajednica te svaki vjernik tek žele postići, Marija je već ostvarila.

U tom smislu ona je „slika i početak Crkve kakva treba biti dovršena u budućem vijeku, tako ona i na ovoj zemlji svijetli putujućem Božjem narodu kao znak sigurne nade i utjehe, sve dok ne dođe dan Gospodnji” (LG 68).

Izvori i literatura:

Biblija, KS, 1991.; Katekizam Katoličke Crkve; Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu; Lumen gentium, Dogmatska konstitucija o Crkvi II. vatikanskog sabora; Enciklopedijski teološki rječnik; Suvremena katolička enciklopedija; J. Neuner – J. Dupuis, The Christian Faith in the Doctrinal Documents of the Catholic Faith; Nuovo Dizionario di Teologia; N. Ikić, Kompendij katoličke pneumatologije, mariologije i eshatologije; G. Biršić, Marija – početak boljega svijeta (Mala pučka mariologija); Sveta Marija. Radovi simpozija o štovanju Blažene Djevice Marije u Provinciji Presvetog Otkupitelja; Marija Agredska, Život Blažene Djevice Marije; Biserje sv. Ante.

Objava Dogme o Blaženoj Djevici Mariji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kad ćeš potku’avati kruv?

U nešto starija vremena  kad nije bilo Facebooka ni serija, ali ni germe, niti se kruh kupovao,  domaćice su prije Božića jedna drugu obavezno znale pitati kada će koja potku’avati kruv. Prevedeno: kada ćeš praviti germu (maju) koja će ti posebno trebati sada kad moraš svašta nešta kuhati za svetkovinu Božića? Kako se tada potku’avao kruv? Zna naša Ana. „U čisti lončić podaspeš teke (malo) mlivom, dance, potrusiš među prste. Istreseš friško jaje da ne bude davnašnje. Pokriješ da ne bi trun upo. Žena uzme grančicu ili vreteno, pomiješa to i pokrije salvetom. To se stavi na furunu, na banjak (na ravnu ploču zemljane peći) da nadođe. Kroz sat dva bude pun lončić od frtalja. Nekome ne ide da naraste, ne zna svatko”, kazuje Ana kako se spravljao kvasac za kruh.    

Kako se išlo na svete mise zornice?

Dolazak u župnu crkvu na ranojutarnje mise, tzv. zornice za praktične katolike onda, ali i danas, znalo je i zna biti isto što i obavezna lektira za đake – mora se pa kako god. Ne propušta se koliko god bilo zahtjevno vrijeme spavanja prilagoditi pravovremenom ustajanju u cik zore. U doba kada je Ana živjela u Čustom Brdu, dva sata hoda od župne crkve u Novom Šeheru u vremenima bez putova i automobila, na zornice se polazilo zamalo u gluho doba noći, zajednički i organizirano.

„Užežemo luč, nacijepamo je od borovine i idemo do crkve. Tko zna čitati, starješina, započinje prid nama božićne pjesme. Svi se mi čekamo kod jedne kuće i tako idemo. Jeka stoji, čuje se priko tri sela pjesma. Pratar naredi da svako selo do crkve ide pjevajući. Išli u Še’r preko Tujnice”, prisjeća se Ana slika iz dalekih dana kao da se sve događa sada.

Sveta Lucija – oraje tucija

Na golemo iznenađenje, danas ritualni običaj da se na Svetu Luciju, 13. prosinca, posije pšenica u zdjeli zemlje i ostavi u toplome da proklija i naraste do Božića, stogodišnja Ana ne spominje. Umjesto toga doziva iz sjećanja na taj dan običaj tučenja oraha te pripremanja pogače, zvane križnica.

„Veseliš se Božiću. Pitaju djeca matere: ‘Kad ćemo tući oraje?’ ‘Kad bude Sveta Lucija, onda oraje tucija!’ Nije se sijala pšenica u suđe, nego se kuhala križnica, pogačnjak, ko pogača, ko gurabija. Stavi se (tijesto) u jedan sud čist, žene naprave križ i tako se ispeče. Tri svijeće se zabode, jednu ovdje, jednu ondje, jednu ondje. Na Badnjicu navečer svijeće se užeže kad i treba kad se stavi večera. Svejedno ti je – virovo u jedinstvo, a u Trojstvo. Preko Božića križnica stoji u prozoru. Kad prođe Božić, domaćica nam izlomi križnicu svakome dade da svatko dosine križnice, da te ne boli u grlu, da te pomogne taj zalogaj. Čeljad je jela križnice, malu se nije davalo.”   

Jelić i hrast šušnjarat

Već više od stoljeća običaj je kod hrvatskih katolika u Bosni, pa i u Hercegovini, naravno i šire, da pravo slavlje Božića može početi tek onda kada se u kući na istaknutom, počasnom mjestu, u hodniku ili dnevnom boravku, ovisno od veličine prostorije postavi metar – dva visoko crnogorično božićno drvce, bor ili jela, koji se potom nakite štokakvim priručnim ili nabavljenim ukrasima, bombonama, orasima ili u novija vremena – ručno ili serijski izrađenim raznobojnim slamnatim, platnenim, plastičnim ili tanko-limenim ukrasima loptastoga i drugih veselih oblika. Kako je to nekada bivalo ispričala je naša sugovornica.  „Prid Božić ode se u šumu i usječe jelić. U kuću se unese dan – dva prije Badnjaka. Prisloni se uz duvar (uza zid), u budžaku (uz kut dnevnoga boravka). Nakiti se cvijećem, bonbonama, jabukama, kruškama, flašicama rakije. Izrežemo obojenog papira. Nakiti se da ima svašta o Božiću.”

Međutim, zajedno s tim božićnim drvcem krizbanom (Christbaum), u vremenima iz Aninih mlađih dana postojao je u njezinu selu i običaj da se u kuću na Badnjicu unosi poveća hrastova grana, božićni običaj kakav još i danas češće viđamo kod hrvatskih i bh. pravoslavaca na selima. Ona se još uvijek živo sjeća kako je to sve izgledalo.

„Ode mladež prije Badnjice u šumu i izabire šušnjarat ‘rastić. Pripremi sebi i ostavi na jedno mjesto (u šumi) da ne bi tko odnio. Tri – četiri ‘rastića (se usječe). Na Badnjicu donese (mladež) te ‘rastiće i prisloni uza svoju kuću.

‘Faljen Isus!’ govori svojim čeljadima.

‘Uvijek Isus’, odgovaraju.

‘Čestitam vam Badnji dan!’

‘Čestita ti duša prid Boga došla!’ Onda oni njega nude rakijom:

‘De popij!’

‘Neću. Gdje vam je domaćica?’

Ona izleti: ‘Evo mene!’

Onda domaćica njemu pruži poklon: rijezge (jezgre od oraha), jabuka, ćaije (slatkoga peciva). On odleti na drugo mjesto (drugu kuću ponovno uzvikujući): ‘Ja prislonio badnjak!’ I to se ponavlja.”

Prema Aninu sjećanju taj je običaj u njezinu selu trajao sve dok nije rekao neki svećenik (s oltara) „da se ne smije više ‘rastić uz kuću prislanjati”.

Badnja večer

Zasigurno, večer koja je najposebnija za svakoga katolika jest Badnja večer koja prethodi svetkovini Božića. Nema onoga tko te večeri uživa biti sam, dapače, radost skorašnjega Božića odnosno Spasiteljeva rođenja želi se podijeliti s ukućanima, susjedima i svim drugim „ljudima dobre volje”. Ana Abramušić opisala nam je kako su izgledali njezini Badnjaci u dobra stara vremena prije 80, 90 godina. „Žene kupe beza (stolnjak). Taze (novo) ćemo prostrijeti (po stolu). Uvečer na Badnjicu netko od čeljadi oškropi sve sobe i kuću. Prikrsti se i moli se Virovanje. Davalo se da se i teke (malo) vodice metne u usta. Sevap (dobro) je! Večeralo se. Svariš graa, luka nadorežeš crvenoga. Pita maslanica s uljem. Posno sve. Starešina donese rakiju i onda kaže: ‘Ajde, živili! Ako Bog da dočekali i dogodine da budemo svi zdravi i dočekamo Božića!’ Najprije se moli Boga. Onda za večeru (opet moli) starešina. Metne se sofra (večera). Stavi se križnica (božićna ukrasna pogača). Sevap je! I tko ne pije rakije, donese do usta. Netko i jedva čeka da zvrnke koju”, živo se prisjeća stogodišnjakinja kako je to čeljad nekada nazdravljala na Badnjak u svojim kućama.

U nešto starija vremena kad nije bilo Facebooka ni serija, ali ni germe, niti se kruh kupovao, domaćice su prije Božića jedna drugu obavezno znale pitati kada će koja potku’avati kruv.

Spavanje na slami

Još jedna posebnost koju nam je Ana ispričala o božićnim običajima odnosi se na prostiranje slame na kojoj bi čeljad, oponašajući Isusovo rođenje „u toj štalici sve na tvrdoj slamici”, dočekala božićno jutro. „Slama se prostirala za spavanje. Na prvi dan (Božića) slama je raspremana. Sevap je bio na Badnjicu uveče da se ima malo dijete. U bešiku (kolijevku) djetetu se stavljala slama.”

Božićne mise

Kad bi svani Božić, bio je red i crkveni propis – baš kao i danas – da sva čeljad koja može ići u crkvu na misu to i učini. Za one pak koji iz bilo kakvih razloga nisu mogli doći na misu, kakvi su bili starost, bolest, njega bolesnih, čuvanje kuće i slično pa su morali ostajati bez mise na Božić, postojalo je rješenje. Ana se još uvijek sjeća svega pomalo. „Kada svećenik rekne kada će (na Božić) biti misa, narod ide zajedno za starješinom. Zna se kad koje selo stiže (u crkvu). Svećenik (prije mise) imentuje (naglas govori svima) koliko sela ima (na misi). Prvi dan svećenik naredi da je sevap da se obiđu bolesnici, (za one) koji ne mogu otići na misu.”

Božićni jelovnik

Nakon došašća u kojem se u starini daleko više postilo nego danas – premda se i tako nije imalo za toliku čeljad previše masnih jela prigotovljavati ni svaki dan, a ni nedjeljom – na Božić se očekivala bogatija trpeza. Evo što nam je Ana Abramušić o tomu posvjedočila. „Što imaš to i spremaš. Spremi lonac kupusa i u njega (stavi) suvo meso. I pita. Ako njeko nema pastrme (nije imao svinjokolju) i pečenice, onda odsječeš i odneseš tko to nema. Sevap je. Žene su varile keške (gusto jelo od kuhane pšenice s kuhanim kokošjim mesom) u zemljane lonce. Bilo je ognjišće nasred kuće. (Za keške) iskoristiš žar, ubije se ognjišće. Ako imaš pečenicu, starešina (na tom žaru) okreće ražanj. (Sve) u jednom trošku. Okolo (je) žar da ne zagori. Voda mora da vrije da keške bude u redu. Na furuni se peklo tirite (listove tijesta) za gibanicu. Rijezga (jezgra od oraha) se tukla. Slabo se kuvalo.”

Radost Božića dijelila se čak i s malom (životinjama) i to tako što se preko Božića išlo u štale i svetom vodom škropilo zidove, jasle i životinje – po glavi.

Božić prije 100 godina? Kudikamo skromniji od naših, ali po svjedočanstvu naše sugovornice, u svoj toj jednostavnosti i daleko radosniji. Ili se njoj to samo možda danas tako čini?

Objava Božićni običaji žepačko-maglajskoga kraja nekad i danas pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iako ovo nije priča o njemu i njegovim talentima koje mu je Bog obilno dao, a on  napornim radom višestruko umnožio, nego o njegovuom doživljaju papa koje je kao veleposlanik sretao, prva pitanja u razgovoru vođenom elektronskom prepiskom u preduskrsno vrijeme nisuje moglao ne biti o pandemiji koronavirusa, potresu i podrhtavanjima tla koje je kao stanovnik Zagreba nedavno iskusio.

Poštovani profesore, kako Vaše zdravlje i kako se kao građanin i kao profesor na sveučilištu nosite s pandemijom i svim ograničenjima koja su nam s njom nametnuta?

Pa, hvala na pitanju, zdravlje je dobro, ali općae situacija s koronom, te mjesna situacija s potresom, u kombinaciji, jest izuzetno stresna, slobodno mogu reći, u jednom danu, bio je to najsnažniji stres koji sam dosad doživio. Oba su neprijatelja, nevidljiva, a razorno opasna. U tom smislu, mislim da se može reći da su gori nego neprijatelji u ratu.

Ograničenja su uvijek ružna, premda mogu uroditi i nekim plodom, primjerice, odgovaram na Vaša pitanja odmah. U suprotnom, to ne bi bilo tako ekspresno.

Kako Vam se čini duh Zagrepčana nakon potresa? Vide li se solidarnost, zajedništvo, brigu za najpotrebnije? U ratu su nam duhovnici govorili kako će lakše biti obnoviti porušene zgrade, da će teža biti duhovna obnova čovjeka  i naroda.

Kako sam, po kriteriju seniorstva, prema preporukama Nacionalnoga stožera, uglavnom kod kuće, o tome više mogu kazati na temelju onoga što doznam od medija, prijatelja, kolega. I Vi sad spominjete rat, a i ja sam to maloprije učinio. Nedvojbeno se mogu dati brojni primjeri kako se pokazalo veliko darivanje samih sebe i svojih sposobnosti u korist općega dobra i bolesnih ili ugroženih pojedinaca, pa je dojam da smo i bolji nego što to obično mislimo.

Šteta je da nam trebaju ovako jaki i opasni poticaji. Pa i državno vodstvo se pokazalo, kao onda u Domovinskom ratu, izvrsnim. Odlična je spoznaja, koju svi dijelimo, da se to vodstvo oslonilo u potpunosti na znanost i struku, pa je nekolicina vodećih ljudi Nacionalnoga stožera civilne zaštite, vrsnih stručnjaka, u prilici demonstrirati naciji kako se postiže uspjeh znanjem, sposobnošću i zauzetošću, kad ih politika uspješno koordinira.

Čitajući Vaš veoma dojmljiv životopis, moram Vas pitati je li i koliko je praktična vjera pomogla da ga toliko „nakrcate” radom i znanstvenim uspjesima?

Ne bih kazao da je to izravno tako. Ali, neizravno, da. Naime, mi smo, u mojoj obitelji, bili vjernici i kad to nije bilo popularno biti. Ne mogu kazati da sam zbog toga imao izravnih problema, ali ta okolnost nikako nije bila pogodna za napredovanje. Prema tome, moralo se puno raditi da bi se, samo na tim osnovama koje daje rad, moglo postići rezultat. Ali, to je onda bio pravi rezultat. I, ako smijem dometnuti, on je onda bio poznat i priznat i kod kuće i u svijetu. Pretpostavljam da bi to bilo tako da sam bio i u nekom drugom poslu.

Tako sam ja, ali i drugi poput mene, moraoli raditi puno više, što se u konačnici pokazalo dobrim. Međutim, jasno je da je velika šteta kad se ne prepoznaju evidentna postignuća, a to je nažalost, često i danas, pa i u znanstvenim krugovima. To je onda posebno šokantno, jer bismo makar tu očekivali vladavinu vrhunskih kriterija.  

Živjeti nešto neponovljivo

Krenimo bliže temi razgovora. Kako je došlo do Vašega imenovanja za veleposlanika  u Vatikanu? Predsjednik Vlade je u to vrijeme bio  dr. Ivo Sanader.

Za mene je to bilo veliko iznenađenje. Ponudu mi je priopćio tadašnji ministar vanjskih poslova Miomir Žužul. Zamolio sam malo vremena. Odluka je bila teška. Pozitivnom odgovoru, koji sam dao nakon 11 dana, na dan sv. Josipa (koje je moje drugo, krsno, ime), pridonijela je okolnost da sam dobro poznavao i Rim i Vatikan, kako po liniji arheologije, tako i po mojoj velikoj zainteresiranosti za II. vVatikanski sabor, koji sam od njegova drugoga zasjedanja pratio zahvaljujući Glasu Koncila i Smiljani Rendić, „zlatnom peru Glasa Koncila”. Glas Koncila je tada imao izvrsnu vatikanistiku, tko je to pratio znao je sve o Vatikanu, u onim vremenima! Osim toga, osobno sam poznavao i kontaktirao tri splitska nadbiskupa: Franu Franića, koji je bio koncilski otac, Antu Jurića i Marina Barišića. Bio sam, premda puno mlađi, osobito povezan sa Živanom Sikirićem i Željkom Mardešićem, koji su, svaki na svoj način, bili laički cvijet koncilske obnove u Splitu. Često sam, kad to još nije bilo moguće na našoj TV, preko talijanske TV pratio papinske mise iz Sv. Petra.

Sve me to učinilo, pretpostavljam, prikladnim za to imenovanje. Kardinal Josip Bozanić mi je dao do znanja da je bio konzultiran. S kardinalom Puljićem sam, od ratnih vremena, kad sam ga u Splitu upoznao, gajio svojevrsno prijateljstvo. Sa sinjskim fratrima bio sam osobito povezan. Velika mi je čast da su mi oni, na kraju moga veleposlaničkoga mandata, a za 60. rođendan, posvetili trobroj časopisa Kačić u vidu Zbornika u kojem su mi brojni kolege i prijatelji, iz domovine i inozemstva, posvetili znanstvene članke, u uredništvu fra Hrvatina Gabrijela Jurišića, Kačića naših dana, kako sam ga u jednoj prigodi nazvao. 

Svetoj Stolici su Hrvati odani  „od stoljeća sedmoga” od pape Agatona, kao malo koji drugi europski narod. Kako je bilo biti predstavnik hrvatskoga naroda i njegove mlade države  u državi-gradu čiji je  suveren ujedno i poglavar Katoličke Crkve?

To je neponovljivo iskustvo. Možda na malo kojem drugom diplomatskom mjestu, upravo zbog njegove specifičnosti, veleposlanik, osobno, može više učiniti. Upravo zbog moje, kako sam znao reći, prtljage, koju sam sobom donio u Rim, bio sam izvanredno primljen i u Rimu i u Vatikanu i u Diplomatskom zboru. Ni u U nijednom trenutku nisam osjetio da sam lošije tretiran kao predstavnik mlade ili male države.

To razdoblje se podudarilo i s pristupnim pregovorima Republike Hrvatske Europskoj uniji. Diplomatski zbor pri Svetoj Stolici bio je tada jedini u svijetu u kojem je bilo dopušteno sudjelovanje veleposlanika Republike Hrvatske u radu kluba veleposlanika Europske unije. To što sam bio čovjek iz kulture i znanosti, poznat i u Vatikanu, i u Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, posebno u Kataloniji, u Velikoj Britaniji, posebno u Engleskoj, učinilo je da moj kredibilitet kao ambasadora bude neprijeporan. Mislim da je to veliko iskustvo ne samo za mene, već i za hrvatsku diplomaciju, te svojevrsna potvrda kako su na nekim destinacijama i s nekim osobinama, nekarijerni diplomati u mogućnosti učiniti više od onih karijernih.   

Kada ste u prosincu 2004. predavali vjerodajnice papi Ivanu Pavlu  II., on je  tada zapravo živio zadnje mjesece svoga života? Kako vam je tada izgledao?

Imao sam osjećaj da na svojim leđima nosim našu hrvatsku povijest, ali i povijest svoje obitelji, koja je u II. svjetskom ratu i poraću izgubila tri člana. Dakle, ja sam došao s nacionalnom i svojom malom povijesti, a sučelice mi je bio Papa, sa svjetskom i svojom velikom povijesti. Susret partikularnoga i općega.

Ozračje je bilo obogaćeno i činjenicom da je predaja vjerodajnica bila samo četiri dana nakon moga dolaska u Rim što je tada bio apsolutni rekord, ni tadašnja, vrlo istaknuta, veleposlanica Poljske pri Svetoj Stolici, ako se dobro sjećam, nije imala bolji tretman. Papa me je dočekao i otpratio sjedeći, ali je bio potpuno koncentriran. Bio je svjestan značenja koji je njegov pontifikat imao za pad Berlinskoga zida, u doslovnom i prenesenom smislu riječi.  

Kakva su Vaša sjećanja na zadnje mjesece pontifikata Ivana Pavla II.? Jeste li se uspjeli ponovno sresti s njim još neki put?

To je bilo razdoblje velike strepnje i neizvjesnosti. Ali i osjećaja da živimo nešto neponovljivo. Stjecajem okolnosti bio sam u sastavu posljednjega izaslanstva koje je Ivan Pavao II. službeno primio u Privatnoj biblioteci u Apostolskoj palači, 22. veljače 2005., dakle, nepunih mjesec i pol prije smrti, tako smo, na neki način, ušli u povijest.

Toga dana popodne Državni tajnik Njegove Svetosti otvarao je izložbu koju sam ja pripremio i dogovorio s Vatikanskim muzejima, dok još nisam imao pojma da bih toga dana mogao biti u drukčijoj ulozi osim one muzealca i znanstvenika, koji je otkrio Augusteum u Naroni, Vid kod Metkovića, a njegove skulpture su pobudile svjetsko zanimanje, pa je osim u Splitu i Zagrebu, velika izložba bila postavljena u Oxfordu, Barceloni i Vatikanu.

Spomenuti posljednji susret s Papom bio je onkraj svih očekivanja, znalo se da je pri kraju života. Premda je audijencija za hrvatsko izaslanstvo bila protokolom predviđena, bilo je neizvjesno hoće li do nje doći, a ipak dan prije je javljeno da će sve biti po planu. Bio je to posljednji napor „našega” Pape da nas ohrabri i blagoslovi za budućnost!

Nedvojbeno i nepodijeljeno

Papina bolest, umiranje, sprovod bili su njegove zadnje pouke i propovijedi pred očima cijeloga svijeta?  Je li se u Rimu i u diplomatskom korpusu tih dana moglo osjetiti da nas je napustio veliki papa?

Nedvojbeno i nepodijeljeno. Od tolikih sjećanja, spomenut ću da je veleposlanica Egipta pri Svetoj Stolici, muslimanka, bila uplakana. Noć kad je preminuo, bila je nezaboravna. Bio sam među prvima koji su se poklonili pred odrom u Dvorani Clementina u Apostolskoj palači, nakon što je mrtvo tijelo bilo izneseno iz papinskoga stana. A tek kad su ga iznijeli iz Apostolske palače na Trg sv. Petra te prenijeli na svojim leđima njegovi dvorjani, do ulaza u bBaziliku, ta translacija, kako se govorilo u starim spisima, bila je sublimacija odnosa dugogodišnjega i vremešnoga Pape i naroda, pa osobito i mladih u tom narodu.

Govorilo se da je na samrti čuo njihov žamor na trgu te da mu je on bio draga glazba. Njegov sprovod, uključujući onih nekoliko dana koji su mu prethodili i slijedili, bio je, po mom mišljenju, najveći događaj u Rimskoj Crkvi nakon II. vatikanskoga sabora.

Nakon velikoga pape Ivana Pavla II. pokazalo se da je i „jednostavni ponizni radnik u vinogradu Gospodnjem” kako se Benedikt XVI.  sam predstavio kod prvoga pojavljivanja u lođi bazilike sv. Petra u Rimu, veoma karizmatični Petrov nasljednik. Slažete li se i kako ste ga Vi doživjeli? 

Apsolutno se slažem. Kad bih se želio najkraće izraziti, onda bih kazao da je Ivan Pavao II. bio prorok Crkve, Benedikt XVI. naučitelj Crkve, a onaj koji će doći, Franjo, pastir Crkve. Govorilo se u šali da su kardinali izabrali pametnu glavu, a da je Duh Sveti otvorio srce. I doista, doživio sam Benedikta XVI., rekao bih zbog silnoga znanja, a gotovo djetinje vjere, kao izuzetno poniznu i skromnu osobu. To nije bilo opće mišljenje, pa ni u njegovoj Njemačkoj, čini mi se da ga je to osobito žalostilo.

Neki su kritizirali i papinski ornat koji je ponekada hipertrofirao u njegovu pontifikatu, vraćajući se, po mišljenju kritičara, u povijest. Mislim da to nije imalo nikakve veze s njegovim osobnim ponašanjem, već da je to za njega bilo nešto što ide Papi, u okviru tradicije do koje je Ratzinger osobito držao, to je bio dio njegova europskoga identiteta, neki su možda i pogodili kad su rekli da je to zadnji europski papa. A to je bilo vezano uz njegovo posvemašnje oduševljenje za umjetnost koja je stasala u krilu Crkve, govorio je da su ta umjetnost i životi svetaca ono najvrjednije što je Crkva dala svijetu.    

S Benediktom XVI. ste se mogli kao veleposlanik susretati cijelih šest godina. Poznavali ste ga i kao kardinala. Po čemu Vam je bio upečatljiv njegov pontifikat?

Za razliku od njegova prethodnika, kojega sam i prije nego sam postao veleposlanik tri puta susreo, dva puta u Apostolskoj palači, treći put sam bio njegov vodič u Dioklecijanovoj palači i katedrali u Splitu, ali isključivo kao papu, upoznao sam Josepha Ratzingera kao kardinala, u Kongregaciji za nauk vjere, gdje je kao prefekt naslijedio kardinala Franju Šepera, nekadašnjega zagrebačkoga nadbiskupa. Povezalo nas je, kako se kaže, bratimstvo, u Francuskoj akademiji znanosti i umjetnosti, premda u različitim razredima, do kojega je kardinal Ratzinger osobito držao.

Osim toga, svojevrsnu aureolu mom veleposlaničkom statusu, dala je okolnost da je Ratzinger, tad i dekan Kardinalskoga zbora, bio naš gost u rezidenciji hrvatskoga veleposlanika, na večeri, 28. veljače 2005., pedeset dana prije nego je bio izabran za Papu. Govorilo se da je to bila njegova posljednja večera u nekom laičkom ambijentu u Rimu prije konklava. Nezaboravno je, kako mi je na sam svoj rođendan, a tri dana prije izbora za pPapu, uputio pismo u kojem je evocirao odnos Ivana Pavla II. i Hrvatske! Mogu dometnuti da sam bio inicijator posjeta pape Benedikta XVI. Francuskoj akademiji, te da sam imao čast doprinijeti realizaciji toga posjeta, dok se Akademija dičila da je prvi put u povijesti jedan francuski akademik postao pPapa!

Ako se pak vratimo na sam pontifikat, mislim da je temeljna njegova odrednica bila da pokaže sukladnost razuma i vjere. Pripremao sam i posjet Benedikta XVI. Hrvatskoj te ga doveo do objave, ali se naša tadašnja vlast (predsjednik Ivo Josipović, premijerka Jadranka Kosor) iskazala da je upravo tada zaključila moj mandat, na veliko iznenađenje samoga Pape, tri mjeseca prije njegova pohoda Zagrebu. Doduše, nezavisno od toga, bio sam šest godina i tri mjeseca veleposlanik, pa je prema tome to dosad najduži mandat nekoga hrvatskoga veleposlanika pri Svetoj Stolici. Bio mi je nezaboravan dan kad je Benedikt XVI., u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, osobno razgovarao s nekoliko osoba iz društvene, kulturne i znanstvene sfere, a u taj broj sam na prijedlog Vatikana bio uključen. Svojevrsna, ako smijem reći, osobna kruna je došla u vidu Benediktova imenovanja kojim sam, prvi put u povijesti, kao netko iz Hrvatske, uključen u redovito članstvo Papinskoga povjerenstva za sakralnu arheologiju. 

Je li se u vaše vrijeme u diplomatskim krugovima u Vatikanu nagađalo o Benediktovu odstupanju s papinske službe i jesu li se spominjali dublji razlozi za to?

Ne, ja sam bio do proljeća 2011., dakle, to je bilo dvije godine prije Papina odreknuća, takvo nešto nikada i nigdje nisam čuo.

Hrabrost za promijeniti

Za kraj kako biste kao bivši diplomat, ali i kao katolički intelektualac u najkraćim crtama ocijenili dosadašnji pontifikat pape Franje kojega ste također susretali?

Papu Franju sam susreo samo jednom, u kapeli sSv. Marte u Vatikanu, nakon njegove uobičajene mise, na samomu početku pontifikata, 2013., i taj je susret, sukladno Papinu stilu, bio kao da se znamo odavno. Čini mi se da bih svoja promišljanja, koja sam zapisao tada, kada je izabran, na početku pontifikata, a koja sam objavio u kolumni koju sam tad pisao za sarajevski Katolički tjednik (ona su poslije objedinjena u knjizi „AD 2012-2013”, koja mi je objavljena u Sarajevu, 2014., s predgovorom kardinala Vinka Puljića), mogao ponoviti i sada. To je bio početak.

Sada smo u dijelu pontifikata koji nije početak, a nije ni kraj. Stoga, zahvaljujući svom profilu, takav kakav je, teško bih se usudio davati neke ocjene. Stoga bih ponovio naslove dvije tadašnje kolumne, koje možda sve sublimiraju: Biskup i papa Franjo i Hrabrost za promijeniti, kao i jednu rečenicu iz treće kolumne posvećene novom pPapi: „Očito je temeljna ideja novoga pontifikata da se ‘hoda s ljudima’”.

Zbog proglašene pandemije koronavirusa čak i za Uskrs su dokinuta slavljenja sSvetih mMisa s narodom u Vatikanu, Rimu i diljem katoličkoga svijeta pa i kod nas. Bi li sv. Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. ikada dopustili takvo nešto, što Vi mislite?

Ne bih znao odgovoriti na to. Dobro, Benedikt je još živ, mogli bismo ga pitati. Ali, vjerujem da ni njima ne bi drugo preostalo. Možda bi to bilo određeno na neki drugi način. Ali, zato tu i jest Papa. Mislim da Franjo i u ovom trenutku prakticira ono što sam malo prije spomenuo, on hoda s ljudima. Možda bi, ako smijem nagađati, opet u vrlo kondenziranom izričaju, Ivan Pavao II. hodao pred ljudima, a Benedikt bi bio s ljudima.

Objava Emilio Marin: Bio sam s papom na samom kraju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedna od onih koja je najčeš­će uzimala riječ i stalno ispravljala krive navode, barem je dva puta tijekom sastanka jednom od članova suparničkog tabora poručila kako je ona za razliku od njega – školovana osoba. S obzirom na našu nadaleko poznatu strastvenost u raspravama i žaoke (bolje reći: žarače!) kojima se drugoga ubada kod toga, ovi nisku udarci ispod pojasa ne bi ni bili toliko neočekivani. No, za divno čudo, ova jedina “školovana” osoba na sastanku bila je i jedina koja je tijekom govora, nekoliko puta upotrijebila onaj glagol te nekolicinu drugih jezično sočnih, a slikovitih izraza koji su u pravilu itekako uvrjedljivi za onoga kome su namijenjeni.

Rujan je mjesec kada u klupe sjedaju tisuće i tisuće školaraca kako bi postali upravo to – školovani ljudi, to nešto posebnije, poželjnije, što bi trebalo jamčiti određenu životnu prednost i zbog toga nositi veću odgovornost u zajednici. U listopadu će im se u nakani da visokim obrazovanjem sebi osiguraju bolju “vizu za budućnost” priključiti i vojska studenata. Njima ali i svima nama moglo bi zato biti od koristi ako bismo saznali tko je to zapravo školovana, obrazovana osoba.

Zanimljivo je da nam u tome naumu mogu pomoći naučitelji Crk­ve iz daleke prošlosti, crk­veni pisci i sveci iz prvih stoljeća krš­ćanstva. Zbog svetosti njihova života i izvrsnosti njihova nauka ovi su velikani rane Crk­ve zaista njezina trajna vrijednost, kako su govorila dvojica papâ, Franjih prethodnika. Crk­va, kako je to ustvrdio Ivan Pavao II., još uvijek živi životom koji je od njih primila te se i danas izgrađuje na temeljima koje su zakopali ovi prvi graditelji.

Neki od tih graditelja koji imaju što reći na ovu temu su znameniti kapadočanski oci, crk­veni naučitelji. To su: sv. Bazilije Veliki (329-379), biskup Cezareje, “sjajni prvak Crk­ve”, veliki biskup 4. stoljeća. Drugi je njegov bliski prijatelj sv. Grgur Nazijanski (329-390), biskup Carigrada, slavni teolog, govornik i branitelj krš­ćanske vjere u 4. st. Tu je zatim Bazilijev mlađi brat – sv. Grgur iz Nise (335-394), biskup Nise, “stup pravovjerja” iz vremena Carigradskog sabora (381). Na kraju, u ovo birano društvo Kapadočana spada i sv. Ivan Zlatousti (349-407), makar rodom iz Antiohije Sirijske (danas Antakya na jugu Turske), carigradski biskup od 397. godine, slavni propovjednik, “pastir duša s punim radnim vremenom”, “skupljač milostinje”, od kojeg nam je među ostalim djelima sačuvanim ostalo i 241 pismo te čak 700 propovijedi (!?). Trojica od njih (osim Grgura iz Nise) na krš­ćanskom Istoku u likovnoj umjetnosti su poznati i kao sveta tri hijerarha. U istočnoj tradiciji oni su sveci zaštitnici učenja kao što je to na našem Zapadu – sv. Ambrozije (339-397) na primjer.

Iako je od njih trojice tek Bazilije napisao jedno djelce za mlade, ipak su mnogo pisali o odgoju pa se njihove misli o tome nalaze razasute po njihovim spisima. Jedan dobar poznavatelj tih spisa veli kako je njihov cilj bio odgojiti ljudsko biće da ono bude uljuđena osoba čija je konačna svrha oblikovanje slike Božje, oblikovanje savršene ljudske osobe, njegovo spasenje, pobožanstvenjenje.

Na pitanje koje su odlike obrazovane osobe ovi su oci, navodi on, odgovarali da je to: razvijen karakter, posjedovanje istinskih vrijednosti, promišljenost, ljubaznost, obzirnost. Obrazovana osoba, nadalje, istinski poštuje prava, slobode i povlastice drugih ljudi. Ona je također pristojna i skromna, otvorena spoznavanju i propitivanju. Ne misli o sebi da je središte oko kojega se okreću svijet i bližnji. Poznaje misaona strujanja iz prošlosti, kao i ona iz suvremene književnosti. Ona poštuje povijesnu baštinu kako bi se uhvatila u koštac sa sadašnjoš­ću te mogla doprinijeti boljoj budućnosti. Ne samo to, nastavlja, obrazovan čovjek je naučio cijeniti dobro, istinito i lijepo, a nastoji nasljedovati svoj prauzor – Boga. Obrazovana osoba je neovisna u prosuđivanju i to čini na temelju činjenica. Ništa ne poduzima, ne donosi sudove ni odluke prije negoli upozna činjenice. Njezino djelovanje i ponašanje ne određuju ni ponos ni strast, ni predrasude ni strančarenja. Prije negoli donese ikakav zaključak, obrazovana osoba ispita obje strane medalje.

Kada je riječ o spomenutim vrijednostima koje valja usvojiti da bi se postalo obrazovanom osobom, kod navedenih crk­venih naučitelja – prema navodima ovog znalca istočnjačke starokrš­ćanske književnosti – riječ je o duhovnim, ćudorednim i razumskim vrijednostima. Među takve se ubrajaju: poštenje, pouzdanost, ljubaznost, suosjećanje, poštivanje zakona, traženje Boga, traganje za nadnaravnim vrijednostima i unutarnjim duhovnim ispunjenjem. Razlog tomu je taj što je čovjek više od onoga što jede i pije i što mu se život ne sastoji u onome što posjeduje. Veliki crk­veni oci nam, osim toga, poručuju da narod postaje uljuđenim onda kada je odgojen tako da svoja sebična zadovoljenja i želje, strasti, nerazumnost i divlje porive podvrgava zajedničkom dobru, boljoj budućnosti i nevidljivim stvarnostima.

Imamo li rečeno u vidu, lakše ćemo shvatiti kako je obrazovanje sebe i drugoga zahtjevan, mukotrpan posao. Školske diplome kojima možda rado zakitimo pred drugima svoj šešir, pa bile one i najviše i stečene poslije ustrajnog dugogodišnjeg učenja, još uvijek ne moraju biti, nekada i nisu, potvrda da pripadamo u krug obrazovanih osoba. Želimo li to postati na pravi način – nije kasno. Koliko nam mogućnosti dopuštaju, uronimo u svijet barem nekih od velikih naučitelja prve Crk­ve kakvi su bili oni koji su ovdje spomenuti – sv. Bazilije, sv. Grgur Nazijanski, sv. Grgur iz Nise i sv. Ivan Zlatousti.

Kruh koji…

Kruh koji zadržavaš za sebe
– pripada onome tko je gladan;
odijelo koje čuvaš u ormaru
– pripada onome tko je gol;
cipele koje ti trunu u kući
– pripadaju onome tko je bos;
novac koji čuvaš pod zemljom
– pripada onome tko je u stisci.
Toliko je ljudi kojima činiš nepravdu,
koliko je onih kojima si mogao pomoći.

Misli koje se pripisuju sv. Baziliju Velikom

Objava Školovanjem do savršenosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Starost je nesretna? Za razliku od Biblije, u grčkom i rimskom svijetu u kojem se krš­ćanstvo pojavilo sa svojim biblijskim učenjem da je život uvijek vrijedan, bez obzira na dob i u kakvom god da je stanju: nerođen, bolestan, siromašan ili star, na starost, odnosno dob preko 60 godina, gledalo se uglavnom negativno. Primjerice, Ciceron (106. pr. Kr. – 43. pr. Kr.) drevni rimski filozof, državnik i znameniti govornik u djelu O starosti, navodi četiri razloga zašto je starost nesretna: 1. povlači nas iz djelatne službe, 2. čini tijelo slabijim, 3. lišava nas gotovo svih tjelesnih zadovoljstava i 4. nije daleko od smrti. Kao oznake staračke dobi naveo je: lakovjernost, zaboravljivost, nemar, tromost, lijenost, brbljavost, mrzovolju i tegobnost. Negativan stav prema starcima rađao je napetoš­ću pa se drevni “sukob generacija”, kao i danas, odvijao što raspravama i teškim riječima što pravim obračunima iako je zakon bio na strani očeva. Naime, prema rimskom obiteljskom zakonu, oni su uživali doživotnu očinsku vlast (patria potestas) nad djecom i svim njihovim muškim potomcima koliko god da im je godina. Podložnici nisu imali previše izbora: ili se pokloni ili se ukloni!

86 godina u Kristovoj službi! Učitelji Crk­ve iz tih stoljeća, koje zbog njihove uloge u prenošenju apostolske tradicije ranoj Crk­vi i vrijednosti njihova pravovjernog naučavanja te kreposnog života kojim su se odlikovali, ali i općecrk­vene prihvaćenosti koju su zadobili, nazivamo crk­venim ocima, o trećoj dobi daju sasvim drugo svjedočanstvo. Sv. Polikarp (69/70-155/156), biskup Smirne (današnja Turska) u Maloj Aziji i učenik sv. Ivana apostola, mučeništvo je podnio u dobi od 86 godina! U vrijeme progona krš­ćana u njegovom gradu pogansko mnoštvo na stadionu tražilo je i njegovu glavu. Kada je priveden, prokonzul je zatražio da se zakune srećom Cezarevom, da uzvikne “dolje ateisti” (krš­ćani) te da na kraju prokune Krista.

Tada je Polikarp uzvratio onom svojom znamenitom rečenicom: “Osamdeset i šest godina mu služim, i ništa mi zla nije učinio, pa kako bih mogao pohuliti na svojega Kralja koji me spasio!” Nakon što je prokonzul okupljenima oglasio prekršaj: “Polikarp je ispovjedio da je krš­ćanin!” rulja je potvrdila presudu: “Taj je učitelj Azije; otac je krš­ćana; uništavatelj je naših bogova; mnoge je naučio da ne žrtvuju i ne klanjaju se.”

Budući da su igre sa zvijerima već bile završene, odlučeno je da ga se živa spali na lomači. Prema viđenju gorućeg jastuka pod glavom nekoliko dana ranije, Polikarp je vjernicima već bio najavio da treba biti živ spaljen, a potom se to i ostvarivalo. Popevši se na lomaču starac se prvo pokušao izuti. Povjesničar Euzebije, koji to bilježi, piše kako to prije nije uspijevao učiniti jer su se vjernici utrkivali tko će se dotaknuti njegova tijela: “Zbog dobra života i prije sijedih kosa bio je u svemu čaš­ćen.” Potom je odbio prikivanje za stup rekavši da će onaj koji mu je dao da čeka vatru, dati da i bez čavala ostane nepomičan na lomači. Kada je vatra zapaljena, prema tvrdnjama krš­ćana, zbilo se nešto neobično: vatra je zaštitila mučenikovo tijelo te je ono, umjesto da gori, mirisalo ugodnim mirisom poput kruha koji se peče ili zlata koje se ognjem čisti, tamjana ili neke druge miomirisne tvari. Kad vatra nije mogla mučeniku ništa, naređeno je krvniku da u Polikarpovo tijelo zarine mač.

Zanimljiva je činjenica da starački domovi u Hrvatskoj i u svijetu nerijetko dobivaju ime upravo ovog sveca. Bilo da je to zbog poželjne dobi koju je doživio, bilo zbog hrabrog ustrajavanja u životnim načelima do kraja i po cijenu života ili zbog želje za nebeskom zaštitom izuzetnog sveca – Polikarp je savršen uzor svima.

Smislen život – blagoslovljena starost. Za ispravno držanje u starim danima dobar primjer ostavio nam je iz tih stoljeća još jedan slavni biskup – sv. Augustin (354-430). Četiri godine prije smrti, kada su mu bile 72 godine, povukao se sa službe te je vjernicima u bazilici predstavljajući svog nasljednika rekao: “U ovom smo životu svi smrtni, no posljednji dan ovoga života za svakoga je pojedinca uvijek neizvjestan. Ipak, u djetinjstvu se nadamo dostići razdoblje adolescencije; u adolescentskoj dobi mladost; u mladosti odraslu dob; u odrasloj dobi zrelost; u zrelosti starost. Nismo sigurni da ćemo to dostići, no nadamo se. Starost, naprotiv, nema pred sobom neko drugo razdoblje kojem bi se nadala; samo njezino trajanje nesigurno je… Ja sam voljom Božjom stigao u ovaj grad u najvećoj snazi svojega života, no sada je moja mladost prošla, a ja sam već star.”

Oko godine 110. još je jedan biskup, ali tek 60-godišnji, s praga starosti tog vremena, drage volje žurio u smrt. Bio je to slavni Ignacije Antiohijski (50-110) koji je na putu prema Rimu molio krš­ćane da ga ne sprječavaju u njegovoj nakani da postane mučenikom: “Pšenica sam Božja, i zubi me zvijeri melju, da se nađem čistim kruhom Kristovim.” Letimičan pregled duljine životne dobi nekih grčkih i latinskih crk­venih otaca ne otkriva ništa posebno. Neki su, na primjer, poput Bazilija Velikog živjeli tek 49 godina (330-379), drugi 60 kao Grgur Nazijanski (329/330-389/390), Irenej Lionski (140-200) i Tertulijan (160-220), treći 65 kao Justin Mučenik (100-165), Grgur iz Nise (330-395) i Klement Aleksandrijski (150-215). Neki pak posve blizu Polikarpu – Augustin 76 (354-430), Atanazije 77 (296-373) i Dalmatinac Jeronim 78 (342-420). No, svi su odigrali svoju neponovljivu ulogu i mogu nam itekako pomoći u našem duhovnom rastu, jačanju naše katoličke vjere te u strasti za svetoš­ću.

Objava Dobar život i sijede kose pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kateheze sv. Ćirila Jeruzalemskog. Kad je riječ o korizmi, ne treba nam dalje tražiti od kateheza koje je kandidatima za krštenje u Jeruzalemu tijekom korizme održao sv. Ćiril Jeruzalemski (315-386), bilo 347. godine kao mladi svećenik ili što je vjerojatnije oko 350. kao novopečeni biskup na biskupskoj stolici svetog grada gdje je naslijedio Maksima. Od ukupno 24 kateheze prva je uvodna Predkateheza dobrodošlice, a sljedećih pet govore o obraćenju od poganstva te izlažu nauk o krštenju i Vjerovanju. Kateheze od broja 6 do 18 predstavljaju neprekidnu katehezu o jeruzalemskoj ispovijesti vjere s naglaskom protiv arijanskog krivovjerja koje je tada bjesnilo. Posljednjih pet zvanih mistagoške tumače obrede krštenja i govore o krizmi, tijelu i krvi Kristovoj i euharistijskoj liturgiji. Osim ovih zadnjih koje su bile u uskrsnom tjednu, sve ostale su održane tijekom korizme, prije krštenja u vazmenoj noći. Zanimljivo je također da je Ćiril kateheze držane u bazilici Svetog groba izgovarao dok ih je netko od njegovih slušatelja bilježio u skraćenom obliku pa su kasnije kao prepisane stigle do nas. Za uvodnu i ovih prvih 18 kateheza općenito se smatra da zaista i potječu od Ćirila dok se za posljednjih pet misli da bi im tvorac mogao biti Ćirilov nasljednik, biskup Ivan Jeruzalemski (386-417).

Sv. Ćiril, koji se proslavio još i učenjem o božanstvu Duha Svetoga i bio sudionikom Carigradskog sabora (381), godine 357, u vrijeme velike gladi, rasprodao je skupocjeno crkveno posuđe kako bi sugrađanima kupio hrane zbog čega ga je krivovjerna stranka protjerala s biskupske službe. Isto im je pošlo za rukom kasnije u još dva navrata pa je ovaj crkveni otac od 38 godina biskupovanja čak 16 proveo u izgnanstvu.

U uvodnoj katehezi kojom Ćiril poučava one koji će tek biti prosvijetljeni krštenjem, ali i one koji su već kršteni, suvremeni čitatelj može pronaći bit ranokršćanskog shvaćanja korizme. Prema tumačenju ovog biskupa, korizma je za vjernike, krštene i za one koji se to spremaju postati. Da bi korizmeno odricanje donijelo pravog ploda, prvi je preduvjet vjera u Krista. Bez nje tih plodova neće biti. Korizma, istina, pretpostavlja duhovni napor vjernika, no djelo spasenja i usavršavanja naše duše pripada Bogu: “Bog koji poznaje tvoje srce i pažljivo motri iskrenog kao i licemjera, u stanju je očuvati iskrenog i dati vjeru licemjeru: čak i nevjerniku koji mu preda srce Bog može dati vjeru.”

Obraćenjem do novoga stvorenja. U Ćirilovim očima krštenje je samo početak jer je nakon njega u životu kršćanina nužno neprestano bdijenje i trajno obraćanje od grijeha da bi se sigurno stiglo u vječnu luku spasa. Krštenje je za njega novo rođenje duše, opravdanje, smrt grijeha, odjeća svjetla, sveti neizbrisivi biljeg, kočija koja vodi u nebo, dobrodošlica u kraljevstvo, dar posinjenja, okus raja, no na tom putu vreba zmija koja može ugristi nevjerom. Zaštita vjerniku od tih ugriza su evanđelje mira, postojana vjera, čvrsta nada, Gospodinova prisutnost, katolički nauk, sudjelovanje u svetim tajnama i danonoćna molitva. Molitva, post i pokora u svjetlu ovih Ćirilovih riječi služe pripremanju vjernika da dragovoljnim činima samozataje odbije svakodnevna iskušenja. Primjerice, tko se u korizmi drage volje odriče kakve hrane ili bilo čega drugoga, bit će sposobniji odoljeti kušnji grabežljivosti i sebičnosti koje mu svijet nudi.

Ćiril je od slušatelja zahtijevao da odmah odbace svako zlo djelo, nedolične riječi, putenost, strasti, pohlepu, blud i nečistoću, a da se obuku u svjetlu odjeću čistoće. – Imate 40 dana za pokoru. Ustrajete li u zlu, ne tražite milosti. Tko god je svjestan svojih rana, neka uzima melem, ako je netko posrnuo, neka ustane, upozoravao je Ćiril.

Melem nije nitko drugi nego Krist. Zato kandidatima za krštenje poručuje: “Pao si u mrežu Crkve. Dopusti, dakle, da budeš izvučen živ; nemoj bježati, jer je Isus taj koji te izvlači svojom mrežom kako bi ti dao ne smrt nego uskrsnuće nakon smrti. Moraš doista umrijeti i uskrsnuti. Umri grijehu i od danas živi za pravednost.”

Grijeh za Ćirila jest strašno zlo, ali nije neizlječivo. Od njega se, veli on, lako liječi obraćenjem, isto kao što se od užarenog komada uglja u ruci lako izbavlja onaj tko ugalj ispusti iz ruke. Svrha 40 dana korizme je da istinskim obraćenjem od vjernika grešnika naprave novo stvorenje, ono koje prima spasenje od Boga i kojemu se zato otvaraju vrata raja.

Objava Nemoj bježati od Isusa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ha, teško pitanje, ali ako se zađe barem nakratko u povijesne okolnosti njezina vremena i njen „život i djelo”, čini se da može. Prije svega, i što može biti veoma važno za nas u BiH, Katarina je imala iskustvo dodira sa svim vjerskim i kulturnim identitetima svoga vremena, prisutnima u njenoj i našoj zemlji. Poznavala je pravoslavnu tradiciju, budući da je po majci Jeleni bila podrijetlom iz zetsko-srpske pravoslavne velikaške obitelji Balšića. Po ocu Stjepanu Vukčiću Kosači, svadljivom, ratobornom i pustopašnom hercegu po kojem je Hercegovina dobila ime, drugom čovjeku kraljevstva, sklonom piću, provodima te ženidbama, ali i šizmatičnoj Crkvi bosanskoj, upoznala se i s tradicijom bosanskih i humskih krstjana, vjerske zajednice po nauku i upravi neovisne od Rima i Carigrada. Pristavši zatim u 21. godini na katolički brak s kraljem Tomašom, sklopljenim 1446. na Milodražu, u blizini Fojnice, tada uobičajenim brakom dogovorenim između dviju velikaških obitelji radi njihovih političkih interesa, povezala je dinastije bosanskih Kotromanića i humskih Kosača. Tim je vjenčanjem postignuto barem kratkotrajno primirje između zaraćenih strana te učvršćivanje bosanskog kraljevstva u odnosu prema katoličkom zapadu i Rimu, a pred opasnošću koja je s istoka Bosni prijetila od Osmanlija.

Naposljetku, doživjela je i iskustvo prisutnosti četvrte vjerske skupine, islama, koji u Bosnu pristiže s osvajačima s istoka i koji će zauzimanjem Bobovca 1463. godine te smaknućem kralja Stjepana Tomaševića, mačem i ognjem označiti kraj srednjovjekovne feudalne Bosne i prekid njenog života u okrilju tadašnje europske uljudbe, čiji je Bosna bila dio. Spašavajući se pred najezdom stranaca inovjeraca, Katarina je ostala bez djece Žigmunda i Katarine koji su pali u ropstvo, odvedeni u Carigrad, primivši na kraju islam. Do smrti u svojoj 54. godini Katarina ostaje prognanicom, potucajući se kao i sve izbjeglice svijeta od nemila (Dubrovnika i Šibenika) do nedraga (Rima) u kojemu će skončati 25. listopada 1478., svoju pobožnu dušu predajući Bogu, a Kraljevstvo ostavljajući Svetoj Stolici, ako se njena djeca ne vrate na kršćansku vjeru.

Prihvaćanje drugačijih

S tom raznolikošću ona se znala nositi ostajući svoja, a da pri tome nije bila ni protiv koga, birajući najposlije, dosljedno do kraja, makar i uz cijenu osobne žrtve, ono duhovno i životno mjerodavno što je prepoznala kao istinsko Božje određenje za sebe. Prihvaćanje drugačijih i različitih identiteta nije kod nje dolazilo izvanjskom prisilom međunarodne zajednice, još manje svjetskim pomodarstvom. Mirotvorstvo spram drugačijeg koji se krsti i Bogu moli na drugi način, nije bilo kod nje ni licemjerni igrokaz niti deklarativno „šupljiranje” kao što je slučaj danas u našoj zemlji gdje je multikulturalizam tek zastava ili paravan, nekada i puka dimna zavjesa na putu prema trajnom iskorjenjivanju drugačijeg, koji još uvijek stoji na putu potpunog prevladavanja naše vjere, naše nacije.

Kod Katarine je prijateljski stav nenasilja spram drugih identiteta proizlazio iz svijesti tkane pred Bogom i savješću o nužnom primanju društvene i vjerske stvarnosti onakvom kakva ona doista jest, kakvom su je povijesne prilike odredile i dopustila Božja promisao, ma koliko se to njoj sviđalo ili ne. Nije li to bitna poruka za nas u BiH? Moraju li naše različitosti ostati jedino povodima za trajne, nikad završene sukobe dok nam se zemlja sasvim ne isprazni od života i mladosti i ne postane posve besperspektivnom? Ne bi li se, unatoč negativnim iskustvima iz dalje i bliže prošlosti kod svih nas, trebalo napokon dogovorom opredijeliti da naše različitosti, bile nam drage ili ne, uistinu postanu naše bogatstvo te mjesta, povodi i načini, ne samo liječenja rana prošlosti, nego i istinskog susreta i dodira? U ime mira i budućnosti zemlje koju zajednički (još uvijek) zovemo Bosnom i Hercegovinom i svi, Hrvati, Bošnjaci i Srbi, smatramo – svojom?

Svijetla kruna roda svoga

Bosna Katarininog vremena svojom je neslogom sebi zaradila opasnosti i ubrzala svoj kraj, smatraju povjesničari poput Leonarda Valente. Stoga zabrinjava nesloga koju na javnoj sceni BiH među političkim protagonistima gledamo godinama i svakog dana. Najnoviji pokazatelj te razjedinjenosti „velikaša” upravo u vrijeme pisanja teksta (17. veljače) je jednostrana izvaninstitucionalna odluka bošnjačkog vrha o pokretanju obnove procesa tužbe BiH protiv Srbije pred međunarodnim sudištem. Prema dostupnim dokumentima, čini se da Katarina nije bila dio sličnog povijesnog taloga svoje epohe. Budući da su se preko BiH onda kao i danas prelamali interesi velikih sila, povijesni akteri su tada, kao i u naše vrijeme, koketirali sa svima koji su im jamčili vlast i prihode, prodajući sebe i svoj narod „za Judine škude”. Iz tog vrtloga interesa, spletki, sebeljublja, srebroljublja, dvorskog glamura i oholosti velikaša koji su razgradili onodobnu Bosnu, kao što će možda i ovu današnju BiH naše suvremene velmože, naklonjene materijalnim probicima i pohlepi svojoj i svojih stranačko-mafijaških hobotnica, a tuđim interesima (Moskva, Washington, Bruxelles, Istanbul), Katarina se uzdigla – i tu je primjer današnjim našim čelnicima, pa i puku – okretanjem istinskoj, neglumljenoj, nepatvorenoj duhovnosti (u njenom slučaju katoličkoj) i hrabrim proročkim silaskom među podanike, zanimajući se za njihovo stvarno, djelatno dobro.

„Svijetla kruna roda svoga”, kako ju je u pjesmi nazvao fra Ladislav Z. Fišić, najveći živući pjesnik među fratrima Bosne Srebrene, utjehu i mir pa i praktičan izlaz u burnim vremenima kaotičnih povijesnih previranja, našla je u pobožnom i svetom životu. U Bosni s mužem gradi crkve (Sveti Toma – Vranduk, Presveto Trojstvo – Kupres, Sveta Kata – Jajce, Sveta Marija – Greben, Sveta Marija – Jajce), šalje dar Gospi u Olovu u zahvalu što joj se izmiriše otac i muž, dočim se u izbjeglištvu u Rimu posvećuje asketskom životu kao pripadnica Trećeg reda sv. Franje Asiškog. U domovini joj nije bilo teško poučavati seoske žene i djevojke u ručnom radu, donijevši narodu oko Kraljeve Sutjeske zgodniju preslicu, o čemu svjedoči spomen ploča na crkvi u Olovu, da bi se u Rimu posvetila brizi za siromašne i bolesne, utemeljivši sa svojim dvorkinjama društvo pobožnih žena predano molitvi, kontemplaciji i pokori (L. Valenta).

Trajno utisnuta u identitet i kulturu

Nijedan lik bosanskohercegovačke povijesti nije tako zorno, upečatljivo i potpuno oslikao sudbinu ove zemlje, šibane povijesnim vjetrovima, kao što je to lik bosanske kraljice Katarine. Na rubu jedne epohe, kada je nasilno utrnuta istinski slavna srednjovjekovna povijest ove zemlje, koja je parirala u svom političkom, kulturnom i svakom drugom habitu srednjovjekovnim državama Europe, stoji upravo lik posljednje bosanske kraljice. Taj lik žene, majke, prognanice, obavijen tugom, boli i napuštenosti, oslikava u mnogočemu višestoljetnu povijest ove zemlje.

Baš kao takav, lik Katarine Kosače Kotromanić privlači, opominje i poziva da se mi, njezini potomci, koji su hodili i hode putovima nekada njezine domovine, zapitamo gdje smo mi u našem poimanju, doživljavanju Bosne, pa napose i samoj ljubavi i privrženosti prema njoj. Stoga, kraljica Katarina je mnogo više od djelića naše prošlosti, mnogo više od uspomena i tradicije. Ona je trajni lik, utisnut u identitet i kulturu sjećanja. Pečat trajno aktualan.

Leonard Valenta, Sarajevo, profesor povijesti i autor diplomskog rada “Katarina, posljednja bosanska kraljica”

Koliko je kraljica Katarina zbog svog besprijekornog života u Rimu bila na dobru glasu pokazuje i to što su je franjevci rimske crkve Ara Coeli, s kojima je bila povezana, odlučili pokopati na najreprezentativnijem mjestu crkve, u blizini svetišta (Bazilije Pandžić). Tamo se i danas, doduše u stupu svetišta, nalazi njena nadgrobna ploča s natpisom na latinskom jeziku i likom u naravnoj veličini, premda se zbog kasnijih obnova u crkvi ne može više sa sigurnošću reći gdje se točno nalaze njeni zemni ostatci. Upravo zbog groba naše kraljice ova je crkva već stoljećima mjesto obveznog pohoda hrvatskih i bosanskohercegovačkih hodočasnika vječnom gradu.

Putokaz svima nama

Iako nikada nije službeno beatificirana, niti je pokrenut ikakav službeni proces, u franjevačkim ljetopisima naziva ju se blaženicom. Sjećanje na nju živo je i danas, posebice u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Jajcu, Kupresu, po Hercegovini, ali i kod Hrvata diljem domovine i u iseljeništvu. Ovo rašireno narodno štovanje kraljice Katarine koliko je vrsta znakovitog glasa naroda, toliko je zapravo i najveći dokaz da pred sobom imamo lik iznimnog povijesnog i duhovnog velikana. Prave veličine pred Bogom i narodom, poviješću i vječnošću nisu oni koji upravljaju velikim carstvima i državama gvozdenom palicom, najčešće bešćutno i nemilosrdno odlučujući o sudbinama tisuća i milijuna. Još manje su to oni, nažalost brojni naši, koji se poput Kranjčevićeva gospodskog psića Kastora, podvita repa, ližući pete gospodarima, nadaju slasnoj kobasi, te bez časti i koristoljublja bespogovorno izvršavaju naloge političkih i gospodarskih moćnika ovog svijeta, sjedili oni u londonskom Cityju, otvorenim ili tajnim društvima, briselskim komisijama i Trilateralama, čak i onda kada to znači vidljivu nesreću za ovu zemlju i njene ljude.

Pravi državotvorni velikani i ljudske gromade, zvijezde na nebu, oni su poput Katarine koji svoje državničko, ljudsko i vjerničko dostojanstvo znaju brusiti strahom Božjim te ga osvijetliti njegovom Riječi, ali i posvjedočiti aktivnom ljubavlju prema čovjeku, makar bio i podanik, i makar ne bio našeg jezika, nacije i vjere. Očuvati dostojanstvo neokrnjenim u patnji, u stradanju, u prolaznosti i nestajanju, znači istovremeno spasiti obraz, čast pred ljudima, a dušu pred Bogom. Blaženoj našoj kraljici Katarini je Providnost Božja poslije dvadesetak godina oduzela kraljevsku krunu, no nije ju lišila kraljevskog dostojanstva. Povijesno trajanje njene slave i uspomene kod našeg naroda tomu je najbolji dokaz. Trpljenje koje nije mogla izbjeći niti htjela otkloniti od sebe pomoglo joj je da sjaj njezine krune ne ugase čak ni stoljeća. Dapače, reklo bi se da on sja i dalje, i sve snažnije. Kada joj je ostala samo ljudska vrlina, čestitost, plemenitost, dostupna svakom čovjeku i svakom vjerniku u Boga, kao jedini mogući izbor pred povijesnim mijenama – nije se bojala prihvatiti je. Tako se posvetila i upisala u povijest hrvatskog naroda, svoje Hercegovine i svoje Bosne. I u srca svih onih u BiH kojima je na duši istinsko dobro ove zemlje, zajedništvo i ravnopravnost njenih ljudi i naroda. Putokaz je to pa i svjetionik svima nama u ovoj zemlji, u ovo vrijeme bremenito izazovima i različitim mogućnostima. Da, upravo tako, Katarina kao kraljica mogućnosti različitog.

Objava Katarina Kosača-Kotromanić: Kraljica mogućnosti različitog pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Većina djece zapinjala je na njima i lomila jezike dok je po prvi put u životu izgovarala nepoznate, daleke pojmove kakvi su mudrost, razum, savjet, znanje, jakost, pobožnost i strah Božji. Djeca su se razlikovala samo po tome koja će prije, a koja kasnije nabubati ove pojmove. Iskreno govoreći, a uz sve dužno poštovanje prema pokojnim svećenicima fra Miji Mrljiću (1939. – 2011.) i fra Berislavu Kalfiću (1927. – 2012.) koji su te 1977. u župi Kraljeva Sutjeska (selo Čatići) pripremali djecu za prvu pričest – mi djeca pojma s pojmom nismo mogli imati što bi to bili ti darovi. Svojim ograničenim spoznajnim moćima devetogodišnjaka ili desetogodišnjaka naprezali smo se tek da ih povežemo s Duhom Svetim. Duh Sveti je bio Bog što smo opet znali iz onih šest glavnih istina naše vjere – Samo je jedan Bog, a tri su božanske Osobe – Otac, Sin i Duh Sveti. Otprilike to je bio – kapak.

Kod vjeronauka za krizmu, s 14 i 15 godina stvari su se koliko-toliko popravile. Dječji um bio je sada sposobniji da ove darove poveže s nečim božanskim što Bog besplatno šalje s neba u čistu dušu u trenutku svete krizme. Kako nas je župnik vlč. Stjepan Buček cijelo proljeće i do početka srpnja pripremao uz pomoć nezaboravnog katekizma Snagom Duha na kojemu se naraštaji odgojeni, mogli smo već biti u stanju uočiti vezu između darova Duha koje ćemo primiti na našoj krizmi s događajem silaska Duha Svetoga na Isusove apostole. (Na stranu što te 1983. u Slavoniji nisam uspio po prvi put uživo vidjeti biskupa koji je zbog zauzeća poslao nekog svog svećenika koji je, u mnoštvu druge djece, meni i čak trojici moje braće istog dana podijelio ovaj sakrament.) Silazak plamenih jezika, dakako, nitko nije vidio, no upamtio sam župnikove riječi da će nam ovi darovi pomoći da svoju vjeru ne zatajimo. U vremenu kada se od pravih vjernika tražilo da imaju petlju i plivaju protiv struje, od odlaska na mise i vjenčanja u crk­vi, kićenja bora, do slavljenja i čestitanja Božića u javnosti, slanja djece na vjeronauk, bilo je to snažno obećanje. Ono je obećavalo da će biti moguće vjeru očuvati u jednom za nju ipak nepovoljnom okruženju. (A kada je to vjeru lako očuvati?)

Nu, ni tada u teoriji nismo mogli puno znati što koji dar Duha Svetoga točno nosi. Štoviše, mali je broj krš­ćana koji bi poneku rečenicu mogli reći o ovim darovima. Kao i puno toga iz naše katoličke vjere, i ovo kod većine ostane na onoj šturoj katekizamskoj razini napamet naučenog ili odavno zaboravljenog.

Poboljšati samog sebe? Što da ne, ali kako?

Tko ipak iskreno baci pogled na godine nakon krizme, ne može ne primijetiti kako je u nekim trenutcima ili odlukama odlučivao i činio ono što je bilo pred Bogom ispravno i dobro makar je bilo zahtjevnije, teže pa i opasnije. Nerijetko je to bilo nešto jače od nas. Kao da je iz nas progovarala neka nadnaravna sila pa smo postupali upravo kako je trebalo. U nekim pak drugim okolnostima smo podbacili. Činili smo i birali nešto što nismo trebali, smjeli, nešto što krš­ćani ne čine, što se protivi Duhu Božjem.

Svi ti darovi Duha Svetoga, kako ćemo i naći u katoličkom nauku, zaista jesu trajne, nadnaravne kvalitete u nama koje nisu naše nego su od Boga. One služe našem osobnom posvećivanju tako što nas otvaraju poticajima Duha Božjega i čine pozornima na ono što Bog govori. One nam pomažu da surađujemo s miloš­ću Božjom te da volimo i hoćemo ono što Bog hoće.

Ako će ovo čitati mladi i oni koji se koriste kompjutorskim programima i nije im strano preuzimanje programa s mreže, mogli bismo reći da ovi darovi Božji predstavljaju neku vrstu nadogradnje našeg osnovnog sustava. Oni donose poboljšanu božansku inačicu nas samih – da bi naš sustav tj. mi mogli djelovati kako Bog zapovijeda.

Godine 1980. ili 1981., ako se dobro sjećam, u župi Kraljeva Sutjeska bila je najavljena krizma koju je zbog peripetija oko koju godinu ranije osnovane župe Haljinići biskup napokon otkazao. Dok je svećenik na kraju mise objavljivao tu vijest, netko od nezadovoljnih vjernika s kora crk­ve u selu Čatići je dobacio: „Ni ne treba nam krizma!” Kako god bilo, takav ogorčeni povik nezadovoljstva jednom odlukom nije mogao učiniti veću nepravdu darovima Duha Svetoga – koji su svakome prijeko potrebni, da bi poboljšao sebe i bio kompatibilan s Bogom. To Duh Sveti jedino može napraviti i nitko više.

Dar kojim shvaćamo kako shvaća Bog

Što se tiče dara razuma, glavna teološka odrednica veli nam da on pomaže shvatiti vjerske istine onoliko koliko nam je potrebno. Radi se o ulivenom daru Duha Svetoga koji se daje našem umu kako bismo objavljene istine vjere mogli shvatiti u njihovoj jednostavnosti i dubini. Dar razuma daje nam uvid u značenje onoga što vjerujemo. Ne treba ga stoga poistovjećivati s vjerom koja je pristanak našeg uma na ono što je Bog objavio.

U onima koji su od Duha Božjega primili ovaj dar on proizvodi tri glavna učinka. Prvo: osposobljava nas da proniknemo do same biti objavljenih istina vjere čak i onda ako ih nikada nećemo do kraja razumjeti. Drugo: ovaj nas dar potvrđuje u našem vjerovanju tako što nam daje veliku sigurnost u objavljenu riječ Božju. Treće: on nam pomaže da zaključujući iz objavljenih načela dolazimo do spoznaje brojnih istina.

Zvuči složeno? Pa, možda nam malkice upravo nedostaje dara o kojemu govorimo. Pomoći će nam papa Franjo. Govoreći o ovom daru u jednoj katehezi koncem travnja 2014., za razum je rekao da tu nije riječ o ljudskoj umnosti, odnosno o umnoj sposobnosti kojom možemo biti više ili manje obdareni: „Riječ je naprotiv o milosti koju samo Duh Sveti može uliti i koja osposobljava krš­ćanina da se izdigne iznad vanjskog obličja stvarnosti i pronikne dubine Božje misli i njegova nauma spasenja.” Prema Papinim riječima, taj dar nam pomaže da stvari shvaćamo na način kako ih shvaća Bog, da ih „čitamo iznutra”, Božjim umom, u njihovoj dubini, onako kako ih shvaća Bog. U dotičnom slučaju to bi značilo da nam taj dar pomaže shvatiti Isusovo učenje u evanđelju, odnosno da u tim riječima otkrijemo dubinu Božjih riječi. Do dubine tih riječi može doći samo uz pomoć dara Duha Svetoga, naveo je Papa.

Slično i fra Franjo Mušura (1918. – 2007.) u knjizi Vrijeme za Boga podsjeća da ovim darom Duha Svetoga prihvaćamo istine naše vjere i u njih se uživljavamo toliko koliko je potrebno za spasenje: „Pomoću toga dara nalazimo u vjeri radost, mir i sreću. Darom razuma Duha Svetoga vjerujemo u Sveto pismo i u njegovim riječima otkrivamo smisao koji nam je nekada, u prvom trenutku, sakriven. (…) Dar je razuma Duha Svetoga vidjeti u Bibliji Božju poruku.” Ovaj nam dar, dodaje Mušura, pomaže da onoliko koliko nam je potrebno uđemo u tajnu Boga i čovjeka, tajnu života i spasenja.

Mostarski biskup msgr. dr. Ratko Perić u knjizi Naravni porivi i nadnaravni darovi ovaj dar razuma/razumnosti naziva krepoš­ću koja se suprotstavlja i protivi lakomosti i raskošnosti. Dar razbora za njega je „umna sposobnost koja nam kazuje što valja izabrati u ovom kaosu svjetskome da bismo mogli izaći na pravu stazu spasa”. Svojstvo ili moć razbora podučava nas, naglasio je, „kako ćemo svoje porive i želje ravnati po vječnome zakonu, staviti ih na pravo mjesto po Božjoj zapovijedi”. Ovaj dar Duha Svetoga, podsjetio je biskup na riječi teologa Živana Bezića, olakšava nam da pravilno shvatimo svoj religiozni odnos prema Bogu te da na pravednosti temeljimo svoj odnos prema bližnjemu.

Imamo li u vidu samo nekoliko spomenutih natuknica, lako uviđamo koliko je pošteno zahvaliti Bogu za ovaj dragocjeni dar koji nam je Duh Sveti besplatno udijelio. Silno nam je, dakle, važan i prijeko potreban.

Objava Dar razuma – Do tajne Boga i čovjeka, života i spasenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.