Stjepan i Antun Radić su s vremenom od Hrvatske seljačke stranke stvorili pravi nacionalni pokret: „Neumornim su misionarskim radom za prosvjetno, kulturno i političko razvijanje seljaštva stekli slavu njegovih apostola. Njihova stranka je prva, a bit će i posljednja stranka seljaštva, na koje su građanske stranke gledale s omalovažavanjem kao na primitivni i nepismeni društveni sloj. Radići su djelovali potpuno suprotno. Oni su toga diva probudili iz letargije. Nikada još, od vremena seljačke bune Matije Gupca 1573., seljaštvo nije pokazalo toliku organiziranost, snagu i odlučnost. Radić im je razvio pravašku nacionalnu svijest, ali bez nacional-šovinizma. Klasna mržnja i borbenost protiv ‘gospode’ nije puno zaostajala za komunističkom, ali kao duboko narodni pokret Radićeva je stranka bila imuna od boljševičkoga intelektualnoga globalizma i nacionalnoga nihilizma, a oslanjala se na europske liberalne i demokratske zemlje. Sinteza socijalnoga, nacionalnoga i mirotvornoga izražena je u sintagmi ‘neutralna seljačka republika Hrvatska’; ta bi država bila otvorena za svestranu suradnju sa svim ostalim europskim narodima, prije svega susjednim. Takva parola nakon višestoljetnoga tlačenja i užasnoga četverogodišnjeg rata stvorila je ‘preko noći’ hrvatski svenarodni socijalni i nacionalni pokret. Od marginalne strančice do 1918., Radićeva je stranka na parlamentarnim izborima 28. studenoga 1920. četverostruko potukla hrvatske građanske stranke, iako su one imale i brojne listove i novac.” (D. Bilandžić). Režim u Beogradu će upravo s Radićem i njegovom strankom imati najviše problema u provođenju svojih velikosrpskih političkih planova i akcija.

Autoritarni obrat

Nakon ovih izbora u studenom 1920. parlament u Beogradu je odobrio, uz političke makinacije, 28. lipnja 1921., na obljetnicu Kosovske bitke, Vidovdanski ustav kojim je učvršćen dotadašnji centralistički ustroj države što je izazvalo veliko nezadovoljstvo hrvatskih predstavnika i još nekih drugih političkih grupa u parlamentu. Na to nezadovoljstvo nadovezale su se i političke tenzije koje su kulminirale ubojstvom ministra unutarnjih poslova Kraljevine SHS Milorada Draškovića za što su optuženi aktivisti Komunističke stranke, tada već treće najjače političke sile u državi, kojoj je zbog toga zabranjen rad.

Vlada kojom je ponovno predsjedao Nikola Pašić iskoristila je ovaj događaj za opsežniji autoritarni obrat kojemu je cilj bio ograničiti bilo kakav oblik opozicije. Prema drugom paragrafu Ustava, Kraljevina SHS je ustavna država i parlamentarna monarhija. Ona je ustavna država zato što Ustav predstavlja osnovni zakon iz kojega slijede i na kojem se temelje svi drugi zakoni koje donosi Narodna skupština. Kraljevina SHS je parlamentarna država zato što ima Narodnu skupštinu kao reprezentativno tijelo u kojem se iz većine formira vlada. Država je također i monarhija temeljena na principu primogeniture. Ovaj Ustav je izglasan običnom (natpolovičnom) većinom, što je bilo suprotno odredbama Krfske deklaracije i odlukama Narodnoga vijeća SHS koje su za tako važne odluke tražile kvalificiranu većinu. Ustav je zapravo ozakonio monarhijski oblik vladavine i ograničio parlamentarizam te učvrstio načelo unitarizma i državnoga centralizma. Tada je prvi put u povijesti ukinut i Hrvatski sabor što je izazvalo veliki val nezadovoljstva kod Hrvata.

Unutarnje uređenje države bilo je dakle strogo centralističko i cijelom državom upravljalo se iz Beograda kao glavnoga grada. Dvije najmoćnije političke stranke u vladi, Pašićeva Radikalna narodna stranka i Pribićevićeva Demokratska stranka, slagale su se s politikom centralizacije, no razilazile su se u pogledu nacionalnoga pitanja. U Ustavu je tako dogovorena kompromisna formulacija svojevrsnoga nacionalnog unitarizma s naznakama nacionalnih posebnosti. Radikalna narodna stranka bila je za nacionalne specifičnosti uz srpsku dominaciju, a Demokratska stranka zalagala se za jugoslavenski nacionalni unitarizam. Kompromis između te dvije stranke vidljiv je u imenu države (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) koje je troimeno, sa Srbima na prvom mjestu. Zatim, mnogo se puta spominje troimeni narod (jedan narod s tri imena), ali nekoliko puta govori se i o tri plemena jednoga naroda. Ta terminološka zbrka nije slučajna, nego rezultat kompromisa između tih dviju stranaka. Državni grb sklopljen je od srpskoga, hrvatskoga i slovenskoga grba i trebao je predstavljati državno ujedinjenje. Službeni jezik nazvan je srpsko-hrvatsko-slovenski. Centralizam se naročito vidio u ukidanju ranijih povijesnih pokrajina koje su smatrane plodom strane vladavine. Naime, cijeli jugoslavenski teritorij podijeljen je iznova u 33 oblasti, čime su granice Hrvatske nestale sa zemljovida, dok su granice Bosne i Hercegovine očuvane, jer je šest bosanskih oblasti točno odgovaralo ranijoj austrougarskoj podjeli na šest okruga (Kreise).

Centralizirana moć

Najviši organi vlasti u državi su prema ovom Ustavu bili kralj, vlada i Narodna skupština. Nositelji zakonodavne vlasti bili su kralj i Narodna skupština. Zakoni koje je prihvatila skupština postajali su valjani tek nakon kraljeva potpisa koji je praktično gledano bio iznad skupštine. Izvršnu vlast imala je vlada koju je birala većina u parlamentu, ali i nju je morao odobriti kralj. Nositelji sudske vlasti bili su sudovi, nominalno nezavisni, ali i oni su izricali presude u kraljevo ime, a sam kralj ih je postavljao.

Iako se formalno govorilo o trodiobi vlasti, u praksi se radilo o koncentraciji moći u osobi kralja koji je mogao raspustiti Narodnu skupštinu i vladu kad je htio. Od 23 krize vlade u razdoblju između 1918. i 1929. samo ih je dvije izazvala Narodna skupština, sve ostale kralj. On je mogao intervenirati u sve tri grane vlasti. Bio je nedodirljiv, iznad svake druge instance. Ni za što nije morao odgovarati, a nije ga se moglo ni optužiti zbog njegovih političkih odluka. Prema Ustavu kralj je bio i vrhovni zapovjednik vojske, objavljivao je ratove i potpisivao mir, a predstavljao je zemlju i u inozemstvu te u kontaktima s drugim državama. Srpski političari, koji su bili najsnažnija grupacija u parlamentu, uspjeli su takvim Ustavom osigurati vlastitu prevlast u državi. Ustav je osnažio velikosrpske pozicije u državi i izvan nje i dao pravni temelj protiv svih federalističkih pokušaja koji su tražili jednakopravnost naroda, a ne prevlast jednoga naroda.

Treba reći da je taj Ustav donesen u situaciji kada je međunarodna zajednica pogodovala velikosrpskom hegemonizmu. Od nastanka Kraljevine SHS velike sile bile su sklone srpskim političarima i kralju jer su u njima i u takvoj centraliziranoj moći vidjeli vjerne saveznike na inače nestabilnom balkanskom području. Kad je Ustavom riješeno pitanje unutarnjega uređenja i zaključeno razdoblje bez ustava, a vlast centralizirana, pripremljen je put za srpsku hegemoniju što je izazvalo snažne reakcije snaga i stranaka koje su se protivile centralizaciji. Činjenica koja je dodatno otežala situaciju bila je što u trenutku prihvaćanja i odobravanja ovoga Ustava, u Narodnoj skupštini gotovo uopće nije bilo hrvatskih i slovenskih zastupnika, pa je on prihvaćen voljom srpskih zastupnika i uz pomoć potkupljenih skupina.

Objava Kraljevina Jugoslavija: Državno uređenje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Budući da su Srbi i Hrvati bili najbrojniji narodi u obje Jugoslavije i jer su na mnogim područjima države živjeli izmiješano, njihovi međusobni odnosi i hrvatsko nacionalno pitanje postali su najvažniji i najteži dio jugoslavenskoga etničkog i državnoga problema. Problem je bio što činom ujedinjenja u Kraljevinu SHS nije dano nikakvo jamstvo protiv hegemonije Srbije, čija je vojska odmah zaposjela sve teritorije Južnih Slavena iz bivšeg Austro-Ugarskoga Carstva, uključujući i Crnu Goru, ostvarujući svoj davni san o pansrpskoj uniji. Srbi su se tako vrlo lako prilagodili novonastaloj situaciji bez ikakvoga osjećaja pretrpljene štete po vlastite nacionalne interese, dok za druge narode to ujedinjenje nije bilo baš tako jednostavno. Naime, Hrvati i Slovenci našli su se unutar unitarne države sa Srbijom i Crnom Gorom, samo mjesec dana nakon duge vladavine Habsburške Monarhije. Za njih su odluku o ujedinjenju sa Srbijom donijele okolnosti i političari koji nisu znali kako uspostaviti vlast i kako se njome služiti u trenutku pada Austro-Ugarske.

Nijedan južnoslavenski narod, pa ni srpski, nije dobio mogućnost izraziti vlastite želje ili političke inklinacije putem referenduma ili bilo kakvoga drugog oblika glasanja. Neki hrvatski povjesničari (I. Banac) drže da bi se, da je bilo omogućeno takvo demokratsko izjašnjavanje naroda, među Hrvatima vjerojatno pokazala velika opozicija ujedinjenju sa Srbijom.

Posrbljivanje nove države

Čim je s vojskom i policijom preuzela kontrolu u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Vojvodini (tzv. „prečanski krajevi”), srbijanska je politička elita počela graditi centralističku državu, lomeći sve otpore na tom putu vojno-policijskim metodama i osloncem na srpsko pučanstvo u nesrpskim zemljama. Nova vlada Kraljevine SHS u kojoj su većina ministara bili Srbi, a kojom je predsjedao S. Protić, ubrzo je započela snažnu politiku posrbljivanja nove države. Među unitaristima posebno se isticao ministar unutarnjih poslova S. Pribićević, sposoban srpski političar iz Hrvatske koji je bio potpredsjednik Narodnoga vijeća. Zalagao se za brisanje svih nacionalnih specifičnosti i stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije. Osjećaj nestabilnosti i napetosti unutar nove države ponukao je jedan dio vladajućih političkih struktura da usmjere pozornost k stvaranju snažnih centraliziranih institucija koje su, po uzoru na francuski model, trebale osigurati konsolidaciju državnoga uređenja. Tome u prilog išlo je i osobno uvjerenje kralja Aleksandra da su nazivi Slovenci, Srbi i Hrvati tek tri sinonima koji označavaju jedan te isti narod – naravno srpski.

Već na samim počecima života u novoj državi postupci vlade u Beogradu izazivali su opravdano nezadovoljstvo u zapadnim dijelovima Kraljevine SHS. Bilo je nezadovoljstva zbog činjenice da su u samom sastavu nove vlade apsolutnu većinu činili Srbi. Zatim je prilikom promjene novca srpski dinar precijenjen u odnosu na austrougarsku krunu i forintu te je od svake novčanice odbijano 20 % vrijednosti što je izazivalo velik val nezadovoljstva među narodom. Počela je odmah i praksa favoriziranja po nacionalnoj liniji prilikom zapošljavanja pri popunjavanju činovničkog aparata.

Za Srbe je utrnuće Kraljevine Hrvatske i stvaranje centralističke Jugoslavije bio vrhunac ostvarenja nacionalne ideje, a za Hrvate apsolutno neprihvatljivo rješenje

Stoga su 5. prosinca 1918. u Zagrebu izbile demonstracije protiv ujedinjenja sa Srbijom koje su ugušene u krvi. Naime, u Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta pa su to učinili nakon tri dana. Ulazili su i u škole, prekidali nastavu te gimnazijalce odveli na ulice da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ta je režimska proslava protekla u grubom vrijeđanju Hrvata što je izazvalo velik bijes javnosti ionako ogorčene time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda.

Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugoga reda, u velikom broju dolaze na tada već prazan Trg bana Jelačića, a pridružuju im se i pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici i protiv ujedinjenja sa Srbijom. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu, i razmjestio je na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka došla na Jelačićev trg, istoga trenutka na masu ljudi je otvorena mitraljeska vatra, bez milosti ili bilo kakvoga znaka upozorenja. Ubijeno je 13, a ranjeno 17 ljudi. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto i kako se neće dopustiti nikakvi prosvjedi protiv nove vlasti. Grga Anđelinović se tim svojim zločinom nad mirnim prosvjednicima pohvalio u beogradskoj skupštini pred zastupnicima rekavši: „Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.”

Unitaristička jugoslavenska teza

Kralj Aleksandar je odmah po nastanku nove države iskazao sklonost da se ponaša diktatorski jer je premijerski mandat povjerio Stojanu Protiću, čelniku Narodne radikalne stranke, a ne Nikoli Pašiću kako je već prije bilo uglavljeno u međustranačkim dogovorima. Novi ministar unutarnjih poslova Svetozar Pribićević se isto tako ponašao vrlo nesmotreno provodeći u djelo vlastite ideje o stvaranju unitarističke i centralističke države. Odmah je na samom početku i prilikom samih demonstracija u Zagrebu na vidjelo izbio sukob između Hrvata i Srba o tomu kako treba biti uređena nova država: „Glavni problem u stvaranju centralističke države bili su Hrvati kao najjača nacija. Teza V. Karadžića, J. Cvijića i drugih da su Hrvati i Muslimani dijelovi srpskoga naroda druge konfesije i da se moraju pretopiti u Srbepotisnuta je, a aktivirana parola o jednom troimenom narodu koji će zajednički kao ‘rođena braća’ graditi svoju državu. Ta unitaristička jugoslavenska teza čini apsurdnom ideju autonomije, a pogotovo ‘države u državi’. Nasuprot tome, hrvatski narod s neprekinutim ’tisućgodišnjim ograničenim suverenitetom’ nije kao zrela nacija mogao prihvatiti ništa manje od onoga što je imao u Habsburškoj Monarhiji, što znači da bi prihvatio federaciju, mada je stvarno težio državnoj samostalnosti. U takvu povijesnom kontekstu za Srbe je utrnuće Kraljevine Hrvatske i stvaranje centralističke Jugoslavije bio vrhunac ostvarenja nacionalne ideje, a za Hrvate apsolutno neprihvatljivo rješenje. Sukob dviju državnih ideja, srpske i hrvatske, nastao sredinom XIX. stoljeća, zaoštrio se dakle u času stvaranja nove države 1918. godine” (D. Bilandžić).

Objava Kraljevina Jugoslavija: Prosinačke žrtve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ali hrvatski narod je neravnopravan posebno unutar samoga sebe jer je jedna politička stranka potpuno uništila opoziciju i sasvim zanemarila interese većine svoga naroda, povezujući se s velikosrpskom politikom koja je uništila budućnost hrvatskoga naroda u BiH

Badava što su mnogi od tih zločina i dokumentirani i snimljeni, što su izrečene i presude na najvišim međunarodnim sudovima, Srbija i njezina ispostava u BiH, tzv. Republika Srpska, ne samo da se nisu pokajali zbog tolikih zala, zločina i razaranja koje su nanijeli svojim najbližim susjedima nego je narativ koji vlada u medijima s obje strane granice isti kao i devedesetih godina. Naime, Srbe se opet proglašava ugroženima, protiv njih se opet navodno urotio čitav svijet, oni nikad nikome nisu učinili ništa nažao nego su se kroz čitavu povijest borili protiv stranih zavojevača i oslobađali čak i druge narode, oslobađajući ih zapravo od njihovih života, domova i zavičaja…

„Velika zabrinutost”

Zadnjih mjeseci se sva fašistoidnost srpske politike mogla itekako vidjeti u događajima u Crnoj Gori i u narativu koji se koristi u srpskim medijima, u kojima se Crnogorcima uopće ne priznaje njihova nacionalnost, kao što se rasistički već desetljećima odnose i prema Albancima koje smatraju nižom „rasom”. Bošnjacima se isto tako niječe njihova nacionalna svijest pa ih se naziva samo muslimanima kao što to uporno radi Milorad Dodik.

Svu tu politiku koju u Srbiji utjelovljuje lažni mirotvorac Aleksandar Vučić, a u Bosni i Hercegovini Milorad Dodik svesrdno potpomaže SPC na čelu s vladikom Irinejom i njegovim suradnicima od najnižega do najvišega klera. Onima koji se k’o biva stalno nešto iščuđavaju srpskim patrijarsima, vladikama i sveštenicima preporučujem da pročitaju odličnu knjigu Milorada Tomanića Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj pa će im neke stvari biti puno jasnije i tome iščuđavanju će doći kraj. Međunarodna zajednica utrošila je milijune dolara u beskorisno gubljenje vremena i dovođenje čelnika Pravoslavne Crkve i nižega klera na tzv. mirovne radionice u kojima bi se svaki od naroda trebao susresti sa zločinima koji su počinjeni u ime vlastitoga kolektiva. Ideja po sebi nije ni loša, ali nikad nisam nigdje uspio pročitati niti sresti ijednoga pravoslavnog svećenika ili vladiku koji će izreći jednu jedinu kritičku riječ recimo o notornim zločincima poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića, a da ne idemo dalje u povijest pa da ne spominjemo Dražu Mihailovića i mnoge druge čelnike četničkoga pokreta koji su odgovorni za smrt tolikih tisuća nevinih ljudi, žena i djece koji su pobijeni samo zato što nisu bili Srbi. Što je najžalosnije od svega, u svemu tome naivno sudjeluju i čelnici Crkve kojoj i sam pripadam zanoseći se nekim ekumenizmom s Pravoslavnom Crkvom koji je u ovoj konstelaciji sasvim besmislen i nemoguć. Stoga je vrlo teško shvatiti i onako blagonaklon odnos Vatikana prema srpskom patrijarhu Irineju.

A kako se prema ovom bujanju velikosrpskoga fašizma danas postavljaju međunarodna zajednica, hrvatska i bošnjačka politika? Nikako, bezidejno, smušeno i kalkulantski. Međunarodna zajednica kao i na početku rata na sve otvorenije Dodikove nasrtaje na Daytonski sporazum i normalno funkcioniranje ove zemlje izražava kao i uvijek „svoju veliku zabrinutost” i poziva na dijalog i rješavanje nagomilanih problema. Sva jalovost te politike se ogleda u OHR-u i Inzku kojima ne znam što bi još trebao uraditi Milorad Dodik da krenu u odlučniju akciju i stave mu do znanja da je dosta više višedesetljetnoga izluđivanja naših naroda u BiH koji se upravo zbog ovakve politike masovno iseliše na zapad, počevši od Banjaluke, Sarajeva, Mostara i drugih krajeva.

Stanje ipak nije beznadno, barem još uvijek, jer za razliku od ’91. i ’92. više nema JNA, tisuća tenkova, brojne avijacije i prepunih skladišta oružja na strani samo jednoga naroda

Hrvatska politika u BiH je još od Mate Bobana, Ante Jelavića do današnjega čelnika bosanskohercegovačkoga HDZ-a Dragana Čovića obični privjesak i sluškinja velikosrpske politike, što je više nego jasno svakome tko iole prati hrvatsku politiku u BiH, posebno medije i portale iza Ivan Sedla, koje čvrsto pod svojom kontrolom drži ta stranka. To se zorno pokazalo i vezano za zadnju krizu glede odluke Ustavnoga suda vezano za poljoprivredno zemljište u tzv. Republici Srpskoj. Moglo se tako u bh. izdanju Večernjega lista pročitati krokodilske suze glavnoga urednika Joze Pavkovića i njegovih novinara koji su se otvoreno svrstali na stranu Milorada Dodika i srpske politike u ovoj krizi, tako da Pavković čak žali što je Ustavni sud navodno oduzeo Republici Srpskoj 3,5 % teritorija. A koliko je zemlje, kuća, livada, šuma i samih života tzv. Republika Srpska uzela njihovim sunarodnjacima u tome etnički potpuno očišćenom entitetu, to kod herceg-bosanskih medija nećete pročitati. Dapače, pročitat ćete otvoreno navijanje za srpsku politiku i Milorada Dodika. Tako se ovdje vrlo jasno pokazuje ono što su starozavjetni proroci govorili židovskom narodu, naime da sve zlo dolazi iz njega samoga.

Truli kompromisi

Hrvatski narod je neravnopravan u odnosu na druga dva naroda politički i na mnogim drugim područjima života, posebno tamo gdje su manjina, kao što su i druga dva naroda neravnopravna tamo gdje su manjina. Ali hrvatski narod je neravnopravan posebno unutar samoga sebe jer je jedna politička stranka potpuno uništila opoziciju i sasvim zanemarila interese većine svoga naroda, povezujući se s velikosrpskom politikom koja je uništila budućnost hrvatskoga naroda u BiH.  Zato je vrijeme da se HDZ, tzv. Hrvatska demokratska zajednica preimenuje i službeno u SHDZ, u Srpsko-hrvatska demokratsku zajednicu pa da stvari budu potpuno čiste i na jezičnoj razini. Ne kažem i ne tvrdim pri tome da i među običnim članovima i dužnosnicima HDZ-a nema časnih i poštenih ljudi koji u vlastitim sredinama pokušavaju popraviti stvari onoliko koliko mogu. Neki dan je čak i Niko Lozančić poslao otvoreno pismo Čoviću pitajući ga dokle će HDZ raditi za interese Milorada Dodika i SNSD-a, što je, naravno, prešućeno u većini medija, a on je i marginaliziran u stranci vjerojatno zbog toga što se nije slagao s takvim ponašanjem. Hrvatska vlada i novi hrvatski predsjednik moraju otvoreno računati s činjenicom da Hrvate u BiH zastupa netko tko je najvjerniji sluga velikosrpske politike u Bosni i Hercegovini i uvijek budno filtrirati (dez)informacije koje mu se serviraju iz tih krugova.

Stanje ipak nije beznadno, barem još uvijek, jer za razliku od ’91. i ’92. više nema JNA, tisuća tenkova, brojne avijacije i prepunih skladišta oružja na strani samo jednoga naroda, a tu je i nezanemariv utjecaj NATO-a tako da neki veći sukob u ovom nije na vidiku. To naravno ne znači da taj sukob nije moguć i da se velikosrpskoj politici ne treba čvrsto i muški suprotstaviti. U suprotnom, moguće je očekivati i najgori ratni scenarij. Mlaki i nesposobni Hrvati i Bošnjaci stoga bi se, ako ništa drugo, konačno trebali ugledati u Albance i Crnogorce koji su jedini na ovim područjima uspjeli naći recept kako se uspješno oduprijeti revivalu srpskoga fašizma koji nikako ne uspijeva izaći na kraj s onima koji se čvrsto postave prema njima.

Objava Novi zamah velikosrpske politike pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tužnu sudbinu je doživjelo i hrvatsko selo Briševo. Brigade iz sastava Banjalučkoga korpusa Srpske vojske, prijedorska 5. kozarska brigada i sanskomošćanska 6. krajiška brigada uz pomoć Srba iz susjednih sela izvršile su 24. i 25. srpnja mješoviti napad topništvom, minobacačima i pješaštvom, a potom su ušle u to selo te su na posebno okrutan način pobile 67 civila među kojima veliki broj starijih osoba i djece. Inače su srpske snage u ovim pokoljima u ljeto 1992. u prijedorskoj općini između ostalih ubile ukupno 102 djece, što na poseban način govori o nakani potpunoga uništenja nesrpskoga stanovništva ovih krajeva i strašna je nepravda što je Haški sud ograničio optužbu za genocid samo na Srebrenicu jer je u Prijedoru bio isti modus operandi kao i u Srebrenici.

Tužna sudbina

Selo i župa Briševo izbrisani su sa zemljopisne karte i danas nitko tamo ne živi. Slična stvar dogodila se i s hrvatskim selima od Johovca, preko Foče, Komarice, Cera, Modrana, Plehana, Dervente, sve do Bosanskoga Broda jer nakon agresije nije ostao ni kamen na kamenu u tim selima. Danas na potezu od Doboja do Bosanskoga Broda, nekad najkompaktnijega hrvatskog područja u Bosni, živi tek nešto više od 800 starijih ljudi. Ono što posebno boli svakoga normalnog čovjeka jest odnos službenih hrvatskih vlasti i medija prema sudbini briševskih i posavskih Hrvata. Ni HDZ i Dragan Čović, ni hrvatski predstavnici u vlasti Republike Srpske iz ove stranke nikad nisu obišli Briševo, nikad ga nisu ni spomenuli u svojim javnim nastupima. Teško ćete u Večernjem listu ili na tzv. hrvatskim portalima u BiH ikad naći išta napisano o Briševu i stradanju posavskih Hrvata.

Nedavno je prošla još jedna tužna 25. obljetnica uništenja posavskih sela, a ni spomena, ni jedne jedine riječi o najvećem egzodusu Hrvata u zadnjem ratu… Tuga, jad i čemer kakvi nas ljudi vode i kako se selektivno odnose prema žrtvama. Zbog toga što je to korisno opstanku na vlasti treba stalno, svaki dan iznova, potencirati hrvatske žrtve od strane bošnjačke vojske, ali potpuno prešućivati neviđene masakre i uništenja koje je počinila srpska vojska. Zar i jedne i druge žrtve ne zaslužuju jednak tretman? Prave europske vrijednosti stožerne hrvatske stranke, nema šta!

Lažni borci protiv terorizma

Kao što smo mogli čitati u medijima, Saudijska Arabija, Egipat, Bahrein i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) u ponedjeljak su zaredom objavili prekid diplomatskih i drugih veza s Katarom optužujući ga za „potporu terorizmu”, napose mrežama Al-Kaidi, džihadističkoj skupini Islamskoj državi (IS) i Muslimanskom bratstvu. Sve se to događa nakon samo nekoliko tjedana od posjeta novoga američkog predsjednika Donalda Trumpa Saudijskoj Arabiji gdje je s tamošnjim vlastima sklopio dogovor o izvozu američkoga oružja toj državi u vrijednosti od 360 milijardi dolara. Ovoj izolaciji Katara obradovao se i izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman koji je izjavio kako „odluka većine monarhija Zaljeva da prekinu veze s Katarom otvara put za suradnju s tim zemljama u borbi protiv terorizma koji sponzorira Katar”.

U čitavoj ovoj lažnoj borbi protiv terorizma glavni akteri podcjenjuju zdrav razum i činjenice koje su više nego jasne, a one govore kako je Saudijska Arabija, koja bi tobože trebala voditi glavnu borbu protiv terorizma, glavni i najopasniji financijer terorizma u svijetu. Nema terorističke skupine kojoj nisu pomagali i kojoj ne pomažu. Posebno je licemjerno što oni prigovaraju Kataru da financira ISIL. Da nije bilo ruske intervencije u Siriji, zločinci iz ISIL-a i tzv. umjerene oporbe koju je isto tako licemjerno pomagao SAD, Sirija bi danas bila potpuno uništena, a crna zastava ISIL-a bi se vijorila u Damasku. Saudijska Arabija je uz pomoć američkih i zapadnih zemalja gotovo uništila tu divnu sekularnu državu i opsesivno napadala sirijskoga predsjednika Assada nazivajući ga najvećim zločincem na svijetu. Badava su bili pozivi svih objektivnih promatrača i vođa kršćanskih Crkava koji su upozoravali i SAD i zapadnu javnost da daju podršku najvećim koljačima i zločincima iz ISIL-a koji u potpunosti uništavaju kršćanstvo i ubijaju kršćane gdje god stignu. Saudijska Arabija je izgradila na tisuće džamija po Europi i svijetu, nažalost, i po Bosni i Hercegovini te financira na tisuće radikalnih imama koji u tim džamijama propovijedaju džihad i mržnju prema nevjernicima, prema zapadnoj civilizaciji, nagovaraju mlade ljude da se dižu u zrak i ubijaju nedužne stanovnike europskih gradova.

Katar je izrazio žaljenje zbog odluke Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina te Egipta da prekinu diplomatske odnose zbog navodne podrške terorizmu. „Mjere su neopravdane i zasnovane na tvrdnjama i optužbama bez temelja”, kaže se u saopćenju Ministarstva vanjskih poslova Katara. Ustvrdili su da ta odluka neće utjecati na normalan život građana i stanovnika Katara. SAD, Saudijska Arabija i Izrael su se odlučili na ovaj čin prvenstveno zbog Irana, te trajne opsesije vehabijske Saudijske Arabije i njezinih saveznika, a zamjere Kataru što su njihove vlasti izjavile kako su protiv eventualnoga napada na Iran. Naš ponajbolji stručnjak za događanja na Bliskom istoku Zlatko Dizdarević ovako odgovara na pitanje zašto je na red došao Katar: „U svijetu poput saudijskog, svi koji nisu vehabijske provenijencije, neprijatelji su. Prvi je Iran, a odmah iza njih su Muslimanska braća kojima, ruku na srce, u priči o podršci ekstremizmu nije baš ‘maslo za ramazana’, ali nije to ni na način ni po obimu ono što su IS, Al-Qaeda, sjekači glava i bombaši po svjetskim ulicama… Osnovni pokretač, Trump, ne shvata ili ne želi shvatiti išta o Bliskom istoku mimo sasvim ogoljenog profita iz posla s oružjem. Upregao je u igru Saudijsku Arabiju, igrača kojim vlada opsesija novca, moći, vjerskog liderstva i mržnje spram Irana. Katar je usputna priča koja je poslužila kao okidač u velikoj i nekontroliranoj igri druge vrste. Sve se skupa uklapa i u stare istine prema kojima se ‘zatvaranje’ jednog ratišta (polako, ali sigurno i Sirija i Irak) definira kao neophodnost otvaranja novog. Tako planeta i moćnici funkcioniraju odavno.”

Nažalost, politika se danas totalno pervertirala i od brige za opće dobro postala glavni pokretač ratova u kojima se na patnji običnih ljudi zarađuju ogromna bogatstva.

Objava (Ne)moralnost politike pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Strossmayerovo jugoslavenstvo, koje je zapravo bilo dopunjen i osuvremenjen Gajev ilirizam, imalo je kao krajnji cilj uniju Južnih Slavena na temeljima zajedničkoga jezika. No, taj krajnji cilj nikada nije bio artikuliran jer bi to značilo veleizdaju prema Monarhiji. Kako bi se to postiglo, Strossmayer je financirao različite kulturne ustanove kojima je svrha bila izvući Hrvate iz njihovoga provincijskoga autizma i dovesti ih u kontakt s aktualnom europskom mišlju koja bi pomogla pri formiranju južnoslavenske nacionalne kulture. Osnutak JAZU (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti) i utemeljenje Sveučilišta u Zagrebu bile su ključne točke Strossmayerova programa. Te su institucije trebale ubrzati ujedinjavanje svih južnoslavenskih narječja u jedan zajednički jezik (po ilirskom obrascu) koji bi postao temelj za željenu uniju. Zagreb je trebao postati centar zajedničkih južnoslavenskih umjetnosti, humanističkih i prirodoznanstvenih istraživanja te odgojnih institucija. Veliko bogatstvo biskupa Strossmayera korišteno je za potporu školama, publikacijama, izložbama i mnogim kulturnim institucijama od Kranjske do Bugarske.

Program ujedinjenja

Josip Juraj Strossmayer nadao se da će kulturno ujedinjenje Južnih Slavena biti osnova za njihovo kasnije političko udruživanje. On je formulirao program jugoslavenskoga ujedinjenja pošavši od činjenice da su Južni Slaveni povijesno već formirani posebni narodi, a da njihova buduća jugoslavenska politička unija mora biti zajednica jednakopravnih naroda. Njegova ideja jugoslavenstva bila je usmjerena k jednoj federativno uređenoj Jugoslaviji koja bi za temelj imala uvažavanje različitih nacionalnih individualnosti svih naroda u budućoj zajednici. Svoje ideje o narodnom i državnom ujedinjenju Južnih Slavena Strossmayer je izložio u programatskom tekstu iz 1874. godine:

▪ krajnji cilj Hrvata, Srba, Bugara i Slovenaca jest ujedinjenje u nezavisnu, slobodnu, nacionalnu jugoslavensku državu; forma i politička narav države odredit će se poslije;

▪ temelj ujedinjenja leži u jeziku, kulturi i moralu naroda;

▪ pojedinačna plemena koja formiraju jugoslavensku naciju moraju biti jednako vrijedna i imati ista prava;

▪ u jugoslavenskoj državi morat će se poštivati različitosti i autonomija svake zemlje koja postane dijelom te države.

Veliki san katoličkoga biskupa Strossmayera bilo je okončanje vjerskoga raskola, pomirenje Rimokatoličke Crkve i istočnih Crkava, pogotovo među Južnim Slavenima, jer podjela nije povoljno utjecala na borbu za njihovo ujedinjenje. U tom kontekstu treba tumačiti njegovo ponašanje na Prvom vatikanskom koncilu i njegovo protivljenje dogmi o papinoj nezabludivosti. No, djelovanje u smjeru ujedinjenja južnoslavenskih naroda uvelike je ovisilo o međunarodnoj političkoj situaciji. Strossmayer, Rački i njihovi suradnici bili su svjesni te činjenice pa su, za razliku od Ante Starčevića, djelovali uglavnom u habsburškom okviru, skrivajući svoj konačni  cilj – osnivanje federativne južnoslavenske države izgrađene na ruševinama Habsburške Monarhije, koja bi uključivala Srbiju i Crnu Goru.

Njihov je program ujedinjenja predviđao razvoj toga projekta kroz pojedine etape. Prvu etapu činilo je formiranje različitih političkih jedinica Južnih Slavena unutar postojeće Monarhije. Drugu je činilo povezivanje jedinica unutar Monarhije u trijalističkom smislu, a treću i posljednju (nakon pada Monarhije) spajanje južnoslavenskih entiteta s drugim već postojećim južnoslavenskim državama (Srbijom i Crnom Gorom) na ravnopravnoj osnovi. Tako bi se formirala federativna jugoslavenska država u kojoj bi svi narodi imali jednaka prava.

Političko sredstvo za postizanje ovoga cilja bila je Narodna stranka koju je osnovao i vodio sam Strossmayer. Ona je vodila dvosmislenu politiku prema Monarhiji –  s jedne strane proklamirala je vjernost toj državi, a s druge su održavani tajni kontakti sa srpskom vladom radi formiranja „savezničke države”. Na čelu srpske vlade 60-ih godina XIX. stoljeća bio je Ilija Garašanin, zagovornik ideje i programa Velike Srbije. Strossmayerova ideologija jugoslavenstva nije mu mogla biti prihvatljiva, kao uostalom ni drugim sudionicima političkoga života u Srbiji jer nisu prihvaćali plan Strossmayera i njegovih suradnika o jednakopravnosti svih južnoslavenskih naroda, a posebno im je smetala njihova doktrina o hrvatskom „političkom narodu” i historijskom pravu hrvatske države na glavninu zapadnoga Balkana. Jugoslavenska ideja sporo se probijala u politički život Srbije jer su političke elite smatrale kako ona sa sobom donosi opasnost od prevlasti austrijskih Južnih Slavena nad drugima (pritom se mislilo na Hrvate i Slovence koji su još bili pod Austro-Ugarskom Monarhijom) budući da su bili brojniji, ekonomski i politički razvijeniji te pod utjecajem zapadne kulture. Uostalom, srpska politika tražila je drugo rješenje – stvaranje Velike Srbije u koju bi ušli svi ostali narodi. Premda je i u Srba bilo pojedinaca koji su jugoslavenstvo smatrali faktorom ujedinjenja Južnih Slavena, kako se Prvi svjetski rat približavao svome kraju, Srbi i njihovi političari uglavnom su izjednačavali srpstvo i jugoslavenstvo.

Objava Strossmayerovo jugoslavenstvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U svom sve očitijem bezumlju neki dan je iznova zaprijetio Europljanima: „Još jednom se obraćam Europljanima. Turska nije zemlja s kojom se može naguravati, s čijom se čašću može igrati, čiji se ministri mogu izbacivati. Cijeli svijet pozorno prati što se događa. Ako se nastavite ovako ponašati, sutra nijedan Europljanin ni u jednom kraju svijeta neće moći sigurno hodati ulicama nigdje u svijetu.” Erdogan ovdje nedvosmisleno, jasno i bez uvijanja, prijeti Europi terorističkim napadima: ne zna se samo hoće li to izvoditi preko svojih suradnika iz ISIL-a ili preko radikaliziranih Turaka koji žive u Europi. Kod nas u Bosni i Hercegovini dodatni je problem što ovaj i ovakav Erdogan i njegova Turska imaju sve veći utjecaj na bošnjačku političku i vjersku elitu. Ne tako davno, bivši reis Cerić govorio je kako su Bošnjaci isto što i Turci i da ne vidi razlike među njima. Bakir Izetbegović Erdogana nerijetko naziva „našim bratom”, a sam Erdogan s vremena na vrijeme fantazira kako mu je Alija Izetbegović ostavio Bosnu u amanet. Dodatni problem s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom leži u jednom potpuno šizofrenom stavu prema povijesti Bosne i Hercegovine. Naime, dok se s jedne strane pozivaju na srednjovjekovnu bosansku državu, banove, kraljeve i vlastelu, s druge strane slave okrutne osvajače koji su uništili bosansku državu i pogubili njezine vladare.

To se nedavno zorno pokazalo i u Sanskom Mostu, točnije u mjestu Kamengrad gdje je lokalna SDA-ova vlast skupa s turskim veleposlanikom obilježila 101. godišnjicu bitke na Galipolju. Bošnjački nacionalisti u režiji SDA slavili su tursku pobjedu na Galipolju. Slavili su je u Kamengradu, mjestu u kojemu su turske vlasti podigle spomenik Osmanlijama koje su baš tu porazile bosansku vojsku. Kolumnist Dragan Bursać opisujući ovaj tužni događaj na web stranici Buka, veli: „I tako je SDA izvršila klasični istoricid, a sve pod parolom – Kad mogu oni, što ne bismo i mi? Tako je SDA, zajedno sa svojim simpatizerima, pljunula u lice povijesti sopstvenog naroda. Jer, objektivno, draža joj je Erdoganova pesnica od tamo nekih kraljeva, hrišćana i mnogobožaca. Tako je SDA, zajedno s bošnjačkim nacionalistima, zapravo, ne samo počinila istoricid nego i redistribuirala izvornost čitavoga jednog naciona. Po nacionalistima, ovo je bitno klerikalno pitanje. Na koncu konaca, oni Bošnjake prije svega vide kao dobre i ponizne muslimane, kao sužnje većim i jačim muslimanima, po cijenu i poniženja povijesne istine, a tek onda kao Bosance i Hercegovce.” Bošnjačka politička elita je sebi zabila još jedan autogol i našla „pouzdanog” saveznika u Tayyipu Erdoganu, čovjeku koji bi, ako ga se ne zaustavi na vrijeme, vrlo lako mogao izazvati sukobe neviđenih razmjera.

Sarajevsko i neumsko bezumlje
Nedavno su u vrlo kratkom razdoblju održane dvije „zanimljive” konferencije: jedna u Neumu, druga u Sarajevu. Neumsku s naslovom Hrvati nositelji europskih vrijednosti organizirao je predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović skupa sa svojim privatnim Institutom za društvena istraživanja (IDPI) u Mostaru. Potpuno nepoznat institut s još nepoznatijim poljem djelovanja i tzv. stručnim timom. Kada se, naime, otvori web stranica toga instituta i klikne rubrika „o nama”, prikažu se podaci o stručnom timu, točnije pojave se tri „velika” stručnjaka za sve i ništa: stanoviti Tvrtko Milović, Milan Sitarski i Ivan Vukoja – osim Vukoje potpuno nepoznati ljudi široj bosanskohercegovačkoj javnosti. Uglavnom, u Neumu je zaključeno kako su Hrvati u BiH nositelji europskih vrijednosti, da hrvatske političke elite (čitaj: jedine) iskreno guraju bh. Hrvate u Europu. Ima u tome i nešto istine: hrvatske političke elite guraju, naime, Hrvate u EU tako što im oduzimaju budućnost u njihovoj zemlji pa su oni u naponu snage, od Posavine, preko Srednje Bosne do Hercegovine, prisiljeni napuštati svoja ognjišta i odlaziti u druge države u kojima mogu koliko-toliko pristojno živjeti.

Nekoliko dana poslije u Sarajevu je organiziran susret i konferencija šefova vlada država zapadnog Balkana na kojoj je glavnu riječ držala nova regionalna politička zvijezda i „pomiritelj” kojemu nije ravan ni Mahatma Gandhi. Srbija, koja je 90-ih godina prošloga stoljeća pokrenula sve ratove na ovome području i koja se ni najmanje nije promijenila od tada, i danas preko svoje političke elite izaziva daljnju nestabilnost na Balkanu te svako malo vrši verbalnu agresiju prema svojim susjedima, od Kosova, Bosne i Hercegovine, Hrvatske do Crne Gore. Kada stvari dođu do kritične točke, onda se pojavi ghandijevski Vučić koji kʼo biva smiruje situaciju te sebe predstavlja kao čovjeka koji svaki put zaustavlja daljnju eskalaciju sukoba uz obvezan refren „mi Srbi nismo kao drugi, mi ne želimo biti kao oni koji su nas ubijali, protjerivali, opustošili naše krajeve; mi smo za mir i pomirenje” itd.

Tako je u potpunosti zatvoren krug bezumlja i iskrivljivanja istine o događajima iz devedesetih godina: čovjek koji je aktivno sudjelovao u agresiji na BiH i Hrvatsku i čija je zemlja kriva za smrt i protjerivanje tolikih nevinih ljudi, govori o tomu kako su drugi ubijali i proganjali Srbe i kako Srbi ne žele biti kao ti drugi, a tu se misli prvenstveno na Hrvate, Bošnjake i Albance. Na takve njegove izjave, naravno, nitko ne reagira. Srbija s Aleksandrom Vučićem diktira tempo događaja na Balkanu, a hrvatska politička vlast se ponaša kao da nije dio Europske unije. Naime, veći utjecaj na europske političare ima Aleksandar Vučić, nego hrvatski premijer i predsjednica. Uglavnom, kad se sve sagleda, može se mirno reći kako se „dobro” piše Bosni i Hercegovini s ovakvim bošnjačkim, srpskim i hrvatskim političkim elitama. Jedni nas vode k nekim njihovim privatnim izmišljenim „europskim vrijednostima”, drugi „našem bratu” i diktatoru Erdoganu, „treći” majčici Rusiji, a svi skupa, zajedno s njima, idemo nezaustavljivo ka goroj budućnosti.

Objava Tiranija bezumlja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nacionalna povijest južnoslavenskih naroda svoje početke nalazi upravo u ovom dugom i turbulentnom razdoblju balkanske povijesti, premda se ne podudara isključivo s njim. Na cijelom europskom jugoistoku devetnaesto stoljeće bilo je razdoblje velikih promjena koje su obilježili brojni, vrlo raznovrsni činitelji. Među njima treba posebno spomenuti krize velikih multinacionalnih dinastija i carstava koje su vladale ovim područjem (Austrije i Turske), pomake prema modernizaciji i suparničke interese velikih, ali i malih sila, koje su se formirale tijekom stoljeća. Sve u svemu, težnja k temeljitim političkim i ekonomsko-socijalnim reformama ispreplela se s tendencijom traženja izvora legitimacije moći, izvora koji dovode do podjednako novih teritorijalnih ustroja.

Nacionalno pitanje

Još uvijek je ideja nacije bila podložna različitim interpretacijama i omogućavala je stvaranje prilično široke lepeze odnosa između sebe i države. Veza država – nacija – stanovnici mogla se razviti ili prema etničkim skupinama (u ovom slučaju presudnom bi se pokazala visoka svijest svake skupine o vlastitom identitetu i različitosti u odnosu na sve okolne kulture) ili prema novim multikulturalnim skupinama. Povijest Balkanskoga poluotoka poprimila je tako već u devetnaestom stoljeću jednu vrlo posebnu karakteristiku: duboko je uvjetovana sukobom nacionalizma i federalizma u kontekstu trajne zaostalosti u odnosu na ostatak Staroga kontinenta. Splet nacionalizma, federalizma i zaostalosti ostat će prisutan, premda u različitim oblicima, kroz cijelo dvadeseto stoljeće.

Nacionalno pitanje među Južnim Slavenima predstavlja važan dio razdoblja koje će ovdje biti analizirano. Južnoslavenski su narodi svjesni činjenice da ih, zbog njihovih unutarnjih borbi za nezavisnost i nacionalnu ravnopravnost, zapadni svijet gleda s mješavinom prezira i suosjećanja. Poteškoće da se shvate događaji na Balkanskom poluotoku posebno su prisutne u onih naroda koji nemaju iskustvo razvijanja nacionalne svijesti pod opresijom stranih vladara. Zapadna nacionalna carstva koja su vladala drugim narodima teško shvaćaju što znači živjeti pod tuđom vlašću. Nacionalno pitanje ili problem i danas je u središtu društvenoga i političkoga života u jugoslavenskih naroda, čime se pokazuje sva složenost odnosa među različitim narodima koje su obilježila razdoblja dominacije jednih nad drugima.

U vrijeme prve Jugoslavije (1918. – 1945.), Nezavisne Države Hrvatske (1941. – 1945.), druge Jugoslavije (1945. – 1991.) kao i danas, odnosi između Srba i Hrvata zauzimaju središnji položaj u svakom razmatranju ovog pitanja, a njima se dodaje i treći, ne manje važan element što ga čine bosansko-hercegovački muslimani ili Bošnjaci, kako se nazivaju od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća. Brojne su knjige posvećene povijesti jugoslavenskih naroda od njihova dolaska na Balkanski poluotok do danas, pa želi li tkogod potpuniji i sistematičniji uvid u historijske procese ovih naroda, može konzultirati vrlo bogatu literaturu s toga područja. Ovdje ćemo se baviti prvenstveno nacionalno-političkim ideologijama razvijenima i zaživjelima među Južnim Slavenima tijekom XIX. stoljeća, posebno onima koje su se razvile među Srbima, Hrvatima i Muslimanima (Bošnjacima). Pregled se započinje ideologijama zajedničkima svim slavenskim narodima (panslavizam), nastavlja se fragmentacijom ideje slavenskoga jedinstva (austroslavizam, jugoslavenstvo), da bi se na kraju došlo do velikosrpske i velikohrvatske ideologije koje su u svojim ekstremističkim pozicijama doživjele svoj vrhunac u ustaškom i četničkom pokretu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Treba reći da su se ove ideologije često razvijale kao oblici kulturne, društvene i političke emancipacije od stranih vladara te da su sve one odraz sličnih duhovnih kretanja u Europi, jer su južnoslavenske zemlje, premda periferne u odnosu na europski kontekst, bile izložene utjecajima staroga kontinenta.

Panslavizam

Ideologija panslavizma polazi od stajališta da svi slavenski narodi tvore jednu etničku cjelinu i da treba raditi na njihovu ujedinjenju u zajedničku državu. Kako bi se postigao taj cilj potrebna je najprije njihova uska suradnja na političkom i na kulturnom području, te obrana zajedničkih interesa koje ugrožavaju druge, od njih različite velike etničke skupine. Zameci panslavističke ideje pojavili su se dosta rano, pa već Nestorov ljetopis s početka XII. st. gleda na Slavene kao na jednu cjelinu. Prvi koji je u nas dao panslavizmu konkretan sadržaj, smatrajući da svi Slaveni tvore jednu etničku obitelj, bio je hrvatski svećenik, pisac i jezikoslovac iz XVII. stoljeća Juraj Križanić (1618. – 1683.).

Jedna od glavnih karakteristika hrvatskoga nacionalnog pokreta stalna je prisutnost ideje o čvrstoj povezanosti Slavena. Tendencija Hrvata prema jedinstvu među Slavenima proizišla je iz iskustva političke podijeljenosti hrvatskih teritorija i kao posljedica mađarskog i njemačkog ekspanzionizma. Križanić je kao svećenik priželjkivao jedinstvo dviju Crkava (katoličke i pravoslavne) koje bi potpomogle političko jedinstvo svih Slavena pod vodstvom ili pokroviteljstvom Rusije. Kao gorljiv misionar svoj je apostolski žar podredio problemu emancipacije Slavena u to vrijeme podređenih Habsburškoj Monarhiji i Osmanskom Carstvu. Križanić je smatrao da bi carska Rusija – nakon rješavanja sukoba s Poljskom i ukidanja crkvenoga raskola za koji su zaslužni Grci – trebala omogućiti tu emancipaciju, nudeći Slavenima Moskvu kao političko, a Rim kao jedinstveno vjersko središte.

Jak poticaj panslavističkoj ideologiji dao je njemački filozof povijesti Johan Gottfried Herder (1774. – 1803.). Na Balkanu, izloženu dubokim ekonomsko-socijalnim previranjima, proširilo se moderno poimanje nacije zahvaljujući upravo njegovu utjecaju. Posvetivši posebnu pozornost jeziku, Herder je isticao osjećaj individualnosti nacionalnih kultura i književnosti, a posebno je Slavenima dao osjećaj da su svi ujedinjeni višim moralnim zakonima i zajedničkom, slavnom sudbinom, koja im je trebala omogućiti da postanu vladari moderne Europe. Smatrao je kako je čovječanstvo povezano idejom humaniteta u čijem ostvarenju sudjeluju i najprimitivniji narodi te da konstruktivne sile uvijek na kraju odnesu pobjedu nad destruktivnima. Herder je Slavenima davao posebno mjesto u svojim djelima i ubrajao ih upravo među najkonstruktivnije povijesne činitelje. Njegove ideje o Slavenima preuzet će kasnije Slovak Jan Kollár i od njega će poteći ideja o „slavenskoj uzajamnosti” te čitav kasniji slavenofilski pokret. On je smatrao da je potrebna ponajprije kulturna i književna suradnja među Slavenima kao pretpostavka političkoga ujedinjenja.

Objava Početak sukoba na Balkanu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svi su oni, bez obzira na velike međusobne razlike, imali zajednički interes očuvanja germanske i mađarske hegemonije nad slavenskim narodima. Začetnikom političkoga austroslavizma smatra se češki grof Leo von Thun und Hohenstein koji je smatrao da je obrana od moćnih susjeda spona koja drži Monarhiju na okupu, ali da njezinu budućnost i snagu može jamčiti samo poštovanje individualnosti svakoga naroda i jezična ravnopravnost unutar Carstva.

Federalna monarhija

Austroslavistički program u svojoj je biti sadržavao obrambenu ideju slavenskih naroda pred trima stalnim prijetnjama koje su onemogućavale normalan razvoj tih naroda. Bio je protiv jačanja germanskoga ekspanzionizma, protiv isključivosti i bahatosti mađarskoga šovinizma i, naravno, protiv asimilacijskih težnji Velike Rusije. Češki liberal Karel Havlíček Borovský tvrdio je da je panslavistička ideologija nerealna, da nema nikakva sveslavenskoga jedinstva, nego između Južnih Slavena i Čeha postoji iskrena povezanost i simpatija, a Habsburška Monarhija je najbolje jamstvo njihova opstanka. On je, zajedno s Františekom Palackým, bio uvjerenja da Austro-Ugarska Monarhija može biti ojačana ako se preoblikuje u federaciju ravnopravnih naroda. U tom bi slučaju Austrija postala moderna država u kojoj bi slavenski narodi, izjednačeni s njemačkim, mađarskim, talijanskim i rumunjskim, davali velik doprinos prosperitetu Monarhije. Predstavnici nacionalnih pokreta Hrvata, Slovenaca i Čeha, čiji su teritoriji bili administrativno razdijeljeni, smatrali su da bi austroslavistička osnova federalizacije Monarhije mogla pomoći ujedinjenju njihovih nacionalnih teritorija.

F. Palacký u svom je znamenitom odgovoru od 11. travnja revolucionarne 1848. godine, kojim je odbio poziv za sudjelovanje na zasjedanju Njemačkoga narodnog sabora u Frankfurtu, govorio o važnosti integracije i konsolidacije Austrije kao o primarnom interesu ne samo njegove nacije, nego i cijele Europe. Palacký je odbacio optužbe da je neprijatelj Rusije samo zato što se protivio njezinu širenju, ali i optužbe da je neprijatelj Njemačke. Govorio je da s mnogo simpatije gleda na razvoj ruskoga naroda prema višem stupnju civilizacije, ali da, iz ljubavi prema vlastitoj domovini i prema drugim narodima, odbija ideju širenja ruskoga apsolutizma zato što ga smatra ozbiljnom prijetnjom slobodi drugih nacija.

Budući da se nijedan od austrijskih naroda nije mogao sam suprotstaviti ruskoj prijetnji, Palacký je u njihovu ujedinjenju vidio raison d’etre Austrije, ali ne postojeće, nego nove, reformirane i federalizirane ravnopravne zajednice podunavskih naroda. Za nj federativna Austrija nije bila samo ideal, nego nužnost, kako za slavenske tako i za ostale europske narode, u stvaranju protuteže panrusizmu i pangermanizmu. Federativna i reformirana Austrija zaustavila bi i asimilacijsku politiku Njemačke i Ugarske, smatrao je Palacký.

Govoreći o prirodnom pravu, zagovarao je punu ravnopravnost naroda kao conditio sine qua non jedne multinacionalne monarhije. Smatrao je da nijedan narod nema pravo očekivati žrtvu drugoga naroda radi svoje dobrobiti te da nijedan narod nije dužan žrtvovati vlastitu budućnost zbog svoga susjeda. Prema Palackom, priroda ne poznaje ni vladajuće ni podjarmljene narode. Ako država koja okuplja mnoge narode želi ostati moćna i dugovječna, nijedan njezin narod ne smije naći razlog za strah da bi unutar nje mogao izgubiti vlastita dobra i vrijednosti. Štoviše, svaki narod mora s pouzdanjem u središnju vlast nalaziti branitelja i zaštitnika pred mogućim prekršiteljima jednakosti. Samo u tom slučaju, govorio je Palacký, svaki će narod dati najbolje od sebe za izgradnju zajedničke države i njezinu obranu pred svakom opasnošću.

Krah austroslavizma

Važno mjesto u daljnjem oblikovanju austroslavističke ideologije zauzima održavanje Slavenskoga kongresa u Pragu, sazvana 1848. na inicijativu hrvatskoga ilirca Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, koji je predložio njegov saziv po uzoru na njemački kongres u Frankfurtu. Predsjedanje Slavenskim kongresom u Pragu preuzeo je upravo Palacký. Međutim, na praškom su kongresu na površinu isplivali pojedinačni interesi slavenskih naroda, što je kočilo razvitak austroslavističke ideje. Poljaci, zabrinuti prije svega za obranu Poljske, tražili su da kongres osudi Rusiju i proglasi ruskoga cara najvećim neprijateljem slavenskih naroda; s druge strane, Poljaci su željeli prijateljski odnos s Mađarima, što se nikako nije sviđalo Slovacima, Hrvatima i Srbima, koji su u Mađarima vidjeli glavnoga neprijatelja na svom putu prema nacionalnoj emancipaciji. Poljaci su se otvoreno protivili peticiji koju su Hrvati iznijeli na kongresu za ujedinjenjem Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom i autonomijom hrvatske i srpske Vojvodine od Ugarske. Oni su otvoreno pokazali da nisu spremni žrtvovati poljske interese radi interesa slavenskoga pitanja. Česi, Slovaci i Slovenci bili su dosljedno za austroslavističku osnovu, dok su Srbi i Hrvati željeli također ujedinjenje sa svojim sunarodnjacima izvan Habsburške Monarhije, točnije, one koji su živjeli unutar Osmanskoga Carstva. Na ovom skupu čuli su se, međutim, drukčiji tonovi i radikalniji glasovi koji nisu željeli federalizaciju nego kraj Monarhije i stvaranje nezavisnih slavenskih država. Tako je ruski emigrant M. A. Bakunin (1814. – 1876.), kao jedini ruski predstavnik na kongresu, bio jedan od najvećih protivnika Austrije i želio njezin raspad jer je, prema njemu, to bio nezaobilazni uvjet slobodna razvoja slavenskih naroda.

Mogao bi biti zanimljiv i podatak da su očevi komunizma Karl Marx i Friedrich Engels bili veliki protivnici ideje panslavizma i austroslavizma, jer su ih smatrali pokretima koji bi mogli pomoći ruskom carizmu. Osudili su ne samo panslavističku ideju i svaki nacionalni pokret slavenskih naroda, nego i same narode. Tako F. Engels nije nalazio korijene panslavizma ili austroslavizma u podjarmljenosti slavenskih naroda i smatrao je da se radi o reakcionarnom pokretu usmjerenu protiv revolucionarnih elemenata Austrije. Promatrajući ono što se događalo tijekom godina revolucije, od svih naroda i „narodića” (kako je podcjenjivački nazivao neke slavenske narode) u Austriji samo su tri, prema Engelsu, bili nositelji napretka i još sposobni za velike stvari: Nijemci, Mađari i Poljaci. I zato su samo oni bili revolucionarni. Engels je s prezirom „male” slavenske narode nazivao „otpacima naroda”, kakvi su, po njemu, bili i Gali u Škotskoj, Bretonci u Francuskoj, Baski u Španjolskoj, budući da su svi bili nositelji kontrarevolucije. Smatrao je da se Južni Slaveni – koji su već stoljećima bili pod njemačkom i mađarskom vlašću, kako bi ostvarili svoju nacionalnu nezavisnost – bore protiv njemačko-mađarske revolucije i stoga su reakcionarni narodi.

Zbog socijalno-političkih razloga tog vremena, zbog velike opozicije unutar političke klase, ali i zbog pojedinačnih i često nepomirljivih interesa slavenskih naroda, austroslavizam kao ideja nikad nije ostvaren. Kako je ideologija panslavizma zbog nepomirljivih suprotnosti među samim Slavenima bila napuštena i preformulirana u ideologiju austroslavizma, uslijedila je daljnja restrikcija te se u Južnih Slavena počelo govoriti o jugoslavenskoj ideji. No, svoj konačan krah ideologija austroslavizma doživljava slomom Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine.

Objava Austroslavizam pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

O njemu su komunistička i velikosrpska historiografija napisale mnoštvo izmišljotina koje nemaju nikakve veze s povijesnim činjenicama, što ipak ne umanjuje njegovo skandalozno ponašanje zbog čega je i kažnjen najvećom kaznom koju je Franjevački red imao na raspolaganju. Tako npr. beogradske Novosti pišu da je M. Majstorović osobno pobio preko 86 000 ljudi. To se uklapa u velikosrpski plan preuveličavanja žrtava Jasenovca (od 700 000 do čak 1 400 000 ubijenih). U okvir tih mitomanskih brojki „dobro dođe” i podatak da je jedan čovjek osobno pobio preko 86 000 ljudi. O fra Tomislavu Filipoviću je dosta pisao i fra Velimir Blažević, a i sȃm sam se bavio njegovim slučajem i uvidio koliko je komunistička i velikosrpska historiografija iskoristila ovaj slučaj kako bi sve franjevce i katoličke svećenike prikazala koljačima i zločincima. U tome su iz Hrvatske prednjačili Viktor Novak, Joža Horvat i Zdenko Štambuk u svojim publikacijama.

Zagrebački Express piše kako se fra Tomislav Filipović skupa s još nekoliko ustaša zatekao u selu Šargovcu te su ušli u mjesnu školu: „Ušli su u jedan razred, pristojno pozdravili učiteljicu i djecu, da bi Filipović zamolio nastavnicu da odabere nekog od učenika. Filipovića su u tom kraju jako dobro znali, pozdravljao se s mještanima, pa je učiteljica mislila da želi da netko od učenika nešto odrecitira. Odabrala je izvjesnu Radojku Glamočanin, da bi on dijete, koje mu je prišlo sasvim bez straha, podigao na učiteljičin stol i naglo joj prerezao vrat nožem. U kaosu koji je uslijedio rekao je svojim ustaškim kolegama: ‘Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i vi slijedite moj put. Ja primam sav grijeh na moju dušu, a vas ću ispovjediti i riješiti svih grijeha.’” Autor Županić se očito u ovim izmišljotinama poziva na radove nekih srpskih kvazihistoričara koji su u svojim fantaziranjima i sami upadali u kontradikcije i različito opisivali spomenuti „događaj”. Pogledajmo ukratko neke kontradikcije.

Razilaženja u izvješćima

U izvještaju Jove Vukobrada, preživjeloga u pokolju u Drakuliću, stoji ovako:

Ustašama su i pored moralne pomoći i organizovanja pokolja od strane jednog dijela pomogli u izvršavanju zločina i sami katolički sveće­nici i to konkretno: fra Tomislav Filipović koji je na dan pokolja rukovodio sa jednom koljačkom kolonom i sam lično učestvovao u klanju srpskog naroda od djeteta u bešici do najstarijeg čovjeka i starice. Isti fra Tomislav Filipović je na dan izvršenog pokolja došao pred kuću Đure Glamočanina u selu Drakuliću skupa sa ustašama i on lično prvi počeo sa pokoljem gdje je iz kuće izveo dijete Đure Glamočanina zaklavši ga nožem rekao: „Ustaše!, evo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode i Vi – slijedite moj put a ja prvi primam sav grijeh na svoju dušu i Bog ne će ovaj naš rad uzeti za grijeh i ja ću svakoga da ispovjedim i saberem sve grijehe”, nakon čega je nastao daljnji zvjerski pokolj gdje su se ustaše kupale u krvi nevinog naroda.

Srpski povjesničar Zdravko Antonić, pišući o stradanjima Srba u banjolučkim selima, poziva
se očito i na svjedočanstvo Jove Vukobrada:

Prvi masovni pokolj desio se u Drakuliću, koje je naseljeno gotovo samim Srbima, a leži u neposrednoj blizini franjevačkog manastira Petrićevac. Pokolj u ovom selu organizuje i izvodi fratar toga manastira Filipović-Majstorović. Sa organizovanom bandom ustaša upada u selo, skuplja sve Srbe na jedno mjesto, i da ohrabri ustaše, uzima u ruke dijete Đure Glamoča, staro tek 6 mjeseci, i nakon održanog govora, uzima nož i pred svima seljanima kolje dijete. Nakon toga nastaje prava kasapnica. Nakon toga odlazi u školu, izvodi iz škole svu srpsku djecu i kolje ih redom. Preostalu djecu kupi po kućama, trpa ih u jednu štalu, i tako žive spaljuje.

Osnivač i predsjednik Fonda za istraživanje genocida i dugogodišnji direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu Milan Bulajić piše:

Franjevac Filipović nije prisustvovao pokolju, on je predvodio ustaške koljače i sam, u osnovnoj školi, zaklao Srpkinju učenicu Radojku Glamočanin pred ostalom djecom i učiteljicom Dobrilom Martinović, zatim se obratio ustašama: „Braćo ustaše ovo ja u ime Boga pokrštavam ove izrode, a vi slijedite moj put. Ja priman sav grijeh na moju dušu, vas ću ispovjediti i riješiti svih grijeha”.

U izvještaju Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu objavljenom u prosincu 1944. stoji:

Završivši ubijanje u Rakovcu krvo­žedne ustaške zvijeri prešle su u susjedno selo Drakulić, gdje su mirne seljake, žene, djecu i starce izvodili iz kuća, sakupljali ih u gomile i tako sakupljene klali noževima i sjekirama, a one koji su još pokazivali znakove života, do­tukli bi udarcima krampa. Na isti način ubijana su i mala djeca. Ali, vrhunac divljaštva predstavlja pokolj šezdesetero školske djece, koju su zatekli u školi i sjekli im glave pred očima učiteljice koja je od pretrpljenog užasa poludjela.

Banjolučki novinar i publicist Jovan Babić u opisivanju istoga događaja navodi da su ubijanja vršena po nalogu „katoličkog sveštenika Filipovića”, no pokolj 53 školske djece ne smješta više u Drakulić nego u Šargovac. Pravoslavni svećenik i profesor na Teološkom fakultetu u Beogradu Lazar Milin u prepisci s fra Martinom Planićem u raspravi oko fra Tomislava Filipovića piše:

Kako će pred Gospoda izići fra Miroslav Filipović-Majstorović, o čijem u istoriji sveta nečuvenom zverstvu ovako piše dr. Nikola Nikolić (Hrvat): „Danas sam (tj. 1943) doznao neke detalje o onom strašnom i besprimjernom zvjerskom pokolju pravoslavne školske djece u selu Krivaji kod Banjaluke. Učiteljica je u tom selu bila sestra Mara ‘Mila’ Stipe Šunjića. Lično je poznam. Čini mi se da sam je šta više i liječio. To je zdrava i jedra crnka, vrlo odrješita i energična. Obučen u fratarski habit ušao je Filipović u razred s ustaškom kapom na čelu, u pratnji nekoliko ustaša. Tražio je od nje da odvoji pravoslavnu djecu od katoličke i muslimanske. Kad je to učinila, ne sluteći ništa zla, on je poklao pravoslavnu djecu na očigled i vrisak malih drugova. Djeca su trčala s prerezanim vratovima po razredu, iznakažena lica od boli i straha. Mara Šunjić je nervno i duševno oboljela i još i ovih dana sva drhti. Ostala su djeca poludjela od užasa.”

Zašto se neistina reciklira?

Kao što se može iščitati iz gore navedenoga, u različitim opisima navodnoga sudjelovanja fra Tomislava Filipovića u zločinu nad pravoslavnom djecom i nad malom Radojkom Glamočanin postoje ozbiljna razilaženja u podacima kako u vezi sa starošću djevojčice (Antonić govori da je imala šest mjeseci, a Bulajić govori o njoj kao učenici), tako i u vezi s lokacijom samoga zločina: prema jednima sve se dogodilo u Drakuliću, premda u to vrijeme u tom selu uopće nije bilo škole; drugi kažu da se masakr dogodio u Šargovcu, a neki čak govore o selu Krivaja, koje zapravo i ne postoji u okolici Banje Luke. Neki navode da se zločin dogodio pred učiteljicom Marom „Milom”, a drugi je zovu Dobrila Martinović. Osim toga, kaže se da su pravoslavna djeca prije ubojstva odvojena od katoličkih i muslimanskih učenika premda u Drakuliću i u Šargovcu u to vrijeme uopće nije bilo muslimanskoga stanovništva ni školske djece muslimanske vjeroispovijesti. Ne može se nijekati da je u ustaškom zločinu iz veljače 1942. pobijeno dosta civilnoga stanovništva, a među njima i djece. No neslaganja oko toga u kojemu je selu zločin počinjen (Drakulić, Šargovac ili Krivaja), pred kojom učiteljicom, koliko je stara bila ubijena djevojčica, oko mjesta i načina ubojstva izazivaju velike sumnje u vjerodostojnost svjedoka i njihovih izjava, kao i u objektivnost autora koji opisuju ovaj zločin. Posebno nema nijednoga valjanog dokaza da je fra Tomislav Filipović ikoga ubio. Zašto nakon toliko godina ovakve neistine reciklira i zagrebački Express ostaje poznato samo njima!

Objava Recikliranje laži pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.