U prethodnim napisima u Svjetlu riječi govorili smo o stjecanju kulturnog blaga franjevačkih samostana i nevoljama u prevratnim vremenima. Ovaj put posvetit ćemo pozornost umjetničkim darovnicama pojedinaca koji su pridonijeli obogaćenju samostanskih umjetničkih zbirki i likovnom uređenju crkvenih prostora, darujući osobno stečene umjetnine. Iako se ne može u potpunosti obuhvatiti taj oblik pritjecanja likovnih djela, ali se može steći uvid, makar i necjelovit, o ljudima koji su dobrohotno sudjelovali u stvaranju bogate kulturno-umjetničke slike bosanskih franjevaca i katolika.

Na početku ovog prikaza polazimo od Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816–1889), rođenog Varaždinca, hrvatskog povjesničara, književnika i političara, jednog od vođa Ilirskog pokreta. Njegova obitelj vuče korijene iz Rame, a bio je u daljnjem srodstvu s fra Grgom Martićem. Napisao je Putovanje po Bosni (Zagreb 1858) u kojem je, među ostalim, opisao i svoj posjet Docu, župi kod Travnika. Vidjevši, piše on, da je „crkva siromašna slikama obećasmo župniku dvije slike Sv. Petra i Antuna iz Zagreba poslati”. Obećanje je ispunio 1859. godine. Na poleđini slike Sv. Petar u suzama, talijanskog autora sljedbenika slikara Caravaggia (1571–1610), zapisao je: „Darovao crkvi travničkoj /Ivan Kukuljević Sakcinski/ G. 1859”. Druga slika je zagubljena.

Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815–1905) veliki mecena kulture, umjetnosti i znanosti. Bio je blizak s bosanskim franjevcima, pobrinuo se za školovanje franjevačkih kandidata u Đakovu. Prijateljevao je s bosanskim franjevcima, napose s fra Martinom Nedićem iz Tolise, spisateljem i aktivnim članom Ilirskog pokreta. Podupirao je gradnju toliške crkve (1864-1881), te je za nju iz stare đakovačke katedrale darovao dva pobočna oltara, zatim Raspelo kipara Ivana Rendića i tri slike među kojima je Smrt sv. Katarine, (ulje na drvu, dar iz 1884). No ne možemo zaobići činjenicu da biskup nije vratio pet sutjeških slika iz 15. stoljeća, koje je 1871. preuzeo na čuvanje dok „Bosna postane svoja” a sada se nalaze u Strossmayerovoj galeriji starih majstora u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Znamenitog bosanskohercegovačkog slikara Gabriela Jurkića (1886–1974) i njegovu suprugu Štefu, spisateljicu (1895–1971), franjevci su udomili u samostanu Gorica/Livno, nakon što im je, oduzimanjem Gabrielova ateljea u Sarajevu 1950-ih godina, od strane vlasti neizravno poručeno da nisu poželjni u gradu. Franjevci su im osigurali uvjete za život i rad, a Gabriel je predano slikao. U znak zahvalnosti, franjevcima je ostavio svoje slike i mnoštvo crteža. Samostanu Gorica dao je time svojevrstan umjetnički pečat!

Dugogodišnji profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu dr. fra Vjeko Božo Jarak (1931–2025) kao ljubitelj umjetnosti prijateljevao s brojnim likovnim umjetnicima te je poticao franjevce da ih pozivaju da rade u crkvama. To je rezultiralo velikim umjetničkim valom u Bosni Srebrenoj od početka 1970-ih, a kasnije i u Hercegovini. K tomu, on je skupio bogatu zbirku umjetničkih djela koje je vremenom darovao pojedinim crkvenim i drugim ustanovama. Najprije je darovao zbirku slika Franjevačkom samostanu sv. Ante u Sarajevu. Po broju i raznolikosti darovanih djela na prvom su mjestu Franjevački samostan Plehan i Biskupija Mostar, zatim slijede darovnice Stocu i Varaždinu, Neumu, Čapljini, Franjevačkom samostanu u Mostaru, Bugojnu, a u Potkosi (Stolac) dao je izgraditi galerijsku zgradu po projektu uglednog arhitekta Zlatka Ugljena, koja danas nosi ime Galerija Vjeko Božo Jarak. Broj darovanih umjetnina prelazi 1.700 djela. Među autorima su najpoznatija imena hrvatske umjetnosti 20. stoljeća, njih više od 150 među kojima su: Ivo Dulčić, Frano Kršinić, Valerije Michieli, Zdenko Grgić, Vasilije J. Jordan, Ksenija Kantoci, Zlatko Keser, Leila Michieli Vojvoda, Omer Mujadžić, Edo Murtić, Zlatko Prica, Nikola Reiser, Đuro Seder, Frano Šimunović, Josip Biffel, Slavko Šohaj, Zlatko Šulentić, Ljubo Lah…

Fra Stjepan Pavić (1939–2025), višegodišnji profesor klasičnih jezika u Franjevačkoj gimnaziji u Visokom, prevoditelj niza knjiga s latinskoga, skupio je impozantnu zbirku od više stotina likovnih djela uglednih, pretežito hrvatskih, umjetnika. Utemeljio je Galeriju „Šimun“ pri samostanu u Dubravama kod Brčkog i dao izgraditi zgradu galerije po projektu vrsnog arhitekta Ivana Prtenjaka. U njoj je izložio najveći dio svoje zbirke koju prati dobro uređen Katalog s tekstom Željke Čorak. Između zastupljenih autorā izdvajamo Ivana Meštrovića, Franu Kršinića, Branka Ružića, Zlatka Šulentića, Šimu Vulasa, Ivu Dulčića, Slavka Šohaja, Đuru Sedera, Ismeta Mujezinovića, Vladimira Blažanovića…

Kipar Vladimir Herljević iz Zagreba (rođen u Varešu 1930) učenik i potom višegodišnji suradnik kipara Antuna Augustinčića, darovao je 2023. respektabilnu zbirku od 67 skulptura samostanu u Fojnici (v. Bosna Franciscana, 62/2025). Kipar je u Fojnici proveo djetinjstvo što je nesumnjiva poveznica s darovnicom. Dio darovnice od 45 skulptura izložen je u samostanskom prostoru koji nosi ime Galerija kipara Vladimira Herljevića. Izložbu prati Katalog s tekstom Ivane Udovičić. Među izloženim djelima su skulpture: Miroslav Krleža, Fra Anđeo Zvizdović, Autoportret, Raspelo, Polaganje u grob, Skidanje s križa, Galiot, Radnici u željezari…

Povjesničar dr. Srećko M. Džaja (*1935) predavao je desetak godina povijest na Franjevačkoj teologiji, a 1975. otišao je u München. Radio je istraživačke projekte iz povijesti Bosne i Hercegovine na Institutu za jugoistočnu Europu u Münchenu. Inozemni je član ANUBiH-a. Budući da su on i preminula supruga Gerti imali zbirku od 60 slika, odlučio ju je darovati franjevcima Bosne Srebrene. U svom pismu od 18. srpnja 2024. autoru ovog teksta, piše: „S Provincijalatom sam zdogovorio da Gertinu i moju zbirku Provincija preuzme u kolovozu ili rujnu. Nadam se da će to uspjeti.” Tako je i bilo. Slike su u ime Provincije od Srećka preuzeli fra Emanuel Josić i fra Tomislav Vidović 10. rujna 2024. Evo nekih autora slika iz zbirke: Josip Biffel, Vladimir Blažanović, Ivo Dulčić, Mirko Čurić, Behaudin Selmanović, Zdenko Grgić, Zlatko Keser, Ljubo Lah, Josip Marinović, Nada Pivac, Đuro Seder…

Filozof, pisac i esejist dr.Predrag Finci (*1946) sa suprugom Damjanom darovao je franjevcima Bosne Srebrene zbirku od 40 likovnih djela. Finci je do 1993. bio profesor estetike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a potom je otišao u London gdje je bio gostujući istraživač na University Collegeu London do odlaska u mirovinu 2011. godine. Finci se javio pismom provincijalu fra Zdravku Dadiću 14. veljače 2024. gdje stoji da je ranije pisao fra Ivanu Bubalu s prijedlogom „da bismo moja supruga Damjana i ja vama darivali slike iz naše kolekcije. To su neke od slika iz kolekcije pokojne gospođe Vere Wolf, majke moje supruge Damjane. Spisak slika je u privitku. Naumili smo ih darivati našim franjevcima, čiji smo česti gosti bili i u njihovu društvu proveli mnogo ugodnih trenutaka.” Među autorima darovanih djela su: Nada Pivac, Ljerka Kovač, Milivoj Unković, Ljubo Lah, Vilko Gecan, Mica Todorović, Ivan Lovrenčić, Adela Ber… U zbirci su i jedna zdjela i bokal od srebra, te statua Sv. Ljudevita. 

Osim gore spomenutih, obilnu zbirku umjetnina posjeduje fra Nikola Bošnjak (samostan Tolisa), te fra Jozo Vrdoljak koji je svoju zbirku predao samostanu Gorica/Livno. Zbirke su ostavili preminuli fratri fra Andrija Zirdum (+2017) župi Žeravac i fra Ivan Ćurić (+2024) samostanu Plehan. Fanjevcima su djela darivali i pojedini umjetnici: Đuro Seder, Miroslav Bilać, Affan Ramić, Ljubo Lah, Zdenko Grgić i dr.

Objava Umjetničke darovnice Bosni Srebrenoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U takvim povijesnim prilikama, u mijenama biblijskoga ritma, živjeli su bosanski franjevci tijekom više od sedam stoljeća. Utemeljitelj Reda, Franjo Asiški, jednostavnošću i skromnošću svoga života, u svojim je sljedbenicima rasplamsao pozitivne energije koje su ih usmjeravale prema Bogu, čovjeku i svemu stvorenom. U srednjem vijeku franjevci su na bosanskom tlu podizali samostane i crkve, a u ispunjavanju svojih dušobrižničkih zadaća estetski osmišljavali sakralne prostore, o čemu svjedoče ostaci fresaka na porušenim crkvama nakon zaposjedanja Bosne od strane Osmanlija/Turaka (1463).

Pad Bosanskoga Kraljevstva

Pohodom osmanskih osvajača, od tridesetak franjevačkih samostana na tlu Bosne ostala ih je tek jedna trećina. Možemo slutiti, sudeći po nekim potonjim franjevačkim narudžbama, da je u tim prevratnim prilikama nestalo i nemalo vrijednoga umjetničkog liturgijskog inventara, jer su franjevci tome posvećivali osobitu pozornost. Naručivali su likovna djela kako od sjevernjačkih europskih majstora tako i od primorskih. Imamo podatke o narudžbi triju slika, neposredno pred pad Bosne, od dubrovačkoga slikara Lovre Dobričevića (+1478), od kojih su dvije većih dimenzija s likovima svetaca (350 x 250 cm, 180 x 130 cm). Nisu sačuvane, ali za njih znamo iz detaljnoga ugovora o njihovoj narudžbi (1459). Vjerojatno su nestale u vihoru osmanskoga osvajanja Bosne. Treća slika Uskrsli Krist i kralj Tomaš (1460) čuvana je u sutješkom samostanu više od 400 godina, a onda ju je, s još četiri slike štajerske škole (nastale oko 1400), na čuvanje preuzeo đakovački biskup J. J. Strossmayer (1871) i nikada ih nije vratio, premda je obećao to učiniti kad „Bosna svoja postane”. Danas su u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU-a u Zagrebu.

Sljedeće dramatično razdoblje za bosanske katolike i franjevce zbilo se u vrijeme Bečkoga rata (1683–1699), odnosno nakon poraza Osmanlija pod Bečom, kojom prilikom su oslobođeni Slavonija, Ugarska, Lika i Dalmacija. Brojni bosanski katolici i franjevci iz straha od odmazde krenuli su na put izbjeglištva te su se udomili u Prekosavlju ili pak u Dalmaciji. Preostala su samo tri samostana u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci i Kreševu – ostali su uništeni. O gubitcima umjetnički vrijednoga inventara već je ranije bilo riječi u ovoj reviji, prije svega o uništenju samostana u Olovu kao i o nestanku zavjetnih slika Gospe Olovske i Gospe Gradovrške, dok je slika Gospe Ramske izmještena i udomljena u Sinju. Gubitcima slika i drugih umjetničkih predmeta liturgijske primjene pridonijeli su i požari triju starih samostana u 17. i 18. stoljeću, o čemu svjedoče franjevački ljetopisci. I nakon svih tih neprilika, ipak se Bosna Srebrena u 18. stoljeću izdigla iz pepela: vidljivo se povećao i broj katolika i broj franjevaca. Pojavio se niz franjevačkih pisaca, vrlo obrazovanih, koji su kulturu pisane riječi podigli, za tadašnje prilike, na zavidnu razinu. Sa sobom su sa Zapada donosili, knjige, predmete liturgijske namjene i slike, od kojih su neke umjetnički visoke kvalitete, čiji su autori Baldassare d’Anna, braća Gian Antonio i Francesco Guardi, Paulus A. Senser, Sebastijan Devita – Bašće, te domaći slikar fra Miho Čuić i dr. Osmanske vlasti nisu dopuštale gradnju crkava sve do sredine 19. st., zbog čega franjevci nisu mogli biti u europskim graditeljskim tokovima. Prijelomnica slijedi zaposjedanjem Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske po mandatu europskih sila (1878). Usprkos tada turbulentnom vremenu, ipak nije bilo većega razaranja franjevačke kulturne baštine.

Snažan udar na franjevačko nasljeđe dogodit će koncem Drugoga svjetskog rata u Gučoj Gori kod Travnika. Naime, u veljači 1945. partizani su zapalili samostan i crkvu. Vatra je progutala sve što je bilo vrijednoga. Tamo su najizravnije pokazali svoju zločinačku ćud, jer za tako nešto nije bilo nikakva razloga! Neznanje o ulozi franjevaca samo je dio tog općeg neznanja, pojačano herostratsko-primitivnim odnosom spram katoličko-franjevačko-hrvatske tradicije kao ‘klerikalno neprijateljske’. […] Takav čin ne može se protumačiti, još manje opravdati, nikakvom revolucionarnošću. To je, naprosto, barbarska gesta jednog arhajsko-plemenskog mentaliteta – gesta mržnje i osvete (Ivan Lovrenović, Svjetlo riječi, 1989, br. 88-89).

Sakralni prostori ratnih 90-ih

Umjetnička djela crkvenih prostora napose su stradala u ratu 90-ih godina 20. st. razaranjem obnovljenih posavskih crkava, ali ne samo njih. To se napose odnosi na samostan i crkvu na Plehanu sa stotinama djela suvremene umjetnosti, što u samoj crkvi što u galerijskom prostoru, čiji su autori ugledni slikari i kipari: Frano Kršinić, Valerije Michieli, Zdenko Grgić, Zlatko Keser, Edo Murtić, Zlatko Prica, Ivo Dulčić, Đuro Seder, Josip Biffel, Slavko Šohaj, Ljubo Ivančić, Josip Poljan, Vasilije J. Jordan, Ljubo Lah, Frano Šimunović… Pripadnici srpske vojske minirali su samostan i crkvu 2. srpnja 1992. Veći je dio likovnih djela ranije izmješten u Slav. Brod, a u crkvi su uništene mramorne skulpture, mozaici, brončani i bakarni reljefi, skulpture u drvu. Miniranjem je također razorena i moderno arhitektonski osmišljena crkva na Petrićevcu kod Banje Luke, s vrlo uspjelim umjetničkim uređenjem unutrašnjosti.

Posebnu pozornost svratit ćemo ovdje na Franjevačku teologiju u Sarajevu, visoko učilište Bosne Srebrene, čija je nova zgrada otvorena 1968. godine, a cijeli kompleks, zajedno s crkvom sv. Pavla, dovršen 1975. po projektu arhitekta Zdravka Ćuka. Unutrašnje uređenje crkve povjereno je arhitektu Zlatku Ugljenu i likovnim umjetnicima Šimi Vulasu, Zlatku Prici i Mariji Ujević. Šime Vulas je izradio Križ u bronci (1976) i monumentalni reljef u drvu Spomenik Kristovoj i čovjekovoj patnji (1978). Zlatko Ugljen je oblikovao prostor crkve u dominantno bijeloj boji, a s jedne je strane uzdužni zid nadomjestio staklenom stijenom i povezao crkveni prostor s prirodom (1984). Zlatko Prica je izradio Put križa u mozaiku (1990), a Marija Ujević dva brončana reljefa: Gospa i Sv. Pavao (1991) postavljeni 1997. Za prostorije Teologije kipar Valerije Michieli izradio je Raspeće u bronci (odljev 1988), Ljubo Ivančić je naslikao Ivana Duns Škota (1989), a Vasilije J. Jordan Sv. Augustina (1989). U zajedničkim prostorijama Teologije bila su još djela čitavoga niza suvremenih umjetnika: Đure Sedera, Ljube Laha, Krune Bošnjaka, Ante Kajinića i dr. K tomu, nekoliko je profesora posjedovalo bogate zbirke – sve u svemu bilo je oko 300 likovnih djela na Teologiji.

Pripadnici srpskih (para)vojnih postrojbi, u čijem smo okruženju bili, zaposjeli su zgradu Teologije 8. lipnja 1992, u kojoj su se tada našli profesori i č. sestre (studentima je u vrijeme uskrsnih blagdana preporučeno da se ne vraćaju do daljnjega) koje su istjerali iz radnih prostora, identificirali, a noć su proveli u podrumskim prostorijama. Po dogovoru sa srpskim vlastima napustili smo Teologiju sljedećega dana i otišli prema Hrvatskoj. Ujesen je Teologija započela s radom u Samoboru, u bivšoj zgradi gimnazije franjevaca Sv. Ćirila i Metoda, gdje smo ostali do 1997.

Devastirana zgrada Teologije u Sarajevu, nakon što ju je srpska vojska napustila, obnovljena 1996, te smo se sljedeće godine vratili. Ništa nismo zatekli od onoga što smo ostavili. Sve je odneseno: stolovi, stolice, vrata, prozori, čak i utičnice. Ništa od slika. Kompletna knjižnica je odvezena, najprije na Ilidžu, gdje su na nekim knjigama udarani žigovi s natpisom: „Narodna biblioteka Ilidžaˮ, poslije je premještena u Lukavicu pored Sarajeva. Nekoliko godina potom vraćena je, ali ne cjelovita. Od slika ni traga. Spomenut ćemo vijest koju smo u Samoboru dobili od gvardijana samostana sv. Ante u Beogradu, fra Leopolda Rochmesa (1993), kojemu je došao jedan čovjek i ponudio dio slika i starih knjiga s Teologije u Sarajevu na otkup, zatraživši 100.000 DEM. Po riječima gvardijana slike su, sudeći po zapisima na poleđini, pripadale potpisniku ovoga teksta. Na gvardijanovu primjedbu, da je to naše, franjevačko – kratko je odgovorio: Ah, rat je rat! Naravno, od trgovine nije bilo ništa! Iz naše crkve pri Teologiji odnesen je sav namještaj i brončani Križ (poslije je vraćen), a ostali su nedirnuti monumentalni Vulasov reljef i Put križa u mozaiku Zlatka Price.

Objava Kulturno blago Bosne Srebrene u prevratnim vremenima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Osmanski spisi – ogledalo jednoga vremena

U zvjezdanom znaku sutješki samostan isijava duh svoje bogate povijesti iz brižno čuvanih umjetničkih i kulturnih sadržaja, među kojima je i četiri tisuće isprava, pisanih osmanskim turskim jezikom i arapskim pismom, nastalih u vrijeme osmanskoga/turskoga četiristoljetnog vladanja u Bosni (1463–1878). Za njih, kao vjerodostojne svjedoke prošlih epoha, postoji trajno zanimanje historičarā. Tomu u prilog, među ostalim, govori i činjenica da je od 8. do 10. svibnja 2025. priređen skup svjetskih osmanista u povodu izlaska knjige Osmanske isprave sutješkog samostana (Kr. Sutjeska – Sarajevo, 2025) koju je priredio profesor Michael Ursinus sa Sveučilišta u Heidelbergu i Birminghamu. On je, naime, u samostanu okupio ugledne profesore, eksperte za osmanistiku, s više sveučilišta: Rhoads Murphey (New York / Birmingham), Claudia Roemer (Beč), Elias Kolovos (Atena), Rossitsa Gradeva (Sofija), Timo Blocksdorf (Tübingen), Fazileta Hafizović (Sarajevo) i Nenad Moačanin (Zagreb). U okviru skupa knjigu su 10. svibnja, u sutješkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja, predstavili Michael Ursinus, prireditelj, i Ana Papić, prevoditeljica isprava s engleskoga. U knjizi su isprave s kraja 15. do konca 17. stoljeća, njih 556, što je tek jedan manji dio ukupnoga fonda. Nadajmo se da će i ostale izići na svjetlo dana! Knjiga je priređena tako da ju mogu koristiti zainteresirani, ponajprije znanstvenici, širom svijeta: naime, odabrane isprave donesene su u faksimilu, transkribirane na suvremeni turski alfabet te prevedene na engleski i hrvatski jezik, a dio ih je pridodan u regestama. U istom prostoru, nekoliko tjedana poslije (22. lipnja), nakon što je stigla cijela naklada iz tiskare, o knjizi su govorili Ana Papić, mag., fra Robert Jolić i fra Marko Karamatić. Domaćini skupa i organizatori predstavljanja su gvardijan fra Bono Tomić i sutješki fratri sa zapaženim udjelom Tomislava Perkovića iz livanjskoga Podhuma.

Osmanske isprave svjedoci su mukotrpnoga življenja pod tuđinskom vlašću, a izdavali su ih, na traženje franjevaca, predstavnici osmanske vlasti, kao jamstvo da se s njima ne postupa nasilno i ne otima im se imovina. Iako je sultan Mehmed II. dao svečanu povelju, Ahdnamu, poglavaru franjevaca fra Anđelu Zvizdoviću 1463. godine, koja je jamčila franjevcima ostanak u Bosni i duhovnu brigu za katolike, trebalo je ta jamstva uvijek iznova dokazivati i potvrđivati novim dokumentom. U tim nesigurnostima svaki pisani papir, koji su dobili od osmanske vlasti, od samoga sultana pa do mjesnih spahija, franjevci su brižno čuvali, i sklanjali na sigurna mjesta, osobito one važnije, sve za slučaj da se nekoga dana budu morali braniti pred nasrtajima lokalnih moćnika.

O trajnom zanimanju franjevaca za arhivsku građu govori i podatak iz novijega vremena: koncem 60-ih godina 20. st. samostan je otkupio, zahvaljujući meštru novaka fra Andriji Zirdumu, zbirku osmanskih isprava (najstarije isprave su iz 16. st.) od obitelji Jusić, iz zaseoka kod Bobovca, te nadgrobnik Radovana Pribilovića (15. st.) od obitelji Šemić, iz zaseoka sela Grmače, koji je bio ugrađen u temelje štale.

Knjiška kultura i likovna umjetnost

Nakon svega rečenog, bacit ćemo nakratko pogled na baštinjene sadržaje knjiške i likovne kulture samostana, ostavljajući po strani umjetničke predmete od kovine, najčešće od srebra s pozlatom (barokni kaleži, križevi), ili bakra, te vrijedne tekstilne predmete, kamene spomenike… Školujući se na Zapadu i putujući tamo i iz raznih drugih razloga, franjevci su se susreli s Gutenbergovim iznašašćem tipografije (1450), nove tiskarske tehnike od milenijskoga značenja i shvatili su ogromnu važnost toga otkrića. Na povratku u Bosnu donosili su prve knjige (prvotiske, inkunabule) tiskane do 1500. godine. Više od polovice svih inkunabula u Bosni i Hercegovini, tih najstarijih knjiga u svijetu, nalazi se u sutješkom samostanu, a ostale su u samostanima u Fojnici, Kreševu, Gorici/Livno, te nekoliko u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Sarajevu…. U sutješkom je samostanu živio i radio fra Filip Lastrić (1700–1783) utemeljitelj znanstvene historiografije u Bosni. Objavio je više knjiga na hrvatskom i latinskom jeziku. Nakon Divkovića i drugih franjevačkih pisaca 17. i 18. st., franjevcima je širom otvorio vrata u Gutenbergovu galaksiju, što je sutješki samostan učinilo zvjezdanim znakom franjevačke misije i stolnim mistom knjiške kulture u Bosni.

Tijekom cijeloga turskoga vremena franjevci su komunicirali s kulturnim centrima u Italiji, ponajviše s Venecijom. Osim što su tamo tiskali knjige, nabavljali su umjetničke slike od kojih su neke vrhunska ostvarenja, što govori o likovnom ukusu naručitelja. Ona danas tvore bogatu umjetničku zbirku sutješkoga samostana. Najstarija potječe iz 15. stoljeća (pet ih se iz istoga stoljeća stjecajem čudnih okolnosti našlo u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU-a u Zagrebu), a najviše ih je iz baroknoga stilskog razdoblja (17–18. st.). Između brojnih slika, pozornost svraćamo na jednu: Bogorodica s Djetetom i sv. Antom Padovanskim. Povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin (1910–1997) djelo je „otkrio” 1966. i atribuirao ga venecijanskom slikaru Francescu Guardiju. Ostao je, kaže, „bez daha” gledajući to „lijepo i slavno djelo, samostana još slavnijeg”. To malo „remek-djelo” predstavio je u venecijanskom časopisu Arte Veneta (1972). U uredništvu je s oduševljenjem „dočekana (je) kao otkriće”.

„Dobra ti kob, mala sliko”, poručila je zagrebačka povjesničarka umjetnosti, Sanja Cvetnić, na odlasku iz Kr. Sutjeske, sa željom da će tu najistočniju Guardijevu narudžbu znati cijeniti njezini vlasnici i tražiti vrsne restauratore kad bude potrebno.

Iz Venecije ju je donio fra Grgo Ilijić Varešanin, a na samoj je slici dao ispisati: „Dobavi o. f. Gargo iz Vareša 1775”, tada tajnik Bosne Srebrene, poslije provincijal i naslovni biskup ruspenski i apostolski vikar. Koliko god je iritantno na lice slike staviti natpis, s druge strane navedena godina pripomogla je dataciji kako te tako i nekih drugih Guardijevih slika u Italiji, a nije nevažna ni informacija o autoru nabave, odnosno vjerojatnom naručitelju.

Današnja crkva u Sutjesci građena je 1906–08. po projektu arhitekta Josipa Vancaša, jednoga od najuglednijih arhitekata u BiH u austrougarskom razdoblju. Crkva je bazilikalnoga tipa građena u neorenesasnom slogu. Sa svoja dva vitka zvonika ostavlja estetski dojam sklada, a tomu korespondira i njezin unutarnji trobrodni prostor. Crkvu je zidnim slikama uresio slikar Marko Antonini (Gemona, Italija, 7. IX. 1849 – Zagreb, 26. V. 1937) 1908. godine. Kako je posvećena sv. Ivanu Krstitelju, u konhi apside naslikao je Krštenje Kristovo, a iznad okruglih prozora postavio je figure promatračā i anđelā čime je unio više živosti u scenu. Drugih kompozicija u crkvi nema. Nebo je u plavoj boji, po rubovima su biljni i geometrijski ornamenti. Među prozorima su glave anđela, a iznad njih, duž glavnoga broda, likovi svetaca.

U ovom kontekstu želimo naglasiti da je uprava samostana započela, nakon više od jednoga stoljeća, s restauracijom Antoninijevih slika u studenom 2024. Dovršena je obnova svetišta u izvedbi tvrtke Elaboro iz Splita, što je obilježeno koncertom klasične glazbe na Ilindan, 20. srpnja. Restauracija slika u crkvenim lađama se nastavlja.

U crkvi je brončani kip kraljice Katarine Josipa Marinovića, oltar s raspetim Kristom na antependiju u drvu Ante Kajinića. Izvan crkve u dvorištu je na potpornom zidu veliki mozaik na temu sv. Franje Vlatka Blažanovića, skulptura kraljice Katarine u bronci Anđelka Marića, Katarinina bista Ane Kovač, te mozaik s likom sv. Nikole Tavelića Svjetlane Bajanović.

Sutješka zvijezda ne gubi sjaj!

Objava Zvijezda koja ne zalazi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nakon raspada države i ratnih zločina 90-ih godina prošloga stoljeća, uzrokovanih velikosrpskom agresijom u okviru projekta Velike Srbije, nastavilo se još intenzivnije s krivotvorenjem povijesti napose zbog srbijanskih frustracija nakon izgubljenoga rata i neostvarenih planova. Velika je hipoteka zločina stvorena 90-ih: razaranje Vukovara, Dubrovnika, Bosanske Posavine, genocid u Srebrenici… Sve je to vodilo tomu da je srpska akademska i politička elita intenzivirala propagandne alate, ponajprije manipulacijom broja žrtava u Jasenovcu te nepriznavanjem genocida u Srebrenici. Pokušaj potiskivanja Srebrenice iz fokusa javnosti vodio je pojačanom isticanju Jasenovca, što filmom, što izložbama, što medijskom propagandom.

U tu svrhu već dulje vrijeme koriste se naručene usluge izraelskoga povjesničara Gideona Greifa (*1951), specijalista za židovsku povijest, napose za holokaust, s naglaskom na stradanje Židova u Auschwitzu. Tri desetljeća je radio u Izraelskom memorijalnom centru Yad Vashem u Jeruzalemu, te konačno kao sveučilišni profesor. Gotovo deset godina surađuje sa srpskim vlastima o temama Jasenovca i Srebrenice. Prihvatio je sponzorstvo vlade u Beogradu i entitetske u Banjoj Luci za realizaciju njihovih ciljeva, a to znači na propagandnoj ljestvici podignuti Jasenovac što više uvećavanjem broja žrtava, a Srebrenicu na istoj ljestvici spustiti što niže nijekanjem genocida i umanjivanjem broja stradalih. Ulog mu je bio autoritet uglednoga znanstvenika, kojeg je na koncu, zanesen sjajem srebrnjaka, i proigrao!

Krivotvorenje broja jasenovačkih žrtava

Srbijanska vlada je Gideona Greifa imenovala kustosom Izložbe o Jasenovcu – pravo na nezaborav u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku početkom 2018, kamo su dovezli, kako ističu, „sedam tona opreme i eksponata”. Naglasak izložbe je u tvrdnji da je u Jasenovcu ubijeno oko 800 000 zatočenika, što je suvremena znanost odbacila kao neprihvatljivo. U tom kontekstu nije zaobiđen ni kardinal Alojzije Stepinac, uz oštro protivljenje njegovu proglašenju svetim: „Njegova kanonizacija je sama po sebi zločin, a ljudi koji ga namjeravaju kanonizirati su zločinci”, izjavio je (2017) s visokom dozom bahatosti „veliki Gideon Greif”, kako ga je nedavno oslovio srbijanski predsjednik A. Vučić. Istini za volju, ovako ne govori znanstvenik nego dobro plaćeni politikant!

Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske oštro je prosvjedovalo zbog „falsificiranja povijesti” i „zlouporabe u političke svrhe” njujorške izložbe. Na prigovor iz RH zbog ustupanja prostora za prezentaciju krivotvorenih sadržaja, iz UN-a su odgovorili da su dali prostor za izložbu, ali da se ograđuju od njezina sadržaja(!). U razgovoru za Radio Deutsche Welle Greif je ustvrdio kako je u mnogim elementima „Jasenovac bio gori od Auschwitza”. To su riječi čovjeka koji uopće nije Jasenovac istraživao, nego se oslonio na ustaljenu sliku iz vremena bivše države te na propagandu aktualne srbijanske političke i akademske kaste. A na upit zašto hrvatski povjesničari nisu konzultirani u pripremi izložbe, Greif je odgovorio da on nije političar i da za to treba pitati srbijanske vlasti. U kontekstu izložbe, tiskao je knjigu Jasenovac – Auschwitz of Balkan (2018) na 700 stranica (prevedena i na srpski), čime je na „najbolji” način ispunio želje svojih sponzora!

Greif je krenuo po želji svojih naručitelja s preuveličavanjem broja poginulih u Jasenovcu, gdje su većina žrtava bili etnički Srbi, a njihov se broj uvećavao do 1,4 milijuna, premašivši čak i Auschwitz (1 100 000) iako je broj, koji je on promovirao u nizu medijskih istupa, znatno manji. „Rekao bih da je minimalni broj 700 000, a možda i više”, izjavio je na srpskoj televiziji 2019. god. „Dakle, ovo je početni broj. Možda oko 800 000 Srba, 40 000 Židova.” Tadašnji je ravnatelj Spomen-područja Jasenovac, Ivo Pejaković, izjavio: „Dr. Greif nije radio nikakvo istraživanje o broju žrtava logora Jasenovac. Koliko sam shvatio, on je jednostavno citirao procjenu od 700 000 ili više umorenih, što su bile službene brojke žrtava u vrijeme Jugoslavije. Tako je zanemario sva nova istraživanja koja su rađena posljednjih godina i desetljeća.”

Štoviše, koledž, gdje Greif predaje povijest (Ono Academic College), distancirao se od njegove kontroverzne knjige o Jasenovcu. U priopćenju je navedeno da, iako je njihov logo na naslovnici knjige, oni s tim nemaju nikakve veze. Ernest Herzog, izvršni direktor za operacije Svjetskog židovskog kongresa, prisjetio se posjeta Greifa 2019. kada je pokušao pridobiti potporu Kongresa da se organizira predstavljanje logora Jasenovac u Jeruzalemu. Herzog je odbio prijedlog jer je, kaže, uvjeren da Greif predstavlja „srpski nacionalistički narativ”, na što je dodao: „Ne tvrdim da je nekakav varalica, ali mislim da je završio na krivoj strani povijesti što se ovoga tiče jer na Jasenovcu nije istražio sve puteve, a potpuno je odbacio sav rad rađen 80-ih i 90-ih.”

Efraim Zuroff iz Centra Simon Wiesenthal, koji se u Greifovoj knjizi spominje kao stručna osoba, ne slaže se s Greifom. Spomenuo je odlikovanja koja je Greif dobio od Srbije – uključujući Zlatnu medalju za zasluge u zemlji 2019. godine. Nadalje, rekao je da, iako nije mogao otkriti Greifove motive, „čini se jasnim da je dobio nagrade različitih vrsta i možda su te nagrade motivirale da proizvodi robu kakvu žele vidjeti ljudi koji su mu dali nagrade. Pitanje je što ste spremni učiniti da dobijete te nagrade”, rekao je Zuroff, dodajući da je „tužno vidjeti što se dogodilo ovoj osobi”.

Relativizacija genocida

Haški sud je donio presudu (2007) da je u Srebrenici počinjen genocid, a Generalna skupština UN-a rezoluciju (2024) kojom se 11. srpnja proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Presudu nije prihvatila vlast Republike Srpske. Ona je stoga (2019) uspostavila deseteročlanu Neovisnu međunarodnu istražnu komisiju o stradanjima svih ljudi u regiji Srebrenica između 1992. i 1995. godine, na čije čelo je postavila Gideona Greifa. U svezi s tim trideset i jedan međunarodni stručnjak za ratne sukobe na prostoru negdašnje Jugoslavije potpisao je otvoreno pismo u veljači 2019. u kome se navodi da uspostava komisije „više nalikuje na revizionizam nego na istinski napor za utvrđivanje istine”. Kritizirali su i osobe koje su imenovane u komisiju, smatrajući ih pristranima, te da se radi o pokušaju osporavanja „genocida u Srebrenici i kampanje teroriziranja građana Sarajeva”.

Greif potpisuje opširan Izvještaj (1000 stranica) spomenute komisije, objavljen 2021, iako ne poznaje nijedan od ovdašnjih slavenskih jezika. U Izvještaju se tvrdi da masakr u Srebrenici jest ratni zločin, ali nije genocid. Neki pasusi Izvještaja doslovce su preuzeti iz drugih publikacija, bez navođenja imena autora, što izaziva sumnju na plagiranje. Greif je općeprihvaćeni broj od 8000 ubijenih bošnjačkih dječaka i muškaraca umanjio na 3714 i to „uglavnom vojnika koji su stradali u borbama”, a da je samo „nekoliko stotina civila” izgubilo živote. Taj Izvještaj kritizirao je zamjenik voditelja Svjetskog židovskog kongresa Menachem S. Rosensaft, kao „besramnu manipulaciju istinom”, dodavši da je Greif bio „korisni idiot srpskog vođe Milorada Dodika”, a „broj žrtava konclogora Jasenovac samovoljno podigao na 700 000 do 800 000” (Jüdische Allgemeine, 20. 1. 2022) premda je službeni broj u Spomen-području Jasenovac 83 145 žrtava, a i njegova vjerodostojnost je vrlo upitna jer se sve više otkrivaju lažni podaci na popisu umrlih u logoru. Dodajmo još da je utjecajni izraelski dnevni list Haaretz objavio 11. svibnja 2022. opširan članak: „Izraelski povjesničar optužen za izbjeljivanje Srebrenice, sada se suočava s optužbama za iskrivljavanje holokausta”. Na prigovore zbog negiranja genocida u Srebrenici, lakonski je odgovarao da on „kao Židov zna što je genocid”.

Zašto Greif nije istraživao logor Staro sajmište (Beograd), kroz koji je, prema procjenama, prošlo 100 000 zatvorenika od kojih su mnogi odvedeni po logorima u Europi, a u spomenutom logoru ubijeno je njih 48 000, među kojima i svi srbijanski Židovi, te je Srbija već u kolovozu 1942. proglašena prvom zemljom u Europi bez Židova (Judenfrei). Razumljivo, takvo istraživanje ne bi bilo po volji njegovim beogradskim sponzorima za koje je radio po narudžbi!

Uskraćivanje ordena

Ujesen 2021. njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier odlučio je dodijeliti odlikovanje Gideonu Greifu Savezni križ za zasluge (Bundesverdienstkreuz) za njegovu posvećenost istraživanju holokausta. No kako se proširila informacija o nijekanju srebreničkoga genocida, njemački predsjednik je nekoliko tjedana poslije (siječanj 2022) odlučio uskratiti mu dodjelu ordena. Zbog te činjenice i brojnih kritika iz akademske zajednice počeo se neuvjerljivo braniti da on nije u službi srpskih vlasti, da nije primio novac, a požalio se da mu stižu i prijetnje. Rezultat svega toga jest da je revidirao svoje gledište glede Srebrenice: „To je bila moja greška i to ćemo ispraviti”, priznavši da je u Srebrenici ubijeno 8000 bošnjačkih dječaka i muškaraca. „Mi to prihvaćamo”, rekao je. To je učinio kad je uvidio da ne može braniti očitu krivotvorinu. Za njemački orden bilo je kasno!

Objava Transformacija jednoga povjesničara pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uzroci i okolnosti nastanka reformacije

Pojam reformacija označava društveni i vjerski pokret nastao u 16. stoljeću u Njemačkoj s ciljem da se u Katoličkoj Crkvi provedu reforme. Pokretač i središnja osoba tog pokreta bio je augustinski redovnik i teolog Martin Luther (1483. – 1546.).

Reformacija koju je on inicirao nije bila jedinstvena. U Švicarskoj je nastao pokret na čelu s Ulrichom Zwinglijem (1484. – 1531.), koji se u nekim teološkim pitanjima razilazio s Lutherovim učenjem. Oni su pokušavali prevladati te razlike, ali u tome nisu uspjeli. U Švicarskoj je djelovao još jedan vrlo značajan reformator, Jean Calvin (1509. – 1564.), utemeljitelj kalvinizma. Rođen je u Francuskoj, a djelovao je uglavnom u Ženevi, gdje je osnovao Reformiranu Crk­vu. Njoj su od sredine 16. st. pristupili i pristaše Zwinglijeva pokreta.

U ovom kontekstu spominjemo i Anglikansku Crk­vu, iako su uzroci njezina nastanka drukčiji. Nju je utemeljio kralj Henrik VIII. (1491. – 1547.). Budući da se razišao s Papom iz osobnih i političkih razloga, on se 1534. proglasio zemaljskim poglavarom Crk­ve u Engleskoj, koja u širem smislu također pripada protestantizmu.

Uzroci reformacije uglavnom se temelje na unutarnjim slabostima i promašajima pri vođenju crk­venog i religioznog života tijekom predreformacijskog razdoblja. Prakticirali su se čudni oblici pobožnosti koji su odudarali od evanđeoske poruke, širila su se različita praznovjerja i strahovi pred osudom na vječne muke, prenosile se priče o nevjerojatnim čudesima i slično. Uvelike je zakazala i službena Crk­va. Ljudi iz crk­vene hijerarhije brinuli su se kako što bolje i uspješnije organizirati prikupljanje novca kroz razne dažbine i pristojbe, bila je raširena simonija, odnosno praksa kupovanja crk­venih službi i povlastica, a uz to je vladao nizak stupanj ćudorednog života, napose kod visokih crk­venih službenika. Teški promašaji zbivali su se i u samom vrhu, u instituciji papinstva: za pape su često birani ljudi nedostojni te službe, a sami su potom na isti način imenovali svoje suradnike – kardinale, tako da je bilo teško izaći iz tog začaranog kruga. Papinstvo je vodilo svjetovne poslove vezane za crk­venu državu, a zanemarivalo je duhovne zadaće. Biskupi su bili birani iz plemićkog staleža i brinuli su se za profano, dok je niži kler živio u siromaštvu i jedva preživljavao.

Nevidljiva i vidljiva Crkva

Usprkos takvim okolnostima, u Crkvi je bilo ljudi koji su svojim visoko moralnim i svetim životom pridonosili duhovnom i općem razvoju društva i Crk­ve. Da je vjera tadašnjih ljudi bila istinsko duhovno bogatstvo, najbolje svjedoči srednjovjekovno umjetničko stvaralaštvo kao vrhunski domet duha toga vremena. Nije teško zapaziti iskrenu duhovnost u likovnoj umjetnosti, slikama i kipovima umjetnika, kao i u veličanstvenim gotičkim katedralama koje danas na sebi svojstven način svjedoče o dubokoj vjeri i iskrenoj pobožnosti tadašnjeg čovjeka.

No, s obzirom na opće nelagodno ozračje i zatamnjenja u crk­venom i religioznom životu, osjećala se sve veća potreba za reformom, bilo je sve više kritičkih tonova i općeg neraspoloženja prema Crk­vi kao ustanovi, i konačno, bilo je sve više zahtjeva koji su pozivali da se krene u obnovu Crk­ve iznutra. U toj čežnji za promjenom i unutarnjom obnovom javljaju se ideje o nevidljivoj duhovnoj Crkvi, koja treba doći na mjesto one vidljive s rimskim papom na čelu. U tom ozračju oblikuje se i nova pobožnost, lat. devotio moderna, koja je u svojoj osnovi subjektivna, a svoj put u praksi uglavnom traži izvan institucionalne Crk­ve. Jedan od unutarnjih poticaja za Lutherov put prema spiritualističkom poimanju Crkve bio je naglasak na osobnoj pobožnosti koja zaobilazi praksu tradicionalnog sudjelovanja u sakramentalnom životu. Tome je pridonio i nominalizam, filozofsko učenje engleskog franjevačkog teologa i filozofa Williama Occama († 1349.). Po njemu spoznaja Boga nije moguća samo razumskim putem, nego tek ako se Bog objavi čovjeku, a objavljena riječ Svetog pisma izvor je naše vjere. To je Luther jednostrano prenaglasio. On je prihvatio Occamov nauk sa skepticizmom prema čovjekovu umu i prirodi, a u nastanku reformacije to je odigralo nemalu ulogu. U njegovo su vrijeme također snažni biblijski pokret i krš­ćanski humanizam koji su nezaobilazan moment u oblikovanju Lutherovih teoloških pogleda i nastanku reformacije.

U tom povijesnom i duhovnom previranju važno mjesto ima filozof, teolog, humanist i filolog Erazmo Roterdamski (1466. – 1536.), koji je pobudio nadu da će se dogoditi prijeko potrebne reforme koje je on povezivao s evanđeljem. Postigao je to kritikom duhovnih, društvenih i crk­venih prilika i pozivom da se život oblikuje u duhu Isusove evanđeoske Propovijedi na gori. Erazmo je u početku podržavao Luthera, ali čim je u njegovim stavovima i pogledima uočio nominalistički skepticizam prema čovjekovu razumu i prirodi, od njega se distancirao, štoviše s njim se i polemički suočio. Nastojao je djelovati umirujuće, razvijajući svojevrsnu teologiju posredovanja u sve žeš­ćoj, sve netolerantnijoj i vrlo zapaljivoj atmosferi koju je poticao Martin Luther koji je, konačno, potrebu za crk­venom reformom prenio na teren politike.

Lutherovo sazrijevanje u reformatora

Martin Luther rođen je 1483. godine u Eislebenu u Njemačkoj. Po završetku nižeg i srednjeg školovanja, započeo je 1501. studij na sveučilištu u Erfurtu, gdje je završio osnove filozofije te je 1505. postao magister artium. Luther se teološki usmjerio upravo u Erfurtu, što je uvelike odredilo njegovu kasniju duhovnu i intelektualnu profilaciju. Umjesto da po želji svoga oca postane pravnik, on se, budući da je u ljeto 1505. u nevremenu doživio udar groma, u to vrijeme zavjetovao da će stupiti u samostan. Uskoro je pristupio augustinskom pustinjačkom redu u Erfurtu. Kroz to je vrijeme proživljavao unutarnje borbe u vezi s nekim sumnjama u pitanjima vjere. Godine 1507. zaređen je za svećenika, a nakon toga započeo je temeljit studij teologije u Erfurtu i nastavio ga u Wittenbergu, gdje je položio doktorski ispit. Potom je držao predavanja na biblijskoj katedri u Wittenbergu od 1512. do 1519. Kroz to je vrijeme sazrijevao u reformatora.

U tome je važnu ulogu odigrao njegov doživljaj u kuli vitenberškog samostana. Otkrio je, naime, da Božja pravednost nije pravednost stroga i nemilosrdna suca, nego pravednost koja izlazi iz dobrostivog Božjeg pogleda koji grešnog čovjeka čini pravednim. U Lutherovu daljnjem duhovnom razvoju, sve je više slabio pojam Crk­ve kao nositeljice spasenja i sakramenata kao posrednika Božje milosti. Na svom putu konačno je oblikovao teološku viziju čovjeka i njegova spasenja: O čovjekovu je spasenju prije svega odlučujuća vjera.

U svojim spisima isticao je prednost Svetog pisma pred predajom (sola Scriptura), vjere pred djelima (sola fides) i milosti pred zaslugama (sola gratia). Sveto pismo, vjera i milost tri su načela protestantizma. Luther je otkrio novo vjersko i teološko gledište izvan sakramentalne Crk­ve, čime je nju doveo u pitanje. Više se nije radilo o reformi kao unutarnjoj katarzi od svih propusta i zloporaba, nego o nijekanju vidljive Crk­ve i sakramentalne prakse, što se uobičajeno označava terminom reformacija.

Početak reformacije

Luther se u službi propovjednika i ispovjednika imao priliku suočiti s lošim posljedicama javnih nastupa dominikanca Johanna Tetzela koji je u Papino ime propovijedao kako se oprosti od grijeha jednostavno mogu kupiti novcem. A tako prikupljen novac bio je predviđen za gradnju Bazilike sv. Petra u Rimu. Takva zloupotreba sakramenta ispovijedi potaknula je Martina Luthera da napiše čuvenih devedeset i pet teza i razašalje ih 31. listopada 1517. nadležnim biskupima te nekolicini svojih bliskih prijatelja. Jedan je od njih bez njegova znanja tē teze tiskao, pa su se one vrlo brzo raširile po Njemačkoj. Tako je izbio dugotrajni spor o oprostima.

Luther nije nastupio protiv oprostā kao takvih, nego protiv njihove grube zloupotrebe u praksi. Tražio je od biskupā da tu temu teološki razjasne i propovjednicima zabrane govor o tome. No, brandenburški nadbiskup Albrecht je zbog objelodanjenih Lutherovih teza već bio na gubitku, jer je bio obvezan određenu svotu novca prikupiti za podizanje spomenute bazilike. On je, naime, podigao zamašan novčani zajam iz banke obitelji Fugger iz Augsburga i poslao ga u Rim. Taj je novac planirao nadoknaditi prodajom oprostā. Luther je međutim svojim tezama u javnosti poremetio njegov plan. Nadbiskup ga je stoga tužio pred Papom, zbog čega je trebao otići u Rim i braniti se od optužbe. Ipak, umjesto da ode u Rim, njega je 1518. u Augsburgu saslušao Papin izaslanik Toma Kajetan. Luther je potom odbio zahtjev da povuče svoje tvrdnje.

S ciljem razjašnjenja Lutherovih stavova, u Leipzigu je 1519. organizirana teološka rasprava. S Lutherom se suočio ugledni teolog Johannes Eck. On je bio jedan od prvih teologa koji je uočio da se kod Luthera ne radi tek o kritici zloupotrebe oprostā, nego da on dovodi u pitanje sakramentalnu narav Crk­ve. Eck je stoga otputovao u Rim i tamo predstavio Lutherova teološka gledišta. Vratio se s Papinim dokumentom Exsurge Domine, proglašenim 15. lipnja 1520., u kojem se traži da Luther opozove 41 krivovjernu tvrdnju u roku od dva mjeseca, u suprotnom će biti izopćen. U međuvremenu je Luther radikalizirao svoje stavove, smatrajući da je sakramentalna Crk­va zapravo zapreka na putu do Boga, a da je sam Papa zapravo protivnik Isusa Krista – Antikrist. Uz to je na prijetnju izopćenja žestoko odgovorio sa svoja tri nevelika reformatorska spisa, objavljena u drugoj polovici 1520. godine: Kršćanskom plemstvu njemačkog naroda o poboljšanju krš­ćanskog stanja, O babilonskom sužanjstvu Crkve i O slobodi kršćanina. Kod mnogih suvremenika naišao je na odobravanje, jer su svi željeli stvarne reforme. Međutim, nisu bili svjesni da njegov plan reformi zapravo izrasta na novim teološkim pogledima, koji nisu vodili unutarnjem pročiš­ćavanju Crk­ve, nego snažnoj protucrk­venoj akciji. Tako je umjesto reforme u Crk­vi uslijedila reformacija kao pokret protiv Crkve. Luther se konačno odvojio od Crk­ve kada je u Wittenbergu 10. prosinca 1520. javno spalio Papin dokument Exsurge Domine. Kad su ga u Rimu 3. siječnja 1521. izopćili iz Crk­ve, lom je bio potpun, a povratak na pređašnje stanje bezizgledan.

Reformacija se nastavlja

Od godine 1521. reformacija je sve više u sferi političkog interesa. To više nije tek pitanje teologije i vjere, nego je Luther želio izboriti sigurno političko zaleđe. Naime, uvelike se nadao da će u provedbi njegovih reformnih zamisli uz njega pristati tek okrunjeni car Karlo V. (vladao je od 1519. do 1556.), ali su se njegova nadanja izjalovila. Car je u duhu višestoljetne tradicije sebe držao zaštitnikom Crk­ve, a to je uskoro i pokazao: odmah nakon što je Luther crk­veno izopćen, udario ga je i državnim izopćenjem. No Luther je imao svoga zaštitnika, saskog izbornog kneza Friedricha Mudrog, koji je uspio nagovoriti Karla da ga sasluša. To se dogodilo 17. travnja 1521. u Wormsu, na državnom Saboru. Luther, kojemu je car kao izopćeniku zajamčio sigurnost u dolasku i odlasku, pred državnim je staležima iznio obranu svojih stavova iznesenih u svojim spisima i odbio ih opozvati: Ne mogu i ne želim ništa opozvati, jer nije trijezno i mudro da čovjek nešto učini protiv svoje savjesti. Tako mi Bog pomogao. Amen. Luther je svojim nastupom impresionirao sudionike Sabora. A i Karlo se sljedećeg dana obratio sudionicima Sabora sjajnim govorom. Rekao je da čvrsto stoji uz katolički nauk, te da je pojedinac u zabludi ako je protiv shvaćanja cijeloga krš­ćanstva. Rekao je da Luthera, nakon što ga je prethodnog dana saslušao, više neće slušati. Ostavlja mu zajamčeni slobodan odlazak (26. travnja), kako je i obećao, ali ga smatra krivovjercem, što je ujedno značilo progon. No, Luthera su na povratku prividno oteli vitezovi saskog izbornog kneza i potajno ga sklonili u dvorac Wartburg. Tijekom desetak mjeseci boravka u tom dvorcu, preveo je Novi zavjet s grčkoga na njemački jezik. Taj se prijevod jezično smatra izuzetno uspjelim. U međuvremenu, car je Luthera i njegove pristaše Wormskim ediktom, koji je potpisao 8. svibnja 1521., stavio izvan zakona. No, kako se Karlo upleo u neke ratove i devet godina izbivao iz Njemačke, Lutherov se nauk bez prepreka širio i učvrš­ćivao.

Kao posljedica tih previranja, bilo je upadno slabljenje redovničkog života i napuštanje samostanā. I sam Luther je skinuo redovničku odjeću te se oženio bivšom redovnicom Katarinom von Bora. Nadalje, izbijaju pobune protiv svećenika, a teži se uvesti novi crk­veni poredak. Šire se društveni nemiri, a potaknuti Lutherovim spisima, pokreću se mase seljaka protiv velikaša i knezova za poboljšanje nepodnošljivih uvjeta života. Luther je od njih zahtijevao da pokažu više strpljivosti, a kada su se dogodili teški incidenti poput paljevine sela i ubojstava, razbješnjen je zatražio da se na njih udari bez milosti, stavivši se tako na stranu knezova. Grubo gušenje seljačkog ustanka i razočaranje seljaka Lutherom utjecalo je na daljnji tok reformacije. Lutherov pristanak uz knezove doveo je do kneževske reformacije, čime je crk­vena vlast stavljena u nadležnost knezova. Tako je umjesto slobodnog vjerskog opredjeljenja državna vlast određivala provedbu reformacije; umjesto duhovne Crk­ve, za koju se Luther od početka svoga pokreta zauzimao, oblikovala se institucionalna državna Crk­va.

Na državnom saboru u Speyeru 1529. sudionici su odlučili da se konačno provede Wormski edikt. Staleži koji su se priklonili Lutheru prosvjedovali su protiv te odluke, i od tada ih se naziva protestantima. Bilo je potom pokušaja da se protiv Cara stvori politički savez sa Švicarcima, ali zbog nepomirljivih teoloških razlika između Zwinglija i Luthera, do toga nije došlo.

Bez sporazuma i pomirenja

Nakon devetogodišnjeg izbivanja, car Karlo se vratio u Njemačku. Naumio je da konačno ozbiljno poradi na rješenju zamršenog crk­venog pitanja. U tu je svrhu sazvao državni Sabor u Augsburgu na kojem se raspravljalo o crk­venim reformama. U ime novovjeraca nastupio je teolog Filip Melanchton, blizak Lutherov prijatelj, koji je u tu svrhu izradio spis koji je pročitao 25. lipnja 1530. Kasnije je taj spis nazvan Confessio Augustana (Augsburška konfesija), a postao je jedan od ključnih dokumenata protestantizma. Svojim sadržajem djelovao je pomirljivo. Melanchton je nakon njegova čitanja ustvrdio da je to u biti katolički nauk, a da se u reformama traže promjene nekih disciplinskih odredbi, primjerice pričest laika pod objema prilikama te dokidanje redovničkih zavjeta, zapovjednih postova i biskupske jurisdikcije. Pomirenje je bilo izgledno. Osnovana su i dva odbora, sačinjena od teologa s obiju strana. Razgovori su obećavali da će doći do dogovora i očuvanja jedinstva, ali od toga ipak nije bilo ništa. Luther, koji kao izopćenik nije mogao sudjelovati na Saboru, uspješno je svojim porukama utjecao na tijek razgovora. Bio je tvrd i nespreman na kompromis. Ni Melanchton više nije bio optimist. Razgovori su prekinuti, a u završnici je Sabor zatražio da protestanti do sredine travnja 1531. usklade sve razlike s katoličkim naukom.

Car Karlo u svjetlu tako zamršenih vjerskih i političkih odnosa više nije bio u stanju zaključiti Sabor, a sazivanje novoga stalno je odgađano. Ipak, veoma mu je stalo da dođe do sporazuma i da se konačno prevlada raskol, pa je stoga utanačio primirje do sljedećeg Sabora. Za 1539. ponovno je dogovorena rasprava između dviju strana. Car je osobno imenovao po trojicu pregovarača s katoličke i protestantske strane, a među njima su bili Johannes Eck i Filip Melanchton. Rasprava je vođena 1540. u Wormsu, a nastavljena je na državnom Saboru u Regensburgu 1541. Pregovori nisu uspjeli.

Karlo je potom odlučio riješiti pitanje jedinstva diplomatskim i u konačnici vojnim putem – najzad je uspio vojno ovladati protestantskim knezovima. Okolnosti su za njega bile povoljne, jer su umrli svi njegovi glavni protivnici: Martin Luther 1546., engleski kralj Henrik VIII. 1547. i francuski kralj Franjo I. 1547. Kao prepreka za ostvarenje cilja ostao je samo papa Pavao III., s kojim je Karlo imao teških nesuglasica. Naime, upravo kad je na Tridentskom crk­venom saboru htio riješiti aktualno vjersko pitanje, Papa je protiv njegove volje premjestio Sabor iz njemačkog carskog grada Tridenta u papinski grad Bolonju, a on je dobro znao da onamo protestanti neće doći. Stoga je Karlo na državnom Saboru u Augsburgu 1547. sam donio rješenje pod nazivom Augsburški interim objavljen 1548., koji su izradili posrednički erazmovski teolozi obiju strana, a koji je trebao privremeno vrijediti do novog crk­venog sabora. Iako je dokument bio rezultat kompromisa, njime nisu bili zadovoljni ni na katoličkoj ni na protestantskoj strani.

Augsburški vjerski mir 1555.

Karlo, razočaran neuspješnim pokušajima, više nije imao ni snage ni volje da dalje radi na rješavanju pitanja raskola. Stoga je vlast prepustio svome bratu Ferdinandu koji je 1552. s buntovnicima sklopio Passauski (Passau) ugovor o međusobnoj snošljivosti. Pregovori su nastavljeni na Augsburškom državnom saboru, što ga je ranije sazvao Karlo V., a zaključeni su Augsburškim vjerskim mirom 25. rujna 1555. kojim su u Njemačkoj ravnopravnima postali katolici i luterani, ali su iz tog sporazuma bili isključeni cvinglijevci, kalvinisti, baptisti i drugi protestanti, koji će državnu ravnopravnost steći tek Westfalskim mirom 1648. godine. Prema Augsburškom vjerskom miru pokrajinski knezovi su mogli na svome teritoriju određivati vjeroispovijest po načelu čija pokrajina, onoga i vjeroispovijest – cuius regio, ilius religio. Podanici nisu mogli birati vjeroispovijest, mogli su se jedino iseliti u drugu pokrajinu. Ukoliko bi biskup, kao svjetovni i duhovni knez, htio prijeći na protestantizam, morao je napustiti svoju službu te prepustiti drugima izbor katoličkog nasljednika. Onim duhovnim knezovima koji su bili protestanti car Ferdinand je osigurao posjed njihova imanja, zbog čega su oštro prosvjedovali katolici.

Takav razvoj događaja definitivno je učvrstio vjersku podjelu u Njemačkoj. K tome, izbijale su na vidjelo mnoge razlike u tumačenju uspostavljenog mira u Augsburgu. To je vremenom prerastalo u vjerske ratove, a najteži je bio Tridesetogodišnji rat (1618. – 1648.), uz sudjelovanje brojnih stranih vojski na njemačkom tlu, koji je iza sebe ostavio demografsku pustoš. Bio je to zadnji vjerski rat u Europi.

Protestantizam luteranskog tipa proširio se na više od polovice Njemačke. Dijelom je imao odjeka i u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj i Austriji. Skandinavske zemlje su u potpunosti prihvatile protestantizam, odnosno luteransku konfesiju.

Radi zauzimanja stava prema reformaciji i reformističkim pokretima unutar Katoličke Crk­ve, nastavljen je u Tridentu devetnaesti Opći crk­veni sabor (1545. – 1563.). To je jedan od najvažnijih događaja u povijesti Crk­ve novoga vijeka. Provedene su brojne reforme i donesene definicije bitnih tema katoličkog nauka nasuprot protestantizmu. Tridentski sabor je pokrenuo katoličku obnovu i za više stoljeća obilježio katolička stajališta prema društvu, svijetu i drugim krš­ćanskim zajednicama. Odigrao je veliku ulogu u novovjekom katoličanstvu, ali je s obzirom na protestantsku reformaciju došao sa zakašnjenjem.

Protestantizam u hrvatskim krajevima

Protestantski pokret imao je odjeka i u hrvatskim krajevima u 16. stoljeću, ali se nije uspio dublje ukorijeniti. Usprkos tome, Hrvati su dali nekoliko istaknutih predstavnika protestantizma, štoviše vrlo učenih ljudi i pisaca. Lutherova reformacija iz Njemačke je preko slovenskih krajeva dopirala u hrvatske prostore, posredovanjem trgovaca i vojnika. Svoje je pristaše našla u Istri i na Kvarnerskom otočju. Odatle potječu neki od najistaknutijih hrvatskih protestanata. Među njima posebno mjesto zauzima Matija Vlačić Ilirik (1520. – 1575.), teolog, filozof i crk­veni povjesničar, koji je kao pristaša Luthera djelovao u Njemačkoj, neko vrijeme bio profesor u Wittenbergu i Jeni, a jedan je od najistaknutijih likova protestantizma uopće. Osobno se upoznao s Lutherom i Melanchtonom. Smatra se da je njegov stav bio ključan za očuvanje temeljnog nauka reformacije u njegovu prvotnom obliku. Među istaknute hrvatske protestante ubrajaju se još učeni Petar Pavao Vergerije ml. (1498. – 1565.), pisac i prevoditelj Stjepan Konzul (1521. – 1568.), prevoditelj i izdavač protestantskih spisa na glagoljici, latinici i bosančici Antun Dalmatin († 1579.) i drugi.

Protestantizam se više raširio u Slavoniji, napose u područjima oko Valpova i Vukovara, kamo je dospio iz Ugarske. Sredinom 16. stoljeća tamo je osnovano više od stotinu protestantskih općina. Hrvatski protestanti su imali jaku potporu u zapovjedniku Hrvatsko-slavonske krajine barunu Ivanu Ungnadu. On je osnovao i financirao tiskaru u Urachu (1556.), u svrhu širenja protestantizma na slavenskom jugu. Knjige su ondje tiskane na slovenskom i hrvatskom jeziku, na latinici, glagoljici i ćirilici. Tiskano je oko 40 naslova u više desetaka tisuća primjeraka knjiga. Protestantizam pak na prostoru današnje Bosne i Hercegovine nije imao nikakva odjeka zbog osmanske okupacije tih krajeva u 15. stoljeću.

Objava Protestantska reformacija i reforme u Crkvi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjevci su došli u Bosnu 1291. godine, u vrijeme kada je u zemlji bila snažna heterodoksna zajednica bosanskih krstjana (Crkva bosanska), sa zadaćom da njezine pripadnike vrate u okrilje rimskoga katoličanstva. U svezi s tim zanimljiv je jedan zapis iz 1347. godine, kada bosanski ban Stjepan II. Kotromanić moli papu da franjevcima omogući osnivanje školskih zavoda „gdje će smjestiti” novoobraćene pripadnike Crkve bosanske kako bi ih „naučili latinski jezik” i poučili katoličkom nauku. S tim ciljem osnovali su školu u Đakovu (Emanuel Hoško). K tomu, zapisi na kamenu, osobito na nadgrobnim spomenicima – stećcima, kao i vladarske povelje, ukazuju na to da se u srednjovjekovnoj Bosni njegovala pismenost.

Propašću Bosanskoga kraljevstva (1463) nastale su po kršćane nepovoljne prilike. Franjevci su uspjeli ishoditi dokument ahdnamu od sultana Mehmeda II (1463), na osnovi čega su mogli ostati u Bosni i pastoralno opsluživati katolike. U razdoblju četiristoljetne osmanske teokratske vlasti (1463 – 1878) bili su ne samo duhovnici nego i prosvjetitelji, pisci, liječnici, zastupnici katolika pred vlastima… Kao visoko obrazovani, radili su, uza sva ograničenja, na širenju pismenosti u puku, ponajprije s ciljem da pospješe svoju duhovnu misiju. Osmanska vlast nije bila zainteresirana za organizaciju školstva, tako da je ono prepušteno privatnoj inicijativi. Tek u prvoj polovici 19. stoljeća franjevci osnivaju prve škole, najprije u Tolisi (1823), a potom i u nizu drugih mjesta širom Bosne u kojima su bili i učitelji. U tome su imali određenu potporu zapadnih vlada koja je pristizala preko konzularnih predstavnika. Dolaskom Austro-Ugarske (1878), u Bosni su zatečene 54 katoličke škole, gotovo sve franjevačke, uz nekoliko škola sestara milosrdnica.

Opismenjavanje bez organiziranoga školstva

Naša je tema ovdje isključivo posvećena aktivnosti franjevaca na opismenjavanju u razdoblju prije osnivanja prvih škola. Taj rad, razumljivo, nije statistički dokumentiran i o njemu je malo podataka, ali o tome saznajemo posredno kroz prisutnost franjevačkih knjiga u puku, kao i preko rijetkih pisanih vijesti. Tako imamo podatak da su franjevci godine 1593. ishodili dopuštenje od osmanskih vlasti da mogu poučavati puk u pismenosti u „privatnim kućama”. U samostanima su, istina, organizirali poučavanje svojih kandidata u pisanju i znanju latinskoga jezika kako bi mogli ići na studij u inozemstvo, ali su pritom osnove pismenosti pružali i ponekim mladićima koji se nisu spremali za franjevački red. U zapadnim zemljama (Italija, Habsburška Monarhija) franjevački kandidati završavali su filozofsko-teološki studij, stjecali praktična iskustva, nabavljali knjige i donosili ih u Bosnu. U njima se stvarala svijest da svoje znanje prenose na puk ne samo usmeno, propovijedima, nego i osposobljavanjem za čitanje.

Mala žarišta opismenjavanja bila su oko franjevačkih samostana i u župama. Provincijal Bosne Srebrene fra Ante Gabeljak, u pismu upućenom Kongregaciji za raširenje vjere u Rim (1685), pisanom donekle u polemičkom ozračju, navodi da „u Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati,što će se jedva naći u Zadarskoj nadbiskupiji”. Rim je, podupirući franjevačku misiju, bio daleko zauzetiji „na pismenosti među katolicima u Bosni” nego što je Carigradska Patrijaršija bila zainteresirana „za pismenost pravoslavnog stanovništva”. Odatle je „jasnije zbog čega je pisana riječ” kako strana tako i domaća, sve do 19. st. „prije i šire dopirala do hrvatskog nego srpskog življa u Bosni i Hercegovini” (Mitar Papić).

Franjevačke knjige kao motiv pučkoga opismenjavanja

Objavom djelā fra Matije Divkovića (1611. i 1616) stvara se kultura pisane riječi i rađa se najstarija književnost na narodnom jeziku na prostoru Bosne i Hercegovine. Divkovića je u tom slijedio niz drugih franjevačkih pisaca. Ovdje se može govoriti o prvim „autohtonim udžbenicima” (Mitar Papić) nastalim na prostoru BiH. Divkovićev Nauk krstjanski iz 1616. tiskan je u više od 20 izdanja, što potvrđuje solidnu čitanost. Štoviše, prema Divkovićevu djelu priređen je i tiskan mali Bukvar 1669. godine u svrhu opismenjavanja. K tomu, za Divkovića, kao darovitoga pripovjedača, s razlogom se može kazati da je „bio utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine” (Midhat Begić). Prednost je domaćih franjevačkih tiskanih knjiga što su omogućavale širenje pismenosti u širim slojevima pučanstva: „Štampani vjerski tekstovi širili su se u daleko većoj mjeri među katoličkim stanovništvom, nego što se to radilo među pravoslavnim. Stoga su i širi slojevi hrvatskog stanovništva bili jače motivisani da ovladaju pismenošću, nego što je to bilo sa srpskim i muslimanskim masama” (Mitar Papić).

Između ovećega niza franjevačkih pisaca nakon Divkovića, popularnošću svojih djela u puku izdvajaju se fra Stjepan Margitić (Ispovied krstjanska, 1701) i fra Toma Babić (Cvit razlika mirisa duhovnoga, 1726), koji nam također neizravno potvrđuju prisutnost pismenosti i čitalačke publike. Kod Margitića je, uz kateheze o dobrom ispovijedanju, velik broj nabožnih pjesama (Kristu, Gospi, svecima…) zbog čega je knjiga bila privlačna u narodu te je popularno nazivana Stjepanuša! Slično Babićeva knjiga Cvit razlika, prigodni priručnik za vjernike, također obiluje pjesničkim sadržajima, pa je u narodu nazivana Babuša!

Da je čitanje i znanje u puku bilo na cijeni svjedoči i natpis na spomeniku Mihovilu Grahovčiću u Brajkovićima (17. st.), pisan slovima bosančice, gdje stoji da je bio „prave vire rimske, koi počteno hodjaše i Bogu se molaše i dobro knjigu znaše”.

O pučkom čitateljstvu svjedoči i talijanski putopisac Alberto Fortis u svom djelu Viaggio in Damazia (1774) (Put po Dalmaciji). On navodi predaju kako su se na početku 18. stoljeća u dalmatinskom zaleđu pastiri „bavili čitanjem debele knjige o kršćanskom, moralnom i povijesnom nauku što ju je složio neki Divković, a više je puta tiskana u Mlecima njihovom ćirilicom bosančicom […]. Događalo se često da bi župnik, pobožniji nego učeniji, propovijedajući s oltara nagrdio neku zgodu ili u njoj izmijenio sadržaj; u takvim slučajevima iz slušateljstva se dizao glas nekoga od nazočnih da rekne: Nije tako.”

Zauzetost bosanskih franjevaca na opismenjavanju puka na osobit način utjelovljuje fra Augustin Miletić, biskup i pisac bukvara (početnice) Početak slovstva (1815), gdje ističe da njegova knjiga, među ostalim, ima za cilj „kratko iztomačenje stvari potribiti od nauka krstjanskog za uvižbanje čeljadi priprostite, a osobito male dice koja želimo da sva nauče slova poznavat za moć s vrimenom naučit i po sebi stvari koje su dužni znat i obsluživat za ugodit Bogu i za dostignut vikovičnje spasenje.”

Biskup Miletić traži od župnika da se više zauzimaju u pučkom opismenjavaju i to na onaj način kako ga je predstavio u svojoj knjizi Početak slovstva: „Međuto priporučujemo i molimo najpri poštovane župnike i sve ostale misnike i redovnike našoj oblasti podložne, po isti način roditelje i sve ostale pravovirne krstjane i krstjanke, navlastito one koji slova poznaju, da stave svu pomnju za uvižbat dicu mušku i žensku u poznanstvi u sastavljanju slova. A kad dica nauče, neka i oni drugim neumjetnim kazuju i tako u malo vrimena, ufamo se s Božjom pomoćju, da će se vidit željeni napridak duhovni u našem puku bogoljubnom ne samo u znanstvu nauka, nego i u obsluženju Zakona s[vetog] Isusova. A jurve je svakom poznano da je ovo prijatno dilo od milosrdja u Zakonu s[vetom] Isusovu svim zapoviđeno naučiti neumitnoga, navlastito u stvarma potribitim za duševno spasenje.”

Zaključno. U osmanskom razdoblju do 19. st. nemamo mnogo podataka kako su franjevci opismenjavali puk u Bosni gdje nije bilo organiziranoga školstva, ali imamo vidljive učinke njihova rada: raširenost i čitanje knjige. Na temelju fragmentarnih podataka vidimo da su franjevci, kao visoko obrazovani duhovnici, bili vrlo motivirani da puku, iz kojega su sami potjecali, daju elementarnu pismenost i da mu pruže knjige u kojima će se u pisanom obliku susresti s kršćanskim naukom. To su činili na različite načine, a vrlo praktično rješenje imao je fra Augustin Miletić koji je tražio od župnikā da organiziraju analfabetske tečajeve. Rezultati rada franjevaca, tijekom stoljeća osmanske vlasti, itekako su vidljivi iako ih ne možemo statistički precizno odrediti!

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Franjevci i pučka pismenost u osmansko doba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Najstarije crkve u Jajcu

Spomen dviju najstarijih crkava u Jajcu, svete Marije i svete Katarine, vezan je za nekoliko pisanih dokumenata. Tako su, jedna ili druga crkva, zabilježene u tri pisma pape Pija II. (1458. i 1461) u kojima podjeljuje oprost vjernicima prilikom hodočašća na određene svetkovine u godini, zatim u oporuci kraljice Katarine (1478), jednom osmanskom dokumentu (1530) te u putopisnom zapisu splitskoga diplomata i književnika Atanazija Jurjevića (1626) koji je, očito zabunom, naveo crkvu svetoga Franje,  kakva s tim titularom nije postojala.

Za crkvu sv. Katarine, koju je, vjerojatno, dala sagraditi kraljica Katarina, teško je odrediti gradsku lokaciju. Njezina gradnja mogla bi se datirati u četvrtom ili petom desetljeću 15. stoljeća. Bila je gradska ili možda dvorska/kraljevska crkva, ali su je vodili franjevci. Razorena je dolaskom Osmanlija.

Crkva sv. Marije danas ima zidove i dobro očuvan zvonik, poznat kao „Toranj sv. Luke”. Razlog takvom imenu jesu relikvije evanđelista Luke koje su tamo pohranjene između 1459. i 1463. i bile razlogom vjerničkoga hodočašćenja. Njih je kao miraz, uz Despotovinu, iz Smedereva donijela Jelena, kći srpskoga despota Lazara Brankovića. Ona se udala za Stjepana Tomaševića (1459), prešla na katoličanstvo i postala kraljica Mara (Marija) –posljednja bosanska kraljica. Dolaskom Osmanlija i ubojstvom kralja Stjepana, po nalogu sultana, ona je otišla u izbjeglištvo, a relikvije prodala Mlečanima koje se danas nalaze u crkvi svetoga Joba u Veneciji. Dio je relikvija, izgleda, darovala kraljici Katarini, a koje su završile u Dubrovniku.

Crkva sv. Marije franjevačka je samostanska crkva koja je ustvari nadograđena i stilski promijenjena starija crkva. Nakon turskoga osvajanja Jajca (1527), pretvorena je u Fethia džamiju (osvojenu) te je u tu svrhu pregrađena i dijelom je promijenila izgled. Na vrh tornja postavljen je minaret, a prozori zadnjega kata su zazidani. Nosila je titulu carska džamija (sultana Sulejmana II). O njoj su se brinuli članovi jedne obitelji koji su u tu svrhu dobili posjede. Više puta je gorjela. Nakon velikog požara (1658), na njoj su izvedene znatne pregradnje, a poslije zadnjega (1832), ona je napuštena. I danas je ruševina relativno dobro očuvanih zidova.

Crkva sv. Marije tipična je propovjednička crkva, građena u duhu franjevačke gotike, u kojoj se nije predviđala praksa raskošne liturgijske službe, nego kao pogodan prostor za propovjedničku djelatnost. Nakon dolaska Austro-Ugarske u BiH, proglašena je spomenikom kulture (1892) i stavljena pod patronat Zemaljskoga muzeja u Sarajevu. Skinut je ostatak minareta s tornja prilikom posjeta princa prijestolonasljednika Rudolfa Habsburškoga (1888). Jajački katolici kasnije su uputili molbu provincijalu Bosne Srebrene (1899) da zatraži od Zemaljske vlade u Sarajevu da se ta crkva vrati u franjevačko vlasništvo. Vlada je taj zahtjev odbila iz obzira prema muslimanima a spomenik je upisala u zemljišne knjige kao javno dobro.

U unutrašnjosti crkve, pod pokroviteljstvom Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Sarajeva, provedena su iskopavanja (1960–61) i uklonjen oveći sloj nastao od urušavanja iz vremena ranijih požara. Na tome je radio arheolog Đuro Basler koji je utvrdio postojanje ranije romaničke crkve iz 12. ili 13. st., a koja je obnovljena kao gotička crkva sv. Marije (1426). Djelomično su očuvani prizemni zidovi romaničke crkve te neki ukrasni dijelovi: tordirano uže u profiliranom okviru na polukružnom portalu, gesims kružnoga presjeka koji se protezao uz rubove zidova, što ukazuje da je tvorio zapažen dio ornamentike postraničnih zidova i pročelja. Sačuvana je i jedna romanička skulptura, a otkriveni su i tragovi romaničkih stupova.

Umjetničke poveznice

Nije poznato što se dogodilo s tom crkvom, kako se i zašto urušila. Kod gotičke pregradnje neki su njezini zidovi bili visine 2 – 3 metra. Crkva je dobila rozetu na zapadnom zidu. Svetište je prošireno dogradnjom kvadratične apside, s oltarom uza zid iznad kojega se nalazio prozor. Uz apsidu s južne strane dograđena je četverokutna sakristija. Zidovi su bili oslikani, na što upućuju sačuvani ulomci, pa i jedna kompozicija u donjem dijelu zida koja, po mišljenju Đure Baslera, upućuje na temu „mrtvačkoga plesa”. Ta je pučka slika o sveopćem zakonu smrti, pred kojim su svi ljudi jednaki, nastala početkom 15. st. U plesnoj povorci vide se predstavnici svih slojeva društva, gdje su naizmjenično poredani živi čovjek i njegov mrtvi dvojnik u obliku kostura i to u hijerarhijskom poretku: predstavnici Crkve, kraljevstva, plemstva i nižih staleža. Ta je tema bila popularna među franjevcima. Povjesničar umjetnosti Zdravko Kajmaković misli da su sačuvani ulomci zidne slike dio velike kompozicije „Posljednji sud” koja je pokrivala cijelu plohu sjevernoga zida.

Nije poznato tko bi mogao biti autor te zidne kompozicije. Je li to netko domaći ili je neki umjetnik iz Dalmacije? Umjetničke veze između Jajca i Dalmacije u to su vrijeme bile živahne. Poznato je da su dalmatinski slikari u 15. st. primali učenike iz Bosne i poučavali ih u kasnogotičkom i renesansnom slikarstvu. Među takvima je bio i Jajčanin Martin Petković kojega je Blaž Jurjev Trogiranin, primio kao učenika usvoju slikarsku radionicu u Dubrovniku (1423). Petković je s vremenom dokazao svoju darovitost te je Jurjev s njim (1431) „obnovio ugovor o zajedničkom radu” (C. Fisković), poveo ga na Korčulu a potom u Trogir. Martin je kasnije postao i samostalni majstor i uglavnom radio u Dalmaciji. No ne nema dokaza da je on oslikao crkvu sv. Marije u Jajcu.

Uz crkvu sa sjeveroistočne strane podignut je već spomenuti Zvonik – toranj sv. Luke (1460–63), „izveden u tipično dalmatinskoj mješavini romanike, gotike i rane renesanse” (Đ. Basler). Toranj se sastoji od više katova, od kojih su tri gornja otvorena i razvedena u trifore s dvostrukim stupovima. „Njegove vitke ali u pojedinostima loše izvedene trifore s dva para stupova sliče na primorske romaničke zvonike u Rabu i u Splitu” (Cvito Fisković).Toranj sv. Luke je relativno dobro očuvan. Jedini je srednjovjekovni zvonik u unutrašnjosti Balkana. Temeljito je obnovljen (1949–53) i tom je prilikom na vrhu, na njegovu trećem katu, otvorena zazidana trifora. I gradnja Tornja sv. Luke  također upućuje na umjetničke poveznice Jajca i Dalmacije. To isto potvrđuje i činjenica da su od sredine 15. stoljeća u Jajcu aktivne kamenoklesarske radionice pojedinih dalmatinskih gradova preko kojih je pristigla kasna venecijanska gotika.  U njima su se zapažale umjetničke poveznice s radionicom kipara Andrije Alešija koji je djelovao u Dalmaciji.

Objava Srednjovjekovne crkve u Jajcu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poštivanje raznolikosti

Primjer čudnoga, bolje rečeno lažnoga, zauzimanja za raznolikost, kao općeljudsku činjenicu, jest pothvat njemačkoga trgovačkog lanca Lidl, raširenoga po cijeloj Europi, čiji su dizajneri na omotima prodajnih proizvoda donijeli reklamne fotografije crkava s kojih su izbrisali križeve. U Grčkoj su tako dizajnirali crkvu „Uskrsnuća” iz grada Santorinija s čije su kupole uklonili križ. Objašnjavali su kako time nastoje izbjeći „uporabu vjerskih simbola, jer ne žele isključiti ostala vjerska uvjerenja” budući da su oni „tvrtka koja poštuje raznolikost”. Na negodovanje kupaca, ispričali su se, ali nisu obećali da će išta promijeniti. Lidlovi dizajneri su slično u velikoj robnoj kući u Camporosso u Italiji postavili reklamne plakate s crkvom Sant’Antonio Abate, iz obližnjega mjesta Dolceacqua, kojoj su sa zvonika i pročelja izbrisali križeve! Opet stoga jer tobože poštuju raznolikost.

Grubim falsifikatima Lidl, prezirući razum, uvjerava kako „poštuje raznolikost”, a radi na njezinu brisanju. Nije teško dokučiti da je ta lažna raznolikost utemeljena na pohlepi za profitom u okrilju sablasne ideologije političke korektnosti koja se demonstrira oholim prezirom vlastite kulture, tradicije i povijesti!

Objašnjavali su kako time nastoje izbjeći „uporabu vjerskih simbola, jer ne žele isključiti ostala vjerska uvjerenja”, budući da su oni „tvrtka koja poštuje raznolikost”

 Ima i drugih pojava koje direktno udaraju na zdravi razum. U nizozemskom gradu Utrechtu, u Centralnom muzeju, otvorena je 16. prosinca 2018. velika izložba Caravaggiovih slika i slika njegovih učenika pod nazivom „Utrecht, Caravaggio i Europa”. Planirano je da se reprodukcijama, odnosno muralima, dvaju najboljih djela, „Sv. Jeronim u meditaciji” iz samostana u Montserratu kraj Barcelone, i „Polaganje Krista u grob” iz Vatikanskih muzeja, slikara Caravaggia (1571–1610), začetnika baroknoga slikarstva, oglašava i promovira taj veliki kulturni pothvat. No, neočekivano su iskrsnule smetnje. Dva zastupnika Gradskoga vijeća, članovi stranke Denk, turske provenijencije, čuvši za taj plan pismom su se obratili svim članovima Gradskoga vijeća (ukupno ih je 45) i gradonačelniku s upitom je li prihvatljivo da se gradskim novcem financira „umjetnost kršćanskog sadržaja”? U vijeću nisu ni trepnuli. Odmah su, u duhu političke korektnosti, reagirali i promijenili plan: odlučili su oglašavati izložbu bez kršćanskih motiva (izveden je munumentalni mural jednoga od Caravaggiovih učenika). Čak su se ispričali jer da time „nikoga nisu htjeli uvrijediti”, što će reći da djela toga iznimnog slikara, koja su svjetska baština, vrijeđaju neke manjine! Protiv toga bolesnog postupka prosvjedovali su konzervativni zastupnici u vijeću, ali je očito „progresivnih” bilo više. Čudno da taj turski dvojac, kojemu po svemu sudeći umjetnost ništa ne znači, već ne intervenira i na samoj izložbi jer je većina Caravaggiovih slika „kršćanskoga sadržaja”! Na djelu je – vidljivo je – s jedne strane netolerancija i mržnja prema tuđoj vjeri i kulturi upravo onih koji traže toleranciju za sebe, a s druge pogubna ideologija političke korektnosti utrechtske političke elite u svom najmračnijem izdanju. Dolazi li to možda vrijeme kada će se u ime političke korektnosti krenuti u čišćenje muzejā od ‘nepodobnih’ djela kao u doba nacizma koja su nacisti označili terminom Izopačena umjetnost (Entartete Kunst)? Zgražamo se nad nacističkim zabranama djelā avangardnih umjetnika, a ovo sada u Utrechtu je daleko gore! Ovakva djela ni nacisti ne bi proskribirali! I k tome, gle čuda, sve se to dogodilo u zemlji svjetski čuvenih slikara Rembrandta, Vermeera, Van Gogha… Što na kraju reći, osim: Laku noć, Nizozemska!

Čudna proslava, čudni gosti

Uz neobičnu scenografiju i pompu proslavljen je u Banjoj Luci 9. siječnja 2019., Dan srpskog entiteta jer je toga datuma 1992. osnovana Srpska republika BiH, kasnije u Daytonu nazvana Republika Srpska. Sve to usprkos činjenici da je Ustavni sud BiH taj datum proslave proglasio neustavnim. Priređena je svečana akademija i održan vojno-policijski mimohod, u kojem su vojnici u punoj ratnoj spremi pjevali „Hriste Bože”. U delegaciji iz Srbije bili su premijerka i patrijarh, te neki ministri. Međunarodni predstavnici nisu se odazvali na tu svečanost osim ruskoga veleposlanika, dok je veleposlanik RH, kako je rekao, bio samo na svečanom primanju, zbog čega je pozvan u Zagreb i opozvan s veleposlaničkoga mjesta. Sudjelovala je i delegacija HDZ BiH na čelu s Draganom Čovićem. Tom je prilikom, u Čovićevoj prisutnosti, posmrtno odlikovan general Slavko Lisica, „neustrašivi ratnik i borac za slobodu srpskoga naroda”, a u Hrvatskoj osuđen na 15 godina robije za ratni zločin topničkoga razaranja Šibenika 1991. godine!

A kako žive preostali Hrvati neka upita franjevce i mjesnoga biskupa! Zaslužio bi poštovanje da se umjesto na zlokobnoj teatralnoj paradi toga dana našao u Briševu i tamo upalio svijeću žrtvama, gdje je, uostalom, i ranije trebao dovesti svoga prijatelja

Što se događalo od toga datuma 1992. godine, koji se sada tako bahato slavi, pa do konca rata svima je poznato: protjerane stotine tisuća nesrba, deseci tisuća ubijeni, njihovi domovi opljačkani i spaljeni, sakralni objekti sravnjeni sa zemljom, genocid u Srebrenici i Posavini, troipolgodišnja opsada Sarajeva… Upravo na tome počiva srpski entitet kao svojim jedinim temeljima. Od toga „slavnog” 9. siječnja 1992. prošlo je samo pola godine kada su srpski vojnici u dva dana, 25. i 26. srpnja, ubili 68 Hrvata u Briševu kod Prijedora. A Čović pompozno sudjeluje u proslavi toga datuma. Došao na noge prijatelju Dodiku, kao da je zaboravio da mu je prijatelj ne tako davno izjavio da „sav normalan i civilizovan svijet” misli da je u Bleiburgu „najveći skup fašista i neonacista u Evropi” – a tamo je bio i Čović?! Je li se prepoznao u toj izjavi? Što je imao tražiti tamo gdje se svečano slavi nešto što je dovelo do ogromnoga stradanja Hrvata kojih je on, kako neprestano ponavlja, jedini legitimni predstavnik? A kako žive preostali Hrvati neka upita franjevce i mjesnoga biskupa! Zaslužio bi poštovanje da se umjesto na zlokobnoj teatralnoj paradi toga dana našao u Briševu i tamo upalio svijeću žrtvama, gdje je, uostalom, i ranije trebao dovesti svoga prijatelja. Ali to bi ugrozilo prekaljeno prijateljstvo. Sa zrnom poštenja i otvorenih očiju svatko vidi da Dodik učvršćuje svoju paradržavu i razvaljuje međunarodno priznatu državu BiH! U tome mu dosljedno asistira Čović! Može li naslutiti s kakvim osjećajem prognani krajiški i posavski Hrvati, po Hrvatskoj i zapadnoj Europi, gledaju njega u prvom redu s entitetskom i drugom svitom, na razmetljivoj proslavi nečega čega se treba stidjeti, dok oni tamo daleko nostalgično sanjaju svoj oteti zavičaj!? Nisu mu ni u primislima, inače ne bi bio tu! Ipak, suočen sa žestokim kritikama, nakon banjalučkoga poklonstva njega i delegacije mu, licemjerno je poručio „kako se samo bezuvjetnim uzajamnim priznanjem, uvažavanjem i poštovanjem mogu unaprijediti odnosi u BiH”. A to se, kao da zaboravlja, ne čini na paradnoj seansi gdje se podjeljuje odlikovanje ratnom zločincu i slavi obljetnica zločinom etnički očišćenoga entiteta – nego na grobovima žrtava u Briševu!

Objava U ime raznolikosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedan od tih je i kipar Zdenko Grgić koji je umjetnički, među brojnim drugima, uredio i crkvu Uznesenja Marijina u župi Breške. Ova župa se prostire na obroncima Majevice, petnaestak kilometara sjeveroistočno od Tuzle, na oko 380 m nadmorske visine. Brdsko-planinska konfiguracija s nizom živopisnih brežuljaka, prekrivenih šumama, travnatim proplancima i oranicama utjecala je na prostorni raspored nastanjenosti tih krajeva koje je priroda raskošno obdarila svojom ljepotom.

Pod imenom Breške župa postoji od 1839. godine. Sredinom 19. stoljeća, nakon što su turske vlasti dopustile gradnju crkava, izgrađena je skromna drvena crkvica Uznesenja Marijina, po svemu primjerena prilikama mjesta i vremena. Dolaskom Austro-Ugarske društvene i gospodarske prilike se mijenjaju te se razmišlja o prikladnijoj crkvi koja je napokon i izgrađena 1890. godine. Prvotno je bila zamišljena prostranija i s dva tornja, ali zbog velikih troškova išlo se na umanjenu verziju. Građena je u duhu historicizma karakterističnoga za sakralnu svjetovnu arhitekturu toga doba u Europi. Na glavnom oltaru nalazio se tipski kip Gospe (sada u crkvenoj lađi, desno od prezbiterija), naručen u nekoj od likovnih radionica, možda u tirolskoj, kakvi su rađeni i za druge crkve u Bosni. Istoga podrijetla su i kipovi Krista, sv. Josipa, sv. Franje i sv. Ante – svi raspoređeni u crkvenoj lađi.

Unutarnje umjetničko uređenje crkve započelo je sredinom 80-ih godina. Župnik fra Ivan Marić pozvao je kipara Zdenka Grgića. Povjerio mu je cjelokupno uređenje unutrašnjosti crkve. Budući da je zidana kamenom, Grgić se odlučio sa zidova ukloniti žbuku i osloboditi grubo tesani kamen. Vodoravnom bijelom reljefnom trakom podno prozora, u glavnoj lađi i apsidi, raščlanio je velike zidne plohe. Uklonio je drvenu galeriju iznad glavnoga ulaza koja je bila izvan namjenske uporabe i djelovala je kao strano tijelo. Izveo je potom arhitektonske korekture da bi istaknuo lukove. Tako su uslijedile arhitektonske korekcije nadvratnika i završnih lukova prozora koji su bili, iz nejasnih razloga, zazidani i završavali ravnom crtom. Dao je da se gornji zazidani dijelovi prozora otvore tako da su završavali u formi blago slomljenih lukova koji asociraju na gotiku. Izuzevši prozorske, svi ostali lukovi u crkvi su polukružni. Najveći je „trijumfalni” luk iznad ulaza u prezbiterij, a osobito se atraktivno doimaju lukovi u ulaznom dijelu crkve pred glavnim portalom, gdje su dva viša postranična luka i jedan niži između njih kroz koji se prolazi prema izlaznim vratima. Svi lukovi i okviri prozora istaknuti su bijelom bojom koja estetski korespondira s bojom zidova. To isto vrijedi za četiri pilastra priljubljena uz zidove, dva pred prezbiterijem, dva na izlazu iz crkve, koji su od sredine do stropa naglašeno bijele, a prema podu blage krem boje. Bjelinom lukova, prozorskih okvira, zidne trake i četiriju pilastara, Grgić je sjajno raščlanio unutarnji prostor brežačke crkve i visoko podigao njezin estetski izgled. Strop, na kojemu je vodoravno položen drveni križ, izveden je u vrijeme župnika fra Janka Ljubosa prije početka Grgićevih zahvata u prostoru.

Kiparu Grgiću je povjereno i likovno rješenje cijeloga prostora. Godine 1986. izveo je oltar u drvu te tri vitraja u prezbiteriju s kristološkim temama (Rođenje, Raspeće i Uskrsnuće). Istodobno radi tri reljefa u bakru (100 x 200 cm) na svakom po dvije teme: Krštenje na Jordanu i Judina izdaja, Izlječenje slijepca i Emaus, Bijeg u Egipat i Isus s djecom. Reljefi su postavljeni na lijevom zidu crkve u frizu ispod prozora. Na suprotnom zidu 1987. postavljen je  križni put, reljefi u drvu. Postaje su rađene u trima odvojenim plohama i to na njihovoj donjoj polovici, dok su na gornjoj odabrane biblijske teme: Povratak izgubljenoga sina, Propovijed na gori, Izbor učenika… Grgićevi likovi na reljefima su u stiliziranoj i reduciranoj formi, ali čitljivi, asociraju na reljefe i likove u romanici.

U veljači 1988. izvedeno je još šest vitraja u glavnoj lađi te rozeta na pročelju crkve koja se vidi samo pri noćnom svjetlu. Nekoliko vitraja je s figurativnim rješenjima, dok su drugi s apstraktnim i kratkim biblijskim zapisima. Svjetlo i boje vitraja umjetnički oplemenjuju crkveni prostor stvarajući duhovno i estetsko ozračje za čovjekovo poniranje u meditaciju i molitvu.

Godine 1990. Grgić je izradio oltarni mozaik (300 x 615 cm) Gospa s djecom i pukom u tradicijskim nošnjama. Mozaik je središnje umjetničko djelo u crkvi. Gospa raširenih ruku poziva sav puk pod svoje okrilje i zaštitu. Na mozaiku se ogleda sva duhovnost i tradicija brežačkoga puka i njegova stoljećima njegovana pobožnost!

Za vrijeme župnika fra Blažana Lipovca suradnja s kiparom Grgićem je nastavljena. Godine 1996. izvedena su dva reljefa u bakru (100 x 200 cm): Emaus i Navještenje, a 2003. brončani kip Uskrsli Krist u dvorištu pred crkvom, a urađene su i nove klupe te postavljen mramorni pod. Kasnije su (2010), u vrijeme župnika fra Franje Martinovića, prema Grgićevim nacrtima izvedena još dva vitraja na pročelju crkve te jedan u sakristiji po nacrtu Mladena Ivešića.

U posljednje je vrijeme župnik fra Marko Antić uključio kipara Milu Blaževića koji je 2018. izradio tabernakul (svetohranište) u drvu (177 x 53 cm) s reljefom na temu Emausa na vratima na pozlaćenom limu (50 x 50 cm), Oltarni križ u drvu s pozlatom (29,5 x 18,5 cm) te Krstionicu – polirani bijeli mramor (15 cm) na drvenom postamentu. U pripremi su svijećnjaci za oltar i uskrsnu svijeću te postamenti za kipove. Kipar Blažević je znalački ugradio svoja djela u već zadani prostor.

Objava Crkva u Breškama pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Predmet je našega zanimanja ovdje mjesto i uloga bosanskih franjevaca u likovnoj umjetnosti od početaka do danas. U nizu napisa na stranicama Svjetla riječi bit će govora o likovnoj tradiciji u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, a započinjemo sa samim utemeljiteljem Franjevačkog reda – Franjom Asiškim. Nimalo slučajno, jer on je odigrao nemalu ulogu u povijesti likovne umjetnosti uopće! Pa tako i u Bosni Srebrenoj. Asiški svetac je „povezan s umjetnošću više nego ijedna osoba kršćanstva osim Krista i Majke Božje” (Ignacije Gavran). Postao je temom umjetnikā, pružao im različita nadahnuća, djelovao na razvitak umjetnosti „i to tako da s njime i njegovim pokretom u pupoljku započinje talijanska renesansa i renesansa uopće i da on usmjerava par stoljeća njezin razvoj” (Isti).

Franjo se rodio u Asizu 1181./82. u obitelji bogatog trgovca tkaninama. Na krštenju je dobio ime Giovanni (Ivan), a otac ga je prozvao Francesco (Franjo), najvjerojatnije jer mu je majka bila iz Francuske. Bio je inteligentan, okrenut životnim radostima, u svojoj okolini omiljen. Maštao je da postane vitez. U ratu između Asiza i Perugie dospijeva u zarobljeništvo 1202. Oslobođen je godinu dana kasnije. Kao 23-godišnjak krenuo je u ratni pohod u Apuliju, ali se zaustavio u Spoletu gdje je imao viđenje. Vraća se u Asiz, doživljava duhovnu preobrazbu i mijenja svoj način života. God. 1208. okuplja prve učenike, a potom s nekoliko njih 1209. odlazi u Rim s prvim nacrtom Pravila i od pape Inocenta III. dobiva dopuštenje da žive u siromaštvu i propovijedaju evanđelje. U ljeto 1219. iz Ancone odlazi u Acru i Damiettu, gdje se u rujnu susreće s egipatskim sultanom. God. 1220. odriče se upravljanja Redom i povlači se u samoću na brdu La Verna. Umro je 1226., a papa ga je već 1228. proglasio svetim.

Iste je godine započela, njemu u čast, gradnja trokatne crkve: kripta s njegovim grobom, donja romanička i gornja gotička crkva. Ona se smatra jednom od najljepših i najoriginalnijih građevina talijanske umjetnosti. U njezinoj unutrašnjosti radio je čitav niz umjetnika među kojima su Cimabue, Giotto, Lorenzetti i dr. Najčuveniji je Giottov ciklus od 28 fresaka, nastao nakon 1297., sa scenama iz Franjina života. O tome slikar i povjesničar umjetnosti Ljubo Babić kaže sljedeće: „Tim Giottovim ostvarenjem je asiški mali brat sunca, mjeseca i zvijezda, vjetrova, voda i ognja, taj ponizni subrat bijednih i ispaćenih, što je blagoslivljao i posestrimu smrt, našao u Giottu svog najsitnijeg likovnog interpreta, a umjetnost najsnažnijeg tumača novog humanizma. Taj i takav humanitet odnjihao je čitavu Renesansu, jer je crkva ´Poverellova´ polazna točka čitavog presudnog razvitka opće umjetnosti. (…) Od tih jedinstvenih asiških prikaza treba posebno istaknuti Poklon ogrtača, Odreknuće dobara, San Inocenta III (…), a nad svime idilične prikaze Propovijed pticama i Čudo izvora, koje već Vasari spominje, kao činjenicu koja se samo jedared događa u povijesti umjetnosti. U stvari monumentalni lik ožednjelog može po unutarnjem umjetničkom sadržaju vrijediti kao simbol čitavoga Giottova djela. Njegovim se osebujnim djelovanjem napila ožednjela umjetnost u pustoši kalupā izvor-vodom vlastite rodne zemlje, čiji je izvor probio čudotvorac iz Assisija.” Freske ove dvostruke bazilike, zajedno s onima u samostanskim prostorijama, čine najgrandiozniji ansambl talijanskoga slikarstva XIII. i XIV. stoljeća.

Franjo je utjecao i na crkveno graditeljstvo. Tražio je da se grade jednobrodne crkve bez svodova, osim u apsidi. Iz tog njegova stava izniknut će gotika sa svojim talijanskim posebnostima – franjevačka gotika. Tek s njim gotički stil doživljava svoj procvat. U prekoalpskim krajevima ipak se grade raskošnije, trobrodne, crkve sa svodovima, što znači da su tamo Franjine odredbe o skromnim gradnjama slobodnije tumačene. A to potvrđuje i sama činjenica da je, kratko nakon njegove smrti, njemu u čast podignuta monumentalna dvostruka bazilika u Asizu.

(Likovna umjetnost Bosne Srebrene – 1)

Objava Od Franje Asiškog do Bosne Srebrene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.