Naime, sve je upućivalo na to da na subatomarnoj razini ne egzistira materija sa sigurnoš­ću na određenom mjestu. Kvantni fizičar Hans Peter Dürr će otići još dalje ustvrdivši kako materija u klasičnom shvaćanju ustvari ne postoji. U tom kontekstu gubi na važnosti ona poznata znanstvena tvrdnja redukcionista, kako se o svijetu i čovjeku može govoriti samo znanstveno (racionalno) ili religijski (mitologija).

Pojavno leži u duhovnom

S pojavom kvantne fizike približava se znanost religijama, prihvaćajući nemogućnost potpunog shvaćanja svijeta, čime se širom otvara vrata i metafizičkom, gdje se ide tako daleko da se ne isključuje niti postojanje paralelnih svemira (Hawking, Matrix), ali niti duhovni svijet. Svijet fizike je na taj način katapultiran preko noći u sferu metafizičkog, gdje se o onoj pravoj stvarnosti može samo nagađati, a nikako deterministički govoriti. Einstein, koji se do kraja života nije pomirio s rezultatima kvantne fizike, napisat će u polemici s Bornom: “Teorija obećava puno, ali tajni Starog (Bog) jedva da nas približava. U svakom slučaju uvjeren sam da se (On) ne kocka.” U jednom pismu Heisenbergu, odgovara mu indirektno Niels Bohr, s kojim je Einstein također oko kvantne mehanike diskutirao, kako zadatak znanstvenika “ne može biti propisivanje Bogu na koji će način upravljati svijetom”. Veliki fizičar Carl Friedrich von Weizsäcker ide korak dalje kad upozorava da, htjeli mi ili ne htjeli, bît pojavnog leži u duhovnom. Ovo nije daleko od razmišljanja Pierra Teilharda de Chardina kako materija posjeduje u sebi temeljne kamenčiće duhovnog ili onog poznatog benediktinskog mističara, Williga Jägera, kako je Bog najnutarnjije u evoluciji, ili velikog Augustina, kako nam je Bog bliži nego mi sami sebi. U tim novim spoznajama glede svijeta prirode otvara se ponovno prostor i za ona stara, klasična filozofska pitanja: Što je svijet? Što je čovjek u njemu? Samo nakupina molekula? Obična fikcija ljudskog mozga? Ili stvorenje koje posjeduje duhovnu besmrtnu dušu? Fizičari poput Heisenberga, Weizsäckera, pa i Einsteina, kao i mnogi drugi, shvatili su da se pitanjima čovjeka, njegovog poslanja u Svemiru i smisla života trebaju i moraju baviti također filozofija i teologija, kao discipline koje nude orijentaciju u životu. Jer bez orijentacije i smisla čovjek je i pored svih tehničkih dostignuća na putu propasti. Razloge za takva razmišljanja potiču sami fizičari sve učestalijim tvrdnjama kako pojavno (realnost) nastaje tek kroz naše zapažanje, zahvaljujući našoj svijesti. Neki od znanstvenika su uvjereni u to da u tom procesu rade mozak i duh zajedno. Naime, bez materijalnog mozga ne može se duh javno manifestirati, dok bi tjelesno bez duha bilo bez orijentacije.

Znanost i religija

Ovo je neka vrsta renesanse stare teološke misli kako duhovno ipak stoji iznad tjelesnog. Za onog koji bi se kretao kroz Svemir svjetlosnom brzinom, kolabrirali bi prostor i vrijeme u jednu točku. Drugačije rečeno, kako kaže filozof Walter Krejci, “u svjetlu Duha nestaju sve zablude materijalnog svijeta”. Ovakvo razmišljanje i nije daleko od Platonovog stava da su materijalne stvari samo sjena pravog svijeta ideja, to jest duhovnog. Poznati američki kvantni fizičar i filozof David Bohm govori u tom kontekstu o implicitnom redu u svemiru (holografska slika svijeta), gdje je sve međusobno povezano, gdje svaki djelić sadrži informaciju Cijelog, kao što je u svakoj ljudskoj stanici sadržan genom čitavog čovjeka. U tom kontekstu se pojavljuju među znanstvenicima i oni (Hans-Peter Dürr, Sarfatti, James Grant, Markolf H. Niemz) koji otvoreno govore o “besmrtnosti ljudske duše”, “ljudskoj svijesti” koja se svjetlosnom brzinom oprašta od mrtvog tijela. O tome nam govore ponešto i vrlo zanimljiva iskustva ljudi koji su doživjeli kliničku smrt. U tom kontekstu poziva kvantna fizika čovjeka da ozbiljno shvati riječi velikog Einsteina, “kako je znanost bez religije nepokretna, a religija bez znanosti slijepa”.

Objava Božje kockanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Katolička Crkva u euharistiji gleda i ostvarenje prisutnosti Boga po Isusu, ono po čemu dolazi do izražaja duboka povezanost stvorenja sa Stvoriteljem. Euharistijsko slavlje znači i slavlje zahvale Bogu za Isusa Krista, za njegovu ulogu u izmirenju stvorenja sa Stvoriteljem. Euharistijsko slavlje stoji, prema shvaćanju Katoličke Crkve, u dubokoj vezi s Isusovom oproštajnom večerom s učenicima, što upućuje na to da naša vjera živi od Isusa Krista, da je u njemu došlo do ostvarenja Božje ljubavi prema čovjeku i svemu stvorenom. Na to upućuje i sveti Pavao u Poslanici Kološanima (1,15), kad kaže da smo po Isusu upoznali pravu sliku nevidljivoga Boga.

Euharistijsko slavlje priziva tu sliku bezgranične Božje ljubavi uvijek kad se na oltaru moli za prisutnost Kristovu u kruhu i vinu, kad se na poseban način slavi spomen na Isusovu žrtvu za iskupljenje svijeta. Kao što su se Židovi u Pashi sjećali djelotvorne Božje ljubavi u njihovu iskupljenju iz egipatskog ropstva, tako se kršćani u spomenu na Isusovu zadnju večeru s učenicima sjećaju novog saveza s Bogom. Ustvari, Isus Posljednju večeru s učenicima slavi po uzoru na Pashu. Nakon čitanja tekstova iz Hagade, priče o izbavljenju iz egipatskog ropstva, te molitve nad hranom, židovska bi obitelj blagovala žrtveno janje i kruh bez kvasca, pijući vino. Istina, i Isusova zadnja večera s učenicima događa se u svjetlu tradicije židovske Pashe, ali govori i o novom Božjem odnosu prema čovječanstvu. Više nije u pitanju samo savez Boga s Izraelom, nego s čitavim čovječanstvom. I dok se spomen na izlazak iz egipatskog ropstva odnosi samo na spasenje židovskog naroda, spomen na Isusovu posljednju večeru ukazuje na univerzalni spasiteljski karakter.

Lijek besmrtnosti

Već sv. Ignacije Antiohijski, u prvom stoljeću kršćanstva, govori o Kristovoj stvarnoj prisutnosti u kruhu i vinu u slavlju euharistije. Naime, on upućuje kršćane na to da je euharistija lijek besmrtnosti te da joj čovjek ne smije grešan pristupati. Ali euharistija, po Ignaciju, ima i važnu ulogu u kršćanskom zajedništvu, pa se smije slaviti samo pod predsjedanjem biskupa ili njegova delegata. O euharistiji i stvarnoj Kristovoj prisutnosti u blagoslovljenom kruhu i vinu govori i sv. Justin, mučenik iz drugog stoljeća (110. – 165.). Kod njega se nalazi i prvi pismeni pokušaj pojašnjenja nauke o transsupstancijaciji, o pretvorbi kruha i vina u Kristovo tijelo i krv. Nekoliko godina kasnije sv. Irenej Lionski u razgovor o euharistiji unosi prave teološke elemente, pojašnjavajući da se euharistija sastoji iz dva elementa, jednog zemaljskog i drugog nebeskog. Tako vjernik koji blaguje posvećeni kruh, poprima preko njega i onu nebesku dimenziju besmrtnosti, koja proizlazi iz nade Kristova uskrsnuća. A već kod sv. Augustina nailazimo na prava filozofska i teološka razmišljanja o sakramentalnosti euharistije, kad govori da su euharistijski kruh i vino sakrament, jer se u njima spoznaje nešto drugačije od onog što običnim očima vidimo. Ono što se vidi ima materijalni oblik, a ono što se spoznaje ima duhovni sadržaj. Euharistija, misli Augustin, tako nije samo jedan od mnogih znakova (signa), nego pripada svetim znakovima (signa sacra), budući da se kruh i vino pretvaraju u Isusovo tijelo i krv.

Onaj koji sudjeluje u euharistijskom slavlju, koji blaguje kruh i vino, dolazi u direktno zajedništvo s Kristom i biva oslobođen od grijeha, stječući uvjete za vječni život. Utemeljenje za to katolička teologija nalazi u Isusovim riječima kod zadnje večere s učenicima: Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali i razlomi ga, pa ga davaše učenicima govoreći: Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje. Zatim uze kalež te zahvali i dade im ga veleći: Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha (Mt 26,26-28). Euharistija također poziva na zajedništvo u Kristu. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima govori o važnosti euharistije i za zajedništvo među kršćanima, upozoravajući na to da je ona čin zajedništva u Kristu, a ne razdvajanja. Potkrepljujući važnost dostojanstvenog slavljenja euharistije, upozorava na potrebu zajedništva među razdijeljenim kršćanima, naglašavajući da je euharistija toliko važna da joj se ne smije pristupiti u svađi, sebičnosti i grijehu. Onaj tko to čini nije svjestan Kristove prisutnosti u kruhu i vinu (11,17-27).

Božji dar ljudima

I Matej i Pavao naglašavaju važnost molitve i blagoslova kod euharistijskog slavlja. Rano kršćansko shvaćanje, koje Crkva i danas naučava, govori o euharistiji kao sakramentu, po pretvorbi kruha i vina u Kristovo tijelo i krv, i to preko molitve svećenika, koji i sam posjeduje sakrament ređenja. Ovaj stav je potvrđen već na Tridentskom koncilu (1545. – 1563.). Za teologiju je sakramentalnost euharistije bio veliki izazov što ga je trebalo racionalno utemeljiti. I prije spomenutog Koncila, poznati filozof i teolog sv. Toma Akvinski pokušava pojasniti sakramentalnost euharistije, nadovezujući se na tradiciju, i to služeći se Aristotelovom teorijom o supstanciji i akcidensima. Naime, dok supstancija opisuje bit stvari, akcidensi govore o slučajnim svojstvima kao što su oblik, dužina, širina ili ukus. U tom kontekstu pojašnjava Toma, da se kod euharistije događa nešto sasvim drugačije nego kod uobičajenih prirodnih procesa. Ne mijenjanju se vanjska svojstva kruha i vina (akcidensi) nego bit (supstancija), jer kruh i vino pretvorbom postaju Kristovim tijelom i krvlju. Taj natprirodni proces je moguć samo jer je Bog na djelu (Summa theologiae III).

Na važnost shvaćanja euharistije kao sakramenta uputit će kasnije i sam papa Pavo VI. u svojoj enciklici Mysterium fidei iz 1965., u kojoj izričito govori o supstancijalnoj promjeni za vrijeme pretvorbe, što rezultira realnom Kristovom prisutnošću u kruhu i vinu. Euharistija kao spomen na Isusovu zadnju večeru s učenicima nije samo sjećanje na njegovu muku, smrt i uskrsnuće, nego puno više. Radi se o činu koji uključuje susret s Kristom i upućuje istovremeno na dimenziju sudioništva u Kristovoj spasiteljskoj ulozi, koja ukazuje ujedno i na dimenziju budućnosti i vječnosti. Euharistija koja je Božji dar čovjeku po Isusu poziva ljudsko stvorenje na zahvalu, ali i na djelovanje koje će u zajednicu i svijet unijeti više mira i ljubavi. Onaj tko je susreo Krista, a to se odnosi posebno na susret po euharistiji, taj živi tako da Krist bude vidljiv u njemu, to jest u njegovim djelima, kaže sv. Pavao u Poslanici Galaćanima. Jer, iako je Krist izmirio svijet s Bogom, proces izmirenja još uvijek traje. Još uvijek se, kako kaže teolog Metz, čuje Kristov krik s križa protiv zla i nepravde, protiv nedostatka ljubavi i mira, protiv destrukcije u stvorenom. I nitko nije pozvan raditi na dovršenju procesa spasenja i potpunog izmirenja stvorenja s Bogom više od onih koji vjeruju da u euharistiji susreću Krista, onoga Krista koji im uvijek iznova daje snagu boriti se protiv zla u svijetu, protiv onog otuđenja stvorenja od Stvoritelja koje je bilo uzrokom njegove muke na križu. U tom kontekstu je euharistija za kršćane duhovna hrana koja održava živim zajedništvu s Kristom i Bogom, kao što im materijalna održava tijelo na životu.  

Izmirenje Stvoritelja sa stvorenjem

S vremenom je euharistijsko slavlje poprimalo liturgijski oblik, koji odgovara ovom današnjem. Nešto o tome govore već i opisi spomena na Isusovu posljednju večeru kod sv. Justina i u spisu Traditio Apostolica iz trećeg stoljeća, koja se pripisuje Hipolitu Rimskom. Euharistijsko slavlje upućuje već u prvim stoljećima na određene elemente kao što su kajanje, čitanje biblijskih tekstova, tumačenje riječi Božje, prefacija, pretvorba, Očenaš, Jaganjče Božji, pričest, blagoslov i otpust. Pričest od ranih stoljeća kršćanstva ima sakramentalnu vrijednost, jer se vjeruje da se preko same pretvorbe Isus uprisutnjuje u kruhu i vinu, da onaj tko blaguje kruh i vino sa stola Gospodnjeg dolazi u direktan susret Kristom. Za razliku od nekih kršćanskih zajednica u Katoličkoj Crkvi, u euharistijskom slavlju koristi se kruh bez kvasca i čisto vino. Sakramentalno shvaćanje euharistije dovodi do toga da su na blagovanje kruha i vina, na pričest, pozvani samo kršteni koji su već imali Prvu pričest, kao i kršćani s Rimom ujedinjenih kršćanskih zajednica s istočnim obredima, koji i sami priznaju sakramentalnost euharistije.

Oni kršćani koji ne priznaju stvarnu prisutnost Krista u kruhu i vinu, nisu pozvani na blagovanje u vidu pričesti. U zadnje vrijeme vode se ozbiljni razgovori o zajedništvu u euharistiji, budući da je Krist osobno pozvao sve kršćane na zajedništvo. Pa ipak, s katoličke strane još uvijek se zahtjeva zajedništvo u pogledu na sakramentalnost euharistije i svećeničkog ređenja kao preduvjet sudjelovanja drugih kršćana u zajedničkim euharistijskim gozbama.

Od samih početaka kršćanstva, euharistija se shvaća kao dar Božji, jer do pretvorbe kruha i vina u Kristovo tijelo i krv dolazi samo zahvaljujući Božjoj spremnosti na darivanje i susret s čovjekom po Isusu Kristu. Ali euharistija je istovremeno i zahvala Bogu za taj čin darivanja, iz kojeg rezultira izmirenje svega stvorenog s Bogom. U njoj se istovremeno odvija i proces sjećanja na taj spasiteljski Božji čin od početka pa do Krista, koji je svojom spremnošću na muku za spas svijeta postao ujedno i izvorom snage za kršćane kao njegove nasljednike.

Tako euharistija pojedinca koji blaguje ne dovodi samo u vezu s Kristom, nego mu daje i snagu u svagdanjem životu da ustraje na putu spasenja. U tome mu pomaže Duh Božji koji je znak neizmjerne Očeve ljubavi prema svemu stvorenom, koji pomaže da Kristova prisutnost u euharistiji postane stvarna. Preko Svetog Duha, kruh i vino poprimaju sakramentalne znakove Kristova tijela i krvi. Taj Duh Božji pomaže i jača Crkvu kao zajednicu vjernika na njihovu putu spasenja. O tome govore gotovo sve poslanice, a posebno one svetog Pavla, koji poziva kršćane na zajedništvo u Kristu, i to posebno u euharistijskom slavlju, koje je ujedno i znak Božje želje za životom svih njegovih stvorenja u miru i ljubavi. U tom kontekstu, euharistija čovjeka ne približava samo Bogu, nego ga poziva na djelotvornost glede ispunjenja Božjeg plana spasenja, potpunog izmirenja Stvoritelja sa stvorenjem.

Objava Susret s Kristom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Lijek besmrtnosti

Već sv. Ignacije Antiohijski, u prvom stoljeću kršćanstva, govori o Kristovoj stvarnoj prisutnosti u kruhu i vinu u slavlju euharistije. Naime, on upućuje kršćane na to da je euharistija lijek besmrtnosti te da joj čovjek ne smije grešan pristupati. Ali euharistija, po Ignaciju, ima i važnu ulogu u kršćanskom zajedništvu, pa se smije slaviti samo pod predsjedanjem biskupa ili njegova delegata. O euharistiji i stvarnoj Kristovoj prisutnosti u blagoslovljenom kruhu i vinu govori i sv. Justin, mučenik iz drugog stoljeća (110. – 165.). Kod njega se nalazi i prvi pismeni pokušaj pojašnjenja nauke o transsupstancijaciji, o pretvorbi kruha i vina u Kristovo tijelo i krv. Nekoliko godina kasnije sv. Irenej Lionski u razgovor o euharistiji unosi prave teološke elemente, pojašnjavajući da se euharistija sastoji iz dva elementa, jednog zemaljskog i drugog nebeskog. Tako vjernik koji blaguje posvećeni kruh, poprima preko njega i onu nebesku dimenziju besmrtnosti, koja proizlazi iz nade Kristova uskrsnuća. A već kod sv. Augustina nailazimo na prava filozofska i teološka razmišljanja o sakramentalnosti euharistije, kad govori da su euharistijski kruh i vino sakrament, jer se u njima spoznaje nešto drugačije od onog što običnim očima vidimo. Ono što se vidi ima materijalni oblik, a ono što se spoznaje ima duhovni sadržaj. Euharistija, misli Augustin, tako nije samo jedan od mnogih znakova (signa), nego pripada svetim znakovima (signa sacra), budući da se kruh i vino pretvaraju u Isusovo tijelo i krv. Onaj koji sudjeluje u euharistijskom slavlju, koji blaguje kruh i vino, dolazi u direktno zajedništvo s Kristom i biva oslobođen od grijeha, stječući uvjete za vječni život. Utemeljenje za to katolička teologija nalazi u Isusovim riječima kod zadnje večere s učenicima: Dok su blagovali, uze Isus kruh, zahvali i razlomi ga, pa ga davaše učenicima govoreći: Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje. Zatim uze kalež te zahvali i dade im ga veleći: Pijte iz njega svi, jer ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha (Mt 26,26-28). Euharistija također poziva na zajedništvo u Kristu. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima govori o važnosti euharistije i za zajedništvo među kršćanima, upozoravajući na to da je ona čin zajedništva u Kristu, a ne razdvajanja. Potkrepljujući važnost dostojanstvenog slavljenja euharistije, upozorava na potrebu zajedništva među razdijeljenim kršćanima, naglašavajući da je euharistija toliko važna da joj se ne smije pristupiti u svađi, sebičnosti i grijehu. Onaj tko to čini nije svjestan Kristove prisutnosti u kruhu i vinu (11,17-27).

Božji dar ljudima

I Matej i Pavao naglašavaju važnost molitve i blagoslova kod euharistijskog slavlja. Rano kršćansko shvaćanje, koje Crkva i danas naučava, govori o euharistiji kao sakramentu, po pretvorbi kruha i vina u Kristovo tijelo i krv, i to preko molitve svećenika, koji i sam posjeduje sakrament ređenja. Ovaj stav je potvrđen već na Tridentskom koncilu (1545. – 1563.). Za teologiju je sakramentalnost euharistije bio veliki izazov što ga je trebalo racionalno utemeljiti. I prije spomenutog Koncila, poznati filozof i teolog sv. Toma Akvinski pokušava pojasniti sakramentalnost euharistije, nadovezujući se na tradiciju, i to služeći se Aristotelovom teorijom o supstanciji i akcidensima. Naime, dok supstancija opisuje bit stvari, akcidensi govore o slučajnim svojstvima kao što su oblik, dužina, širina ili ukus. U tom kontekstu pojašnjava Toma, da se kod euharistije događa nešto sasvim drugačije nego kod uobičajenih prirodnih procesa. Ne mijenjanju se vanjska svojstva kruha i vina (akcidensi) nego bit (supstancija), jer kruh i vino pretvorbom postaju Kristovim tijelom i krvlju. Taj natprirodni proces je moguć samo jer je Bog na djelu (Summa theologiae III).

I nitko nije pozvan raditi na dovršenju procesa spasenja i potpunog izmirenja stvorenja s Bogom više od onih koji vjeruju da u euharistiji susreću Krista, onoga Krista koji im uvijek iznova daje snagu boriti se protiv zla u svijetu, protiv onog otuđenja stvorenja od Stvoritelja koje je bilo uzrokom njegove muke na križu.

Na važnost shvaćanja euharistije kao sakramenta uputit će kasnije i sam papa Pavo VI. u svojoj enciklici Mysterium fidei iz 1965., u kojoj izričito govori o supstancijalnoj promjeni za vrijeme pretvorbe, što rezultira realnom Kristovom prisutnošću u kruhu i vinu. Euharistija kao spomen na Isusovu zadnju večeru s učenicima nije samo sjećanje na njegovu muku, smrt i uskrsnuće, nego puno više. Radi se o činu koji uključuje susret s Kristom i upućuje istovremeno na dimenziju sudioništva u Kristovoj spasiteljskoj ulozi, koja ukazuje ujedno i na dimenziju budućnosti i vječnosti. Euharistija koja je Božji dar čovjeku po Isusu poziva ljudsko stvorenje na zahvalu, ali i na djelovanje koje će u zajednicu i svijet unijeti više mira i ljubavi. Onaj tko je susreo Krista, a to se odnosi posebno na susret po euharistiji, taj živi tako da Krist bude vidljiv u njemu, to jest u njegovim djelima, kaže sv. Pavao u Poslanici Galaćanima. Jer, iako je Krist izmirio svijet s Bogom, proces izmirenja još uvijek traje. Još uvijek se, kako kaže teolog Metz, čuje Kristov krik s križa protiv zla i nepravde, protiv nedostatka ljubavi i mira, protiv destrukcije u stvorenom. I nitko nije pozvan raditi na dovršenju procesa spasenja i potpunog izmirenja stvorenja s Bogom više od onih koji vjeruju da u euharistiji susreću Krista, onoga Krista koji im uvijek iznova daje snagu boriti se protiv zla u svijetu, protiv onog otuđenja stvorenja od Stvoritelja koje je bilo uzrokom njegove muke na križu. U tom kontekstu je euharistija za kršćane duhovna hrana koja održava živim zajedništvu s Kristom i Bogom, kao što im materijalna održava tijelo na životu.  

Izmirenje Stvoritelja sa stvorenjem

S vremenom je euharistijsko slavlje poprimalo liturgijski oblik, koji odgovara ovom današnjem. Nešto o tome govore već i opisi spomena na Isusovu posljednju večeru kod sv. Justina i u spisu Traditio Apostolica iz trećeg stoljeća, koja se pripisuje Hipolitu Rimskom. Euharistijsko slavlje upućuje već u prvim stoljećima na određene elemente kao što su kajanje, čitanje biblijskih tekstova, tumačenje riječi Božje, prefacija, pretvorba, Očenaš, Jaganjče Božji, pričest, blagoslov i otpust. Pričest od ranih stoljeća kršćanstva ima sakramentalnu vrijednost, jer se vjeruje da se preko same pretvorbe Isus uprisutnjuje u kruhu i vinu, da onaj tko blaguje kruh i vino sa stola Gospodnjeg dolazi u direktan susret Kristom. Za razliku od nekih kršćanskih zajednica u Katoličkoj Crkvi, u euharistijskom slavlju koristi se kruh bez kvasca i čisto vino. Sakramentalno shvaćanje euharistije dovodi do toga da su na blagovanje kruha i vina, na pričest, pozvani samo kršteni koji su već imali Prvu pričest, kao i kršćani s Rimom ujedinjenih kršćanskih zajednica s istočnim obredima, koji i sami priznaju sakramentalnost euharistije. Oni kršćani koji ne priznaju stvarnu prisutnost Krista u kruhu i vinu, nisu pozvani na blagovanje u vidu pričesti. U zadnje vrijeme vode se ozbiljni razgovori o zajedništvu u euharistiji, budući da je Krist osobno pozvao sve kršćane na zajedništvo. Pa ipak, s katoličke strane još uvijek se zahtjeva zajedništvo u pogledu na sakramentalnost euharistije i svećeničkog ređenja kao preduvjet sudjelovanja drugih kršćana u zajedničkim euharistijskim gozbama.

Od samih početaka kršćanstva, euharistija se shvaća kao dar Božji, jer do pretvorbe kruha i vina u Kristovo tijelo i krv dolazi samo zahvaljujući Božjoj spremnosti na darivanje i susret s čovjekom po Isusu Kristu. Ali euharistija je istovremeno i zahvala Bogu za taj čin darivanja, iz kojeg rezultira izmirenje svega stvorenog s Bogom. U njoj se istovremeno odvija i proces sjećanja na taj spasiteljski Božji čin od početka pa do Krista, koji je svojom spremnošću na muku za spas svijeta postao ujedno i izvorom snage za kršćane kao njegove nasljednike. Tako euharistija pojedinca koji blaguje ne dovodi samo u vezu s Kristom, nego mu daje i snagu u svagdanjem životu da ustraje na putu spasenja. U tome mu pomaže Duh Božji koji je znak neizmjerne Očeve ljubavi prema svemu stvorenom, koji pomaže da Kristova prisutnost u euharistiji postane stvarna. Preko Svetog Duha, kruh i vino poprimaju sakramentalne znakove Kristova tijela i krvi. Taj Duh Božji pomaže i jača Crkvu kao zajednicu vjernika na njihovu putu spasenja. O tome govore gotovo sve poslanice, a posebno one svetog Pavla, koji poziva kršćane na zajedništvo u Kristu, i to posebno u euharistijskom slavlju, koje je ujedno i znak Božje želje za životom svih njegovih stvorenja u miru i ljubavi. U tom kontekstu, euharistija čovjeka ne približava samo Bogu, nego ga poziva na djelotvornost glede ispunjenja Božjeg plana spasenja, potpunog izmirenja Stvoritelja sa stvorenjem.

Objava Susret s Kristom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Integracija ili asimilacija?

Nažalost, rijetki su ozbiljni i stručni razgovori o problemu integracije i asimilacije. Stručnjaci se često drže po strani kako ne bi bili proglašeni rasistima. Ustvari, ta se dva pojma i ne isključuju onoliko koliko to nestručni pojedinci misle. Naime, koliko god pojam integracije zvučao pozitivno, on dugoročno uglavnom vodi u ono stanje koje se podrazumijeva pod dobrovoljnom asimilacijom. Ako pojam integracije ograničimo samo na sociološko, kulturološko i jezično područje, to jest uvezivanje pojedinca ili grupe u domaće društvene, kulturne, jezične i privredne strukture, onda se može reći da na kraju dobre integracije uvijek stoji asimilacija. Ali integracija se može promatrati i u širem sociološkom i kulturološkom smislu, gdje se polaganim procesom pokušava od različitih društava i kultura napraviti jedna nova funkcionalna cjelina. U biti nijedna pozitivna integracija nije jednosmjerna ulica, nego proces utjecaja kultura jednih na druge.

Razgovor o integraciji, latinski integrare (ponovno uspostaviti, nadopuniti, osvježiti), u zadnje je vrijeme vrlo aktualan i u odnosu na procese unutar Europske zajednice, gdje je na djelu pokušaj zbližavanja europskih naroda i uvezivanja u jednu ne samo ekonomsku i političku nego i vrijednosnu i kulturnu cjelinu. U tom procesu često dolazi do oprečnih stajališta među članicama. Dok su neke države za bržu integraciju, navodno zbog efikasnijeg funkcioniranja Europske zajednice, pri čemu se ne isključuje ni zakonska prisila (ekonomska ili politička ucjena), druge su za polaganije zbližavanje, jer u ubrzanom, prisilnom procesu vide pokušaj asimilacije manjih naroda u ideologiju i privredu većih.

Neki su sociolozi mišljenja da prisilno ubrzavanje integracije unutar Europske zajednice kao i prijetnja zakonskim sankcioniranjima nije ništa drugo nego pokušaj prisilne asimilacije (latinski similis = sličan) na privrednom i ideološkom području, gdje se preko noći želi stvoriti društvo istih vrednota, koje uglavnom nameću bogatije i liberalnije europske zemlje. To sukobljavanje oko općih vrednota, nedostatka zajedničkog jezika i identiteta prijete, prema mišljenjima nekih političkih analitičara, samom opstanku Europske zajednice. Potvrdu za takvo razmišljanje nalazimo upravo u odluci Velike Britanije da napusti Europsku zajednicu. Kako bi se izbjegli mogući problemi govori se u zadnje vrijeme o Europi različitih brzina.

Jedan je od zastupnika te teorije i njemački ministar financija Wolfgang Schäuble. Prema toj zamisli, neke bi se zemlje unutar Europske zajednice međusobno povezivale bržim koracima, dok bi drugim zemljama bilo omogućeno polagano približavanje. Takav pristup bi zasigurno poboljšao odnose unutar Europske zajednice, jer bi dozvolio i različite stavove glede prevelikog dotoka muslimanskih migranta iz neeuropskih zemalja. Mnogi stariji i socijalno ugroženi građani u Velikoj Britaniji upravo su iz straha od imigranata glasali za istup iz Europske zajednice. Zato govor o Europi različitih brzina ima smisla. Razvijenije zemlje kojima nedostaje radne snage u tom bi slučaju mogle brže prihvaćati mlade došljake, dok bi se u manje razvijenim, kao što je Hrvatska, iz kojih mladi masovno odlaze zbog nedostatka posla, omogućio nešto kritičniji odnos prema velikom priljevu migranta.

Na drugoj strani, primjetno je da unutar Europe migracije protječu bez velikih problema. Diskusije o integraciji i asimilaciji muslimanskih pridošlica potisnule su razgovor o bržoj integraciji unutar Europske zajednice u parlamentarne dvorane. U gotovo svim zapadnoeuropskim državama medijski je prostor posvećen uglavnom problemu uključivanja muslimanskih pridošlica u društvo domaćina. Koliko je taj problem aktualan, vidi se ponajbolje po tome što se u medijima više i ne govori o toliko opasnom problemu grčkog prezaduživanja, koji je svojevremeno prijetio, a i danas to čini, da dovede Europsku zajednicu do bankrota.

Nedostatak iskustva s migrantima

U gotovo svim zemljama, a osobito onima koje su širom otvorile vrata muslimanskim izbjeglicama, vodi se žučna rasprava o njihovoj integraciji. Sve je više onih koji zahtijevaju ubrzanu integraciju, koja bi po potrebi prisilila pridošlice da prihvate jezik i bitne vrednote društva, bez čega nema zajedničkog života. Za razliku od onih koji zahtijevaju taj ubrzani proces prilagođavanja izbjeglica zapadnim vrednotama, bez ugroze njihove tradicije i kulture, sve je više onih koji su mišljenja da muslimanske pridošlice treba prisilno asimilirati ili vratiti. Upravo tu leži razlika između pojmova integracija i asimilacija. U biti se ta dva pojma sociološki, kulturološki i jezično ne isključuju potpuno, kako to neki često misle. Jer, gotovo svaka uspješna integracija vodi dugoročno u asimilaciju, u potpuno uklapanje pridošlica u vrijednosni, kulturni i jezični svijet domaćina. Integracija je u tom slučaju samo početni stadiji asimilacije, koja se treba realizirati bezbolno i bez velikih sukobljavanja. Stručnjaci već kod treće generacije europskih imigranata opažaju polagani prelazak u stanje asimilacije, gdje dolazi do potpunog utapanja pojedinaca ili grupacija u svijet domaćina. Situacija je nešto drugačija s dijelom muslimanskog stanovništva koje se getoizacijom odupire ne samo asimilaciji nego i svakoj pomisli na integraciju u društvo domaćina, što dovodi do stvaranja paralelnih svjetova u četvrtima velikih gradova, koji bi s vremenom mogli dovesti do sukoba unutar društva.

Problem Europe leži u nedostatku iskustva s useljeništvom. Neke europske zemlje ne shvaćaju da su poodavno postale useljeničke te da bi zbog dolaska prevelikog broja stranaca izvan europskog područja trebalo mijenjati mnoge zakone. Naime, potrebno je da domaćin shvati kako prihvaćanje pridošlica ne znači i potpuno niveliranje njihove kulture, vjere i jezika (prisilna asimilacija). Ali je isto tako važno pridošlicama zakonima dati jasno do znanja da se ne mogu ponašati kao da žive u svijetu afričkog ili azijskog političkog islama, kao i to da se moraju uklopiti u vrijednosti europske civilizacije. Upravo su zbog toga potrebni zakoni koji bi muslimanskim pridošlicama jasno dali do znanja što se u jednom civiliziranom svijetu, gdje je religija razdvojena od države, ne može i ne smije činiti. Na taj način se vjerojatno ne bi izbjegla potpuna getoizacija u gradovima, ali bi se postiglo to da se i u tim getima poštuje zakon i govori jezik domaćina, barem u službenoj komunikaciji. U suprotnome geta će postati azijske i afričke oaze, koje neće njegovati samo kulturnu, jezičnu i vjersku tradiciju svojih predaka, kako to čine nacionalne manjine drugih religija, nego će postati otuđeni centri moći koji će s vremenom biti potencijalno žarište za sukobe širih razmjera. O tome mnogo govori i podanički odnos povelikog dijela njemačkih Turaka prema Erdoğanu i njegovoj radikalnoj islamskoj politici. Za razliku od pripadnika drugih religija koji se kroz postupni proces integracije nakon nekoliko generacija u potpunosti asimiliraju, proces integracije u pozitivnu asimilaciju muslimanskih imigranata puno je usporeniji, upravo iz vjerskih razloga, jer sa sobom donose i određene vrednote, često one koji se ne uklapaju u društvo domaćina.

Hrvati – pioniri asimilacije

Iako u Njemačku s prostora europskih država još uvijek dolazi godišnje ponajviše građana u potrazi za zaposlenjem (njemački Wirtschaftsbürger), o njihovu uključivanju u društvo domaćina gotovo da se i ne razgovara. Sličan proces opaža se i kod Hrvata, koji se već nakon kratkog vremena integriraju u društveni život domaćina, a s vremenom i asimiliraju, polažući malo značaja etničkoj pripadnosti predaka. U eseju Hrvati izvan domovine (Svjetlo riječi, siječanj 2014.) pisao sam opširno o hrvatskoj dijaspori i razlozima iseljavanja, koji su kroz povijest bili uglavnom poticani ekonomskim, političkim i ratnim razlozima. Ta je dijaspora danas povećana za dvjestotinjak tisuća mladih Hrvata. U hrvatskim zajednicama u dijaspori nova hrvatska imigracija polagano zauzima prazni prostor koji su za sobom u društvu domaćina ostavili dobro integrirani ili asimilirani mladi Hrvati druge i treće iseljeničke generacije.

Ako pod pozitivnom asimilacijom podrazumijevamo uspjeh postupne integracije ili prilagođavanje društvenim odnosima domaćina, onda se može reći da su se djeca druge i treće generacije hrvatskih imigranata dobro prilagodila sredini u kojoj žive. Moglo bi se čak ustvrditi da su na putu potpunog utapanja u domaće društvo, da se na njih odnosi ono što sociolog Hartmut Esser podrazumijeva pod kulturalnom asimilacijom (dobra izobrazba i potpuno poznavanje jezika domaćina), strukturalnom (zaposjedanje važnih pozicija na području politike, izobrazbe i privrede), socijalnom (dobra umreženost u društvene odnose, sklapanje brakova s domaćim stanovništvom) i emocionalnom (identifikacija s društvom u kojem žive).

Kako se ne može govoriti o prisilnoj asimilaciji, kod Hrvata je vrlo izražen proces integracije koji polagano prelazi u stanje dobrovoljne, postupne asimilacije. Ta prilagodba se može opaziti i po sve jačoj sekularizaciji i liberalizaciji kod druge i treće generacije, prilagođavanju domaćem stanju duha u društvu, što za posljedicu ima sve jače otuđenje od hrvatskih zajednica i potpuno utapanje u stil života domaćeg stanovništva. O uspješnoj integraciji ili asimilaciji Hrvata druge i treće generacije govore i pojedini statistički podaci do kojih su došli neki istraživači. Hrvati druge ili treće generacije pripadaju onim građanima Njemačke sa stranim korijenima koji su se po izobrazbi izjednačili s domaćim stanovništvom. I dok je prva generacija obavljala uglavnom fizičke poslove, druga i treća se ne razlikuju po zanimanju od mladih Nijemaca bez stranog porijekla.

To se opaža i u pogledu na život. Dok oko 60 % Hrvata prve generacije štedi zbog obitelji, rodbine ili mogućeg putovanja u rodni kraj, to čini svega 8 % onih iz druge ili treće generacije. A nitko od njih ne štedi za eventualni povratak u Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu. To onda znači da uopće ne razmišljaju o povratku u zavičaj oca i majke. Dok se kod velikog broja Hrvata prve generacije opaža dobro snalaženje u jeziku domaćina, druga generacija snalazi se u istom postotku kao i domaće stanovništvo, gotovo 100 %. I dok se prva generacija međusobno sporazumijeva uglavnom hrvatski, to pripadnici druge generacije već čine uglavnom na jeziku domaćina. Opaža se sličan proces na području politike i kulture. Dok se prva generacija zanima uglavnom za hrvatsku politiku i kulturu prateći hrvatske medije, zanimanje druge i treće generacije je daleko veće za stanje u zemlji rođenja. Slično je i na području komunikacije. Dok prva generacija komunicira dobrim dijelom sa sunarodnjacima, to druga čini u daleko većem omjeru s domaćim stanovništvom. To potvrđuje sve učestalije uzimanje njemačkog državljanstva. Prema državnim podacima iz 2014., Hrvati su jedini migranti u Njemačkoj čiji je postotak uzimanja njemačkog državljanstva porastao za više od 100 % u odnosu na 2013. Te su godine njemačko državljanstvo stekle 3899 osobe.

Realan pristup problemu potpune integracije Hrvata druge i treće generacije u društva domaćina trebao bi imati utjecaja i na stanje duha Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Vrijeme je za otrežnjenje i shvaćanje da se čudo povratka neće olako dogoditi, premda o njemu konstanto govore pojedini političari i svećenici, potiskujući realan odnos prema problemu progonstva i iseljavanja. Krajnje je vrijeme da se Crk­va, društvo i politika okrenu zaustavljanju iseljavanja onih koji su ostali. Jer, ako se i dalje bude budućnost Hrvata u Hrvatskoj i Bosni Hercegovini gradila na sanjarenju o povratku, dogodit će se to da će opustjeti i oni krajevi u kojima je stanovništvo ostalo. Sve je veći broj mladih ljudi koji odlaze u inozemstvo u potrazi za poslom, kako pokazuju statistički podaci nekih europskih država poput Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iskustvo dijaspore uči nas da je odlazak daleko lakši od povratka. Pogotovo kad se zna da djeca određuju mjesto života svojih roditelja. A djeca druge i treće generacije pored sklonosti povremenom nacionalnom folkloru za vrijeme odmora ili nogometnih, svjetskih natjecanja uglavnom dom vide tamo gdje su rođena. Od njih se zasigurno ne može očekivati onaj nacionalni naboj koji su pokazali Hrvati prve generacije za vrijeme domovinskog rata, jer ga jednostavno nemaju. Jedino što te mlade ljude može pokrenuti u pravcu zavičaja roditelja jest dobro ekonomsko stanje koje im garantira bolji život nego u zemlji boravka. A da je tako nešto moguće ako se u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dogodi ekonomsko čudo, pokazuju Hrvati druge i treće generacije u Njemačkoj koji odlaze raditi u Englesku, Belgiju, Francusku ili Ameriku kao arhitekti, menadžeri, bankari, liječnici ili pravnici.

Objava Uspješna integracija vodi u asimilaciju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U takvim trenucima stječe pojedinac još jedno važno životno iskustvo. Počinje shvaćati vlastitu ograničenost, da o njemu samom ne ovisi sve, da život nije jednosmjerna ulica, nego da je često pun obrata te da se s njima treba znati nositi. A za tako nešto treba se iznutra osposobiti, shvaćajući i prihvaćajući život onakvim kakav jest. Prosječan europski građanin govori kako je zadovoljan svojim životom jer ima dobar posao, kuću, auto, zdravu i nadarenu djecu. Pa ipak praksa pokazuje da su mnogi i pored svega nezadovoljni vlastitim životom, da im nešto bitno nedostaje. Upravo u tome i leži problem, misle neki od psihologa. Jer čovjek može sve to imati i biti vrlo nezadovoljan jer mu nedostaje nešto što ga iznutra ispunja. Uzroke za to, pored spomenutog, treba tražiti i u želji pojedinca u vremenu globalizacije da preko medija bude povezan s čitavim svijetom, što mu danas obilno nudi suvremena tehnologija.

„Sagorijevanje”  na poslu

Ta „nametnuta znatiželja” umanjila je komunikaciju s onima u blizini, s onima s kojima se može podijeliti dobro i loše. Problem pojačava činjenica da čovjek postmoderne ne živi samo u svijetu velikih tehnoloških mogućnosti, koje privlače, nego i u svijetu ubrzanog vremena, koje ga prisiljava na život pod stalnim stresom. Štoviše, moglo bi se reći da je moderni čovjek u neprestanoj trci za ispunjenjem želja, koje ga čine kontinuirano nesretnim, jer im nikada nema kraja, jer mu oduzimaju toliko potrebno vrijeme za sebe i najbliže. I dok ga te ponude, kad ih ostvari, čine trenutno zadovoljnim, oduzimaju mu na drugoj strani onu pravu iskonsku sreću koja se može postići samo u skladnom odnosu prema samome sebi, obitelji, bližnjima i prirodi. Ta neprestana borba za ostvarenjem luksuza, realiziranje svega ponuđenog, izlaže pojedinca kontinuiranom stresu koji utječe na poremećaj funkcioniranja njegovih živčanih stanica, što vodi često u različite bolesti, kao što su depresija, strah ili nesposobnost ispravnog prosuđivanja života, gdje se redovito neuspjeh preuveličava, a uspjeh umanjuje. Upućujući na opasnost kontinuiranog stresa, gdje pojedinac često precjenjuje svoje sposobnosti, upozorava psihijatar Hans-Peter Unger na to da čovjek evolucijski nije osposobljen za takvu vrstu životnog pritiska. Rezultat takvog ubrzanog života jest moderna bolest burnout-sindrom (engl. burn out = sagorjeti), koja se manifestira u velikoj psihičkoj iscrpljenosti i osjećaju preopterećenosti na poslu i u životu.

Od silnog posjeda daleko je važnije biti okružen ljudima koji te vole, naučiti svakodnevno uživati u besplatnom koncertu ptica, u vodi koja živce smiruje i ljepoti prirode, daru Božjem, koji odmara oči i dušu

Uzrok za to, misle istraživači, leži upravo u stresu i nedostatku vremena za onu bitnu komunikaciju s bližnjima, gdje se pojedinac može doživjeti kao onaj koji daje, ali i prima. Od te moderne bolesti pate desetci milijuna ljudi u Europi. U Njemačkoj oboli godišnje zbog stresnog života gotovo trećina stanovništva od neke lakše ili teže psihičke bolesti, koja za neke završi tragično, frustracijom, odustajanjem od života ili čak bijegom u potpunu izolaciju. Stres, ubrzano vrijeme, emotivna preopterećenost, nerealan pristup životu i frustracije pogađaju pojedinca puno više nego to primjećuju na prvi mah oni oko njega ili on sam.

Ispunjavanje svih želja

Burnout-sindrom pogađa često i djecu, i pored toga što im je društveni tretman danas zasigurno daleko bolji nego prije nekoliko desetljeća, i pored tog što im se ispunjaju gotovo sve želje. Problem leži upravo u tom kontinuiranom pokušaju ispunjenja svih mogućih želja, gdje se dijete ne uči od početka na odricanje i odvajanje važnog od nevažnog. Takav odgoj pospješuje potpunu ovisnost o novom. K tomu pridonosi i nedostatak vremena od strane roditelja, koji često misle kako toplu izgovorenu riječ i ljubav mogu zamijeniti raznovrsni pokloni. Upravo se kod djece vidi koliko to malo djeluje. Naime, poklonjene igračke završavaju vrlo brzo negdje u kutu, u očekivanju novih, dok se nedostatak vremena i pažnje od strane roditelja odražava na psihu. Tek kad izgubi ono najvažnije, zdravlje, obitelj, zadovoljstvo i nutarnji mir, počinje pojedinac shvaćati koliko je opasna zabluda kako se vanjskim može u potpunosti zadovoljiti i ono nutarnje. Nažalost, za mnoge biva kasno. Tada umjesto propuštenog tjednog ili godišnjeg odmora slijedi često dugotrajno vrijeme depresije i strahova, osjećaja nesposobnosti i povlačenja iz života.

Izlaz iza tog bezdana je moguć, misle pojedini psiholozi, samo tada ukoliko pojedinac uspije ponovno steći samopouzdanje i izgraditi ispravan odnos prema sebi i životu, shvaćajući da se vlastiti materijalni uspjeh ne smije nikada uspoređivati s uspjehom drugih. Jer svako osobno mora znati koliko mu je vanjskog potrebno da bi postigao nutarnji mir. A potrebno nam je vrlo malo, rekao mi je jednom zgodom poznati njemački filozof Josef Pieper, dok smo šetali oko jezera Aasee u Münsteru. Jer je, nadodao je, od silnog posjeda daleko važnije biti okružen ljudima koji te vole, naučiti svakodnevno uživati u besplatnom koncertu ptica, u vodi koja živce smiruje i ljepoti prirode, daru Božjem, koji odmara oči i dušu.

Objava Umijeće života je pravi odmor pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.