Ova se riječ mnogima u to vrijeme činila vrlo teškom, jer su se samo pismoznanci i farizeji smatrali pravednicima. Samo su oni doslovno slijedili Mojsijev zakon točku po točku. Više od drugih trudili su se biti čisti ne samo od grijeha, nego i od svakog kontakta s poganskim svijetom i grešnim ljudima. Zbog toga im se ova Kristova riječ činila nerazumljivom.

Veliki ljudi čak i prije Krista, na temelju stoljetnog iskustva, shvaćali su da je ljudska pravda nesavršena. Zbog toga svaki novi politički sustav ukida zakone starog sustava i jača nove zakone i prava – koji se nakon nekog vremena također pokažu nesavršenim. Tada dolazi novi rat, nova revolucija ili novi vladar, koji ponovno poništava te zakone i uvodi još novije, koji su također privremeni – upravo zbog svoje nesavršenosti.

I danas se koristi poznata poslovica starih Rimljana: „Summum ius – summa iniuria!” (lat.: „Najveće pravo – najveća nepravda”). To znači: tko god doslovno primjenjuje zakone točku po točku, bez srca i bez ljubavi, ne uzimajući u obzir okolnosti, potrebe i probleme ljudi – često čini mnogo veću nepravdu od onih koji su, možda zbog okolnosti ili potreba ljudi, prekršili neke od odredbi zakona.

Takva je bila pravednost pismoznanaca i farizeja: oni su zaista doslovno vršili slovo, ali ne i duh Zakona! Nisu razumjeli da je Zakon dan za dobrobit čovjeka, a ne na njegovu štetu. Krist kaže: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” _{(Mk 2, 27).} Čovjek je najveća vrijednost, a ne zakon.

Stoga, tko god primjenjuje zakon bez ljubavi prema čovjeku, vrlo lako može učiniti nepravdu čovjeku – može djelovati protiv duha zakona, a konačno i protiv samog Boga. Pravda vrijedi samo s ljubavlju, a bez ljubavi ne vrijedi ništa. Zbog toga Krist kaže: „Ako vaša pravednost ne bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.”

Ako pravednost pismoznanaca i farizeja nije dovoljna za spasenje, tko se onda može spasiti? – Nitko! Uistinu, nitko se ne može spasiti vlastitom snagom i pravednošću! Nitko ne zaslužuje spasenje. Spasenje je za svakoga nezaslužena milost, dar Božje dobrote, ljubavi i milosrđa.

Tko god misli da mu spasenje, tj. vječni život u sreći, pripada na temelju neke pravednosti – nikada neće postići spasenje, jer taj dar nadilazi sve naše zasluge.

Samo onoga tko je svjestan da ga ne može zaslužiti vlastitom snagom, ali ipak vjeruje u dobrotu i ljubav milosrdnog Boga i ponizno ga moli za taj dar, koji zapravo ne zaslužuje – toga će Bog, svojim bezgraničnim milosrđem, uzvisiti u slavu svojih svetaca.

To ne znači da u ovom životu nema razlike između dobrih i loših, pravednih i nepravednih, zdravih i bolesnih. Nema sumnje da su dobri, pravedni i zdravi duhom u puno boljem položaju za spasenje od ostalih. Međutim, ljudska dobrota i pravda nisu dovoljne. Čak i one moraju biti otvorene nezasluženoj Božjoj milosti i milosrđu.

Krist ne kaže da su carinici, bludnice i drugi grešnici bolji od pismoznanaca i farizeja. Nipošto! Njihovi grijesi su ih spustili ispod razine ljudskog dostojanstva. Takvi ljudi ni na koji način ne zaslužuju božansku slavu, koju Bog daje svecima. Ali upravo zbog toga su ponizniji, svjesniji da nemaju nikakvih zasluga pred Bogom. – Svjesni su da zaslužuju jedino kaznu.

Stoga većina njih ponizno traži oprost, svjesni da se ne mogu osloniti na vlastite zasluge ili vlastitu pravednost, već samo na Božju dobrotu i milosrđe. A bezgranična Božja dobrota čini čuda. Ona ne isključuje ni takve ljude. Oni su duhovno bolesni ljudi, kojima je potrebno liječenje i iscjeljenje – i Bog ih liječi, spašava ih!

Istina, bolesnik je često i sam kriv za svoju bolest, pa ipak čak i čisto ljudska pravda kaže da bolesnici zaslužuju liječenje, iscjeljenje, spašavanje života, a ne kaznu. Čak i ako zaslužuju neku kaznu za svoju krivnju – ta će im kazna biti dana tek nakon što im se spase životi i nakon što im se vrati zdravlje.

Vidite: kad smo slobodni od mržnje i zlobe, mi i sami znamo da prvo moramo spasiti bolesnika – a pravedna kazna za grijehe pada na drugo mjesto. Zato Krist u današnjem Evanđelju _{(Mt 9, 12-13)} kaže: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima… Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike!”

Kamo sreće da smo mi pravednici i duhovno zdravi ljudi! Ali čak i ako jesmo, nećemo dopustiti da bolesnici i grešnici propadnu. Samo ako imamo milosrđe i ljubav prema grešnicima, naša je duša sposobna prihvatiti Božje milosrđe i njegovu ljubav prema nama.

Ako nemamo milosrđa i ljubavi prema bližnjemu, uzalud očekujemo Božje milosrđe prema sebi. Tada možemo samo očekivati njegovu pravdu. Ali njegova će nas pravda skupo koštati, jer naši grijesi neizmjerno premašuju našu dobrotu. Svako dobro što ga imamo, imamo od Boga, često preko drugih ljudi. Samo je grijeh potpuno naš.

Stoga se ne uzdaj u svoju dobrotu i u svoju pravednost! Budi milosrdan i imaj ljubavi prema svom bližnjemu, pa će se Bog i tebi smilovati: dat će ti dar za koji se ne usuđuješ ni moliti. Dat će ti ga zbog svoje dobrote i ljubavi, a ne zbog tvojih zasluga. Otvori svoje srce, otvori svoju dušu, da može primiti Božji dar!

Neka nam naš božanski Liječnik, Isus Krist, podari da svi budemo otvoreni njegovu milosrđu i ljubavi! Amen.

Hvaljen Isus i Marija!

Objava 10. nedjelja kroz godinu: Liječnik ne treba zdravima nego bolesnima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Objava Tijelovo: Isus nas uvijek čeka u tabernakulu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prvom čitanju _{(Dj 6, 1-7)} čuli smo kako su se u ranoj Crkvi neki vjernici (grčkog jezika) žalili da su njihove udovice zanemarene u zajednici vjernika.

A što su apostoli učinili?

– Nisu poricali pritužbe. Pritužbe su bile na mjestu, bile su istinite i stvarne. Ali apostoli su naglasili da to nije njihov posao. Apostoli imaju puno važnijeg posla, a to su: molitva i služba riječi – čitanje i tumačenje Svetog pisma i propovijedanje. Stoga su predložili narodu da između sebe izaberu „sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti”, kako bi ih apostoli zaredili za đakone, pa da se oni bave poslovima ovoga svijeta, a apostoli bi bili oslobođeni tih sporednih dužnosti. Bavili bi se onim glavnim: molitvom i propovijedanjem Božje riječi.

U današnjem Evanđelju _{(Iv 14, 1-12)} Isus je rekao apostolima da ide u Očev dom pripraviti mjesto za svoje učenike, a zatim će ponovno doći da ih uzme k sebi. – Ali im je naglasio: „Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte! … A kamo ja idem, znate put.”

Što je Krist htio reći tim riječima? Većina nas to ne razumije. Nije čudno, jer ni apostoli nisu razumjeli. Sveti Toma se ohrabri i reče: „Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako onda možemo znati put?” Tada mu Isus odgovori: „JA sam Put i Istina i Život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.”

Tim riječima Isus nam istovremeno pokazuje put: On sam je Put; pokazuje nam i istinu: izvan Njega nemamo gdje tražiti istinu i pravi smisao svog životnog putovanja; i konačno – vodi nas u život, jer krajnji cilj i smisao našeg zemaljskog života jest vječni život s nebeskim Ocem, Sinom i Duhom Svetim.

Sad nam je ostao samo jedan misterij, jedna tajna: Tko je Isusov Otac? Stoga mu Filip kaže: “Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!” Isus mu odgovori: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca. … Ja sam u Ocu i Otac je u meni.”

Stoga, tko želi ići k nebeskom Ocu, tj. tko želi biti spašen i steći vječni život, ima samo jedan put: Isusa Krista, raspetog i uskrslog. Tko traži istinu i smisao svog života, nalazi ga samo u Isusu Kristu. Svi ostali mogu samo odražavati neku zraku Kristove svjetlosti, ali sunce istine je samo Isus Krist. Nitko drugi nema potpunu istinu, osim Krista. Stoga, onaj tko želi biti spašen, treba vjerovati jedino u Krista!

Konačno, nema vječnog života izvan Krista, jer samo je Krist Život! Svi oni koji traže druge putove, osim Krista, naučavaju druge istine, navodno, izvan Krista, i nadaju se nekom drugom životu, osim životu u Isusu Kristu, varaju sami sebe i zavaravaju svijet. Svi drugi putovi su stranputice, krivi putovi; sve druge „istine” su laži i obmane; svaka druga ideja o nekom vječnom životu izvan Krista, jest iluzija. – Stoga, ostanimo vjerni Kristu! A ako netko još nije pronašao Krista, ili ako se udaljio od njega, neka mu se odmah vrati, jer izvan Njega nema spasenja!

Zahvalimo Bogu što nam je dao milost da se rodimo u kršćanskim obiteljima, a oni koji su rođeni izvan Kristove Crkve, neka mu zahvale za milost da pronađu put spasenja u Kristovoj Crkvi.

Nama, koji vjerujemo u Krista, Sveto pismo u drugom današnjem misnom čitanju _{(1 Pt 2, 4-9)} kaže: “Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni” (tj. narod koji je Bog za sebe stekao). – Kako lijepe i ohrabrujuće riječi, koje nam daju hrabrost da se borimo, da hodimo uspravno, da napredujemo i da ostanemo do kraja na ovom Putu, koji je Krist, u ovoj Istini, koja je također Krist, i da se nadamo vječnom Životu, koji ćemo konačno također steći samo po Kristu i u Kristu.

Ali, naravno, moramo ostati vjerni Kristu do kraja, usredotočujući se na ono što je najvažnije u našim životima, kao što su to činili apostoli: na molitvu i na službu Božje riječi – na Sveto pismo i na propovijedanje, odnosno prenošenje, naše vjere novim naraštajima i svima onima koji još ne poznaju Krista kao svog Spasitelja.

Neka nam Gospodin svima udijeli tu milost, po Kristu Gospodinu našemu! Amen.

Objava 5. uskrsna nedjelja: Ja sam put, istina i život! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U vrijeme Isusa Krista većina Izraelaca živjela je od stočarstva i bili su pastiri, uglavnom ovaca. Ne samo gospodarstvo, već i cijeli život obitelji ovisio je o stadu ovaca. Stoga je svaki dobri pastir činio sve što je mogao da dobro čuva i pase svoje stado, da ga zaštiti od vukova, grabežljivaca i kradljivaca, te ga poveća u broju i kvaliteti života.

U Svetom pismu Isus se predstavlja kao Dobri Pastir, koji daje svoj život za svoje ovce – a njegove ljubljene „ovce”, za koje on daje svoj život, jesu njegovi vjernici. On želi da i nakon njegove smrti i uskrsnuća, te nakon njegovog uzašašća na nebo, njegove ovce imadnu dobre pastire, koji će nastaviti njegovo djelo spašavanja njegovih ovaca od gladi, žeđi, bolesti, kradlljivaca i svih vrsta opasnosti.

Ali Isus je vrlo dobro znao da će nakon njega doći mnogi sebični ljudi, koji će se predstavljati kao pastiri ovaca i kao vođe naroda, ali to neće biti. Dolazit će zbog vlastitog interesa, a ne za dobro naroda. Iskorištavat će narod da bi se obogatili i vladali nad narodom, a ne da bi mu pomogli i spasili ga.

Zbog toga nam u današnjem Evanđelju Isus pokazuje kriterij po kojem ćemo moći razlikovati tko je dobri pastir, a tko kradljivac, razbojnik ili varalica. Kaže: Tko ulazi na vrata u ovčinjak, on je pastir ovaca. Njemu vratar otvara vrata i ovce idu za njim jer ga poznaju. Naprotiv, onome tko nije pravi pastir, nego kradljivac ili razbojnik – vratar ne otvara vrata, nego on preskače ogradu negdje drugdje. Ovce bježe od njega jer ga ne poznaju, ali on ipak šteti stadu koliko god može.

Kako ljudi nisu razumjeli što im Isus želi reći, on im otvoreno reče: “Ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici, ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu naći. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.”

Kroz povijest je bilo mnogo osnivača raznih religija, koji su se predstavljali kao spasitelji naroda, ali su bili varalice i rušitelji. Što ih je narod više slijedio, to su mu više nanosili štetu i to se više udaljavali od pravog Boga i od Isusa Krista, jedinog dobrog Pastira vjernika.

Danas smo ovdje da uđemo k Bogu kroz jedina vrata spasenja, po Isusu Kristu, koji je dao svoj život za naše spasenje i uskrsnuo od mrtvih, kako bismo i mi imali sigurnost uskrsnuća, ako mu ostanemo vjerni do kraja.

Ovdje smo i da molimo Krista, Dobrog Pastira, da pošalje svete i marljive radnike na svoja polja, u svoju žetvu.

Ali gdje će Krist naći te radnike koji su mu potrebni, da ih pošalje kao pastire svog naroda? – Ne, neće ih tražiti u Švicarskoj, niti u Njemačkoj, niti u Americi, niti u Italiji – već u našim obiteljima, ovdje među nama!

Krist upravo sada pita: ima li ovdje među nama dječaka ili djevojčica, koji ga želi slijediti, živjeti s njim kao što je on živio, raditi s njim, žrtvovati se s njim i dati svoj život za njegove ideale: za čast i slavu dragoga Boga i za spasenje svoje braće i sestara? – Ako ih ima, Krist će takvog dječaka ili djevojčicu prihvatiti u svoju službu i poslati ih da pasu njegove ovce – ne da ih strižu i iskorištavaju, već da ih štite i spašavaju, vodeći ih kroz vrata spasenja, tj. kroz Isusa Krista, u Kraljevstvo Božje, gdje će uživati život u punini, za svu vječnost.

Daj, Gospodine, Ti što upućuješ svoj poziv mnogima – da Ti mnogi i odgovore, da svi svećenici, redovnici i redovnice budu sveti i postojani u svom pozivu i da njihov broj raste iz dana u dan, na čast i slavu Boga Oca i za spasenje i posvećenje Tvoga naroda! Amen.

Objava 4. uskrsna nedjelja: Ja sam vrata… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sinoć smo misom bdijenja započeli slavlje svetkovine Uskrsa. Nastavljamo ga dnevnom misom, sjećajući se prve vijesti o Isusovu uskrsnuću, od anđela Gospodnjih i od žena, koje su rano ujutro bile na grobu.

Ponovno smo čuli prekrasna i uvjerljiva svjedočanstva o uskrsnuću Isusa Krista od najpouzdanijih svjedoka na svijetu, koji su bili Kristovi učenici prije njegove muke, koji su osobno doživjeli njegovo uhićenje, suđenje, raspeće i umiranje, koji su ga trećeg dana nakon Kristove smrti vidjeli živog, unatoč razočaranju i nevjeri. Pojavio se živ i slobodan od granica smrti, vremena i prostora. Ulazi i izlazi kroz zatvorena vrata, razgovara s njima, jede s njima, mogu ga dodirnuti i uvjeriti se da je on živ čovjek, da ima meso i kosti, da nije duh ili utvara. No, kad im se oči otvore i kad povjeruju u njegovo uskrsnuće, on iznenada nestaje pred njihovim očima.

Sveti Petar svjedoči: „Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu općenito, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih” _{(Dj 10, 40-41)}.

Sveti je Petar povjerovao u Kristovo uskrsnuće nakon što ga je osobno susreo, a ne na temelju svjedočanstva žena koje su apostolima donijele riječ anđelâ Gospodnjih. Sveti Toma nije vjerovao ni svjedočanstvu svojih drugova apostola, nego tek kad je osobno susreo Isusa.

Međutim, većina ljudi, uključujući i nas, nema tu sreću osobno susresti i vidjeti uskrsloga Krista. Mi moramo vjerovati na temelju pouzdanih svjedoka, na temelju svjedočanstva Crkve i na temelju svjedočanstva Svetog pisma, Evanđelja.

U Evanđelju _{(Iv 20, 1-9)} danas smo čuli da čak ni sveti Ivan, apostol i evanđelist, nije bio uvjeren da je Isus uskrsnuo odmah nakon vijesti i nakon svjedočanstva žena, već je otišao sa svetim Petrom na grob. Iako je, kao mladić, prvi stigao do groba, ustupio je provo mjesto svetom Petru. Nakon svetog Petra, i on je ušao u grob, koji je bio uklesan poput špilje u stijeni – i, kako sam svjedoči: „vidje i povjerova”! Odmah se sjetio riječi Isusa Krista, koji im je unaprijed prorekao svoju smrt i uskrsnuće. Zato je povjerovao i prije nego što je osobno sreo Isusa.

Kristovo uskrsnuće potvrdilo je sva obećanja koja je Bog dao svom narodu. Potvrdilo je da Bogu ništa nije nemoguće. Potvrdilo je da će se Božji plan za čovječanstvo ipak ispuniti, koliko god to nekome nevjerojatno i nemoguće izgledalo. Bog, koji je stvorio čovjeka ni iz čega, zasigurno može i uskrisiti svoje stvorenje od mrtvih.

Osim toga, Isusovo uskrsnuće jamči nam i naše uskrsnuće na svršetku svijeta, jer ono što je Bog obećao, on će i ispuniti, bez obzira možemo li mi razumjeti to čudo ili ne. Moramo biti iskreni: ne možemo to razumjeti, ali vjerujemo Bogu i sigurni smo da će se ono što nam je Bog obećao ipak ispuniti.

Ali imajmo na umu još jednu činjenicu! Najveće i najnevjerojatnije čudo jest to što je Bog odlučio postati čovjekom i trpjeti kao čovjek za grijehe cijelog čovječanstva. Iako besmrtni Bog, odlučio je umrijeti – da spasi smrtne ljude. To je veće čudo, nego to da Svemogući Bog uskrisi svog Sina od mrtvih i uskrisi svoje vjernike, za koje je njegov jedinorođeni Sin umro na križu. Na tome se temelji naša nepokolebljiva nada u vjernost milosrdnog i svemogućeg Boga, koju nikada ne smijemo izgubiti – čak ni u najtežim životnim trenucima, niti u najneshvatljivijim situacijama, s kojima se moramo suočiti u životu.

Tko se preda Božjoj volji i tko ostane vjeran Bogu do kraja u dobru i zlu života, bit će spašen i uživat će vječnost s uskrslim Kristom!

Stoga još jednom svima vam želim: Sretan Uskrs, svetkovinu preslavnog uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista!

Hvaljen i slavljen bio Isus Krist u sve vijeke vjekova! Amen.

Objava Uskrs: Bogu ništa nije nemoguće! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Danas nas, prije svega, pogađa koliko je čovjek nestabilan u svojoj vjeri, u svojoj ljubavi i u svojoj vjernosti! Prije mise pročitali smo odlomak Evanđelja _{(Mt 21, 1-11),} o svečanom Isusovom ulasku u Jeruzalem na današnji dan, na Cvjetnicu, tj. samo pet dana prije njegove muke i smrti. Oduševljeni narod dočekao ga je pjesmama i plesom, kao svoga kralja, kličući iz sveg glasa: „Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje, Kralj Izraelov!”

Dakle, prepoznali su ga kao Mesiju, kao Božjeg glasnika, kao onoga koji dolazi u ime Božje da ih spasi, i počastili su ga kao svog kralja, ali – nažalost – samo na trenutak! Brzo su zaboravili tu radost, tu vjeru i sreću ovoga dana, tako da su na Veliki petak ti isti ljudi vikali: „Raspni ga! … Raspni ga!” _{(krh. Mk 15, 13. 14).} – Kakva bijeda, kakav užas!

Istovremeno, Isus se ponaša sasvim drugačije. Ponizno ulazi u Jeruzalem, jašući na magarcu. Dakle, ne kao kralj, nego kao običan radnik. Na Veliki četvrtak ponizio se i oprao noge svojim učenicima. Na Veliki petak ponizio se još više, baš kao što je prorok Izaija rekao u prvom čitanju _{(Iz 50, 4-7):} „Lica svojeg ne zaklonih od uvreda  ni od pljuvanja, … (jer) znam da se neću postidjeti.”

Sveti Pavao u drugom čitanju _{(Fil 2, 6-11)} govori nam da se Krist Gospodin toliko ponizio, da se pojavio samo kao čovjek. Zato ga je Bog uzvisio… Danas smo čuli kako je on završio svoj zemaljski život smrću na križu, ali trećeg dana Gospodin ga je uskrisio od mrtvih i uzvisio na nebo, sebi zdesna.

Dakle, čovjek je prevrtljiv: nema ni odanosti ni ustrajnosti. Naprotiv, Bog je uvijek vjeran i postojan u ljubavi i vjernosti sve do smrti, štoviše – i kroz cijelu vječnost. Jer nakon uskrsnuća više nema smrti. Život vlada u sreći i neprestanoj ljubavi, u vijeke vjekova.

Neka nam Gospodin bude na pomoći, kako bismo mogli nasljedovati Isusa Krista u ljubavi i vjernosti sve do kraja. Amen.

Objava Cvjetnica: Bog je vjeran i ustrajan u ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prvom čitanju _{(Ez 37,12-14),} Bog, preko proroka Ezekiela, najavljuje uskrsnuće svog naroda, koji je gotovo propao u babilonskom sužanjstvu. Ali Bog, koji može uskrisiti i suhe kosti, uskrisit će i sav svoj narod iz njihove duhovne i fizičke smrti.

U drugom čitanju _{(Rim 8,8-11),} sveti apostol Pavao uči nas da oni koji žive pod utjecajem tijela i krvi ne mogu ugoditi Bogu. Ali mi nismo pod utjecajem tijela i krvi, nego pod utjecajem Duha Svetoga Božjega, koji prebiva u nama. Dakle, ako Duh Božji, koji je uskrisio Isusa od mrtvih, prebiva u nama – onda smo sigurni da će on i nas uskrisiti, da bismo živjeli s Kristom.

Današnje Evanđelje _{(Iv 11, 1-45)} detaljno nam govori kako je Isus uskrisio Lazara iz Betanije, koji je bio mrtav i pokopan prije četiri dana.

Kako se dogodilo to čudo? – Dogodilo se božanskom snagom Isusa Krista, koji je za sebe rekao: „Ja sam uskrsnuće i život!” Dakle, uskrsnućem Lazara, Bog pokazuje da se proročanstvo proroka Ezekiela počelo ostvarivati.

Sve je u Božjim rukama: i život i smrt. Bog, koji nas je stvorio ni iz čega, može nas i vratiti u život nakon smrti kad god i kako god on to želi. Međutim, za ovaj novi život u Kristu potrebna je vjera, naše potpuno povjerenje u Njega, povjerenje da je On Sin Božji, Mesija, naš jedini Spasitelj. Potrebna je naše potpuno predanje u Božje ruke.

Jesmo li spremni potpuno se predati u volju Božju u svakom trenutku života, čak i u najtežim trenucima, jer Bog jedini zna čemu nam služe patnje koje moramo podnijeti na putu svog života, na putu spasenja?

– Ako ne, obratimo se odmah, dok nije prekasno, jer bez obraćenja i bez potpunog predanja u volju Božju nema spasenja i nema vječnog života!

Gospodin nam bio na pomoći svojom milošću, da Mu se predamo tijelom i dušom! Amen.

Objava 5. nedjelja korizme: Ja sam uskrsnuće i život! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Obično se kaže da korizma traje sedam tjedana. Sedam punih tjedana je 49 dana, a ako pažljivo pogledate kalendar, vidjet ćete da korizma ne traje 49, nego 46 dana.

Ali zašto 46 dana, kada je Krist postio 40 dana, a i Mojsije je činio isto. Izraelski narod je putovao kroz pustinju do Obećane zemlje 40 godina. Mi se tijekom korizme spominjemo upravo tih događaja iz povijesti spasenja. Zašto onda korizma traje 46 , a ne 40 dana?

Pažljivo poslušajte zašto! – Dani posta i pokore su radni dani, dok je nedjelja uvijek spomen na uskrsnuće Isusa Krista. Stoga nikada nema posta nedjeljom. Tijekom korizme imamo 6 nedjelja, plus 40 dana u tjednu. Stoga vrijeme korizme traje 46 dana. Dakle, nešto više od 6 tjedana, ali ne punih sedam tjedana.

Zašto to treba znati? – Treba to znati, jer ima mnogo vjernika koji žele postiti tijekom cijele Korizme, ali trebali bi znati da nedjelja nije dan posta. Svatko tko se želi suzdržati od jedenja mesa čak i korizmenim nedjeljama, a ima dobro zdravlje da može činiti takvu pokoru, slobodan je – ali Crkva to ne traži. I nitko nema pravo zahtijevati od bilo koga da posti i nedjeljom.

Post se preporučuje i ostalim danima korizme, a posebno nemrs, tj. da se ne jede meso. Međutim, veliki post i nemrs – bez mesa, bez jaja i bez mliječnih proizvoda – obavezan je samo na Veliki petak i Čistu srijedu.

Razumije se da mi kršćani ne jedemo meso nijednog petka tijekom godine, osim kad pada na zapovjednu svetkovinu, kao što su Božić, Velika Gospa, Svi Sveti, ili patron crkve. Inače, svaki petak je dan posta i pokore, na čast muke i smrti Isusa Krista, koji je umro na križu za naše otkupljenje upravo u petak.

Vjernik u svim svojim djelima mora biti jednostavan, iskren i ponizan. Moramo znati da smisao korizme nije samo kajanje i pokora, već obraćenje Bogu. Naše pokajanje i žrtve nemaju smisla same u sebi, već u našem obraćenju Bogu! Ne kajanje radi kajanja! Post i kajanje služe kao pomoć obraćenju, kao dokaz obraćenja i kao naknada, zadovoljština za grijehe koje smo počinili svojim lošim ponašanjem.

Nedavno je umro u Africi, u Mozambiku, jedan evangelički protestantski pastor, koji je pokušao postiti 40 dana poput Krista, bez ikakve hrane i pića. Dugo je izdržao, ali nakon 25 dana teško se razbolio, a liječnici mu nisu uspjeli vratiti zdravlje, pa je umro prije nego što je navršio 40 dana posta.

Krist nam je dao dobar primjer molitve, posta i borbe protiv iskušenja đavla, na temelju Božje riječi i oslanjajući se na njegovu milost, ali nikome nije zapovjedio da toliko posti, a pogotovo ne bez ikakve hrane i pića.

U svojim propovijedima Isus je pozivao: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!” Dakle, cilj i smisao svakog našeg kajanja i svake naše pokore jest vjera i obraćenje k Bogu. I to nipošto ne našim slabim ljudskim snagama, već uz pomoć Božje milosti, za koju moramo moliti, postiti i prikazivati Bogu svoju pokoru i svoje žrtve.

Hvala našem dobrom i milosrdnom Bogu, koji je dopustio ljudima da se žrtvuju jedni za druge i da naše molitve i žrtve mogu biti korisne i našim bližnjima! Adam i Eva, nažalost, ostavili su sve svoje potomke u stanju nasljednog grijeha, jer je njihov grijeh zarazio sve njihove potomke. Ali Božja je dobrota htjela da pravda, svetost i žrtva Isusa Krista, koji je bio čovjek poput nas, postanu opravdanje za cijelo čovječanstvo – za sve one koji u njega vjeruju, koji se u njega uzdaju i koji ga ljube. Isto tako, svaki od nas, ako se molimo, postimo i žrtvujemo za svoje bližnje (osobito nakon što smo se ispovjedili, pričestili i pomirili s Bogom i svim ljudima) – može pomoći svojim bližnjima na putu spasenja. Stoga iskoristimo tu prigodu tijekom ove korizme!

Sve naše obitelji imaju velikih problema, ali sve one imaju i nekoga tko iskreno vjeruje u Boga, iskreno moli i ponizno se žrtvuje za svoje mile i drage. Neka ih Bog stostruko nagradi!

Dao Bog da njihove molitve i žrtve donesu obilne plodove za spasenje i posvećenje i njih osobno, ali i svih onih za koje se žrtvuju i mole. Amen.

Objava 1. nedjelja korizme: Smisao posta jest obraćenje i posvećenje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prvom čitanju _{(Sir 15, 15-20)} Sirah, učitelj Zakona Božjega, savjetuje nas: pred tobom su voda i vatra, život i smrt, dobro i zlo. Kamo se okreneš, to ćeš i dobiti. Dakle, Sirahova pouka je: biraj dobro, a bježi od zla, jer ćeš inače uništiti sebe. U odabiru dobra je čovjekova istinska mudrost.

Zatim nas Psalam 119 savjetuje: „Blaženi koji hode po Zakonu Gospodnjem!” – Kao da je rekao: Blago čovjeku koji mudro bira dobro i odvraća se od zla.

Čak nas i sveti apostol Pavao u drugom čitanju _{(1 Kor 2, 6-10)} upućuje da mi kršćani naviještamo mudrost i znanje – ali ne ono od ovoga svijeta. Jer oni koji slijede lažnu „mudrost” ovoga svijeta, ne razumiju Božju mudrost koju nam je Isus Krist objavio po Duhu Svetome. Da su ljudi upoznali i razumjeli Božju mudrost, ne bi razapeli svoga Spasitelja Isusa Krista. Nego, slijedeći svoj zli um, ubili su onoga koji ih je učio božanskoj mudrosti.

Što je božanska mudrost?

– To je ono čemu nas je Isus Krist učio u svom Evanđelju, u odlomku što smo ga danas čuli _{(Mt 5, 17-37),} u kojem Isus veli da on usavršava starozavjetni Zakon. Ne, Krist ne ukida Zakon, već ga poboljšava i usavršava, tako da se naša djela ne oslanjaju na ljudsku predaju, nego na Božju volju, čije savršenstvo nadilazi svaku ljudsku misao.

Nedavno smo čuli i vidjeli što se dogodilo u katastrofalnim potresima, koji su uništili cijele gradove i ubili tisuće ljudi, a još mnogo više ih teško ozlijedili.

Što se dogodilo? – Dogodila se tragedija. To je viša sila, ali je za posljedice u velikoj mjeri odgovoran i sam čovjek.

Kako i zašto? – Jer vidjeli smo da su se prije svega urušile stare zgrade, koje su građene izvan standarda za trusna područja, gdje se događaju jaki potresi. Zatim su se urušile i mnoge potpuno nove zgrade, pri čijoj izgradnji nisu poštovane norme statike. Razumije se da je priroda jača od čovjeka, ali čovjek mora učiniti što je moguće za vlastitu sigurnost i za sigurnost života drugih. Svaka kuća ima temelj, stupove, zidove i krov. I sve to na svim zgradama izgleda gotovo isto i jednako dobro izvana. Ali nije isto ako postoje razlike iznutra. Ako je temelj slab, ako stupovi nisu dovoljno ojačani željeznom armaturom i ako zidovi nisu kvalitetni – kuća će se urušiti i ubiti svoje stanovnike.

Mojsijev zakon je bio poput dobre kuće za izraelski narod. Imao je dobre temelje, Božje zapovijedi koje je Bog dao svom narodu preko Mojsija. Ali pismoznanci, farizeji i učitelji Zakona na tim dobrim temeljima gradili su slabe stupove i zidove ljudske predaje, koji su prijetili uništenjem te kuće i smrću njezinih stanovnika. Zbog toga Krist u današnjem Evanđelju usavršava Zakon.

Temelji, koji su od Boga, savršeno su dobri – i nijedna Božja zapovijed ne smije se prekršiti. Ali dodaci koje su ljudi dodali tom Zakonu svojim tradicijama, često su vrlo nesavršeni, ako ne i potpuno loši. Budući da su bili loši, morali su se ukloniti, kako bi se Zakon mogao usavršiti i uskladiti s Božjom voljom. Krist u današnjem Evanđelju spominje samo neke točke nerazumijevanja Zakona i neke načine na koje bi se Zakon trebao savršeno obdržavati.

Na primjer, peta Božja zapovijed: “Ne ubij!” – vrlo je kratka, ali uključuje ne samo zabranu ubojstva, već i zabranjuje ozljede, mržnju, ljutnju, uvredu i ogorčenost te nužno zahtijeva oprost i pomirenje, jer inače nijedna žrtva takvog grešnika neće ugoditi Bogu. A što ćemo onda reći o ubojstvu nevine djece u majčinoj utrobi, što je zločin veći od ratnih zločina? Trebamo pokajanje i obraćenje, jer inače nema spasenja za takve ubojice!

Zatim Krist kritizira tradiciju Izraelaca u vezi s rastavom brakova, što nije po Božjem planu. Veza između muža i žene neraskidiva je do smrti i nema opravdanja za razdvajanje supružnika i za brak s rastavljenim supružnicima, jer se na taj način uništava obitelj, koju je sam Bog uspostavio, stvorivši prve ljude i davši im zadatak rađanja djece i njihova odgajanja po Božjoj volji.

Današnje Evanđelje završava Kristovim naukom o zakletvama: Ne kunite se nikako! “Vaša riječ neka bude: ‘Da, da – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.”

Hoćemo li konačno naučiti živjeti po Kristovu nauku ili ne?

– Dao Bog! Amen.

Objava 6. nedjelja kroz godinu: Isus je došao usavršiti zakon pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveto pismo nas danas uči kako se moramo boriti protiv tame za svjetlo, protiv smrti za život. Prorok Izaija u prvom čitanju _{(Iz 58, 7-10)} kaže: “Podijeli kruh svoj s gladnima! … Tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tvoja će tama kao podne postati.” – Stoga svako djelo milosrđa, bilo tjelesnog ili duševnog, preobražava naš život iz tame u svjetlo. Ne samo da se malo svjetla pojavljuje u našem životu, nego cijeli naš život postaje svjetlo za svijet.

U današnjem Evanđelju _{(Mt 5, 13-16)} Isus kaže: “Vi ste sol zemlje. … Vi ste svjetlo svijeta”. –Može li Isus i nama danas reći da smo sol zemlje i svjetlo svijeta?

Vjerujem da bi svakog poštenog čovjeka obuzeo strah na ove riječi. Kakva sam sol ja i kakvo svjetlo? Nisam dostojan zvati se solju zemlje i svjetlom svijeta, jer to nisam!

Ali, bez obzira koliko iskreno tako mislimo, te Kristove riječi su istinite. Stoga, čak i ako nismo sol zemlje i svjetlo svijeta, nužno moramo to postati, ako se želimo zvati i biti kršćani, Kristovi vjernici.

Zamislite samo: koliko bi mračan bio ovaj svijet da pravi kršćani zapravo nisu sol zemlje i svjetlo svijeta?! Svijet bez vjere je mračan, a kršćani su mu svjetlo.

Međutim, problem je u tome što postoje mnogi kršćani koji se više prilagođavaju svijetu nego Božjoj volji. Tada i oni postaju tama, umjesto da budu svjetlo. I to je njihova tragedija. Krist traži od svakoga od nas da budemo sol i svjetlo. Sol, da se dobro sačuva od propadanja; i svjetlo, da se stvarnost osvijetli, da možemo vidjeti i ukloniti zlo, te sačuvati i razvijati dobro.

Na koji način smo mi sol svijeta?

– Po Božjoj riječi! Božja riječ čuva čovjeka od pokvarenosti. Pravi kršćanin, oslanjajući se na Božju riječ, čuva sebe, svoju okolinu i cijeli svijet od pokvarenosti.

Na koji način smo svjetlo?

– Nismo vatra niti svjetlo neovisno o Božjem svjetlu, već smo ogledala koja zrcale, odražavaju, reflektiraju Božje svjetlo. Da bismo istinski postali svjetlo svijeta, moramo se truditi da naše ogledalo bude što čišće, kako bi moglo odražavati puno i nesmanjeno Božje svjetlo.

Zbog toga je sveti apostol Pavao u drugom čitanju _{(1 Kor 2, 1-5)} napisao Korinćanima: „Ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga… da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj.”

Ovo je vrlo važno: Sveti Pavao ne pokazuje novim vjernicima svoje znanje, svoju mudrost, svoju sposobnost, već raspetoga Krista. Budući da je Krist svjetlo svijeta, on je Otkupitelj svih. Ali i sam Krist je svoje djelo otkupljenja ostvario više svojom patnjom i smrću na križu, nego riječima i učenjima. Stoga je naša dužnost odražavati svijetu ovo svjetlo raspetoga i uskrslog Krista, a ne našu mudrost, znanje i sposobnost, koje mogu samo zasjeniti to divno svjetlo koje nam dolazi od raspetoga Krista.

Krist nas poziva da pazimo da nam se sol ne pokvari i da se svjetlost ne sakrije u kutove ili pod druge stvari, a to se događa kad umjesto Božje riječi govorimo svoju riječ, koja nikad ne može biti tako sjajna i snažna kao Božja riječ, i kad ne odražavamo ljudima Božje svjetlo, već svoje misli. Koliko god naše riječi bile dobre, one nikad ne mogu zamijeniti Božju riječ.

I na kraju, pogledajmo još jedan Kristov zahtjev: zašto ne treba skrivati svoja dobra djela?

Premda se nikad ne treba hvaliti svojim dobrim djelima, jer tada ne bismo zaslužili Božju nagradu, ipak ih ne bismo trebali ni skrivati, jer – ako ih činimo u ime Božje i iz ljubavi prema Bogu – ona potiču ljude da zahvaljuju Bogu i hvale ga za njegovu dobrotu, a to je vrlo velika i vrlo dragocjena stvar u Božjim očima. Zbog toga nam Krist u današnjem Evanđelju zapovijeda: “Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima!”

Dao Bog da svatko od nas može živjeti tako, da uistinu mognemo biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Amen.

Objava 5. nedjelja kroz godinu: Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.