U vrijeme Isusa Krista većina Izraelaca živjela je od stočarstva i bili su pastiri, uglavnom ovaca. Ne samo gospodarstvo, već i cijeli život obitelji ovisio je o stadu ovaca. Stoga je svaki dobri pastir činio sve što je mogao da dobro čuva i pase svoje stado, da ga zaštiti od vukova, grabežljivaca i kradljivaca, te ga poveća u broju i kvaliteti života.

U Svetom pismu Isus se predstavlja kao Dobri Pastir, koji daje svoj život za svoje ovce – a njegove ljubljene „ovce”, za koje on daje svoj život, jesu njegovi vjernici. On želi da i nakon njegove smrti i uskrsnuća, te nakon njegovog uzašašća na nebo, njegove ovce imadnu dobre pastire, koji će nastaviti njegovo djelo spašavanja njegovih ovaca od gladi, žeđi, bolesti, kradlljivaca i svih vrsta opasnosti.

Ali Isus je vrlo dobro znao da će nakon njega doći mnogi sebični ljudi, koji će se predstavljati kao pastiri ovaca i kao vođe naroda, ali to neće biti. Dolazit će zbog vlastitog interesa, a ne za dobro naroda. Iskorištavat će narod da bi se obogatili i vladali nad narodom, a ne da bi mu pomogli i spasili ga.

Zbog toga nam u današnjem Evanđelju Isus pokazuje kriterij po kojem ćemo moći razlikovati tko je dobri pastir, a tko kradljivac, razbojnik ili varalica. Kaže: Tko ulazi na vrata u ovčinjak, on je pastir ovaca. Njemu vratar otvara vrata i ovce idu za njim jer ga poznaju. Naprotiv, onome tko nije pravi pastir, nego kradljivac ili razbojnik – vratar ne otvara vrata, nego on preskače ogradu negdje drugdje. Ovce bježe od njega jer ga ne poznaju, ali on ipak šteti stadu koliko god može.

Kako ljudi nisu razumjeli što im Isus želi reći, on im otvoreno reče: “Ja sam vrata ovcama. Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici, ali ih ovce ne poslušaše. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu naći. Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.”

Kroz povijest je bilo mnogo osnivača raznih religija, koji su se predstavljali kao spasitelji naroda, ali su bili varalice i rušitelji. Što ih je narod više slijedio, to su mu više nanosili štetu i to se više udaljavali od pravog Boga i od Isusa Krista, jedinog dobrog Pastira vjernika.

Danas smo ovdje da uđemo k Bogu kroz jedina vrata spasenja, po Isusu Kristu, koji je dao svoj život za naše spasenje i uskrsnuo od mrtvih, kako bismo i mi imali sigurnost uskrsnuća, ako mu ostanemo vjerni do kraja.

Ovdje smo i da molimo Krista, Dobrog Pastira, da pošalje svete i marljive radnike na svoja polja, u svoju žetvu.

Ali gdje će Krist naći te radnike koji su mu potrebni, da ih pošalje kao pastire svog naroda? – Ne, neće ih tražiti u Švicarskoj, niti u Njemačkoj, niti u Americi, niti u Italiji – već u našim obiteljima, ovdje među nama!

Krist upravo sada pita: ima li ovdje među nama dječaka ili djevojčica, koji ga želi slijediti, živjeti s njim kao što je on živio, raditi s njim, žrtvovati se s njim i dati svoj život za njegove ideale: za čast i slavu dragoga Boga i za spasenje svoje braće i sestara? – Ako ih ima, Krist će takvog dječaka ili djevojčicu prihvatiti u svoju službu i poslati ih da pasu njegove ovce – ne da ih strižu i iskorištavaju, već da ih štite i spašavaju, vodeći ih kroz vrata spasenja, tj. kroz Isusa Krista, u Kraljevstvo Božje, gdje će uživati život u punini, za svu vječnost.

Daj, Gospodine, Ti što upućuješ svoj poziv mnogima – da Ti mnogi i odgovore, da svi svećenici, redovnici i redovnice budu sveti i postojani u svom pozivu i da njihov broj raste iz dana u dan, na čast i slavu Boga Oca i za spasenje i posvećenje Tvoga naroda! Amen.

Objava 4. uskrsna nedjelja: Ja sam vrata… pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sinoć smo misom bdijenja započeli slavlje svetkovine Uskrsa. Nastavljamo ga dnevnom misom, sjećajući se prve vijesti o Isusovu uskrsnuću, od anđela Gospodnjih i od žena, koje su rano ujutro bile na grobu.

Ponovno smo čuli prekrasna i uvjerljiva svjedočanstva o uskrsnuću Isusa Krista od najpouzdanijih svjedoka na svijetu, koji su bili Kristovi učenici prije njegove muke, koji su osobno doživjeli njegovo uhićenje, suđenje, raspeće i umiranje, koji su ga trećeg dana nakon Kristove smrti vidjeli živog, unatoč razočaranju i nevjeri. Pojavio se živ i slobodan od granica smrti, vremena i prostora. Ulazi i izlazi kroz zatvorena vrata, razgovara s njima, jede s njima, mogu ga dodirnuti i uvjeriti se da je on živ čovjek, da ima meso i kosti, da nije duh ili utvara. No, kad im se oči otvore i kad povjeruju u njegovo uskrsnuće, on iznenada nestaje pred njihovim očima.

Sveti Petar svjedoči: „Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu općenito, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili, pošto uskrsnu od mrtvih” _{(Dj 10, 40-41)}.

Sveti je Petar povjerovao u Kristovo uskrsnuće nakon što ga je osobno susreo, a ne na temelju svjedočanstva žena koje su apostolima donijele riječ anđelâ Gospodnjih. Sveti Toma nije vjerovao ni svjedočanstvu svojih drugova apostola, nego tek kad je osobno susreo Isusa.

Međutim, većina ljudi, uključujući i nas, nema tu sreću osobno susresti i vidjeti uskrsloga Krista. Mi moramo vjerovati na temelju pouzdanih svjedoka, na temelju svjedočanstva Crkve i na temelju svjedočanstva Svetog pisma, Evanđelja.

U Evanđelju _{(Iv 20, 1-9)} danas smo čuli da čak ni sveti Ivan, apostol i evanđelist, nije bio uvjeren da je Isus uskrsnuo odmah nakon vijesti i nakon svjedočanstva žena, već je otišao sa svetim Petrom na grob. Iako je, kao mladić, prvi stigao do groba, ustupio je provo mjesto svetom Petru. Nakon svetog Petra, i on je ušao u grob, koji je bio uklesan poput špilje u stijeni – i, kako sam svjedoči: „vidje i povjerova”! Odmah se sjetio riječi Isusa Krista, koji im je unaprijed prorekao svoju smrt i uskrsnuće. Zato je povjerovao i prije nego što je osobno sreo Isusa.

Kristovo uskrsnuće potvrdilo je sva obećanja koja je Bog dao svom narodu. Potvrdilo je da Bogu ništa nije nemoguće. Potvrdilo je da će se Božji plan za čovječanstvo ipak ispuniti, koliko god to nekome nevjerojatno i nemoguće izgledalo. Bog, koji je stvorio čovjeka ni iz čega, zasigurno može i uskrisiti svoje stvorenje od mrtvih.

Osim toga, Isusovo uskrsnuće jamči nam i naše uskrsnuće na svršetku svijeta, jer ono što je Bog obećao, on će i ispuniti, bez obzira možemo li mi razumjeti to čudo ili ne. Moramo biti iskreni: ne možemo to razumjeti, ali vjerujemo Bogu i sigurni smo da će se ono što nam je Bog obećao ipak ispuniti.

Ali imajmo na umu još jednu činjenicu! Najveće i najnevjerojatnije čudo jest to što je Bog odlučio postati čovjekom i trpjeti kao čovjek za grijehe cijelog čovječanstva. Iako besmrtni Bog, odlučio je umrijeti – da spasi smrtne ljude. To je veće čudo, nego to da Svemogući Bog uskrisi svog Sina od mrtvih i uskrisi svoje vjernike, za koje je njegov jedinorođeni Sin umro na križu. Na tome se temelji naša nepokolebljiva nada u vjernost milosrdnog i svemogućeg Boga, koju nikada ne smijemo izgubiti – čak ni u najtežim životnim trenucima, niti u najneshvatljivijim situacijama, s kojima se moramo suočiti u životu.

Tko se preda Božjoj volji i tko ostane vjeran Bogu do kraja u dobru i zlu života, bit će spašen i uživat će vječnost s uskrslim Kristom!

Stoga još jednom svima vam želim: Sretan Uskrs, svetkovinu preslavnog uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista!

Hvaljen i slavljen bio Isus Krist u sve vijeke vjekova! Amen.

Objava Uskrs: Bogu ništa nije nemoguće! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Danas nas, prije svega, pogađa koliko je čovjek nestabilan u svojoj vjeri, u svojoj ljubavi i u svojoj vjernosti! Prije mise pročitali smo odlomak Evanđelja _{(Mt 21, 1-11),} o svečanom Isusovom ulasku u Jeruzalem na današnji dan, na Cvjetnicu, tj. samo pet dana prije njegove muke i smrti. Oduševljeni narod dočekao ga je pjesmama i plesom, kao svoga kralja, kličući iz sveg glasa: „Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje, Kralj Izraelov!”

Dakle, prepoznali su ga kao Mesiju, kao Božjeg glasnika, kao onoga koji dolazi u ime Božje da ih spasi, i počastili su ga kao svog kralja, ali – nažalost – samo na trenutak! Brzo su zaboravili tu radost, tu vjeru i sreću ovoga dana, tako da su na Veliki petak ti isti ljudi vikali: „Raspni ga! … Raspni ga!” _{(krh. Mk 15, 13. 14).} – Kakva bijeda, kakav užas!

Istovremeno, Isus se ponaša sasvim drugačije. Ponizno ulazi u Jeruzalem, jašući na magarcu. Dakle, ne kao kralj, nego kao običan radnik. Na Veliki četvrtak ponizio se i oprao noge svojim učenicima. Na Veliki petak ponizio se još više, baš kao što je prorok Izaija rekao u prvom čitanju _{(Iz 50, 4-7):} „Lica svojeg ne zaklonih od uvreda  ni od pljuvanja, … (jer) znam da se neću postidjeti.”

Sveti Pavao u drugom čitanju _{(Fil 2, 6-11)} govori nam da se Krist Gospodin toliko ponizio, da se pojavio samo kao čovjek. Zato ga je Bog uzvisio… Danas smo čuli kako je on završio svoj zemaljski život smrću na križu, ali trećeg dana Gospodin ga je uskrisio od mrtvih i uzvisio na nebo, sebi zdesna.

Dakle, čovjek je prevrtljiv: nema ni odanosti ni ustrajnosti. Naprotiv, Bog je uvijek vjeran i postojan u ljubavi i vjernosti sve do smrti, štoviše – i kroz cijelu vječnost. Jer nakon uskrsnuća više nema smrti. Život vlada u sreći i neprestanoj ljubavi, u vijeke vjekova.

Neka nam Gospodin bude na pomoći, kako bismo mogli nasljedovati Isusa Krista u ljubavi i vjernosti sve do kraja. Amen.

Objava Cvjetnica: Bog je vjeran i ustrajan u ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prvom čitanju _{(Ez 37,12-14),} Bog, preko proroka Ezekiela, najavljuje uskrsnuće svog naroda, koji je gotovo propao u babilonskom sužanjstvu. Ali Bog, koji može uskrisiti i suhe kosti, uskrisit će i sav svoj narod iz njihove duhovne i fizičke smrti.

U drugom čitanju _{(Rim 8,8-11),} sveti apostol Pavao uči nas da oni koji žive pod utjecajem tijela i krvi ne mogu ugoditi Bogu. Ali mi nismo pod utjecajem tijela i krvi, nego pod utjecajem Duha Svetoga Božjega, koji prebiva u nama. Dakle, ako Duh Božji, koji je uskrisio Isusa od mrtvih, prebiva u nama – onda smo sigurni da će on i nas uskrisiti, da bismo živjeli s Kristom.

Današnje Evanđelje _{(Iv 11, 1-45)} detaljno nam govori kako je Isus uskrisio Lazara iz Betanije, koji je bio mrtav i pokopan prije četiri dana.

Kako se dogodilo to čudo? – Dogodilo se božanskom snagom Isusa Krista, koji je za sebe rekao: „Ja sam uskrsnuće i život!” Dakle, uskrsnućem Lazara, Bog pokazuje da se proročanstvo proroka Ezekiela počelo ostvarivati.

Sve je u Božjim rukama: i život i smrt. Bog, koji nas je stvorio ni iz čega, može nas i vratiti u život nakon smrti kad god i kako god on to želi. Međutim, za ovaj novi život u Kristu potrebna je vjera, naše potpuno povjerenje u Njega, povjerenje da je On Sin Božji, Mesija, naš jedini Spasitelj. Potrebna je naše potpuno predanje u Božje ruke.

Jesmo li spremni potpuno se predati u volju Božju u svakom trenutku života, čak i u najtežim trenucima, jer Bog jedini zna čemu nam služe patnje koje moramo podnijeti na putu svog života, na putu spasenja?

– Ako ne, obratimo se odmah, dok nije prekasno, jer bez obraćenja i bez potpunog predanja u volju Božju nema spasenja i nema vječnog života!

Gospodin nam bio na pomoći svojom milošću, da Mu se predamo tijelom i dušom! Amen.

Objava 5. nedjelja korizme: Ja sam uskrsnuće i život! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Obično se kaže da korizma traje sedam tjedana. Sedam punih tjedana je 49 dana, a ako pažljivo pogledate kalendar, vidjet ćete da korizma ne traje 49, nego 46 dana.

Ali zašto 46 dana, kada je Krist postio 40 dana, a i Mojsije je činio isto. Izraelski narod je putovao kroz pustinju do Obećane zemlje 40 godina. Mi se tijekom korizme spominjemo upravo tih događaja iz povijesti spasenja. Zašto onda korizma traje 46 , a ne 40 dana?

Pažljivo poslušajte zašto! – Dani posta i pokore su radni dani, dok je nedjelja uvijek spomen na uskrsnuće Isusa Krista. Stoga nikada nema posta nedjeljom. Tijekom korizme imamo 6 nedjelja, plus 40 dana u tjednu. Stoga vrijeme korizme traje 46 dana. Dakle, nešto više od 6 tjedana, ali ne punih sedam tjedana.

Zašto to treba znati? – Treba to znati, jer ima mnogo vjernika koji žele postiti tijekom cijele Korizme, ali trebali bi znati da nedjelja nije dan posta. Svatko tko se želi suzdržati od jedenja mesa čak i korizmenim nedjeljama, a ima dobro zdravlje da može činiti takvu pokoru, slobodan je – ali Crkva to ne traži. I nitko nema pravo zahtijevati od bilo koga da posti i nedjeljom.

Post se preporučuje i ostalim danima korizme, a posebno nemrs, tj. da se ne jede meso. Međutim, veliki post i nemrs – bez mesa, bez jaja i bez mliječnih proizvoda – obavezan je samo na Veliki petak i Čistu srijedu.

Razumije se da mi kršćani ne jedemo meso nijednog petka tijekom godine, osim kad pada na zapovjednu svetkovinu, kao što su Božić, Velika Gospa, Svi Sveti, ili patron crkve. Inače, svaki petak je dan posta i pokore, na čast muke i smrti Isusa Krista, koji je umro na križu za naše otkupljenje upravo u petak.

Vjernik u svim svojim djelima mora biti jednostavan, iskren i ponizan. Moramo znati da smisao korizme nije samo kajanje i pokora, već obraćenje Bogu. Naše pokajanje i žrtve nemaju smisla same u sebi, već u našem obraćenju Bogu! Ne kajanje radi kajanja! Post i kajanje služe kao pomoć obraćenju, kao dokaz obraćenja i kao naknada, zadovoljština za grijehe koje smo počinili svojim lošim ponašanjem.

Nedavno je umro u Africi, u Mozambiku, jedan evangelički protestantski pastor, koji je pokušao postiti 40 dana poput Krista, bez ikakve hrane i pića. Dugo je izdržao, ali nakon 25 dana teško se razbolio, a liječnici mu nisu uspjeli vratiti zdravlje, pa je umro prije nego što je navršio 40 dana posta.

Krist nam je dao dobar primjer molitve, posta i borbe protiv iskušenja đavla, na temelju Božje riječi i oslanjajući se na njegovu milost, ali nikome nije zapovjedio da toliko posti, a pogotovo ne bez ikakve hrane i pića.

U svojim propovijedima Isus je pozivao: „Obratite se i vjerujte Evanđelju!” Dakle, cilj i smisao svakog našeg kajanja i svake naše pokore jest vjera i obraćenje k Bogu. I to nipošto ne našim slabim ljudskim snagama, već uz pomoć Božje milosti, za koju moramo moliti, postiti i prikazivati Bogu svoju pokoru i svoje žrtve.

Hvala našem dobrom i milosrdnom Bogu, koji je dopustio ljudima da se žrtvuju jedni za druge i da naše molitve i žrtve mogu biti korisne i našim bližnjima! Adam i Eva, nažalost, ostavili su sve svoje potomke u stanju nasljednog grijeha, jer je njihov grijeh zarazio sve njihove potomke. Ali Božja je dobrota htjela da pravda, svetost i žrtva Isusa Krista, koji je bio čovjek poput nas, postanu opravdanje za cijelo čovječanstvo – za sve one koji u njega vjeruju, koji se u njega uzdaju i koji ga ljube. Isto tako, svaki od nas, ako se molimo, postimo i žrtvujemo za svoje bližnje (osobito nakon što smo se ispovjedili, pričestili i pomirili s Bogom i svim ljudima) – može pomoći svojim bližnjima na putu spasenja. Stoga iskoristimo tu prigodu tijekom ove korizme!

Sve naše obitelji imaju velikih problema, ali sve one imaju i nekoga tko iskreno vjeruje u Boga, iskreno moli i ponizno se žrtvuje za svoje mile i drage. Neka ih Bog stostruko nagradi!

Dao Bog da njihove molitve i žrtve donesu obilne plodove za spasenje i posvećenje i njih osobno, ali i svih onih za koje se žrtvuju i mole. Amen.

Objava 1. nedjelja korizme: Smisao posta jest obraćenje i posvećenje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prvom čitanju _{(Sir 15, 15-20)} Sirah, učitelj Zakona Božjega, savjetuje nas: pred tobom su voda i vatra, život i smrt, dobro i zlo. Kamo se okreneš, to ćeš i dobiti. Dakle, Sirahova pouka je: biraj dobro, a bježi od zla, jer ćeš inače uništiti sebe. U odabiru dobra je čovjekova istinska mudrost.

Zatim nas Psalam 119 savjetuje: „Blaženi koji hode po Zakonu Gospodnjem!” – Kao da je rekao: Blago čovjeku koji mudro bira dobro i odvraća se od zla.

Čak nas i sveti apostol Pavao u drugom čitanju _{(1 Kor 2, 6-10)} upućuje da mi kršćani naviještamo mudrost i znanje – ali ne ono od ovoga svijeta. Jer oni koji slijede lažnu „mudrost” ovoga svijeta, ne razumiju Božju mudrost koju nam je Isus Krist objavio po Duhu Svetome. Da su ljudi upoznali i razumjeli Božju mudrost, ne bi razapeli svoga Spasitelja Isusa Krista. Nego, slijedeći svoj zli um, ubili su onoga koji ih je učio božanskoj mudrosti.

Što je božanska mudrost?

– To je ono čemu nas je Isus Krist učio u svom Evanđelju, u odlomku što smo ga danas čuli _{(Mt 5, 17-37),} u kojem Isus veli da on usavršava starozavjetni Zakon. Ne, Krist ne ukida Zakon, već ga poboljšava i usavršava, tako da se naša djela ne oslanjaju na ljudsku predaju, nego na Božju volju, čije savršenstvo nadilazi svaku ljudsku misao.

Nedavno smo čuli i vidjeli što se dogodilo u katastrofalnim potresima, koji su uništili cijele gradove i ubili tisuće ljudi, a još mnogo više ih teško ozlijedili.

Što se dogodilo? – Dogodila se tragedija. To je viša sila, ali je za posljedice u velikoj mjeri odgovoran i sam čovjek.

Kako i zašto? – Jer vidjeli smo da su se prije svega urušile stare zgrade, koje su građene izvan standarda za trusna područja, gdje se događaju jaki potresi. Zatim su se urušile i mnoge potpuno nove zgrade, pri čijoj izgradnji nisu poštovane norme statike. Razumije se da je priroda jača od čovjeka, ali čovjek mora učiniti što je moguće za vlastitu sigurnost i za sigurnost života drugih. Svaka kuća ima temelj, stupove, zidove i krov. I sve to na svim zgradama izgleda gotovo isto i jednako dobro izvana. Ali nije isto ako postoje razlike iznutra. Ako je temelj slab, ako stupovi nisu dovoljno ojačani željeznom armaturom i ako zidovi nisu kvalitetni – kuća će se urušiti i ubiti svoje stanovnike.

Mojsijev zakon je bio poput dobre kuće za izraelski narod. Imao je dobre temelje, Božje zapovijedi koje je Bog dao svom narodu preko Mojsija. Ali pismoznanci, farizeji i učitelji Zakona na tim dobrim temeljima gradili su slabe stupove i zidove ljudske predaje, koji su prijetili uništenjem te kuće i smrću njezinih stanovnika. Zbog toga Krist u današnjem Evanđelju usavršava Zakon.

Temelji, koji su od Boga, savršeno su dobri – i nijedna Božja zapovijed ne smije se prekršiti. Ali dodaci koje su ljudi dodali tom Zakonu svojim tradicijama, često su vrlo nesavršeni, ako ne i potpuno loši. Budući da su bili loši, morali su se ukloniti, kako bi se Zakon mogao usavršiti i uskladiti s Božjom voljom. Krist u današnjem Evanđelju spominje samo neke točke nerazumijevanja Zakona i neke načine na koje bi se Zakon trebao savršeno obdržavati.

Na primjer, peta Božja zapovijed: “Ne ubij!” – vrlo je kratka, ali uključuje ne samo zabranu ubojstva, već i zabranjuje ozljede, mržnju, ljutnju, uvredu i ogorčenost te nužno zahtijeva oprost i pomirenje, jer inače nijedna žrtva takvog grešnika neće ugoditi Bogu. A što ćemo onda reći o ubojstvu nevine djece u majčinoj utrobi, što je zločin veći od ratnih zločina? Trebamo pokajanje i obraćenje, jer inače nema spasenja za takve ubojice!

Zatim Krist kritizira tradiciju Izraelaca u vezi s rastavom brakova, što nije po Božjem planu. Veza između muža i žene neraskidiva je do smrti i nema opravdanja za razdvajanje supružnika i za brak s rastavljenim supružnicima, jer se na taj način uništava obitelj, koju je sam Bog uspostavio, stvorivši prve ljude i davši im zadatak rađanja djece i njihova odgajanja po Božjoj volji.

Današnje Evanđelje završava Kristovim naukom o zakletvama: Ne kunite se nikako! “Vaša riječ neka bude: ‘Da, da – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.”

Hoćemo li konačno naučiti živjeti po Kristovu nauku ili ne?

– Dao Bog! Amen.

Objava 6. nedjelja kroz godinu: Isus je došao usavršiti zakon pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveto pismo nas danas uči kako se moramo boriti protiv tame za svjetlo, protiv smrti za život. Prorok Izaija u prvom čitanju _{(Iz 58, 7-10)} kaže: “Podijeli kruh svoj s gladnima! … Tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tvoja će tama kao podne postati.” – Stoga svako djelo milosrđa, bilo tjelesnog ili duševnog, preobražava naš život iz tame u svjetlo. Ne samo da se malo svjetla pojavljuje u našem životu, nego cijeli naš život postaje svjetlo za svijet.

U današnjem Evanđelju _{(Mt 5, 13-16)} Isus kaže: “Vi ste sol zemlje. … Vi ste svjetlo svijeta”. –Može li Isus i nama danas reći da smo sol zemlje i svjetlo svijeta?

Vjerujem da bi svakog poštenog čovjeka obuzeo strah na ove riječi. Kakva sam sol ja i kakvo svjetlo? Nisam dostojan zvati se solju zemlje i svjetlom svijeta, jer to nisam!

Ali, bez obzira koliko iskreno tako mislimo, te Kristove riječi su istinite. Stoga, čak i ako nismo sol zemlje i svjetlo svijeta, nužno moramo to postati, ako se želimo zvati i biti kršćani, Kristovi vjernici.

Zamislite samo: koliko bi mračan bio ovaj svijet da pravi kršćani zapravo nisu sol zemlje i svjetlo svijeta?! Svijet bez vjere je mračan, a kršćani su mu svjetlo.

Međutim, problem je u tome što postoje mnogi kršćani koji se više prilagođavaju svijetu nego Božjoj volji. Tada i oni postaju tama, umjesto da budu svjetlo. I to je njihova tragedija. Krist traži od svakoga od nas da budemo sol i svjetlo. Sol, da se dobro sačuva od propadanja; i svjetlo, da se stvarnost osvijetli, da možemo vidjeti i ukloniti zlo, te sačuvati i razvijati dobro.

Na koji način smo mi sol svijeta?

– Po Božjoj riječi! Božja riječ čuva čovjeka od pokvarenosti. Pravi kršćanin, oslanjajući se na Božju riječ, čuva sebe, svoju okolinu i cijeli svijet od pokvarenosti.

Na koji način smo svjetlo?

– Nismo vatra niti svjetlo neovisno o Božjem svjetlu, već smo ogledala koja zrcale, odražavaju, reflektiraju Božje svjetlo. Da bismo istinski postali svjetlo svijeta, moramo se truditi da naše ogledalo bude što čišće, kako bi moglo odražavati puno i nesmanjeno Božje svjetlo.

Zbog toga je sveti apostol Pavao u drugom čitanju _{(1 Kor 2, 1-5)} napisao Korinćanima: „Ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga… da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj, nego na snazi Božjoj.”

Ovo je vrlo važno: Sveti Pavao ne pokazuje novim vjernicima svoje znanje, svoju mudrost, svoju sposobnost, već raspetoga Krista. Budući da je Krist svjetlo svijeta, on je Otkupitelj svih. Ali i sam Krist je svoje djelo otkupljenja ostvario više svojom patnjom i smrću na križu, nego riječima i učenjima. Stoga je naša dužnost odražavati svijetu ovo svjetlo raspetoga i uskrslog Krista, a ne našu mudrost, znanje i sposobnost, koje mogu samo zasjeniti to divno svjetlo koje nam dolazi od raspetoga Krista.

Krist nas poziva da pazimo da nam se sol ne pokvari i da se svjetlost ne sakrije u kutove ili pod druge stvari, a to se događa kad umjesto Božje riječi govorimo svoju riječ, koja nikad ne može biti tako sjajna i snažna kao Božja riječ, i kad ne odražavamo ljudima Božje svjetlo, već svoje misli. Koliko god naše riječi bile dobre, one nikad ne mogu zamijeniti Božju riječ.

I na kraju, pogledajmo još jedan Kristov zahtjev: zašto ne treba skrivati svoja dobra djela?

Premda se nikad ne treba hvaliti svojim dobrim djelima, jer tada ne bismo zaslužili Božju nagradu, ipak ih ne bismo trebali ni skrivati, jer – ako ih činimo u ime Božje i iz ljubavi prema Bogu – ona potiču ljude da zahvaljuju Bogu i hvale ga za njegovu dobrotu, a to je vrlo velika i vrlo dragocjena stvar u Božjim očima. Zbog toga nam Krist u današnjem Evanđelju zapovijeda: “Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima!”

Dao Bog da svatko od nas može živjeti tako, da uistinu mognemo biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Amen.

Objava 5. nedjelja kroz godinu: Neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čitanja ove nedjelje također su usko povezana s Isusovim krštenjem. Današnje Evanđelje _{(Iv 1, 29-34)} donosi nam svjedočanstvo svetog Ivana Krstitelja o Isusu, da je on Sin Božji.

Zanimljivo je koliko je sveti Ivan iskren u svom svjedočanstvu. Poznato je i sasvim je normalno da je on dobro poznavao Isusa, sina svoje rođakinje Marije iz Nazareta, s kojim se često družio i kao rođak i kao vršnjak. Zbog toga nije odmah prihvatio krstiti Isusa, jer je znao da je Isus veći i svetiji od njega i da bi bilo prikladnije da Isus krsti Ivana, a ne da Ivan krsti Isusa.

Međutim, Ivan je poznavao Isusa samo kao dobrog čovjeka, a ne kao Mesiju, a pogotovo ne kao Sina Božjega. Ivan je bio svjestan da je njegova misija od Boga pripremiti put Mesiji, obećanom Spasitelju, ali nije poznavao Mesiju. I on iskreno i jasno svjedoči: „Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom, da se on očituje Izraelu. … Onaj koji me posla vodom krstiti, reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam vidio i svjedočim: Ovo je Sin Božji!”

Mnogi učenici svetog Ivana Krstitelja čuli su ovo Ivanovo svjedočanstvo, pa su neki od njih odmah pošli za Isusom. Prvi među njima bili su sveti Andrija apostol, brat svetog Petra, i sveti Ivan, sin Zebedejev, brat svetog Jakova. Mnogi drugi su se kasnije pridružili Isusu, ali ne svi! Iako su se izjašnjavali kao vjerni učenici svetog Ivana, nisu svi slijedili savjet svoga učitelja. Mnogi od njih živjeli su kao učenici sv. Ivana Krstitelja, još uvijek čekajući obećanog Mesiju, čak i godinama nakon Kristove smrti i uskrsnuća – sve dok ih sv. Pavao nije uvjerio da je Isus Krist uistinu Mesija i da trebaju vjerovati u njega i biti kršteni u njegovo ime, kako bi se spasili.

Čak i danas, apsolutna većina izraelskog naroda, od kojeg je Isus potekao, još uvijek čeka Mesiju – jer čak i danas, 2000 godina nakon Krista, ne vjeruju da je Isus Krist bio obećani Mesija. Jednog dana, i ovaj narod će prihvatiti kršćansku vjeru, ali moramo se mnogo moliti da taj dan dođe što prije. Velika je šteta što Kristov narod ne vjeruje u Krista! Dao Bog da obraćenje ovog naroda postane veliki poticaj za obraćenje i mnogih drugih naroda svetom Božjem narodu, izabranom narodu Novog Zavjeta, Kristovoj Crkvi, stadu Isusa Krista, Dobrog Pastira svih kršćana.

Govoreći tako, moramo paziti da ne napravimo još jednu grešku, da se ne sablaznimo i ne osuđujemo one ljude koji nisu slijedili nauk svetog Ivana Krstitelja i nisu slijedili Krista, iako je sveti Ivan tijelom i dušom svjedočio o Kristu, kao Sinu Božjem, Jaganjcu Božjem, koji oduzima grijehe svijeta. Sam Isus je visoko cijenio Ivanovo svjedočanstvo, ali je rekao da ima još veće svjedočanstvo od onog koje mu je dao sveti Ivan Krstitelj. To svjedočanstvo su čudesna djela koja mu je nebeski Otac dao da čini za dobrobit ljudi, po kojima svatko može prepoznati Isusovu božansku narav i moć.

A što se događa danas?

– Među današnjim kršćanima, koji se ponose vjerom u Isusa Krista i time što su članovi svetog Božjeg naroda, mnogi su kršćani samo po imenu, a ne po umu, srcu, riječima, ponašanju i djelima, što kršćanska vjera od njih zahtijeva. Takvi kršćani sablažnjavaju današnji svijet, jer mnogi ljudi ne mogu na temelju njihova ponašanja prepoznati istinitost kršćanske vjere. Zbog naših grijeha svijet ne može vidjeti sjaj istine vjere, koju nam je donio Isus Krist, naš Spasitelj. To zlo sablažnjava današnji svijet i za to ćemo odgovarati na pravednom Božjem sudu. Nitko od nas nije bez odgovornosti za podcjenjivanje vjere u svakoj točki u kojoj smo prekršili Božji i crkveni zakon.

U prvom čitanju _{(Iz 49, 3. 5-6)} Gospodin je rekao Izaiji, a preko njega i cijelom izraelskom narodu, što se posebno odnosi na Isusa Krista i u konačnici na sve nas, njegove vjernike: “Postavit ću te za svjetlost narodima, da budeš spas moj do na kraj zemlje!”

U Ps 40 sluga Gospodnji izjavljuje: “Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!”

Ako smo takvi, riječi svetog Pavla iz drugog čitanja odnose se i na nas: “Milost vam i mir od Boga Oca našega i Gospodina Isusa Krista!” _{(1 Kor 1, 1-3).}

Ne dajmo se dakle sablazniti zbog pogrešaka drugih, ni u vjeri ni u ponašanju, nego pazimo da sami ne činimo takve pogreške! Sveti Ivan Krstitelj dao je svoj život za istinu vjere, koju je propovijedao. I mi moramo, životom i smrću, svjedočiti svoju vjeru u Krista Gospodina, našega Otkupitelja. Amen.

Objava 2. nedjelja kroz godinu: Isus je Sin Božji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na poseban način radujemo se mi, kršćanski vjernici, koji smo se tijekom cijelog svetog vremena Došašća pripremali za ovu svetkovinu, u nutarnjem i vanjskom pogledu: molitvom, pokorom, pomirenjem s rodbinom, prijateljima i neprijateljima, ispovijedima, ukrašavanjem naših domova i crkava… – I svetkovina nam je stigla!

Prije svega, pozdravljam vas sve zajedno i svakoga posebno, vas koji ste došli na ovu svetu misu, kako bismo zajedno proslavili rođendan Gospodina našega Isusa Krista! Preko vas pozdravljam i sve članove vaših obitelji, ovdje i svugdje po svijetu.

Na poseban način pozdravljam bolesne i starije osobe, te malu djecu, tj. one koji fizički ne mogu sudjelovati s nama u ovom slavlju, ali su s nama u duhu, moleći za nas i preporučuju se u naše molitve. Neka ih mali Isus blagoslovi svakim nebeskim i zemaljskim blagoslovom!

Božić je najveća i najradosnija svetkovina cijele crkvene godine, odmah nakon Uskrsa. Radujmo se svi zajedno: veliki i mali, stari i mladi, zdravi i bolesni, bogati i siromašni, sveti i grešnici – jer je Isus Krist, Sin Božji, došao za sve nas. Došao je uzvisiti malenoga i učiniti ga velikim u očima Božjim i ljudskim; došao je izliječiti bolesne, ojačati slabe, osloboditi zarobljene, obogatiti siromašne, utješiti žalosne, obratiti i posvetiti grešnike, spasiti svakoga tko se uzda u Boga, u njegovu dobrotu i milosrđe.

Čak su i najveći, najmoćniji i najbogatiji ovoga svijeta vrlo maleni, slabi i siromašni pred veličanstvom i sjajem ovog Stvoritelja, Kralja i Vladara cijeloga svijeta, koji je radi nas i radi našeg spasenja postao čovjekom i rođen od Djevice Majke kao malo dijete, siromašan i u svemu ovisan o dobroti ljudi dobre volje. Onaj koji je stvorio cijelo čovječanstvo, sada je došao da osobno, podnoseći muku i sramotu, iskusi bijedu svojih stvorenja, koja su pala u grijeh i pod vlast đavla, te da ih spasi od njihova zla: od grijeha, od smrti i od vječnog poraza. Ovo novorođenče će u svoje vrijeme spasiti i uzvisiti sve svoje štovatelje i sve štovatelje nebeskog Oca, na čast posvojene djece Boga Oca, Stvoritelja, Kralja i Vladara svemira. Učinit će ih svojom braćom i sestrama, svojim subaštinicima, kako bi mogli uživati sve blagoslove koje je nebeski Otac dao svom Sinu.

Isusovo rođenje prorekli su stoljećima unaprijed sveti Božji proroci, od Mojsija do svetog Ivana Krstitelja. Neposrednu pripremu za njegovo rođenje izvršio je jedan od najvećih Božjih anđela, arkanđeo Gabrijel. Njegovom rođenju nisu se radovali samo njegova Majka Djevica Marija i sveti Josip, njezin zaručnik, koji je pred svijetom igrao ulogu Isusova oca, svjestan da je njegov jedini Otac Bog – već i cijeli anđeoski zbor, pjevajući s velikom radošću: „Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje!” Radovali su se i betlehemski pastiri, kao i daleki kraljevi i mudraci poganskog svijeta tog vremena. I mi svi se radujemo, jer od njega dolazi sloboda, sreća i svako dobro u ovom životu i u vječnosti.

Prorok Izaija u prvom čitanju _{(Iz 52, 7-10)} najavljuje da će Bog učiniti „da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.”

Slično i Psalam 98 veli: „Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega!” – Doista, vidjeli smo spasenje Gospodinovo u Otkupitelju, u njegovu rođenju. Iako djelo otkupljenja još nije dovršeno, sigurni smo da smo otkupljeni, jer nam se danas rodio Onaj, koji će sjajem svog božanskog svjetla rastjerati našu tamu. Rodio nam se Onaj, koji će iskorijeniti naše duhovne i fizičke bolesti i dati nam potpuno zdravlje. Rodio nam se Onaj, koji će uništiti našu smrt i dati nam vječni život.

Veličinu ovog dana pokazuje nam i Poslanica Hebrejima, koju smo čuli u drugom čitanju _{(Heb 1, 1-6),} u kojoj se kaže: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu”. A Sin je toliko veći od svih onih po kojima nam je Bog govorio kroz povijest spasenja, da ga čak i proroci i anđeli štuju kao svog Gospodara.

Ali veličinu Krista, čiji rođendan danas slavimo, najbolje nam pokazuje sveti Ivan Evanđelist u današnjem Evanđelju _{(Iv 1, 1-18):} Isus Krist je Sin Božji, vječna Riječ Božja, sam Bog, koji se u vrijeme što ga je odredio nebeski Otac utjelovio i postao čovjekom, te se rodio od Djevice Marije u osobi Isusa Krista. Došao je kao „svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. … K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše, dade moć da postanu djeca Božja. … Riječ (Božja, Njegov Sin) tijelom je postala i nastanila se među nama. … Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.”

Budući da nitko nikada nije vidio Boga, jasno je da ljudi nisu mogli ni poznavati pravog Boga, te su stoga mogli biti prevareni i slijediti lažna božanstva te predstavljati Boga slikama i tjelesnim idolima, koji nisu imali nikakve veze s pravim Bogom, jer su bili djela ljudskih ruku. Ali otkako je Sin Božji, koji je jedini pravi Bog, došao k nama, zajedno s Ocem i Duhom Svetim, sad smo vidjeli Boga u osobi Isusa Krista i poznajemo ga kakav jest, kakav nam se sam objavio u Isusu.

Možemo ga figurativno prikazati i u tjelesnom liku, u obliku čovjeka – jer nam se sam Bog objavio u tijelu čovjeka, u osobi Isusa Krista, Boga i čovjeka u isto vrijeme, koji se danas rodio u Betlehemu, živio je 33 godine među nama, kao što živi svaki od nas, a zatim je umro na križu i bio pokopan. Ali, kako je unaprijed najavio preko proroka, uskrsnuo je trećeg dana. Zatim je uzašao na nebo, gdje sjedi zdesna Bogu Ocu.

Na taj način, u Isusu Kristu, Bog nam se toliko približio, da nije mogao biti bliže. Ovo divno Božje djelo izraz je njegove neizmjerne ljubavi prema nama. Tko god shvati tu Božju ljubav prema sebi, ne može a da ne zahvaljuje Bogu na toj ljubavi i ne bude sretan – jer je Bog uzeo našu ljudsku narav, da bi nas učinio dionicima svog božanskog života.

Doista, prije 2025 godina, Isus „dođe k svojima, ali ga njegovi ne primiše”. Mnogi ga ni danas ne primaju kako bi trebali, čak ni među narodima koji su stoljećima bili kršćani. Ali ne zaboravimo da „onima koji su ga primili, (Isus) dade moć da postanu djeca Božja”.

Hvala Bogu što je i sve nas učinio djecom Božjom i to potvrdio sakramentom krštenja. Čak je to potvrdio i sakramentom pričesti, kojim postajemo dionici njegova Tijela i Krvi. Dao nam je i svoga Duha Svetoga. Potpuno nas je sjedinio s Bogom, sa svojim nebeskim Ocem i s Presvetim Trojstvom!

Dao Bog da i mi uvijek ostanemo vjerni njemu, kao što je on uvijek bio vjeran nama – na čast i slavu Boga Oca! Amen.

Objava Božić: Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Psalam 72 ispunja nas radošću, jer će po Božjoj riječi, po Mesiji, po Isusu Kristu, biti blagoslovljena sva plemena zemlje. To već znamo. Sada nalazimo vjernike u Krista u svim narodima svijeta. Dakle, ovaj blagoslov je već prisutan u svijetu, ali on neprestano treba da raste i širi se, sve dok ne uključi sve ljude, što u ovom trenutku još ni izdaleka nije ostvareno.

Slično govori i sveti apostol Pavao u drugom čitanju _{(Rim 15, 4-9).} On potiče kršćanske vjernike iz izraelskog naroda i one iz poganstva da budu međusobno složni, … te da „jednodušno, iz jednog grla, slave Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista”. Dakle, sveti Pavao traži i potiče mir i razumijevanje među vjernicima svih naroda.

Evanđelje _{(Mt 3, 1-12)} nas izravno priprema za susret s Kristom. Sveti Ivan Krstitelj propovijeda: „Obratite se, jer približilo se Kraljevstvo nebesko!” – Budući da je Isus Krist Kralj neba i zemlje, gdje je Krist, ondje je i Kraljevstvo nebesko. A Krist nam je već vrlo blizu. Jasno je da je čak i u to vrijeme bilo ljudi koji su „prodali svoj um”, koji nisu htjeli poboljšati svoj naopaki način života i opravdavali su se: „Imamo oca Abrahama!” – To jest: mi smo spašeni, jer je Abraham bio veliki Božji prijatelj, Bog ga je volio i spasit će i sve njegove potomke…

Istina je da su oni bili Abrahamovi potomci i da Bog želi da se svi ljudi spase, a posebno potomci njegovog prijatelja Abrahama – ali to ne znači da se mogu spasiti ako neće da se obrate i poboljšaju svoje živote u skladu s Božjom voljom. Zbog toga ih sveti Ivan Krstitelj upozorava: „Nemojte ni pomisliti reći u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ – jer vam kažem, Bog može od ovog kamenja podići djecu Abrahamovu!” I daje im dodatni argument, koji svatko može razumjeti: „Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom, siječe se i u oganj baca.”

Što to znači za nas danas?

To znači da se ne usudimo ni pomisliti da ćemo biti spašeni samo zato što smo kršteni, što smo kršćani, čak i katolici! Sve je to dobro. Ali Bog može čak i od kamenja stvoriti dobre katolike. Bit ćemo spašeni i nagrađeni samo ako i mi donosimo dobre plodove: obraćenja, opraštanja, pomirenja, mira, razumijevanja, bratske ljubavi i iskrene i vjerne ljubavi prema Bogu, te plod ustrajnosti u dobru do kraja. Ako smo takvi, spašeni smo. Jer Bog je vjeran i uvijek će svoje djelo činiti na najbolji mogući način. Jedino možemo zakazati i propasti ja, ti, mi – ali Bog nikada ne gazi svoja obećanja, niti promašuje svoj cilj.

Dakle, braćo i sestre, sad je vrijeme za obraćenje. Krajnje je vrijeme. Ne smijemo više čekati, misleći da imamo dovoljno vremena. Ako zanemarimo ovu priliku, može se dogoditi da nam se druga prilika neće ponuditi. Moramo biti spremni sada, danas, u ovom trenutku. Zbog toga, tko god se ljuti na nekoga, tko mrzi bilo koga, neka to odmah odbaci od sebe! Tko se nije pomirio sa svakim, nek se odmah pomiri!

(Nemojte misliti da je dovoljno biti u miru s većinom! Ne! Moramo živjeti u miru sa svima. Surađivat ćemo sa dobrima. Odmaknut ćemo se od zlih ljudi i čuvat ćemo ih se. Ali bit ćemo u miru sa svima!)

Posebno tko se nije pomirio s Bogom, neka se odmah pomiri, po sakramentu svete ispovijedi, u kojem nam Bog oprašta grijehe, kako ne bismo imali prepreka dolasku Kraljevstva Božjega među nas. I ne zaboravimo moliti za duše u čistilištu i za obraćenje grešnika, jer neke od njih samo naša molitva može spasiti, čineći zadovoljštinu Božjoj pravdi za njihove grijehe i moleći Božje milosrđe za njih.

– I ne zaboravimo siromašne, jer smo dužni priskočiti im u pomoć u njihovim potrebama, jer se samo na taj način stvara pravi mir među Božjom djecom. Amen.

Objava 2. nedjelja došašća: Sveopći mesijanski mir pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.