U jednu župu došao biskup na krizmu i za ispitivanja krizmanika u poznavanju vjere, postavi pitanje: neka digne ruku tko svake večeri moli s roditeljima? Digoše se dvije, tri ruke. Zanemarili smo zajedničku obiteljsku molitvu. Jesmo li i osobnu? Možda smo zaboravili i važnost i značenje molitve? Molitva je nužna za autentičan kršćanski život, za svetost koju Bog traži od svakoga od nas. Kao  što traži svetost, tako traži i molitvu jer je bez molitve nemoguće napredovati  u duhovnom životu, savršenosti i svetosti.

Osobna molitva

Da bismo mogli moliti, potrebna nam je prije svega vjera i povjerenje u Boga. Nitko ne može moliti ako ne vjeruje. Vjera nam je potrebna i zato što je Bog velika tajna koja nas uvijek nadilazi, teško mu se približavamo i razumom i osjećajima, uvijek nam je potrebna vjera oživljena ljubavlju. Uz vjeru, u molitvi nam je potrebna strpljivost i ustrajnost. U molitvi treba ustrajati i onda kad nam izgleda suha, dosadna, ne veseli nas, nema ukusa koga smo očekivali.

Sasvim je pogrešno kazati da nemamo vremena za molitvu. Onaj tko kaže, ne shvaća što je najvažnije u životu. Jedan duhovni pisac malo ironično primjećuje: „Nitko nije umro zato što nije imao vremena za jelo”, čime je želio kazati da uvijek imamo vremena za zemaljsku hranu, a isto tako ne bismo nikad smjeli zaboraviti ni molitvu, hranu naše duše. Istina je, većinu vremena provodimo u radu, a mnogo ga provedemo i u razgovorima, ali ni rad ni razgovori ne bi nas smjeli smesti da neko vrijeme provedemo u molitvi. Kad nekoga volimo, tada na njega mnogo mislimo, pa ako Boga volimo, nije čudo da će naše misli često kružiti oko njega. Ima vrijeme za rad i vrijeme za molitvu. Na pročeljima nekadašnjih samostana, stajao je natpis: „Moli i radi”. Također je pogrešno misliti da treba moliti samo kad smo raspoloženi za to, jer ćemo, vrlo vjerojatno, dugo čekati i možda nikad ne dočekati. Vrlo je opasno odgađati molitvu. Naš odnos s Bogom ne smije zavisiti od naših promjenljivih raspoloženja.

Kako moliti?

Moliti se može na različite načine a dva su glavna: usmeno i razmišljanjem, to jest meditacijom. Postoji i posebna, takozvana „unutarnja molitva”, kojom su se služili sveci, naročito mistici, iako ona nije rezervirana samo za tu duhovnu elitu. Ta je molitva čisti Božji dar, ne može se naučiti ljudskim znanjem i umijećem, nikakvom tehnikom. U vrijeme te molitve, veliki su sveci – a ne moraju biti samo oni – bili toliko s Bogom sjedinjeni u ljubavi, da je to teško opisati. Nas ovdje ipak zanima obična molitva kao razgovor s Bogom duše. Koja zna da je Bog ljubi, u kojem se može puno kazati i puno zamoliti, to je vrijeme provedeno s Bogom, ispunjeno osjećajima ljubavi i mislima punim dobrote.

Što je važno u svakoj molitvi? Dvoje. Prvo, u molitvi je važno što Bog čini u nama, a ne što mi radimo. Sveta mala Terezija kaže ovo: „Velika je tajna molitve u tome, da pustimo Boga da u nama djeluje”. Kad molimo, dolazimo pred Boga, a je li moguće doći pred vatru, a ne ogrijati se? Za vrijeme molitve Bog nešto radi u nama, čega mi redovito nismo svjesni. A što mi radimo? Ako smo pred Boga došli iskrena i ponizna srca, tada nije važno da mnogo mislimo i da mu mnogo govorimo, nemojmo se obeshrabriti ako nam to ne polazi za rukom, ne uspijeva, ili to uopće ne znamo uraditi. Možda će tada naša molitva biti siromašna, oskudna riječima i mislima, ali dok smo u toj pustinji, Bog djeluje u nama, a što, to ćemo saznati tek kasnije, možda tek u nebu.

Drugo, veoma važno u molitvi, jest ljubav; ona svagdje i uvijek ima prednost, pa i u molitvi. Sveta mala Terezija kaže: „U molitvi nije važno mnogo misliti, nego mnogo ljubiti”. Može se dogoditi da ne možemo ljubiti. Dakako, poželjno je da u molitvi upotrebljavamo i razum i srce. Što je naš glavni zadatak u molitvi, cilj našeg djelovanja? Treba Bogu zahvaliti za njegovu ljubav i izraziti mu svoju, staviti se pod njegovu zaštitu, zamoliti za oproštenje grijeha, rasti u povjerenju prema njemu, nastojati da ga što bolje upoznamo, predamo mu se i njemu pripadamo, da mu služimo kao svome gospodaru.

Moliti se može svagdje. Karmelićanin, brat Lovro, kaže: „Da bismo bili s Bogom, ne moramo stalno biti u crkvi, možemo u svom srcu napraviti malu kapelu, u koju se od vremena do vremena možemo povući da bismo razgovarali s Bogom. Svatko je sposoban za taj razgovor”. Sveta Terezija Avilska kaže ovako: „Čovjeku ne trebaju krila da bi došao do svoga nebeskog Oca, treba se samo povući u osamu i ugledati ga u sebi”. Molitva nije nešto nužno statično, može se razvijati, od usmene molitve može se preći na razmatranje, a od njega na kontemplaciju, sve do ekstaze. Moliti se može uvijek, ali se ipak preporučuje da molimo kad smo svježi i kad nas ništa neće smetati. Poželjno je ne samo da molitva bude stalna, svaki dan, ali i da bude, po mogućnosti, uvijek u isto vrijeme, da uđe u ritam našega života.

Koliko treba moliti? Obično se kaže da pet minuta posvetimo onome, koga se želimo što prije osloboditi. Molitva bi trebala trajati barem dvadeset minuta, pola sata ili čitav sat. Pogrešno je molitvu prekidati zato što nam nije slatka nego suha, ne smijemo podleći napasti skraćivanja po vlastitom raspoloženju. Bog zna da naše poteškoće u molitvi ne umanjuju njezinu vrijednost. Moliti se može klečeći, stojeći, sjedeći, čak i ležeći ako smo slabi, a kad smo već zauzeli neko tjelesno držanje, nije ga dobro mijenjati svake tri ili četiri minute. Za tjelesno držanje kažu duhovni pisci često ovako: „Tijelo treba staviti u službu duha”.

Poteškoće u molitvi

 Molitva ima i svojih poteškoća, a najčešće jesu: suhoća, dosada, iskustvo vlastite bijede, osjećaj beskorisnosti. Može nam to izgledati čudno, ali je sasvim sigurno da to Bog sve dopušta da nas posveti i sebi približi. Kadgod dopusti neku kušnju, uvijek tada ima i namjeru dati nam neku milost, zato nas te poteškoće ne trebaju ni čuditi, ni zbuniti, ni uznemiriti. Najveća poteškoća na koju se svi molitelji tuže, jest rastresenost. Rastresena molitva sigurno je siromašna, ali ne znači da se Bogu ne sviđa, on zna naše slabosti i traži samo dobru volju. A zajednička slabost svih nas jest ova: nije nam uopće moguće savršeno fiksirati i kontrolirati naš duh i učiniti ga savršeno pozornim, bez ikakve rastresenosti. Rastresenost ne mora spriječiti ujedinjenje našega srca s Bogom u molitvi. Važno je da se uvijek, kad primijetimo da smo rastreseni, vratimo Bogu. Jedan duhovni pisac kaže: „Misli su kao mušice koje dolaze i odlaze, ali ne smetaju sabranosti srca”. Uđimo uvijek u molitvu sa željom da Bog u nama uradi nešto na svoju slavu, naše dobro i korist drugih duša, osobito onih do čijeg nam je spasenja veoma stalo i za čije smo spasenje i mi odgovorni.

Važnost obiteljske molitve

Isus je preporučio osobnu, privatnu molitvu. U Govoru na gori kaže: „A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata, te se pomoli Ocu svojemu u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj koji vidi u tajnosti” (Mt 6, 6) Preporučio je i skupnu, zajedničku molitvu, rekao je: „Kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, dobit će od mog Oca nebeskoga. Jer, gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, i ja sam među njima” (Mt 18, 19-20). u Isusovoj izjavi o zajedničkoj molitvi naglasak je na zajedništvu; dosta je da ga čine samo dvojica ili trojica. Neobično može izgledati da će zajednička molitva uvijek biti uslišana. Ne znači to da i privatna, osobna molitva neće biti uslišana, ali Isus naglašava značenje zajedničke molitve koja će uvijek biti uslišana, naravno ako se moli u duhu vjere i ako se moli nešto toliko važno da je zavrijedilo uslišanje.

Važno je ovo: ako nema zajedničke molitve, hoće li uopće biti i osobne? Izjutra svi idu na posao, djeca u školu, domaćice koje ostaju kod kuće mogu još izmoliti svoju osobnu molitvu, a svi ostali ostaju bez nje. Zar ne bi bilo Bogu drago i svima korisno, kad bi svi pošli svojim poslom poslije zajedničke molitve? Zašto se uvečer, možda prije večere, ne bi ugasio televizor, da se izmoli zajednička molitva? Koliko samo koristi od te zajedničke molitve! Ta molitva potiče svakog da bude dobar u skladu s molitvom, podsjeća ga na način njegova života i potiče da se obrati i da bude sve bolji jer čovjek se stidi moliti ako čini zlo.

Koliko Isus drži do zajedničke molitve pokazuje i Oče naš, molitva koju je naučio svoje učenike, kad su ga zamolili da ih nauči moliti. Ta molitva ne počinje riječima: „Oče moj”, nego: Oče naš, u njoj se ne kaže: „ Otpusti mi duge moje”, nego: duge naše, ne kaže se: „Ne uvedi me u napast”, nego: ne uvedi nas u napast. Molitva je očito zamišljena kao zajednička, a kad je pojedinac moli, moli je u ime svih i za sve, za zajednicu u koju i on spada. Isto se može reći za molitvu Zdravo Marijo, i u njoj se ne kaže: „Moli za me grešnika” nego: moli za nas grešnike. Isus je očito živo preporučio molitvu, ne samo osobnu, pojedinačnu, nego još više zajedničku, pa razumljivo i obiteljsku.

Što je ideal kršćanstva i kršćanina? To je savršena ljubav prema Bogu i svakom čovjeku. Boga ljubimo vjerom, nadom i pobožnošću, a čovjeka tako da smo ljubazni, uslužni, darežljivi, da ne štetimo, ne ogovaramo i ne klevetamo, da praštamo, ne mrzimo, ne preziremo, ne izazivamo, ne uništavamo, ne osuđujemo. To je lista kreposti koje treba imati savršeni, idealni kršćanin. To se ne može postići bez molitve, to čovjeka molitva uči: i ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. U maloj obitelji, koja zajednički moli, ta je molitva u isto vrijeme i škola kršćanskog života. Jesmo li svjesni vrijednosti i značenja zajedničke molitve? Jesmo li svjesni koliko će Božjeg blagoslova za sav život sići i na roditelje i na djecu kad se zajednički okupe da mole Presvetom Trojstvu, i pojedinačno Ocu, Sinu i Duhu svetom, kad se preporučuju majci nebeskoj Mariji, svecima i anđelima? Treba se naviknuti na tu molitvu, uvesti je kao stalni kućni red, slomiti početne otpore, od bilo koga dolazili, koji se mogu u početku očekivati. Kad se jednom otpočne i ustali, otpori će prestati, oni koji su se opirali uvidjet će da je to bilo štetno i nepotrebno.

Zašto se upravo zajedničkoj molitvi jamči uvijek uslišanje? Zato što je u maloj zajednici, koja se kupila na molitvu, prisutan Isus, a to nije čudno, jer se zajednica sabrala u Isusovo ime, njihovo se zajedništvo temelji na zajedništvu vjere u Isusa, ta ih vjera povezuje. Zbog te vjere prisutan je među njima onaj u koga vjeruju, bez obzira je li skupljena zajednica velika ili mala. Kad se mala obitelj skupi na molitvu, sa zajedničkom vjerom u Isusa, tada je u njoj prisutan sam Isus kao onaj i čijem se imenu jedino možemo spasiti (Dj 4,12). njegova je prisutnost jamstvo da će zajednička molitva biti uslišana. Mala obitelj moli s Isusom i biva uslišana. Naravno, to važi ne samo za male obitelji, nego i za velike zajednice sve do Crkve kao cjeline. Važnost je i odgojno, pedagoško značenje zajedničke molitve. Znamo iz iskustva, a to potvrđuju i psiholozi, da je u ranom djetinjstvu ovo važno: djeca u roditeljima, ocu i majci, vide velike moćne figure, pa kad vide da se oni Bogu klanjaju i mole, u njihovu će dušu Bog utisnuti kao stvarnost koju treba poštivati i častiti, kojoj se treba moliti i od koje se može očekivati samo dobro.  

Objava Važnost obiteljske molitve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Počast križu

Kršćani se ne stide Isusova križa. Apostol Pavao kaže da ne želi znati ništa drugo osim Isusa Krista i to raspetog (1 Kor 2, 2), a sveti Ivan od Križa kaže: “Traži Krista, ali ne bez križa.” Kršćani su već u djetinjstvu, kod krštenja obilježeni tim znakom, njime se križaju, taj je znak na njihovim crkvama i u crkvama, visi na zidovima njihovih domova, neki ga nose oko vrata obješena na lančić, neki ga tetoviraju negdje na tijelu, njime obilježavaju svoje grobove. Dirljivo je čašćenje križa na veliki petak kad svećenik poziva vjernike riječima: “Evo drvo križa, na kom je visio Spasitelj svijeta, dođite poklonimo se.” Nakon toga slijedi obred ljubljenja križa, koji poljubi svaki vjernik pojedinačno.

Što kršćanima znači križ rekao je u svoje vrijeme Ćiril Jeruzalemski ovako: “Ne stidimo se priznati Raspetoga. Pravimo znak križa na svojim čelima, na kruhu koji jedemo i na čaši koju pijemo, kad dolazimo i kad odlazimo, prije spavanja i kod ustajanja, kod hodanja i kod počinka. To je veliko zaštitno sredstvo, križ je znak vjernika, strah za sotonu.”

Je li križ simbol ljudskog života? Običajemo kazati za čovjeka koji mnogo pati da “nosi težak križ”. U kršćanstvu je nastala izreka da je zemlja “dolina suza”, a to znači da križ spada u ljudsku sudbinu, dio je ljudskog života, nitko ga ne može izbjeći, svatko nekada pati, na početku, u sredini ili pri koncu života, neki čitava života. Najviše patnje dolazi od naših grijeha; grijeh rađa patnju, ali ima neshvatljive, naizgled neskrivljene patnje čiji uzrok i smisao zna samo Bog. Takvim je patnicima obećao Isus utjehu u kraljevstvu Božjem. Patniku je dragocjen Isusov križ: gledajući u njega vlastita patnja postaje lakša.

Isusova patnja

Isus je mnogo prepatio i bio neizrecivo ponižen. I suđenje i bičevanje i trnova kruna bili su i patnja i poniženje, a vrhunac poniženja bio je kad je kao kriminalac morao nositi svoj križ kroz grad Jeruzalem, uz ruganje mnogih iz okupljene svjetine. Vrhunac patnje doživio je kod razapinjanja na križ i sve do smrti na križu.

Uz tu tjelesnu ne smijemo zaboraviti ni nutarnju, duhovnu patnju koju je Isus izrazio ovim riječima: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 40). Dok Isus pati, čini se kao da Otac Nebeski šuti. To su primijetili i neprijatelji koji pod križem uzvikuju: “Uzdao se u Boga, neka ga sada spasi ako mu je mio” (Mt 27, 43). Jedan crkveni otac, pišući o progonstvu prve Crkve, kaže: “Bože, kako je tada bilo teško izdržati tvoju šutnju.” Možda smo i sami to doživjeli, u času velike patnje činilo nam se kao da Bog šuti. Isus je doživio što znači biti bez Boga, ta je patnja bila zadovoljština za ateizam i ravnodušnost prema Bogu.

Otkupiteljska smrt

Već su prvi kršćani shvatili da je Isusova smrt bila otkupiteljska i spasenjska, a to je o njoj mislio i Isus koji na zadnjoj večeri, dok pričešćuje apostole, kaže: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje” (Lk 22, 19) i: “Ovo je moja krv koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha” (Mt 26, 28) Isus ju je prihvatio za spasenje ljudi, za oproštenje grijeha. Grijeh je najveća čovjekova nesreća jer ga udaljuje od Boga i sva njegova nastojanja da se pomiri s Bogom ostala bi uzaludna da nije bilo Isusove muke kojom je uspostavljen mir između Boga i čovjeka. To je bio čin Isusove ljubavi prema Ocu i prema ljudima koji je Otac prihvatio i uzvratio praštanjem i darivanjem svoje milosti.

Kršćani s vjerom gledaju u Isusov križ, vjeruju u tajnu otkupljenja koja se na njemu dogodila. Gledaju u njega s nadom, u Crkvi se pjeva: “Zdravo križu, jedina nado.” Gledaju na križ s ljubavlju prema Kristu koji je njih prvi ljubio u najtežim trenucima.

Kad se u korizmi ispovijedamo Bog će nam oprostiti grijehe na temelju muke, smrti i uskrsnuća svoga Sina.

Dobro je sjetiti se da u svakoj svetoj misi prikazujemo Isusa na križu njegovu nebeskom Ocu za spasenje svijeta. Zato u svetoj misi treba sudjelovati sa strahopoštovanjem i zahvalnošću.

Objava Isus na križu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dobro bi bilo da u novu godinu uđemo s duhovnim programom koji bismo mogli nazvati Približavanje Bogu. Odmah ćemo otkloniti mali mogući nesporazum. Jest, Bog nam je blizu, a koliko je blizu kazao je sveti Pavao ovako: “U njemu živimo, mičemo se i jesmo” (Dj 17, 28). Usprkos toj prostornoj blizini, možemo mislima i djelima biti veoma daleko od Njega. Ravnodušnost i zla djela udaljavaju nas od Boga. Ako smo se udaljili, možemo se opet približiti. O takvu približavanju govorimo ovdje.

Borba protiv grijeha – Od Boga nas udaljava moralno zlo koje religiozni ljudi nazivaju grijehom. Već je sveti Augustin definirao grijeh kao “udaljavanje čovjeka od Boga”, a teolog Toma Akvinski kaže da je grijeh “odvraćanje od Boga i priklanjanje stvorenju”. Prvo što treba učiniti na putu približavanja Bogu jest očistiti se od grijeha u iskrenoj i pokajničkoj ispovijedi. Što je čovjek čišći od grijeha, bliži je Bogu. Moramo se čuvati lakomislenosti onih koji kažu da je grijeh samo naškoditi bližnjemu, kao da nema zapovijedi da svetkujemo dan Gospodnji, ili kao da nema zapovijedi koja zabranjuje bludnost, ili kao da oholost, zavist i lakomost nisu nikakvo zlo. Čisteći se od grijeha, upoznat ćemo još bolje sami sebe.

Nakon toga dolazi borba da više ne griješimo. Cilj je te borbe da strasti i požude izgube svoju snagu, da se umrtve grešne želje, da duša živi u miru. Borba protiv grijeha i čišćenje od svake njegove sjene nije nikakva igra. U poslanici Hebrejima kaže se: “Još se grijehu niste oprli do krvi” (Heb 12, 4). Treba izbjegavati grešnu prigodu, posezati za mrtvljenjem, postom i pokorom. Sve se poduzima iz uvjerenja da je Bog najveća vrijednost, da nas ljubi više nego majka, da je milosrdan. On nas na tajanstven način vodi i na tom putu očišćenja i borbe protiv grijeha.

Stjecanje kreposti – Moćno sredstvo u borbi protiv grijeha i približavanja Bogu jest stjecanje kreposti. To su dobra svojstva ili dobre navike, a nazivamo ih i vrlinama. Mogu biti urođene, može netko po svojoj naravi biti marljiv, ljubazan, optimističan, a sve se to može i naučiti. Sveti Franjo Saleški bio je po naravi srdit, godinama se borio protiv toga i toliko uspio da su ga zvali “blagi Franjo”. Obilježje je kreposti trajnost; tko je samo jednom uljudan nema te kreposti, mora stalno biti uljudan da bi se moglo reći ima krepost uljudnosti. Kreposti ima mnogo, ali je sreća da nijedna ne može biti sama nego povlači drugu ili više njih. Ljubav prema bližnjemu je skupocjen svežanj mnogih kreposti: ljubaznosti, uslužnosti, darežljivosti, praštanja.

Rast u spoznaji Boga – Bogu se približavamo i produbljivanjem i povećavanjem svoga znanja o njemu. Davno je već rečeno: “Nitko ne može ljubiti ono što ne pozna”. Što Boga bolje poznamo, više nas privlači, marljivije ga tražimo i približavamo se. O Bogu možemo mnogo toga doznati iz knjiga, ali iskustvo kaže da ga najbolje upoznajemo na koljenima, to jest kroz molitvu. Naravno, to je sabrana molitva kad molimo uživljeni u Božju prisutnost, u to da nas gleda, sluša i ljubi, da mu govorimo kao djeca puni povjerenja u njegovu ljubav i dobrotu. Takvom se molitvom približavamo Bogu.

Sjedinjenje s Bogom  – Kad se tako približavamo Bogu, možemo se s njim ujediniti sve do mističnog doživljaja. Mistici su bili toliko svjesni Božje prisutnosti u svojoj duši, da bi prije mogli posumnjati u postojanje svijeta u kojemu živimo nego u postojanje Božje. Do tog mističnog sjedinjenja s Bogom ne dolazi se brzo. Sveta Terezija Avilska živjela je 28 godina asketski i tek tada imala prvi mistični doživljaj. Taj dar daje Bog samo nekim dušama da nas poštedi od napasti oholosti ili želje za senzacijama ili avanturama. Važno je znati da smo Bogu blizu dok se borimo protiv grijeha, stječemo kreposti, razmatranjem rastemo u njegovoj spoznaji, ne moramo imati neko iskustveno znanje Božje blizine kakvo su imali mistici.

Put svetosti – Sve ovo o čemu smo govorili zapravo je put svetosti na koju nas Isus poziva kad kaže: “Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac”. To je program za čitav život, ali ako do sada nismo mislili na to, unesimo to kao program za novu godinu, ili ako smo se zanemarili, započeli pa odustali; nova je godina zgodan datum da počnemo nanovo i ustrajemo jer Isus kaže: “Tko ustraje do kraja taj će se spasiti” (Mk 13, 13). A Bog kojemu se želimo približiti i živjeti za njega i s njim vodit će nas na tom putu savjetima, snagom i utjehom svoga svetoga Duha.

Objava Na putu prema Bogu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Oče naš. Bože, ti si Otac svih ljudi. Molim te za sve ljude, žive i mrtve, dobre i zle. Svima nam se smiluj, svima nam oprosti, sve nas uzmi pod svoju zaštitu, sve nas blagoslovi, sve nas povedi za sobom i sve nas spasi. Molim te naročito za one o koje sam se naročito ogriješio. Koji jesi na nebesima. Bože, ti si tajna i ja se prepuštam toj tajni. Molim te, daj meni i svim ljudima jaku vjeru, čvrsto povjerenje u tvoju ljubav i žarku ljubav prema tebi. Daj da se uživim u tvoju prisutnost, u tvoju živu stvarnost i da te nikad ne osramotim ni riječju, ni djelom, ni propustom. Sveti se ime tvoje. Oče, neka ti je hvala i čast u vjekove. Htio bih te proslaviti svojim životom. Što god budem danas i do konca života mislio, govorio, radio i trpio, neka bude, Oče, tebi na slavu i na čast. Dođi kraljevstvo tvoje. Oče, uspostavi svoje kraljevstvo u svakoj ljudskoj duši. Daj da se tvoje kraljevstvo istine, pravde, slobode, ljubavi, milosrđa i milosti ostvari na čitavom svijetu. Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Oče, daj da se tvoja volja ostvari u čitavom svijetu. Daj da svi ljudi ostvare tvoju volju. Daj da u mom životu sve bude po tvojoj volji. Daj da i ja uvijek ostvarim tvoju volju. Kruh naš svagdanji daj nam danas. Oče, daj nam ono što nam je potrebno za život. Molim te naročito za one koji gladuju, boluju, očajavaju ili se nalaze u bilo kakvoj bijedi i nevolji. I otpusti nam grijehe naše. Oče, oprosti nam naše grijehe. Kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Oče, praštam svakome, želim oprostiti. Daj mi snage da oprostim. Daj svim ljudima snage da mogu oprostiti jedni drugima, da s ove naše zemlje nestane mržnje i osvete. I ne uvedi nas u napast. Oče nebeski, ne daj da dospijemo u napast, da klonemo i sagriješimo. Odstrani sve ono što nas vodi u napast. Izbavi nas od svakoga zla. Oče nebeski, izbavi nas od zla, od duhovne tame i neznanja, od površnosti, nemarnosti i lijenosti u duhovnom životu. Izbavi nas od praznovjerja i magije, zabluda i krivovjerja. Izbavi nas od moralnog zla, iščupaj nam grijeh iz srca. Izbavi nas od zloga, goni ga u pakao da ne može više napastvovati ljude. Izbavi nas od fizičkog zla, oslobodi nas od bolesti duše i tijela. Ne daj da padnemo, da se ozlijedimo, da padnemo u ruke svojih dušmana ili da doživimo neki udes. Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove. Oče nebeski, ti si svemoguć i ti nas vodiš. Vodi svaku ljudsku dušu putem spasenja. To te molimo po Gospodinu našem Isusu Kristu u Duhu Svetom. Amen.

Oče naš

Očenaš molimo u našim crk­vama kod svake službe Božje. To je zapravo molitva ljudi koji su na putu, koji imaju svoj cilj pred očima, a to je kraljevstvo Božje. Svaka riječ Očenaša sadrži nadu i molbu koja se odnosi na kraljevstvo Božje. To su ljudi koji se obraćaju Bogu punim povjerenjem. Očenaš zapravo izražava čežnju da se Bog konačno pokaže, da nas oslobodi, i to što prije, od okova koji stežu naš život na zemlji. Zapravo, mi bismo morali svaku riječ Očenaša izgovarati malo drugačije nego to obično činimo. Morali bismo svoje misli i svoje osjećaje malo više prilagoditi onome što molimo.

Prva molba u Očenašu glasi: ‘Sveti se ime tvoje.’ Kad te riječi izgovaramo u molitvi, mogli bismo pomisliti ovo: Ti, Bože, koga nazivamo Otac, ti si svet i ti si Gospodar ovoga svijeta. Ali, pokaži se jednom u svojoj svetosti, daj da nešto od nje primijetimo. ‘Dođi kraljevstvo tvoje.’ Time želimo da nam Bog pokaže nešto svoga kraljevstva u koga se uzdamo. ‘Budi volja tvoja.’ Tada želimo da Bog konačno u ovom svijetu provede svoju volju. ‘Kruh nas svagdanji daj nam danas.’ Tada želimo da nam danas dadne ovaj kruh koji je predviđen u njegovom kraljevstvu. ‘Oslobodi nas od zla koga smo učinili, kao što i mi opraštamo onima koji su nama zlo učinili.’ Očuvaj nas od opasnosti da izgubimo tvoju ruku u oluji koja bjesni između sadašnjeg i budućeg svijeta. ‘Oslobodi nas od moći tame.’ Ti imaš moć da uspostaviš svoje buduće kraljevstvo. Tebi pripada naše klanjanje sada i uvijek. Amen.

I to je jedan način s kakvim mislima i osjećajima možemo moliti Očenaš. Isusovi suvremenici mislili su da žive u vremenu koje je završetak svega onoga što je njima bilo sveto. Mislili su, također, da se nalaze pred jednim završetkom iza koga bi moralo doći nešto sasvim drugačije, novo, a to bi zapravo trebalo započeti već sada, u njegovom vremenu. Očekivali su zahvat Božji u bliskoj budućnosti. Isus je sve to malo drugačije mislio. On je mislio da sadašnjost može prestati i budućnost početi s obraćenjem. To obraćenje bilo je glavni motiv svega njegova djelovanja, to je bila osnovna melodija u kojoj je on živio. Mi nismo daleko otišli s obraćenjem. Možemo li se tješiti mišlju: Što su to dvije tisuće godina s obzirom na starost svijeta i Božju vječnost?

Ima nekih filozofa koji žale za politeizmom. Oni kažu da više bogova omogućuje čovjeku više izbora i različitosti. Ispada kao da oni vjeru u pravoga Boga ne smatraju nekom istinom, nego folklorom, kao da su bogovi mitske lutke koje se mogu birati po volji i ukusu. Zaboravljaju koliko je vremena ljudima trebalo da se probiju do istine o jednom, pravom Bogu. Ima mnogo filozofa koji se zalažu za jednostavni moral, za tzv. mali moral, u kojem ima daleko manje obveza nego u velikom krš­ćanskom moralu. Sve to koči življenje evanđelja. Sve to smeta čovjeka da klekne i kaže Bogu: Sveti se ime tvoje.

Živjeti sa slikama

Kad o Bogu govorimo, tada govorimo u slikama i usporedbama. Otac je usporedba jednostavno zato što Bog nije ni muško ni žensko. Mogli bismo mu kazati i Majka, ali i to bi bila samo slika. Bog je Bog i to neusporedivi Bog. Međutim, u njega možemo imati povjerenja. To Isus želi kazati, kad Boga naziva Ocem, a to je razlog zašto mu i mi kažemo Otac.

Nebo je također jedna usporedba. Nekad su ljudi mislili da je nebo gore i da je Bog u njemu. I u Pismu se kaže da je Bog u nebu. I Isus kaže: Koji jesi na nebesima. Kao što je nebo visoko iznad zemlje, tako nas Bog nadilazi svojim dostojanstvom, svojom uzvišenoš­ću, svojom svetoš­ću. Ali On nam je svuda blizu, oko mene, ispred mene, iza mene, desno i lijevo, kudgod pogledam. On je u meni. Nebo je zapravo neshvatljiva Božja blizina.

Ime je usporedba. Stari su narodi smatrali da ime označava bit čovjeka. Kad mi kažemo Bogu, sveti se ime tvoje ili ime je tvoje sveto, tada mu zapravo kažemo: Ti si na otajstven način sasvim drugačiji od nas. Pomozi nam da to shvatimo, da nam misao na tebe bude najdragocjenija stvar našega života, da ona u nama budi nadu, da nam pokaže da si ti jedini velik. Da se oslobodimo od svoga malog ‘ja’ i da naslutimo tvoju svetost. Mi mu zapravo kažemo: Daj da naše predstave o tebi budu jasne i da imaju snage utjecati na nas. Daj da budemo svjesni tvoje prisutnosti s nama, iako mi to ne shvaćamo. I kraljevstvo je usporedba. Kad Bogu kažemo: Tvoje je kraljevstvo, tada mislimo na tvoju blizinu. Božje kraljevstvo je zapravo njegova prisutnost. Istina, mi tu prisutnost jedva primjećujemo, možda i zato što smo previše rastreseni i zaokupljeni stvarnoš­ću koju vidimo. Ali mu i kažemo: Uvedi nas u svoje kraljevstvo, ili dođi kraljevstvo tvoje. To zapravo znači: Daj da po svijesti tvoje blizine sačuvamo u tebe povjerenje i u situacijama kad patimo, kad nas snađe nešto strašno. Mi ne znamo što je ispunjeno, što je smisao, mir, ako ti nisi uz nas, odnosno ako mi nismo kod kuće, tj. kod tebe, u tvom kraljevstvu.

Postoje o Bogu različite slike. Bog je zabranio da se prave njegove slike. Jedina slika Božja jest čovjek. U Bibliji Bog ima ljudske kvalitete. On je i ljubomoran i nježan u ljubavi; on se brine, ali i mrzi i slično. Čovjek može načiniti sliku nekoga s kim se je susreo, koga je osobno susreo. Ali, Ivan Evanđelist kaže da Boga nikada nitko nije vidio. Kada ga Mojsije moli ‘daj da vidim tvoju slavu’, dobiva odgovor ‘ne možeš vidjeti lica moga’. Ni jedan me čovjek ne može vidjeti i ostati na životu. ‘Vidjet ćeš moja leđa, a lica moga nitko ne može vidjeti.’ I Filip je zamolio Isusa: ‘Pokaži nam Oca i to nam je dosta.’ Isus mu odgovara: ‘Tko vidi mene, vidi i Oca moga.’ Neku sliku o Bogu ipak možemo stvoriti tek kad upoznamo Isusa Krista.

Božja volja

U Očenašu kažemo: ‘Budi volja tvoja’. Je li potrebno to Bogu kazati? Božja se volja i bez naše molitve provodi u svijetu, iako mi to ne shvaćamo, možda samo nekad nešto od toga naslućujemo. A u nevidljivom svijetu, u nebu, nitko i ništa se ne suprotstavlja njegovoj volji. Zato kažemo: Daj da se ostvari volja tvoja i ovdje na zemlji kao što se ostvaruje na nebu. Istina je da se Božja volja ostvaruje u svijetu, ali čovjek je iznimka. Bog je dao čovjeku slobodu te postoji mogućnost da se čovjek suprotstavi Božjoj volji. Što god čovjek radio, kuda god ga vodile njegove misli, ma što on htio, moguće je da se u svemu tome ne dogodi Božja volja. Stoljećima stara svjetska povijest dokaz je za to, i kad god se dogodi suprotno Božjoj volji, u svijetu nastaje nered. Svijet postaje bolestan i nasilan. To je razlog zbog čega mi kažemo: ‘Budi volja tvoja’. Provedi svoju volju da naše srce, naša snaga, čitav naš život bude oruđe tvoje volje.

Kažemo li mi baš od svega srca: ‘Budi volja tvoja’? Možda se malo i bojimo Božje volje? Jer Bog može htjeti i našu bolest, bijedu, bol, mučnu smrt. Sva sudbina koja nam prijeti dolazi od Božje volje. I što nam preostaje? Prilagoditi se volji Božjoj jedino je ispravno življenje. Upravo kad kažemo budi volja tvoja, tada želimo da se prilagodimo tvojoj volji i da je prihvatimo. Uzmi ovu našu buntovnu volju i preobrazi je tako da postane slična tvojoj volji. U čemu se zapravo sastoji naše savršenstvo i smisao našeg života? Upravo u tome da se naša volja složi s Božjom voljom. Radi toga, daj da se tvoja volja ne događa samo na nebu, nego i na zemlji koju si izručio ljudskoj volji. Ali ne samo da se općenito ostvari na zemlji, nego i u nama i po nama. Kad molimo ‘budi volja tvoja’, tada molimo Svemogućega (njegovoj se volji ništa ne može suprotstaviti), molimo Svetoga (njegova volja ne može biti pogrešna).

Bog je htio da bude svijet i on je nastao. Mi teško shvaćamo kako izvan Boga može postojati nešto što je ograničeno i prolazno. Tu se zapravo krije prva tajna svijeta i čovjeka. U svakom slučaju, to ograničeno i konačno nastalo je iz poslušnosti Božjoj volji. Materijalni svijet i dalje sluša Boga, od atoma do svemira. I zakoni po kojima se sve odvija, odraz su volje njegove. Jedini se čovjek može suprotstaviti volji Božjoj. To je učinio već prvi čovjek. To je bio istočni grijeh. Znamo kakve su strašne posljedice iz njega proizašle. Bog nije odlučio uništiti svoje djelo, nego je odlučio spasiti čovjeka. Ima jedan mit koji govori kako je Bog jednom stvorio svijet, pa je neko vrijeme uživao u njemu, a tada mu je dosadio pa ga je srušio i stvorio novi. Naš je Bog, međutim, svijet spasio otkupljenjem svoga vlastitog Sina. On je u potpunosti ispunio volju Božju. Zato on neprestano govori o volji Božjoj. Dosta je spomenuti njegove priče o samom sebi: ‘Ovo je moja hrana, da ispunim volju onoga koji me je poslao’; i riječi koje se odnose na nas: ‘Neće svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine, ući u kraljevstvo Božje, nego onaj koji vrši volju Oca moga, koji je na nebesima.’ Zato je on propovijedao kraljevstvo Božje koje nije ništa drugo nego vladavina Božja u srcu svakog čovjeka, a Bog vlada onda kad čovjek vrši njegovu volju. Zato Isus, moleći Očenaš govori ‘budi volja tvoja’.

Nije li to neko proturječje, da smo slobodni, a ipak moramo vršiti volju Božju? Čovjek jest slobodan, ali svoju volju ne smije upotrebljavati na svoju štetu. Čovjek je stvoren za sreću, a svoju sreću može ostvariti samo u skladu s Božjom voljom. Tako čovjekova sloboda nije, svakako, savršena. Ona treba da se usavršava, a usavršava se poslušnoš­ću Božjoj volji. Božja je volja usmjerena njegovoj potpunoj slobodi. Božja je volja dobra i ona hoće čovjeku samo dobro. Ako je netko zaljubljen u nekoga, tada mu je njegov partner u ljubavi važniji nego on sam. Hoće li on svom partneru uzeti slobodu? Kad mi kažemo ‘budi volja tvoja’, tada mi zapravo želimo da se ostvari Božja ljubav. To bi zapravo značilo kako se ti odnosiš prema Božjoj volji, tako će ti i biti.

Kruh naš svagdanji

Iza, kako smo u prvom dijelu Očenaša spomenuli, riječi ‘tvoja’, tvoje ime, tvoje kraljevstvo, tvoja volja, sada će se u drugom dijelu Očenaša pojaviti riječ ‘naš’. Taj drugi dio Očenaša počinje riječima: ‘Kruh naš svagdanji daj nam danas’.

Ovdje ću samo ukratko spomenuti jednu zanimljivost koja nas ne smije pomesti. Naime, u grčkom tekstu ne stoji ‘svagdanji’, nego budući. Kruh naš budući daj nam danas, kažu Grci. Neki su iz toga pokušali zaključiti da molitva zapravo glasi, daj nam kruh za sljedeći dan. To bi značilo, oslobodi nas briga za budućnost. Znamo da su mnogi crk­veni oci mislili da se tu ne radi o materijalnom kruhu, nego o Euharistiji, o onom kruhu za koga Isus reče da je to pravi kruh koji s neba silazi. Taj nam kruh osigurava vječnu budućnost.

Ipak je opće mišljenje da je Isus rekao: ‘Kruh naš svagdanji daj nam danas.’ On pritom nije mislio na Euharistiju, nego na nešto što je sasvim zemaljsko. Rekao je: Daj nam kruha da možemo jesti. Ako je ta ekonomsko-materijalna baza ljudskog života postala predmetom milosti, onda to znači da si mi ljudi ne smijemo umišljati kako sami sebi možemo svojim računanjem i planiranjem proizvesti kruh, nego da kao prosjaci stojimo pred Bogom. Ovdje se malo sjetimo nebeske hrane mȁne, kojom je Bog u pustinji hranio svoj izabrani narod. Ako se mȁna, koja je toga dana skupljena, nije pojela, sutra je već bila pokvarena. To nas opet podsjeća na Isusovu izreku: ‘Ne brinite se za sutrašnji dan, on će se već pobrinuti za sebe; dosta je svakom danu njegove nevolje.’ Molitva, dakle, želi kazati: Daj nama danas kruh i daj nam ga onoliko koliko nam je potrebno za današnji dan.

Znamo da kruh ovdje simbolizira sve što nam je potrebno za život, a to znači piće i odijelo. Međutim, ima još puno toga što je čovjeku potrebno za život. Potrebna mu je ljubav. Koliko danas ima ljudi koji gladuju za prijateljskom riječju, za ljubavlju bližnjih. Ali ima ljudi koji gladuju za Božjom riječju. Oni rado govore: Kaži nam još danas riječ koju trebamo čuti, da znamo da si uz nas. Znamo da čovjek ne živi samo o zemaljskom kruhu. To misle materijalisti. Oni kažu: Podaj čovjeku kruha i sve je riješeno. Da je tako pokazuje nam današnje stanje u svijetu u kojem mnogi obiluju, ali se ne osjećaju sretni. Pokazuje nam to i činjenica da mnogi bogataši imaju sklonost ka samoubojstvu. Isus je to izričito kazao sotoni u pustinji: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu.’ Da je to tako pokazuje i Isusovo umnažanje kruha. Znao je da je narod gladan, zato ga je nahranio. Međutim, kad su ga htjeli učiniti Mesijom kruha, to Isus odbija, jer čovjek ne živi samo od kruha. Zato on kaže: ‘Tko dođe k meni neće gladovati i tko vjeruje u mene neće žeđati.’ U govoru na Gori on će kazati: ‘Blaženi koji gladuju i žeđaju pravde.’ Sve nam to pokazuje da čovjek ne živi samo od zemaljskog kruha.

Veliki problem današnjeg svijeta jest podjela svijeta na gladne i site, na one koji umiru od gladi i na one koji ne znaju što će s viškom hrane. Naravno, nije to Božja krivica. Bog je stvorio dovoljno svega za sve. Krivnja je do nas, koji ne dijelimo, ne dajemo gladnima. Zato se ne kaže, ‘kruh moj svagdanji’, nego ‘kruh naš svagdanji, daj nam danas’. To je zapravo molba za kruh svijeta. Molba za kruh zahtijeva tako od krš­ćanstva zalaganje za pravedan gospodarski poredak, za pravdu. Bez pravde nema kruha za sve, bez kruha nema slobode, a bez pravde i slobode nema mira. Nažalost o tome ne misle oni koji smatraju da čovjek živi samo od kruha. U Očenašu ne molimo samo za zemaljski kruh, nego za sve ono što je čovjeku potrebno da može živjeti životom dostojnim čovjeka.

I otpusti nam duge naše

Sljedeća molba u Očenašu glasi: ‘I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim’. Najveća čovjekova zemaljska potreba jest kruh, a najveća duhovna potreba jest Božje praštanje.

Što znači dug? To je ekonomska metafora i doslovno znači nenaplaćeni račun. U Očenašu taj dug označuje sve obaveze koje nismo ispunili. Nešto nismo učinili što smo morali učiniti; npr. ako smo nekome trebali reći dobru riječ, a nismo je rekli. Možda to nismo jednostavno učinili iz lijenosti. Jasno je odakle proizlaze naši dugovi: iz našeg traženja samih sebe, iz manjka ljubavi prema drugima. Naši dugovi prema tome su naše škrtosti u ljubavi. A Evanđelist Luka tu je mnogo jasniji. Kod njega ne stoji ‘oprosti nam naše duge’, nego ‘otpusti nam naše grijehe’. Mi molimo da nam Bog oprosti naše grijehe. Hoće li On to učiniti? Da neće, ne bi bilo ove molbe u Očenašu; da neće, Isus nas ne bi poticao da se molimo da nam Bog oprosti grijehe. Sva se ta molba temelji na činjenici da je Bog pripravan oprostiti grijehe i najvećem grešniku. Što treba učiniti da bi Bog oprostio? Treba biti svjestan svoga žalosnog stanja, treba žaliti što je do njega došlo i treba Boga zamoliti da oprosti.

Ipak Bog stavlja jedan uvjet toga praštanja, a taj je da i mi oprostimo onima koji su nama nešto dužni. Zato se kaže: Kao što i mi opraštamo dužnicima našim. Možda bi trebalo kazati ovako: Kao što smo i mi oprostili našim dužnicima. Kad molimo Boga da nam oprosti, mi smo već morali oprostiti onima koji su nama ostali nešto dužni. Isus taj uvjet komentira ovako: ‘Doista ako vi ljudima oprostite njihove grijehe, otpustit će i vama vaš nebeski Otac. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće vama otpustiti vaše prijestupe.’ On će to još jednom ponoviti kad kaže: ‘Kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga, da i vama otpusti Otac vaš koji je na nebesima vaše prijestupe.’ Ako smo mi oprostili, stječemo li tim pravo da nam Bog oprosti? Ne, ni u kojem slučaju. Mi bismo na taj način prisiljavali Boga da nam oprosti. Naše je praštanje samo uklanjanje jedne zapreke da bi nama Bog oprostio. Naše je praštanje uvjet Božjeg praštanja, a nije nekakvo pravo na Božje opraštanje. Isus je jednom govorio kako se mi moramo ponašati kad smo drugoga uvrijedili: ‘Ostavi svoj dar i idi pa se najprije pomiri s drugim.’ Ovdje nam zapravo kaže kako se moramo ponašati kad je drugi nas uvrijedio. Isus traži od nas da mu oprostimo. To nas podsjeća i na Isusovo blaženstvo: ‘Blaženi milosrdni, oni će postići milosrđe.’ A podsjeća nas i na riječi apostola Pavla koji kaže: ‘Kao što je Gospodin vama oprostio, tako opraštajte i vi.’

Oprostiti nije lako, pogotovu nije lako zaboraviti. Ali moramo se sjetiti da je naša krivica pred Bogom uvijek daleko veća od krivice koju mi drugom opraštamo. Ako mi želimo da nam Bog oprosti našu veliku krivicu, zašto nam je teško da i mi oprostimo daleko manju krivicu. Koliko puta treba oprostiti? Sedamdeset puta sedam, a to znači uvijek.

Kad nam Bog oprašta? Sada ili na konačnom sudu? Bog nam u oba slučaja oprašta. Bog nam i sada oprašta. Isus je opraštao grijehe na zemlji. Ipak mi ne molimo da nam oprosti samo sada, nego i na konačnom sudu. Oproštenje nam je potrebno svaki dan kao i kruh svagdašnji, ali nam je ipak najvažnije konačno opraštanje.

Ne uvedi nas u napast

Molba u Očenašu glasi: ‘I ne uvedi nas u napast.’ Što je to napast? Kažimo to praktično. Za dijabetičare je napast čokolada, za mnoge ljude napast je cigareta, za muškarce su napast lijepe žene, za žene su napast lijepi muškarci. Takvih i sličnih napasti ima svaki dan. Ali ima mnogo opasnijih napasti. U svijetu se događa toliko stvari koje ne razumijemo, tako da možemo upasti u napast da je sve u svijetu besmisleno. U svijetu se toliko laže, toliko se toga iskrivljuje, da nas to može dovesti u napast da uopće nema istine. U svijetu ima toliko bijede, gladi, bolesti, prirodnih katastrofa, tako da možemo zapasti u napast da kažemo nema Boga koji se brine za ovaj svijet.

U mnoge napasti može zapasti i naša vjera. Isus kaže: ‘Blago onome tko se ne sablazni nada mnom.’ Potom kaže: ‘Mnogi vjeruju, ali u vrijeme napasti otpadnu.’ Znamo da mnoge napasti dolaze iz našeg tijela, zato Pavao kaže da se ‘duh mora boriti protiv tijela’. Mnoge napasti dolaze i od sotone. Ostavimo postrani teološku raspravu o tome je li sotona osobno biće ili je to samo pojava svekolikog zla. Za Isusa je on osobno bio zlo, koji kao neprijatelj sije kukolj u Judino srce, koji pokušava Petra i apostole rešetati kao pšenicu, koji iz čovjekova srca čupa riječ Božju i za koga apostol Petar kaže da ‘obilazi okolo kao ričući lav tražeći koga da proždre’.

Mi kažemo Bogu: ‘Ne uvedi nas u napast.’ Međutim, može li nas Bog uvesti u napast? Napast je navođenje na zlo, a to Bog ne može učiniti jer tada ne bi bio više Bog ljubavi nego neprijatelj. Apostol Jakov kaže to izričito: ‘Bog ne može biti napastovan na zlo, a ni sam nikoga ne napastuje.’ Ipak nas Bog može staviti na kušnju, ali to nije zavođenje na zlo, nego stavljanje čovjeka u priliku da se učvrsti u svojoj vjeri i dobroti. U Bibliji vidimo kako je Bog Abrahamovu vjeru stavio na kušnju. Judita u Bibliji kaže: ‘Zahvalimo Bogu što nas je stavio na kušnju kako je iskušavao i očeve naše.’ Bog iskušava one koji su mu blizu. U jednom se psalmu kaže: ‘Iskušavao si nas Bože teško, iskušavao si nas ognjem kao srebro.’ Ta misao o Božjem iskušavanju toliko je prožela židovsku misao, da je pobožni Židov i sam molio: ‘Ispitaj me Jahve, iskušaj me, istraži mi srce i bubrege.’ Ali mi ne moramo moliti Boga da nas oslobodi od tih kušnji, naprotiv, trebamo im se radovati. Apostol Jakov kaže: ‘Smatrajte potpunom radoš­ću moja braćo kad upadnete u različite kušnje, znajući da kušnja vaše vjere rađa postojanoš­ću.’

Što dakle kaže molba ‘ne uvedi nas u napast’? To je malo neobično aramejsko izražavanje, koje ne znači da nas Bog može dovesti u napast, nego zapravo znači: Ne daj da dođemo u napast u kojoj bismo sagriješili i tebe izdali. U privatnoj molitvi mogli bismo nadodati: Bože, čuvaj nas od svega što nas može dovesti u napast; pročisti nam fantaziju koja nas najviše dovodi u napast, pročisti naš razum, misli, volju, osjećaje, srce i tijelo.

Ima bibličara koji misle da se ta molitva odnosi na zadnje vrijeme, kad bude svršetak svijeta. Tada će biti velika eshatološka kušnja koja je u Novom zavjetu ocrtana sasvim crno, kao vrijeme potresa, gladi, kao nastup lažnih proroka, kao vrijeme velikog zavođenja i velike napasti, tako da Evanđelist Marko kaže: ‘Kad se to vrijeme ne bi skratilo, nitko se spasiti ne bi mogao.’ Te su napasti zadnjeg vremena sigurno uključene u tu molitvu, ali se ipak prvenstveno misli na napasti našeg vremena.

Izbavi nas od zla

Zadnja molba u Očenašu glasi: ‘Izbavi nas od zla.’ Mnogo se raspravljalo o tom je li to posebna molba ili je samo komentar molbe ‘ne uvedi nas u napast’. Sama konstrukcija rečenice kao da nas navodi na to da to nije posebna molitva, nego samo komentar, jer se kaže: ‘Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.’ Može se, ipak, smatrati da je to posebna molitva.

Što molimo kad kažemo ‘izbavi nas od zla’? Zala ima različitih: duhovnih, moralnih, fizičkih zala. Kad mi kažemo ‘izbavi nas od zla’, molimo najprije da nas Bog izbavi od duhovne tame i neznanja, od lijenosti i mlakosti u duhovnom životu. Molimo, također, da nas izbavi od čaranja, zablude i krivovjerja. Ali mi molimo i da nas izbavi i od moralnog zla, da nam grijeh iščupa iz srca i da nam ga oprosti. Molimo također da nas izbavi i od fizičkog zla. Zlo je prometni udes ili udes na poslu, zlo je i požar, zemljotres i poplava, zlo je i pasti u ruke neprijatelja, zlo je i sve ono što nam može fizički naškoditi. Ako već molimo za svakidašnji kruh i ako ta molba nije profana, zašto se ne bismo mogli moliti i da budemo sačuvani i od fizičkog zla.

Tom molitvom mi zapravo kažemo Bogu: Naš je čitav ljudski svijet okružen zlom; svuda je oko nas zlo i nasilje i nitko to ne sprječava. Kao da zlo pobjeđuje. Zato kažemo: Oslobodi nas, Bože, od nasilja, oslobodi nas svake sile i moći. Samo u tebi vidimo nadu. Usprkos svemu mi vjerujemo da ti imaš moć, da se u tebe možemo pouzdati, da ćeš nas uvesti u otkupljeni svijet. Jer ti si porijeklo svijeta, ti si cilj prema kojem sve teče, jer je i ovaj čas u tvojoj ruci koja ga je odredila i koja ga oblikuje.

Naravno, kao i uvijek u svim tumačenjima, i ovdje se susrećemo s nekim posebnim mišljenjem. Neki pod ovim misle da se pod zlom, od koga molimo da nas Bog oslobodi, krije zao čovjek. Neki misle da se radi o svakoj zloj situaciji, a neki misle da je to zlo isključivo sotona ili demon. Neki opet tu misle da se tu ne misli ni na zla čovjeka, ni na zlu situaciju, ni na demona, nego je to zlo naše zle misli i naši zli nagoni. Ali ta je rasprava sasvim suvišna, jer se očito misli na oslobođenje od svakoga zla. Dakako, u prvom redu od onoga koje je najveće zlo, a to je grijeh. Sigurno je to molitva Bogu da nam pomogne u svim kušnjama koje nas mogu zadesiti počevši od napasti pa do bolesti. To je zapravo molba Bogu da nas nikada ne ostavi same jer smo slabi i trebamo njegovu pomoć.

I tako je završen Očenaš. Međutim, rano je krš­ćanstvo vrlo rano dalo toj molitvi jedan pečat. Taj pečat glasi: ‘Jer tvoje je kraljevstvo, slava i moć u vjekove’. Tu doksologiju susrećemo u ranom krš­ćanskom spisu Didache (grč. Διδαχή). Vrlo je sličan završetku židovskih molitava pa nije nikakvo čudo da ga je prva krš­ćanska zajednica dodala kao neki pečat Isusovoj molitvi. Danas je upotrebljavamo u liturgiji i privatnim molitvama. Riječi ne trebaju nekog posebnog tumačenja jer su same po sebi jasne. ‘Tvoje je kraljevstvo’, znači da je Bog Gospodar neba i zemlje. ‘Tvoja je snaga’, znači ti si stvorio svijet i vodiš njegov razvoj od početka do preobrazbe. ‘Tvoja je slava’, znači da si tako uzvišen i veličanstven da mi to našom siromašnom sviješ­ću jedva naslućujemo.

Tekst pok. fra Franje Mušure priredio fra Nikica Vujica

Objava Molitva Gospodnja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.