Sveto pismo kao medij

Već Markovo evanđelje koristi Stari zavjet kao medij kojim su prenesene poruke čije je ispunjenje vidljivo u evanđelju i u osobi Isusa Krista, no takvo korištenje starozavjetnih tekstova još je jasnije u Lukinu i Matejevu evanđelju.

U Lukinu evanđelju spominje se svitak Knjige Izaijine koji Isus uzima u ruke, čita njegov odlomak, a onda mu daje i aktualizirano tumačenje: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima” (Lk 4,21). Doista, cijelo Sveto pismo, kako i svaki njegov dio, predstavljaju medij i to medij kojim progovara Bog, ali i medij kojim progovaraju ljudi određenoga mjesta i vremena. Ovaj medij, prema Isusovu postupku, ima svoju nadvremensku vrijednost. Takva vrijednost Svetoga pisma kao medija svoje opravdanje ima u Bogu koji nadilazi mjesna i vremenska ograničenja. Zato će Isus kasnije u istom evanđelju i reći: „Lakše će nebo i zemlja proći negoli propasti i jedan potezić Zakona” (16,17), pri čemu se ne misli isključivo na zakonske tekstove Staroga zavjeta, nego na Petoknjižje kao zbirku koja je nosila skupni naziv Tora ili Zakon. Na kraju evanđelja jasno je da je Sveto pismo viđeno kao medij čiji je primarni sadržaj Isus Krist, pa čak i kad je riječ o Starom zavjetu koji je označen izrazima Zakon i Proroci. Evanđelist ondje opisuje Isusov razgovor s učenicima na putu u Emaus: „Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu” (24,27).

Evanđelje po Mateju obilato se služi Starim zavjetom kao sredstvom komunikacije. Dapače, Stari zavjet jasno navješćuje dolazak Isusov i sve što se s njime događa. Počinje to već kod navještaja Isusova rođenja kad evanđelist tumači: „Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: ‘Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!” (Mt 1,22-23). Na kraju evanđelja i sam će Isus reći: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (28,20). Tako riječi starozavjetnoga proroka uokviruju cijelo evanđelje i daju mu značenje. Stari zavjet korišten je kao medij koji otvara put evanđelju.

Ivanovo evanđelje poziva se na Sveto pismo kao na medij kojim se dokazuje istina o Isusu Kristu. Tako Isus kaže: „Vi istražujete Pisma jer mislite po njima imati život vječni. I ona svjedoče za mene, a vi ipak nećete da dođete k meni da život imate” (Iv 5,39). Vidljivo je iz ovoga da je u Svetom pismu kao mediju prisutna istina, no ta istina ne mora nužno biti od ljudi prihvaćena.

Poslanice kao medij

Apostol Pavao pišući poslanice služi se najprikladnijim medijem svoga doba – pismom. Pisma su tada bila pisana na papirusu i rjeđe na pergameni. Vrlo lako su se prenosila i stizala do najudaljenijih krajeva tada poznatoga svijeta. Pavao se nije ustručavao služiti svim sredstvima ne bi li prenio poruku o Isusu Kristu i poruku Isusa Krista.

Pisma su se kao medij vrlo lako prenosila i stizala do najudaljenijih krajeva tada poznatoga svijeta. Pavao se nije ustručavao služiti svim sredstvima ne bi li prenio poruku o Isusu Kristu i poruku Isusa Krista

Apostol se pritom služi uobičajenim načinom pisanja pisama toga doba. Svako pismo započinje uvodnim predstavljanjem i pozdravom. Obično je na početku svakoga pisma pisalo tko ga piše, kome je pismo upućeno te pozdrav. Tako je Pavao mogao napisati: „Pavao Crkvi Božjoj u Korintu, milost.” On doista i donosi ove elemente na početku svojih poslanica, ali ih i obogaćuje. Tako u Prvoj poslanici Korinćanima dodatno opisuje sebe samoga: „Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa” (1 Kor 1,1). Kad navodi naslovnike svoje poslanice on ovako proširuje: „Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivaju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega” (1,2). Na kraju obogaćuje i pozdrav: „Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!” (1,3).

Već iz ovoga primjera vidljivo je da Pavao slijedi običaje pisanja svoga doba jer je to jedini način kako može biti razumljiv svojim čitateljima. No on unutar toga uobičajenoga okvira dodaje i tipičan kršćanski biljeg.

Između virtualnoga i stvarnoga

Možda će zvučati iznenađujuće, no i u svijetu poslanica mogao je postojati problem virtualne „stvarnosti”, to jest problem različitoga predstavljanja neke osobe u stvarnosti i putem medija. S tim problemom susreo se Pavao. Optuživali su ga Korinćani da na jedan način postupa dok je prisutan među njima, a na drugi način kad im piše. Stoga u Drugoj poslanici Korinćanima čitamo: „Ja, Pavao, osobno vas zaklinjem blagošću i obazrivošću Kristovom – ja koji sam licem u lice među vama ‘skroman’, a nenazočan prema vama ‘odvažan’ – molim da, jednom nazočan, ne moram biti odvažan smionošću kojom se kanim osmjeliti protiv nekih što smatraju da mi po tijelu živimo… Samo da se ne bi činilo kao da vas zastrašujem poslanicama! Jer ‘poslanice su, kaže, stroge i snažne, ali tjelesna nazočnost nemoćna i riječ bezvrijedna’” (2 Kor 10,1-2.9-10). Na ove optužbe apostol odgovara: „Takav neka promisli ovo: kakvi smo nenazočni riječju u poslanicama, takvi smo i nazočni djelom” (10,11).

Važnost dosljednosti i istinitosti

Pavao prepoznaje važnost vjerodostojnosti i dosljednosti. Korinćanima je naime Pavao bio obećao da će ih pohoditi, no oni su vidjeli da Pavao nikako ne dolazi, te su mogli zaključiti da ih je prevario. Pavao stoga ljudskoj mudrosti ili tjelesnoj mudrosti suprotstavlja Božju mudrost i Božju milost (1 Kor 2,4-5; 2 Kor 1,12). Uistinu, čovjek snuje, a Bog određuje. Apostol je doista imao nakanu ponovno doći i pomoći Korinćanima da riješe svoje probleme, no nije mu bilo moguće jer su se promijenile okolnosti. Zato se trudi objasniti što se dogodilo i ukloniti nastali nesporazum (1,13-14). On ih ne bi mogao varati niti im štogod krivo obećati, jer za njih živi, oni su njegova slava (1,14). Ako su korintski kršćani njegova slava, njegova proslava, onda znači da o njima ovisi i njegov vječni život. S time se apostol ne bi kockao. Njegovom lažju palo bi u vodu sve nastojanje oko navještaja evanđelja i privođenja k vjeri, bilo bi uzaludno sve apostolovo poučavanje u Korintu jer mu više nitko ne bi vjerovao. U tome je razlog velike Pavlove želje da im objasni kako ništa nije lakomisleno i brzopleto obećao, kao da bi istovremeno mogao reći i „da” i „ne” (1,17).

Ne samo da je njegova riječ vjerodostojna nego u potvrdu njezine vjerodostojnosti on u Drugoj poslanici Korinćanima poziva i svjedoke: Silvana i Timoteja. Pavao tako gotovo pravno, kao na sudu, želi dokazati svoju vjerodostojnost, a ta pak vjerodostojnost proizlazi iz vjerodostojnosti Kristove, jer „Sin Božji, Isus Krist… nije bio ‘Da!’ i ‘Ne!’, nego u njemu bijaše ‘Da!’” (2 Kor 1,19). Isus je, dakle, samo „Da!” Time apostol želi reći da je Bog vjeran svojim obećanjima. On nije nešto bio obećao što poslije ne bi i učinio ili što neće učiniti.

Takva vjerodostojnost i istinitost potrebna je i u svakom kršćanskom služenju medijima. Kršćanin se treba služiti svim raspoloživim medijima i to treba činiti na najbolji mogući način, pri čemu mora uvijek ostaviti i kršćanski biljeg. Kršćanin i u medijima mora ostati do kraja kršćanin. Ne može se biti kršćanin, a putem društvenih mreža nekoga ocrnjivati ili ismijavati. Ne može se biti kršćanin, a putem medija širiti mržnju ili neprovjerene vijesti. Kršćanin i u medijima mora biti apostol istine.

Objava Mediji u Novom zavjetu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Danas je na tom mjestu franjevačko svetište. Smješteno je među šumama Nacionalnog parka, te nudi prekrasan pogled i duboku povezanost s prirodom. Okolne planine, među kojima Monte Penna, nude slikovite staze i nezaboravne mogućnosti izleta. Šume bogate faunom i florom predstavljaju prirodni rezervat rijetke ljepote. Okolne šume nude veliku raznolikost vrsta drveća, uključujući stabla bukve, kestena, hrasta i jele koja čine prekrasan mozaik boja i mirisa. Ova stoljetna stabla stvaraju jedinstveno okruženje, karakterizirano mirnom i sasvim posebnom atmosferom. Ljubitelji prirode i planinari danas ondje uživaju u brojnim dobro označenim stazama koje vijugaju kroz šume, nudeći priliku za istraživanje krajolika. Iz svetišta je lako doći do Monte Penne ili se posvetiti dužim izletima, poput onih šumskim stazama, a osobito hodočasničkom stazom svetoga Franje prema Rimu ili Asizu. To je mjesto na kojem je više puta boravio sveti Franjo.

Upravo je on 1213. godine susreo grofa Orlanda od Chiusija, u San Leu, u Montefeltru, koji mu je, impresioniran Franjinim propovijedanjem, želio darovati područje na brdu La Verna koje je kasnije postalo mjesto kamo će se Franjo povlačiti u osamu. Sljedećih godina Franjo sa svojom braćom ondje podiže male redovničke ćelije i kapelicu koja je voljom svetog Franje posvećena Svetoj Mariji Anđeoskoj, koja mu se ukazala u snu naznačujući mjesto i dimenzije ove prve crkve, koja je sagrađena između 1216. i 1218. godine. Valja reći da su počeci Franjina poziva vezani uz crkvicu Svete Marije Anđeoske u Asizu, takozvanu Porcijunkulu, pa ne treba čuditi da je i na ovom mjestu, koje je osobito volio, htio da prva kapela bude posvećena upravo njoj. Odlučujući poticaj izgradnji većeg samostana i nastanku svetišta dao je događaj u kojem je Franjo ondje primio na svome tijelu svete rane, što se dogodilo na ovoj planini, koju je svetac već nekoliko godina pohađao kao idealno mjesto gdje se može posvetiti molitvi i kontemplaciji. Franjin posljednji posjet planini dogodio se u kolovozu 1224. godine, jer se htio onamo povući na četrdeset dana posta i molitve u pripremi za blagdan svetog Mihaela. Boravio je na osamljenoj litici nešto dalje od kapele Svete Marije Anđeoske. Ondje je 1224., dok je bio zadubljen u molitvu, primio svete rane.

Kako bismo bolje razumjeli što se ondje dogodilo, osobito nam je dragocjen tekst koji se nalazi u Prvom životopisu sv. Franje što ga je napisao Toma Čelanski, Franjin suvremenik. Riječ je o najstarijem Franjinom životopisu koji je nastao već 1228. ili 1229. godine, a ne može mu se odreći ni povijesna i historiografska vrijednost. Ovo djelo prikazuje Franju kao čovjeka zauzeta u propovijedanju, ali donosi i njegove »tjeskobe i aspiracije«, te opisuje Franju »’napastovanog’ samoćom i osamom, naročito u posebnim i teškim momentima (1Čel 71, 91, 103)«, kako to ondje čitamo.

Tako već prilikom opisa bistrine i postojanosti Franjina duha, Toma Čelanski ovako o njemu govori: »Hoteći biti neosjetljiv za izvanjsku buku, bavio se samo Bogom… Zato je često odabirao osamljena mjesta da bi posvema mogao svoju dušu usmjeriti prema Bogu« (1Čel 71). Kad, pak, opisuje Franjinu bolest, pa govori i o tome kako je htio i u bolesti ponovno početi služiti gubavcima, Čelanski ne zaboravlja naglasiti ni to kako je ovaj svetac odlučio »izbjegavati susrete s ljudima i povući se u najzabitnija mjesta da tako, lišen svake brige i skrbi za druge, od Boga bude odijeljen samo zidom tijela« (1Čel 103).

U nizu takvih tekstova, najzanimljiviji je onaj koji započinje ovim riječima: »Jednom je blaženi i časni otac Franjo napustio mnoštvo koje se danomice oko njega pobožno skupljalo da ga čuje i vidi te potražio mjesto mira i tišinu samoće. Želio se ondje baviti Bogom i otresti prašinu, ukoliko ga se zbog općenja sa svijetom uhvatila« (1Čel 91). Ovdje nije rečeno koje je to osamljeno mjesto, no postat će jasno u nastavku – bilo je to samotište La Verna (usp. 1Čel 94).

Premda se želio ondje osamiti, Franjo se nije lišio braće. Uz njega su bili, kaže Toma Čelanski, oni »kojima je već bio poznat njegov sveti dodir s Bogom« (1Čel 91). Bila su to ona braća koja su Franju dobro poznavala i s kojima je on imao izuzetno povjerljiv odnos te im je dopuštao ući i u intimu njegova odnosa s Bogom.

Toma Čelanski objašnjava ovdje i što znači ona Franjina želja da se bavi Bogom, pa kaže da se on »neprestanom molitvom i čestom kontemplacijom na neizreciv način domogao božanske bliskosti« kako bi spoznao »što jest i što bi vječnom Kralju s obzirom na njega i na ono što je u njemu moglo biti milije« (1Čel 91). Drugim riječima, Franjo se povlačio u osamu i prepuštao molitvi i kontemplaciji, kako bi ostvario bliskost s Bogom, ne bi li dokučio što je Božja volja za njega. Ovo je osobito zanimljivo jer je cijeli događaj smješten dvije godine prije Franjine smrti (usp. 1Čel 94). Do tada je već bio osnovan Red Manje braće, papa je potvrdio Pravilo, braća su se proširila po cijelome svijetu. Moglo bi se činiti kao da je Franjo ispunio sve što je Bog od njega tražio. Pa ipak, on želi opet spoznati Božju volju za sebe.

Životopisac ne zaboravlja naglasiti niti Franjinu poniznost u traženju Božje volje jer dodaje: »Iako među savršenima bijaše najsavršeniji, od sebe je odbijao misao da je savršen. Smatrao se posve nesavršenim« (1Čel 92). Osim toga, naglašava i čistu jednostavnost i istinitu čistoću koje su potrebne da bi se iskusila Božja dobrota (usp. 1Čel 92). No, ono što se čini u cijelom opisu najvažnijim s obzirom na Franjin stav sadržano je u ovoj rečenici: »Čovjek koji je u sebi imao Duha Božjega bijaše spreman podnositi sve tjeskobe duha, pretrpjeti sve boli tijela, kako bi mu konačno bilo dano da se volja nebeskoga Oca na njemu milosrdno ispuni« (1Čel 92). Vršenje volje Božje bilo mu je važnije od svega drugoga. Toma Čelanski dalje opisuje kako Franjo s poštovanjem tri puta otvara evanđelistar te u njemu svaki put nailazi na riječi koje govore o Isusovoj muci i smrti, te shvaća da je Božja volja za njega da mora trpjeti. Ukazuje mu se potom raspeti seraf, a Franjo osjeća bol na svome tijelu, dok mu se na rukama i nogama događa nesvakidašnja preobrazba. Na mjestima gdje su Isusovi udovi bili probodeni, pojavljuju mu se ne samo znakovi rana, nego se i njegovo meso tako formira da dobiva oblik čavala. Na boku mu se otvara rana koja je do kraja njegova života pomalo krvarila.

(Izvor: Vatican News)

Objava Događaj na La Verni pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zapisano je…

Druga izgubljena knjiga koja se spominje u Starom zavjetu nazvana je Knjiga Pravednika, a spomenuta je na dva mjesta: u Knjizi o Jošui i Drugoj knjizi o Samuelu. U Knjizi o Jošui ova se izgubljena knjiga nalazi unutar opisa bitke koju su poduzeli Amorejci protiv pet kraljeva Gibeona, gdje Jošua dolazi u pomoć Gibeoncima. Gospodin mu tada kaže: „Ne boj se! Ja sam ih predao u tvoje ruke i nijedan od njih neće se održati pred tobom” (Jš 10,8). Sveti pisac nastavlja: „Onoga dana kad Jahve predade Amorejce sinovima Izraelovim, obrati se Jošua i poviče pred Izraelcima: ‘Stani, sunce, iznad Gibeona i, mjeseče, iznad dola Ajalona!’ I stade sunce i zaustavi se mjesec sve dok se nije narod osvetio neprijateljima svojim” (10,12-13). Mjesta Gibeon i Ajalon nalaze se petnaestak kilometara sjeverozapadno od Jeruzalema. Sve se zaključuje riječima: „Ne piše li to u Knjizi Pravednika?” (10,13). Premda današnja izdanja Biblije na suvremenim jezicima donose navodnike, iz samoga se hebrejskoga teksta ne može zaključiti što je točno navod iz Knjige Pravednika. Neki misle da je iz te knjige preuzet samo tekst iz prethodnoga retka, dok drugi drže da je iz nje preuzeta cijela pripovijest o ovoj bitci. Sâm naslov knjige može se prevesti dvojako. Riječ „pravednik” prevodi hebrejsku riječ jašar koja doista može imati to značenje, no mogla bi se prevesti i kao osobno ime Jašar. Ipak, i drevni grčki i latinski prijevod razumiju ovaj naslov kao Knjigu Pravednika.

U Drugoj knjizi o Samuelu opisano je kako David doznaje za smrt Šaula i njegova sina Jonatana, pa na tu vijest odgovara tužaljkom (usp. 2 Sam 1,19-27). Za ovu tužaljku rečeno je: „Zapisana je u Knjizi Pravednikovoj da je uče sinovi Judini” (2 Sam 1,18). Smrt dvojice junaka, kralja i njegova sina, dogodila se u jeku boja protiv neprijateljâ izraelskog naroda.

Čini se da je Knjiga Pravednika sadržavala zbirku pohvala i hvalospjeva junacima koji su pokazivali Božju vlast na zemlji. Ti su pjesnički tekstovi vjerojatno bili okruženi i pripovijestima o djelima ovih junaka.

Kraljevski ljetopisi

U Prvoj knjizi o Kraljevima spominje se neki spis pod naslovom Povijest Salomonova. Ondje, na kraju cijele pripovijesti o Salomonovu vladanju, kaže se: „Ostala povijest Salomonova, sve što je učinio i njegova mudrost, zar nije zapisana u knjizi Povijesti Salomonove?” (1 Kr 11,41). Mogao bi se naziv ove knjige prevesti i Ljetopisi Salomonovi ili Djela Salomonova. Očito je bila riječ o djelu koje je sadržavalo biografiju ovoga kralja, kakve su za kraljeve i u okolnim narodima izrađivali njihovi pisari. Poznati su primjerice ljetopisi asirskih kraljeva.

Nekoliko poglavlja dalje u Prvoj knjizi o Kraljevima spomenuti su i Ljetopisi kraljeva izraelskih. Na kraju pripovijesti o prvom kralju sjevernoga kraljevstva Izraela, Jeroboamu, kaže se: „Ostala povijest Jeroboamova, kako je ratovao i kraljevao, to je zapisano u knjizi Ljetopisa kraljeva izraelskih” (1 Kr 14,19). I ovaj je spis očito sadržavao službene biografije izraelskih kraljeva, to jest kraljeva kraljevstva Izrael koje će kasnije imati svoje središte u Samariji. Ova knjiga ponovno je navedena uz dovršenje opisa kraljevanja i drugih kraljeva kao što su Ela (1 Kr 16,14), Zimri (16,20), Ahazja (2 Kr 1,18) i Jeroboam II. (14,28).

Sličan ovome vjerojatno je bio i spis koji se zvao Ljetopisi kraljeva Judejskih, a spominje se na kraju pripovijedanja o kralju Roboamu koji je u Jeruzalemu naslijedio svoga oca Salomona. Slično kao i prethodni kraljevski ljetopisi vjerojatno je sadržavao službenu povijest kraljeva koji su stolovali u Jeruzalemu. Takav oblik ljetopisa obično je, na području Mezopotamije, sadržavao velika djela pojedinih kraljeva kao što su ratovi ili graditeljski radovi, a bili su tu i podaci o početku i dovršetku njihova kraljevanja. Obično se pretpostavlja da se biblijski pisac služio ovakvim ljetopisima kao izvorima za svoje tekstove, a podatke iz njih nadopunjavao je svojim tumačenjima i prosudbama, a ponekad i drugim predajama koje su do njega došle.

Ovim ljetopisima valja pribrojiti još i one koji se spominju u Knjigama Ljetopisa. Tako se ondje navode Ljetopisi kralja Davida (usp. 1 Ljet 27,24), Povijest vidioca Samuela, Povijest proroka Natana i Povijest vidioca Gada (usp. 29,29). Ovi su se spisi očito bavili Davidovim kraljevstvom. U vezi sa Salomonom u Drugoj knjizi Ljetopisa spominje se, uz Povijest proroka Natana, još i Proročka besjeda Šilonjanina Ahije i Proročka besjeda vidioca Adona (usp. 2 Ljet 9,29). Također, u Drugoj knjizi Ljetopisa spominje se Knjiga o judejskim i izraelskim kraljevima (usp. 16,11), a moguće je da je riječ o istoj knjizi nekoliko poglavlja dalje, gdje je ona nazvana Knjiga o kraljevima (usp. 24,27). Ovo nisu jedina pojavljivanja toga naziva knjige. Još je nekoliko izgubljenih spisa koji se spominju u Drugoj knjizi Ljetopisa. Povijest Hananijeva sina Jehua bavi se kraljem Jošafatom (usp. 20,34). Povijest izraelskih kraljeva spomenuta je na kraju govora o kralju Manašeu (usp. 33,18). Neki ovaj spis povezuju s Ljetopisima kraljeva izraelskih iz Prve i Druge knjige o Kraljevima, no ti se ljetopisi bave isključivo sjevernim kraljevstvom, dok se ovaj spis bavi judejskim kraljem Manašeom. Povijest Hozajeva također se bavi kraljem Manašeom (usp. 33,18). Posljednja izgubljena knjiga koja se spominje u Starom zavjetu su Tužbalice koje se spominju u vezi s kraljem Jošijom (usp. 2 Ljet 35,25), no moguće je da su one uključivale i tužaljke koje se nisu izravno odnosile na ovoga kralja.

Ostale izgubljene knjige

U Starom zavjetu spominju se još Ljetopisi u Knjizi o Esteri (usp. Est 2,23; 6,1; 10,2), koji su sadržavali djela kralja Ahasvera. Ipak, ovdje je ta knjiga spomenuta unutar pripovijesti koja se teško može smjestiti u stvaran povijesni kontekst, pa i ovi Ljetopisi teško mogu biti identificirani s nekim stvarnim kraljevskim ljetopisima.

Ljetopisi se spominju i u Knjizi o Nehemiji, gdje je riječ o povratnicima iz babilonskoga progonstva u Judeju te se kaže da su u nju bili zapisani Levijevci (usp. Neh 12,23).

Druga knjiga o Makabejcima navodi svoje izvore. Tako navodi neke „spise” koji govore o tome kako je prorok Jeremija bio sakrio obredne predmete iz jeruzalemskoga Hrama (2 Mak 2,1). Zatim spominje „spise i uspomene Nehemijine” (2,13), što bi se moglo odnositi na biblijsku Knjigu Nehemijinu. Usto se spominju „knjige o kraljevima, o prorocima i o Davidu” (2,13), pri čemu je vrlo teško odrediti o čemu je zapravo riječ. Konačno, pisac Druge knjige o Makabejcima izjavljuje da je njegovo djelo zapravo sažetak onoga što je „Jason Cirenac ocrtao u pet knjiga” (2,23).

Objava Izgubljene knjige u Starom zavjetu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ideja svetosti i posvećenja u Bibliji se pojavljuje već na samom početku gdje se kaže: „I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini” (Post 2,3). Ponovno će u Knjizi Izlaska, unutar Deset zapovijedi biti rečeno: „Sjeti se da svetkuješ dan subotnji” (Izl 20,8). Tako se vidi da postoje neka vremena koja su posvećena i sveta. To je najprije šabat, tjedni dan počinka. On je izdvojen od svih drugih dana, razlikuje se od ostalih dana time što se tada ne radi i time što je sav okrenut prema Bogu. Sva čovjekova aktivnost toga dana morala bi biti usmjerena na Boga.

Sveta mjesta

U Knjizi Izlaska vidi se da i neko mjesto može biti sveto. Kad Mojsije pase ovce svoga tasta Jitra, pa ugleda grm koji gori, a ne izgara, on iz grma čuje glas: „Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo” (Izl 3,5). Postoji, dakle, neko sveto tlo, neka sveta mjesta. Ona su označena naročitom Božjom prisutnošću i time drukčija od svih ostalih mjesta. Slično se može pročitati o gori Sinaju, kad Mojsije, nakon izlaska iz Egipta, onamo dovede Božji izabrani narod. Bog tada nalaže: „Postavi granice naokolo brda i proglasi ga svetim” (Izl 19,23). Svetost nekoga mjesta podrazumijeva neku vrstu granica uokolo toga prostora. Doista, u mnogim narodima, pa tako i među Izraelcima, ali i među narodima koji su prije njih nastanjivali Svetu zemlju, vidljivo je da se svetišta ograđuju.

Zid koji zatvara prilaz svetištu nije obrambeni zid, nego granica koja označava prestanak profanoga i početak svetoga. To pak znači da pristup unutar toga zida podrazumijeva i neke zahtjeve koji su stavljeni pred čovjeka. Mojsije tako treba izuti obuću. Obuća se izrađivala od kože, a to znači od životinjskih ostataka, što je samim time čini obredno nečistom. Odložiti obuću, značilo je odložiti obrednu nečistoću i biti čist za Boga, čist za pristup u sveto područje. Slično se odnosilo i kad su se Izraelci našli podno Sinaja. Ondje Bog nalaže Izraelcima da operu svoju odjeću, a svećenicima da oni sami budu obredno čisti (usp. Izl 19,10.22).

Svete (posvećene) osobe

Neposredno prije izlaska iz Egipta Bog traži od Izraelaca da održe sveto zborovanje (usp. Izl 12,16). Tako ovo naročito okupljanje naroda prilikom prve Pashe postaje nešto sveto. Može se reći da je zajednica naroda sveta. Vidljivo je to i kad narod dođe do Sinaja. Ondje Bog kaže Mojsiju: „Pođi k narodu i posvećuj ga danas i sutra” (Izl 19,10). Narod koji pristupa svetom mjestu sam mora biti posvećen. Unutar odredbi o prvoj Pashi nalazi se i ona prema kojoj Bogu valja posvetiti svakoga prvorođenca (usp. Izl 13,2). U pravilu, to će značiti da prvi okot životinje koja je jestiva i obredno čista mora biti žrtvovan Gospodinu. Prvi okot životinje koja se ne jede, kao što je, primjerice, slučaj s magarcima, valja otkupiti. Jednako tako, valjalo je otkupiti i prvorođence ljudi. To je ono što s Isusom čine Marija i Josip kad ga prikazuju u Hramu.

Vidljivo je iz ovoga da su sveti i cijeli narod i pojedinci u tom narodu. Među pojedincima, osim prvorođenaca, Bogu su bili posvećeni svećenici i kraljevi, a u određenoj mjeri i proroci. Ovi posvećeni pojedinci pridonose ideji svetosti svega naroda. Narod je, naime, svet ukoliko se u njegovoj sredini nalaze Bogu posvećene osobe. No, narod je svet i ukoliko ga je Bog izabrao i odvojio od svih drugih naroda. Kao što su neki dani izdvojeni od ostalih dana da budu sveti, kao što su neka mjesta izdvojena od ostalih mjesta da budu sveta, kao što su pojedine osobe izdvojene od ostalih ljudi da bi bile svete, tako je Bog izabrao izraelski narod i izdvojio ga od svih drugih naroda da bi bio Božji sveti narod. Tako u Knjizi Izlaska Bog i poziva Izraelce: (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci. 

Objava Sveti Bog i sveti narod pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U jednoj drevnoj homiliji na Veliku i svetu subotu čitamo Kristove riječi upućene staromu Adamu: „Radi tebe sam ja koji prebivam nad nebom došao na zemlju i čak pod zemlju. Radi tebe, čovjeka, postao sam kao bespomoćan čovjek ubrojen među mrtvace. Radi tebe koji si iz vrta istjeran ja sam u vrtu predan Židovima i u vrtu razapet.”

Grob u vrtu

Ivan u svome Evanđelju piše: „Na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle… polože Isusa” (Iv 19,41-42).

Valja, dakle, tražiti Gospodina uz njegov grob koji se nalazi u vrtu. Na početku Knjige Postanka čitamo: „Gospodin, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio” (Post 2,8). Nakon grijeha „istjera čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog” (3,24). Na taj način tragedija ljudskoga roda započinje grijehom koji je počinjen u vrtu, no u isto vrijeme vrt ostaje slika blaženstva za kojom čovjek kroz cijelo svoje postojanje čezne.

Ipak, nakon grijeha i izgona iz edenskoga vrta čovjek nije napušten. Prorok Izaija, u vrijeme nevolje, ohrabruje: „Jest, Gospodinu se sažalio Sion, sažalile mu se njegove razvaline. Pustaru će njegovu učiniti poput Edena, a stepu poput Vrta Gospodnjega. Klicanje i radost njim će odjekivat’, i zahvalnice i glas hvalospjeva” (Iz 51,3). Slično čitamo i kod proroka Jeremije: „Onaj što rasprši Izraela, opet ga sabire i čuva ga k’o pastir stado svoje! Jer Gospodin oslobodi Jakova, izbavi ga iz ruku jačeg od njega. I oni će, radosno kličući, na vis sionski da se naužiju dobara Gospodnjih: žita, ulja, mladog vina, janjadi i teladi, duša će im biti kao vrt navodnjen, nikad više neće ginuti” (Jer 31,10-12). Obnova se događa u svijetu koji postaje Vrt Gospodnji, novi Eden, a i svatko tko je Božji postaje poput navodnjena, plodna vrta.

Nastavljajući takvo razmišljanje, prorok Ezekiel donosi Božje riječi: „A kad vas očistim od svih bezakonja vaših, napučit ću opet vaše gradove i sagraditi razvaline; opustjela zemlja, nekoć pustinja naočigled svakom prolazniku, bit će opet obrađena. Tada će se reći: ‘Evo zemlje što bijaše pusta, a postade kao vrt edenski! Gle gradova što bijahu pusti, same razvaline i ruševine, a sada su utvrđeni i napučeni!’ I narodi oko vas koji preostanu znat će da ja, Gospodin, razvaljeno opet gradim, i što bî opustošeno, opet sadim. Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!” (Ez 36,33-36).

Gospodin je rekao i učinit će! Njegova je riječ čvrsta!

Vrt Pjesme nad pjesmama

Na Veliku subotu i za vazmenoga bdjenja nalazimo se u vrtu, uz grob gdje je pokopan izmučeni Pomazanik koji je na Veliki petak visio na križu. U vrtu smo poput Marije Magdalene i ostalih žena koje su krenule da bi još jednom iskazale poštovanje svome učitelju.

Vjernici su u vrtu koji sliči vrtu iz Pjesme nad pjesmama. Zaručnica ondje kliče: „Ustani, sjevernjače, duni, južni vjetre, duni nad vrtom mojim, neka poteku njegovi mirisi. Neka dragi moj dođe u vrt svoj, neka jede najbolje plodove u njemu” (Pj 4,16). Zaručnik pak odgovara: „Došao sam u vrt svoj, o sestro moja, nevjesto, berem smirnu svoju i balzam svoj, jedem med svoj i saće svoje, pijem vino svoje i mlijeko svoje” (Pj 5,1).

Zaručnica dodaje: „Ja spavam, ali srce moje bdî. Odjednom glas! Dragi moj mi pokuca: ‘Otvori mi, sestro moja, prijateljice moja, golubice moja, savršena moja, glava mi puna rose a kosa noćnih kapi’” (Pj 5,2).

Kad ju prijateljice njezine pitaju gdje je taj njezin dragi, ona odgovara: „Dragi je moj sišao u svoj vrt, k lijehama mirisnog bilja, da pase po vrtovima i da bere ljiljane. Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni, on pase među ljiljanima” (Pj 6,2-3).

Pjesma ljubavi zaručnice i zaručnika, u kojoj tradicija Crkva prepoznaje pjesmu ljubavi Crkve i Krista, govori o vrtu kao mjestu te ljubavi.

Na Veliku subotu vjernici su u vrtu u kojem je grob našega Zaručnika. I mi čekamo da nam pokuca, da svakome od nas kaže: „Otvori mi, glava mi je puna rose, a kosa noćnih kapi.” Bit će rana zora kad to budemo čuli. Dotad zajedno sa Zaručnicom možemo reći: „Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni.” I zajedno sa Zaručnicom možemo srcem bdjeti. Stoga je Velika subota dan bdjenja u tišini uz grob. Tko bdije uz taj grob u vrtu, postaje i svjedokom da je grob prazan.

Jutro u vrtu

A ujutro? Ujutro je u vrtu Marija Magdalena (usp. Iv 20,11-18). Traži svoga Gospodina i ne može ga naći. Netko joj prilazi, a ona misli da je vrtlar. Kad je pozove po imenu, ona shvaća: To je moj Gospodin! I ponovno se događa susret zaručnice i njezina Zaručnika, pri čemu Marija Magdalena predstavlja cijelu Crkvu.

Ovakvo čitanje Ivanova evanđelja otvara sasvim novu dimenziju za razumijevanje događaja. Vrt se ne spominje slučajno. Susret Marije i Isusa u vrtu nije slučajan. Sve to ukazuje na Pjesmu nad pjesmama koja je i u doba nastanka Novoga zavjeta bila tumačena kao pjesma o susretu Boga i njegova naroda. To pak upućuje na onaj vrt s početaka u kojem je grijeh udaljio čovjeka od Boga. To upućuje na onu početnu Božju nakanu da čovjek bude s njime u vrtu. Doista, edenski vrt zasađen je za čovjeka, da bi čovjek ondje uživao život i da bi uživao život u bliskom zajedništvu s Bogom.

Vrt u svakodnevici

Budući da su se, prema Ivanovu evanđelju, Isusova muka, smrt i uskrsnuće dogodili u vrtu, taj vrt postaje slika novoga kršćaninova života. Stoga je pred svakim vjernikom otvoren poziv da od svoga života načini ovakav vrt.

Taj vrt treba biti navodnjen molitvom i treba se rascvjetati djelima ljubavi. Tako i Bog postaje dio našega osobnoga vrta, a sâm vrt postaje sličniji edenskom vrtu. Stoga u tako navodnjavanom i rascvjetanom vrtu valja čekati! Čekajmo dok se naš Gospodin ne pojavi u našem životu! On dolazi i progovara, kao što je u vrtu razgovarao s prvim čovjekom. Oslušnimo! Riječju nas mijenja, preobražava, oživljava. Ovaj je vrt naš život. To je život koji često znači čekanje i neizvjesnost, ali život koji uvijek znači Gospodinov siguran dolazak.

Na taj način čovjekov svagdanji vrt susreta s Bogom postaje slika, ne samo onoga prošloga vrta iz kojega je čovjek istjeran zbog grijeha nego i onoga budućega vrta u koji je pozvan i u kojem će imati mogućnost vječno uživati Božju blizinu.

Uostalom, i Knjiga Otkrivenja završava podsjećanjem na vrt u kojem će biti rijeka vode života, bistra kao prozirac. S obje strane te rijeke bit će „stablo života što rodi dvanaest puta, svakog mjeseca svoj rod” (Otk 22,2).

Može se zamisliti kako ono drvo koje je izraslo u vrtu Isusove muke, to jest križ na kojem je Isus visio, postaje unutar ove simbolike drvo života koje ne ostaje bez ploda. Plod je toga stabla uskrsnuće, najprije uskrsnuće Isusovo, a onda i uskrsnuće svakoga čovjeka koji se napaja na izvorima toga stabla.

Objava Uskrs u vrtu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U tim Litanijama Josip je, između ostaloga, nazvan i pravednim. Riječ je o naslovu koji je preuzet iz evanđelja.

Pravednost u Svetom pismu

U Evanđelju po Mateju sveti Josip opisan je kao „pravedan” (Mt 1,19). U grčkom izvorniku na tom mjestu nalazimo riječ dikaios koja označava osobu koja živi visoke standarde ispravnosti, ispravnu i poštenu osobu. U grčko-rimskom svijetu to je bila osoba koja je na osobiti način svoje poštenje i pravednost dokazivala na društvenom području, ispunjavajući svoje građanske obaveze ili, ako je bila na određenom položaju u društvu, pošteno vršeći svoju javnu službu. Prema Homeru u Odiseji, pravedan je čovjek kojega obilježava gostoljubivost i strah pred božanstvima (Odiseja, 6,120), a prema Platonu i Aristotelu obilježava ga posebna pozornost prema drugim ljudima, skrb za obitelj i poštovanje prema božanstvu (Platon, Rep. 4,443; Aristotel, EN 5,1,1129a-1130a).

Novozavjetni pisci preuzimaju ovo značenje riječi „pravedan”, ali je povezuju i sa starozavjetnom idejom pravednosti koja uključuje odgovornost prema Bogu. Hebrejska riječ cadik označava pravednika koji obdržava Božje zakone i vjeran je savezu s Bogom. Apostol Pavao preuzima takvo gledanje kad kaže: „Ne, pred Bogom nisu pravedni slušatelji Zakona, nego – izvršitelji će Zakona biti opravdani” (Rim 2,13). U Pavlovu promišljanju pokazuje se ipak da u konačnici Bog opravdava, a ne vršenje Zakona. U Prvoj Ivanovoj poslanici nalazi se ova gotovo definicija pravednosti: „Tko čini pravdu, pravedan je kao što je On pravedan” (1 Iv 3,7).

Na izvorište pravednosti postavljen je time Bog koji je pravedan, a čovjek je pravedan tako što čini pravdu. Biti pravedan znači nešto činiti, činiti djela Božja.

Slično i Otkrivenje, govoreći o posljednjim vremenima, kaže: „Nepravednik neka samo i dalje čini nepravdu! Okaljan neka se i dalje kalja! Pravednik neka i dalje živi pravedno! Svet neka se i dalje posvećuje! Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!” (Otk 22,11-12). Vodi li se računa o paralelizmu, vidi se da je nepravednost poistovjećena s okaljanim životom, s nečim prljavim, dok je pravednost poistovjećena sa svetošću.

Vratimo li se Matejevu evanđelju, vidjet ćemo da se pravednost ostvaruje suradnjom Boga i čovjeka. Vidljivo je to u prispodobi o kukolju: Krist sije dobro sjeme, a to su sjeme sinovi Kraljevstva, dok su sinovi Zloga kukolj. Sinovi Kraljevstva na koncu su nazvani pravednicima koji će „zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega” (usp. Mt 13,36-43). Pravednost je u Matejevu evanđelju bitno obilježje Kraljevstva nebeskoga. Pravednost nije osobina koja bi bila vlastita čovjeku, nego je Božja, pa Isus ne dolazi zvati pravedne, nego grešnike (usp. 9,13). Njegovim djelovanjem čovjek je opravdan te postaje pravedan ne izvana, nego iznutra (usp. 23,28). Čovjekova pravednost očituje se u odnosu prema bližnjemu koji je u isto vrijeme i odnos prema Isusu Kristu, jer on kaže: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (25,37-40). Ovi pravednici bit će spašeni i primit će život vječni (usp. 13,43.49; 25,46).

Sâm je Isus jasno označen kao „pravednik”, kad ga tako naziva Pilatova žena (usp. 27,19). Jednom je to rečeno, ali je jasno da ljudi koji se mogu nazivati pravednicima takav naziv dobivaju jer nasljeduju Isusa Krista i uza nj prianjaju.

Josip kao pravednik

Što bi se onda moglo reći o svetom Josipu kao pravedniku? Ako je kao pravednik trebao vršiti Zakon, onda je trebao vršiti i onu odredbu prema kojoj je morao javno optužiti svoju zaručnicu za preljub, a ona je trebala biti usmrćena (usp. Lev 20,10; Pnz 22,22-24; Iv 8,5). On toga, međutim, ne čini. Njegova se pravednost očituje u razboritosti, strpljivosti, razumijevanju i milosrđu. On, naime, nije htio čak ni izvrgnuti Mariju sramoti, nego ju je naumio potajice otpustiti (usp. Mt 1,19). Na taj način on i dalje vrši Zakon, ali Zakon ljubavi koji je jasno postavljen u Matejevu evanđelju iznad ostalih propisa: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga” (22,39). Ovu zapovijed Isus opisuje kao „sličnu” onoj koja govori o ljubavi prema Bogu, a ta je „najveća i prva zapovijed” (22,38). O ovim dvjema zapovijedima „visi sav Zakon i Proroci” (22,40), to jest o njima ovisi cijelo Sveto pismo i bez njih se ne može razumjeti, niti imati ikakva učinka.

Josip je pravedan po svojoj poslušnosti Bogu. Nakon što mu je u snu otkriveno što mu je činiti i tko je taj koji se ima roditi (usp. 1,20-23), on „učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu” (1,24). Naizgled protiv starozavjetnoga Zakona, ali u stvarnosti u punom suglasju sa Zakonom kako ga je Bog zamislio, Josip postupa kao pravednik.

U Josipu možemo prepoznati pravednika koji sve čini kako bi izvršio svoje obaveze. On vrši svoje građanske obaveze kad ide na popis (usp. Lk 2,1-5), ali vrši i svoje vjerske obaveze kad prikazuje sina u Hramu (usp. 2,22-24). Njegov lik može biti poticaj da i sami živimo pošteno i vršimo građanske obaveze.

Tko želi uzeti svetoga Josipa za uzor, ne može izbjegavati plaćanje poreza, zakidati svoju tvrtku ili kao poslodavac svoje radnike, ne može zanemarivati potrebe društva i potrebe siromašnih. Tko želi uzeti svetoga Josipa za uzor, ne bi se smio oglušiti na poziv da i odlučivanjem putem izbora vodi brigu o svojoj domovini.

Najvažnije, tko bi htio uzeti svetoga Josipa za uzor, ne smije zaboraviti da se njegova pravednost očituje u ljubavi, razumijevanju, strpljivosti i milosrđu. To je najbolje vršenje Božje volje, jer tako činimo ono što on čini. Bog je pravedan, pa i mi budimo pravedni, to jest sveti. Sveti Josip, koji je u evanđeljima prikazan kao sporedan lik, svoju pravednost ne razglašava, kao da već unaprijed živi ono što će Isus poučavati: „Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide” (Mt 6,1).

U Godini svetoga Josipa

Dobro bi bilo u Godini svetoga Josipa vraćati se evanđeoskim tekstovima o Isusovu poočimu te promatrati njegovu pravednost. To je pravednost koja se očituje i ostvaruje milosrđem. Na taj je način pravedni sveti Josip pravi Božji učenik, a kršćani su pozvani takvu pravednost u svome životu ostvarivati. To se čini poslušnošću Božjoj volji i Božjoj riječi, prihvaćajući Božji zakon kako nam ga Isus prenosi, osobito u onoj dvostrukoj zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Takva pravednost ljubavlju nadilazi same zapovijedi Zakona. Ona prepoznaje potrebe drugih, pa je osoba spremna dati svoje imanje, svoje vrijeme i samu sebe za druge. Uostalom, u biblijskom shvaćanju pravednosti, čovjek je pravedan ako razumije da je Bog sve stvorio i da je svega stvorio dovoljno za sve ljude. Ako netko nema dovoljno, a ja imam više od njega, moja je dužnost podijeliti svoje imanje s drugim. Na taj način vršim Božju pravednost.

Kršćanin, želi li biti pravi i pravedni nasljedovatelj svetoga Josipa, trebao bi na taj način surađivati s Bogom u njegovoj pravednosti, nenavezan na svoje imanje ili na svoje vrijeme. Pravednost se ostvaruje u velikodušnosti, a velikodušnost je znak otvorena srca, srca koje je otvoreno za Boga i za čovjeka.

Objava Sveti Josip pravedni pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

On ima vlast

Na samom početku Isusova javnoga djelovanja, nakon što je u sinagogi u Nazaretu izgovorio svoju prvu propovijed i nakon što je na sebe primijenio riječi proroka Izaije o onome koji je pomazan Duhom Gospodnjim (usp. Lk 4,18), okupljeni se pitaju: „Nije li ovo sin Josipov?” (4,22), negirajući tako bilo kakvu mogućnost primjene proročkih riječi na Isusa. U isto vrijeme, time započinje niz pitanja o Isusovu identitetu.

Odmah nakon toga, Isus se nalazi u Kafarnaumu, gdje poučava i izgoni zloduha (usp. 4,31-35). Nakon toga evanđelist Luka nas izvješćuje: „Nasta opće zaprepaštenje te se među sobom razgovarahu: ‘Kakve li riječi! S vlašću i snagom zapovijeda nečistim dusima te izlaze!’” (4,36). Ovo je nedorečeni odgovor na pitanje Isusova identiteta: on ima vlast nad nečistim dusima. Sljedeći korak bio bi priznati da je ta vlast božanska. U istoj epizodi na pitanje Isusova identiteta odgovara sâm zloduh: „Znam ja tko si ti: Svetac Božji” (4,34). Time zloduh priznaje da Isus pripada božanskom svijetu i pridaje mu naslov ‘Svetac’ koji je u Starom zavjetu pridržan za Boga.

On je Sin Božji

Slično priznanje zloduha nalazimo i u nastavku. Nakon što je uz obalu Galilejskoga jezera Isus ozdravio mnoge i iz mnogih istjerao zloduhe, ti su zlodusi vikali: „Ti si Sin Božji!”, a evanđelist dodaje da su znali „da je on Krist” (4,41).

Na taj način je sasvim dopunjen odgovor na pitanje Isusova pravoga identiteta. On je Krist, a to znači Pomazanik ili Mesija, no on je istovremeno i Sin Božji.

Ovaj odgovor nalazi svoju potvrdu u Lukinoj epizodi o ozdravljenju uzetoga (usp. 5,17-26). Uzetome Isus kaže: „Čovječe, otpušteni su ti grijesi!” (5,20). To kod pismoznanaca i farizeja potiče raspravu i pitanje: „Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?” (5,21). Evo opet odgovora na pitanje identiteta: ako Isus oprašta grijehe, onda je on doista Bog. Kao znak svoje moći on i ozdravlja uzetoga, ali ozdravljenje je samo znak nečega mnogo većega – otpuštenja grijeha, jer „vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!” (5,24). Nato svi odgovaraju slaveći Boga i u strahu govoreći: „Danas vidjesmo nešto neviđeno!” (5,26). Ovo „neviđeno” sastoji se u tome da je Bog osobno pohodio svoj narod. To što je Bog poduzeo u Isusu Kristu, Mesiji i svome Sinu, neviđeno je.

On je Božji pohod

Kad je Isus došao u grad Nain, ondje uskrišava sina udovice iz Naina. Kad je mrtvac ustao i počeo govoriti „sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: ‘Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!’” (7,16). U ovome su prisutne dvije aluzije. Jedna podsjeća na događaje vezane uz proroka Iliju i proroka Elizeja. S Ilijom je vezana pripovijest o uskrišenju udovičina sina u Sarfati (usp. 1 Kr 17,17-24). Na kraju udovica priznaje: „Sada znam da si ti čovjek Božji i da je riječ Gospodnja u tvojim ustima istinita!” (17,24).

S Elizejem je vezana pripovijest o uskrišenju Šunamkina sina (usp. 2 Kr 4,32-37). Tako, u viđenju Lukina evanđelja, Isus svojim djelovanjem preuzima ulogu starozavjetnih proroka. Zato mnoštvo i zaključuje da je velik prorok ustao među njima. On, međutim, nije samo „čovjek Božji” kako je to bilo rečeno za Iliju, nego se kaže da je sâm Bog pohodio narod svoj. I u tome se prepoznaje druga aluzija i to aluzija na samo Lukino evanđelje. Na njegovu početku, u odjeljku koji govori o rođenju Ivana Krstitelja, njegov otac Zaharija izriče svoj hvalospjev: „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj!” (Lk 1,68). Taj pohod opisan je kao ostvarenje spasenja i obećanja svih proroka i kao konačno izbavljenje od svih neprijatelja (1,69-75).

Mesija posljednjih vremena

U nastavku upravo Ivan Krstitelj šalje svoje učenike Isusu da ispitaju je li on „onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?” (7,20). U židovstvu izraz „onaj koji ima doći” označava očekivanoga Mesiju.

Isus na još jedno pitanje o svome identitetu odgovara: „Pođite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje evanđelje” (7,22). Ove riječi podsjećaju na proročko predviđanje posljednjih vremena koje je u Isusovo doba već bilo spojeno s očekivanjem Mesijina dolaska. Isus time potvrđuje da je on Mesija.

On je Bog

Nekoliko redaka dalje, kad se Isus našao za stolom u kući nekoga farizeja, pristupila mu je neka grešnica (usp. 7,36). Farizej zaključuje: „Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica” (7,39). Isusova reakcija pokazuje kako ne samo da poznaje situaciju ove žene, nego i znade što farizej u sebi misli. Na kraju pouke, kaže ženi: „Oprošteni su ti grijesi” (7,48). Sustolnici se nato pitaju: „Tko je ovaj da i grijehe oprašta?” (7,49). Ovo je pitanje koje već u sebi sadrži odgovor. Naime, svakom je Židovu tada bilo jasno da samo Bog oprašta grijehe.

U sljedećem poglavlju nalazimo epizodu u kojoj Isus stišava oluju (usp. 8,22-25). Tada se i njegovi učenici u čudu zapitaju: „Tko li je ovaj da i vjetrovima zapovijeda i vodi, i pokoravaju mu se?” (8,25). Još jedno pitanje koje u sebi sadrži odgovor.

Samo Bog može zapovijedati vjetrovima i vodi. Ako za oproštenje grijeha nije moglo biti dokaza da su doista oprošteni, kod stišane oluje evidentno je da je stišana. Isus je doista Bog.

Konačno otkrivanje identiteta

Ovaj niz pitanja: „Tko je ovaj?”, nastavlja i sâm Isus onim pitanjem upućenim učenicima: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?” (9,20a). Učenici nisu bili nepripremljeni na ovo pitanje, kao što to nisu ni čitatelji Lukina evanđelja. Ono cijelo vrijeme visi u zraku. Zato Petar i odgovara: „Krist – Pomazanik Božji!” (9,20b).

Čitatelju je jasno da ovo nije potpuni odgovor. Već se u nekoliko prijašnjih primjera vidjelo da je Isus Bog ili Sin Božji. Puni odgovor stiže prilikom Isusova preobraženja (usp. Lk 9,28-36). Ondje, pred zadivljujućim prizorom, izabrani učenici čuju Očev glas: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!” (9,35). Otac predstavlja Isusa kao svoga Sina. To je puna istina o njemu. Kad je konačno razriješeno pitanje o Isusovu identitetu, učenici su ga spremni slušati. Upravo zbog toga i može početi njihov put s Isusom prema Jeruzalemu (usp. 9,51).

Ondje će se dogoditi i ono najveće čudo, čudo potpunoga predanja na križu, sve do smrti, a ujedno i čudo uskrsnuća. Ovo posljednje čudo veće je od svih prethodnih i tek u njemu možemo razumjeti i sva ostala Isusova čuda.

Objava Tko je taj? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovaj odlomak izgleda kao pojašnjenje zaziva iz molitve Oče naš: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!” I ondje se govori o Božjem praštanju i o čovjekovu praštanju.

Zabrana ‘ne sudite’ nije apsolutna zabrana svakoga prosuđivanja. Već u šestom retku ovoga poglavlja Matejeva evanđelja kršćani su pozvani da prosuđuju. Ovdje je riječ o načinu kako se sudi drugoga. Valja izbjegavati sud bez ljubavi i bez milosrđa. Ne smije se suditi bez dovoljnoga poznavanja stvari ili nepravedno, koristeći različite standarde za različite osobe.

Licemjerje i popustljivost

Odlomak podsjeća na starozavjetnu mudrost iz Knjige Sirahove: „Prosudi samog sebe prije nego sudiš, pa ćeš naći oprosta u čas Božjeg pohoda” (Sir 18,20). Stoga je jasno da se izraz ‘da ne budete suđeni’ odnosi na Božji sud nad čovjekom. Isus govori o trunu ‘u oku brata’, pa se može zaključiti da je ovdje prije svega riječ o odnosima među kršćanima koji su međusobno braća i sestre. Izraz ‘licemjer’ prevodi grčku riječ hypokrites koja je označavala glumce u tadašnjim kazalištima, to jest one koji se pretvaraju da su nešto što nisu. Licemjer je onaj koji se predstavlja boljim nego što jest. Moguće je da to čini pred drugima, no moguće je da to čini i pred samim sobom.

Temeljem ovoga teksta jasno je da kršćanin najprije mora raditi na sebi da bi uopće mogao prosuđivati kako to zahtijeva šesti redak gdje Isus kaže: „Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje.” Od drugoga stoljeća neki kršćani tumače da ‘svetinje’ i ‘biserje’ označavaju euharistiju, a ‘psi’ i ‘svinje’ nekršćane. Ipak, čini se da u Isusovu govoru ‘svetinje’ i ‘biserje’ označavaju navještaj Kraljevstva nebeskoga. Kršćani su pozvani dobro prosuditi tko je spreman primiti taj navještaj. Isus ovim riječima poziva vjernika da prije nego što počne prosuđivati druge najprije pogleda sebe, ispita svoje postupke i motivaciju svojih postupaka. Ako čini neka dobra djela, zašto ih čini? Ako ide redovito u crkvu, zašto ide? Ako uvijek i javno zastupa prave kršćanske i katoličke stavove, zašto to čini? Kad vidi neki nedostatak na drugome, neki grijeh, neku nesavršenost, kršćanin treba dobro promisliti nije li možda tvoj pogled izoštren za tu nesavršenost baš zato što je i on sam ima? Često jako dobro primjećujemo na drugima grijehe ili loše crte karaktera koje i sami imamo. Možda je ta druga osoba došla kao upozorenje čovjeku da bi mogao znati što da potraži na sebi. Čovjek si treba postaviti i pitanje je li popustljiv prema sebi samome. Ima li nekad burne reakcije prema drugima? Ako ima, treba promisliti koja bi njegova ponašanja mogla kod drugih pobuditi jednako tako burne reakcije. Isus zapravo ovim riječima kaže: „Sudi sebe, a drugome oprosti i pokaži mu milosrđe.” Ima tome i razlog: čovjek ne može znati što je u srcu druge osobe i zašto se ona ponaša tako kako se ponaša. Njezinu nutrinu u detalje poznaje samo Bog. Stoga sud valja uvijek prepustiti njemu. Kad čovjek sudi drugoga, kao da se želi izdići iznad te osobe. Tada više nije krotak, nije milosrdan i nije mirotvorac. Izgubio je blaženstvo i svoju kvalifikaciju za kraljevstvo nebesko.

O drugima vjernik, naravno, smije promišljati, pa i uočavati probleme s kojima se susreću, ali uvijek sa željom da im u ljubavi pomogne. Kad čovjek drugoga ogovara jer ga želi ocrniti, makar govorio i istinu, on ga sudi. Kad drugoga ogovara jer želi sebi na neki način olakšati, opet ga sudi. O tuđim manama i grijesima vjernik smije govoriti tek ako tako traži način kako im pomoći. U konačnici se valja sjetiti: kako mi sudimo druge, kako govorimo o drugima, tako će i nama biti suđeno na onom posljednjem sudu. Svoju vječnu sudbinu odlučujemo mi sami svojim odnosom prema drugim ljudima.

Dvojica izgubljenih sinova

U Lukinu evanđelju, izgovarajući prispodobu o izgubljenom sinu i milosrdnom ocu, Isus kršćanima za uzor milosrđa i opraštanja postavlja samoga Boga (usp. Lk 15,11-32). Ova prispodoba mogla bi se nazvati i prispodobom o dvojici izgubljenih i nađenih sinova. Počinje sve kao i prethodne prispodobe o izgubljenoj ovci i o izgubljenoj drahmi. Kao što je bilo sto ovaca i jedna izgubljena, deset drahmi i jedna izgubljena, tako su sada i ovdje dvojica sinova i jedan izgubljeni. Posebnost je ove prispodobe u naglasku na grešnosti mlađega sina koji se odao razvratu (usp. 15,13). No, taj sin prolazi i kroz proces pokajanja i obraćenja, pa se vraća (usp. 15,17-20). Unatoč svemu, za oca on nije zalutali, nego je i dalje izgubljeni sin kojega treba tražiti. Druga je posebnost pokret oca koji trči ususret i pada tome sinu oko vrata (usp. 15,20). Treća posebnost sastoji se u objašnjenju radosti: ona nastupa zbog novoga života: „Sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje” (15,24).

Drugi sin, premda je cijelo vrijeme uz oca, također se gubi. On se gubi na onaj način kako su se u Isusovo doba bili izgubili farizeji i pismoznanci jer nisu bili spremni prihvatiti Kristov milosrdni odnos prema grešnicima (usp. 15,28-30). I njemu otac iskazuje milosrđe jer ni njega ne želi izgubiti. I njemu ide ususret, razgovara s njime, nagovara ga. Milosrđe je, prema ovoj prispodobi, prije svega osoban odnos prema svakome. Nije riječ ovdje o načelima i istinama, nego o osobama kojima valja pristupiti, potrčati ususret, zagrliti ih, vratiti ih u radost.

Tako milosrđe najprije znači suosjećanje, razumijevanje i pristupanje drugome, potom pokušaj jasnoga uvida u svačiju situaciju i aktivno i ustrajno traženje, a onda i pozornost na posebnosti svake pojedine osobe. U svemu tome obiluje radost.

Papa Franjo, u svojoj buli Lice milosrđa kojom je najavio Izvanredni jubilej milosrđa 2016. godine, navodi i riječi blaženoga pape Pavla VI. koji je na zatvaranju Drugoga vatikanskog sabora rekao: „Osuda pogrešaka, da; jer to iziskuje ljubav, ništa manje no istina; ali prema osobama samo upozorenje, poštovanje i ljubav” (Lice milosrđa, 4).

Govoreći, pak, o prispodobama o izgubljenoj i nađenoj ovci, o izgubljenoj i nađenoj drahmi te o izgubljenom i nađenom sinu, papa Franjo kaže: „U prispodobama posvećenima milosrđu Isus objavljuje Božju narav kao narav Oca koji ne odustaje sve dok ne oprosti krivicu i ne svlada odbacivanje suosjećanjem i milosrđem. Poznate su nam te prispodobe, posebno tri od njih: o izgubljenoj ovci, o izgubljenoj drahmi te o ocu i dvojici sinova (usp. Lk 15,1-32). U tim prispodobama Bog je uvijek predstavljen kao pun radosti, napose kada oprašta. U njima nalazimo srž evanđelja i naše vjere, jer se milosrđe predstavlja kao snaga koja sve pobjeđuje, ispunjavajući srce ljubavlju i donoseći utjehu opraštanjem” (Lice milosrđa, 9).

Objava Radost opraštanja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poziv pred Svetim

U šestom poglavlju Knjige Izaijine prorok ima viđenje Boga koji „sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu”, a skuti njegova plašta ispunjaju Svetište (6,1). Valja ovdje zamisliti Izaiju kao svećenika koji ima pristup u unutrašnjost jeruzalemskoga Hrama i to u onu prostoriju u kojoj je stajao sedmokraki svijećnjak Menora, potom stol s izloženih dvanaest kruhova, te kadioni žrtvenik koji je stajao pred ulaskom u Svetinju nad svetinjama, gdje se čuvao Kovčeg Saveza s pločama Deset zapovijedi. Ovdje, dakle, pred tim najsvetijim prostorom izraelskoga naroda, Izaija vidi kako ni Hram kao središte svega bogoslužja ne može obuhvatiti Boga. Već ga i skuti njegovih haljina ispunjaju. Bog je mnogo veći i nadilazi svaku ljudsku predodžbu.

Uz Boga su i serafi od kojih je „svaki imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio” (6,2). Par krila kojim serafi lete označava da pripadaju u nebesku, božansku sferu. Par krila kojim pokrivaju lice označava da su neprestano u Božjoj prisutnosti, u prisutnosti onoga kojega se ne može vidjeti i na životu ostati. Doista, Bog je već Mojsiju rekao: „Ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati” (Izl 33,20). Pokazuje to i različitost anđela od Boga. Ni oni se ne mogu približiti njegovoj svetosti. Konačno, trećim parom krila serafi skrivaju „noge”. Riječ je zapravo o eufemizmu kojim se smjera na spolne organe. Naravno da se kod anđeoskih bića ne može o takvu čemu govoriti, no ovdje se želi istaknuti na čistoću i čednost koju zahtijeva Božja prisutnost. Razlozi takva ponašanja serafa jasni su i iz onoga što kliču: „Svet! Svet! Svet Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!” (Iz 6,3).

Već prva, triput ponovljena riječ, sve izriče. „Svet”, u hebrejskom kadoš, znači prije svega „izdvojen”, u smislu „drugačiji od svega što ga okružuje.” Ova starozavjetna serafska molitva koja započinje takvim trostrukim zazivom prisutna je već u židovskoj jutarnjoj molitvi za subote i blagdane. Taj usklik nastavlja molitva koja je zaključena središnjom ispoviješću vjere: „Čuj, Izraele, Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” U kršćanstvu serafski usklik pred Gospodinom, kojim se Bog priznaje triput svetim, postaje uvod također u središnji dio euharistijskoga slavlja, a to su riječi ustanovljenja Euharistije.

Pred dalekim i bliskim Bogom

Za Gospodina je rečeno da je Gospodin „nad vojskama”, što prevodi hebrejsku riječ cevaot koju je latinski jezik preuzeo kao sabaoth, a tako je ušla i u hrvatski prijevod u svetoj misi. Podsjeća nas to da Bog ne smije biti gledan samo kao nježan i milosrdan, nego i kao snažan predvodnik vojske na strani svoga izabranoga naroda, a protiv svih njegovih neprijatelja. Podsjeća to i na drevnu latinsku antifonu koja glasi: Da pacem, Domine, in diebus nostris, quia non est alius qui pugnet pro nobis, nisi tu, Deus noster (Daj mir, Gospodine, u danima našim, jer nema drugoga koji bi se borio za nas osim tebe, Bože naš). Takva slika Boga ulijeva sigurnost i daje jakost onima koji se priznaju njegovima u svim nevoljama s kojima se susreću. On se, doista, bori na našoj strani protiv svakoga zla, protiv grijeha i napasti. Serafi dodaju: „Puna je sva zemlja slave njegove!” (6,3). Sve je, dakle, u njegovoj vlasti.

Ovdje valja primijetiti da serafi stoje pred Bogom, ali o njemu kliču u trećem licu. I time izriču njegovu različitost od sebe. U židovsku molitvu ova će svijest ući tako što će se vjernici u istoj molitvi Bogu obraćati čas s „ti”, a čas s „on”. Bog je u isto vrijeme tako uzvišen, da o njemu možemo govoriti samo kao o nekome tko je daleko od nas, a opet nam je tako blizak, da mu kao prijatelju smijemo reći „ti”. Često ćemo takav postupak naći i u psalmima.

Nije izvanredan samo prizor Boga, nego i onih koji su oko njega, to jest serafa. Od njihova se glasa tresu dovratci na pragovima, a Hram se napunio dimom (6,4). Mora da je Izaija sve to promatrao širom otvorenih očiju, pun čuđenja i divljenja, svjestan ogromne provalije koja se proteže između njega i njegove grešnosti i ograničenosti s jedne strane, te Božje svetosti s druge strane. Stoga i kaže: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!” (6,5). Tipična je takva svijest za gotovo svaki poziv. I u Lukinu evanđelju čitamo kako Petar, u susretu s Gospodinom, kaže: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5,8).

Sa svojom grešnošću

Izaija je, vidjeli smo, također svjestan i svoje grešnosti i svoje ograničenosti, svoje različitosti od Boga, pa mu poput produžene ruke Božje pristupa jedan od serafa s kliještima u rukama, kojima je uzeo žeravu sa žrtvenika (Iz 6,6). Budući da je cijeli prizor smješten u Hram i to u prostoriju poznatu kao Hekal ili Svetinja, vjerojatno je to bio žar s kadionoga žrtvenika koji je stajao pred onim zastorom koji je zaklanjao pogled u Svetinju nad svetinjama. Tom je žeravom seraf dotaknuo Izaijina usta, te rekao: „Evo, usne je tvoje dotaknulo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten” (6,7). Kadioni žrtvenik bio je mjesto gdje je prinošen kad čiji je dim i miomiris ispunio svetište kao znak Božje prisutnosti. Tako i ovo doticanje usana označava Božji dodir. Izaija ne može svojim silama i svojim nastojanjem izbrisati svoju grešnost i premostiti udaljenost od Boga. Sâm Bog to čini. On pristupa Izaiji i posvećuje ga za svoju službu.

Odmah se čuje i Božji poziv: „Koga da pošaljem? Tko će nam poći?” (6,8). U sličnoj situaciji drugi Božji pozvanici odugovlače s odgovorom na poziv. Dovoljno je sjetiti se Mojsija koji nabraja razloge zašto on ne bi mogao izvesti narod iz Egipta (Izl 3 – 4) ili Jeremije koji se smatra nedoraslim (Jr 1,4-9). I mi smo sposobni izmisliti stotinu razloga zašto neko poslanje koje primimo od Boga ne bismo mogli izvršiti, no i nas on čisti i priprema, te poput Izaije možemo reći: „Evo me, mene pošalji!” (Iz 6,8).

Da bi netko bio cjelovita osoba, potrebno je da stane pred Boga u iskrenosti i jednostavnosti, da uoči njegovu svetost, da uoči koliko je on izdvojen od svega grešnoga, ali i od svega svagdanjega i običnoga, da uoči također i svoju grešnost i ograničenost. To će mu omogućiti da prihvati Božje oproštenje, a Bog će ga i osposobiti da prihvati i izvrši poslanje. Tako čovjekovo djelovanje s Bogom započinje nutarnjom promjenom, da bi tek onda postalo vidljivo izvana.

Objava Izaija i osobni integritet pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Josip Egipatski

Već u prvoj knjizi Svetoga pisma, u Knjizi Postanka, nalazimo lik Josipov. Riječ je o jednom od dvanaestorice sinova Jakovljevih, koji će biti jedan od praotaca Izraela i kojega pobliže upoznajemo kad je „kao mladić, u dobi od sedamnaest godina” čuvao stada sa svojom braćom (Post 37,2). Već tada isticao se među svojom starijom braćom naročitim darovima, što braća nisu baš najbolje prihvaćala, pa su ga i prodala u Egipat (Post 37,5-36). Nakon više godina, kada je njegovu domovinu zadesila velika glad, braća su došla u Egipat kako bi ondje nabavila hrane te su se našla pred Josipom, a da ga nisu prepoznala. Josip je u međuvremenu u Egiptu postao utjecajan, jer je Gospodin bio s njime (Post 39,2.5.21.23; 41,16.38-39). Ovaj uzvišeni položaj u Egiptu omogućio je Josipu, kojega su braća u mladosti prodala, da sada svojoj braći na mržnju uzvrati ljubavlju i praštanjem. Stoga im Josip i kaže: „Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas održi u životu… Tako niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; on me postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom zemljom egipatskom” (Post 45,5.8). Kad Jakov na kraju blagoslivlje svoje sinove, Josipu daje poseban blagoslov te u njemu vidi jakost koja je omogućena „rukom Jakog Jakovljeva, imenom Pastira, Stijene Izraela, Bogom, Ocem tvojim, koji ti pomaže, Svesilnim koji te blagoslivlje blagoslovom ozgo sa nebesa, blagoslovom ozdo iz dubina, blagoslovom iz svih prsa, iz svih utroba! Blagoslovom klasja i cvjetova, blagoslovom drevnih brda, želja vječnih brežuljaka” (Post 49,24-26). Razmišljamo li nad ovom pripoviješću o Josipu, jasna je poruka: koliko god čovjek bio mlad i koliko god njegove životne okolnosti bile teške, uvijek ima mogućnost da se istakne ljubavlju i praštanjem, uvijek ima mogućnost da na zlo odgovori dobrim. U tom slučaju može biti siguran da je Bog s njime, da je Bog na njegovoj strani i da će u Bogu moći naći jakost, blagoslov i radost.

David

Drugi značajan mladenački lik kojega pred nas postavlja Sveto pismo jest David. Poznata je pripovijest o proroku Samuelu koji je primio Božji naputak da u domu Jišajevu potraži onoga kojega je imao pomazati za kralja u Izraelu. Samuel je najprije htio pomazati najstarijega Jišajeva sina, Eliaba, no Bog mu je odgovorio: „Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu” (1 Sam 16,7). Tako su pred Samuelom prošli svi sinovi Jišajevi, dok nije pozvan najmlađi, David. Za njega sveti pisac kaže: „Bio je to rumen momak, lijepih očiju i krasna stasa” (1 Sam 16,12). Za njega je Bog Samuelu rekao: „Ustani, pomaži ga: taj je!” (1 Sam 16,13). Jasno je iz ovoga da Božje izabranje ne ovisi o godinama, o sposobnostima, o izvanjskom izgledu. Još je to jasnije ako se ima u vidu da je prethodno za kralja bio pomazan Šaul za kojega je rečeno da je bio „mlad i lijep” te da „među sinovima Izraelovim nije bilo ljepšega čovjeka do njega: za glavu bijaše viši od svega naroda” (1 Sam 9,2). Pa ipak, Šaul je zbog svojih grijeha odbačen, a David će postati uzoran kralj kojemu će biti naviješteno da će iz njegova potomstva doći Pomazanik – Mesija, to jest Krist. Svakom mladiću ili djevojci ovaj tekst može reći da Božje izabranje ne ovisi o njima, nego samo o Bogu, ali što će s tim izabranjem poslije biti, ovisi o svakome osobno. Šaul je svoje izabranje prokockao, a David se i nakon grijeha znao vratiti.

Timotej

Stoga i sveti Pavao potiče mladoga Timoteja: „Mladenačkih se strastvenosti kloni! Teži za pravednošću, vjerom, ljubavlju, mirom sa svima koji iz čista srca prizivlju Gospodina” (2 Tim 2,24). U nastavku još dodaje: „Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao, svjestan od koga si sve poučen i da od malena poznaješ Sveta pisma koja su vrsna učiniti te mudrim tebi na spasenje po vjeri, vjeri u Kristu Isusu” (2 Tim 3,14-15). Poziv je to svakome, a osobito mladima, da neprestano obnavljaju svoju vjeru u Gospodina Isusa Krista, da ga još više upoznaju čitajući Sveto pismo, da rastu u nauku koji su primili kroz vjeronauk, kako im vjera ne bi ostala na razini djece, nego da zajedno s njima raste. Samo tako moći će odgovoriti na velike izazove koje Gospodin neprestano pred nas stavlja.

Samo tako moći će svatko, poput Pavla u predvečerje njegova života, reći: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak” (2 Tim 4,6-8).

Osobno prepoznavanje Isusa

Osvrnimo se sada na tekst koji nalazimo u Evanđelju po Mateju. Za onoga koji Isusa pita kako baštiniti život vječni (Mt 19,16), ovdje je jasno rečeno da je bio mladić (19,20). Pripovijest je poznata: Isus najprije podsjeća na vršenje zapovijedi koje je mladić čuvao, pa mu Gospodin nudi da bude savršen: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom” (19,21-22). Riječ „savršen” sadrži u sebi i značenje „svršen”, „dovršen”, „upotpunjen”, mogli bismo reći „kompletiran”. Mladić će biti potpuna, kompletna osoba tek kad se oslobodi od svih svojih navezanosti, tek kad bude spreman osloboditi se svega što ga sputava, pa čak i nezdravih međuljudskih odnosa, lošega društva, da tako slobodan od svega može krenuti za Kristom.

Svi koji rade s mladima, od roditelja, preko njihovih učitelja, vjeroučitelja i drugih, moraju biti svjesni da kršćanska vjera nije u prvom redu niz naučenih istina. Kršćanska vjera nije na prvom mjestu niz dogmi koje valja znati. To jest potrebno, no još je važnije hoditi za Kristom, krenuti za njim, odvažiti se na avanturu nasljedovanja njegovih stopa. Tek to daje smisao dogmi, nauku, ispovijesti vjere. Potrebno je najprije osobno upoznati Gospodina, biti s njime, putovati s njime.

Kad u Ivanovu evanđelju Isus poziva svoje prve učenike, oni ga pitaju: „Učitelju, gdje stanuješ?”, a on im odgovara: „Dođite i vidjet ćete.” U nastavku evanđelist izvješćuje: „Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan” (Iv 1,35-39). Na sličan način u Markovu evanđelju, kad Isus izabire dvanaestoricu učenika, evanđelist kaže: „I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati” (Mk 3,14). Obojica evanđelista naglašavaju boravak Isusovih učenika uz Učitelja. Bili su uz njega. U to je doba biti učenik značilo živjeti uz svoga učitelja. Nije to značilo samo učiti ono što on riječima naučava, nego pratiti svaku njegovu gestu, svaki postupak, svaki čin. Značilo je to gledati kako jede, kako se sprema na spavanje, što prvo učini kad ustane, kako promatra ljude, kako se prema njima ophodi, kako moli, kako žaluje i kako se raduje.

Da bi Isus bio zanimljiv mladima, moramo ga osloboditi od suhoparna nauka i omogućiti mu da bude s njima i da oni borave uz njega, da ga promatraju, da ga slijede, da hodaju uza nj, da ga prihvate kao prijatelja. To oni ponekad ne mogu sami postići nego im je potrebna naša pomoć. Tada je potrebna strpljivost i razumijevanje. Da bih mogao nekoga privesti Gospodinu, moram se najprije toj osobi i sam približiti, razumjeti je u njezinim teškoćama i neshvaćanjima, razumjeti uzroke odbijanja vjere i Crkve, pa se tek onda upustiti u djelo vraćanja, obraćanja. To pak ne smije početi riječima, nego djelima. Dođi i vidi! To treba biti poziv!

Objava Mladi u Bibliji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.