Čemu ovakav uvod? Odgovor je vrlo jednostavan: jedna od ključnih zadaća suvremene Crkve je odupiranje infiltraciji protestantskih krivovjerja i pod svaku cijenu povratak zdravoj katoličkoj tradiciji. Ovdje mislim na vraćanje potrebnoga dostojanstva svetim sakramentima, ponajprije svetoj misnoj žrtvi – izvoru i vrhuncu čitavoga kršćanskog života, te čvrsto prianjanje uz Blaženu Djevicu Mariju, nepogrešivom jamcu da ćemo ostati na putu Njezina Sina. Ako sumnjajte u ovo, pročitajte sljedeće retke koji svjedoče o dramatičnom obraćenju čovjeka koji nije bio ni svjestan kako korača putem propasti.

U Rimu se događaju zaista nevjerojatne stvari. Već sam opisao čudesno obraćenje Židova Alfonza Ratisbonnea neprijateljski raspoloženoga prema Crkvi nakon što mu se ukazala Djevica Marija. Ovoga puta ponovno ću vas povesti u okolicu Rima, gdje je Blažena Djevica Marija učinila još veće čudo svoje ljubavi: otvorila je oči jednom članu protestantske sljedbe koji je bio zadojen mržnjom prema Svetom Ocu i Katoličkoj Crkvi vrativši ga u Kristovo stado.

Bruno Cornacchiola bio je obiteljski čovjek i vozač tramvaja u Rimu. Iako kršten kao katolik i jako pobožan u ranoj mladosti, poslije će odbaciti katoličku vjeru i pristupiti Adventistima sedmoga dana. Ono što mu je nekada bilo sveto počeo je ismijavati i mrziti iz dna duše, a na poseban način štovanje euharistije, pobožnost Majci Božjoj i vjernost Papi. Iz kuće je uklonio sve svete predmete i ženi katolkinji strogo zabranio prakticiranje vjere. Mržnja prema tadašnjem papi Piju XII. otišla je tako daleko da je na jednom bodežu ispisao riječi: Smrt Papi! čekajući zgodnu priliku da ga zabode Svetom Ocu u srce. Budući da je bio jako inteligentan postao je jedan od vodećih ljudi ove sljedbe, koristeći sve sposobnosti da odvrati vjernike od Katoličke Crkve. Tako mu je u travnju 1947. povjerena zadaća da na rimskom trgu održi govor protiv Crkve, Majke Božje i Pape. Kako bi se bolje pripremio u subotu 12. travnja, zajedno s troje maloljetne djece, otišao je na periferiju Rima na mjesto Tre fontane, kako bi u miru pripremio svoj govor. Sve će se promijeniti toga dana.

Dok su se djeca igrala, Bruno je u bilježnici spremao govor. Na naslovnici svoje Biblije napisao je: „Bit će to smrt Katoličke Crkve na čelu s Papom.” U blizini je bila pećina i šuma eukaliptusa koju su nekada zasadili oci trapisti. U trenutku kada je Bruno otišao potražiti jedno od djece koje se udaljilo, Gospa se najprije ukazala četverogodišnjem Gianfrancu. Otac je pronašao sina sklopljenih ruku i zagledanoga u pećinu kako radosno ponavlja: „Lijepa Gospođa!”Otišavši do špilje da se uvjeri što dijete vidi, po povratku zatiče i djevojčicu Isolu na koljenima. Bruno biva uznemiren, misleći kako djeca igraju neku igru. Kada je pristigao sin Carlo i on se našao na koljenima s istim riječima: „Lijepa Gospođa!”Kada je iznervirani otac zagalamio i upozorio djecu da se prestanu šaliti, oni na to uopće nisu reagirali. Pokušao je i silom, ali djecu nije mogao pomaknuti. Tek tada se prestrašio! U svojoj bespomoćnosti zazvao je Božju pomoć. U tom trenutku primijetio je dvije bijele ruke kako s njegovih očiju skidaju nešto poput vela i bio je obavijen čudnim svjetlom iz kojega je izronio lik žene odjevene u zeleni ogrtač ispod kojega je bila bijela haljina opasana ružičastim pojasom. U desnoj ruci držala je Bibliju. Na koncu i Bruno pada na koljena te počinje ponavljati: „Lijepa Gospođa!”Preplavili su ga mir i radost. Tada je Gospođa progovorila: „Ja sam Djevica Otkrivenja, a Otkrivenje su Božje riječi koje također govore o meni. Progoniš me, ali krajnje je vrijeme da to prekineš. Povrati se svetoj zajednici Katoličke Crkve.”Nakon što mu je pokazala crnu svećeničku haljinu i slomljeni križ kraj njezinih nogu, rekla mu je: „Ovo je znak da će Crkva patiti i doživjeti veliki progon, a neki će napustiti svećeništvo.”Između ostaloga rekla mu je i da će proći kroz iskušenja, ali da se ne treba bojati. Zatražila je da moli krunicu svaki dan, čita Sveto pismo, što češće sudjeluje na svetoj misi, štuje Isusa u Presvetom sakramentu, redovito se ispovijeda, te moli za nevjernike i jedinstvo kršćana u jednoj Crkvi. Ujedno mu je priopćila da svoju milost obraćenja može zahvaliti pobožnosti devet prvih petaka koju je obavio dok je još bio dijete. Prije nego što je nestala, Djevica je Bruni dala neobično obećanje da će prvi svećenik koji ga pozdravi riječima: „Zdravo Marijo, sine”, biti onaj koji će mu preporučiti drugoga svećenika i taj će mu pomoći vratiti se u krilo Crkve.

Nakon ukazanja sve je bilo drukčije i ljepše. Nekoć neuredna špilja sada je odisala neopisivim mirisom. Na pitanje djece: „Tko je bila ta lijepa Gospođa?”otac im je odgovorio: „Bila je to Majka Božja! Sve ću vam reći kasnije.”Nakon ukazanja Bruno je odveo djecu do obližnje crkve gdje je pogubljen sv. Pavao. Pokazao je djeci tabernakul i rekao: „Lijepa Gospođa mi je rekla da je Isus ovdje. Ranije sam vam rekao da ne vjerujete. Sada znamo da je Isus tamo.”Nakon danâ provedenih u zabrinutosti i tjeskobi konačno se sve obistinilo kako je rekla Djevica Marija. Najprije je sreo svećenika koji ga je pozdravio kako je obećano. On ga je uputio na drugoga koji je cijelu obitelj pripremio za povratak u Katoličku Crkvu. Na audijenciji 9. listopada 1949. Bruno je susreo Svetog Oca. Predao mu je svoju protestantsku Bibliju s riječima: „Ovo je protestantska Biblija koju sam pogrešno tumačio i tako sam ubio mnoge ljudske duše.”Zatim je papi predao bodež i sa suzama priznao: „Molim za oprost, jer sam ovim bodežom planirao napad na Njegovu svetost.”Sveti Otac ga je blagoslovio i odvratio sa smiješkom: „Dragi sine, na taj bi način dao Crkvi novog mučenika, a za Krista još jednu pobjedu ljubavi. Najbolje oproštenje je pokajanje!”

Tijekom sljedećega razdoblja Bruno je kod špilje imao još dvadeset i osam ukazanja. Neumorno je molio svetu krunicu, a svaki slobodni trenutak koristio bi pohitati do omiljenoga mjesta koje je promijenilo njegov život i ondje je molio satima. Jedna od zanimljivosti ovoga ukazanja je u tome da je Djevica Marija vidiocu Bruni, tri godine prije nego što je Papa Pio XII. 1950. proglasio dogmu Marijina uznesenja tijelom i dušom, rekla sljedeće riječi: „Moje tijelo nije istrunulo, niti je moglo istrunuti! Moj Sin i anđeli došli su da me uzmu na dan moga preminuća!”Nakon ukazanja zabilježena su brojna čudesna ozdravljenja na mjestu ukazanja. Bruno je do kraja hrabro naviještao evanđelje i 2001. godine umro na glasu svetosti. Godine 1956. briga o pećini povjerena je franjevcima konventualcima, a 1997. papa Ivan Pavao II. odobrio je službeni naziv ovom svetištu: Sveta Marija iz Trećeg tisućljeća na Tri vrela.

Objava Djevica Otkrivenja: Majka koja vraća krivovjerce u krilo Crkve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovdje se odigrala božanska intervencija posredstvom Blažene Djevice Marije, koja je neposredno utjecala na svjetovne događaje onoga vremena. O tome naravno nećete pročitati ni slova u povijesnim udžbenicima, iz razloga što onima koji pišu povijest takva se mogućnost čini posve suludom i nemogućom. Milosni događaj dogodio su u vrijeme rata između Francuske i saveza njemačkih država predvođenih Pruskom, poznat i kao Njemačko-francuski rat. Uvjeren u nepobjedivost svoje armije, francuski car Napoleon III. objavio je 19. srpnja 1870. rat Njemačkoj. Međutim, francuski porazi redali su se jedan za drugim. Na koncu će i sam car biti zarobljen zajedno s tristo tisuća svojih vojnika. Usred takve nacionalne sramote i bezizlazne situacije narod pada na koljena i započinje moliti za spas svoje domovine.

Imajući u vidu kako Bog svoja velika i čudesna djela uvijek izvodi preko onoga što je neznatno u ljudskim očima, ne treba čuditi da je izabrao jedno malo selo zvano Pontmain da u njemu sprovede svoj božanski naum. Župnik Pontmaina u ono vrijeme bio je Michel Guérin, sveti svećenik koji se poput župnika arškoga već trideset i šest godina žrtvovao za vjernike svoje male župe. Tih godina bila je potrebna velika vjera i starom svećeniku i njegovim župljanima. Najprije je u ljeto 1870. žega spalila usjeve što je prisililo ljude poklati stoku koju nisu mogli prehraniti. Nakon paklenih vrućina uslijedila je polarna zima, jedna od nezapamćenih u tom kraju. Povrh svega, trideset i osam mladića iz Pontmaina regrutirano je u vojsku. „Bog će providjeti”, govorili su usprkos svemu seljani poučeni tako od svoga župnika. Ali ipak, crv sumnje polako je prodirao u srca župljana, jer su se događaji pogoršavali iz dana u dan. S ratišta su dopirale vijesti da su u jednoj bitki mnogi vojnici stradali, među njima i mladići iz Pontmaina. Njemačke trupe već su u blizini, spremajući se ući u Bretanju. Iako je župnik tješio vjernike govoreći da će mladiće spasiti Djevica Marija kojoj su posvetili svoj život prije odlaska u rat, tjeskoba, očaj i strah polako su se uvlačili u njihova srca. Mnogi su i naglas počeli jadikovati jer ni prikazane svete mise, njihove pokore i izmoljene krunice nisu mogle spriječiti katastrofu koja nadolazi. Velečasnom Guérinu nije preostalo ništa drugo nego izvršiti čin savršene vjere i nadati se protiv svake nade. U nedjelju navečer 15. siječnja, kao i svake nedjelje nakon što je proglašena dogma Bezgrešnoga začeća BDM, župnik je otišao u crkvu zapaliti četiri svijeće od pčelinjega voska pred kipom Djevice Marije. U trenutku kada je ispružio ruku zapaliti prvu svijeću, iz pokrajnje lađe začuo je muški glas: „Ne palite, gospodine župniče. Uzalud je moliti. Nebo nas ne sluša!” Siroti svećenik bio je duboko potresen tim krikom i u njegovo srce se ušuljao neki nemir tako da nije ni zapalio svijeće. Napustio je crkvu s osjećajem boli i slabe vjere, optužujući sebe kako nije uzoran pastir svoga stada. Samo dva dana poslije dogodit će se nešto nevjerojatno. Nevine dječje oči tijekom tri puna sata gledale su Blaženu Djevicu Mariju iznad njihova sela, a sama Majka upalit će svjetlo nade.

Dana 17. siječnja 1871. dvojica dječaka Eugen i Josip Barbedette pomagali su u staji svome ocu. Iako je bila tek rana večer, Eugen na nebu primjećuje brojne zvijezde. Iznenada iznad susjedove kuće ugledao je lijepu gospođu koja mu se smiješila. Bila je odjevena u tamnoplavu haljinu posutu zvijezdama. Uzbuđeni dječak obratio se ocu, ali i susjedi koja je bila u blizini te pokazao prema nebu, ali oni nisu vidjeli ništa. Kada je isto upitao svoga brata Josipa on je uzviknuo: „Da, vidim jednu lijepu gospođu!” Ubrzo je pristigla majka. Ni ona nije vidjela ništa, ali je rekla sinovima da im se možda ukazuje Djevica Marija i da trebaju moliti. Nakon večere svi su ponovno izišli i dvojica dječaka su molili na koljenima promatrajući lijepu gospođu. U međuvremenu stigla je časna sestra iz obližnje škole. Ni ona ni drugi odrasli nisu ništa vidjeli. Kada su iz internata doveli još dvije djevojčice one su odmah povikale: „O, lijepe gospođe u plavoj haljini sa zlatnim zvijezdama!”U međuvremenu je stigao i potreseni župnik i drugi župljani. Dok su svi zajedno molili, djeca su povikala da se na Marijinu srcu pojavio crveni križ, a Njezino lice je postalo jako žalosno. Dok svi žarko mole pristiže jedan kočijaš govoreći: „Možete vi moliti, ali su Nijemci u Lavalu.” U tom trenutku između Gospina lika i krova kuće razvilo se platno na kojem su djeca pročitala riječi: „Molite, moja djeco, Bog će vas brzo uslišati. Moj Sin će se smilovati.”U tom trenutku pred Marijom se pojavio crveni križ koji je nosio krvavi Isus. Na vrhu križa velikim crvenim slovima pisalo je: ISUS KRIST. U tom trenutku Marija je objema rukama uzela križ pokazavši ga djeci, a jedna malena zvijezda zapalila je četiri svijeće oko Gospina lika, upravo kao što je to činio župnik u crkvi.

Kasno te večeri general Schmidt, zapovjednik pruske vojske koji se spremao napasti i zauzeti Laval, izjavio je sljedeće: „Ne možemo ići dalje. Pred nama je nevidljiva Gospođa koja nam priječi put.” Ubrzo nakon ovih događaja 28. siječnja 1871. potpisano je primirje, a svih trideset osam mladića iz Pontmaina, kao što je i obećao župnik, živi i zdravi su se vratili svome domu. Već 1872. mjesni biskup potvrdio je istinitost ukazanja, 1900. posvećena je nova crkva, a papa Pio X. dodijelio je crkvi 1905. status bazilike.

Objava Naša Gospa od Nade/Gospa od Križa: Majku vide samo dječje oči pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Alfonz Ratisbonne rođen je 1814. u Strasbourgu kao jedanaesto dijete u aristokratskoj židovskoj obitelji koja se bavila bankarstvom. Majku je izgubio kada mu je bilo samo četiri, a oca u šesnaestoj godini života. Najveći šok u obitelji Ratisbonne dogodio se kada je Alfonzov stariji brat Teodor, na sjednici Židovske zajednice kojom je predsjedao njegov otac, javno izjavio da se preobratio na katoličku vjeru. Poslije će postati svećenik isusovac. Ovaj događaj toliko je obilježio mladog Alfonza da je prekinuo svaki kontakt s bratom smatrajući ga odgovornim za svu obiteljsku patnju. U njemu se ujedno stvorila i neopisiva mržnja prema Katoličkoj Crkvi i svećenstvu. Kao dvadesetosmogodišnjak, godinu dana prije planiranoga vjenčanja s nećakinjom Florom i preuzimanja vođenja obiteljskoga poslovanja, odlučio je poći na putovanje Europom te na koncu posjetiti i Jeruzalem. Umjesto planiranoga odlaska u Napulj došao je u Rim. Ondje je susreo baruna Teodora de Bussiéresa, poznanika iz rodnoga grada i prijatelja njegova brata svećenika, gorljivoga katolika i širitelja pobožnosti prema čudotvornoj Marijinoj medaljici, te njegova prijatelja grofa Augusta de la Ferronaysa, također Marijina štovatelja. Grof August bit će onaj koji će tih na poseban način moliti za obraćenje mladoga Židova kojega je upoznao.

Tijekom druženja s mladim Alfonzom, primijetivši koliku je netrpeljivost gajio prema Katoličkoj Crkvi, spomenuta dvojica katolika ponudila su mladiću 8. siječnja 1842. neobičan izazov, rekao bih „svetu opkladu”. Rekli su mu neka sa sobom nosi čudotvornu Marijinu medaljicu, svakoga jutra recitira poznatu marijansku molitvu Memorare sv. Bernarda(hrv. Spomeni se, o predobrostiva Djevice), te će se sigurno obratiti i postati katolikom. Samouvjereni mladić, kako bi se narugao svojim sugovornicima i uvjerio ih u besmislenost nošenja medaljice i svih molitava prihvatio je njihov prijedlog. Usput im je podrugljivo citirao tekst iz poznate Offenbachove opere Hoffmanove priče koji kaže: „Ako mi ne koristi, barem neće škoditi!” Nakon dogovora barunova kći stavila mu je medaljicu oko vrata. Idućih dana Alfonz je uistinu nosio medaljicu i izgovarao molitvu.

Tijekom posljednjega dana njegova boravka u Rimu iznenada je umro grof August i njegov prijatelj Teodor de Bussiéres zaputio se prema crkvi Sant’Andrea delle Frate kako bi organizirao ispraćaj za svoga preminulog prijatelja. Na putu prema crkvi sreo je Alfonza koji se već spremao napustiti Rim i nastaviti svoje putovanje. Odlučili su zajedno poći do crkve te se oprostiti. Kada je barun otišao kod fratara dogovoriti pojedinosti sprovoda, rekao je Alfonzu neka ga pričeka u crkvi. Bio je to trenutak koji će posve promijeniti njegov život. U crkvi mu se ukazala Blažena Djevica Marija. Kada se barun vratio u crkvu, pronašao je Alfonza na koljenima. Taj prizor natjerao mu je suze na oči.

Dirljive su Alfonzove riječi kojima je kasnije opisao ono što se dogodilo toga dana: „Hodajući crkvom približio sam se mjestu gdje se pripremala pogrebna ceremonija. Tada me obuzeo veliki nemir koji ne mogu riječima izraziti. Cijela se crkva zamračila, osim jedne kapele koja je zračila najvećim sjajem i ugledao sam Blaženu Djevicu Mariju kako stoji na oltaru živa, veličanstvena, lijepa, puna milosrđa, nalikujući svojim stavom slici utisnutoj na medaljici. Na taj prizor pao sam na koljena. Nekoliko puta s naporom sam pokušao podići pogled prema Djevici, ali poštovanje i sjaj brzo me natjerali da ga spustim. Jedva sam mogao promatrati Marijine ruke i u njima sam vidio izraz oprosta i milosrđa. U prisutnosti Presvete Djevice, iako mi nije rekla nijednu riječ, potpuno sam shvatio užas stanja u kojem sam se nalazio i ljepotu katoličke vjere. Jednom riječju, shvatio sam sve!”

Ubrzo nakon ovoga događaja Alfonz je 31. siječnja 1842. primio krštenje, potvrdu i svetu pričest po rukama kardinala Patrizija, generalnoga vikara Svete stolice. Već u veljači iste godine Vatikan je pokrenuo proces kojim je zaključeno da je Alfonzovo iznenadno obraćenje bilo istinsko čudo po zagovoru Djevice Marije. U svibnju 1842. slika Gospe od Čuda, naslikana po opisu Alfonza Ratisbonnea, izložena je na čašćenje u crkvi na mjestu ukazanja gdje stoji i danas. Nakon obraćenja Alfonz se pomirio s bratom i pomogao mu u osnivanju Sestara Naše Gospe od Siona, a već 1847. zaređen je za svećenika u Družbi Isusovoj. Želeći se u potpunosti posvetiti obraćenju onih koji nisu prihvatili Spasitelja i njegovu Presvetu Majku, uz dozvolu pape Pija IX., 1855. napustio je Družbu te se preselio se u Jeruzalem, gdje je ustanovio samostan Ecce Homo, u kojem su sestre Gospe od Siona vodile školu i sirotište za djevojčice. Godine 1860. izgradio je samostan i crkvu sv. Ivana u Ain Karemu, kao i još jedno žensko sirotište. Zajedno sa svojim sudrugovima, pod imenom Sionski oci,sve do svoje smrti 1884. neumorno je radio na obraćenju Židova i muslimana na katoličku vjeru.

U crkvi Sant’ Andrea delle Frate, na oltaru Gospe od Čuda, svoju prvu svetu misu slavio je 29. travnja 1918. sv. Maksimilijan Kolbe.

Objava Naša Gospa od Čuda: Snaga čudotvorne Gospine medaljice pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rodio se u mjestu Parzham, kao pretposljednji od dvanaestoro djece u pobožnoj obitelji bavarskih seljaka. U dobi od 16 godina ostao je siroče. Odrastao je u zdravom katoličkom duhu sudjelujući u brojnim pučkim pobožnostima. Životopisci vele da je poznavao sve crk­ve i svetišta u okruženju i još kao dijete prevaljivao je dugački put da sudjeluje na svetoj misi.

Iako je po bavarskoj tradiciji – kao najmlađi sin u obitelji – trebao baštiniti obiteljsku kuću i nastaviti raditi na zemlji, on u dobi od 30 godina ulazi u samostan kapucina u Altöttingu sa željom da bude časni brat. Konrad se po naravi nije razbacivao riječima, nego je volio tišinu i samozatajni rad. Već prije ulaska u samostan od Gospodina je jedino molio da u samostanu dobije službu u kojoj neće trebati biti u kontaktu s drugima. No, Bog u svojoj providnosti ponekad se našali s ljudskom sudbinom i daruje nam upravo ono od čega bježimo. Tako je i brat Konrad u samostanu upravo dobio ono što je najmanje želio: biti vratar i svakoga dana susretati ljude i biti dio njihovog života. Taj križ koji je s ljubavlju prihvatio bio je put kojim je dosegnuo svetost.

Desetljećima je strpljivo i s ljubavlju primao hodočasnike i siromahe na vratima samostana Sv. Ane u Altöttingu. Očevici svjedoče kako ga nitko nije vidio neraspoloženog i ljutoga. Za svakoga tko je pokucao na vrata samostana našlo se uvijek nešto. I korica kruha za siromaha i lijepa riječ koja je iz usta brata Konrada nevoljnima i ojađenima bila kao melem za dušu.

Možda će dvije posve jednostavne zgode iz njegovog života najbolje opisati kako čovjeku koji je posve uronio u Božje otajstvo i najmanje stvari mogu donijeti najveću radost. Životopis ovoga sveca pripovijeda kako je jednoga dana, čudeći se kako ništa ne traži za sebe, otac gvardijan upitao brata Konrada ima li on kakvu želju. Neobični redovnik je imao samo dvije: molio je poglavara za dozvolu da oko podne može otići do Marijine kapelice u crk­vi udaljene od porte desetak metara kako bi pozdravio nebesku Majku i druga želja: ako je moguće da mu se iz porte, naslonjene na zid crk­ve, probije mali otvor kako bi svakoga trenutka mogao gledati Isusa u svetohraništu! Gvardijan mu je sa smiješkom ispunio obje „molbe”! I danas kada dođete u ovaj samostan vidjet ćete sobicu brata Konrada i otvor na zidu kroz koji se vidi unutrašnjost crk­ve.

U jednom pismu svome prijatelju Konrad piše riječi koje ocrtavaju svu ljepotu njegove duše: „Moj život je Boga ljubiti, trpjeti te u zanosu i molitvama diviti se ljubavi koju Bog pokazuje nama, bijednim stvorenjima. Njegova ljubav nema kraja. U mojim obavezama ne postoji ništa što me odvaja od jedinstva s Bogom. Križ je moja knjiga. Dovoljno mi je pogledati u njega da znam što trebam činiti.”

Velikani svetosti nisu veliki samo u životu, nego i u trenutku smrti. Takav je bio i brat Konrad. Kada su ga na samrtnoj postelji pitali kako mu je, sa smiješkom i nekom svetačkom ironijom je odgovorio: Kako ću biti? Onako kako Bog hoće!

Iscrpljen od molitve i rada blago je u Gospodinu preminuo godine 1894. Iako je zbog rata dokumentacija o njegovom svetačkom liku u Rim poslana tek 1919. godine postupak njegove kanonizacije bio je veoma brz. Papa Pio XI. ga je 1930. proglasio blaženim, a od istog pape je 1934. uvršten i u popis svetaca Katoličke crk­ve.

Objava Sveti Konrad iz Parzhama: Križ – jedina knjiga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poticaj za uvodne rečenice dobio sam razmišljajući o nedavnom hodočašću u jedno posve nepoznato marijansko svetište u Francuskoj. Nekada je živjelo punim plućima i u njemu su se događala tolika čudesna ozdravljenja i tekle rijeke božanske milosti po rukama Blažene Djevice Marije. Danas je, međutim, zahvaljujući duhu bezbožnoga liberalnog prosvjetiteljstva, koji je odavno preplavio Francusku tek samo blijeda slika milosne oaze gdje je nekoć bujao bogat vjerski život i katolička marijanska pobožnost. Ujedno, ovo svetište je nekako ostalo u sjeni onoga daleko poznatijega u Lourdesu od kojega je udaljeno šezdesetak kilometara, te mnogi za njega nisu nikada ni čuli niti ga posjetili iako ima dužu povijest i tradiciju. Radi se o Gospinu svetištu u francuskom mjestašcu Garaison. Samo mjesto dobilo je ime upravo u vremenu ukazanja Blažene Djevice Marije i brojnih ozdravljenja koja su se tamo događala. Naime na lokalnom dijalektu riječ garaison (francuski guérison) znači zdravlje. Ukratko ću ispričati što se to dogodilo u ovom mjestašcu na jugu Francuske.

Godine Gospodnje 1515. Blažena Djevica Marija ukazala se tri puta u blizini jednoga izvora mladoj pastirici imenom Anglèse de Sagazan. Nakon prvoga ukazanja dvanaestogodišnja djevojčica odmah se povjerila svome ocu, a on je sve ispričao rodbini i susjedima. Iako su svi koji su čuli vijest o čudesnom ukazanju bili jako sumnjičavi ipak su, neki iz znatiželje a neki i po Božjem nadahnuću, došli kod izvora kada je djevojčica ponovno trebala vidjeti Djevicu Mariju. Tada su svi nazočni čuli Marijin glas, ali ju nitko osim same vidjelice nije mogao vidjeti. Djevica se ukazala u veličanstvenoj dugoj bijeloj haljini, ozbiljnog ali dražesnoga izgleda lica. Vijest o ovom izvanrednom događaju, kako to inače biva tijekom ukazanja Djevice Marije, brzo se proširila onim krajem. Ljudi su hrlili na čudesni izvor noseći svečane barjake i pjevajući Gospine pjesme. Ubrzo je kraj izvora podignut i veliki križ. Djevica je preko djevojčice prenijela jednostavne poruke: „Ovdje izlijevam svoje darove!” „Želim da mi se ovdje podigne kapelica!” i „Ne zaboravite zahvaljivati Bogu na njegovim blagoslovima!” Godine 1540. darovima zahvalnih hodočasnika podignuta je zavjetna kapela na mjestu gdje se ukazala Prečista Djevica. Ona je ostala sačuvana do današnjega dana.

Već na samom na početku ukazanja počela su se događati nevjerojatna ozdravljenja. Mnogi su izliječeni od različitih bolesti nakon što su se umili ili pili izvorsku vodu s mjesta ukazanja. O brojnim čudesnim zahvatima i ozdravljenjima koja su se dogodila u samom Garaisonu i na drugim mjestima zazivanjem Gospe od Zdravlja postoje brojni pisani dokumenti. Jedno od poznatijih je djelo koje je napisao Pierre Geoffroy, kapelan u ovom svetištu i živi svjedok brojnih čudesa i iscjeljenja. Njegova knjiga nosi naslov Čudesa naše Gospe od Garaisona. Drugo djelo nastalo je iz pera francuskoga teologa Etienne de Moliniera (1580. – 1650.). U ovom čuvenom djelu naziva Ljiljan iz doline Garaison,koje će tijekom vremena doživjeti brojna izdanja, autor je prikupio i na prekrasan način opisao čudesa i ozdravljenja koja su se događala po zagovoru Gospe od Garaisona. Od navedenih autora spomenut ću samo nekoliko primjera. Jednom prilikom u Gospino svetište došla je skupina hugenota. Bilo je to vrijeme vjerskih ratova na francuskom tlu vođenih između katolika i protestantskih hugenota. Zaslijepljeni mržnjom prema slici Djevice Marije koja je bila smještena pored čudesnoga izvora, jedan od njih htio je kopljem probosti Marijin lik. U trenutku kada je podigao ruku dogodilo se nešto nevjerojatno: njegov konj se prignuo na koljena, a zatim se i cijelim trbuhom spustio na zemlju. Životinja je iskazala štovanje Blaženoj Djevici Mariji! Vidjevši to preplašeni čovjek doživio je iznenadno obraćenje, raskajana srca odrekao se svoga krivovjerja te prihvatio katoličku vjeru. Nakon svoga obraćenja neumorno je svjedočio o trenutku milosti koji mu je posve promijenio život. Drugi događaj zbio se u gradu Toulouse. Neki osuđenik na smrt vješanjem žarko se utekao u pomoć Gospi od Garaisona. Pošteđen mu je život iz razloga što je tri puta zaredom pucalo uže kojim su ga krvnici pokušavali objesiti! Jedno pak od najpoznatijih iscjeljenja bilo je ono mladoga kralja Luja XIV. nakon što se Gospi od Zdravlja iz Garaisona zavjetovala kraljica Ana Austrijska, njegova majka.

Pape Urban VIII. i Grgur XVI. podijelili su milost oprost onima koji posjete ovo svetište. Brigu o cijelom kompleksu od 2015. preuzela je Kongregacija sv. Križa, čija je karizma obrazovanje mladih. Tako je danas u zgradi nekadašnjega samostana smještena škola i internat. Nažalost, sama crkva i čudesni izvor posjetitelju ostavljaju dojam nedovoljne brige i zapuštenosti.

Objava Naša Gospa od Zdravlja: Lječiteljica bolesnih i unesrećenih pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U večernjim satima, pri dolasku u ovo čudesno mjesto smješteno na obali jezera, kiša je konačno prestala, a na čistom nebu ukazali su se oblaci nestvarne boje i ljepote te u moju dušu unijeli osjećaj duboke zahvalnosti i mira.

Ljubazni svećenik, iako sam bio nenajavljen, omogućio mi je prenoćiti u ovoj Marijinoj oazi. A sada kratki opis ovoga, većini vjernika nepoznatoga svetišta.

Prema istraživanjima, područje današnje Aglone već od 1800 g. pr. Kr. naseljavalo je baltičko pleme Latgalijanaca, jednoga od nekoliko baltičkih plemena. Povijesni izvori svjedoče da je na području gdje se danas nalazi svetište spomenuto pleme imalo svoje bogoštovno mjesto, a prvi pisani dokument u kojem se Aglona spominje kao kršćansko središte datira iz 1263. kada se govori o tragičnoj pogibiji litvanskoga kralja Mindaugasa i dvojice njegovih sinova u ovom mjestu. Koncem 17. stoljeća, zahvaljujući jednoj poljskoj plemićkoj obitelji, u Aglonu dolaze dominikanci te podižu crkvu, samostan i školu. Ovi dobrotvori plemićkoga roda također su pomogli izgradnju sedamnaest sela u tom području s nakanom: Bogu na slavu i na blagoslov latvijskom narodu. Nažalost, prva crkva bila je veoma skromna drvena građevina koja je ubrzo nakon završetka stradala u požaru. Stoga je na zgarištu stare crkve u vremenu od 1768. do 1780. sagrađena nova, današnja bazilika u kasnom baroknom stilu posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije.

Središnji dio crkve bila je prekrasna ikona Blažene Djevice Marije iz 17. stoljeća koja se već nalazila u staroj crkvi stradaloj od požara. Od samih početaka uz ovu sliku vezana su nebrojena uslišanja, čudesna ozdravljena i razne pomoći po Marijinu zagovoru. Vjernički puk je vjerovao da Marijin lik ima čudesnu ljekovitu moć i tako je nazvana Naša čudotvorna Gospa od Aglone. Jedno od poznatijih čudesa dogodilo se u životu jednostavnoga seljaka imenom Kristaps Mateisāns koji je sa svojim sinčićem plovio čamcem jezerom Cirisu, na čijoj obali se i nalazi Marijino svetište. Iznenada se spustila velika oluja i dok je nesretni čovjek veslajući nastojao izbjeći tragediju, njegovo dijete je palo u vodu i nestalo u valovima. Vidjevši što se dogodilo, očajni čovjek počeo je glasno zazivati pomoć Gospe Aglonske. Tada se dogodilo čudo. Njegovo dijete se pojavilo na obali jezera i izvađeno od strane ondje okupljenih ljudi.

Ovaj Gospin lik koji zauzima središnje mjesto iznad glavnoga oltara bazilike u svečanoj ceremoniji se otkriva za velikih blagdana tijekom godine, a na poseban način o svetkovini Uznesenja Blažene Djevice Marije. Tada se u svetištu okupi mnoštvo hodočasnika, ne samo iz Latvije nego i okolnih zemalja. Bez sumnje ovo svetište je najvažnije duhovno središte katoličkoga naroda u Latviji.

Zanimljiva je činjenica da u nebrojenim marijanskim svetištima diljem svijeta postoje i izvori vode koji su se na čudesan način pojavili tijekom Marijinih ukazanjima ili su već ranije postojali. Ovi izvori na poseban način, Gospinom prisutnošću i njezinim zagovorom, postali su blagoslovljeni i brojnim vjernicima donosili milosti obraćenja i pomoći u različitim životnim nevoljama. Tako i u Agloni pokraj svetišta, na obali jezera, postoji izvor kojemu pobožni narod pripisuje ljekovita svojstva. Stoga svi hodočasnici koji dolaze u ovo svetište piju i umivaju se vodom s ovoga izvora tražeći božansku pomoć po zagovoru Djevice Marije.

Bazilika u Agloni bila je od 1920. do 1924. i sjedište biskupije, a nakon što je promaknuta u nadbiskupiju stalno sjedište je u glavnom gradu Rigi. Uz spomenuti Gospin lik ovu crkvu izvana krase dva zvonika visine 60 metara, a iznutra raskošne orgulje te lijepo uređene arkade i stupovi u rokoko stilu. Tijekom povijesnoga posjeta pape Ivana Pavla II. Agloni 1993. godine ispred bazilike je uređen prostrani trg koji je predviđen za svečane procesije i proslave na otvorenom. Ovoj crkvi, povodom 200. obljetnice, papa Ivan Pavao II. dodijelio je titulu manje bazilike i ona je jedina s tim naslovom u cijeloj Latviji. Bazilika je temeljito obnovljena u vremenu od 2011. do 2013. godine.

Objava Čudotvorna Gospa od Aglone: Čudotvorna Marijina ikona pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ukratko ću vam ispričati o milosnim događajima koji su se ondje zbili. U spomenutom mjestu, u radišnoj obitelji koja se bavila zemljoradnjom i mesarskim obrtom, rođena je 1899. Antonija Rädler kao četvrta djevojčica svojim roditeljima. Prije njezina rođenja pobožna majka se molila da im Gospodin podari dječaka te ga pozove da mu služi kao svećenik. „Sve moje molitve bile su uzaludne!” izjavila je majka nakon što je ponovno rođena djevojčica. Tada nije ni slutila da će nebo uslišati njezine molitve, iako na malo drukčiji način. Već od najranije dobi djevojčica je bila jako pobožna i vrijedna. U dvadesetoj godini života Antonija je teško oboljela od španjolske gripe, koja je u prvoj polovici 20. stoljeća diljem svijeta odnijela skoro sto milijuna ljudskih života. Dok je njezina majka ustrajno molila Djevicu Mariju za ozdravljenje, dogodilo se čudo: djevojci se kraj bolesničke postelje ukazala Prečista Djevica, položila na nju svoje ruke i ozdravila je!

Nakon čudesnoga događaja Antonija je od 1927. do 1936. vodila jednu od očevih mesnica koja se nalazila u mjestu Lindau. U njezinoj radnji visjela je slika Blažene Djevice Marije kojoj se posebno utjecala u molitvi. Jednoga dana u radnju su stigli službenici Gestapoa tražeći da se Marijina slika smjesta zamijeni slikom Führera. Djevojka nije htjela poslušati, a kao rezultat svega uslijedilo je nekoliko pokušaja njezina ubojstva. Poslije će posvjedočiti da je svaki put bila čudesno spašena od tajanstvenoga biciklista kojega je nazvala „anđelom čuvarom na biciklu”. Kada je jedan očev prijatelj upozorio roditelje da je djevojka u životnoj opasnosti smjesta su je vratili u obiteljsku kuću, a onda iz zahvalnosti u vrtu uredili malu Gospinu špilju koju je blagoslovio župnik 11. listopada 1936. na blagdan Majčinstva BDM. Sljedećega mjeseca, moleći u ovoj špilji, Antonija je primijetila da joj se Gospin lik nasmiješio, a u srcu je primila molitvu: Naša predraga Gospo od pobjede, bez grijeha začeta, moli za nas!

Drugo ukazanje u Wigratzbadu doživjela je djevojčica imenom Cecilija Geyer. Dana 22. veljače 1938. u jutarnjim satima Djevica Marija joj se ukazala u sjajnom oblaku. Marija je izgledala točno kao lik u Gospinoj špilji obitelji Rädler, a djevojčica se tijekom viđenja na čudesan način u duhu našla u istoj špilji. Djevica joj je uputila sljedeće riječi: Ovdje mi sagradite kapelicu. Smrvit ću glavu paklenoj zmiji svojim nogama. Ljudi će dolaziti na ovo mjesto u velikom broju i na njih ću izliti rijeke milosti. Zatim je Djevica rekla djevojčici: Sada idi i klanjaj se mome Sinu u Presvetom Sakramentu. Na odgovor djevojčice da u to vrijeme nije nigdje izloženo Presveto pred njezinim očima odjednom se pojavila buduća kapelica unutar koje se nalazio oltar s predivnom pokaznicom iz koje su izbijale sjajne zrake. Već iste godine na zemljištu obitelji Rädler sagrađena je kapelica posvećena Gospi od pobjede. Posveta kapelice trebala se održati na svetkovinu Bezgrešnoga začeća, međutim u međuvremenu je Antonija uhićena od strane nacista. Bačena je u zatvor gdje je pretrpjela brojna saslušanja i maltretiranja. Nakon više od mjesec dana provedenih u zatvoru, u noći 7. prosinca 1938. uoči proslave Bezgrešnoga začeća, djevojci se ponovno ukazala Djevica Marija i najavila da će biti oslobođena te će provesti Božić u krugu obitelji. Ujedno ju je poučila molitvi Djetetu Isusu koja se i danas moli u svetištu. Antonija je puštena na slobodu 18. prosinca iste godine i od tada se neprestano povećavao broj hodočasnika u Wigratzbadu. Godine 1940. uz dozvolu mjesnoga biskupa posvećena je kapelica Gospi na čast.

Već za života Antonija je predvidjela da će na mjestu Gospine špilje izrasti sjemenište za svećenike. To se i dogodilo 1988., tri godine prije njezine smrti, kada se Bratstvo sv. Petra nastanilo u Wigratzbadu. Godine 1990. svetu misu u ovom svetištu slavio je i tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal Joseph Ratzinger. Antonija je umrla 1991. godine, a njezin sprovod predvodio je augsburški biskup Josef Stimpfle. Nije dao službenu izjavu, ali je Antonijinu ispovjedniku rekao: „Ja znam da su ukazanja u Wigratzbadu autentična!” U svetištu je danas organizirano trajno klanjanje i neprestano se slave svete mise, a vjernici mogu pristupiti sakramentu svete ispovijedi. Svu borbu unutar Crkve najbolje opisuje sljedeća činjenica: Dekretom iz 2011. biskupija Augsburg zabranila je treće izdanje knjige o svetištu koju je napisao svećenik Alfons Sarrach. U dopisu su ukazanja u Wigratzbadu i svi čudesni događaji povezani s njima osuđeni kao legende koje samo „nanose štetu pravoj vjeri ili običajima”. Samo ću reći: Gospo od pobjede, smiluj nam se!

Objava Naša Gospa od pobjede: Sigurna pobjednica u svim nevoljama života pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Riječ je o mjestu Filipov, njemački Philippsdorf, koje se nalazi na sjeveru Češke na samoj granici sa susjednom Njemačkom. Odavno mi je bila namjera posjetiti ovaj zabačeni kutak kojemu me je vukla jedino silna želja upoznati što više marijanskih svetišta diljem svijeta. Najprije treba reći da mnoge europske granice, kakvima ih poznajemo danas, nisu bile iste u nekim ranijim vremenima. Slično je bilo i na području današnje Češke ili Bohemije, gdje su područja na sjeveru bila naseljena njemačkim stanovništvom. Tomu su danas svjedoci dvojezični nazivi ispisani na pločama kada ulazite u neko mjesto. Tako je današnje naselje Filipov osnovao još 1681. godine grof Filip od Dietrichsteina.

Po čemu je postalo poznato ovo malo mjesto za koje sigurno nikada niste ni čuli? U njemu je 1835. rođena djevojčica imenom Magdalena Kade. U ranom djetinjstvu ostala je siroče bez oca i majke. Pored te velike nevolje trpjela je također od nekoliko teških bolesti. Živjela je zajedno sa svojim bratom Josipom, njegovom ženom i petero djece koje su imali. U trideset prvoj godini života Magdalena će doživjeti nešto izvanredno. Naime, u noćnim satima 13. siječnja 1866. godine, osjećala se tako slabo da nije mogla ni govoriti. Kraj postelje je bila i njezina dobra prijateljica. Na zidu nasuprot Magdaleninoj postelji bio je okačen portret Gospe Žalosne. U četiri sata ujutro Magdalena je iznenada pozvala prijateljicu i uzbuđeno uzviknula: „Pogledaj taj sjaj. Pogledaj tu ljepotu!” Prijateljica je bacila pogled na Marijin lik, ali nije primijetila ništa posebno. Samo Magdalena je imala milost vidjeti raskoš Djevice odjevene u bijelom, sa zlatnom tijarom u njezinoj kosi. Blažena Djevica Marija je u tom trenutku pomaknula svoje usne i nježno izgovorila riječi: „Kćeri moja, sada si zdrava!” Nakon toga je iščeznula. Djevojka je istoga trena ustala s postelje shvativši da je u potpunosti ozdravila od svojih bolesti. Ovaj čudesni događaj označio je početak štovanja Pomoćnice kršćana, a ukazanje i popratna čudesa bit će kasnije priznati i od mjesnoga biskupa te odobreni od Svete stolice.

Nakon što se poput požara proširila vijest o ukazanju i čudesnom ozdravljenju bolesne djevojke, narod onoga kraja hrlio je vidjeti i iskazati štovanje milosnom liku Gospe Žalosne. Iste 1866. godine dogodila su se brojna čudesna ozdravljenja. Jedno od njih posebno je dirljivo. Naime, u mjestu Kathenhof jednom bolesnom djetetu liječnici su trebali amputirati obje noge kako bi mu spasili život. Uplakana majka umotala je nožice svoga bolesnog djeteta komadićem tkanine kojim je dotaknut čudotvorni lik Gospe Žalosne. Dijete je istoga trena osjetilo žarku toplinu u nogama i nakon tri dana u potpunosti ozdravilo. Ozdravljeni dječak poslije će postati svećenik misionar u Družbi Božje Riječi u Nizozemskoj. Tamošnji svećenik u župnoj kronici je zabilježio da je samo 1866. po zagovoru Djevice Marije iz Filipova zabilježeno 11 slučajeva čudesnih ozdravljenja i primljenih milosti. Već iste godine mjesni biskup osnovao je komisiju kojoj je povjerena zadaća provjeriti sve milosne događaje. Nakon što su ispitani svjedoci i prikupljena svjedočanstva, biskup je priznao nadnaravno podrijetlo svih događaja odobrivši štovanje Pomoćnice kršćana.U vremenu od 1870. do 1885. sagrađena je crkva u novoromaničkom stilu koju je papa Leon XIII. 1885. uzdigao na čast manje bazilike te posvetio Mariji Pomoćnici kršćana. Vidjelica Magdalena umrla je i pokopana s crkvenim počastima 10. prosinca 1905. Još za života prodala je sve što je posjedovala i sav novac namijenila gradnji crkve u svetištu.

Ovo svetište ostat će mi trajno u lijepom sjećanju zbog jedinstvenoga načina posjeta i molitve: Ne mogavši ući unutra u zaključanu crkvu, kroz ključaonicu masivnih crkvenih vrata promatrao sam divni lik Pomoćnice kršćana i molitvom joj se utekao za pomoć na putu života.

Objava Nebeska Pomoćnica bolesnih i nevoljnih pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Terezijinim venama je kolala krv ponosnih stanovnika Kastilje, koji su se poput lavova protiv Maura borili za svoju vjeru. U njezinu karakteru je bila duboka strast i spremnost učiniti velike stvari. Put od djetinjstva, kada je oduševljeno slušala priče o mučenicima, preko mladenačkih slabosti i uživanja u vlastitoj ljepoti doveo ju je konačno u dobi od devetnaest godina do odluke za samostanski život u Avili. O sebi će napisati što ju je očuvalo pred zamamnim životom u svijetu: „Strah od gubitka moje časti bio je mnogo veći od straha pred Bogom. Zacijelo, ovaj strah za moj dobar glas bio je tako duboko u meni da me je sačuvao da u potpunosti ne izgubim svoju čast.”

U početku je bila gorljiva redovnica, ali je to oduševljenje s vremenom splasnulo. Postala je mlaka jer su i redovnička pravila bila veoma labava. Druženje sa svijetom je nastavljeno. Kasnije će o svojoj nutarnjoj podijeljenosti napisati: „Čini mi se da sam u to vrijeme htjela ujediniti dvije tako među sobom suprotstavljene i nepomirljive stvari kao što su duhovni život i tjelesne radosti, užitci i razgovori. Ako sam se predavala svjetovnim užicima, mučilo me sjećanje na ono što sam dužna Bogu; ako sam se bavila Bogom, mira mi nisu davale svjetovne sklonosti.”

Ova podijeljenost rezultirala je teškom bolešću. Na koncu je ostala posve uzeta i ležala kao mrtva tri dana. Kada su već kopali njezin grob probudila se četvrtoga dana i za dlaku izbjegla sudbini da je živu ne zakopaju. Nakon ove bolesti došao je veliki zaokret. Sama je napisala kasnije: „Život koji sam vodila do sada bio je moj život. Ono što započinje sada je Božji život u meni.” Protiv njezine volje su se počele događati neobične stvari. Primila je nadnaravne darove prema kojima je uvijek bila oprezna i ponizna. O jednom teologu koji je bio veliki protivnik svih privatnih objava rekla je: „Imala sam posebno poštovanje prema muškarcima koji imaju takve stavove. Mislila sam, naime, kada bih bila obmanuta, takvi bi me sigurnije mogli osloboditi od toga nego drugi.” Unatoč njezinoj poniznosti, protiv Terezije su se pobunile i njezine sestre i mnogi crkveni ljudi optužujući je da njezine objave ne dolaze od Boga nego od đavla. Ipak bilo je i onih koji su joj vjerovali, poput Petra Alkantarskog i Ivana od Križa kojem će biti i kćerka i majka pomažući mu u reformi muškoga ogranka karmelićana.

Međutim, sama svetica je nadnaravne darove uvijek smatrala sporednim stvarima i nije ih smatrala vrjednijima od obične molitve jednostavnoga kršćanina. Ovo treba naglasiti i danas kada posvuda, pa i unutar Crkve, mistični fenomeni privlače silnu radoznalost prema onome što je neobično i senzacionalno. Srž mistike nije zapravo ni u čemu drugom nego u nastojanju ljudsku volju posve ujediniti s božanskom. O tome Terezija piše u svojim spisima: „Najviši stupanj savršenstva ne očituje se u stanju ushita niti u vizijama, nego u takvoj suobličenosti naše volje s božanskom voljom da sve što prepoznajemo kao Njegovu volju prigrlimo našom voljom te da možemo također radosno prihvatiti ono što je gorko i bolno što želi Njegovo Veličanstvo na isti način kao i ono što je ugodno.”

Kod mistike Terezije Avilske pronalazimo predivan spoj kontemplacije i akcije. Ona veli: „Ne ustručavaj se, kada vidiš nekog bolesnika kojemu možeš olakšati muke, prekinuti svoje razmatranje i donijeti mu olakšanje.” Bila je ispunjena i žarom za spasenje duša te piše: „Kada bih mogla doprinijeti da se više Boga ljubi i slavi, makar i od jedne jedine duše i samo za jedan trenutak! To bih držala vrjednijim više nego da sama dođem u posjed nebeske slave.”

Nutarnja borba u prvom dijelu njezina života bila je samo uvertira za strašnu borbu u drugom dijelu života koju je morala voditi s crkvenim strukturama u reformi Reda. Vidjevši posljedice mlakosti u samostanima, rekla je: „Bolje je za roditelje da udaju svoje kćeri, nego da im dopuste ući u samostane bez strogih pravila.” Doživjela je progonstva, prijetnje, ogovaranja, optužena za herezu, zatvorena kao prevarantica, pisma joj zaplijenjena, oduzete joj ovlasti, ali sve je to izdržala snagom vjere. Kako je to uspjela svjedoče njezine riječi: „Sama želim da moj život bude uronjen u najveće patnje i progonstva.” Neprestano je bila na putovanjima i do konca života uspjela je osnovati 17 ženskih i 15 muških samostana bosonogih karmelićana. Njezini duhovni spisi su remek-djela kršćanske duhovnosti.

Objava Terezija Avilska – Žena lavljega srca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uvodne riječi čine mi se prikladnim opisati djelo sv. Maksimilijana Marije Kolbea, najvećega među suvremenim svecima. Sjećam se kako smo tijekom studija često slušali o Dietrichu Bonhoefferu, njemačkom protestantskom teologu koji je osnovao svoju Crkvu te boreći se protiv Hitlerova režima završio svoj život u logoru Flossenburg. Međutim, nije mi bilo jasno, iako sam u dubini duše nazirao razloge, zašto nam nisu također govorili o svecu i vrhunskom katoličkom teologu, čija žrtva pod čizmom nacionalsocijalizma je po evanđeoskim kriterijima neusporedivo uzvišenija? Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje, Isusove su riječi koje donosi četvrti evanđelist (Iv 15,13). Sv. Maksimilijan doslovno ih je primijenio na samoga sebe tako što je dragovoljno pošao u sigurnu smrt umjesto drugoga zatočenika u zloglasnom logoru Oświęcim (njem. Auschwitz). Nedavno sam posjetio ovo mjesto moleći se u 11. bloku logora pred ćelijom broj 18 u kojoj je, osuđen na smrt izgladnjivanjem, završio svoj zemaljski život ovaj nevjerojatni svetac koji se posve suobličio Gospodinu. No, povod pisanju ovoga teksta je zapravo jedna druga lokacija u Poljskoj, točnije mjesto Teresin nedaleko od Varšave, gdje je ovaj marijanski svetac izgradio prekrasno svetište, zapravo cijeli grad posvećen Blaženoj Djevici Mariji: Niepokalanów – Grad Bezgrešne! Izgradio je marijansku utvrdu iz kojega se vodila duhovna borba protiv sila tame.

Prije nego što će uz pomoć svoje braće konventualaca 1927. osnovati Gospin grad, Kolbe je 1917. tijekom studija u Rimu, godinu dana prije svoga ređenja, svjedočio potresnom prizoru gledajući kako masonska sekta defilira rimskim ulicama. O tome je, između ostaloga, u svojim Spisima napisao ovako: U godinama koje su prethodile ratu, u Rimu, središtu kršćanstva, vršljala je sve bezobzirnije masonska mafija, koju su pape iznova osuđivali. Nije se skanjivala ni vješanja zastava po ulicama grada, ni crnog barjaka s likom Mihaela Arkanđela pod nogama Lucifera, a još manje razvijanja masonskih stjegova ispod vatikanskih prozora. Ovaj događaj ostavio je tako snažan dojam na mladoga Maksimilijana da je u srcu osjetio kako mora nešto poduzeti u duhovnom smislu. Tako je po nadahnuću Duha Svetoga nastala Vojska Bezgrešne, vojska molitelja pod Marijinim barjakom koja se naoružala ljubavlju i predanjem Mariji, čudotvornom Gospinom medaljicom i jednostavnom molitvom koju je trebalo moliti svakoga dana: O Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se Tebi utječemo i za sve one koji se Tebi ne utječu, a naročito za masone i za sve one koji su Tebi preporučeni.

Prvu stvar koju je svetac učinio prije početka velike gradnje na prostranom zemljištu gdje je izrastao grad-samostan bilo je postavljanje Marijina kipa – Majka je trebala sve voditi! Tijekom vremena uslijedila je gradnja baraka, samostana, crkve, radionica, izdavačke kuće u kojoj će se s vremenom tiskati časopis Vitez Bezgrešne u nakladi od nevjerojatnih 750 000 primjeraka. Prije početka rata 1939. ovaj samostan sa 772 redovnika postat će među najbrojnijima na svijetu. Sličan samostan posvećen Djevici Mariji ovaj neumorni svetac osnovat će 1930. i u Nagasakiju, u dalekom Japanu, koji je na čudesan način preživio udar atomske bombe. Početkom Drugoga svjetskog rata samostan u Poljskoj služio je kao bolnica ranjenim poljskim vojnicima i utočište židovskim izbjeglicama prije nego što su nacističke vlasti uhitile Kolbea zajedno s još nekolicinom franjevaca.

Nakon završetka rata nastavilo se s izdavanjem časopisa Vitez Bezgrešne i sagrađena je nova crkva, a godine 1980. samostan i crkva u Niepokalanówu dobili su status manje bazilike. Značenje ovoga mjesta naglo je poraslo 1982. proglašenjem Maksimilijana Marije Kolbea svetim, te posjetom pape Ivana Pavla II. ovom svetištu 1983. godine. Ono što oduševljava sve posjetitelje ovoga milosnog mjesta jest kapelica trajnoga klanjanja Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu, s vjerojatno najvećom pokaznicom na svijetu koja izgleda ovako: Marijin dražesni lik, a u njezinu Bezgrešnom Srcu počiva Kruh života – Isus Krist, Sin Boga živoga.

Objava Pobjednica nad silama tame pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.