Zdenac Donauqelle – Glava Dunava

Ta kruna-kamen, Glava Dunava, ne sluti još svoje poslanstvo, da će voda, u želji roditi se ponovno, još putovati podzemnim stazama oko dvanaest kilometara, prije nego li iznova izbije iz zemlje i svijetom se razlije u moćnu rijeku i završi u veličanstvenu deltu. Neki će reći, Dunav je rijeka bez izvora, pa njegov izvor za Nijemce, uz zemljopisnu posebnost, još je više kulturna i mitska simbolika.

Dunav – duša Europe

Za Europu, Dunav, nije ni priča ni rijeka, nego duša. Na njegovim obalama susreću se uljudbe i jezici, nastaju gradovi i države, kroje se granice. On pamti moćne careve, vojnike, trgovce, pljačkaše, umjetnike, hodočasnike. Na valovima Dunava zrcale se sva stoljeća, ogleda se i 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva – živo sjećanje na kneza Primorske i Panonske Hrvatske, Tomislava, prvoga hrvatskoga kralja. Dunav je neiscrpna priča, povijesni svjedok i izvor nadahnuća. Vječan u pokretu, nudi nova lica, voda uvijek svježa, nikada se ne vraća, putuje, ne odustaje, probija litice, rastvara se u rukavce da bi ponovno svoju vodu vratio i darovao životu, onamo odakle je i potekao.

Zahvalni gradovi

Nakon Crne šume u Njemačkoj do Crnog mora u Rumunjskoj, Dunav vodenim putem, od 2.850 kilometara, protječe još kroz osam država. Brojni su mu gradovi zahvalni, posebno prijestolnice nastale zahvaljujući njemu. Na putu, od skromnoga izvora do bogata ušća, u Dunav se ulijeva oko trista rijeka. Većina pritoka silazeći s alpskih dubina pritječu mu s desna, ulijevaju se, čine ga moćnom rijekom. Kroza Savu, u njega se utječe i Una, jedna jedina, k’o narodni duh bistra i neukrotiva, iz hercegovačkih šuma, spušta se u svjetska prostranstva.

Car – među rijekama

Planinski lanci Alpa i Karpata dijele mu sliv na Alpski, Panonski i Pontski. Dok su se Karpati izdizali, Dunav je, urezujući svoje korito, isklesao visoku liticu, Đerdapsku. I ne čudi da je za njega Napoleon rekao: Dunav je car među rijekama.Zbog svoje višenarodnosti Dunav je rijeka s mnogo imena. Stari Tračani su ga nazvali Istros, Skiti Mataos, Rimljani Danibus i Danister, Grci Dunavius, Austrijanci i Nijemci Tonach i Donaw sve dok 1763. nije službeno nazvan Donau, Mađari Duna, Francuzi Le Danube, Talijani Danibo, Turci Tuna, Rumunji Dunarea, Česi, Slovaci, Rusi, Ukrajinci Dunaj, a Hrvati, Bugari i njihovi susjedi Dunav. Dunav je jedina, velika, europska rijeka, koja teče od zapada prema istoku i usprkos povijesnoj struju, nosi sobom tragove svih razdoblja koja su ga prolazeći okrznula. Duž njegove staze, uz Švapske Jure, nižu se duhovne baštine, dvorci i gradovi, Sigmaringen, Ulm, Regensburg, Passau, tisućama godina ukoričeni u njegove obale.

Kralj – Bečke opere i baroka

Dunav, nakon što kroz Bavarsku napusti Njemačku, ulazi u Austriju, vidjeti Linz i predahnuti u Bečkoj ptičjoj prašumi, divljoj šumskoj močvari, nacionalnom parku Donao-Auen, gdje živ ugrožena barska kornjača. Za Bečane svaka je kornjača jednako važna kao i dvorac Schônbrunn, nekadanja lovačka kuća u kojoj se rodio Franjo I. Jer u prirodnoj znamenitosti čuva se narodna osobnost. Dok otmjeni izgled Beča skriva razaranja iz II. sv. rata, car opere i baroka, šapće o svojim minulim stoljećima. Prije urona u šareni svijet leptira u obližnjem vrtu još se mogu otkrivati prirodna čuda u bečkom Prirodoslovnom muzeju.

Čuvar – vodenih cvjetova

Dok se proljeće ogleda u njegovim vodama, u Dunavu počiva snaga stvaranja. Ispod vodenih prizora u alpskim dolinama, sve oživi. Otopljeni snijeg budi alpsku vjevericu koja budna ostaje bez doma. U Dunavu se rađaju vodencvjetokrilaši čije ličinke provode tri godine na dnu rijeke dok ne izrastu u prelijepe kukce i polete. Neki žive uistinu kratko, ulove ih ptice… Zbog plesa nad rijekom, kad se temperatura podigne, izlijeću mužjaci, potom ženke. Nakon trogodišnjeg čekanja, u trosatnom plesu života i smrti, rađaju se novi naraštaji. Život im je kratak, ali ispunjen, u istom danu su poletjeli, živjeli i nestali.

Dom – najvećeg slatkovodnog lososa

U slatkoj vodi Dunava leži još jedna tajna, mrijesti se i počinje život dunavskoga lososa.

Dunav je vječan u mijenama, ali ostaje isti, nov. Zadovoljava svaki istraživalački i duhovni trud. Katkada uspavan, ali uvijek spreman očarati. Kao i njegove pritoke, nudi i skriva mnoge milosti ali i zamke. Oni koji uz Dunav žive, poznaju njegovu moć i kušnju, on im je i kruh i život.

Gostoljubiv – vraća u prošlost

Prošavši Austriju, Dunav stiže u Slovačku i tiho ulazi u Bratislavu, na raskrižje višestoljetne povijesti, kulturnih tokova i trgovinskih putova. Tu se jedan rukavac odlijeva i teče kao Mali Dunav, dok Veliki putuje dalje, noseći mirise prijeđenih krajobraza. Grad, još čuva sjene srednjovjekovnog Požuna, a svoje današnje ime duguje Bratislavu, knezu Panonske Hrvatske, koji je u 9. st., oko 880., vlado iz Siska. Dunav ne spaja samo države i gradove, uljudbe i narode, nego i zaboravljene stranice zajedničke povijesti. Tu je i prvostolnica Sv. Martina, znamenita po krunidbi kraljeva. Dunav i tu, vraća u prošlost, on ništa ne zaboravlja.

Dva srca – spojena u jedno

Na polovici svoga putovanja, rijeka stisnuta Hainburškim brežuljcima i Malim Karpatima ide u susret Komarnu, stiže u Mađarsku i svečano prilazi njezinu ponosu, Dunavskom biseru, Budimpešti. Od Rimljana do današnjih dana, veličanstvena. Njezini su dragulji bazilika Sv. Stjepana, Ribarski bastion, Budimski dvorac i vesela Peštu. Lančani most preko Dunava, kao snažna ruka iz 19. st., spaja dva srca, Budim i Peštu. Zahvaljujući Dunavu, Budimpešta je cvjetala i rasla. Dunav nije samo njezina ljepota, on je i najstarija prijevoznica. Brodovi i teglenice, tihi radnici, prevoze sve što čovjek treba, a Dunav nosi. Ali to nije sve, pod Budimom živi tajna, mitska i duboka, u prastarom jezeru koje veže Dunav s ledenim dobom, čuva se mrzli šapat vremena o gradu što pluta između mitskoga i stvarnoga života.

Dunav Hrvatsku – pečati molitvom

Dunav napušta Mađarsku i stiže u Hrvatsku, kao prirodna granica, s još jednom državom. Dunav hrvatskom tromeđom mirno prolazi i sobom nosi strašnu priču krvave prošlosti, tihe i tužne glasove, gleda nebo i hrvatske granice, udara vodene žigove, pečati molitvu: Batine, Aljmaša, Dalja, Erduta, Vukovara i Iloka. Dok mu se oko Čvorkova brda Drava utječe, nad Kopačevom, orlovi i čaplje čuvaju hrvatsko orintološko bogatstvo. S Batića Brda pruža se pogled preko široke granice, koju Dunav briše.

Na utoku Vuke u Dunav, Spomen-križ, tiho, ali snažno sjećanje na Domovinski rat, na grad junak, Vukovar. Tu gdje Dunav Vuki donosi radost, srpske granate su nekoć raznosile mir i život. Godina 1991., urezala je Dunavu još jednu ranu, ali ne perom, nego ratom.

U tišini Erduta i Iloka, u starim vinskim podrumima, zastajem, s istraživanjem vječnoga Dunava, dok u mirisu vina ćutim stoljeća iznjedrena na obalama Dunava. Tu rijeka stvara povijest Podunavlja, a Dunav pamti i ono što Hrvat zaboravlja.

Piše – nova poglavlja

Neki narodi i jezici su nestali, ali Dunav neumoran stvara nova poglavlja. Nekad granica Rimskoga Carstva, tvrđava protiv nepoznata, put začina, soli i zlata. I sada vjerno povijest piše, možda tišu, ali jednako važnu, Vučedolsku golubicu, nadahnutu dušom. Ona je simbol mira, čovjeka Vučedolca, koji je tu prije četiri tisuće godina povjerovao u smisao života.

Stogodišnja jesetra – zaštitnica Dunava

Dok gledam kako nastaju i nestaju ade na Dunavu, na njegovu putu prema Vojvodini i jugoistoku; utok Tise, Save i Morave, čine ga zloglasnim, u Željeznoj klisuri. Dunav dubokim gazom probija klisuru, ulazi (uz Bugarsku) u Rumunjsku, Moldaviju i Ukrajinu, dolazi do svog posljednjeg putovanja, završnoga preobražaja: epske delte. Oslobađa se okova i širi se u najveće netaknuto europsko riječno područje, dostupno barkom. Rukavci kroz topole i vrbike postaju močvare okrunjene trskom, nepregledna jezera prekrita lopočem i dom životinjskom svijetu. I bjelobrade čigre i žute čaplje iz Afrike, dolaze uživati nekoliko mjeseci u obilju hrane i leći se u sigurnosti delte. U 20. stoljeću, gradnja Đerdapske brane, Dunav je zauvijek promijenila, zadržala mu je moć, ali zapriječila put ribama do mriještilišta, posebno divovskoj jesetri, zaštitnici Dunava. Njezina ikra, luksuzni kavijar. Izlovljena, prastara, stogodišnja, nestala. U Dunavu još žive četiri vrste jesetri i rijeka je zdrava. Ta riznica pitke vode za ribe, ptice i milijune ljudi, od 29. lipnja 1994., slavi svoj Međunarodni dan..

Besmrtni valcer – Dunavski val

Svaka rijeka mijenja krajobraz i ljude, ali Dunav to čini skladno i dostojanstveno. Uvijek tih, miran, moćan, otmjen, dubok, veličanstven, širok, razliven i jedinstven, nadahnjuje umjetnike. A jednoga posebno, Johanna Straussa mlađega, koji je putujući Dunavom, slušao ritam vode i pretočio ga u bečki vječni valcer, Na lijepom plavom Dunavu. U Dunav su utkane predaje o postanku Rumunja, ispisane su stoljetne stranice. Već od Ovidija, s obala Crnoga mora, u književnost ulazi, kao tajanstvena rijeka te Dunavski peljar… U 16. stoljeću, rađa se Dunavska škola. O njemu pišu i snimaju dokumentarce. Nadahnuo je i slastičare za kolač, Dunavski val.

Čar – uvijek spreman – savršen i mlad

U čemu je čar Dunava, kralja vodenoga valcera? U plavoj, bistroj vodi koja stoljećima privlači tisuće istraživača da ga osvoje ili da mu se dive. Oni ga jure istraživati i boriti se s tom moćnom rijekom u silnoj želji stići je, prije nego što im pobjegne iz Crne šume, u Željeznu klisuru, i uplovi u Crno more. U Iloku, u zalasku Sunca, Dunav napušta Hrvatsku, tako svjež i čist, savršen i mlad, čini se, kao da je tek jutros, potekao s izvora u Schwarzwaldu, spreman ispisati još jednu stranicu čudesnog života.

Objava Dunav pamti i ono što Hrvat zaboravlja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sve je u skladu, i sijač i njegov hod, i uzvišeni pokret ruke što vješto sa zrnjem brazde popunja; on s mekoćom, lagano, u skladu svjetla i zraka, Sunca i Neba, svojom svetom težačkom rukom sigurnu budućnost naviješta. Svojom žuljevitom i punom šakom strasnu priču priča što ga to svake jeseni i svakog proljeća u polje tjera. Priča on priču, o prirodi, o punom i zdravom zrnu, o dozrelom žitu što prezrelo i nabreklo se isipa iz klasja, o seljaku, radniku, težaku; priča on vječnu priču o smrti i životu; o trudnoj zemlji što pod njegovim nogama stenje. Njegov je hod jači od zvuka orgulja, a srce mu je punije od klasa što ljetom dozrijeva.

Nema više Sijača, ni znoja s marljivog lica, ni stisnute šake. Zamelo ga vrijeme.!? Katkad se ipak susretne – živi dokaz u Kruhu, u Riječi – on postoji i svijetli poput zvijezde…

Tko u svom životu nije susreo Sijača, taj ne zna nit može znati što Sijač i njegovo zrno za buduću žetvu znači.

Objava Sijač i zrno pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Taj hrvatski biser tajanstvene ljepote, iznimno razvedeno otočje, nenarušene prirode s naglašenim krajobrazom, gustih šuma i plodnih polja, obogaćenih lokvama, visokih obalnih strmaca, kopnenih i podvodnih špilja te brojnih rijetkih morskih i kopnenih vrsta i staništa, 2003. Svjetska organizacija za zaštitu prirode, proglasila ga je važnim za očuvanje bioraznolikosti Sredozemlja, a Hrvatski sabor 2006. godine Parkom prirode Lastovsko otočje.

Carski otok za odmor

Posebnost Lastovskoga otočja čini i bogata kulturno-povijesna baština, brojne crkve, živopisni  fumari, tradicionalni lastovski Poklad i Lastovac koji svjedoči da je suživot prirode i čovjeka još uvijek moguć.

Taj Carski otok sred pučišća, sa svojih pet naselja, Lastovo, Zaklopatica, Skrivena  Luka, Ubli i Pasadur, nekad je bio vojna luka i zatvoren za turiste. Danas svatko može otkrivati njegove tajne i tragati za pustolovinama antičkih putnika koje bi, nakon oluja i silnih odiseja sred sinjega mora, čekao ladanjski otok za odmor. Na toj dalekoj pučini Jadrana, gdje posljednji svjetioničar užgaje svjetlo, može se preživjeti bez novca, ali teško bez trajekta. Brod je središte lastovskoga života, spoj mora i kopna. 

Lastovo – Zec koji leži

Trajekt iz Splita, na trenutak se zaustavio u Veloj Luci, i nakon šest sati uplovio je u lastovsko pristanište Ubli. Iz daljine se vidjelo, otok nije velik, ali u toj otočnoj skupini ipak je najveći. Zec koji leži.

Čisto more, rajsko podmorje i ostatci antičkih kamenih grobova ponos su Lastova, kao i Lastovski statut iz 1310., jedinstveni primjer pravnoga života i uljuđene povijesti male otočke zajednice. Zahvaljujući Statutu, Lastovci nikada nisu bili robovi. Mudro su očuvali slobodu i običaje. Kad se nešto tako odlučilo, bilo je kao zakon. Znali su da će preživjeti samo oslonjeni jedan na drugoga. Današnjega čovjeka Lastovac vraća u epski svijet, u ono zlatno doba kada je čovjek bio čovjek.

U Ubli se uoblila spomenička cjelina, jednobrodna bazilika sv. Petra iz 5. st., u kojoj se pobožni Lastovac vjekovima preporuča sv. Petru, pred ranokršćanskim reljefom s prikazom križa i dva jaganjca, čiji se izvornik čuva u Arheološkom muzeju u Zadru. U Ubli živi i legenda da je tu pokopano dvanaest zlatnih kipova apostola.

Kamena svjetla

U Dragovodama zaronilo sunce u bonacu, a kroz vlažnu lažinu rumenilo zadragalo šljunčane škrape Zaglava. Plutaju osamljene bove i brodice. Mir u uvali Perna. Tako zaron u prapovijest otkriva baroknu prošlost u ribarskoj Luci i tradicionalni život ribara kojima je ribolov i moreplovstvo utkano u krvi. Tukla ih oluja, stradavala idra, lomila se vesla, kidale se mriže, grizla riba, a oni, još su tu, svoji na svom.

U tom bezvremenskom svijetu, sve je bajka. Miješaju se osjećaji uz kalafatske priče, u kojima su jedrenjaci bili drveni, ljudi čelični, a lastovski ugled i slava bješe vizija pamtiti ljude po djelima. Još samo da mi se ukaže prigoda posjetiti čuvene lastovske svjetionike, osobito Glavat, ili osamljeni Sušac, na surom grebenu, izgubljen na pučini.

Moj prijatelj, Jakša Lastovac, iz stare obitelji Frlan, priča mi kako su ti nekada povijesni svjetionici, danas samo „kamena svjetla” i „turistički sobičci” koji kao stari jedrenjaci, da bi preživjeli, čekaju svoje goste i pripovijedaju im o olujnim i mrklim noćima, u kojima su oni, u ne tako dalekoj prošlosti, svojim svjetlom osiguravali sigurnu plovidbu, pozdravljali mornare i brodove, sprječavali havarije, spašavali živote.

Od svjetioničara doznajem da duž hrvatske obale Jadranskoga mora, ima 48 svjetionika koji su dio graditeljske i kulturne baštine, važne za hrvatsku pomorsku tradiciju i identitet države Hrvatske.

Tu čujem i legendu o otočiću Glavatu i grčkom bogu Zeusu koji je poslao izaslanika da mu pronađe najljepši otok na svijetu. Nakon duge potrage izaslanik je ostao na Glavatu, ne mogavši se odlučiti za Lastovo, Korčulu ili Mljet. Postao je okamenjen zauvijek.

Lastovo je tajnovito, bilo da mu se prilazi sa sjevera u lučicu Pasadur, ili preko otvorene pučine s juga prema Skrivenoj Luci ili kad putnik ujedri u jednu od bajkovitih uvala koje krase sve strane Carskoga otoka.

Portorus – uvala i blago koralja

Portorus, ili Skrivena Luka, najljepša i najveća uvala otoka, omiljeno je šetalište svima. Ime mu nastade zato što je ostao skriven od pogleda s otvorenoga mora. Na brijegu je crkva sv. Ciprijana (11. st.) koja stoljećima Portorus čuva od razbojnika. Na rubu litice rta Struga izdiže se svjetionik iz 1839., drugi najstariji u Hrvatskoj, a usto Rt s litice kćeri mora od koralja gorgonija, prati u svojim klisurama let sivoga sokola. Ljepotu i blago koralja.

Tri kilometra od Ubli, na zapadnoj strani otoka, na moru uskom kao rijeka, smjestio se Pasadur, mostićem povezan s otočićem Prežba. Tu se stoljećima zaklanjaju pomorci od nemirnoga mora i ruže vjetrova, juga, maestrala, lebića, levanta, bure, tramontane i pulenta. Pasadur čuva jedini hotel Solitudo i stare vojne objekte, a sv. Juraj na Prižbi, pastire i stada. Usred Vejoga Laga, otočića Makarca, ima jedan pustinjakov stan iz 15. st., kapela sv. Rafaela.

Na sjeveru Lastova s pogledom na Lastovski kanal i otok Korčulu smjestila se Zaklopatica, omiljena uvala nautičara. I još jedno čudo. Na otočiću Zaklopatica gnijezdi se mali zavoj ili gregula, rijetka morska ptica, glasna gakćalica, koja u letu nad uvalama Kručica i Korita, izgleda poput križa. Na otočju živi endemična gušterica, jadranska, lastovska, i jedina zmija, stepski guž ili smičalina.

Na suprotnoj strani Ubli, u čudesnoj oazi, poput amfiteatra, okruženoga brdovitim vrhuncima, vinogradima i maslinicima, smjestilo se srednjovjekovno selo Lastovo. Prvo što se zamijeti raznoliki su i neponovljivi lastovski dimnjaci koji današnjem gradu tisućljetne povijesti daju mediteranski ugođaj, iako grad Lastovo nije smješten uz more, nego u srcu otoka. Kamene kuće iz 15. i 16. stoljeća, ukrašene zanimljivim fumarima i sularima, terase ograđene kamenim pižulima – klupama i arlama – vazama, s kamenim pilastrima na kojim se diže odrina bijele vinove loze Lastova daju draž uzmorskoga grada. I još uz to, sulari, krovače i fumari svoj pogled odmaraju na unutrašnjosti i zelenoj udolini, dok crkva sv. Kuzme i Damjana, s Kneževim dvorom, Palacom i Kašćelom, s bunarom i kapelom sv. Ivana, pripovijeda o Lastovskim skalinadama koje obavijaju staru jezgru oko crkve. I žive za jedan dan u godini. Poklad na Lastovu, koji je kao biser otočke kulturne baštine, od 2008., nematerijalno kulturno dobro.

Lastovski poklad

Lastovski poklad, drama u nekoliko činova, stoljećima čuvano izvorno višednevno pučko uprizorenje koje se odvija po pravilima, simbol je lastovske slobode, u spomen na događaj iz 1483. kad su Katalani (Mauri, Katalonci, Sicilijanci i drugi plaćenici) naumili opljačkati i pokoriti Lastovo. Predaja kaže da su poslali na otok glasnika kako bi mještane uvjerio na predaju. Oluja uništi neprijateljske brodove, a Lastovci glasnika uhite i na magarcu ga provedu selom za porugu. Predvečer su razapeli dugačko uže i spustili ga s uzvisine  Pokladove grže. Potom ga na magarcu odvedoše na Dolac, i uz zvonjavu zvona i uzvike, spališe. U spomen na taj događaj, stoljećima Lastovci na Pokladni utorak, spaljuju slamnatoga crnoputog lutka.

Lastovcu ni iz daleke Australije nije teško učiniti put za Poklad na Lastovo i pridružiti se onima koji su ostali na otoku, čuvati pradjedovske zavjete. Može Lastovac otputovati i na kraj svijeta, ali nikad ne zaboravlja pokladarsko halekanje i Balo pod liru, ples muško-ženskih parova po zamišljenoj kružnici, povezanih rupčićima uz pratnju lire, koja na Lastovu svira samo za Poklada. Balat se mora Balo pod liru najmanje tri puta, od Kandalore do Pretile nedjelje, kada se popodne priređuje maskenbal za najmlađe Lastovce. Ne zaboravlja se ni kupljenje jaja na Pretili ponedjeljak, ni Pokladni utorak, ni Pokladarsko kolo, što podsjeća raseljene da i oni pripadaju otoku koji ih čeka, u svom sjaju, na Jadranu plavu.

Pokladno razdoblje na Lastovu počinje prvim balom na Sv. Antuna, opata, a na Kandaloru budi se i lira ili lijerica, i izlazi, da bi gudeći pratila sva pokladna zbivanja do Čiste srijede, kada selo utihne. Toga dana okupe se Pokladari u Sali i idu na halekanje pod kostanju, stablo na Gornjoj luci, do kamena, gdje će na Pokladni utorak vezati uzu i halekati tri puta uzvikom „Uvo!”. To halekanje nitko ne zna objasniti, ali neizostavni je dio poklada. Nakon halekanja idu do Meštra od Poklada. Povorka u dvije skupine koju predvodi sanatur s lirom i pjeva Podiglo se malo četovanje, tranle, ranle. Dok prolaze kraj župne crkve sv. Kuzme i Damjana, lira ne svira i pjesma utihne. Pokladari tako štuju svoje mrtve.

Pokladari i Pokladarsko kolo

U Pretili ponedjeljak kopa se prlina (zemlja) za Pokladove čizme i s prlinom na tovaru idu po krojača i građu za lutka, pa nose u Sale, gdje Meštar od bombi izrađuje bombe, a Meštar od Poklada izrađuje Lutka – Poklada, od pljeve, žita, klasa, zobi i ribarske mreže maloga oka. U podne, kad je Poklad gotov, pokladari viču „Uvo!” uz prasak pokladne bombe. Otvaraju se škrinje, vade se pokladarske odore. Lijepe maškare, sve do zvona Zdravo Marija, po selu skupljaju jaja, pjevajući: „Kuma jaja, daj nam jedno jaje.”

Na Pokladni utorak, uz zvuke lire, idu domaćinu, čuvaru  uze, uža po kojem se spušta Poklad. Kad načelnik odobri culjenje i paljenje Poklada, počinje svečani dio običaja. Muški pokladari, nositelji svečanosti, vođeni kolovođama, otplešu kraću varijantu Pokladarskoga kola, lančani ples s mačevima. Nakon ophoda selom u Gornjoj luci skida se lutka s tovara i nosi na vrh sela. U tri sata popodne stavljaju Poklada na uzu i culjaju ga triput s bombama koje pri spuštanju praskaju. Potom, s Pokladom na magarcu, odlaze na Dolac, između škole i crkve, gdje pokladari balaju Pokladarsko kolo sa svih deset figura. Pridružuju im se i ženske lijepe maškare kad im pokladari naprave mjesta te plešu svatko svoje kolo, dok se oba ne stope u jedno. Svi su na izmaku snaga, ali se ne odustaje dok se Poklad, nataknut na štap, zapali, a crkvena zvona oglase kraj.

Na Čistu srijedu ujutro Lastovo je mirno, a navečer u Sali pokladari pripremaju prkle/fritule i jaja, časte se. Počinje korizma. Post i molitva.

Lastovske rajske staze

Šetnja u lastovskim planinskim ljepotama, uzduž i poprijeko, kroz netaknute vedute mediteranskoga raslinja i zelenih polja, vrhunac će dosegnuti na vidikovcu Soznja u pogledu na Zaklopaticu, uvalu Mihajla,  Kašćel, Lastovnjake, Mljet, Pelješac, Korčulu, Hvar i Bikovo, Vis, Prežbu, Mrčaru, Kopist i Sušac, Pleševo brdo i Hum, najviši otočki vrh. Dojam radosti nastavlja se stazom Ugodna razgovora, od Sv. Roka, do čuvarice kneževe stolice, crkve sv. Vlaha, pa s Pjevora k tvrđavi, meteorološkoj stanici Kašćela do Glavice. Zaljubljenik neće propustiti prigodu prokoračati svim brdskim stazama i maslinicima te obići crkvu sv. Nikole iz 15. st. pa kroz polje Kala do uvale Zace stići na kupanje. Uz to pristiže i uživanje u polju Pržina i molitva zahvale za poštedu od potresa, u crkvi sv. Spasa iz 16. st. U Lokavje polju će pozdraviti sv. Mariju Bogorodicu, a na brežuljku sv. Iliju, branitelja od nevera, te sv. Marka u Prgovu, izgrađenu na kamenoj liti u polju. Na Pokladarovoj grži poklonit će se u crkvi sv. Martina posvećenoj križarima.

Put može voditi i stazom Stari put na vidikovac Hum, s pogledom na Skrivenu Luku, Kujenčevu ropu, svjetionik Strugu, Malo i Veljo Lago i Vinopolje. Od tuda do Spivnika, u uvale Uska, do Ponta od Stražice, na kupanje.Natrag, putem Kroz sadašnjosti u prošlost do najstarije crkve Sv. Luke iz 11. st., okružene ilirskim gomilama.

Kroz maslinike, planinarskim putovima i rimskim stazama trči se Lastovski Mali ili Veliki fumar. U uvali Mihajla čekaju priznanja, vino i jelo s lastovskih polja i festa do jutra, uz ples s čuvarima običaja KUD Lastovo i klapa Fumari. Tu se Lastovac utječe arhanđelu Mihovilu da zajedništvo čovjeka i prirode rodi bogate plodove, masline piculje. Vrijedno je truda i trenutka svratiti se i u ribarsko naselje Lučicu. S Lastovcima nećeš ostati ni žedan ni gladan, oni su gostoljubivi ribari, sokolari, kalafati, maslinari, vinari, pomorci i koraljari, uvijek raspoloženi, nakon teška rada, za druženje uz ribu, vino, karte, balote i pismu. Za Poklade, uz liru na balo, lastovski težak zaboravlja sve razmirice.

Za glavnu festu sv. Kuzme i Damjana, zahvaljujući veslaču Stjepanu Ivelji, trči se Jesenski cross kroz polja, duž starih staza.

Dar neba i Milijuni zvijezda nad Lastovom

Otok vrvi legendama. Tako u diki Parka, u najstarijim tragovima otočkoga života koji su od 1965. geomorfološki spomenik prirode i arheološko nalazište, Račoj špilji, prema predaji, u prolazu u more žive vile. Tu je i špilja Medjedina, nekada dom morskog čovika / sredozemne medvjedice, a danas za šišmiše. U životinjskom svijetu otočja zabilježeno je 175 vrsta kralježnjaka, a polovina ih je ugrožena. Otočje je bogato koraljima, spužvama, mekušcima, mahovnjacima, bodljikašima, rakovima. Od 330 vrsta beskralježnjaka, 20 je na popisu ugroženih. Na otvorenom moru uz malo sreće može se vidjeti igra običnoga, dobroga i glavatoga dupina.

Lastovo, dišpetno, svjetlosno, šumovito, pitoreskno divlje, okruženo otočićima, bistrim morem, prekrasnim mjestašcima, u svojim je uvalama udomilo planiku, crniku, alpski bor i kao takvo nije se dalo izmijeniti te je uvršteno u osam najljepših bisera svjetske baštine, a darom neba, milijuni zvijezda nad Lastovom čine ga i Europskim zvjezdanim perivojem. 

Crkvice – Lastovske čuvarice

Ova reportaža, osjećam, ne bi bila potpuna kad je ne bih završila vizijom svih lastovskih crkvi koje su kao čudo i dar drevnih pomoraca, podignute u nadi da njihova moreplovstva budu uspješna i da ih Svevišnji očuva od svih nedaća i bolesti. Svakoga će zadiviti to kako su Lastovci izgradili nemoguće. Od 38 crkava, očuvanih, i onih u ruševnom stanju, 21 je zaštićeno kulturno blago. Posebno nadahnjuju dvije crkve, crkva sv. Antuna, koja iznad pročelja ima trostruku lastovsku preslicu za zvona, i na Dovcu, središtu Lastova, crkva sv. Josipa, čuvara obitelji i očeva, kojega je Hrvatski sabor 1687. proglasio zaštitnikom hrvatskoga naroda.

Objava Lastovsko otočje – Otok svjetla i biser odvojen od svijeta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Otočje vrana

Brijuni su Božja slika prirode s oko sedamsto vrsta raslinja i oko dvjesto i pedeset vrsta ptica. U 4. st. naziva se Otočje vrana. Tu se na pojedinim otočićima gnijezdi vranac kukmaš, galeb i čigra. Veliko jezero obraslo trskom raj je za gniježđenje trstenjaka, kokošica, liske, malog gnjurca i divljih pataka.
Makija, četinari, šuma hrasta, crnike, lovora, silna raskoš zelenila, uređena i ugodna, uz blagu klimu, omiljeno su mjesto stranim i domaćim posjetiteljima kojima drveće za iskazanu ljubav uzvraća ljekovitim hladom pod svojim krošnjama, širokim i
dvadesetak metara.

Duboko u kopno uvučeni zaljevi i dobro branjeni visinski položaji osigurali su neprestano djelovanje čovjeka na Brijunima od prapovijesti do najnovijega doba. Tu je čovjek
svojom rukom oplemenio djeliće šume u pejzažne perivoje i prostrane travnjake stvorivši pitomi sklad, jedinstven krajobraz na hrvatskoj obali Jadrana. Nacionalnim parkom proglašeni su 1983., a sadašnje granice utvrđene 1999. obuhvaćaju kopno i okolno more s podmorjem površine 33,9 kilometra kvadratna. Dužina obalne linije svih otoka iznosi oko 47 kilometara. Obale su uglavnom niske i kamenite, dovoljno pristupačne, dok neke uvale obiluju pijeskom i šljunkom. Vapnenasti bijeli kamen, ali tvrd i lomljiv, nadahnuo je i pradavne graditelje da svojom vještom rukom od njega stvore mnoge prekrasne bijele gradove na jadranskoj obali, čak i Dvorsko kazalište – Burgtheater u Beču.

Tragovima dinosaura

Na Brijunskom otočju, koje je do prije desetak tisuća godina bilo sastavni dio istarskoga kopna, zbog blage klime i pogodnih zemljopisnih uvjeta, idealno stanište pronašle su istarske trave: morska makovica, divlji krastavac… Svoj tisućljetni raj doživjela je i jedna impresivna maslina,
stara oko 1600 godina.

U mezozoik – kredo parku na rtovima Pogledalo, Ploče, Plješivac i Debela Glava sačuvani su pradavni tragovi velikih guštera, dinosaura, i posjetitelju se može posrećiti da slijedi njihove tragove.

Na Zelenikovcu je nesvakidašnji koloplet zanimljivih geološko-paleontoloških fosila, izumrlih puževa nerinea, kućice raznih oblika i veličina te koštana breča. Uz fosilne ostatke namjernik može uživati i u tragovima antičkih građevina oko kojih se u novije doba dekorativno uklopilo suvremeno ozračje okolnoga prostora.

Brijuni prošloga stoljeća

Brijuni su prepuni različitih bogatih ostataka, starih i prastarih života gdje su se izmjenjivala prapovijesna plemena čiji tragovi ljudskoga
djelovanja sežu do trećega tisućljeća pr. Krista. Na njima su tada
živjeli neidentificirani ratari, stočari, lovci
i ribolovci koji su oružje i oruđe izrađivali od kostiju, pruća i kamena…

Za Egejske seobe naroda u prvom tisućljeću pr. Krista na Brijune dolazi ilirsko pleme Histri, po kojima Istra i dobi ime. Njih nasljeđuju Rimljani, a od 6. do 8. st. Bizantinci. Iako su tijekom povijesti najviše bili u rukama Venecije, ipak Brijuni, kakve danas poznajemo, svoj uzlet postižu 1893. i djelo su austrijskoga industrijalca Paula Kuppelwiesera, vlasnika Brijuna, koji je krajem 19. st. kupio cijelo otočje (malarično, zapušteno) i učinio ga ekskluzivnim, mondenim ljetovalištem i lječilištem tadašnje Austro-ugarske rivijere gdje se europska aristokracija otimala za prestiž biti viđena na golfu i polo turniru, u hotelu i kasinu. I tako se glas o Brijunima pročuo Europom i svijetom, što svjedoči osebujna knjiga Izgubljeni raj: Brijuni Marije Lenz Guttenberg, supruge dugogodišnjega brijunskog liječnika Otta Lenza. U njoj je zapisano da na Brijune pristižu istaknuti znanstvenici, umjetnici, političari, vojni zapovjednici… i da se isprepliću i prožimaju sudbine ljudi sa sudbinom prostora, individualne biografije s dramatičnom poviješću otoka, od 1906. do 1938. godine. Svoja je sjećanja Marija Lenz dovršila 1946., a zbog rata je morala napustiti otok koji je toliko voljela. U moćnome habsburškome carstvu, u kojemu je modernizaciju pratila znanost i napredak, Brijuni su postali svijet za sebe, topos supermoderne Mitteleurope. I u nekadašnjoj Jugoslaviji s Brozom, koji je na Otočje stigao 1947., nastavljaju svoju glasovitost i stječu status i famu ekskluzivnog miljea političkoga i diplomatskog, zatvorenog. Tako je bilo tih desetljeća, kada su Brijuni postali predsjedničkom rezidencijom. Uz političku elitu, tu se mogla vidjeti i filmska i glazbena, poput Elizabeth Taylor, Richarda Burtona, Sophie Loren, Placida Dominga ili princeze Caroline od Monaka, od kojih su neki imali sreću noćiti u luksuznim vilama poput Brijunke, Jadranke ili Bijele vile, koje su i danas rezidencijalne.

I prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman održao je na njima poznati Brijunski sastanak, 31. srpnja 1995., na kojem je s generalima Hrvatske vojske dogovorio plan oslobodilačke vojno-redarstvene operacije Oluja. Sada su Brijuni fora vremena, kazalište Jurina i Franina, kojom se umjetnički, valjda prema zvjezdanim zaslugama, koristi obitelj Šerbedžija.

Mondeno lječilište

Iz Pule sam krenula za Fažanu i Vodnjan gdje sam hodočastila u crkvu sv. Blaža, poznatoj po relikvijama i Svetim Tijelima, s najvišim zvonikom u Istri. U automobilu mi moji domaćini Silvana i Ante Grgurević pričaju legendu kako je Vodnjan nastao iz igre sedam vila u kolonijalno doba Pule i da je bio poznat u rimsko doba, što svjedoči zapis iz 932. Pietra Candiana kojemu su istarski gradovi davali amfore dobrog vina. Fažana
u imenu krije ime poljske ptice fazana ili pak lončarstva jer je tu od posebne važnosti bila proizvodnja amfora. Doznajem i da se u to ribarsko naselje nakon bitke kraj Visa 1866. doselilo desetak obitelji iz Komiže. Kopnena legendarna Fažana, mjesto iz kojega se brodom putuje na Brijune, povezana je s otocima i tim brodskim vezama i upletena je u mnoge povijesne događaje. Ona pripada Porečko-pulskoj biskupiji, a čuvaju je njezini zaštitnici sv. Kuzma i Damjan.

Krenuvši Fažanskim kanalom, dubokim dvanaest metara, čini ti se da ploviš, a taj kanal, kad čovjek gleda s palube, djeluje kao da bi ga se moglo prekoračiti. I tako se na obzoru uz Sv. Jerolim i Kotež iz zelene crte rađa Veliki Brijun, najveći od 14 otoka brijunskoga arhipelaga koji je oplemenjen ljudskom rukom u skladni krajobraz otvorenih travnjaka i pejzažnih parkova s izuzetnim ostatcima graditeljske baštine i očuvanim raslinjem. Želim što prije kročiti stopom na pitomo otočje i vidjeti neolitsko naselje, poluzemunicu, ornitološki rezervat Saline, s tri zamočvarena jezera, mondeno ljetovalište i lječilište iz prošloga stoljeća, rezidenciju, koju su pohodili državnici iz trećine zemalja diljem svijeta i popet se na vrh Sv. Mikule i gledati istoimeni zaljev na Malom Brijunu, suhozid i gradine. Prošetati jednim od kamenoloma uz spomenik R. Kocha, bakteriologa koji je oslobodio otok od malarije.

Uvala Verige

S pomnjom gazim zeleno tlo na koje se, kako kažu, najčešće dolazi ovim brodom iz smjera Fažane. Dok gledam povijesne znamenitosti, čini mi se kao da osjećam bilo pradavnoga stanovnika što nam u nasljeđe baštinu ovu ostavi. Ovdje mi arheološki nalazi neumorno i živo pričaju priču o naseljenosti, o Rimskom Carstvu, kasnoj antici, istočnim Gotima i Bizantu, karolinzima i Veneciji.

Najpoznatija građevina je Kastrum, staro kasnoantičko i bizantsko naselje opasano debelim zidinama, s površinom većom od jednoga hektara gdje posljednji tragovi života datiraju iz mletačkoga doba. U njegovoj neposrednoj blizini je i trobrodna bazilika svete Marije iz 6. st., uz koju je benediktinski samostan. Crkva je obnovljena početkom 9. st., a u 13. st. pripada templarima. Ukidanjem templarskoga reda 1312., život u samostanu je zamro. U blizini je i crkva sv. Petra čiji je pod krasio trobojni mozaik. Uz samu lučicu hotela Istra, Neptun i Karmen stoji crkva sv. Germana iz 15. st. u kojoj je izložba istarskih i kvarnerskih fresaka i preslika glagoljskih natpisa-spomenika. U blizini je arheološki muzej, prirodoslovna zbirka…

Sjeverno, od uvale Verige, na brežuljku Gradina, smjestilo se prapovijesno naselje, utvrda iz brončanoga doba, s očuvanim bedemima i nekropolom, te ostaci polomljenoga koplja. Uzduž zaljeva, na zapadnoj obali, ostatci su raskošne rimske ladanjske vile iz 1. st. prije Krista, koja se sastojala od ljetnikovca i termi te hramova boga Neptuna i božice Venere. Uz ovu, mozaicima, freskama, skupocjenim mramorima opremljenu vilu, tu je još niz drugih vila i građevina smještenih na različitim stranama u uvali Verige. Pristup luci regulirao je lanac, verige, koji je povezivao suprotne obale, po čemu uvala i nosi ime.

Safari park

U turističkom vlakiću kroz safari i etno park, nastanjen životinjama poput somalijske ovce, lopatara, boškarina, izvornoga istarskoga goveda, istarske ovce, magaraca i jarca, simbola Istre, uživam u vizurama brijunskoga krajobraza prožetoga beskrajnim zelenilom iz kojega s vremena na vrijeme izroni poneki kaštel, kastrum, vidikovac, kamenolom, tvrđava ili čamčarnica, kažun ili neka druga divota i znamenitost. Ovdje, kao i u drugim hrvatskim nacionalnim parkovima, osjeća se pravi ugođaj netaknute prirode gdje životinje (zec, jelen i muflon) bezbrižno pasu travu kao da nikad nisu susrele ni vidjele čovjeka, ili zvijer.

Safari park utemeljen je 1978., na sjevernom rubu Velikog Brijuna, gdje se u ograđenom prostoru veličine devet hektara nastanjuju egzotični biljojedi: indijski slon, ljama, južnoamerička deva, za koju indijanska legenda kaže da je pripitomljena u najranije doba ljudskoga postojanja. Tu su i zebre, indijske krave i australski nojevi.

Najatraktivniji stanovnici otočja su slonica Lanka i legendarni papagaj Koki, rijetki primjerak žuto kukmastih kakadua koji žive i do sto godina, inteligentna, druželjubiva i umiljata vrsta ptice čvrsta kljuna i krijesta na glavi, koja obožava kupanje. Kao da se ovaj bijeli lukavac s nekoliko žutih pera, preobrazio u kakvoga turističkog radnika koji zna zabavljati, zavoditi i privući pažnju posjetitelja. Šepuri se i razgovara čak se želi i rukovati, on zasigurno zna i čuva mnoge tajne Brijuna. Sjećam se da je postojala još jedna zabavljačica. Bijela udomaćena koza pozirala je nekad podigavši prednje noge na šank čekajući da joj se posluži zdjelica vode.

Po završetku obilaska bilo je još vremena za opustiti se u kristalno čistom moru u sjeni maslina. Bila sam nedovoljno hrabra krenuti u pustolovinu istraživanja podmorja, iako je u meni tinjala želja vidjeti endemske periske, rakove, spužve, kornjače i božanstvenoga dupina. Odmarala sam pogled u tirkizno-modrom moru utonulom u zeleno otočje čije su uvale i brežuljci prošarani životnim bijelim istarskim kamenom. Uživala sam u daru i ugođaju netaknute prirode i pokušavala u mislima dozvati neviđene mogućnosti, ono brijunsko more kakvo je nekoć bilo.

Po Brijunima

Ako se ikada zaputite u NP Brijune, ne zaboravite posjetiti vidikovac na Ciprovcu, jedinstvenu inženjersku arhitekturu i Kupelwieserov mir, mauzolej obitelji Kupelwieser, posljednje počivalište vlasnika otoka. Vrijedi obići i kamenolome, koji sad izgledaju kao brežuljci i raj su za strastvene šetače.

Današnji Moderni Brijuni obuhvaćeni su interaktivnim vodičima koji obuhvaćaju sto QR kodova na tablama diljem NP-a postavljenih za informiranje posjetitelja kroz audiovizualni sadržaje, uz hrvatski, na pet stranih jezika.

Po otoku se može i biciklirati i obići podmorske poučne staze (oni koji znaju roniti). Ako ste ljubitelje golfa i tenisa, Brijuni su mjesto za vas. A tek svojoj sreći reći da vjenčanjem na Brijunima… Tu vas čeka ugodan smještaj u luksuznim hotelima Istra, Neptun i Karmen i vile Dubravka, Lovorka i Primorka, gdje se budi tajanstvena želja osjetiti mit modernoga, uz bogatu trpezu i poslugu u restoranu Galija, Neptun i Venera. Uz samu obalu su Kuća za brodice u kojoj se kroz Lenzove Šetnje po Brijunima vraćate u doba kada je tu živjelo oko 800 stanovnika, te ljetni restorani Karmen i Plaža. Uz svježu ribu i meso imaš i prekrasan pogled prema istarskom kopnu iz sjene stoljetnih borova.

Terasa restorana Školjka, između Sv. Germana i Kaštela, tijekom dana pruža okrepu jednostavnim jelima i osvježavajućim pićima, namijenjena dnevnim posjetiteljima.

Klima na Brijunima je blaga mediteranska, s mnogo sunca, ali i dosta vlage u zraku, što omogućuje bujanje zelenila i ugodan boravak na otočju. Možda vam se na otočju posreći doživjeti noć šišmiša ili sudjelovati s djecom u šumskoj pedagogiji, kroz igru, učiti o životu šume putem zvukova, zatvorenih očiju raspoznavati drveće po kori, listu i češeru, pratiti životinjske tragove i svladavati neravan šumski krajobraz.

I sama sam bila poput radoznaloga djeteta, dok sam plovila u brodu prema Brijunima, nestrpljivo sam priželjkivala kako ću vidjeti okamenjene otiske dinosaurskih stopa. Uspjela sam, ali to nije nikakvo čudo, jer na otoku ih ima više od dvjesto. U povratku mašem Brijunima i nazdravljam svim njihovim kulturama koje su kroz povijest ispunjavale hrvatsku obalu sjevernog Jadrana.

Priroda i čovjek darovali su Istri veličanstvene i nesvakidašnje spomenike.

Objava Istarski dragulj zelenila i kamena pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Boka – što zaljev znači, nadahnula je i glasovite bokeljske pomorce na razmišljanje o Stvoritelju, da u svakoj nevolji uz zahvalnu molitvu i pjesmu zazivaju Božju zaštitu u čiju su čast podigli mnoštvo crkava, samostana, kapela, križeva, naslikali slika, napisali knjiga, darovali votova i uglazbili Kolo u čast sv. Tripuna, što svjedoče o višestoljetnom kršćanstvu ugrađenom u život bokeljskih Hrvata.

Snažna vjera bokeljskih Hrvata iznjedrila je mnoštvo Božjih ugodnika. Tako je Boka mjesto rođenja svetoga Leopolda Bogdana Mandića, blažene Ozane Kotorske i blaženoga Gracija s Mula, službenice Božje Ane Marije Marović, bokeljskih mučenika: dva fra Marina iz Kotora, Petra, Lovre, Andrije… te se prozva Zaljevom hrvatskih svetaca, nad kojim bdije duh zaštitnika Kotora i Kotorske biskupije sv. Tripuna i blažene Ozane Kotorske, ekumenske zaštitnice Splitske metropolije.

Plače Dalmacija za Bokom

Boka kotorska je spoj dvaju zaljeva, unutarnjega Risansko-kotorskog i vanjskoga Toplansko-tivatskog, koji je od otvorenoga mora odvojen poluotocima Prevlaka i Luštica. Boka se 1947. utopila u Crnogorsko primorje, samo je krajnji jugozapadni dio oko poluotoka i prolaza Oštro ostao u Hrvatskoj.

Kad kroz Zaljev kročiš, vidiš da ne prestaje i kako se tjesnaci šire u nove zaljeve, u raznolike slike skrivene iza golih grebena. Na ulazu će vam dobrodošlicu poželjeti otočić Lastavica, u Hercegnovskom pozdravit će vas rt Obostnik-Kobila, u Tivatskom Sveti Marko, Cvjetni otok/Prevlaka i Gospa od Milosti, u Risanskokotorskom rt Vrmač – Devesile u tjesnacu Verige gdje se vanjski i unutarnji zaljevi spajaju i u zaštitu ih svoju stavljaju otočići Sveti Juraj i Gospa od Škrpjela, možda i najljepše marijansko svetište Crkve u Hrvata. Nigdje takvoga pogleda kao na usidrene otočiće i Perast s rta Gospe od Anđela na kojemu je istoimena crkva i tvrđa. Tu su Peraštani u srednjem vijeku iz mora podizali i razvlačili gvozdeni lanac verige i blokirali ulaz u unutarnje zaljeve neprijateljskim gajetama, braneći tako Perast. Otud tjesnac dobi ime Verige.

Čudesni krug fjordova, duboka divlja uvala uska grla i strmih pristanaka u društvu putnika bijelih oblaka i primorkinja vila, u čijem se zaleđu izdižu čuvari ove krasote, planine Orjen i Lovćen, dozvao je u prapovijesti čovjeka Ilirca iz plemena Pirusta da se tu nastani, što svjedoče ostaci kiklopskih zidina i utvrda Risan, ilirska prijestolnica u 3. st. pr. Krista. Stari natpisi u Kotoru i Perastu, grobovi, mozaici, novac, vile, tragovi ceste iz Akvileje prema Skadru podsjetnik su na to davno doba.

Dok zrakoplovi slijeću u Tivat, a brodovi pristaju u Zeleniki i Kotoru, promatram obalu Boke kotorske kojom migolji Jadranska cesta. Otud je kapetan Ive Visina 1852. jedrenjakom Splendido krenuo na put oko svijeta s kojega se vratio nakon sedam dugih godina. Nije čudo da je središte Bokeljske mornarice bio stari pomorski grad Perast, domaja najboljih bokeljskih kapetana, o kojima govore kamene starine da suza duhovni, kulturni, društveni i pomorski život Perasta i cijele Boke zaslužni vrsni bokeljski pomorci i ratnici koji su daleke 809. osnovali Bratovštinu pomoraca sv. Nikole. O njoj svjedoči Povelja o relikvijama sv. Tripuna i Statut s likom sv. Nikole, djelo slikara Lovre Marinova Dobričeva.

Uskačem u vremeplov, u legendu o nastanku Zaljeva kada su se ledeni misuri, jezici s Orjena i Lovćena nisko spuštali i brzo otapali te silna voda šikljala iz rijeke udolinom Ledenice – Vrsno, potopila kanjon i stvorila morski tjesnac Veriga i usko grlo Bokokotorska vrata, a iznad vode izronili vrhunci grebena, čudo od otočića. Muka priziva povijest, budi se nečija savjest, to Kiklop plače za svojim okom i Dalmacija za svojom Bokom.

Pogled u prošlost – Risan

Ako se na trenutak zagledaš u prošlost, doznat ćeš da se tu u 4. st. pr. Krista spominje Savez ilirskih naroda, država Ardijejaca. Naići ćeš i na pisane tragove iz 228. kada se ilirska kraljica Teuta, nakon smrti muža Agrona, pred Rimljana sklonila u ilirski glavni grad Risan, s najlakšim pristupom u Zaleđe, koje mu skromnom proizvodnjom koštradine nije osiguravalo blagostanje. Rimljani ne gledaše dobro na tu ilirsku državu već je osvojiše i razdijeliše na gradove Rizonite i Agravonite. Pod upravom Narone do 476. Boka je thema Dalmacia, a Risan upravno i gospodarsko središte. Do 12. st. Zaljev se naziva Risanskim. Smjenjuju se vladari, provaljuju Goti, Avari, nastrada Risan, ostade Kotor. U 7. st. dolaze Hrvati, a Kotor je slobodni municipij i glavni grad Boke. Sjeverozapadno se formira Travunija, jugoistočno Duklja, obje u oblasti Crvene Hrvatske i vrše utjecaj na dio Boke, o čemu piše pop Dukljanin, barski nadbiskup Grgur, u Ljetopisu
popa Dukljanina (Barski ljetopis i Hrvatska kronika).

Dođeš li u Kotorsko ždrilo, njegova usta – bocca, kopnom ili morem, u bilo koje godišnje doba, dojmovi su uvijek isti, jedinstveni, ali s mora ipak ljepši

Kotorom zagospodova ugarsko-hrvatski kralj i 1385. kraljica Marija darova ga bosanskom kralju Tvrtku I. koji udari temelj gradu Svetom Stjepanu, današnjem Herceg-Novom, mjestu rođenja Leopolda B. Mandića kojega je papa Franjo proglasio zaštitnikom Godine milosrđa. Tim povodom njegovo je tijelo 2016. bilo izloženo u Hrvatskoj, potom u Herceg Novom. Kad Ladislav Mlecima proda Dalmaciju, uzmu oni i Kotor i dio Boke. Sjeverozapadni dio ostade u vlasti Sandalija, nakon njega u vlasti hercega Stjepana Vukčića Kosače, a potom turski. U Kandijskom ratu istisnu Peraštani Turke. Mirom u Campformiju pripade Boka Austriji. Mirom u Požunu Austrija je ustupa Francuzima. Nemanja zagriza Duklju, potom Rusi, pa opet Austrija.
U Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji (1868. – 1918.) i dalje je Boka važna pomorska sila. Od 1918. u sklopu Dalmacije u Državi SHS, 1945. Boka kotorska, a 1947. jednim potpisom uz hrvatsku šutnju postaje crnogorska. Odvajanjem Boke od Hrvatske iseljavaju se bokeljski Hrvati, Dukljani, a istodobno doseljavaju Crnogorci iz zaleđa. Osjećali su se zaboravljenima i tijekom Domovinskoga rata kada je iz Boke iselilo još oko 1500 Hrvata i u Hrvatskoj ih danas živi deset tisuća.

Iako su danas u manjini (oko 7000), važnost bokeljskih Hrvata za Boku kotorsku ne ogleda se u njihovoj brojnosti nego u kulturnom djelovanju koje ostaje i traje u Boki kroz stoljeća, iako se vrijeme i politika miješa u kulturu i prostor. Bokeljski Hrvat diše, bez pluća.

„Ej Kotore, gnizdo sokolova”

Dođeš li u Kotorsko ždrilo, njegova usta – bocca, kopnom ili morem, u bilo koje godišnje doba, dojmovi su uvijek isti, jedinstveni, ali s mora ipak ljepši. Koračam kroz nekadašnju Crvenu Hrvatsku, domajom Tvrtka, kralja od Bosne, i kroz Hercegovinu, od Nikšića do Kotora, putem koji je izgradila Austrija u 19. st., od Trojice nad Kotorom do tadašnje hrvatske granice s Crnom Gorom na lovćenskim stranama. Cesta je duga 42 kilometra, i tada i sada, osim, što je tada 16 kilometara bilo na hrvatskom prostoru.

Boka, usta i duša cijeloga Zaljeva, razastrla se poput kraljice pod planinama od bijele svile. Uz morsku obalu procvjetale kamelije u naručju morske vile, potom kanjon Škudre, utvrda s trojim vratima. Središte Boke, Kotor, mjesto najljepših bokeljskih uspomena, znano još od pisaca Livija i Plinija pa do suvremenih, Frana Alfirevića, Vjenceslava Čižeka i Viktora Vide, koji zapisa: Rođen sam u Kotoru, velikoj smeđoj tvrđavi, ali kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. Kotor, stara mediteranska luka, okružena zidinama, od 1979. zaštićena UNESCO-om. Postoji u 3. st. pr. Krista, u srednjem vijeku grad-država kojoj pripadaju Grbalj, Dobrota i poluotok Vrmac te Statut, knez i tri vijeća. Pomorsko je središte između zapada i istoka, s vlastitom trgovačkom mornaricom. U Kotoru, u okrilju Crkve i pomorstva, buja gradski život, kroz uzajamnost i bratovštine mornara, kalafata, drvodjelaca, bačvara, košara, mesara, zlatara, kipara, kovača, nožara, a uz bolnice, sirotišta, gostinjce i škole ističe se u književnosti i znanosti. Središte je otpora Osmanlijama. Stradavao od potresa. Pod Austrijom ratna luka. Pojavom parobroda u 19. st. bokeljsko brodarstvo opada.

Preda mnom nasmijano lice Staroga Bokelja. Dopratio me u zidine, raspričao se o povijest Kotora, o važnosti bokeljskoga pomorca naglasivši da se u stari grad ulazi kroz troja vrata, Morska, Gurdić i Riječna, s mostom preko Škudre, simbolom bokeljske pobjede nad turskom flotom Hajrudina Barbarose 1539. godine.

Nigdje takvoga pogleda kao na usidrene otočiće i Perast sa rta Gospe od Anđela na kojemu je istoimena crkva i tvrđa. Tu su Peraštani u srednjem vijeku iz mora podizali i razvlačili gvozdeni lanac verige i blokirali ulaz u unutarnje zaljeve neprijateljskim gajetama, braneći tako Perast

Prolazak kroz Morska vrata s izgledom iz 16. st., ulaz je u stari svijet, u duhovno, povijesno i kulturno središte smješteno unutar srednjovjekovne utvrde. Na Trgu od oružja Toranj za sat iz 17. st., a ispod Stup srama. Tu je Kneževa palača, Arsenal, Napoleonovo kazalište, Kula gradske straže i palača Nikole Bizantija, jednim licem okrenutu Trgu od oružja, drugim Trgu od brašna. Slušam legendu o Palači konta Joze Beskuće koji se iz siromaštva uzdignu do plemstva. Beskuća je sanjao kako će imati sto kuća i promijeniti prezime u Stokuća. Trg sv. Tripuna, romanička katedrala sv. Tripuna s baroknim zvonicima izgrađenim nakon potresa 1167. pa uz nju Biskupija, palača Zmajević i spomen-ploča hrvatskome kralju Tomislavu. Niz crkava, Sv. Nikola, Sv. Klara, Sv. Mihovil, Sv. Marija s vratnicama iz života Blažene Ozane Kotorske autora Vaska Lipovca, gotičko-renesansna crkva sv. Pavla, sv. Ane, sv. Luke, s nadgrobnim pločama, zajedničkom grobnicom Kotorana, koja je ustupljena na korištenje pravoslavnim vjernicima. Potom stara Česma Karampana, stoljećima jedini izvor pitke vode u Kotoru.

Kotorska katedrala, uz čiju se gradnju veže ime Kotoranina Andrea Saracenisa čuva relikvije iz perioda od 14. do 18. st. i ciborij iz 16. st. s prikazom života sv. Tripuna, u čiju je čast i sagrađena 1166., na mjestu crkve iz 9. stoljeća. Njegove je moći pomorska Bratovština sv. Nikole otkupila i 13. siječnja 809. donijela iz Carigrada. Jedrenjak sa svečevim tijelom dočekali su kotorski mornari igrom Kola.

Bokeljska mornarica – živa baština

Bokeljska mornarica s Tripundanskim svečanostima i živopisnim Kolom sv. Tripuna identitet je Boke kotorske i znak katoličke vjere, živi dokaz hrvatskoga povijesnog hoda kroz muke i slavu, koja 12 stoljeća, svojim jezikom, vještinom, pohvalama, komandama mornara i časnika, ljepotom izvođenja, nošnjom, oružjem, kulturom prostora, objedinjuje stvarni život, njeguje i prenosi vrednote koje svjedoče tisućljetnu nazočnost Hrvata na prostoru Boke. Snaga njezina opstanka je u proslavi sv. Tripuna. Mornarica kao i zidine, odolijeva brojnim gospodarima, njihovoj kulturi i jeziku i čuva običaj bokeljskih Hrvata. Simbol je bogatstva Kotora i slavne pomorske sile, koja se istakla pred cijelim kršćanskim svijetom na braniku vjere i domovine, vođena slavnom mišlju: Vjera i junaštvo. Upisana je u Registar zaštićenih kulturnih dobara Hrvatske. Crnogorci je predložiše za UNESCO, bez spominjanja Hrvatske. Bokelji se požališe hrvatskom Saboru i u Zagrebu je 2018. održan znanstveni skup Bokeljska mornarica i Kolo sv. Tripuna, tradicija bokeljskih Hrvata. Zatražena je crnogorsko-hrvatska nominacija za zaštitu Bokeljske mornarice, Proslave sv. Tripuna i Kola. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske založilo se za zajednički upis na popis UNESCO-a jer bi se tako istaknula neraskidiva veza s Katoličkom Crkvom i Hrvatima Boke.

„Bokeljska mornarica nikad neće biti Crnogorska, jedino može biti Bokeljska mornarica u Crnoj Gori”, kazao je tada kotorski biskup Ilija Janjić. Članovi Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice naglasiše da ih se želi istrgnuti od njihove duhovnosti i kulture jer Crna Gora svojata Bokeljsku mornaricu i želi je odvojiti od Kola i slavne 809., kada u Boki započinje nešto hrvatsko, kulturno, univerzalno i svjetsko, a sada prijeti opasnost da nestane istina, povijesna činjenica, da je Bokeljska mornarica vezana za štovanje sv. Tripuna, Kotor i Trg, gdje se odvija najvrjedniji i najtradicionalniji dio Tripundanskih slavlja, pleše se jedinstvena barokno kićena cjelina Kolo sv. Tripuna. Ono je prema baštinjenju, načinu igranja, sudionicima, stilskim figurama, ritmu, glazbi, najstariji je dio nematerijalne kulturne baštine Bokeljske mornarice, koja ima budućnost i u liku malog admirala, dječaku od 8 do 12 godina koji osam dana prije sv. Tripuna govori lode zaštitniku Grada. To je priča o moru, brodu i pomorcu, stilski i ritmički usklađena u kolo, kasnije nadopunjena pjesmom:

…Jošter, braćo, složno
mučeniku Tripunu
pjevajmo pobožno…
Nasljedujmo to načelo,
što daše nama djedovi.
A Bog će dat – da veselo
slijedit nas budu sinovi…

Kamelije u Stolivu

Budne su sve legende, uspavane palače i stare lelujave lađe u živopisnom Stolivu, skrivenom između Kotora i Tivta, nasuprot Perasta. Stari običaji i legende žive danas u suvremenim prikazima. Čujem tamburaše Bokeljske mornarice, mirišu mušmule na buzaru dok u bokeljskoj nošnji lijepe Stolivljanke gostoprimljivo nude cvijetom kamelije, medom i rakijom.

Već u prosincu procvjetaju bijele kamelije kraseći sve kotorske vrtove kao simbol vječne ljubavi i vjernosti žene, a kroz ožujak i travanj, kad cvijet raskošno zablista, crven, ružičast, prošaran, posebno bijeli i čist „k’o duša”, Stolivljanke imaju feštu: izbor dame i bal u čast kamelije u Stolivu u koji je 1870. stolivski kapetan Niko Bilafer donio božanski cvijet s Dalekog istoka svojoj vjernoj supruzi. Božanski cvijet resi sve stolivske vrtove i nema Bokeljke bez kamelije.

Fašinada u Perastu

Kad u Kotoru u pokladno vrijeme zaživi karneval, grad, u maškaradnom ludilu i feštanju krnje, nudi parodiju na stvarnost. U lipnju uživa u smotri Pomorskoga filma: počinje i glazbena fešta, na trgovima se smjenjuju igrokazi, pisci, pjesnici, glumci. U srpnju na Festivalu pjevaju razigrana djeca i stižu dizajneri iz cijeloga svijeta jer tu je Modna Fešta, i čudo od goblena koji je vjerna kapetanova žena, čekajući svoga dragog 25 godina, izrađivala od zlatnih i srebrnih niti i svoje kose. U kolovozu se bira najljepša lađa ukrašena svjetiljkama. Bokeljsku noć ispraća vatromet, čuje se dalmatinska pjesma, uskoro će međunarodni susret klapa u Prerastu i izložbe slikara, koji prvi put izlažu u Kotoru Kod Homena.

U rujnu je kruna slavlja, Fašinada u Perastu, obredna procesija, nasipanje posvećenoga kamenja oko otočića Gospe od Škrpjela. Muškarci u okićenim lađama, kamen iz zaljeva dovoze i utapaju ga, dok Pjesnik pjeva: „Barke, brikovi, vešeli i škune posvećenim kamenom otok nasipaju i crkvu podižu na kostima stijena da kroz vječnost samu ljudska djela traju.”

Tu je i Dobrota srasla s Kotorom i s crkvom sv. Eustahija iz 18. stoljeća i sa Sv. Ilijom i Gospom od Milosrđa. Odmah preko rijeke Ljute pomorski je Orahovac, koji iznjedri poznate kapetane i flotu od 28 brodova, čuva ga sv. Jure i Ikonostas Špira Đuranovića. Na zapadu Kotorskoga zaljeva, ribarski Moranj. Tri kilometra od Kotora, stari ribarski Muo, pristanište iz 9. st., s crkvom sv. Elizabete, sv. Kuzme i Damjana, liječnicima duše i tijela. Mjesto je rođenja sv. Gracija kojemu je u čast podignuta zavjetna crkva Marije Pomoćnice Kršćana. U oltaru je sarkofag s blaženikom.

Škaljari – hrvatski mornari

U Boki kotorskoj sto čuda i sto spomenika. Na jugu, u podnožju Lovćena i Vrmca, u župi Gospe od Snijega, smjestili se Škaljari ili Šuranj, s bazilikom sv. Petra iz 840. i s crkvom sv. Dujma iz 13. stoljeća. Škaljari, sa svojim župnikom don Anton Belanom, čuvaju sjećanje na hrvatsku pobunu mornara na brodu austrougarske ratne mornarice i spomen groblje na strijeljane mornare, 17. veljače 1918. godine.

Na padini Vrmca ističe se crkva Rođenje Bogorodice, najveća u Boki. Uz nju su biste Andrije Zmajevića, Joza Đurovića, kapetana i vođe narodnoga preporoda u Boki, Iva Vizine, čuvenoga pomorca i drugih velikana… Moram spomenuti Sv. Ivana u Prčanju i prčanjske pomorce, prve poštare, koji su u 17. st. održavali poštanski prometi između Venecije i Carigrada pa Antuna Lukovića, glavnoga inženjera na gradnji Sueskoga kanala te Grbalj sa 60 crkava oslikanih freskama Život pomoraca iz 17. i 18. stoljeća, koje su stradale u potresu 1979. godine. One svjedoče kakvi su bili Hrvati u Boki, kako su zazivali Gospu, uz molitvu i pjesmu zahvaljivali Bogu.

Glasoviti Perast

Dvanaest kilometara od Kotora, prema Risnu, nasuprot tjesnaca Verige, iza velike krivine, izranja u svoj ljepoti barokni Perast. Grad, isklesan od kamena, leži i odmara na najljepšem mjestu Boke, u podnožju brda Sveti Ilija, dok mu kuće, crkve i palače gledaju na dva prekrasna otoka Svetoga Juru i Gospu od Škrpjela. Iz ulice što vodi kroz grad duž obale izdiže se stepenište. U središtu su Trg i crkva sv. Nikole sa zvonikom od 55 metara, a visoko nad gradom crkva svete Ane. O zlatnom dobu Perasta svjedoči još 17 crkva. Tu su se rodili barski i zadarski nadbiskup Vicko Zmajević i kondotijer Vicko Bujović, a 1634. Peraštani iz svojih redova slobodno izabraše opata sv. Jurja.

Perast, ilirskoga imena, poznat je po pomorstvu i brodogradilištu (1336. – 1813.) i prvoj pomorskoj školi u svijetu koju je otvorio matematičar i moreplovac Marko Martinović i u njoj obučavao sinove poznatih plemića. Na njegovu brodu 1697. plovilo je Jadranom 17 ruskih kneževa, o čemu je sačuvana isprava, portret s imenima pitomaca. U crkvi Gospe od Škrpjela bogate zbirke isprava, slika, predmeta, riznice srebrenih kovanica s reljefima broda, živo predočavaju pomorstvo u Boki. Odmotava se kao klupko prošlost Perasta koji (1580. – 1950.) ima status općine i procvat doživljava u 17. i 18. stoljeću kada svjetskim morima plovi stotinjak peraških lađa. Zbog graničnoga položaja, život samostalnih Peraštana obilježen je nemirima, osmanlijsko-mletačkim ratovima, gusarenjima i svakodnevnim sukobima jer je jug Boke pod Mlecima, sjever pod Turcima. Peraštani zbog prostranoga zaljeva okruženja brdima odolijevaju Turcima i osiguravaju mir na moru, stječu ugled i bogatstvo, oblikujući duhovnost grada vrednotama svoga doba. Julije Balović u Peraškoj kronici piše da se Peraštani ističu ratnički i literarno, navikli su ploviti s kormilom u jednoj, a sabljom u drugoj ruci. Peraška moć na kopnu i moru, pomorska i trgovačka vještina, upad na Popovo u Hercegovini i otimanje turskoga stijega bili su povod Turcima da 15. svibnja 1654. napadnu Perast. Malobrojni Peraštani obranili su Perast i Boku, po zagovoru Djevice Marije, u čiju se čast i danas nosi Gospina slika kroz grad, gdje se okupi cijela Boka i Dubrovačko primorje.

U doba hrvatskoga narodnog preporoda Boka je postala žarište sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Simbol pokreta bila je hrvatska trobojnica koja se vijorila na bokeljskim jedrenjacima u 19. st. noseći narodna imena

U spomen na Peraški boj nastale su umjetničke slike, Balovićevo i Mazarevićevo Spievanje dogadjaja boja peraškoga. Opjevaše Ivan Trnski Mač Zmaja Despota Vuka u Peraštana i Ivan Krušala te Andrija Zmajević, stric Vicka Zmajevića, koji je uklesao u pročelje župne crkve natpis na hrvatskom jeziku, u čast pobjede Peraštana u boju protiv Turaka. Petar Zrinski nakon čuvene bitke posjeti Boku i Perast i darova im junačku sablju, a oni njemu Nikole Zrinjskog pehar. Svakoga 15. svibnja Društvo mornarice opali salve, junak junacima, glazbari odsviraju Zrinjsko-Frankopansku davoriju, a u kapelici Gospe od Ružarja pohodi se grob Andrije Zmajevića, koji napisa Ljetopis Crkovni.

Veza Kotorana sa Zrinjskima dokaz je hrvatskih osjećaja Boke, koji se stoljećima baštinio, da u doba hrvatskoga narodnog preporoda Boka postane žarište sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Simbol pokreta bila je hrvatska trobojnica koja se vijorila na bokeljskim jedrenjacima u 19. st. noseći narodna imena. Vila Velebita 1942. potopljena. I ban Jelačić je 1851. posjetio Boku. Dočekuju ga Rišljani s lađama, Grbljani s barjacima, ispaljuju se muškule na Verigama.

Nakon Morejskoga rata, kao posljedica oslobađanja Risna i Herceg Novoga od Turaka i pripajanja Mlecima, Boku u 18. st. zahvaća useljenički val pravoslavaca iz istočne Hercegovine i mijenja etničku i vjersku sliku Boke i njezina zaleđa. Hajduci s granice zalijeću se u Boku, nastanjuju u Risnu i žene se Peraštankama. Zbog mentaliteta nisu imali pravo na peraško građanstvo, položaj i moć te oni odluče napasti peraške starješine i poubijati ih u noći na Veliki četvrtak 1671. tijekom vjerskih obreda, kako bi se domogli vlasti. Perašanka udana za hajduka javila je ocu. Urotnike providur Barbaro šalje u Istru. Dio hajduka ostade, što će kasnije biti podloga srpskom nacionalnom elementu jer je do tada Boka bila katolička. U
većini primorskih mjesta u Zaljevu žive Hrvati. Ruski putopisac grof Tolstoj, putujući Bokom u 17. st., zapisa da su i visoke gore Boke kotorske naseljene Hrvatima. O tome pišu Nikola Nalješković, Maro Drage i Andrija Zmajević, mecena baroknog slikara Peraštanina Tripe Trifuna Kokolja, koji je oslikao Zmajevićevu palaču i mauzolej, kapelu Gospe od Ružarija, oltarnu palu Otajstva Presvetog Ružarija koja se čuva u riznici župne crkve sv. Nikole u Perastu.

Oslikao je Kokolja marijanskim ciklusom od 68 slika i crkvu Gospe od Škrpjela. Na stropu su prizori iz Marijina života, evanđelisti, crkveni oci, anđeli s grbom Perasta i polja s košarama cvijeća, u pozlaćenom okviru, u rezbarenom drvu, u brodskom užetu. U središtu je Uznesenje i oltar Gospe od Škrpjela.

Svetište Gospe od Škrpjela

Otočić Gospa od Škrpjela nastao je u 15. st. na grebenu, škoju, škrpjelu i najveće je marijansko svetište Hrvata u Boki kotorskoj koje čuva i najveću zbirku votova, zavjetnih darova u svijetu. Crkva je 1512. bila opljačkana. Predaja o nastanku otoka suživjela je s Hrvatima u Boki. Noću, 22. srpnja 1452. dva brata Mortešića ribajući, vidješe u noći podvodni škrpjel rasvijetljen, a povrh, među svijećama slika Božje Matere s Isusom. Ribari pobožno uzmu sliku i ponesu kući. Jedan oboli smrtno i poče se moliti Gospi. Ozdravi čim primi sv. Otajstva i sv. Sliku izruči svećeniku, koju puk uz molitvu prenese u župnu crkvu sv. Nikole. Slika triput nestade i opet se ukaza se vrhu grebena. Peraštanima je to bio Božji znak za izgradnju crkve. Bogoljubni puk prione spajati grebene topeći kamenje, kad ote moru prostor, sagradi crkvu, uz zavjet da će svake godine, tim danom, tko ima brodicu, donijeti punu kamenja i pod otočić ga utopiti. I nakon šest stoljeća običaj traje kao znak vjere i zahvalnosti precima koji izgradiše otok u čast Bogorodici. Koliko je Bokelj Gospi privržen, svjedoči Zaljev s brojnim crkvama i dva najjužnija hrvatska Marijanska svetišta Gospa od Škrpjela ispred Perasta i Gospa od Milosti ispred Tivta. Srećko Vulović zapisa: „Boka od vajkada se odlikuje bogoljubnosti prema Prečistoj Djevici… kojeg vjekovi ne porušiše, a on glasno govori, kakvo je bilo pouzdanje staroga Bokeža, Djevici Slavnoj. Taj veliki spomenik jesu svetišta Blaženoj Djevici, što je stari Bokelj zazidao kroz cijelu Boku, kao budne stražare, da mu čuvaju milu otadžbinu. Povrh Kotorskih bedema Gospe od Počivala, čuva cijeli zaliv, dokle dopire vid stražara Gospe od Škrpjela, koja kao usidreni brod na sred mora čuva ulaz Veriga i pogledom dosiže do onamo, gdje stražu izručuje Gospi od Milosti, Gospi od Otoka kod Krtola, koja čuva prostor od Tivta do Sutorine. Ostaje glavni ulaz Oštra. Ni tu točku nije stari Bokelj zaboravio utvrditi. Do pred 16. vieka tamo se dizao hram Božje Matere na otočiću Žanjica…” To hrvatsko svetište Gospu Žanjičku iz 12. stoljeća 2001. Srpska Pravoslavna Crkva presveštala je u manastir Vavedenja presvete Bogorodice i ubrojila u svoje crkve. Crnogorske Vijesti, 10. prosinca 2001. donose riječi crnogorsko-primorskoga Amfilohija: „Neka ova svetinja bude nepokolebljiva tvrđava naše postojanosti, našeg vjekovnog prisustva pravoslavnog i srpskog na ovim prostorima.”

I kao što pjesnik reče, Boka je prepuna rana ko safir plav sja vječno, kamen uklesan živi trajno. Hrvatski Bokelj u susretu sa strancima služio se jezicima, kod kuće njegovao svoju hrvatsku riječ, čuvao običaje i nošnju. Bokeljske sinove opjevali su pjesnici, uvijek slaveći njihovo poštenje, junaštvo, vjernost, pa pjevali oni, o tvrdom i plemenitom Kotoru ili o slavljenom i glasovitom Perastu… Sad povijest Hrvata, koji stoljećima žive južno od Dubrovnika, čuvaju Hrvatska Bratovština Bokeljske Mornarice 809., Hrvatski glasnik i Hrvatsko građansko društvo Crne Gore sa sjedištem u Kotoru.

Boka od Kotora, usta i duša cijelog Zaljeva, razastrla se poput kraljice pod planinama od bijele svile. Uz morsku obalu procvjetale kamelije u naručju morske vile. Boka kotorska živi i njenu slavu čuvaju Božji sveci, ugodnici, Hrvati, ponikli na njenom tlu.

Objava „Dika od Hrvata” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mogla bih nabrojiti niz ljepota i prigoda za vratolomne pustolovine, morske špilje rikavice, pomorske zgode i nezgode, brojne crk­vice zbog kojih treba posjetiti Mljet, otok molitve i meda, ali jedna je posebna – San magaradi Nikole Šopa, na otočiću Sv. Marije, živa pjesma uklesana u kamenu staje s tovarima što ustrajno mole: Isuse, u ovom kasnom času sad, u sve staje ćemo ući. Od nježnosti ti ćeš svu magarad, blago za uho povući. I kad odeš, u doba to gluho, među njima riječi da kruže: Ko je taj koga si za uho, držo najduže. I svaki će usnuti opet, sa najljepšim snom u duši: da tvoja meka ruka još miluje, baš njegove uši.

Biser južnog Jadrana

Ljupkost prirodnih ljepota i znamenitosti Zelenog otoka, posebno dva slana mljetska jezera, nadahnule su brojne umjetnike i pjesnike, od benediktinca Mavra Vetranovića, Mavra Orbinija, Anselma Banduria, do Nikole Šopa… Ali najljepše riječi o prekrasnim jezerima, šumi alepskog bora, hrasta crnike, iznjedrio je pjesnik Ignjat Đorđić. Ljepote jezera i šuma koje okružuju brežuljke i spuštaju se od vrhova sve do mora zasjenjuju obale. Ovdje je ljupkost prirode sve stvorila bolje od ljudskog umijeća… Ali i bogata kulturna baština stvorena ljudskom rukom pridonijela je da je Mljet najljepši pučinski otok na Jadranu.

Mljetom, Mljetom

Primamljiva ponuda Mljeta sačuvana je samo za sretnike i zaljubljenike koji vole iznenađenja. Ni ja nisam odoljela izazovu posjetiti ga i uvjeriti se u priču Mljećana, da je otok, jedinstveno mitsko mjesto savršeno za odmor. Već prvo iznenađenje na putu bilo je poredputno mjesto Ston, redovita zaustavnica putnika za Mljet.

Ispod drevnih zidina, u stonskom hladu, osnaženi toplim pecivom i kavom, namjernici kreću prema Ponikvama, u prekrasnu uvalu gdje se ugnijezdila luka Prapatno, sa stoljetnim maslinicima, vinogradima, mediteranskom makijom i čistom pješčanom plažom. Požurili smo uzeti jutarnji trajekt, na liniji Prapatno-Sobra. Ugodna četrdesetominutna vožnja proletjela je u tren, i već u prelijepoj uvali Sobre saznajem da je poznata po uzgoju orada i lubina.

Za prvi đir po otoku odabrala sam kraću biciklističku rutu prema istočnoj strani, potom okret prema zapadu, Babinu Polju i nakon tog laganog zagrijavanja slijedilo je upoznavanje s Mljetom.

Legenda o Odiseju

Najprije je trebalo vidjeti Odisejevu špilju, prema legendi dom nimfe Kalipse, gdje je zatočila Odiseja, Homerova pustolova, dugih sedam godina. Put počinje u Babinom Polju, općinskom središtu Mljeta. Polje, nekad obrađeno, sada uraslo u otočko zelenilo, carstvo je za divlje svinje. Špilja začuđuje dubinom i strminom, a dah zastaje nad prizorom od pogleda na Ogiran i otvoreno more. Pristup Jami je ograđen a planinari ne dvoje spustiti se strmom liticom, koja svojim crvenkastim stijenjem, okružena čudesnim grebenima, rađa živopisnu sliku s plavilom mora. Bijele ploče, suprotstavljene oštrim stijenama, na čijim se vrhovima razbijaju kristalni valovi, kao bogomdane za promatranje podnevne igre svjetla i vode. Prizor oduzima dah i vodeni beskraj čini tajanstvenim. Veličanstven trenutak.

Slušam legendu o Mljetu, otoku Ogigia, o Odisejevim putovanjima po Sredozemlju nakon Trojanskog rata. Homer pjeva: Ogigia, najljepši otok svih mora i oceana. A da je Odisej upravo boravio na Mljetu osobito je tvrdio Dubrovčanin Aristid Vučetić koji je u brojnim opisima šuma, izvora i špilja naslutio dom nimfe Kalipso i prepoznao Homerovu viziju. Kao najvažniji dokaz ističe greben Ogiran i Odisejevu špilju, te između otoka Olipe i Jakljana, u tjesnacu između Malog i Velikog Vratnika smješta čuvenu Scilu i Haribdu kao mjesto Odisejevog brodoloma. Tvrdnje antičkih pisaca, prateći udaljenosti Odisejevog putovanja idealno se uklapaju u mljetske relacije i više istraživača tvrdi da je mitska Ogigia upravo Mljet, a ne Malta. Teza o Troji u Gabeli i Ogigiji na putu između nje i Itake svakako potkrjepljuje te tvrdnje.

Sv. Pavo na Mljetu

Zato bi bio propust doći na Mljet i ne posjetiti stara otočna naselja Korita (Kapelu sv. Vida) i Prožure (Crk­ve sv. Trojstva, Roka) i ne saznati istinu da Malta, zbog sličnosti imena Mljetu, oduzima i svojata i povijesni događaj o brodolomu sv. Pavla na njegovu putu u Rim iz 61. godine. Spašavajući se od nevremena, on se nasukao na šumoviti i nepoznati otok Melita, prepun otrovnih zmija, jedna ga je i ugrizla. A jedan se greben otada i naziva Škoj svetog Pavla. U polju Žara, nadomak Korita, postoji predio Crk­vina s ostacima crk­ve koja je, po predaji, podignuta u čast sv. Pavla i njegova boravka na Mljetu. Tezu o tom boravku zastupalo je mnogo istraživača, a najgorljivije mljetski opat i pjesnik, benediktinac Ignjat Đorđić, koji je u 18. st. objavio studiju o putovanju svetog Pavla, apostola brodolomca.

Početkom 20. st. dvojba o Pavlovu boravku otišla je u korist Malte, usprkos činjenici da na Malti nikada nije bilo zmija i da je sv. Pavao u Djelima Apostolskim 27,27 opisao da se brodolom dogodio u Adriji. Kako su putovanja Pavlova temeljito istražena, tvrdnju o njegovu boravku na Malti trebalo bi preinačiti. Mljet čeka nove brodolomce i brodove. Reljef Brod apostola Pavla iz oluje pristaje na otok, umjetnice Lojzike Ulman, u današnjoj župnoj crk­va Sv. Pavla, stvara viziju da se prošlost i sadašnjost otoka spaja u nadi povratka iseljenog puka. Crk­va tako plovi na Kristovoj lađi čekajući putnike za vječno putovanje.

Tragom života

Rezervat Saplunara

Rezervat Saplunara osim pjeskovitih uvala obraslih borom česminom sve do mora čuva i stabla pinija. Plaža Saplunara nosi ime po pijesku/saplun i nije ništa manje atraktivna od oaze Blace-Limuni. Ne nudi se uvijek prigoda kupanja kao na plaži Survivera. Uz stara sela, po otoku svijena, želi li se doživjeti sprega s prirodom, treba se popeti na Velji grad, najviši vrh otoka. Naići ćemo i na blato iz kojeg Sobra crpi pitku vodu. Od stasitih Mljećki slušam legendarne priče o gusarenju, peškariji, podivljalim kozama, mungosima, pa i o naplavinama otpada iz Albanije i Italije, koji onečiš­ćuje uvale i plaže i zadaje muku ljudima u Parku.

S vrha se pruža pogled na Jelinske otoke. Nakon silaska, uz raskošan sunčev zalazak, bilo je vrijeme za mljetsku poslasticu, lubin na žaru.

Mljetska jezera

Zapadni dio otoka osobito je razveden. Uvrlo se more kroz dolinska vrata i stvorilo jedinstvena, solinska jezera, što ovom dijelu Mljeta daje obilježje prirodne rijetkosti i iznimne dragocjenosti. Pitoreskno i najstarije težačko i ribarsko selo Goveđari, u središtu parka, lučica Pomena, čuvarica barki, naselje na Jezerima Babine Kuće i prolaz kroz antičku palaču u Polači, daju naslutiti kakva sve iznenađenja čekaju izletnike.

Stvoren je nadasve dojmljiv perivoj, od Crne Klade do rta Goli. A benediktinci su mu još u nasljeđe ostavili križ na vratima Solina s natpisom na glagoljici.

A Park, u svoj svojoj grandioznosti, posve se doživi na vidikovcu Montokuc s kojeg se pruža veličanstven pogled na Mljetski kanal, Veliko i Malo jezero, otočić Sv. Marije i otvoreno more. Šuma Mljeta, najviša i najguš­ća u Dalmaciji, ostavlja bez daha.

Otok u otoku

Posjet Nacionalnom Parku omogućen je brodom do luke Polače, do ceste ka Velikom jezeru. Putovi oko Jezera vode do zaljeva Soline i otvorenog mora, a uske staze do najslikovitijih i najskrovitijih zakutaka najstarijeg morskog parka Mediterana.

U Solinama, benediktinskom skupljalištu soli, uz jezero, posjetitelj će doživjeti nezapamćeni spektar mirisa i boja, prispjeti do stare mlinice i srušenog mosta, a brodićem na benediktinski Otočić sv. Marije. Samostan iz 12. st, okružen gustom borovinom, bistrim jezerom i smirujućim cvrkutom ptica iz samostanskog vrta mami svojom raskoši. Biser Hrvatske, otok u otoku.

Sredozemna medvjedica

Mljet pripada južnodalmatinskom otočju te s Korčulom i Lastovom čini vanjske otoke dubrovačkog arhipelaga. Dug je 37 kilometara. Zapadni dio otoka oko jezera, od 5375 hektara, zbog iznimnih ljepota proglašen je 1960. Nacionalnim parkom, a kasnije i morskim. Morsku ljepotu upotpunjuju brojne uvale, plitka Blaca, zarasli Prisjel, plaže Grabove, ostatci kolana rimskih galija u Polačama a brojni grebeni su čuvari ulaza u luku.

Zbog blage klime Mljet prekrivaju gustiši hrasta crnike i alepskog bora, a alepski borik oko jezera, najljepši na Mediteranu. Pojedini dijelovi Parka, bez čovjekova utjecaja, prepušteni su prirodnom razvoju. U priobalju i jezerima, živi oko 150 školjkaša, a samo u Malom oko 40 vrsta. Jakobove kapice najveće su u Jadranu.

Doznajem, da zbog brojnih mungosa, indijskog štakora, unesenog na Mljet prije Prvog svjetskog rata radi uništenja zmija otrovnica, kopnena je fauna osiromašena. Danas Mljet nema zmija, ali je i manje divljači koja se prirodno razmnožava. Morske vrste brojne su i raznovrsne, a pojavljuje se rijetki sisavac, tuljan, poznatiji kao morska medvjedica.

Sredozemna medvjedica je jedini tuljan Sredozemlja koji živi u Jadranu. Naraste do dva metra i teži do 250 kilograma. Boravi po spiljama i nepristupačnim stijenama naših otoka. Nekoć je bila posvuda, a danas jedva pokoja na cijelom Jadranu. Iskorijenili su je uglavnom ribari jer im je, navodno, kidala mreže i krala ribu, a noću izlazila iz mora i uništavala vinograde. Štetu koju počine dupini u neznanju pripisuju njoj. Ubiti ovu najugroženiju našu životinjsku vrstu kazneno je djelo, pa nam je dužnost spasiti je od istrjebljenja.

U povratku, čekajući trajekt u Sobri, razmišljam o endemima, busenastom koralju i plemenitoj periski, jelenu lopataru, i škrtoj zemji koja daje sve ča more, o suveniru grani bora s školjkom bisernicom i ptičjim gnijezdom i onim preostalim skrivenim biserima koje nisam uspjela vidjeti, o hodočaš­ćima na otok i stradanju obitelji posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, o srdačnosti mještana i mljetskoj grani života. A nadasve o Mljećanki, ženi u preši upućenoj na samu sebe, brižnoj majci, vrsnoj ratarici, ribarici, pekarici, ljekarici i primalji, švelji i tkalji, svilarici i prelji, vezilji brojnih niti, toj snažnoj ženi čuvarici ljepote u bisernici teškoga života, koja poput otoka odolijeva udarima. Junakinja pritisnuta teškim bremenom pjeva o ljubavi i nadi. Život je na škoju i radost i tuga.

Dok trajekt lagano plovi, Zeleni otok ispraća ga ljetnim maestralom, a njegove putnike čarobnim zalaskom sunca. Vidim radost na svakom licu, i njihovu želju, najaviti Mljetu: Eto, vratit će se oni već iduće ljeto…

Objava Otok meda i molitve – Mljet pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nakon svečanog otkrivanja spomenika uslijedio je dolazak relikvija sv. Franje koje je u crkvu donio fra Damian Patrascu, generalni postulator franjevaca konventualaca, na trajno čuvanje i štovanje. Relikvije su prvog stupnja, dio kosti svetog Franje. Potom je don Ivan Bodrožić, prof. na KBF-u u Zagrebu, pročitao popratni službeni tekst o relikvijama sv. Franje na latinskome i hrvatskome jeziku pred župnim vratima crkve Gospe od Anđela nakon čega su relikvije unesene i odložene na oltar. Relikvijar, u kojem su pohranjene relikvije – kosti sv. Franje, dar su župnog, pastoralnog i ekonomskog vijeća Župe Gospe od Anđela. Slijedilo je svečano euharistijsko slavlje koje je predvodio fra Miljenko Kontić, izaslanik generalnog ministra franjevaca konventualaca iz Rima, član Generalne kurije u Rimu i generalni asistent Reda franjevaca konventualaca za Srednju i Zapadnu Europu, u koncelebraciji s fra Stefanom F. Cecchinom, predsjednikom Međunarodne papinske marijanske akademije u Rimu (Pontifica Academia Mariana Internationalis – PAMI), župnika Gospe od Anđela don Stipana Bodrožića, fra Miljenka Šteke, provincijala Hercegovačke franjevačke provincije, fra Damiana Patrascu, fra Ante Udovičića, vikara Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja Split, imotskog gvardijana fra Kristiana Stipanovića, fra Ljudevita Antona Maračića, fra Damjana Glavaša, fra Zlatka Vlaheka, don Ante Kelave, fra Matije Matoševića, don Josipa Dukića i desetak drugih svećenika i redovnika. Na kraju je upriličena procesija i blagoslov s moćima sv. Franje ulicama grada Trogira uz misao sv. Franje – Braćo, sve vas želim dovesti u raj. Ova je misao ujedno bila i geslo proslave 800. godišnjice franjevaštva u Trogiru. Župnik don Stipan Bodrožić na kraju je rekao: „Naši davni preci bili su svjedoci dolaska sv. Franje u naš grad, a mi imamo prigodu biti svjedoci još jednog povijesnog trenutka – dolaska relikvija sv. Franje Asiškog u našu župu Gospu od Anđela.”

Objava Osam stoljeća prvog franjevačkog samostana u Hrvatskoj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zbornik na 480 stranica sažimlje radove sa znanstvenog skupa održanog u svibnju ove godine, a sastavljen je od dva dijela: prvi obuhvaća program i tijek slavlja, a drugi znanstvene radove (27 autora) te opis svih tiskanih skladba u nizu Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, koju je priređivao i objavljivao Sokol, te kazalo i zahvalu sponzorima-darovateljima i medijima.

Uz pozdravnu riječ priređivača i organizatora Sokolovih Dana dr. fra Bernardina Škunce, Zbornik su predstavili prof. dr. Hana Breko Kustura, muzikologinja (Zagreb, HAZU), koja je rasvijetlila fra Bernardinov glazbeni opus na nacionalnoj razini i prof. dr. Josip Dukić, povjesničar (KBF, Split), koji je govorio o činu i okolnostima ubojstva fra Bernardina Sokola, a završno riječ imao je dip. eoc. Milivoj Bratinčević. Uz predstavljanje Zbornika, krasnoslovljem sudjelovala je Ksenija Prohaska, nacionalna prvakinja HNK Split, a  pjesmom klapa ‘Sveti Juraj’ HRM, Split i Župni zbor sv. Jurja Kaštel Sućurac. Voditeljica programa bila je Lejdi Oreb.

Objava Hrvatski glazbeni genij i mučenik pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.