Međutim, nerijetko svjedočimo da je danas slobodno vrijeme pojedincima postalo njihovo zvanje, kako primjećuje papa Franjo u svojoj programskoj enciklici. Slobodno vrijeme postalo je pojedincima (glavna, ponekad i jedina) identitetska odrednica. Slobodno vrijeme im je postalo svetište vrijedno obožavanja te se pretvorilo u hedonizam. U toj zamjeni teza briga za prostor osobne slobode i opuštanja dovela je do toga da svoje dužnosti koje proizlaze iz zvanja i povjerenih službi s vremenom počinju doživljavati kao puki privjesak vlastitoga života, kao da nisu sastavni dio njihova identiteta. Zaokupljenost slobodnim vremenom preuzela je mjesto zaokupljenosti dužnostima i službama. Ta manična preokupacija za slobodnim vremenom načinila je rascjep između, kako se to voli reći, privatnoga i poslovnog u životu posvećenih osoba. No privatno i poslovno se kod njih nikako ne bi moglo ni smjelo razdvajati. Ne postoji privatno vrijeme u kojemu bi netko tko se posve predaje Bogu mogao biti nešto što nije, u kojemu bi prestala služba ili obveze koje proizlaze iz zvanja. Svećeništvo ni redovništvo nisu uloge poslije kojih se možemo vratiti pravome sebi nakon dobro odigrane predstave. Ono nije darovano na određeno vrijeme. Rascjep između privatnoga i javnog (poslovnog) uvukao se u rječnik i vladanje posvećenih osoba iz jet-seterskog konteksta. Onamo je razlikovanje između javnoga i privatnog distinktivni znak i pokazatelj pripadnosti koliko se visoko kotira u društvu. No svećenici i redovnici ne mogu ʻizići iz uloge’ u kojoj nešto misle, govore, i čine, jer se u njihovu zvanju ne radi o ulozi koju je poslije moguće zamijeniti drugom ulogom.

Zaokupljenost slobodnim vremenom seže dotle da primarne zadaće koje trebamo izvršavati izvršavamo bez motivacije i duhovnosti koja bi prožela djelovanje te ga tako učinila poželjnim nama samima i drugima. Posljedica takva stanja je, kako zaključuje papa Franjo, da pastoralni, karitativni i svaki drugi rad postaje naporniji nego što treba biti te dolazi do gubitka radosnoga umora. I mali umor koji je posljedica rada bez motivacije i duhovnosti tada postaje napet, težak i nezadovoljavajući. Da, i to je razlog zašto su veliki teolozi poput Karla Rahnera govorili o umornom kršćanstvu. Ono nije umorno zbog svojih godina nego zbog manjka motivacije, zbog manjka duhovne komponente u njemu i ispravne motivacije. Takav manjak doveo je do toga da se u egzistenciji posvećenih osoba mnogo toga pretvorilo samo u odrađivanje. Ta gruba riječ, riječ bez duha i motivacije, često se veže i uz sakramente. Stav odrađivanja koje izaziva nepotrebni umor može se, između ostaloga, izliječiti meditacijom i kontemplacijom.

Stanje svijesti današnjih ljudi je takvo da nastoje izbjeći svaku obvezu koja bi im mogla uskratiti i oduzeti slobodno vrijeme. Ono je, kako rekosmo, postalo zlatno tele suvremenoga čovjeka. Ta pretjerana zaokupljenost slobodnim vremenom ponekad dovodi do toga da se propušta činiti i ono najbitnije u osobnom i zajedničarskom životu. Zaokupljenost slobodnim vremenom na štetu dužnosti koje proizlaze iz službi dovodi zapravo do mlitavosti i lijenosti u temeljnim dužnostima. Nije uvijek problem previše dužnosti, nego njihovo loše izvršavanje, izvršavanje bez motivacije, bez duhovnosti koja bi prožela djelovanje što dovodi do brzoga zasićenja. Posljedica toga je da rad postaje naporniji, a katkada dovodi i do bolesti.

Papa Franjo navodi nekoliko razloga (pastoralne) mlitavosti koja se onda proteže na mlitavost čitave egzistencije pastoralnih djelatnika. Prije svega, mlitavost može biti posljedica neostvarenih projekata i nezadovoljstva ostvarenim; može biti i posljedica činjenice da su se neki čvrsto vezali uz snove o uspjehu koji se nikako ne ostvaruju; mlitavost može biti posljedica depersonalizacije pastorala, gdje se veća pozornost posvećuje organizaciji nego osobama; mlitavost u djelovanju može biti i posljedica činjenice da neki izrazito teško podnose bilo kakvo neslaganje, kritiku i činjenicu da se može i drukčije. Mlitavost, kako u konačnici zaključuje papa Franjo, pozivajući se na J. Ratzingera, dovodi do bezličnoga pragmatizma svakodnevnoga života Crkve gdje se čini kako sve ide svojim uobičajenim tijekom, a zapravo vjera sve više slabi i pada u sve jadnije stanje.

Objava Zaokupljenost slobodnim vremenom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Već odavno postoje, i uvijek su postojali, oni koji su činili ono što ne treba zanemariti, a nažalost zanemarivali ono što se ne smije propustiti. Takve i Isus opominje. Ova zamjena se ne događa sama od sebe. Ona je ishod niza posljedica kojima je u određenom trenutku teško pronaći uzrok. Ljudi oduvijek nastoje ići linijom manjega otpora. To je ljudski. No nije kršćanski. Kršćanstvo traži napor, askezu, odricanje i biranje uskoga puta. Rijetki odluče s Božjom milošću dopustiti da ono iskonsko kršćansko prožme ovo čisto ljudsko. U tom nedopuštanju ono ljudsko vodi uspostavljanju prividnoga dobra i odluci za prividnu kvalitetu. Sve što je samo ljudsko je prividno. Jedino ono što je prožeto božanskim može biti istinski stvarno. Ljudskome uvijek nešto nedostaje da bude stvarno. To je upravo prožetost božanskom supstancom.

Teško mi je pojmiti one koji nisu u stanju sagledati cjelinu stvarnosti, dakako koliko je to moguće, te iz te cjeline graditi i postavljati kriterije, djelovati i donositi odluke. Bojim se da je sve manje onih koji su sposobni za uvid u cjelinu, za ono što treba činiti i za ono što ne treba zanemariti. To je očito, jer oni koji gledaju s vrha, odakle bi se sve trebalo bolje vidjeti, nažalost, uopće ne vide ili ne žele vidjeti ili su jednostavno nesposobni vidjeti cjelinu. Oni se s tih visina usredotočuju samo na dio, pa kroz taj dio doživljavaju i prosuđuju cjelinu stvarnosti. Tragikomično je to što takav uvid u stvarnost nameću i predstavljaju kao izvrstan, kao onaj koji se mora realizirati, kao najbolji mogući i kao ono što se ne može drukčije. Barem se uvijek može drukčije! Pogotovo kod inteligentnih bića. Kod nekih drugih ne može drukčije zato što ne mogu vidjeti cjelinu. Oni se dive dijelu, kao predmetima s Temua sve dok ih ne dobiju na svoju kućnu adresu. Tek tada, a tada je prekasno, vide kako taj dio stvarno izgleda i da nije onakvim kako se činio u lijepoj rezoluciji pametnoga telefona, te da je uvid u dio zbog kojega su se odlučili za taj predmet nedovoljan da bi otkrio cjelinu i stvarnost u kojoj se nalazi taj dio. Dio ih najprije očara, pa ih onda još više razočara. Da, jer nisu vidjeli cjelinu; jer nisu vidjeli kvalitetu materijala ili o njoj ništa ne znaju, jer nisu vidjeli podrijetlo robe, jer nisu uočili veličinu. No to je ionako jeftina roba, pa se zbog toga previše ne uznemiruju. Ali nečiji životi nisu i ne mogu biti jeftina roba s Temua da bi se o njima moglo odlučivati na temelju jednoga dijela.

Jedna od oznaka ovih s Temua je i to da pretjerano vjeruju te se oslanjaju na one koji bezrazložno i s parcijalnim uvidom hvale te proizvode. Oni su, dakle, povodljivi. Povodljivi su prije svega zato što im se ne da gledati cjelinu ili možda previše vjeruju onima koji to za njih čine. Zbog toga rado primaju savjete i slušaju slične sebi. U biti oni nisu spremni na sveobuhvatnost, na temeljitost, na sustavnost, na zahtjevnost, na duži i teži put, ali zbog toga čvršći i dugotrajniji. Oni nisu spremni za odgovornost. Jer, u ovakvoj logici, odgovornost se uvijek može prebaciti na druge.

Odgovoran, razborit i mudar čovjek gleda cjelinu i tim pogledom prosuđuje. Nažalost, čini se da je sve manje takvih. Vidimo to iz činjenice da je puno toga u našem okruženju postalo samo formalno. Forma je postala skuplja od sadržaja. Imam dojam da nas održava na životu samo forma bez istinskoga sadržaja, a to je kao da gradimo kulu od karata. Mnogo je događaja i pojava koji se uprisutnjuju samo kako bi se zadovoljilo formu. O sadržaju nitko i ne pita. Vidimo to iz činjenice da imamo lijepo oblikovane i ukrašene zgrade, ali bez sadržaja u njima. Ili, ako i postoji neki sadržaj koji bi im trebao odgovarati, onda je u njemu ono bitno zamijenjeno akcidentalnim. U njima se čini ono što ne bi trebalo zanemariti, a zanemaruje ono što se ne smije propustiti. Postalo je važnije da sve izgleda lijepo i sjajno (forma) bez obzira na sadržaj i kvalitetu sadržaja. Da, baš kao na Temuu. I u liturgiji se, nažalost, događa ovakva zamjena. Imamo jako uređenu liturgiju, ali na licima ljudi i u njihovu ponašanju tijekom liturgije, vidimo da su slabo u doticaju sa sadržajem koji se posreduje liturgijom. Logika Temua se, izgleda, prenijela u našu vjerničku stvarnost. To je ogromna zabuna koje se moramo što prije osloboditi.Ne znam kako lijepim riječima nazvati nekoga tko je bitno zamijenio akcidentalnim, sadržaj formom ili tko njeguje formu bez supstance. Takav mi nalikuje na konzumente koji naručuju s Temua, pa umjesto naručene torbe dobiju divan privjesak te iste torbe, a umjesto divno ukrašenoga božićnog drvca krasnu sliku toga istog drvca otisnutu na velikom platnu. Takvi onda za Božić nemaju božićno drvce, makar i umjetno, nego sliku najljepšega mogućeg božićnog drvca, made in China, raširenu na veliko platno.

Već odavno postoje, i uvijek su postojali, oni koji su činili ono što ne treba zanemariti, a nažalost zanemarivali ono što se ne smije propustiti. Takve i Isus opominje. Ova zamjena se ne događa sama od sebe. Ona je ishod niza posljedica kojima je u određenom trenutku teško pronaći uzrok. Ljudi oduvijek nastoje ići linijom manjega otpora. To je ljudski. No nije kršćanski. Kršćanstvo traži napor, askezu, odricanje i biranje uskoga puta. Rijetki odluče s Božjom milošću dopustiti da ono iskonsko kršćansko prožme ovo čisto ljudsko. U tom nedopuštanju ono ljudsko vodi uspostavljanju prividnoga dobra i odluci za prividnu kvalitetu. Sve što je samo ljudsko je prividno. Jedino ono što je prožeto božanskim može biti istinski stvarno. Ljudskome uvijek nešto nedostaje da bude stvarno. To je upravo prožetost božanskom supstancom.

Teško mi je pojmiti one koji nisu u stanju sagledati cjelinu stvarnosti, dakako koliko je to moguće, te iz te cjeline graditi i postavljati kriterije, djelovati i donositi odluke. Bojim se da je sve manje onih koji su sposobni za uvid u cjelinu, za ono što treba činiti i za ono što ne treba zanemariti. To je očito, jer oni koji gledaju s vrha, odakle bi se sve trebalo bolje vidjeti, nažalost, uopće ne vide ili ne žele vidjeti ili su jednostavno nesposobni vidjeti cjelinu. Oni se s tih visina usredotočuju samo na dio, pa kroz taj dio doživljavaju i prosuđuju cjelinu stvarnosti. Tragikomično je to što takav uvid u stvarnost nameću i predstavljaju kao izvrstan, kao onaj koji se mora realizirati, kao najbolji mogući i kao ono što se ne može drukčije. Barem se uvijek može drukčije! Pogotovo kod inteligentnih bića. Kod nekih drugih ne može drukčije zato što ne mogu vidjeti cjelinu. Oni se dive dijelu, kao predmetima s Temua sve dok ih ne dobiju na svoju kućnu adresu. Tek tada, a tada je prekasno, vide kako taj dio stvarno izgleda i da nije onakvim kako se činio u lijepoj rezoluciji pametnoga telefona, te da je uvid u dio zbog kojega su se odlučili za taj predmet nedovoljan da bi otkrio cjelinu i stvarnost u kojoj se nalazi taj dio. Dio ih najprije očara, pa ih onda još više razočara. Da, jer nisu vidjeli cjelinu; jer nisu vidjeli kvalitetu materijala ili o njoj ništa ne znaju, jer nisu vidjeli podrijetlo robe, jer nisu uočili veličinu. No to je ionako jeftina roba, pa se zbog toga previše ne uznemiruju. Ali nečiji životi nisu i ne mogu biti jeftina roba s Temua da bi se o njima moglo odlučivati na temelju jednoga dijela.

Jedna od oznaka ovih s Temua je i to da pretjerano vjeruju te se oslanjaju na one koji bezrazložno i s parcijalnim uvidom hvale te proizvode. Oni su, dakle, povodljivi. Povodljivi su prije svega zato što im se ne da gledati cjelinu ili možda previše vjeruju onima koji to za njih čine. Zbog toga rado primaju savjete i slušaju slične sebi. U biti oni nisu spremni na sveobuhvatnost, na temeljitost, na sustavnost, na zahtjevnost, na duži i teži put, ali zbog toga čvršći i dugotrajniji. Oni nisu spremni za odgovornost. Jer, u ovakvoj logici, odgovornost se uvijek može prebaciti na druge.

Odgovoran, razborit i mudar čovjek gleda cjelinu i tim pogledom prosuđuje. Nažalost, čini se da je sve manje takvih. Vidimo to iz činjenice da je puno toga u našem okruženju postalo samo formalno. Forma je postala skuplja od sadržaja. Imam dojam da nas održava na životu samo forma bez istinskoga sadržaja, a to je kao da gradimo kulu od karata. Mnogo je događaja i pojava koji se uprisutnjuju samo kako bi se zadovoljilo formu. O sadržaju nitko i ne pita. Vidimo to iz činjenice da imamo lijepo oblikovane i ukrašene zgrade, ali bez sadržaja u njima. Ili, ako i postoji neki sadržaj koji bi im trebao odgovarati, onda je u njemu ono bitno zamijenjeno akcidentalnim. U njima se čini ono što ne bi trebalo zanemariti, a zanemaruje ono što se ne smije propustiti. Postalo je važnije da sve izgleda lijepo i sjajno (forma) bez obzira na sadržaj i kvalitetu sadržaja. Da, baš kao na Temuu. I u liturgiji se, nažalost, događa ovakva zamjena. Imamo jako uređenu liturgiju, ali na licima ljudi i u njihovu ponašanju tijekom liturgije, vidimo da su slabo u doticaju sa sadržajem koji se posreduje liturgijom. Logika Temua se, izgleda, prenijela u našu vjerničku stvarnost. To je ogromna zabuna koje se moramo što prije osloboditi. Ne trebaju nam ni vjernici ni svećenici s Temua. Trebamo ih stvarne, prirodne, iskrene i posvećene onomu što jesu, kao one koji ne prosuđuju pars pro toto, nego znaju dobro vidjeti cjelinu te zaključiti što treba činiti, a što ne zanemariti, te što je bitno, a što akcidentalno. kao one koji ne prosuđuju pars pro toto, nego znaju dobro vidjeti cjelinu te zaključiti što treba činiti, a što ne zanemariti, te što je bitno, a što akcidentalno.

Objava Svećenik s Temua pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ne znam je li pojava električnih pastira utjecala i na redefiniciju klasičnih pastira koje je sve teže pronaći kako bi im se povjerilo na čuvanje stado. Možda su klasični pastiri doživjeli neku svoju evoluciju pa su, usred promjene epohe, nekim čudom svi postali električni, uz pokoji relikt onih klasičnih.

Nekoliko je odlika klasičnih pastira koji su u Svetom pismu slika Božjega odnosa prema čovjeku. Osim temeljne odlike kojom pastiri polažu svoj život za svoje ovce, osobina pastira je da poznaju svoje ovce i da njih poznaju njihove. Ovim međusobnim poznavanjem izriče se uzajamna pripadnost stada i pastira, bliskost i dijeljenje iste sudbine. Da, zato je Bog dobri pastir. On koji nije morao dijeliti ljudsku sudbinu, učinio je to kako bi pokazao da je dobri, a ne električni pastir. Za razliku od dobroga pastira koji je posve involviran u život svoga stada, električni pastir postavlja „sigurnu” distancu između sebe i stada. Misli kako će time na najbolji način zaštititi stado (ili sebe od stada?). Električni pastir ne dijeli sudbinu stada, njegove radosti, nade, žalosti i tjeskobe. Za razliku od dobroga pastira, kako ga predstavlja Ivanovo evanđelje, električni pastir ne pripada stadu iznutra. On ne poznaje svoje ovce. Hladan je, distanciran i nezainteresiran za svoje stado. Ne bavi se stadom. Misli kako stado nije njegov problem. Bavi se drugim poslovima, a stado čuva nekoliko stotina volti koji pomoću malih elektrošokova niskoga intenziteta djeluje prijeteće prema stadu ako mu se približi. Tako, eto, električni pastir čuva i štiti stado! Dobri pastir nalazi se usred svoga stada, jer kako bi ga drukčije mogao poznavati, kako bi drukčije mogao svaku ovcu nazivati njezinim imenom?! Dobri pastir unutarnje pripada svome stadu. On je u stadu. Kad se promatra tu simbiozu, prvo se uoči stado, pa u njemu pastira, jer se dobri pastir gotovo stopio sa svojim stadom. Električni pastir ima tek površan i izvanjski odnos sa stadom. Upravo hladan i distanciran. Nećemo ga pronaći u stadu. Po svojoj naravi mu ne može ni pripadati iznutra jer zbog visokoga napona samodostatnosti i nezainteresiranosti koje nosi u sebi niti on može stadu niti stado njemu.

Električni pastir je, dakle, prije svega, udaljen od svoga stada, nezainteresiran za njega. Ima, kako rekosmo, hladan odnos prema stadu. Nije udaljen toliko u fizičkom smislu, nego u smislu da mu unutarnje ne pripada, ne osjeća s njim, ne nosi na svojim ramenima izgubljene ovce, pa ni dojilice po krševitu tlu, ne zove, niti to može, imenom svaku pojedinu. Još jedna osobina dobroga pastira je ta da je toliko blizak svojem stadu da ono poznaje njegov glas. Glas pastira ih čini sigurnima. Električni pastir nema glasa ili ima kričav glas. Ne pušta glas, pogotovo onda kada bi ga se trebalo čuti, kada ovce trebaju njegov glas kao orijentir i kao zaštitu od vučjega zavijanja. Električni pastir rado bježi u prošla vremena te pribjegava pripovijedanju povijesnih događaja. Time pokazuje svu svoju brigu koja na taj način ostaje zarobljena u prošlosti, pa je nema dovoljno za sadašnjost. Njegov glas odzvanja u prošlosti, umjesto da bude čujan u sadašnjosti. Odmak od sadašnjosti pokazuje da mu nije na brizi stado, nego njegov glas ispunjavaju žalopojke i junaštva iz prošlosti. Zapretenost u prošla, povijesna zbivanja ispričava ga – tako misli – od brige u sadašnjem trenutku.

Električni pastir je, summa summarum, neka vrsta lijepo ušminkanoga statičnog najamnika. Njemu je stalo samo do sebe, a nikako do ovaca i njihove sudbine. Da, električni pastir se vrlo lako može unajmiti i postaviti da nadzire stado kako se ne bi razbježalo. Električni pastir je, u biti, fokusiran samo na to da štiti stado izvana od vukova i drugih opasnih životinjskih skandala, ako i to. No, dobri pastir se ne brine za svoje stado samo izvana, nego još više iznutra: brižljivo njeguje dojilice, uzima ih na svoja ramena i nosi. Električni pastir se ne može brinuti zbog toga što mu stado iznutra nestaje i propada; ne zapaža u kakvom je stanju. Pazeći na stado samo izvana, električni pastir getoizira svoje stado. Dakako da ne želi biti involviran u takav geto, zato ne osjeća stada i nema dodira s njime. I na koncu, električni pastir je nesposoban položiti svoj život za ovce svoje. Da, zato i jest električni. Njemu je prva briga s puno volti u sebi zaštititi sebe i svoj život, a ne život ovaca.

Objava Električni pastir pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zapravo, pitam se je li ovakva demokracija uopće demokracija ili je samo prividna demokracija pod čijom se krinkom kriju različiti oblici kracije koji su sve samo nisu demokracija. U toj prividnoj demokraciji nerijetko susrećemo autokraciju, plutokraciju, sve češće kakistokraciju (možda bismo mogli govoriti o ćacikraciji), prikrivenu diktaturu i drugo. Dakako da je i demokracija donijela nešto dobra. Samo ne znam u kojoj mjeri je to dobro zaista dobro?! Da je npr. sveti Pavao ili netko od kršćanskih apologeta sumnjao u ondašnje državno uređenje vjerojatno bi osjetio njegove najgore represivne mjere. No, demokracija dopušta svojim „podložnicima” da ju propitkuju, iako i ona raspolaže širokim dijapazonom suptilnih represivnih mjera (kultura odbacivanja, kultura skraćivanja, suptilne zabrane, biranje podobnih, isključivost onih koje su sami sebe prozvali uključivima i slično).

Jedno od temeljnih pitanja u demokraciji, kao i u svakom državnom uređenju, trebalo bi biti pitanje razumijevanja istine? Kako demokracija dolazi do istine ili kako u demokraciji istina dolazi na vidjelo? Vidljivo je kako demokratska kultura kojoj smo izloženi shvaća istinu kao plod konsenzusa. Demokratska uređenja mjere istinu praktičnim uspjehom i profitom. Ideje i teorije se prosuđuju na temelju njihove uspješnosti. Pragmatizam, koji je sveto pismo kapitalističke demokracije vodi se krilaticom: ako nije uspješno nije ni istinito. Demokracija svodi istinu na percepciju. Tako je nešto postalo istinito samo na temelju percepcije. Iza ovakva poimanja istine stoji shvaćanje istine kao onoga što je samo eksperimentalno dokazivo, dok u ono što se ne može dokazati čistim razumom te izvesti iz eksperimenta, treba sumnjati da uopće postoji. Svođenje istine na percepciju ne niječe stvarnost Boga, nego uspostavlja kriterij korisnosti. Istina je samo ono što iz naše percepcije može donijeti pozitivne praktične posljedice. Tko se još imalo razuman može složiti s ovakvim prihvaćenjem istine koju su unaprijedile društvene mreže kojima se istina nalazi jedino u površnom virtualnom svijetu?!

Najpodlije shvaćanje istine koje nudi demokracija sastoji se u tome da vidi istinu kao plod konsenzusa većine. Istina tako pripada samo većini. Verificira ju se dovoljnim brojem glasova. Konkretno, broj ruku u zraku u nekom parlamentu određuje istinu o ljudskom životu (početku i kraju života), o odgojnoj slobodi u školama, te o tome što je pravedan mir i što su istinske vrijednosti. Tako se određuje istina u današnjem demokratskom uređenju – konsenzusom najmoćnijih i često najlošijih. Pokazatelj je to da se iza demokracije često krije plutokracija i kakistokracija. Demokracija, u određenoj mjeri slično kao tiranija i totalitarizam, može nagrditi ljudsko lice politike. Zar Isus nije gurnut na put osude upravo demokratski, unatoč tada drukčijem društvenom uređenju – brojem ruku u masi koja je tražila slobodu za Barabu? U tom demosu, temeljem kojega upravlja pojedinac, uvijek se krije i nešto demonsko. To demonsko je ono autoreferencijalno. Kada demokratski mehanizmi postanu autoreferencijalni, upada se u demokratsku dijalektiku većina-manjina kojoj bivaju podložna i temeljna ljudska prava. Takva demokratska dijalektika određuje i gotovo propisuje što je istina, te slično kao u totalitarnim sustavima, zakonski kažnjava nepoštivanje propisa koji su nametnuti kao istiniti.

Istina o Bogu i čovjeku ne može biti propisana relativnom i dvotrećinskom većinom. Ona je objektivna i univerzalna ili nije istina. Nužno je imati u vidu objektivne i univerzalne, a ne isključivo demokratske vrijednosti. Ako demokratske vrijednosti nisu univerzalne i objektivne, tada se takvo uređenje samo osuđuje na propadanje. Ako se u jednom demokratskom uređenju s pravom kritizira nasilje, nesigurnost, nezaposlenost, gubitak zajedništva, loš socijalni položaj i slično, nije li to u biti kritika samoga društvenog uređenja – demokracije? Možda je baš imajući na umu ovu kritiku, papa Lav XIV. konstatirao kako u današnjem svijetu demokracija nije savršeno rješenje za sve.

Odmicanje od univerzalnih objektivnih vrijednosti onemogućuje spoznaju stvarnosti dio koje je Bog, ili još bolje, koju Bog omogućava i podržava. Istina u demokraciji ne vodi samo relativizmu nego i nijekanju objektivne i univerzalne istine. Za nas kršćane Krist je Istina o kojoj govorimo. On je universale concretum veritatis koja se samodariva i otkriva u besplatnosti objave, a ne na temelju demokracije, pa ni na temelju sinodalnoga procesa koji neki, nažalost, shvaćaju kao demokraciju.

Objava Istina u demokraciji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U tom smislu korizma je uvijek vrijeme borbe koja se vodi na tri fronta: sa samim sobom, s Bogom i s drugima. Čovjek se, u tom svojem duhovnom boju, susreće s mukom, odricanjem, trpljenjem, kušnjom i smrću kao sadašnjim stvarnostima. No, te stvarnosti vjernik ne susreće kao zatvorene u sebe, nego upravo usred sadašnjosti tih stvarnosti započinje njegova preobrazba u život budećega vijeka. Tako je korizma vrijeme preobrazbe, čišćenja i vrijeme umiranja (sebi) kako bismo se nanovo rodili.

Korizma je u svojim osnovnim crtama vrijeme dijalektike. Ona nas stavlja pred mnoga da i mnoga ne, te nas u dijalektici mnogih da i ne nuka da dođemo do jednoga da Gospodinu. To da Gospodinu izvire iz vatre mnogih ne i mnogih da koje u borbi s Bogom, sa sobom i s drugima izričemo tijekom korizme. Korizma nije izricanje samo ne svemu onomu što nas udaljava od Gospodina, nego jednako tako ili čak još i više izricanje mnogih da koji nas približavaju Gospodinu. Kroz ova mnoga da i ne čovjek dolazi do harmonizacije svoga odnosa s Bogom. Ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da se u logici dijalektike korizma proteže na čitav naš kršćanski život koji se u temeljnim crtama ne sastoji samo u izricanju mnogih ne, nego i u još češćem izricanju mnogih da. Čitav je vjernički život stalna dijalektika koja se ogleda kao borbena vještina sa samim sobom, s Bogom i s drugima. Neprestano nastojimo, na različitim razinama, argumentirati i objasniti sebi svoje često suptilne izbore, odluke, uvjerenja, nadu protivnu svakoj nadi; neprestano raspravljamo sa sobom, s drugima i s Bogom putem pitanja i odgovora, te pokušavamo razriješiti opreke koje postoje između mnogih da i ne koje moramo izgovoriti u svome životu.

Sam je Isus prošao kroz dijalektiku svoga božansko-ljudskoga života, odnosno kroz svoja da i svoja ne iz kojih je proizišlo jedno spasenjsko da kojim nas je otkupio i otvorio nam put zajedništvu života sa sobom. Tragom Isusovih kušnji u pustinji kako ih donosi Matej (4,1-11) te u logici dijalektike korizme možemo vidjeti kako nas korizma uči čemu i komu izreći da i ne te zašto je potrebno izreći ne čak i onim esencijalnim životnim stvarima preko kojih bi nas Napasnik htio udaljiti od Boga. Imajući to na umu, korizma nas uči prepoznati što je naš kruh i možemo li toj tako esencijalnoj životnoj namirnici reći ne kako bismo bili s Bogom. To ne onomu bez čega se ne može, postaje da onomu bez koga se ne može. Odricanje od kruha pomaže nam prepoznati u koga smo stavili svoje pouzdanje: u kruh zemaljski ili u kruh nebeski. Kruh, dakako, predstavlja ono bez čega čovjek ne može u svome naravnom životu. No, nije poanta u kruhu kao takvome, nego u onome što za nas predstavlja kruh (hrana, moć, novac, karijera, odanost miljenicima ovoga svijeta) koji nam postaje važnijim od samoga Boga i njegova Kraljevstva. Korizma nas uči vidjeti bez čega ne možemo, čemu nismo spremni izreći svoje ne te jesmo li poput Isusa spremni reći ne kruhu kušnje kako bismo time izrekli da Bogu od čije riječi čovjek živi.

Korizma kao vrijeme dijalektike uči nas prepoznati svoje kompetencije te čemu i komu u tome području izricati svoje da i svoje ne. Tragom Isusove druge kušnje, korizma nas uči ne skakati s vrhova i ne ići na vrhove s kojih bismo se mogli spotaknuti misleći hazarderski kako se nama i zajednici koju vodimo neće ništa dogoditi. Korizma nas u tom smislu priprema na izricanje ne onomu čemu nismo dorasli i što bi moglo izazvati pomutnju, nered, lom, pad i upropaštavanje dobra.

U dijalektici korizme ogoljava se naša vjera. Tu moramo izreći jasno da i ne onomu tko jest i onomu tko nije naš Bog; izabrati između Božjih i Sotoninih obećanja; položiti nadu u Božja obećanja ili u obećanja protivnih sila. Korizma razotkriva tko je uistinu naš Bog, jer naš Bog može biti samo onaj koji nas se bezuvjetno tiče. Ako su to hrana, novac, karijera, moć, uspjeh ili kako to Matej sažima u svome evanđelju „kraljevstva ovoga svijeta”, tada je to naš bog. No, tada se mi ne klanjamo Bogu Isusa Krista, nego svojim božanstvima za kojima potajno ili javno čeznemo. Korizma nas pripravlja upravo izricanju radikalnoga ne kraljevstvima ovoga svijeta, ne služenju i klanjanju njima, ne Sotoninim obećanjima, a da Gospodinovim obećanjima i služenju i klanjanju Gospodinu Bogu svom.

U dijalektici korizme Isus razotkriva Sotonu i prokazuje ga kao onoga koji ne može ništa. Isusovo ne Sotoni otkriva da je sve ono što Sotona nudi samo puki privid i da je pravo davanje samo Gospodinovo davanje, jer njegova su vremena i vjekovi, on je početak i svršetak, Alfa i Omega, njemu pripada sva slava i vlast. Jedini on može svime raspolagati.

Objava Dijalektika korizme pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Posebno je propovjednicima letačima koji se ne spremaju za svoje homilije, draga fraza kako se nisu spremili, nego se prepuštaju Duhu da ih nadahne. To je prema njihovu sudu dovoljno kako bi naviještali Božju riječ, to neiscrpno i neshvatljivo otajstvo. Tako, Duh Sveti uglavnom služi kao alibi za ono ljudsko u nama, odnosno za nemarnost i lijenost u pripremanju. Novi crkveni naučitelj sveti John Henry Newman piše kako je najveći grijeh to što pristupamo Božjoj riječi i njezinu navještaju bez prethodne priprave srca. Time ne dopuštamo Božjoj riječi da raste zajedno s nama koji je čitamo, te se ne damo oblikovati Božjom riječju, niti zasaditi Božju riječ u svoje srce čime pokazujemo da želimo biti njezini gospodari, a ne sluge. Udaljujemo se od Duha koji uvodi u istinu koja nije drukčija od istine koja je položena u objavi. Duh nas uvodi upravo u istinu sadržanu u objavi, u Božjoj riječi, a ne u neku drugu.

Oni koji zanemaruju ovu biblijsku datost i Newmanovo teološko-duhovno pravilo zapravo otkrivaju svoje mitsko shvaćanje Duha Svetoga. Oni vide treću božansku osobu kao onu koja im, valjda, izravno govori, na uho. Vjerojatno zbog toga misle da ne mogu pogriješiti u svojim nagovorima, propovijedima, savjetima i drugim izričajima. Takvo mitsko zamišljanje Duha Svetoga vodi ih do svijesti o vlastitoj nepogrešivosti. Oni uglavnom nastupaju s pretpostavkom da su nepogrešivi, jer Duh im govori, pri čemu vjerojatno misle da Duh ne govori ili da manje jasno govori kad se prethodno pripreme. Njima ne treba ni teološka spoznaja, ni sve knjige svijeta, pa ni Pismo, jer valjda, imaju neposredan kontakt s Duhom Svetim koji im govori što će i kako reći. Svi bismo mi, prema tome, trebali njihove izričaje smatrati, valjda, nekom novom privatnom objavom?! Jer, ako im Duh na taj način govori, što je to drugo nego neka privatna objava, nova spoznaja. Misleći da im Duh govori neposredno posve zanemaruju činjenicu da riječi Božje rastu s onim tko ih čita, da Božja objava nije posve izrečena (usp. KKC 66). Duh Sveti daje da na temelju razmatranja i proučavanja onih koji vjeruju i o tome u svome srcu razmišljaju, te na temelju razumijevanja duhovnih stvari i na temelju naviještanja onih koji su po biskupskom ređenju primili pouzdan milosni dar istine – raste Božja riječ i da nas tako Duh Sveti uvodi u istinu. Ovako se pripravlja srce za pristup Božjoj riječi koju se izlaže u propovijedanju i naučavanju koju bi crkveni učitelji trebali tumačiti.

Duh Sveti pomaže propovjednicima i crkvenim učiteljima, ali ih bez sumnje pripušta njihovoj ljudskoj mogućnosti da pogriješe. Ne dokida im slobodu koja je oblikovana i sazdana između ostaloga i posljedicama koje su plod ranjene ljudske naravi. Ako stalno prave pogreške, govori li im onda Duh Sveti, uvodi li ih u svu istinu? Kako će ih uvoditi u svu istinu bez Pisma u kojemu govori Krist? Najčešće smo u opasnosti da budemo prepušteni ljudskoj mogućnosti pogreške onda kad nastupamo previše silovito, po vlastitom nahođenju i shvaćanju, dakle bez prethodne priprave srca, kada svoju službu naviještanja shvaćamo u apsolutnom smislu i nekontrolirano je vršimo misleći kako će se Duh Sveti nekako već prilagoditi. Takva opasnost vreba sve navjestitelje u Crkvi. Dakle, Duh Sveti govori u Crkvi, ali se ne prilagođava našim pogreškama, pogotovo onima koje su plod ustrajne nepripremljenosti. Zato misli novoga crkvenog naučitelja i suzaštitnika katoličkoga obrazovanja, svetoga Johna Henrya Newmana zvuče kao poziv na oprez i pročišćenje: prethodna priprema srca čuva nas od pogrešaka velikih razmjera u navještaju Božje riječi.

Objava Pripravom srca protiv magijskoga zamišljanja Duha Svetoga pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Delegiranje po sebi nije ništa negativno ni loše ako ga se čini na isparavan način, pravovremeno i s iskrenim namjerama. Ono je jedno od temeljnih načina dobroga, pravednog i uređenog funkcioniranja. Svaka dobro uređena institucija dodjeljuje zadatke svojim zaposlenicima, odnosno delegira im ovlasti za izvršavanje određenih zadataka, te stavlja pred njih očekivanja i na koncu utvrđuje odgovornost zaposlenika u izvršavanju zadataka. Tako pokazuje svoje transparentno funkcioniranje. U Crkvi je oduvijek bilo delegiranja gotovo pa svake vrste. U posljednjim se desetljećima u Crkvu uvukao, crkvenom duhu posve stran način delegiranja koji nosi sa sobom primjese tihoga mobinga. Takva vrsta delegiranja želi se osloboditi bremena odgovornosti koju se više ne može podnositi.

Ideologija novoga načina delegiranja kojim se ponajprije želi skinuti sa sebe odgovornost, težak teret, mnoštvo funkcija i zadaćâ često se prelijeva i na niže razine. U bitnome, kad govorimo o crkvenim službama i osobama, svatko je od nas već delegiran jer vrši službu za koju ga je netko ovlastio, opunomoćio, odnosno jednostavno ga dekretirao ili delegirao. No, pojavljuje se sve češća praksa da se i kod onih koji su već delegirani rađa neka čudna potreba za vlastitim delegatima i delegiranjima. Na taj način službe i zadaće koje im pripadaju, po već prenesenoj delegaturi, delegiraju drugima, trgujući pri tome svojim ograničenim utjecajem. Potreba za prenošenjem delega na druge ili niže razine pokazuje da se onkraj loše postavljene temeljne raspodjele zadataka jednostavno radi o nekoj vrsti nutarnje nužnosti da se nekomu delegira dio posla koji izvorno ne spada na onoga komu ga se delegira. Tako predmet delegiranja postaje kao neka vrsta samsare od koje se svi žele osloboditi, a koja kod drugoga stvara osjećaj tjeskobe.

Teško je proniknuti u motive potrebe za delegiranjem drugih. Izgleda kako se ponekad takva potreba javlja kao plod bolesnoga uživanja u moći delegiranja te u tome da netko za nas odrađuje naše poslove. Time se osoba osjeća moćno, ima vlast, može tražiti od nekoga da nešto učini u njezino ime i za nju. Osjeća se moćno jer ima, reklo bi se, „svoje ljude”. Delegiranjem drugih osoba napuhuje svoj ego. Dakako da se ovdje može govoriti i o svojevrsnom mobingu, osobito onda kada se koristi moć i pozicija da bi se na druge prenijelo dio vlastitih obveza i odgovornosti s kojima se sami ne uspijevaju nositi. Pri tome se druge dovodi u položaj u kojemu bi trebali osjećati čak zahvalnost prema onima koji im daju, eto, tako odgovoran, važan i možda častan zadatak, a zapravo se radi o bježanju pred vlastitom odgovornošću, o bježanju od zasićenosti i umora od vlastite službe i od onoga za što se treba utvrditi odgovornost.

Osobe koje imaju potrebu delegirati druge najčešće su one koje možemo nazvati kolekcionarima (crkvenih) službi. Takvi u svojoj, tko zna kakvoj savjesti, ne mogu odbiti ništa, nikakvu delegu, a u biti se radi o skrivenoj i nerealiziranoj želji za nekom vrstom vlasti i moći kojom kod drugih, kako prizemno misle, priskrbljuju sebi poštovanje i čast. Takvi su si umislili kako rastu s brojem službi, a istovremeno ni jednu ne obavljaju kako treba niti su joj krajnje posvećeni. Nevjerojatno je kako kolekcionari službi, dok zveckaju ključevima i listaju snopove dekrete, misle samo na to kako na druge prenijeti one ovlasti kojih su se pomalo zasitili i od kojih su već ohladili, ali za koje u bitnome nisu kapacitirani u smislu odgovornosti. Jer, čovjek može prihvatiti beskonačno puno službi i poslova, ali se po svojoj psihološkoj konstitutivnosti ne može nositi s bezgraničnom odgovornošću koju onda, najčešće na pogrešan način, želi podijeliti s drugima ili je drugima, ponekad nasilno i autoritarno, delegirati.

Ljubitelji delegiranja zapravo stvaraju oblik vladavine male grupe ljudi. Oni se osjećaju važnima i moćnima jer, eto, mogu nekoga delegirati ili kako se to lijepo kaže zamoliti ga da nešto obavi, zbog toga što oni tobože ne stižu od pretrpanosti poslom. Takvi najčešće na račun jedne službe opravdavaju loše rezultate ili eventualne neuspjehe u drugoj službi, na račun druge u trećoj i tako u nedogled. No, budući da naš mentalni sklop nije sklon rješavanju uzroka nego samo posljedica, pravo je pitanje, koje se miljenicima delegiranja nažalost ne postavlja, kako su uopće došli do te pretrpanosti poslom i povjerenim im zadaćama. Time dolazimo do onih koji im povjeravaju te zadaće ne vodeći računa o osobnostima koje su sklone kolekcionarenju službi ni o tome da će takvi vrlo rado naći svoje ađutante koji će im, sve do jednom, biti zahvalni za mrvice lažnoga povjerenja kojima ih ovi hrane dok im u biti delegiraju odgovornost za ono za što i ne bi ni trebali biti odgovorni.

Objava Delegiranje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Čini se da primanje dara ne iziskuje nikakav napor. No, ima darova i darovatelja koji nas namjerno ili nenamjerno stavljaju pred napor primanja dara. To se događa kada npr. netko želi pokazati da je darujući nam neki skupocjeni dar materijalno ili u drugom smislu superiorniji od nas. Uvijek zaboravljamo da Bog ljubi veseloga, ali i poniznoga darovatelja. Nažalost, u današnjoj kulturi darivanja postoje darovi kojima, sve češće, nekoga darujemo iz puke formalnosti. Takvi nas darovi, pogotovo ako očekujemo barem malo darovateljeva uloženoga truda u izbor dara i barem malo afektivnosti, znaju ostaviti tužnima i razočaranima. Ne zbog sadržaja dara, nego zbog manjka dosjetljivosti darovatelja. Pogotovo je to slučaj s darovima koji se daruju pukim formalizmom. Tako ih u konačnici i primamo. Formalistički. Time se gubi logika dara i poruka darivanja, gubi se radost darivanja i primanja dara. Uvježbana iznenađenja i ushićenja lišavaju nas istinske radosti i pogođenosti darom darovatelja. Mi ljudi često upravo tako darujemo i primamo dar. Usput. Ne mislimo o daru, a onda ni o osobi koju darujemo. Izgleda da darivanje postaje zahtjevno, ali i primanje dara nije bez napora ako mu se želimo istinski razveseliti kako bi, ljubeći vesela darovatelja i vesela primatelja, Bog mogao biti treći u tom darivanju.

Srećom, Božje darivanje je drukčije od našega ljudskog darivanja. Prije svega Bog ne dariva da bi ispunio neku uljudbom predefiniranu formu. Ne dariva od svoga suviška i nikako ne daruje usput. On se daruje čitav, potpuno i svima bez iznimke. Bog daruje sama sebe. Kako puno možemo naučiti od Božjega darivanja ovoga Božića! Prije svega, Bog se daruje skromno i ponizno, u tišini, u gluho doba noći, kad je sve tiho i spava, daleko od lažnoga sjaja i ugode, kad ne očekujemo ništa doli novi dan. Daruje nam se izvan svakoga blještavila, raskoša i hedonizma. Daruje nam se na mjestu na kojemu bismo teško očekivali darivanje. Bog ne bira puno što će darovati. Nema potrebe za tim. On je jednostavan Bog. Dariva sama sebe. Dariva dar koji ne možemo odbaciti. Eh, kad bismo mi jedni drugima više darivali sebe, a manje tehničke uređaje i potrošnu robu, svaki bi nam drugi dar bio istinski drag. Drugi nam darovi i nisu tako dragi upravo zato što u njima nema darovatelja. Postaju samo stvari koje dajemo i primamo iz pristojnosti. Bog ne želi da ga primamo samo iz kurtoazije i prigodice. On nas u svome jednostavnom i skrovitom darivanju pošteđuje automatskih floskula, odglumljenih iznenađenja i uvježbanih osmijeha. Svojim nas darom iznutra protresa. Trese naše temelje. Bog nas daruje darom koji nikako nismo očekivali, darom kojem se nismo mogli ni nadati i kojim nas nitko drugi ne može darovati. Daruje nas samim sobom. Ljubavlju. Jer, on je Ljubav. On ne žuri s darivanjem. On nema vremena. On ima vječnost.

Dar je teško darovati, teško je izabrati adekvatan dar, ali ga je, kako rekosmo, teško i primiti, pogotovo kad nam netko daruje nešto samo kako bi pokazao svoj društveni i materijalni status. Netko nas daruje darom koji traži proporcionalno darivanje zbog čega moramo čekati sljedeću prigodu i vratiti jednakom ili barem približno sličnom mjerom. Takva su darivanja spektakularna, pompozna, ponekad idu uz vatromet kako bi darivanje bilo upečatljivije. Mi u svome darivanju zamotamo dar što sjajnije i u što veću kutiju te ga teatralno, s puno nepotrebnih gesti, predajemo ili primamo.

Božje je darivanje opet posve drukčije od našega. Darujući nam se Bog se ne zamotava, nego se otkriva. Njegovo je darivanje toliko drukčije da se zapitam: pa, od koga to mi kršćani učimo darivati? Koliko li smo samo postali slični svijetu, a sve manje Bogu. Bog se ne dariva iz pukoga običaja. On nije formalist. Bog nas ne dariva sobom tako da nas posrami ili ponizi, da pokaže svoju veličinu i našu malenost. Baš suprotno, u svome daru u kojemu nam daje sama sebe pokazuje svoju malenost i poniznost, a našu veličinu. On se daruje tako da sebe umanji, da bude što manji, kako bismo ga mi, koji mu ne možemo uzvratiti istom mjerom, mogli prihvatiti bez osjećaja srama ili poniženja, bez osjećaja duga, bez logike dam-daš. On nam se daruje tako da nas taj dar ne preplaši. Daruje nam se oplijenivši samoga sebe i ne jadikujući nad svojim oplijenjivanjem. Daruje nam se postajući jednim od nas, kako bismo mogli podnijeti taj dar. On se učinio najmanjim mogućim. Postao je donum abbreviatum kako bi ga mogao primiti i najmanji. Bog nam se ne daruje zato što bi bio dužan to učiniti, zato što je to pristojno, niti zato što smo mi njegovi ‘poslovni partneri’. On nam se daruje bez obzira na to što mu mi ne možemo uzvratiti istom mjerom. Istina je da mu možemo darovati sami sebe, ali taj dar nije proporcionalan daru Bogočovjeka. U darivanju sama sebe Bog je spreman na sve, na svako naše postupanje s tim darom, pa čak i na smrt. O Bože, ponizni, tihi i skromni samodarovatelju, nauči nas darivati se!

Objava Božje darivanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Promišljanje o pripadnosti možemo u našem kontekstu započeti s pripadnošću Crkvi i pitati se na koji se način može pripadati Crkvi? Može joj se pripadati stupnjevito. U određenom stupnju Crkvi pripadaju i oni koji na Božji poziv na spasenje odgovaraju prihvaćanjem onoga što im nalaže savjest s obzirom na vlastiti život i dužnosti prema bližnjima. Svi su, na neki način, usmjereni prema Božjem narodu. No, nas ovdje zanima jedna druga vrsta pripadnosti: potpuna pripadnost. Opet, u kontekstu potrebe Crkve za spasenje, potpuno joj pripadaju prije svega oni koji imaju Duha Kristova, tj. oni koji po sakramentu krštenja ulaze u odnos s Bogom. Crkvi potpuno pripadaju i oni koji prihvaćaju njezino uređenje i sakramente, zajedništvo s papom i biskupima. Konačno, Crkvi potpuno pripadaju oni koji ustrajavaju u ljubavi. Upravo ustrajnost u ljubavi otkriva pripada li se Crkvi srcem ili samo tijelom.

Jednostavno rečeno, potpuno pripadaju Crkvi oni koji joj ne pripadaju samo deklarativno, statično i formalno, nego stvarno, bitno i dinamički. Ustrajnost u ljubavi je ključna, jer se „ne spašava onaj koji, iako je član Crkve, ne ustraje u ljubavi, te ostaje u krilu Crkve ‘tijelom’, ali ne ‘srcem’”. Time se, na tragu svetog Augustina, jasno određuje o tome tko stvarno pripada Crkvi. Najviše mogućnosti za potpuno pripadanje Crkvi imaju katolici ukoliko ispunjavaju ove uvjete. Time se još jednom implicitno želi potvrditi da Katolička Crkva posjeduje puninu sredstava potrebnih za spasenje. Oni koji svojim mislima, riječima i djelima ne odgovaraju Kristovoj milosti, zahvaljujući kojoj postajemo članovi Crkve, ne samo da se neće spasiti nego će biti strože suđeni, navodi Sabor, pozivajući se na Lk 12,48.

Izvanjska pripadnost nije jamac konačnoga spasenja ako katolik umre u teškom grijehu, dakle u stanju odbijene milosti. Time se želi naglasiti da nije dovoljno pripadati samo tijelom, nego srcem i dušom, te živeći u milosti. Drugim riječima, nije dovoljno imati samo krsni list nego je potrebno živjeti u suglasju s milostima koje Bog daje u Crkvi i po Crkvi.

Možda možemo ovdje povući analogiju sa svećeništvom, imajući na umu da analogija dok govori o sličnosti još više upućuje na nesličnost dviju stvari ili pojava. Tko je svećenik? Ili ako smijemo malo zaoštriti i pitati tko je stvarno svećenik? Tko stvarno pripada svećeništvu? Samo onaj tko je primio sakrament svetoga reda? Može li se biti potpun i nepotpun svećenik? Ima li nepotpunih svećenika? Postoji li potpuno i nepotpuno svećeništvo? Ako je za potpuno pripadanje Crkvi potrebno to činiti čitavim srcem, dakle, nije dovoljan samo sakrament krštenja, pa ni zajedništvo s biskupima i papom, možemo li reći da i za potpuno svećeništvo nije dovoljan samo sakrament reda, ne dokidajući ništa od milosti toga sakramenta? Krštenje i sveti red trajno nose neizbrisivi biljeg. No, pitanje koje ovdje želimo postaviti, sažimajući sva prethodna pitanja je: postoje li deklarativni svećenici, kao što postoje deklarativni katolici? Smijemo li reći da potpuno pripadaju i imaju udioništva na Kristovu svećeništvu samo oni koji prianjaju uz svećeništvo srcem i dušom, a ne samo izvanjski, te oni koji žive milosnim životom? Ovdje ne govorimo o katolicima ni o svećenicima prve i druge kategorije, nego o potpunom i nepotpunom pripadanju. Može li netko potpuno participirati na Kristovu svećeništvu ako to ne čini srcem i dušom, nego samo izvanjski i formalno?

Tajna pripadnosti je tajna koju znaju samo Gospodin i svećenik. Ne smijemo suditi druge o tome pripadaju li srcem i dušom, te provode li milostan život ili ne. Ovakvu analogiju možemo napraviti samo u svjetlu suda o samima sebi kojim sebe prosuđujemo u dubini svoje intime i u svjetlu Božje sveprožimajuće prisutnosti i moći. Istinski pripadati Bogu kroz svoje zvanje može se samo nepodijeljena srca, dakle potpuno i trajno. Svećenik je onaj koji se svako jutro budi i iznova postaje svjestan svoje pripadnosti, svoga biti svećenik. Na taj način trajno obnavlja svoju temeljnu odluku donesenu jednom zauvijek.

Ako nas nekada netko, na nekom „popisu stanovništva”, tamo „gore”, upita za pripadnost, hoćemo li moći reći: svećenik? Po pripadnosti sam svećenik, tj. onaj čija je forma neodvojiva od biti, čija je egzistencija izričaj njegove metafizičke svijesti o vlastitoj biti, onaj koji je to bio srcem i dušom, svjesno i sa svom snagom volje, a ne usput, deklarativno, prigodno i oportuno.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Pripadnost: svećenik pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na promjenu života poznatih o kojima bruje portali oni gledaju s oduševljenjem, no zapanjujuće je kako nepriznavanje promjene ili barem same mogućnosti promjene raste i postaje intenzivnije što su osobe međusobno bliže u smislu životnoga prostora, zvanja, zanimanja i radnoga mjesta. Tek tada se događa upliv prave demonske struje u kojoj se onoga tko se pokušao obratiti od svoga ispraznog načina življenja ne motri samo kao onoga kojemu se to ne želi priznati, nego čak i kao licemjera, kao onoga koji se samo pretvara da se promijenio, a u biti je, misle oni, ostao isti. Time takvi dušebrižnici i bukači možda samo projiciraju svoja unutarnja stanja na one koje su im najbliži.

Nevjerojatno je kako čak i duhovne osobe koje svakodnevno udjeljuju odrješenje drugima, opominjući penitente da ne trebaju ponovno ispovijedati grijehe koje su već jednom ispovjedili te svjedoče o zaokretima u životima drugih ljudi, ipak te zaokrete kod onih koji su im najbliži ne prepoznaju i ne priznaju. Uvijek im ostaju sumnjivi, pravdajući tu sumnju svojim sveznanjem. Dodijelili su im usud za vijeke vjekova. Jedino će ih pamtiti po onome po čemu ovi ne bi željeli da ih pamte. Uvijek će ostati obilježeni onim od prije, onim od „znam ja njega iz nekih drugih faza i konteksta”. Smjestili su ih u identitetski okvir koji se, prema njima, ne može razbiti niti proširiti.

Još je gore kad susretnemo one koji pripovijedaju o tuđim navodnim manama, propustima i slabostima koje osobno nisu ni vidjeli ni čuli. Njih ne zanima što su ti navodni događaji puke laži ili, još gore, poluistine. Oni jednostavno tovare stvarnu ili izmišljenu prošlost kao uteg, kao neizbježnu sudbinu na leđa svoga bližnjega. No, time pokazuju da ne vjeruju u preobražavajuće djelovanje milosti, a time ni u vlastitu mogućnost promjene. Oni su duboko u sebi teški fatalisti, koji se naslađuju nad tuđom sudbinom koju, paradoksalno, sami nastoje kreirati drugima. Oni neprestano prepričavaju tuđe propuste, grijehe i mane, stvarne ili izmišljene, svejedno im je. Podlo i sa smiješkom na licu šire te druge uvjeravaju u ono tuđe od prije, krijući se i žrtvujući ugled svoje službe ili svoga radnoga mjesta zbog čega bi ono o čemu govore trebalo dobiti vrijednost nečega ozbiljnog, istinitog i vjerodostojnog. Hm… nije ni čudo što živimo u krizi autoriteta, što su mnoge osobe i službe izgubile autoritet i vjerodostojnost, kako u društvu tako i u Crkvi. Stalnim „kao nehtijućim” isticanjem nečijih prošlih slabosti stvaraju privid kontinuiranosti i učestalosti onoga čega možda u biti i nema, jer je to plod fantazije onih koji su negdje nešto načuli, vidjeli, krivo spojili i tko zna u kakvom je to obliku došlo do njihova poganoga (ne)plodnog tla.

Kako zlo uvijek povlači drugo zlo i kako se zlobnici uvijek pronađu, tako se događa da starješine i njihovi suradnici, koji su okruženi ovim dvorskim dušebrižničkim ludama, često uzimaju kao prvi, a ponekad i jedini, kriterij ono o čemu ovi govore. No, zaboravljaju da takvi dušebrižnici onemogućuju temeljni ljudski i društveni razvoj osobe koju dezavuiraju te kroje okvir drugima namećući ga svima oko sebe. Čest je slučaj da oni koji su okruženi spomenutim dvorskim ludama ne provjeravaju istinitost njihovih tvrdnji. U najmanju ruku prva slika koju dobiju o nekome je slika dvorskih dušebrižničkih luda koji stvaraju i posreduju takvu sliku. Tako se, nažalost, događa da živimo u svijetu nerazjašnjenih situacija i predrasuda o događajima i osobama koje ne postoje ili barem ne postoje na način kako ih je netko pogrešno povezao. Tako živimo u svijetu prividnoga znanja i prividne istinitosti, čak i prividnih događaja i činjenica. Na taj se način oni koji se nalaze u blizini dvorskih dušebrižničkih luda nalaze u situaciji da nesvjesno prihvaćaju lažne identitete onih o kojima ovi govore, ali u isto vrijeme prihvaćaju skriveni i pokvareni identitet dvorskih luda koji je skriven iza njihove nepomirenosti sa samima sobom i svojim pozivom te iza uplašenosti zbog osobne duhovne shizofrenije. Oni skrivaju svoj pravi identitet jer se ne usuđuju prepustiti preobražavajućoj snazi Božje milosti.

Objava Ne sramoti čovjeka koji se obratio od grijeha: sjeti se da smo svi krivci (Sir 8,5) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.