Pogledamo li svijet oko sebe ili se prisjetimo svojih životnih iskustava u prošlosti, uočit ćemo i pronaći mnogobrojne lidere koji su pomicali granice, oduševljavali nas i činili ovaj svijet boljim mjestom za život u svim sferama života. Često su to bili obični ljudi iz naše svakodnevice. Prepoznavali smo lidere u našem razredu u osnovnoj školi. Bile su to kolege koje su imale inicijative, ideje i smjernice za svaku situaciju. Njima smo se okretali kad smo imali pitanja, jer su nam njihovi odgovori davali jasan smjer. Uočavali smo lidere u obitelji ili među našim susjedima – divili se mudrosti starih ljudi, koji možda čak nisu bili ni pismeni, ali njihova riječ se s posebnom pozornošću slušala… Oni su znali što, kada i kako treba napraviti snalazeći se i u nemogućim okolnostima. Lideri su nam bili pojedini učitelji, župnici, profesori… Na poslu smo uočavali lidere i liderice, ne samo u menadžmentu već i među običnim radnicima, administraciji, tehničkim službama… Oni su drukčije promatrali svijet i organizaciju, vidjeli su prilike tamo i gdje su drugima bile nevidljive, inspirirali i pokazivali drukčije mogućnosti. Uz njih su se drugi uvijek okupljali kako bi se nadahnuli ili jednostavno dobro osjećali. Često u gradu, u nekim neobičnim situacijama, uočimo lidere – koji vide ono što drugi ne vide, koji iz čista mira drugima pomažu, usmjeravaju, rješavaju probleme… Jedan prijatelj mi je u mladosti rekao kako bolji svijet za njega počinje kad vidi nečiji srušen bicikl na ulici ili na parkiralištu pa ga podigne… Dugo sam razmišljao o tome jer mi se tada činilo banalnim. Poslije sam ga vidio kako uspješno slaže velike korporativne sustave da budu bolji… Takvi ljudi su često na prvim linijama i u slučaju veće nevolje. Oni vide potrebe i reagiraju. Potiču druge i daju im motivaciju. Neki od takvih ljudi prvi prepoznaju čak i povijesne lomove i trenutke kad narodi ispisuju povijest i dolaze u prve redove… Svi smo mi pozvani biti lideri, odnosno biti ljudi na koje se drugi mogu osloniti, koji će biti uzor i primjer drugima. Ljudi koji inspiriraju, motiviraju, pokreću i vode.

Osobine dobrog lidera

Ali što čini dobroga lidera? O tome su napisane mnogobrojne pametne knjige i održano je mnoštvo predavanja. Svjetski poznati guru liderstva Brian Tracy smatra kako se nitko ne rađa kao lider, već se vodstvo u nama neprestano razvija. On navodi 10 osobina, koje mora imati lider 21. stoljeća bez obzira na to je li riječ o menadžmentu ili politici. To su: vizija, hrabrost, učinkovito ponašanje tijekom krize, ispunjavanje obećanja, osjećaj za realnost, dosljednost, preuzimanje odgovornosti, sposobnost predviđanja, kooperativnost i izvrsnost. I drugi relevantni autori i istraživanja dolaze do zaključka kako vođe imaju viziju kojom mogu zamisliti i vidjeti budućnost. Sposobni su predodžbu te vizije prenijeti na druge i potaknuti ih na njezino ostvarenje. A najvažniji dio vizije su vrijednosti za koje se netko zauzima, i iza kojih čvrsto stoji. Drugi dio vizije je cilj, pri čemu je važna i jasnoća postavljenoga cilja. Treći dio vizije je namjera, odnosno razlog zbog kojega djelujemo, smisao našega rada, životna misija… Ako je namjera povezana s vrijednostima koje ljudi dijele i poštuju, onda nastaje poštovanje prema lideru. Onda ga doživljavaju svojim i rado slijede bez zadrške… Hrabrost znači sposobnost da napravi korak naprijed i da se suoči s opasnošću, da donese teške odluke, posebno u nepovoljnim trenucima, da čvrsto stane iza svojih vrijednosti i načela. Hrabrost je najprepoznatljivija osobina velikih vođa. To je sposobnost riskiranja, u kojoj drskost igra značajnu ulogu. Ako netko želi postati vođa, mora biti spreman na neuspjeh, protivljenja i neizvjesnost. Smjelost je simbol odlučnoga vođe. To znači neprestanu ofenzivu, izazov napredovanja, stvari dovesti do kraja, a ne čekati da se pomaknu same od sebe. Najhrabrije vođe ustrajavaju do kraja, čak kad nema rezultata i kad drugi odustaju. Sjetimo se samo prvoga hrvatskog predsjednika Tuđmana i prepoznat ćemo niz tih osobina! Mnogi – opterećeni svim ovim karakteristikama koje stručnjaci navode – govore kako zbog svih tih očekivanja lider mora biti beskompromisan, isključiti emocije, zauzeti distancu prema ljudima, jer je to jedini način da pokaže snagu, odlučnost i dođe do cilja… Mnogi zapravo tako i dolaze do uspjeha. Mnogima su važni samo ciljevi, a ne put do njih. Važniji su im rezultati nego ljudi i njihovi osjećaji. No, smatram da je to krivi put.

Zapitajmo se što je naš kapital koji posjedujemo i koji unosimo u sustave u kojima radimo i u odnose s drugima? To su: materijalna imovina (ako smo imali sreće biti rođeni u dobrostojećoj obitelji ili smo dovoljno do sada zaradili); znanje (ako smo bili uporni i vrijedni pa završili škole, fakultete, čitali, učili, pohađali seminare…); socijalna mreža (s kakvim ljudima smo okruženi, koliko ljudi poznajemo, vole li ljudi rado s nama popiti kavu ili nas izbjegavaju). Jedna uzrečica kaže: „Prvorazredni se druže s prvorazrednima, a drugorazredni s trećerazrednima” te simbolična moć ili karizma – to je ono nešto što nas čini privlačnima, vrijednima povjerenja… Materijalna imovina dođe i prođe. Dobar je preduvjet ako ju mudro koristimo, ali nam ne daje nužno stratešku prednost. I ne moramo ju posjedovati kako bismo uspjeli. Ona obično dođe kao posljedica ako imamo ove druge elemente. Socijalna mreža i znanje su se pokazali najvažnijima. A karizma dodatna vrijednost. Švedski autori čuvene knjige s početka ovoga stoljeća „Funky Business” Kjell Nordstrom i Jonas Ridderstråle napisali su kako netko vrijedi na tržištu onoliko koliko ima znanja, vještina i sposobnosti pomnoženo s brojem kvalitetnih ljudi s kojima je umrežen.

Izvori autoriteta

Svojedobno je skupina znanstvenika istraživala izvore autoriteta u organizaciji. Najčešći autoritet, odnosno onaj na koji se najviše i najradije pozivamo je položaj, funkcija, dužnost (Ja sam direktor i moja će biti zadnja!). Međutim, takav izvor autoriteta je ujedno najslabiji. Daleko su moćniji i važniji bili – obrazovanje i karizma. A najmoćnijim se pokazao – odnos prema ljudima! Autoritet lidera ne dolazi od titule, već od utjecaja, povjerenja i osobnih kvaliteta poput zajedničkih vrijednosti i autentičnosti. Vodstvo je usmjereno na ljude i vođeno svrhom. Vođe motiviraju i usklađuju druge oko stvarnoga cilja, stvarajući emocionalnu povezanost i mobilizirajući njihov trud, inicijativu, kreativnost… Dakle, zaposlenici su kvalitetu svojih menadžera promatrali kroz komunikaciju i odnos prema njima, a tek onda kroz njihovu učinkovitost i sposobnosti. Dakle, s ove točke gledišta nije bila presudna matematička inteligencija. Do izražaja su došle socijalna i emocionalna inteligencija. Socijalna inteligencija kao sposobnost mudroga ponašanja u međuljudskim odnosima (a što je vidljivo kroz ljubaznost, obazrivost, aktivno slušanje…) te emocionalna inteligencija kao sposobnost prepoznavanja, razumijevanja, izražavanja i kontroliranja vlastitih (ali i tuđih) emocija, kako bismo mudrije upravljali osjećajima, bili samouvjereniji, odgovorniji, empatičniji prema drugima… Kako bismo bili okruženi kvalitetnim ljudima, u odnose treba ulagati. A tu opet do izražaja dolazi komunikacija.

A kad je komunikacija u pitanju svi smo uvjereni kako znamo komunicirati i kako vjerojatno dobro komuniciramo. Međutim, statistike nas opovrgavaju. Jeste li znali da čak 95 % ljudi u poslovnom sektoru izgubi posao zbog nekvalitetne komunikacije s nadređenima, kolegama ili klijentima? Najčešći uzrok naših poslovnih problema je problem s ljudima. Čak 85 % vaše karijere i poslovnoga uspjeha ovisi isključivo o vašoj komunikaciji i stavu! Dobrom komunikacijom možemo postići bilo koji cilj u životu.

Objava Komunikacija čini lidera pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Time Finci pokušavaju naći rješenje za dvostruki izazov s kojim se susreću – s jedne strane to bi im bilo praktičnije jer se iz godine u godinu slika finskoga društva mijenja, pa sve više djece – umjesto većinski evangeličko-luteranski vjeronauk pohađa katolički, pravoslavni, islamski, židovski, pa i istočnjačka učenja, što stvara zbrku u organizaciji, nalaženju adekvatnih kadrova te financiranju tolikih grupa. Zbog sve većega broja migranata te pada nataliteta domaćega stanovništva u glavnom gradu Helsinkiju postotak luterana već je pao ispod 50 posto. Zbog te stvarnosti Finci se boje stvaranja paralelnih i odijeljenih društava, što se dogodilo u nizu zapadnoeuropskih zemalja, pa smatraju kako bi međusobno upoznavanje različitih kultura i religija moglo pridonijeti dijalogu, suradnji i suživotu. „U raznolikijem društvu, gdje shvaćanje vjere postaje fluidnije, djeca bi trebala učiti jedni od drugih, jačajući međusobno razumijevanje”, naglašavaju finski stručnjaci.

Reformu podržavaju nastavnici i lokalne vlasti iz pragmatičnih razloga, no prijedlog se susreće s kritikama u dijelu političkih i vjerskih krugova. Desne stranke upozoravaju da bi promjena mogla oslabiti kvalitetu religijskoga obrazovanja i upoznavanje finskih vrijednosti, a neki predstavnici većinske vjerske zajednice smatraju da bi se time dominantna kršćanska religija dovela u neravnopravan položaj. Sudbina prijedloga u konačnici ovisi o vladi i parlamentu, no rasprava već pokazuje kako je ova skandinavska zemlja svjesna da lagano gubi kršćanski identitet te mora prihvatiti multikulturalnost svoga društva.

Vjeronauk u školama

I dok se u Finskoj dosta argumentirano raspravlja o ovom prijedlogu, u hrvatskim medijima je odjeknuo poput senzacije, uglavnom sročen u tvrdnju kako Finska ukida vjeronauk u školama, ili još bolje – izbacuje vjeronauk iz škola. Odmah su uslijedile površne ad-hoc reakcije nekih domaćih političara s ljevice, ali i mnoštva anonimnih komentatora na društvenim mrežama, koji su odmah predložili da i Hrvatska hitno treba učiniti isto. I ne samo to već kako treba odmah maknuti križeve iz škola i javnih institucija (gdje su opstali). A u argumentaciji tim zahtjevima našlo se koječega – od toga kako je vrijeme da se Hrvatska konačno modernizira i da se vjeronauk vrati isključivo u crkve, pa do toga da su učenici koji ne idu na vjeronauk u neravnopravnom položaju jer se uglavnom dosađuju dok njihovi vršnjaci idu na vjeronauk, pa su samim time diskriminirani.

Nema dvojbe kako je mnogima vjeronauk u školama trn u oku od njegova uvođenja. Mnogi su to doživjeli kao „okupaciju” obrazovnih institucija od strane Crkve. Doduše, i među svećenicima je bilo onih koji su od početka tvrdili kako je loše kad vjeronauk postane školska obveza te da im je draže okupljati vjeroučenike u župskim dvoranama u slobodno vrijeme… Međutim, Hrvatska je napravila ono što imaju mnogobrojne europske države – uvođenje katoličkoga vjeronauka, uz mogućnost izbora za sve učenike – hoće li sudjelovati na tom vjeronauku, pohađati vjeronauk drugih vjerskih zajednica ili ga općenito ignorirati te pohađati alternativni predmet.

Poznajem neke roditelje ateiste koji su svoju djecu upisali na vjeronauk jer smatraju da je to pitanje opće kulture, „budući da živimo u zemlji koja je prožeta katoličkom tradicijom”, a često dodaju – ionako nije loše da čuju kako trebaju biti bolji ljudi. Drugi, koji se pak smatraju običajnim vjernicima tvrde kako nisu upisali djecu jer im „Crkva sužava vidike” i „zaglupljuje”. Među onima koji ne šalju djecu na vjeronauk većina ih je potpuno benevolentna prema tom pitanju, jer ih se to – kako kažu – ne tiče. Ali ima i onih kojima je to crvena krpa, pa ovih dana usred korizme traže da se što prije maknu križevi i bilo kakav kršćanski identitet iz hrvatskih škola. A najbolji su pak oni koji koriste aktualne rasprave oko micanja totalitarnih simbola, pa tvrde – „ako desnica traži da se zabrani zvijezda petokraka, onda treba maknuti i križeve, jer su se i pod njima kroz povijest događali zločini”. Uistinu svjedočimo strahu od križa.

Križ kao dio identiteta

Ljetujući prije nekoliko godina u austrijskom Tirolu, ostao sam ugodno iznenađen vidjevši mnogobrojne križeve postavljene po planinskim vrhuncima, selima i gradićima, domovima i cestama, koji simbolično svjedoče o vjeri tamošnjega puka. Ondje ćete redovito vidjeti križeve i u institucijama, javnim ustanovama, školama… „To je dio našeg identiteta, na koji smo ponosni!” protumačio mi je Kristian, vlasnik planinske kuće za iznajmljivanje, koja je i sama ukrašena kipom sveca zaštitnika svetoga Kristofora. Kaže kako su snažno povezani s katoličkom tradicijom, a ondje na planinskim prostranstvima su ionako bliži Bogu, koji im je jedina nada i utjeha kad okrenu zimska nevremena i nedaće – dodao je u šali. Razgovarali smo i o trendovima u Europi, gdje ima sve manje mjesta za kršćanska obilježja, pa se križevi – što zbog političke korektnosti da tobože ne vrijeđaju pripadnike drugih religija, što zbog otvorene mržnje prema Isusu Kristu, masovno miču iz javnih ustanova. Međutim, ovaj mladi Austrijanac je bio kategoričan: „Mi ne bismo više bili Tirol kakav smo naslijedili od naših predaka bez naših križeva i naše vjere! Iznevjerili bismo i njih, i sebe, a naša budućnost bi postala rizična bez Krista!”

Zasigurno svi oni koji imaju istaknuta kršćanska obilježja na svojim domovima ili mjestima nisu nužno i veliki vjernici. Život je neke od tih elemenata iz istinskoga predanja Bogu i tradicije pretvorio u svojevrsni folklor ili turističku ponudu. Međutim, bez obzira na namjere i trendove, kršćanstvo je snažan dio identiteta Tirola, Austrije kao i cijele Europe. Ono stoljećima prožima sve društvene pore i trendove, pa su ga prihvaćali i poštovali kao nešto blisko i važno čak i oni koji ne vjeruju.

Jordan Jelić piše kako kod konstrukcije nacionalnih identiteta, odnosno u ujedinjenju onoga mozaika drugih identiteta koji ga čine – od kulture do načina života – prevagu ima religijski identitet, pa se u državama uz jezik, običaje i teritorij, uzimao kao diferencirajući u konstituiranju nacije. Međutim, znamo da su suvremeni identiteti čiste konstrukcije, odnosno predmet našega poimanja, ali i želje što želimo biti, te da ljudi razmjerno slobodno, po vlastitoj volji određuju svoje identitete, bez obzira na pretke, spol i dob. Iako nasljeđujemo etničnost i rasu, čak i oni se mogu ponovno odrediti ili odbaciti. Kriza identiteta zahvatila je milijune pojedinaca diljem svijeta, ali i cijele nacije poput Amerikanaca, o čemu je sjajno pisao Samuel Huntigton u svojoj knjizi Tko smo mi? još prije dvadesetak godina. Upravo tim sindromom zahvaćena je i Europa posljednjih godina, koja sebe pokušava redefinirati još od stvaranja Europske unije. Iako znamo što su naši temelji i koliko je kršćanstvo zaslužno za razvoj naše kulture, znanosti, pa i demokracije, Europa pokušava stvoriti moderni identitet koji bi se valjda trebao svidjeti svima pa u njemu ima sve manje mjesta za Boga.

Britanski novinar i publicist Douglas Murray u svojoj popularnoj knjizi Čudna smrt Europe, zbog toga izrazito pesimistično vidi budućnost europskoga kontinenta jer je europskim čelnicima više stalo do političke korektnosti, nego do interesa europskih naroda i budućnosti Europe. Prema njemu, suvremenu Europu čini društvo koje je vrijednosti kršćanstva i prosvjetiteljstva zamijenilo materijalizmom, a europske elite su desetljećima zatvarale oči pred opasnostima koje prijete urušavanju srži europskoga identiteta, zbog kratkoročnih ekonomskih interesa, dodvoravanja pojedinim društvenim skupinama ili vlastitih kompleksa i nerazumnoga obračuna s vlastitom prošlošću.

Katolička Europa

Zato u drugim dijelovima Europe gdje još ima kršćanskih obilježja, pa i križeva krajputaša po našim krajevima, ona poprimaju sasvim drukčije značenje i ulogu. Oni sve manje simboliziraju živoga i prisutnoga Isusa Krista i njegovo poniženje na ovom svijetu, kojim nas je otkupio te pobjedu nad smrću i zlom. Oni počinju simbolizirati neku davnu prošlost, simpatičnu i raskošnu tradiciju koja ima sve manje poveznica s modernim načinom života, a sve više pripada muzejima. Tako se na sjeveru Europe sve praznije stare crkve, koje se njihovim vlasnicima – tamošnjim biskupijama „ne isplati više održavati”, prodaju na dražbama i pretvaraju u restorane, zabavišta ili šoping centre. Kao da se svetost može prikriti, ugušiti, banalizirati.

U drugim dijelovima katoličke Europe, u prekrasnim romaničkim i baroknim crkvama, guraju se turisti i škljocaju fotoaparati, a molitva se slabo čuje… Kršćanstvo, za mnoge europske intelektualce, postaje nešto suvišno, bespotrebno, opterećujuće, čega se Europa mora riješiti kako bi tobože postala još otvorenija, tolerantnija i bliža svojim stanovnicima. Međutim, ako maknemo kršćanstvo koje, kao vezivno tkivo najbolje povezuje katoličke Italiju, Španjolsku, Poljsku, Francusku ili Irsku s protestantskim sjeverom i istočnjačkim pravoslavljem, odnosno njihove kulture, poglede na svijet i način života, što će ostati od europskoga identiteta? Ako maknemo križeve iz naših javnih prostora, hoćemo li dobiti na kvaliteti njihove uslužnosti ili ćemo samo ustupiti prostor nekim drugim obilježjima? Nije li micanje lika Isusa Krista iz naših prostora samo rezultat straha od njegove „kontrole” i pokušaj da sami sebi budemo moralni autoriteti i suci?

Mario Vargas Llosa tvrdi da za slobodno društvo nije dovoljno da samo bude neutralno i laicističko jer potrebuje duboke duhovnosti i religioznosti. Naime, on tvrdi da funkcioniranje društva ne ovisi samo o dobrim zakonima nego i o svijesti građana da je „dobro” da zakoni postoje, da je „dobro” biti moralan. Bez toga temelja zakoni će ostati puko slovo na papiru, jer destruktivnost ljudskoga ponašanja, nemoral i neetičnost u odnosu prema drugima ne može zaustaviti nikakva zemaljska prisila, nego samo nešto iz onostranosti, čega se ljudi boje ili što poštuju. Nije li onda pokušaj izbacivanja križeva iz europskih ili hrvatskih institucija upravo bježanje od Krista i njegovih zakona. Pokušaj djetinjega skrivanja pred odgovornosti prema Bogu i čovjeku. Kao da ćemo skidanjem kršćanskoga epiteta izbjeći i obvezu koju stavlja pred nas. Ili je pak otvaranje prostora za nečiji drugi utjecaj!? Inače, kako protumačiti toliku mržnju i udar na sve što je kršćansko, ako je kršćanstvo – kako neki tvrde – vrijeme već pregazilo i ako je na zalazu. Tko udara mrtva čovjeka? Naprotiv mnoge naše prepune crkve i živahne vjerske zajednice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i među našim ljudima u iseljeništvu, te povećanje broja kršćana na kontinentima izvan Europe, šalju jasnu poruku da je kršćanstvo itekako živo i prisutno u svakodnevnom životu. Unatoč svim modernim progonima. Baš zato strah od križa raste.

Objava Strah od križa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Biskup Dobrila

Lik i djelo biskupa Dobrile su idealni za filmsku ekranizaciju. Iako je bio siromašno seljačko dijete, zahvaljujući inteligenciji i marljivosti, pohađao je gimnaziju u Goriziji i Karlovcu, a studirao je teologiju u bečkom Augustineumu, gdje je bio kolega i prijatelj J. J. Strossmayera. U Beču je i doktorirao 1842. Nakon toga je bio u Trstu kapelan, profesor, župnik i kanonik. Od 1857. je porečko-pulski, a od 1875. i tršćansko-koparski biskup. Bio je veliki branitelj hrvatskih i slovenskih interesa u Istri. Borio se za ravnopravnost hrvatskoga jezika s talijanskim te je osnivao škole i dijelio stipendije za đake. Širio je u puku hrvatsku knjigu i jačao narodnu svijest. Tiskao je molitvenik Oče, budi volja tvoja, koji je bio iznimno važan za pučku prosvjetu, te zbirku poučnih priča i poslovica Različno cvijeće. Pokrenuo je hrvatske novine u Istri – Naša sloga 1870. Zauzimao se za podizanje narodne inteligencije, gospodarsku prosvjećenost i mudro gospodarenje, kako bi se istarski seljak oslobodio zavisnosti od talijanskih trgovaca i lihvara. Kao istarski biskup bio je član Pokrajinskog sabora u Poreču, a od 1861. do 1867. i njegov zastupnik u Carskom vijeću u Beču. U istarskom Saboru je 1863. podupro prijedlog da se zapisnici i odluke Sabora ne objavljuju samo na talijanskom već i na slavenskom jeziku, apelirajući na talijansku većinu da ne uskraćuje prava Hrvatima i Slovencima jer će oni – kada se narodno osvijeste – odgovoriti na njihove nepravde na način koji se neće svidjeti istarskim Talijanima. Zbog svojih hrvatskih i slavenskih osjećaja Dobrila je trajno bio izvrgnut napadima talijanskih liberala. Na Vatikanskom koncilu 1870. isticao se kao Strossmayerov pristaša, a ostala je u rukopisu nedovršena njegova Povijest o posljednjem općem crkvenom saboru vatikanskom. Čitav imetak je ostavio u dobrotvorne svrhe. Iako kuna s njegovim likom više nemamo u džepu, danas Sveučilište u Puli nosi njegovo ime. On je bio i ostao simbol istarskoga hrvatstva te velika brana talijanizaciji pa i fašizmu toga dijela Hrvatske.

Istarski antifašizam

Istru sam upoznao ranih devedesetih kad sam još kao student otkrivao njezine čari. Možda sam se zaljubio u ovaj komadić domovine jer me neodoljivo podsjećala na rodnu Hercegovinu, prošaranu također kršem i zemljom crvenicom, maslinama i vinovom lozom, kamenim kućama i obiteljskom tradicijom. No, ovdje je ipak sve bilo nekako skladnije i posloženije. Još tada sam razbio neke stereotipe koji mnogi imaju o Istri. Shvatio sam ponajprije kako je „krasna zemlja, Istra mila” uistinu „dom roda hrvatskoga”. Ali to nije hrvatstvo koje se hvali na sav glas i udara u prsa. To je ono tiho hrvatstvo koje svoje voli i poštuje tuđe, koje prima ono najbolje od drugih, ali se ne odriče svoga. To je onaj nacionalni osjećaj koji se uspio očuvati unatoč svim nedaćama i pritiscima te u obiteljskom okružju svoj identitet i osjećaj prema Istri i Hrvatskoj prenositi na nove naraštaje. Shvatio sam da je Istra uistinu multikulturalno lice Hrvatske, koja pruža ruke i otvara srce prema drugima i drukčijima te koja može poslužiti kao uzor drugim europskim regijama kad je u pitanju odnos prema manjinskim zajednicama.

No, jedna me stvar od prvoga doticaja s Istrom na poseban način zaintrigirala, a to je istarski antifašizam. Znao sam da se Istra ponosi svojim antifašizmom, ali tada sam shvatio kako je to zapravo antifašizam lišen surove komunističke ideologije i njezinih skrivenih interesa, koji je u borbi protiv okupatora u svoje redove okupio čak i katoličke svećenike u zajedničkoj borbi za očuvanje života i vlastitoga identiteta. Nije to bio antifašizam na koji se često pozivaju oni koji na taj način žele rehabilitirati ili prikriti zločine i diktaturu jugoslavenskoga komunizma, već istinska borba protiv fašizma koji je baš u ovoj regiji pokazao svoje zločesto lice na najgori mogući način.

Taj izvorni pogled na antifašizam me inspirirao pa sam tako svojedobno pisao i o specifičnom katoličkom antifašizmu hrvatske Istre. Kolege su me pitale – jesu li spojivi Crkva i antifašizam ili je riječ o dva potpuno oprečna pojma, koji se međusobno isključuju!? Na europskom Zapadu sasvim je spojivo, ali u našem duboko svjetonazorski podijeljenom društvu ta je povezanost očito tabu tema, osim valjda u Istri. Najbolji simbol toga je velečasni dr. sc. Božo Milanović, rodom iz Kringe, iznimno zaslužan za pripajanje Istre matici zemlji na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. godine. Treba li podsjećati kako je autoritarni jugoslavenski predsjednik Tito monsinjora Milanovića, zajedno s biskupom Dragutinom Nežićem 1978. odlikovao Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zrakama. Isti taj svećenik primio je počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu 1962., vlasti su mu postavile spomen-ploču na kuću u Kringi u kojoj je živio i djelovao, a socijalistička Jugoslavija mu je u čast objavila čak i prigodnu poštansku marku. Čak su i komunisti (pri)znali kolika je bila zasluga istarskih svećenika za opstanak netalijanskoga stanovništva u Istri, te koliki je njihov doprinos oslobađanju Istre i njezinoj budućnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Dijelili su slične ciljeve i zajedno se borili protiv fašizma, iako je antifašizam komunista i katolika bio različit. Jedan je počivao na ideološkoj i političkoj osnovi pa se poslije razvio u totalitarni poredak, a drugi koji je počivao na vjersko-moralnoj osnovi u onaj kakvom smo svjedočili na Zapadu, a koji uključuje ljubav prema svome narodu, slobodu mišljenja i vjerovanja te demokratskoga ponašanja. S druge strane i danas se mnogi na desnici čude kako je svećenik Milanović mogao surađivati sa „zločincem” Titom. Možda je najbolji odgovor dao on sam, na upit katoličkoga novinara Waltera Eberharda, s kojim je razgovarao na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Na Eberhardovo čuđenje kako Crkva inzistira na priključenju komunističkoj Jugoslaviji umjesto katoličkoj Italiji, Milanović je izrekao onu već antologijsku rečenicu: „Državne granice određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda.” Dvadeset pet godina nasilne talijanizacije u Istri bilo je dovoljna opomena za stoljeća. Istarski svećenici su zajedno s narodom od početka dvadesetih godina bili izloženi otvorenom fašističkom teroru. Poznato je kako hrvatsko i slovensko stanovništvo, primjerice, nije moglo čak ni svojoj djeci davati slavenska imena. A svećenik i roditelji koji bi se drznuli dijete krstiti, primjerice kao Ivana umjesto Giovannija, bili su izloženi torturama. Zato se baš ondje razvio prvi istinski antifašistički pokret. A ondje su pale i prve žrtve talijanskoga fašizma. Mnogima je poznato ime Vladimira Gortana, koji je strijeljan 1929. osudom fašističkoga suda. Boreći se protiv nasilne talijanizacije u Istri postao je simbolom antifašističkoga otpora davno prije nego je ostatak Europe shvatio o kakvom je zlu riječ. Dobro je da Istra čuva taj izvorni duh antifašizma jer se tim pojmom u novije doba olako nabacuje i manipulira, a počesto služi i kao smokvin list za koješta. Vjerujemo da će povratak dobroga biskupa Dobrile dodatno učvrstiti otvoreni hrvatski duh Istre i pokazati smjer i za budućnost.

Objava Biskup Dobrila i istarsko hrvatstvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Od svratišta do hotela

U čuvenoj Opatiji primjerice prvi hotel otvoren je tek 1844. godine. Bila je to Villa Angiolina u kojoj je tada uglavnom odsjedalo austrougarsko plemstvo. Velebni hotel Kvarner, u koji su počeli masovnije zalaziti i zagrebačke dame i gospoda, otvoren je četrdeset godina poslije. U počecima se u ljekovitom morskom okruženju, prožetom mirisima borove šume, odmaralo uglavnom u zimskim mjesecima, dok se ljeti odlazilo u planine. Tako je primjerice 1868. godine na Hvaru utemeljeno Higijeničko društvo čija je zadaća bila iskoristiti ljekovita svojstva hvarskoga podneblja pogodnoga za liječenje raznih bolesti, a posebno dišnih organa. Uz potporu austrijske carice Elizabete izgradili su i prvi hotel na mjestu nekadašnje kneževe palače u središtu Hvara, koji je otvoren 1899. godine. Bio je to početak turizma kakvoga danas poznajemo. Zbog sličnih razloga otkriven je i miomirisni otok Lošinj, koji nazivamo i otokom vitalnosti. Ondje su točno prije 140 godina, 1885. doputovali prvi turisti. Bili su to austrijski liječnik Conrad Clar, koji se bavio proučavanjem klime na istočnoj strani Jadrana, i njegov sin Walter koji se oporavljao nakon teškoga oboljenja. Budući da je poznavao mikroklime pojedinih destinacija, pretpostavio je kako je baš otok Lošinj pogodan za klimatsko lječilište i zimsko oporavilište. Dobro je pretpostavio jer mu se sin nakon samo tri tjedna toliko oporavio da se mogao zdrav vratiti kući. Sve se to brzo pročulo na bečkom dvoru pa su pohrlili i oni zdravi kako bi ojačali kapacitet svojih pluća. Razvoju lječilišnoga turizma na otoku pridonio je svojim istraživanjima i hrvatski prirodoslovac Ambroz Haračić, koji je s mještanima osnovao turističko društvo u Malom Lošinju 1886., kao jednu od najstarijih naših turističkih organizacija. Nedugo zatim, na inicijativu profesora Schrottera, koji je smatrao kako bi miris borovine dodatno oplemenio lošinjski zrak, osnovano je i Društvo za poljepšavanje i pošumljavanje Maloga Lošinja. Iste jeseni zasađeno je više od 80 tisuća borovih sadnica i uređen je park Čikat uz obalu, gdje su uskoro niknule vile, danas preuređene u luksuzne hotele i kuće za odmor. Dakle, bijaše to početak luksuznoga turizma na Jadranu po uzoru na francusku i talijansku obalu…

Tada je na more išao tko je trebao zbog zdravlja. Danas ide svatko tko kupanje u moru može priuštiti. Tada se biralo odredište na kojem bismo mogli disati punim plućima. Danas se ide tamo gdje imamo nekoga svoga ili gdje možemo priuštiti apartman, hotel ili kuću. Nekada su turisti bili čuđenje lokalnom stanovništvu, koje je izbjegavalo kupanje u moru. A danas je turista i nekoliko puta više od domaćih ljudi, pa se u pojedinim europskim zemljama već bune zbog toga golemog pritiska stranih ljudi i opterećenja na prirodu, ali i normalan život u pojedinim destinacijama.

Svratišta i gostionice, koji su se nekada gradili uz prometne putove ili značajna raskrižja, zamijenili su hoteli. U gradovima su se najprije gradili pored kolodvora, a na obali na mjestima gdje su imali savršen pogled i dostupne plaže. Nekada se hotele opisivalo kao mjesto susreta inozemnih gostiju i domaćih ljudi. Uistinu, hoteli bi u mjesta donosili dašak svijeta, ne samo zbog ponude luksuznih pića i jela, koja se drugdje nisu mogla naručiti, već i zbog gostiju te njihova stila i ponašanja, koji bi obično intrigirali domaće ljude. Danas su to – kako stoji u katalozima – mjesta opuštanja i inspiracije, nezaboravnih iskustava i punjenja baterija. No, često su ti pretrpani hoteli i pre-izgrađeni apartmani i ruglo pojedinih mjesta. U utrci za zaradom sve se manje misli na dobrobit gostiju, a sve više na broj soba i parkirnih mjesta te utržak na kraju sezone…

Od tih prvih hotelskih iskustava do danas Hrvatska se razvila u prestižnu, ali i mnogima nedostižnu turističku destinaciju, koju posjećuju kraljevi i kraljice, multimilijarderi i šeici, predsjednici i direktori multinacionalnih korporacija, ali i milijuni turista koji žele steći neko novo iskustvo, vidjeti svijeta i uživati u blagodatima čistoga mora, netaknute prirode ili stoljetnoj kulturi i baštini.

Povratak zavičaju

Turizam je postao fenomen, ali i profitabilna industrija, kojom valja mudro upravljati kako ne bi donio nesagledive posljedice i za društvo, i prostor i prirodu. No, da ne bi bilo zabune nije svaka turistička ponuda ujedno sinonim i za dobar odmor. Nekada odlazak na more može biti pravi umor, skupo plaćena gnjavaža i stres. Kvalitetan odmor možemo pronaći i u opustjelom velegradu, ali i u staroj kući na selu. Odmor počinje od nas i našega odnosa prema sebi i drugima, Bogu i prirodi. Mnogi su toga postali svjesni pa sve više bježe od prenapučenih plaža i traže kuće na osami. Više nego ikada nam je potreban mir. Spokoj u kojem ćemo pronaći sebe i susresti se s Bogom i bližnjima. Zato se mnogi naši sugrađani tijekom ljetnoga odmora vraćaju u svoj zavičaj kako bi pronašli istinski odmor za dušu i tijelo. Vraćaju se u zavičaj iz duboke potrebe za povezanošću s korijenima. Vraćaju se barem na nekoliko dana svojoj obitelji i rodbini, a ako nisu među živima onda barem mjestu koje im je oblikovalo identitet.

Povratak zavičaju nije samo fizičko putovanje već i emotivno i duhovno iskustvo koje obnavlja osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Zavičaj je mjesto gdje su ljudi odrasli, gdje su proveli djetinjstvo i stasali u osobnosti. Tu su uspomene, tradicija, običaji i ljudi koji čine trajnu mrežu naše podrške. Povratak omogućuje obnovu tih veza, susrete s obitelji i prijateljima, te sudjelovanje u zajedničkim običajima i slavljima. To jača osjećaj zajedništva i identiteta, što je važno za psihičku i emocionalnu ravnotežu. Nekada samo obilazak rodne kuće, makar danas bila zidina, daje taj osjećaj spokoja i budi uspomene. U misli i sjećanja nam se vraćaju likovi dragih ljudi, uspomene i davno izgovorene riječi koje su oblikovale naš karakter, ali i naše odrastanje… Vraćaju nam se ona davna bezbrižnost i zaigranost i kao da nas čine mlađima. Ta malena mjesta naših srca imaju nešto što nemaju ni najluksuznija ljetovališta i plaže… Ona imaju moć zacjeljivanja naših rana, obogaćivanja naše duše i povrataka iskonu.

Talijanski romanopisac Cesare Pavese je napisao: „Živjeti u malom mjestu znači nikada ne biti sam, znači da i kad te tamo nema nešto tvojega ostaje među ljudima u kućama, i čeka tvoj povratak.” Definitivno, povratkom u zavičaj pronalazimo taj dio sebe koji smo ostavili na odlasku i tek tada postajemo cjelovite osobe.

Doduše treba priznati kako se neki stide svojih korijena pa zaobilaze rodno mjesto tražeći neka prestižnija i razvikanija odredišta. Teško je povjerovati da netko u današnje motorizirano doba ne može pronaći barem dan ili dva za obilazak rodne kuće, najbližih koji ondje još žive, ali i mrtvih u njihovim vječnim počivalištima u hladovini čempresa po našim grobljima… Nasuprot njima, posljednjih godina po našim bosanskohercegovačkim vrletima susrećem mlade ljude rođene i odgojene u dalekim zapadnim zemljama, koji istražuju i traže rodne kuće svojih djedova i baka, kako bi u toj potrazi za identitetom pronašli i djelić sebe… Od toga očito ne možemo pobjeći, makar se i odupirali. Naš veliki umjetnik i pjesnik Virglije Nevjestić, rođen u malenom Kolu kod Tomislavgrada, a umro u Parizu kao svjetski priznati grafičar, lijepo je govorio: „Nema provincije u prostoru. Ona je sadržana u ljudima!”

Prema tome, povratak u zavičaj, ma odakle potekli, omogućava nam pronalaženje mira i pruža odmor u poznatom okruženju, sigurnost i utjehu. U užurbanom i često stresnom modernom životu, zavičaj je mjesto gdje se čovjek može ponovno povezati sa sobom, svojim korijenima i vrijednostima. Na kraju, povratak zavičaju ima i duhovnu dimenziju. Mnogima je to prilika za zahvalnost, molitvu u obiteljskom okruženju, na grobovima predaka ili crkvama u kojima smo kršteni, te obnovu vjere i tradicije koje se prenose s generacije na generaciju. Time se čuva i jača kulturni i duhovni identitet zajednice.

Odmor nije luksuz

Valja napomenuti kako ljetni odmor ima duboko značenje i u kršćanskoj tradiciji, daleko iznad pukoga fizičkog opuštanja ili bijega od svakodnevnih obveza. Odmor je, prema biblijskom i kršćanskom shvaćanju, sveto vrijeme ispunjeno Božjim blagoslovom, vrijeme u kojem čovjek ponovno otkriva svoje temeljno dostojanstvo i smisao života. U Knjizi Postanka Bog sam uzima dan odmora nakon stvaranja svijeta, posvećujući sedmi dan kao sveti dan počinka (Post 2,2-3). Time se pokazuje da odmor nije luksuz, već potreba i Božja zapovijed, osmišljena za dobro čovjeka. Nedjelja, Dan Gospodnji, postaje središnje vrijeme za odmor u Gospodinu, ne samo za tijelo nego i za dušu. Isus također prepoznaje potrebu za odmorom. U Evanđelju po Mateju poziva: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). On ne traži od ljudi da budu stalno aktivni, već ih poziva da pronađu mir u Njemu. Isus sam se povlači u osamu, moli i odmara, pokazujući da je odmor vrijeme susreta s Bogom i sa samim sobom.

Zato odmor uistinu shvatimo ozbiljno. On omogućuje čovjeku da zastane, promisli o svom životu i prepozna da nije gospodar svega, nego primatelj dara života. Odmor tako vraća čovjeka njegovu izvoru – Bogu, te ga otvara punini života i dubljem smislu postojanja. Najbolje se odmara kada se tijelo i duša zajedno obnavljaju u miru, molitvi, prirodi, zajedništvu i radosnom prihvaćanju Božjih darova. Odmor tako nije više samo bijeg od odgovornosti i tjednoga rasporeda, nego prilika za susrete – ponajprije s Bogom, sa samim sobom, s bližnjima i s prirodom… Priroda koja nas okružuje pritom je jako važna jer nas iscjeljuje i otvara onostranom. Kako je veliki katolički novinar Živko Kustić pisao – priroda najljepše govori o Bogu i našem mjestu u svemiru. Ona nas nadahnjuje, uči, opominje i pruža odgovore… Uostalom i Isus se često povlačio u prirodu, gdje je u tišini razgovarao s Ocem. Priroda je mjesto gdje se lakše osjeti Božja blizina i ljepota. Šetnja, plivanje, planinarenje ili jednostavno uživanje u Božjem stvaranju obnavlja i tijelo i duh. Odmor također nije sebičnost, već nužnost i odgovornost prema darovanom zdravlju. Zato treba izbjegavati lijenost, ali i pretjeranu aktivnost, a tražiti mudro upravljanje vremenom i snagama. Pritom ne zaboravimo i smisao za humor, druženje s obitelji i prijateljima, igru i veselje… Sve je to također važno za obnovu čovjeka. Neka naša opustjela sela i dvorišta ovoga ljeta odjekuju smijehom, razgovorom i pjesmom…

Objava Blagoslov odmora u zavičaju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

I u takvim okolnostima dočekujemo 80. obljetnicu Drugog svjetskog rata, koja će se – pazite sad licemjerja – najsvečanije obilježiti u Rusiji, koja svojom agresijom na Ukrajinu predstavlja upravo ono protiv čega smo se borili u tom velikom ratu. Bio je to rat koji nam je desetljećima služio kao opomena, a na njegovim ruševinama s nadom u izgradnju bolje zajedničke budućnosti izrasla je i Europska unija kao mjesto mira i suradnje. No, čini se da smo posljednjih godina uspjeli zaboraviti sve njegove strahote uljuljkani u vlastiti egoizam i pohlepu. Podsjetimo, točan broj ljudskih žrtava u tom ratu ostao je nepoznat do danas, ali se okvirno procjenjuje na oko 55 milijuna ljudi, što taj rat čini najkrvavijim u povijesti svijeta. Tragične sudbine obilježile su generacije, a posljedice velikih podjela koje je hrvatski narod tada doživio osjećamo i danas. Podsjetimo, tijekom Drugoga svjetskog rata na tlu Hrvatske, stvorena je Nezavisna Država Hrvatska, čija je politika uvelike ovisila o odlukama nacističke Njemačke i fašističke Italije kao vojno-političkih pokrovitelja, ali je istodobno stasao i jedan od najvećih antifašističkih pokreta u Europi. Njegov vođa Josip Broz Tito bio je i sam Hrvat, a i prvi predsjednik neovisne i suverene Hrvatske dr. Franjo Tuđman bio je jedan od lidera tog antifašističkog pokreta. No, za razliku od drugih europskih naroda koji su nakon oslobođenja dočekali slobodu i demokraciju, u hrvatskom narodu su slijedile odmazde, osvete, masovna pogubljenja i preuzimanje svih institucija od strane isključivih komunista, odnosno početak „duge mračne noći“ kako je Antun Vrdoljak nazvao svoj popularni film, koji nam na slikovit način pojašnjava svu kompleksnost odnosa prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. Treba li podsjećati kako je nakon rata Tito, kao predsjednik Saveza komunista Jugoslavije, preuzeo funkciju predsjednika Federativne Narodne Republike Jugoslavije, uspostavio diktatorski sustav, eliminirao političke protivnike i kao autokratski vođa održao se na čelu države i Komunističke partije sve do svoje smrti 1980. godine.

Tako su Hrvati na vlastitoj koži osjetili posljedice triju totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. Zato hrvatski vjernici kao simbol otpora svakom totalitarizmu štuju kardinala Alojzija Stepinca, koji je bio zagrebački nadbiskup od 1937. do 1960. i kojeg je papa Ivan Pavao II. 1998. godine proglasio blaženim. Umro je na glasu svetosti kao zatvorenik nakon montiranoga sudskog procesa komunističkih vlasti. „U vrijeme nacističke i fašističke diktature postao je braniteljem Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a potom u doba komunizma odvjetnik svojih vjernika, napose mnogih progonjenih i ubijenih svećenika.“ – izjavio je papa Benedikt XVI. o Stepincu tijekom posjeta Hrvatskoj u lipnju 2011. godine.

Zbog svega toga baš mjesec svibanj među Hrvatima ima posebnu simboliku. S jedne strane slavimo oslobođenje hrvatskih gradova od nacista i fašista (za razliku od drugih naroda Hrvati su se sami oslobodili), a s druge obilježavamo masovna pogubljenja, ne samo pripadnika poražene hrvatske vojske, koja je bila u službi tuđih interesa, ali nisu imali pravo na pošteno suđenje kakvo su primjerice u Njemačkoj imali čak i neki Hitlerovi suradnici, a nakon čega su mnogi oslobođeni, već i tisuća civila, koji su tragično završili od Bleiburškog polja, preko jama diljem Slovenije do Macelja, kao jedne od najtragičnijih dionica hrvatskog Križnog puta. Tu tragičnu zbilju desetljećima se zanemarivalo i zataškavalo iako je samo u Maceljskoj šumi stradalo oko 13 tisuća žrtava. Mnogobrojne masovne grobnice i jame diljem Hrvatske još su neistražene i skrivaju strašne zločine ljudi koji su kasnijih desetljeća uživali sve benefite života u samoupravnom socijalizmu. Koliku su cijenu bosanskohercegovački Hrvati platili u tom ratu slikovito govori podatak da je samo u malom Ljubuškom ostalo 758 udovica i 2227 siročadi. Tim hrabrim ženama, koje su same nastavile odgajati svoju djecu, prije nekoliko godina postavljen je spomenik, djelo akademskog kipara Stjepana Skoke, u tom hercegovačkom gradu.

A kad smo kod 80. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata, valja podsjetiti i na hrvatsku ulogu u prvoj pobuni protiv Hitlera. Naime, početkom rata mladi Hrvati i bosanskohercegovački Muslimani prisilno su mobilizirani i poslani u Njemačku na obuku. Tako je 13. bataljun 13. divizije SS-a upućen u ljeto 1943. na jug Francuske, u gradić Villefranche-de-Rouergue, gdje su bili izloženi okrutnosti svojih njemačkih zapovjednika. No u noći sa 16. na 17. rujna 1943. trojica Hrvata (Nikola Vukelić, Eduard Matutinović i Božo Jelenek) i dvojica Muslimana (Ferid Džanić i Luftija Dizadarević) poveli su oružanu pobunu, riješili se njemačkih časnika i zauzeli taj gradić. Iako je njemačko pojačanje ubrzo stiglo i u krvi ugušilo pobunu, Radio London tada je javio da je Villefranche nakratko bio prvi slobodan grad u okupiranoj Francuskoj i poprište prve pobune u njemačkoj vojsci. Dio pobunjenika koji se uspio spasiti pridružio se francuskom pokretu otpora, no većina je poginula ili je smaknuta te ukopana u masovnoj grobnici na memorijalnom groblju koje je 2006. podignuto na inicijativu hrvatski vlasti i do kojeg danas vodi Avenija Hrvata, a ukrašeno je skulpturama Vanje Radauša. To je ujedno jedini spomenik podignut Hrvatima koji su pali na strani Saveznika, a da nisu bili komunisti. Za 50. obljetnicu Hrvatska je pošta izdala prigodnu poštansku marku u čast pobunjenicima.

Vodili su se ratovi i nakon 1945., ali su uglavnom bili regionalnog karaktera. Uostalom proživjeli smo krvave ratove i na prostoru nekadašnje jugoslavenske države, a ove godine se obilježava i trideset godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma koji je zaustavio krvavi rat u Bosni i Hercegovini. Dodamo li tim povijesnim stradanjima žrtve Domovinskog rata (u agresiji na Hrvatsku poginulo je više od 15 000 ljudi, od čega čak 402 djece, a bilo je ranjeno gotovo 10 000 civila i dvaput više vojnika, a još je uvijek je nepoznata sudbina 1400 nestalih i nasilno odvedenih osoba) i činjenicu da je nakon rata u BiH broj ovdašnjih Hrvata gotovo prepolovljen, postaje nam jasno zašto su Hrvati iznimno osjetljivi na zveckanje oružjem i zašto se toliko zalažu za mir.

No i miroljubivi Hrvati su odlučili vratiti vojni rok u Hrvatskoj, svjesni da je NATO pod američkim vodstvom sve manje spreman štiti zemlje članice i da se treba uzdati „u se i u svoje kljuse“. Uostalom svjedočili smo nabavci suvremenih vojnih zrakoplova iz Francuske kako bi bili u stanju sami štiti svoju zemlju, posebno poučeni suvremenih iskustvima i agresijom iz Beograda. Stručnjaci kažu kako sve to služi za odvraćanje potencijalnih agresora… Ali nikada se više u Europskoj uniji nije pričalo o naoružanju i važnosti obrane. I nikada kao u ovo naše vrijeme nije bilo toliko sukoba diljem svijeta. Netko je izračunao kako se početkom ove godine vodilo čak 56 konflikata, a čak su 92 zemlje uključene u ratove izvan svog teritorija. Velik broj manjih sukoba pretvorio se u one velike. A Institut za ekonomiju i mir iz Australije, koji redovito objavljuje Globalni mirovni indeks, smatra kako bi broj sukoba diljem Zemlje nažalost mogao i rasti. Cijeli svijet strahuje od mogućeg nastavka ruske agresije prema europskim državama, eventualnog rata Sjedinjenih Američkih Država i Kine oko Tajvana ili pak izravnog rata SAD-a i Rusije u Ukrajini. Pratimo napete odnose SAD-a i Irana, a moguće je i širenja rata između Izraela i arapskih država… Dojučerašnji saveznici također se mogu pretvoriti u opake rivale pa su sve mogućnosti uključene, kao što su mogući i sukobi u budućnosti između Kine i Rusije ili SAD-a i pojedinih europskih zemalja. Niz je i drugih žarišta, koja bi mogla prerasti u ozbiljne političke krize. U inozemnim medijima tako čitamo kako se strahuje i od sukoba na Kosovu te Bosni i Hercegovini. Zapravo BiH se redovito naziva „buretom baruta“ koje vanjske sile koriste po potrebi kad treba „zakuhati“ situaciju. No, uvjeren sam da su narodi u našoj državi umorni od ratova za tuđe interese i da čak ni vanjska huškanja ne bi pala na plodno tlo. No, tako smo mislili i 1991. pa se dogodilo zlo.

Stručnjaci kažu kako je većinu oružanih sukoba posljednjih godina izazvala želja za kontrolom teritorija i resursa. Nekada su sile svoju pohlepu umatale u druge razloge i interese, a posljednjih godina pohlepa i želja za vlašću je tolika da se otvoreno traže tuđi teritoriji, otimaju nacionalna bogatstva te preko kostiju vlastite djece grade moćnija carstva.

Rusija je svojom agresijom na Ukrajinu u potpunosti poljuljala međunarodni poredak mukotrpno izgrađivan nakon Drugog svjetskog rata, a američki predsjednik Donald Trump svojom relativizacijom te agresije, okretanjem leđa Europskoj uniji i zagovaranjem da Ukrajina popusti agresoru i daruje ga ustupcima dodatno urušava taj sigurnosni poredak i otvara procese, čije posljedice teško možemo i predvidjeti. Podsjetimo, povelja Ujedinjenih naroda iz 1945. zabranila je ratove rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih sporova i nacionalne politike. Članice UN-a su se nakon završetka Drugog svjetskog rata te stvaranjem ove institucije čija je zadaća bila očuvati mir u svijetu, obvezale da neće upotrebljavati silu ili prijetiti silom koja bi bila usmjerene protiv političke ili teritorijalne neovisnosti bilo koje države, da će sve sporove i sukobe rješavati jedino i isključivo mirnim putem, da će pružiti pomoć svakoj napadnutoj članici, da će se uzdržati od pružanja pomoći svakoj državi protiv koje UN poduzme neku prinudnu mjeru. Doduše, iako zabranjuje rat, povelja UN-a ipak dopušta prirodno pravo na pojedinačnu i zajedničku samoobranu u slučaju oružanog napada protiv nekog članice Ujedinjenih naroda, dok Savjet sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti. Zahvaljujući tome UN-ove snage su čuvale mir na okupiranim područjima Hrvatske sve do mirne reintegracije, a dale su obola i u BiH. No, kad najmoćnije države svijeta daju do znanja kako su iznad te organizacije, kome su više važne njezine odluke i povelje. UN bez istinske potpore SAD-a i uz ignoriranje Rusije, nažalost postaje zmaj od papira.

Netko će reći kako svjedočimo ratovima od postanka svijeta. Nije bilo vremena kad netko nije pokušao nametnuti svoju volju drugome ili oteti mu bogatstvo koje ima, uzurpirati teritorij ili protjerati njegove stanovnike… Od biblijskih vremena do danas slušamo o nasilju. Stoga se logično postavlja pitanje – što je pokretač svih tih ratova i zločina? Kršćansko učenje je prilično jasno. Pokretač svih tih zbivanja je grijeh. Ljudske grešne osobine uzrokuju ratove i nasilje, ponajprije pohlepa, sebičnost, oholost, mržnja… Kopamo li po uzrocima bilo kojeg rata ili urušavanja mira, u njihovoj pozadini ćemo pronaći prkos Bogu i njegovim zapovijedima. Iako često čujemo kako su uzroci rata političke ili ekonomske prirode, odnosno socijalni ili neki drugi problemi, činjenica je kako je njima prethodila nečija želja ili ambicija da glumi Boga na zemlji, da drugima dijeli pravdu, da se proglasi svemoćnim gospodarem, da svoje želje i potrebe stavi iznad želja i potreba drugih… Uostalom, svjedočimo praksi u kojoj pojedinci ili skupine kad se osjete dovoljno moćnima bez ikakve zadrške cijele države ili narode ucjenjuju, podjarmljuju, iskorištavaju, ugnjetavaju i otimaju im njihova dobra. Milom ili silom! A ako se drugi suprotstave traže makar i banalne povode za početak sukoba. I eto rata…

Mnogi se pitaju što nam je činiti u ovim izazovnim, pomalo pesimističnim i tegobnim vremenima? Živimo li uistinu u Posljednjim vremenima? Ponajprije nam preostaje molitva, jer je ipak Isus Krist gospodar naše sudbine, a ne nadmeni ovozemaljski jurišnici čije će ime ubrzo prekriti mahovina, kao što je povijest zamela važnost svih onih vojskovođa kroz povijest. Među kršćanima ne bi smjelo biti mjesta tjeskobi i malodušju. Treba nam samo više budnosti i opreza. Muke, trpljenja i odricanja ionako su nam najavljeni još u Svetom pismu. Nema razloga tražiti priručnike za preživljavanje ili pokušavati dešifrirati pravu opasnost kako bismo se sakrili od nje. Jer „Tko god bude nastojao svoj život sačuvati, izgubit će ga; a tko ga izgubi, živa će ga sačuvati.“ (Lk, 17,32-33) ozbiljno nam je poručio Isus najavljujući svoj drugi dolazak. Onima koji se pitaju živimo li u Posljednjim vremenima papa Benedikt XVI. je dao svojevrsni odgovor još 2005., komentirajući hvalospjev iz petnaestog poglavlja „Otkrivenja“ koje se tako rado iščitava u posljednje vrijeme u potrazi za nekim tajnim kodom: „Povijest nikako nije isključivo u rukama mračnih sila, slučajnosti ili pak ljudskih izbora. Ponad razbješnjelih zlih sila, za koje se čini kako su se otele svakom nadzoru, nesmiljenoj provali sotone i pojavi tolikih nevolja i zala, uzdiže se Gospodin, vrhovni sudac svih povijesnih događaja. On mudro upravlja povijest ka zori novog neba i nove zemlje, opjevanoj u zadnjem dijelu knjige, u slici novoga Jeruzalema.” Zato kršćanin ne bi smio biti uplašen, unatoč svemu što čujemo i vidimo.

I mi kršćani u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini imamo još jedan dodatni razlog boriti se za mir i nadati se boljemu. Naime, baš u našem malom Međugorju Gospa je pozvala čovječanstvo na mir, a nas potaknula da budemo njezini svjedoci te svojim molitvama i pokorom pokušamo zaustaviti zlo koje se nadvilo na današnji svijet i opako prijeti svjetskom miru. Ona nas tu na našoj povijesnoj vjetrometini uči da je mir moguć, unatoč svim našim razlikama, da je zajedništvo nužno, unatoč svim parcijalnim interesima i da su svi ljudi braća i djeca Božja, bez obzira na njihovu vjeru, naciju, kulturu, boju kože… Ona nas uči da je moguće zaustaviti crni oblak koji se nadvija i zlokobno prijeti čovječanstvu, jedino obraćenjem, pokorom i molitvom. Zato je uistinu vrijeme da shvatimo cijenu mira i Gospinu upornost s nama. Neka ovi naši krajevi – zahvaljujući Kraljici mira – postanu susretište, a ne mjesto sukoba civilizacija, koliko god nam se to činilo nemogućim. Sve ovisi o nama…

Objava Hoće li biti rata? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Umijeće pripovijedanja

Umijeće pripovijedanja, odnosno pričanja priča, jedna je od najvažnijih i najstarijih ljudskih vještina, ali i potreba. Pričalo se još uz plamen pećinske vatre, dok su jedina pomagala bili grubi pećinski crteži ispisani ugljenom ili kamenom. Prenosile su se uspomene i mudrosti s naraštaja na naraštaj uz svjetlucanje ognjišta… Pripovijedanjem se čuvalo zajedništvo obitelji i plemena, stjecali prvi nazori o svijetu koji nas okružuje i dijelila iskustva kako pogreške ne bismo ponavljali na vlastitoj koži. Pričalo se i slušalo, a kasnije i čitalo tijekom cijele ljudske povijesti – iz radoznalosti, potrebe, zabave…

Iako bismo mogli pomisliti kako je pričanje priča prošlost i kako se izgubilo pred video ostvarenjima i digitalnim platformama, to umijeće postaje življe i važnije nego ikada. A dobroga pripovijedanja nema bez čitanja i umijeća naracije, istinskoga druženja i fokusiranosti na druge.

U novije doba vještina pričanja dobrih priča ušla je u poslovni svijet, poznata kao metoda storytellinga.Danas je teško zamisliti prodaju nekoga proizvoda ili destinacije bez dobre priče. Klasični podaci više nikoga ne zanimaju. Kreativne su industrije zasnovane na dobrim pričama, s kojima se možemo suživjeti. Učinkovito pripovijedanje uključuje duboko razumijevanje ljudskih osjećaja, motivacije i psihologije kako bi se publika istinski pokrenula. Dobar pripovjedač može relativno lako naći svoju publiku, bez obzira na to je li riječ o motivacijskom direktoru, dobrom analitičaru, piscu za djecu ili stand up komičaru. Načela su slična.

T. J. Walker, jedan od najrazvikanijih svjetskih trenera za javne nastupe i jedan od najprodavanijih autora koji se bave tom tematikom u svojoj knjizi Tajna javnog nastupa bavi se i ključnim pitanjem – što čini najveću razliku između dobrih i prosječnih govornika. Pritom daje prilično jednostavan odgovor – priče! „Odlični predavači pričaju zanimljive, relevantne priče kako bi potkrijepili svoje poruke i učinili ih pamtljivima, a dosadni govornici iznose apstraktne tvrdnje s puno činjenica i brojeva.” – piše taj stručnjak, dodajući kako je to univerzalna moć dobrih komunikatora, bez obzira na to jeste li motivacijski govornik, političar, prodavač, propovjednik ili profesor. No, pričanje priča nije važno samo onima koji žele postati dobri govornici, već i svima nama kako bismo imali dobre odnose s drugima i u konačnici uspjeli u svojim poslovima, ali i životu.

Važnost pričanja priča

I papa Franjo je pisao o važnosti pričanja priča. Svoju poruku za 54. Svjetski dan sredstava društvenoga priopćavanja objavljenu početkom 2020. naslovio je: „Da možeš pripovijedati svome sinu i svome unukuˮ (Izl 10,2) Život postaje priča. Sveti Otac je poruku posvećenu medijima posvetio baš važnosti pripovijedanja naglasivši da – ako se ne želimo izgubiti na svome putu, moramo udisati dah istine sadržane u dobrim pričama. Usred konfuzije glasova i poruka kojima smo obasuti sa svih strana potrebna nam je ljudska priča koja govori o nama i ljepoti koja prebiva u nama; priča koja svijet i ono što se u njemu zbiva zna gledati s pogledom punim nježnosti; priča koja nam može reći da smo dio tkanja života; priča koja otkriva isprepletene niti kojima smo povezani jedni s drugima. – piše moralni autoritet globalnoga svijeta. Papa dodaje kako je čovjek biće koje pripovijeda, a priče utječu na njega još od malih nogu pa čak i kad toga nismo svjesni: Priče ostavljaju trag na nama, oblikuju naša uvjerenja i naše ponašanje. One nam mogu pomoći da razumijemo i kažemo tko smo. (…) Uranjajući u priče možemo pronaći razloge da se junački nosimo sa životnim izazovima. Čovjek je pripovjedač zato što je biće u nastajanju, koje sebe otkriva i obogaćuje u tkanjima dana svojega života… Papa pritom jasno upozorava kako sve priče nisu dobre i kako često padamo u iskušenja da prenosimo i širimo priče prepune tračeva i kleveta, nasilja i neistina… Takve priče su kratkoga vijeka, dok dobre priče nadilaze granice prostora i vremena, aktualne su stoljećima jer hrane život. Zato na sve zaziva mudrosti kako bismo mogli „prigrliti i stvarati lijepe, istinite i dobre priče”, te hrabrosti da „odbacimo lažne i zle priče”. A kad papa govori o važnosti pričanja priča on ima sjajan uzor. Isus Krist je bio jedan od najvećih komunikatora koji su ikada hodali zemljom, a govorio je jako slikovito u prispodobama i pričama. Jedna od njih, ona o rasipnome sinu, koja je inspirirala tolike umjetnike tijekom povijesti, pravo je književno remek-djelo. O komunikaciji utemeljitelja svjetskih religija, koji su također pričali priče, dr. fra Iko Skoko napisao je sjajnu knjigu. Na koncu i Biblija je priča nad pričama,u kojoj su ispričane tolike sudbine, opisani događaji, narodi i pojedinci. I danas su na top ljestvicama najprodavanijih knjiga dobre priče. A one nisu nužno vezane samo uz književnost, već i publicistiku, pa čak i znanost.

Pripovjedači

Od malih nogu sam volio priče i divio se dobrim pripovjedačima. Jedni su bili dobri pisci pripovijetki, a drugi su samo lijepo kazivali priče. S jedne strane, bila su to velika imena dječje književnosti, koja me uvijek vraćaju u bezbrižnost djetinjstva, poput Hansa Christiana Andersena, Ivane Brlić Mažuranić ili Branka Ćopića, a s druge – oni koji su nam uživo pričali, poput baka i djedova, roditelja i susjeda i obasipali nas zgodama i nezgodama, mitovima i legendama, pričama o vilama i utvarama, ali i svojim životnim iskustvima. Neki od tih pripovjedača, čijih se priča i danas sjećam, nisu imali puno škole, ni pročitanih književnih djela, ali su imali moć pamćenja i kazivanja. Njihovo veliko životno iskustvo, zanimljivost vremena i (ne)prilika u kojima su živjeli i pitak pripovjedački stil tjerali su nas da sve što čujemo upijamo i pamtimo. U njihovim pričama su bila skrivena davno minula vremena i običaji, čuvale su toplinu dugih zimskih noći, govorile su o okrutnosti borbe za život na škrtoj zemlji, o lukavosti, ali i dobroti naših ljudi… Njihove su priče bili spomenici davno zaboravljenim ljudskim veličinama, podvizima i ostvarenjima, junaštvima i vrlinama. Ponekad smo im se smijali onako od srca, ponekad znali i suzu pustiti, a nekada se zbog njih bojali navečer zaspati. Ali najuvjerljivije i najautentičnije su bile one priče koje je pričao sam život, a koje je pripovjedač zapamtio i širio dalje ili je s nama podijelio djelić svojih osobnih iskustava.

Vrijeme u kojem živimo leti prebrzo, sadašnjost je sve kraća, novi događaji i iskustva istiskuju stare uspomene, a sve ono što je bilo i jest lako pada u zaborav pod najezdom mnoštva novih informacija koje nas salijeću iz minute u minutu. Da bismo ih pamtili i prenosili, moramo ih pretvarati u pamtljive priče. Iako dvije trećine svoga vremena provedemo pričajući drugima neki oblik priče, biti dobar pripovjedač ipak nije lako. To je oduvijek bio spoj urođenoga talenta, stečenoga umijeća i istančanoga osjećaja za ljude i vrijeme u kojem živimo. Kao što je veliki Antun Branko Šimić pisao o pjesnicima (Pjesnici su čuđenje u svijetu / Oni idu zemljom i njihove oči / velike i nijeme rastu pored stvari / Naslonivši uho / na ćutanje što ih okružuje i muči / pjesnici su vječno treptanje u svijetu) tako bismo mogli govoriti i o pripovjedačima. Oni u svakodnevnom i naizgled običnom pronalaze trajnu mudrost. Oni zamjećuju ono što običnim smrtnicima promiče i gubi se u običnosti. Oni imaju istančan osjećaj za slike, ljude, prirodu… Oni otkrivaju skriveno, prepoznaju važno i onda sve to uspijevaju transformirati u privlačnu, poučnu i atraktivnu poruku… Oni dijele svoja iskustva i čine ih korisnima za druge.

Pričanje priča kod nas ima i pomalo posprdno značenje jer ga često poistovjećujemo s prodavanjem magle. Sjetimo se koliko puta smo nekome rekli – Ma nemoj mi prodavati priču! No, vrijeme je da priče i njihovo kazivanje shvatimo uistinu ozbiljno, i da one budu što je moguće više istinite. I za početak, u našim obiteljima u ovo korizmeno vrijeme, ugasimo na trenutak televiziju i internet i počnimo pripovijedati. To će naša djeca pamtiti i rado će se sjećati tako provedenih zajedničkih trenutaka.

Objava Čovjek je biće koje pripovijeda pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što se dogodilo?

Sve je nekako započelo estradizacijom politike u kojoj su mediji političare pretvorili u prave televizijske zvijezde, a njihov privatni život i imidž nadmašili njihove političke poteze i rezultate. Slijedio je populizam koji se proširio svijetom poput pandemije. Političari su se u svojoj retorici počeli pozivati na narod i iskazivati prijezir prema elitama šireći strah od „opasnih drugih”. Desni populisti te „opasne druge” vide primjerice u manjinama, kako etničkim tako i seksualnim. Lijevi populisti „opasne druge” vide pak u financijskim institucijama, vjerskim ustanovama, čuvarima tradicije… Čak i mainstream političari znaju zastraniti u populističku retoriku kako bi pridobili simpatije javnosti pa smo posljednjih godina svjedočili uistinu jeftinom populizmu koji nije donio ništa dobro osim lažne nade, banaliziranja politike i srozavanja povjerenja u institucije, te brzoga uspona kojekakvih kandidata koje bi narod brzo prozreo, ali ih se ne bi mogao riješiti do kraja mandata. Slijedilo je razočaranje u politiku i političare, pod parolom – svi su oni isti. To je pak dovelo do apstinencije na svima razinama biranja. Ljudi više ne vjeruju da njihov glas nešto može promijeniti ili da postoji neka bolja opcija. Zato su neki spremni taj svoj glas prodati, neki će zažmiriti na biračkom mjestu i pragmatično glasovati za onoga od koga imaju koristi ili koji govore ono što im je ugodno za uši, a treći će ga samo prekrižiti izražavajući tako svoje neslaganje i s kandidatima i s izbornim sustavom…

Gdje smo sada?

Oni koji bi uistinu nešto mogli napraviti ili promijeniti uglavnom se drže podalje od takve politike kako se ne bi umrljali ili morali podnositi udarce ispod pojasa. Tako dolazi do negativne selekcije u strankama. A ako nema demokracije u strankama (a vidimo tko se i kako uspinje u hijerarhiji), onda ona kopni i u društvu. Tako na izbornim listama, a potom i u institucijama, završavaju uglavnom oni koji su po volji stranačkim vođama, a ne najsposobniji. Nažalost, ne vidimo ljude koji promišljaju i vode se vizijom, već jako puno poslušnika i birokrata koji se nastoje svidjeti stranačkim kolegama, biračima i medijima, a čija imena nećemo pamtiti nakon isteka njihova mandata. Premalo je novih lica u politici, osobito među onima koji ne žive od politike, već koji imaju jak životopis i mogu nešto pružiti politici i svojoj državi. Čini se kako ozbiljni ljudi koji imaju karizmu i znanje bježe od ovakve politike. A i kad se pojave, skeptični smo prema njima i pitamo se – kakav ih je interes na to natjerao!? Žrtvovanju za domovinu pristupamo s ciničnim osmijehom.

Intelektualna razina tako iz godine u godinu pada, barem ako je suditi po iskustvu Hrvatskoga sabora, a ozbiljne govore u parlamentu koje smo pamtili, prepričavali i analizirali zamjenjuju doskočice koje će završiti u senzacionalističkim naslovima na portalima ili prvim minutama dnevnika. A umjesto argumentirane rasprave svjedočimo performansima, poput jednosatnoga lupanja po saborskim klupama, kakav je izvela hrvatska opozicija prošle godine kad je neuspješno nastojala prekinuti Godišnje izvješće Vlade koje je podnio premijer Andrej Plenković.

Uz srozano povjerenje u medije s jedne strane, a inflaciju lažnih i polovičnih informacija s druge, te pad povjerenja u institucije, uistinu postaje lako manipulirati masama, nametati trendove, ali i relativizirati sve ono što nam je do jučer bilo važno i sveto. Kako bi ljudi mogli mudro birati moraju biti dobro informirani. No, prosječnom medijskom konzumentu sve je teže razabrati što je istina, a što manipulacija; što je bitno, a što samo odvlačenje pozornosti. U takvom okružju počinjemo u sve sumnjati i relativizirati… Nemamo više jasnih uporišta. Prestajemo vjerovati institucijama, a potom i ljudima… A to nije dobro ni za državu, ni za društvo. „Totalitarizam ili bilo koja vrsta diktature čini se mogućom kad ljudi prestanu biti informirani. Kako možete imati mišljenje o nečemu ako niste informirani? To stalno laganje i nema cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da ni u što ne vjeruje. A narod koji ničemu ne može vjerovati ne može donositi ispravne odluke. Njemu nije uskraćena mogućnost samo djelovanja, već prije svega da misli i sudi. A s takvim narodom onda možete raditi što god hoćete…” – pisala je velika njemačko-američka filozofkinja Hannah Arendt.

Pod utjecajem takvoga „bombardiranja” birači postaju sve manje zahtjevni i u biti žele da ih se zabavlja, a ne vodi; da ih se zastupa, a ne prosvjećuje… U tom kontekstu nekada smo nastojali birati političare koji su nam bili nedostižan uzor, barem prividno bolji od nas. Danas se zadovoljavamo onima čije mane znamo i s kojima se možemo poistovjetiti. Dapače, nekako nam imponira kad shvatimo da smo bolji i odgovorniji od njih, odnosno kad svjedočimo njihovim slabostima. Gledamo ih u ringu kako se svađaju i bore, padaju i dižu se na ljestvici rejtinga, poput nekoga reality showa i iskreno nemamo nekih velikih očekivanja jer smo se već svega nagledali i naslušali, izgubili nade i očekivanja.

Kako naprijed?

Rezultat takvoga poimanja politike je i podjela na naše i njihove. Bit demokracije je u borbi argumentima, prijedlozima i rješenjima. A nažalost u zaglušujućim sukobima onih koji su na vlasti i onih koji bi silno tamo željeli biti toga je sve manje, a sve više ispraznih parola. Zato je vrijeme da vratimo povjerenje u politiku i političare, institucije i izborne procese, da s više odgovornosti i analitičnosti pristupamo izborima. To je dug proces, ali za početak možemo krenuti od malih stvari. Primjerice otvoreno se suočiti s činjenicama i kad ne idu na ruku „našoj strani”, a ne ih prešućivati, žmiriti i ignorirati. Možemo pohvaliti ono što je dobro u suprotnom taboru, makar nas živcirao njihov dobar prijedlog ili uspjeh. Doduše treba snage za izići iz vlastitih mentalnih rovova i pokušati objektivnije sagledati svijet oko sebe. Kako reče jedan zagrebački psihijatar – živimo u savršenom tehnološkom, ali prilično jadnom emocionalnom dobu. Stajalište kako smo samo mi i naši u pravu, a svi koji drukčije misle su uglavnom glupi i pokvareni, vodi destrukciji, nasilju i agresiji… Stajalište kako smo jedino mi demokratični, a svi koji ne misle i rade poput nas zaostali, jeftino je zamagljivanje stvarnosti i trovanje političkih odnosa, ali i društva. Zato nam je nužna promjena perspektive, shvaćanje da su političari u službi građana, radnika i poduzetnika, a ne obrnuto; viša razina političke kulture i bolja informiranost uz profesionalnije medije – s jedne strane, a ulazak u politiku odgovornijih i sposobnijih pojedinaca, demokratizacija stranaka i izborni zakoni koji će jamčiti volju građana i naroda, a onemogućiti manipulacije – s druge strane. U protivnom izbori i dalje neće ništa moći promijeniti, a razočarani građani će nasjedati slatkim obećanjima, novim tehnološkim i komunikacijskim promotivnim dostignućima te eksperimentirati. Pa šta bude!

Objava (Be)smisao izbora pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

S nostalgijom se sjećam kako bi me baka, koja je bila nepismena, molila da joj čitam iz „svetih novina” kako ih je zvala. Znao sam da nisu baš svete, ali sam za ozbiljno uzimao sve ono što je bilo unutra. A moram priznati bilo je tu i razigranih, pa i zabavnih sadržaja. Sa Svjetlom riječi sam se susreo otprilike u sedmom razredu osnovne škole. Bio je to onaj stari, pomalo ozbiljni, novinski format, koji je tadašnji župnik fra Tihomir Kutle nudio župljanima nakon mise, dok ga je nama mladima koji smo ministrirali, darivao besplatno – uz poruku: „Djeco, širite vidike. Ovo je list koji promiče našu vjeru i kulturu.” Moram priznati kako su me ispočetka najviše privlačile križaljke, čija sam rješenja redovito slao uredništvu, a zauzvrat dobivao vrijedne knjige, koje su obogaćivale moju malu biblioteku. Posebno se sjećam Putova i putokaza fra Ignacija Gavrana, koji su mi bili izvor mudrosti i saznanja o našoj prošlosti. I tako malo-pomalo počeo sam čitati i tekstove u Svjetlu riječi. Bilo je to sve redovitije i redovitije, jer sam pronalazio sadržaje koje sam mogao razumjeti. I tako sam postao stalni čitatelj.

Ne želim zvučati pristrano, ali ovaj je list sadržajno i grafički zasigurno jedan od najboljih katoličkih magazina Crkve u Hrvata. Posebno prednjači među onima koji su uspješno prebrodili tranziciju iz vremena komunizma u demokratsko doba, odnosno koji su se prilagodili i modernizirali kroz izgled i sadržaj, a da su pritom sačuvali svoju izvornost i izvrsnost.

Kraj katoličkoga tiska?

Naime, uspostavom demokracije i stvaranjem hrvatske države mnoge teme koje su bile rezervirane samo za katolički tisak počele su objavljivati dnevne i tjedne novine. To je mnoge katoličke listove dočekalo nespremne pa su neki nastavili po starome i počeli gubiti na važnosti, a drugi su kreirali novi identitet i pronašli svoju novu „nišu” zadržavši stare i stvorivši nove čitatelje. Neki su mislili kako je katoličkom tisku došao kraj kad su nacionalne i lokalne radijske i televizijske postaje počele emitirati vjerske sadržaje. No brzo smo se vratili u realnost, shvaćajući kako izvještavanje pojedinih svjetovnih medija postaje senzacionalističko te kako je Crkva u njihovu fokusu tek kad se dogodi kakva negativnost. Kod dijela medija postojala je dobra volja i otvorenost prema vjerskim sadržajima, ali nažalost nije bilo dovoljno znanja i stručnosti ili adekvatne suradnje s onima koji znaju, pa su se i važne teme ponekad banalizirale. Uvjerenje kako će netko drugi odraditi posao katoličkih medija brzo je splasnulo. No, novo vrijeme i novi izazovi su tražili potpunu prilagodbu… Oni koji u tome nisu uspjeli postali našli su se na rubu, a stasalo je mnoštvo novih, posebice elektroničkih medija, od kojih je dobar dio na zavidnoj profesionalnoj razini kakva često nedostaje svjetovnim medijima. Vrlo često muku muče s financiranjem, ali postaju odgovorni i uspješni glasnogovornici i branitelji Crkve u javnosti. Štoviše, ponekad uspješniji od pojedinih crkvenih institucija ili odgovornih ljudi u crkvenoj hijerarhiji.

Odgovornost medija

Dovoljno je napraviti površnu analizu medijskoga izvještavanja da bismo shvatili kolika je važnost takvih odgovornih medija, koji ipak ne dopuštaju iskrivljavanje slike o vjeri i vjernicima. Uostalom posljednjih godina često čujemo kako crkveni oci i katolički publicisti upozoravaju na neetično izvještavanje hrvatskih medija kad je Crkva u pitanju, pa i svojevrsni progon Crkve iz javnoga života. I sami smo svjedoci kako je u nekim našim čitanim novinama ili portalima teško pronaći značajnije tekstove o duhovnim, kulturnim, karitativnim ili nekim drugim pozitivnim crkvenim pothvatima i doprinosima društvu u kojem živimo. Istodobno ćete pronaći senzacije i skandale, sukobe i kritike… Miješanje Crkve u politiku, zaostalost i nacionalizam, pedofilija i život svećenika na visokoj nozi, visoke državne donacije i privilegije – omiljene su teme pojedinih kroničara crkvenoga života. Očito Crkva nije u modi kod velikoga broja naših novinara. Sasvim je jasno da ni svi predstavnici crkvenih institucija nisu sveci i da imaju pogrešaka i zabluda. Ali teško se oteti dojmu da su puno više izloženiji kritici od ostalih i da se često plemenita nastojanja koja dolaze iz crkvenih redova marginaliziraju. S druge strane, čini se da crkveni oci neće puno postići kritiziranjem postojećega stanja, koje ponekad podsjeća na borbu s vjetrenjačama. Naime, mediji više nisu što su nekada bili, a i društvo u kojem živimo potpuno se promijenilo. Nije li vrijeme da i Crkva učini nužne iskorake na području komuniciranja i pokaže se kao ravnopravan sugovornik u javnom forumu, unatoč tome što argumenti u njemu ne znače puno!?

U ime Crkve

Prvi iskorak koji Crkva može napraviti jest veća otvorenost medijima. Iako to može zvučati paradoksalno, upravo plasiranje većega broja informacija, susretljivost prema novinarima, otvaranje većega broja tema i više kompetentnih sugovornika od strane Crkve u javnosti, smanjit će broj dezinformacija i nagađanja, prekinut će šutnju o mnogobrojnim temama te na koncu ukinuti ekskluzivno pravo nekolicini „kompetentnih” tumača crkvenih stajališta. Jasno, izravnijim ulaskom Crkve u javni forum možemo očekivati i izravnije napade onih koji se ne slažu s tim stajalištima. To će pak zahtijevati puno veću osposobljenost i bolji trening onih koji bi nastupali u ime Crkve. Oni će morati biti mudriji i rječitiji, zanimljiviji i bolje upućeni u stvarnost od svojih protivnika. Nažalost, danas takve novinari još uvijek traže svijećom. Budući da često nailaze na odbijanja onih koji mogu kompetentno zastupati Crkvu, linijom manjega otpora novinari daju prostora onima koji će potvrditi njihova stajališta, onima koji će svojim istupima sramotiti Crkvu ili će jednostavno sami pokušavati interpretirati što bi crkvena hijerarhija o nečemu mogla misliti. Dakle, Crkva je pozvana na dijalog, pa čak i onda kad namjere sugovornika i nisu najiskrenije.

Drugi važan iskorak moguće je napraviti na formuliranju samih poruka, koje Crkvu legitimiraju u javnosti a, koje – budimo kritični – ponekad znaju biti nerazumljive, ispolitizirane ili neprilagođene aktualnom trenutku. S druge strane, svjedoci smo kako prava poruka izrečena u pravom trenutku može „zvoniti” mjesecima pa i godinama. Jasno, Crkva mora biti dosljedna i beskompromisna u tim porukama jer prenosi vječnu istinu, koju treba prilagoditi vremenu.

Vjerodostojnost i kompetencija

Uz poruku je uvijek bio vezan i glasnik i o njemu je često ovisio uspjeh poruke. Zato itekako treba voditi računa o vjerodostojnosti onih koji nastupaju u ime Crkve, iako se o vjerodostojnosti u novinarstvu vodi vrlo malo računa. A kad smo kod glasnika, često je pogrešno uvjerenje da u ime Crkve trebaju nastupati samo biskupi, teolozi, svećenici… Crkva je po definiciji „narod Božji”. Prema tome, medijski teret ne smije biti samo na leđima službene crkvene hijerarhije, iako se kroz njihovo ponašanje najčešće promatra cijelu vjerničku zajednicu. Među vjernicima sigurno postoje i kompetentni odvjetnici, novinari, književnici, liječnici, menadžeri… Susrećemo ih u crkvi nedjeljom i nerijetko slušamo kako otvoreno govore o svojim vjerničkim uvjerenjima. Pravo je pitanje – zašto oni ne bi također postali suvremeni glasnogovornici Katoličke Crkve, kroz obranu vjerskih istina i inicijativa. U prilog tome govore i neki uspješni projekti, u kojima glavnu riječ vode laici. Međutim, ne izjašnjava li se u Hrvatskoj više do 80 % građana katolicima, a nisu li puno glasniji svi neki drugi!? Očito nema dovoljno samosvijesti među nama ali ni poticaja da to činimo od strane crkvenih zajednica. Svjetlo riječi je upravo pozitivan primjer kako okupiti snažnu zajednicu koja ima što reći i napisati…

Svjedoci smo kako sve više ljudi našega potrošačkog društva traga za istinom i spreman je čuti pravorijek u sveopćem komunikacijskom kaosu. Ljudi su svakodnevno zasuti gomilom informacija, sve im je naizgled dostupno i o svemu, zahvaljujući komunikacijskim i tehnološkim dostignućima, u relativno kratkom roku mogu doznati sve što ih zanima. Tako su često, svjesno ili nesvjesno, izloženi i mnogobrojnim dezinformacijama, površnim informacijama pa i podvalama. Mnoge od njih se odnose i na Boga, Crkvu i kršćanstvo općenito. Neke su plod neznanja i nerazumijevanja, a neke zlonamjernosti. Zato su nam potrebniji nego ikada tumači vjerskih istina, te zbivanja u Crkvi i svijetu. Oni nam pomažu da se vratimo izvoru – vječnim Isusovim načelima, odnosno da nam u moru senzacionalizma, šarenila i potpuno beskorisnih informacija ukažu na bitno. Oni nam pomažu da trezveno i odgovorno pristupamo vremenu u kojem živimo te da ne postanemo objekti tuđih manipulacija, već subjekti koji su kadri mijenjati sadašnjost i kreirati bolju budućnost. Zato je Crkva puno pozvanija biti komunikator i dati ljudima istinu, nego kojekakve nevladine udruge ili komiteti. To je dodatni razlog da prilagodi poslanje medijima, njeguje još pažljivije medije u svome vlasništvu te tako odgovori na izazove aktualnoga trenutka. Petstoti broj Svjetla riječi pokazuje da se može, unatoč svemu!

Objava Crkveni mediji i Crkva u medijima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Spremnost na žrtvu

Činjenica je da se roditelji i dalje žrtvuju za svoju djecu, ali se sve više to prikazuje kao nešto normalno, dapače obveza. Isto tako svakodnevno svjedočimo nesebičnim naporima medicinskoga osoblja u spašavanju života, vatrogasaca u obrani naših domova, požrtvovnosti učitelja i nastavnika u pomaganju djeci u njihovu obrazovanju… Ali kao da se ta požrtvovnost za druge podrazumijeva, odnosno nedovoljno cijeni i poštuje. I dok očekujemo da nam drugi priteknu u pomoć, sve manje smo spremni pomagati drugima. Postajemo individualisti, koji prvenstveno razmišljaju o sebi i svojim interesima te pragmatično procjenjuju isplati li se uopće žrtvovati za druge, odnosno za koga da, a za koga ne.

Samo prije tridesetak godina tisuće mladih ljudi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine uzelo je u ruke oružje i otišlo braniti neke potpuno nepoznate obitelji i njihove domove na drugom dijelu domovine. Iako nisu poznavali te ljude, bili su svjesni da čine pravu stvar i da se bore za svoju zemlju. Mnogi od njih su položili živote za slobodu u kojoj danas uživamo… Međutim, s odmakom vremena kao da se to nekako podrazumijeva i čini nam se normalno. Nažalost olako zaboravljamo i žrtvu koju su podnosili naši preci tijekom svih ovih turobnih stoljeća, a u suvremeno doba hrabri hrvatski branitelji, kako bismo imali vlastitu državu, pravo na vjeru, vlastiti jezik i dom te odgajali djecu u slobodi. Zato su mnogi skeptični prema današnjim mladim generacijama u Europi i s pravom se pitaju – kad bi izbio kakav veliki rat, koliko bi njih bilo spremno boriti se za više ideale i slobodu, a koliko bi ih iz vlastitoga komoditeta prihvatilo i neke druge vladare, poretke i zakone!? S pravom im se čini kao da je sve manje požrtvovnosti, ali i istinske hrabrosti…

Spremnost na žrtvu temelj je kršćanske ljubavi i solidarnosti. Duboko je ukorijenjena i u hrvatskom identitetu. Zato iznenađuje nedostatan javni i medijski tretman požrtvovnosti kao jednoga od najviših ideala kojima treba težiti, čega je posljedica nerazumijevanje te riječi kod mladih.

Sačuvane vrednote

Pokojni zagrebački sveučilišni profesor Eduard Kale svojedobno je izdvojio pet vrednota koje su Hrvati tijekom cijele svoje povijesti uspjeli sačuvati: domoljublje (samo zahvaljujući toj činjenici hrvatski se narod uspio održati u okrutnoj povijesti), žrtvovanje (iako je Kristov misterij i kult križa bitno obilježje kršćanstva, vrednota žrtvovanja za drugoga i domovinu, kult žrtve i simbol križa nisu toliko naglašeni i gotovo sveprisutni ni u jednom narodu kao hrvatskom), ljubav prema majci (zbog ratova i smrti kojima su Hrvati bili izloženi, ponajprije muškarci, želja za opstankom okrenula se ženi majci, pa je ljubav prema majci uzdignuta u jednu od temeljnih vrednota u Hrvata; istodobno, ta se vrednota u Hrvata vezala uz kršćanski kult Majke Božje), ispomoć (skrb o pripadnicima zajednice pretpostavlja se kao temeljni ćudoredni poziv pripadnika, briga za opstanak i boljitak zajednice), pravednost (pravednost kao vrednota u Hrvata je uočljiva još u ranom donošenju brojnih zakonika i statuta, u mnogim književnim djelima, u pravaškoj ideologiji…). Kale naglašava kako su neke od spomenutih vrednota svojstvene i drugim narodima, međutim Hrvati su ih usvojili kao svoje i ugradili u svoju svakodnevicu i stil življenja, čime su oblikovali svoju posebnost.

Činjenica je kako je žrtvovanje za druge jedna od najvećih hrvatskih vrednota. Vidjeli smo to u ratovima tijekom povijesti, posebice onda kad su pojedinci ugrožavali vlastite živote pred režimima kako bi pomagali ugroženima. Primjerice, naslov Pravednika među narodima, koji dodjeljuje Muzej sjećanja na žrtve holokausta i junake otpora (Yad Vashem) u Jeruzalemu onima koji su tijekom holokausta riskirali svoje živote kako bi spasili Židove, dobilo je 130 pravednika iz Hrvatske. Među 22 Hrvata koji su odlikovani najvećim američkim odličjem za hrabrost – Medaljom časti – nalazi se i Peter Tomich (Petar Herceg Tomić) iz Ljubuškog koji se žrtvovao tijekom japanskoga napada na Pearl Harbour u prosincu 1941. kako bi spasio stotine svojih kolega s tonućega broda USS Utah. Američka mornarica odužila se tom hrabrom i požrtvovnom Hrvatu već godinu dana nakon njegova junačkoga djela davši njegovo ime novoporinutom ratnom brodu. Međutim, odličje koje mu je dodijelio predsjednik Roosevelt uručeno je tek 64 godine poslije, u proljeće 2006., njegovim rođacima iz Hercegovine na američkom nosaču zrakoplova USS Enterprise, usidrenu pred Splitom, jer se gotovo ništa nije znalo o njegovu podrijetlu, osim da je stigao s područja nekadašnje Austrije, pa se potraga za njegovim korijenima pretvorila u pravu avanturu.

A osim žrtvovanja za prijatelje, obitelj i svoj narod, kao vrednota se vrlo često naglašava i međusobna ispomoć kako u ratu tako i u miru. Pritom se podjednako radi o pomaganju pripadnicima vlastite zajednice ili bilo kojem strancu koji se zatekne u ovoj zemlji. Definitivno se možete osloniti na Hrvate kad je najteže. Primjerice, tijekom rata u Bosni i Hercegovini u svoje hotele, kuće i prihvatilišta primili su više od 600 000 tamošnjih izbjeglica, većinom Bošnjaka. Nažalost ta činjenica se brzo zaboravila, a mnogi koji su uživali blagodati hrvatskoga gostoprimstva te humanitarne i vojne pomoći olako se nabacuju tvrdnjama kako je Hrvatska bila agresor u BiH.

Izraz kršćanske ljubavi

Zanimljivo je kako osamdesetak hrvatskih misionara i misionarki djeluje među najsiromašnijima u tridesetak država svijeta, dajući sebe za druge kao najljepši iskaz kršćanske ljubavi. Jedan od najbližih suradnika svete Majke Terezije u Indiji bio je hrvatski svećenik Ante Gabrić koji je nakon pedeset godina služenja najpotrebitijih umro 1988. i sahranjen je pod palmama nadomak bengalske džungle u Maria Polliju. A malo je poznato da je ta dobročiniteljica i dobitnica Nobelove nagrade za mir, koja se školovala u Zagrebu, bolje govorila hrvatski nego materinski albanski jezik te je uz indijsku, vatikansku i albansku imala i hrvatsku putovnicu. Nažalost, neki su hrvatski redovnici svoju požrtvovnost platili i životom, poput misionara fra Vjeke Ćurića, ubijenoga je u Ruandi 1998. nakon što je spasio tisuće civila od genocida ili časne sestre i misionarke Lukrecije Mamić iz Družbe službenica milosrđa koja je ubijena 2011. u Burundiju gdje je pomagala neuhranjene i oboljele od AIDS-a.

I Eurostat, statistička agencija Europske unije, prepoznaje hrvatsku požrtvovnost i spremnost darivanja onoga najvrednijeg što imamo za druge. Naime, zatražite li po čemu je Hrvatska posebnija od svih drugih članica EU-a, doznat ćete kako je Hrvatska europski rekorder te jedna od vodećih država svijeta po broju doniranih i transplantiranih organa na milijun stanovnika. Prema ishodima transplantacija, prva je u svijetu po broju transplantiranih bubrega i jetara na milijun stanovnika, a druga po broju transplantiranih srca u svijetu. To govori o sposobnosti hrvatskih liječnika i medicine, čiji su medicinski dosezi prepoznati u svijetu, ali i o humanosti i dobroti hrvatskih ljudi, čija se humanost sve više prepoznaje u svijetu. U prilog tome govori i tradicija organiziranoga darivanja krvi, duga gotovo sedam desetljeća, ali i djelovanje Zaklade Ana Rukavina. Zahvaljujući toj zakladi u Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica, koji je dio svjetske mreže (Bone Marrow Donors Worldwide), upisano je više od šezdeset tisuća potencijalnih darivatelja. Zahvaljujući njima uspješno su izvedene stotine zahtjevnih transplantacija, a oboljelima od leukemije iz Hrvatske i inozemstva pruženo je ono najvrjednije – prilika za život!

Na koncu, o tradicionalnoj hrvatskoj susretljivosti i spremnosti na pomaganje stalno svjedoče i mnogobrojni turisti i gosti koji su osjetili ne samo ljubaznost već i gotovo besplatnu institucionalnu potporu, bez obzira na to jesu li se izgubili u vrletima nacionalnih parkova, doživjeli kakvu nezgodu ili jednostavno željeli ispuniti neku želju. Pomoći drugome u nevolji ovdje je jednostavno pitanje pristojnosti, a žrtvovati se za druge ideal. Uostalom naši ljudi će u svome domu ugostiti i potpunoga stranca, ne pitajući se za vlastiti interes. Vjerujemo da ćemo taj plemeniti dio naše tradicije uspjeti sačuvati i u ovom individualističkom i sve više egoističnom društvu u kojem riječ požrtvovnost nažalost postaje suvišna.

Objava Isplati li se još žrtvovati za druge? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dva hrvatska nacionalna jubileja

Zbog te snažne simbolike suvremena hrvatska država, i Crkva u Hrvata ozbiljno su pristupili pripremama za obilježavanje ove značajne obljetnice. Hrvatski sabor je tako na svome zadnjem zasjedanju u prošlom sazivu proglasio 2025. godinu „Godinom obilježavanja 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva”. Hrvatska biskupska konferencija na svome zasjedanju krajem prošle godine također je najavila kako će sljedeća godina biti u znaku dvaju hrvatskih nacionalnih jubileja. Naime, osim proslave 1100. obljetnice hrvatskoga kraljevstva, obilježit ćemo i 1100. obljetnicu održavanja nacionalnih sinoda 925. i 928. u Splitu, u vrijeme hrvatskoga kralja Tomislava. Istaknuto je kako te sinode u ovom našem vremenu koje na osobit način obnavlja osjetljivost za sinodalnost, nedvojbeno predstavljaju onu baštinu na koju se vrijedi iznova vraćati. A o načinu obilježavanja tih visokih crkvenih i nacionalnih obljetnica nastavilo se razgovarati i na ovogodišnjim zasjedanjima. Sretna je slučajnost da je prvi biskup Crkve u Hrvata – zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša, rodom iz Tomislavgrada, kojega je starija historiografija odredila mjestom Tomislavove krunidbe. Čak i u svome biskupskom grbu uz ostale elemente ima prikaz krune hrvatskih kraljeva iz domaće dinastije Trpimirovića, poznat s reljefa iz krstionice splitske katedrale.

Očito su i Crkva i država svjesne da ova bogata baština nadahnjuje, ali i obvezuje. Tim više kad znamo kako su naši pređi obilježili ovaj jubilej prije stotinu godina, dok nismo imali vlastite države. Naime, Hrvati su tada živjeli u nepovoljnim političkim okolnostima, u državi koja je doduše imala i hrvatsko ime u nazivu (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca), ali u kojoj je hrvatska državnost bila dokinuta, a nacionalna samobitnost Hrvata bila potiskivana. To je međutim bio dodatan poticaj da se slavljenjem kralja Tomislava homogenizira hrvatski narod te osnaži njegova samosvijest i sposobnost da stvori vlastitu nacionalnu državu. Tisućita obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine tako je svečano obilježena, uz ostalo velikim manifestacijama, misnim slavljima te postavljanjem brojnih spomen-obilježja diljem domovine, kao i spomen-ploča na trgovima i crkvama, pa i onim katedralnim, primjerice u Kotoru, koja, unatoč svim nevoljama, i danas tamo stoji. U to doba obavljena je i velika priprava za jubilej 1300. obljetnice pokrštenja Hrvata, ali je njegova proslava izostavljena zbog rata 1941.

Postojanost narodnoga i državnoga identiteta

Sjećajući se kralja Tomislava i nakon 1100 godina, prisjećamo se svojih korijena, ali i teške i turbulentne prošlosti tijekom koje su Hrvatska i hrvatski narod često bili u opasnosti da nestanu poput mnogih drugih naroda. Međutim, hrvatski narod je opstao, a Hrvatska kao država postoji i danas, kao i u Tomislavovo doba, te će – uz Božju pomoć i naša zalaganja – postojati i dalje. Stoga je, i radi našega naraštaja, ali i onih prethodnih i onih budućih, iznimno važno dostojanstveno proslaviti predstojeći jubilej. A u tome veliku, možda i presudnu ulogu može imati Katolička Crkva koja uz svoje osnovno poslanje ujedno ima ulogu čuvarice identiteta hrvatskoga naroda i njegovih povijesnih uspomena. To se na najbolji način pokazalo prije gotovo pola stoljeća kada je od 1975. do 1984., u doba komunističke Jugoslavije i „hrvatske šutnje” nizom liturgijskih slavlja i drugih manifestacija uz prisutnost golemoga broja hrvatskih katolika proslavljen jubilej Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata prisjećanjem na važne događaje iz davne prošlosti hrvatskoga naroda. Zauzimanjem tadašnjih biskupa, klera i vjernika velebnim su slavljima obilježene solinska i ninska obljetnica kraljice Jelene 1976. i kneza Branimira 1979., s velikim zaključnim Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. u Mariji Bistrici. Svi ti veliki crkveni događaji imali su, osim pastoralnoga, društveni i nacionalni značaj. Oni su mobilizirali duhovne snage naše Crkve, obnovili vjeru i ojačali duh hrvatskoga naroda u suočavanjima s raznim izazovima. Iz današnje perspektive može se reći da je to bila duhovna priprema za ono što će uslijediti desetak godina kasnije – uspostavom samostalne hrvatske države temeljem slobodno izražene volje hrvatskoga naroda.

Ciklus proslava jubileja: 2025.-2041.

Za razliku od proslave Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata koja je trajala devet godina, poput devetnice, jubilej 1100 godina od uspostave Hrvatskoga Kraljevstva može biti početak desetogodišnje proslave koja bi završila 2035. proslavom stote godišnjice krunidbe kipa Majke Božje Bistričke replikom hrvatske kraljevske krune. Budući da je papa Franjo pozvao sveopću Crkvu na proslavu Jubileja 2025. godine pod geslom „Hodočasnici nade” time bi se povezala dva jubileja, jedan vezan uz Isusa, a drugi uz njegovu Majku, koju Hrvati nazivaju svojom kraljicom. Hrvatsko Kraljevstvo uspostavljeno 925. više ne postoji, jer je Hrvatska danas republika, pa je jedini koga Hrvati mogu smatrati svojim kraljem upravo Isus Krist, a njegova Majka, koja se štuje i kao Kraljica Hrvata, na simbolički način jedina nositeljica hrvatske kraljevske titule, pa i same krune, što je činom iz 1935. i vidljivo naznačeno. Također, proslava 1100. godišnjice uspostave Hrvatskoga Kraljevstva i eventualni desetogodišnji ciklus proslava koji bi trajao do 2035. bili bi prilika za ponovno afirmiranje hrvatske duhovne baštine utemeljene na kršćanstvu i pripadnosti Katoličkoj Crkvi. Osim toga, takvo slavlje moglo bi biti i početak priprave proslave 1400. obljetnice pokrštenja Hrvata 2041. godine, kada već ona od prije sto godina nije mogla biti dostojno obilježena. Vjerovati je da će u tom nizu veliko značenje između tih jubileja imati i Sveta godina 2033., koja će zacijelo biti proslavljena i na razini opće Crkve. Vidljiva dobrobit i kasnije vidljivi učinci takvih slavlja bili bi mnogostruki, počevši od priprave i iščekivanja kao svojevrsne duhovne i nacionalne obnove, koji će pridonijeti jačanju hrvatskoga identiteta i katoličkoga duha, sve do odjeka i zajedništva koje bi ono imalo među hrvatskim katoličkim vjernicima diljem svijeta i u široj društvenoj zajednici.

Objava Jesmo li pripravni za veliki jubilej Hrvatskoga Kraljevstva? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.