Zorn je rođen u bogatoj obitelji, u kojoj nije bilo nikakve materijalne oskudice, ali je tu manjkalo ono istinsko. Stoga obitelj, kao i društvo u kojemu je odrastao, smatra krivcima što je zarana obolio od depresije, a kasnije i od raka. “Sve je bilo sivo, hladno i prazno.” Nije bilo ničega zbog čega bi se moglo plakati. Nesposobnost da se ljubi, da se izazove i najmanji osjećaj, da se dogodi razmjena emocija s drugima. Čovjek je sveden na zombija, na puko funkcioniranje. Suze, koje nije smio isplakati, gutao je. I to je razaralo njegovu dušu i tijelo. Tako misli. Okružje u kojemu je živio bilo je “kancerogeno”.

U životnom svijetu, u kojemu je bio prisiljen igrati pasivnu ulogu i prilagoditi se njegovim nepisanim pravilima, Bog i vjera bili su rubne teme, pretvorene u puku formalnost, bez ikakvog značenja za praktični život. Dvoznačan i rascijepljen odnos prema Bogu, vjeri i Crkvi, što ga je doživio u obitelji, bio je putokaz u životnu nejasnoću, maglu i izgubljenost. “U očinskoj kući nisam upoznao Boga i njegova Sina Isusa. Ova su mi dva nedostojna lika predočena tek u školi. Doskora sam postao svjestan neobične činjenice: roditeljima nisam smio govoriti o Bogu, jer to nisu podnosili. Otac bi se razgnjevio i svaka je daljnja rasprava o toj temi bila sama po sebi isključena. Vjeru svojih roditelja definirao bih ovako: Bog je loš, jer se njime moramo baviti; Crk­va je dobra, jer je vrijedna poštovanja. Oni nisu išli u crk­vu, iako je načelno bilo dobro ići u crk­vu. Da neka pojedinačna osoba ide u crk­vu, to je bilo smiješno, ali da se načelno ide u crk­vu, to je bilo dobro. A oni sebe nisu htjeli učiniti smiješnima i kao pojedinačne osobe ići u crk­vu. Moj je otac bio samo za formu Crk­ve, ali ne i za njezino značenje. Biti za formu Crk­ve, to je pripadalo dobrom tonu; biti za njezino značenje, to je bilo smiješno.”

Bilo kako bilo, svi smo “žrtve” ovakvoga ili onakvoga duhovnog stanja svoje obitelji i svoga društva. Nije moguće ukloniti ono što se neposredno tiče čovjekova identiteta i njegova snalaženja u pluralističkom svijetu. Zbrkanost, nejasnoća čovjeku zamućuje vidik, a rascijepljenost ga čini nesigurnim. Frustracija i depresija plod su neispunjenih opravdanih očekivanja onoga najsvetijega u čovjeku: njegove duše koja vapi za smislom i istinskim životom. Praznine koje nastaju ne može ispuniti nikakvo “postmoderno iskustvo” posvemašnjeg izjednačavanja i pojednostavljivanja. Stapanje s ulogom bezlična čovjeka, koji sve prihvaća i sve tolerira, vodi dramatičnu gubljenju životne supstance. Čini se da je imperativ sadašnjeg trenutka: sačuvati supstancu koja nas čini zdravima i životnima.

Objava Neisplakane suze pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.