Uskrs, naime, nije tek blagdan u kalendaru ni informacija koju treba znati. On je događaj koji se može i promašiti – ne zato što bi bio slab ili nedostupan, nego zato što traži unutarnju raspoloživost. Kao što se iz tame ne ulazi naglo u puno svjetlo bez boli u očima tako ni uskrsna novost ne dolazi bez određene prilagodbe srca i svijesti. Potrebno je vrijeme u kojem se čovjek oslobađa raspršenosti i uči sabranosti kako bi mogao primiti ono što ga nadilazi. Iz te se perspektive korizma prestaje shvaćati prvenstveno kao vrijeme odricanja, a pokazuje se kao vrijeme priprave. Ne kao asketsko nadmetanje, nego kao proces unutarnjega osposobljavanja; ne kao moralni popis obveza, nego kao pedagogija prostora u kojem se čovjek uči tišini, čekanju i osjetljivosti za događaj koji se ne može proizvesti vlastitim naporom.

Korizma kao odgovor prve Crkve

Korizma nije nastala kao unaprijed osmišljen liturgijski projekt, nego kao odgovor prve Crkve na iskustvo Uskrsa. Prvi kršćani nisu samo slavili uskrsni događaj kao godišnju uspomenu nego su prvenstveno iz njega živjeli. Upravo zato vrlo rano postaje jasno da taj događaj nije moguće jednostavno ponoviti bez priprave. Uskrs je bio prevelik, previše snažan, da bi mu se pristupalo bez unutarnjega oblikovanja.

Povijesno gledano, korizmena praksa razvija se iz potrebe da se zajednica – osobito katekumeni – pripravi za krštenje koje se slavilo u uskrsnoj noći. No ta priprava nije bila tek poučavanje u vjerskim sadržajima, nego duboki proces preobrazbe života. Post, molitva i bdijenje nisu bili formalni zahtjevi, nego način da se cijela osoba postupno uskladi s onim što dolazi. Korizma se tako od samih početaka oblikuje kao prostor prijelaza: iz staroga načina života u novi, iz raspršenosti u usmjerenost, iz samorazumljivosti u čuđenje pred darom. Važno je pritom primijetiti da se korizmena disciplina nikada nije shvaćala kao svrha sama sebi. Njezina strogost imala je smisla samo u odnosu na radost koja je slijedila. Bez Uskrsa korizmena praksa gubila bi svoje uporište; bez korizme uskrsno slavlje gubilo bi dubinu. Ta povezanost ostaje temeljna konstanta tijekom cijele povijesti Crkve, i onda kada se konkretni oblici prakse mijenjaju.

U tom svjetlu postaje jasno da je korizma uvijek bila usmjerena prema oblikovanju unutarnjega čovjeka. Njezina povijest nije prvenstveno povijest propisa, nego povijest traženja prave mjere između vanjske discipline i unutarnje preobrazbe. Upravo ta napetost čini korizmu trajno aktualnom: ona se stalno mora iznova tumačiti u odnosu na konkretni životni kontekst, ali ne smije izgubiti svoju temeljnu orijentaciju prema uskrsnom događaju.

Takvo razumijevanje korizme čuva je od formalizma. Ona nije relikt prošlih vremena, nego živa praksa koja se iznova rađa iz susreta s događajem koji nadilazi čovjeka. U tom smislu korizma nije teret povijesti, nego njezin plod: odgovor zajednice koja je shvatila da se za Uskrs treba pripremati – ne zato što bi Uskrs bio slab, nego zato što je prejak da bi se primao bez unutarnje raspoloživosti.

Korizma kao proces osposobljavanja

Korizma se u tom svjetlu ne može razumjeti prvenstveno kao vrijeme odricanja, nego kao proces osposobljavanja čovjeka za ono što dolazi. Njezina svrha nije u samoj askezi, nego u postupnom oblikovanju unutarnje raspoloživosti. Ona ne traži napor radi napora, nego preobrazbu percepcije kako bi uskrsna poruka mogla biti primljena ne samo razumom nego cjelinom osobe.

Uskrs se, naime, ne događa samo izvan čovjeka nego i u njemu. No da bi se nešto doista moglo dogoditi, potreban je prostor. Korizma je upravo vrijeme u kojem se taj prostor oslobađa. To je proces koji ne ide putem dramatičnih rezova, nego putem postupnoga pomicanja naglasaka: od vanjskoga prema unutarnjem, od navike prema svjesnosti, od raspršenosti prema sabranosti.

U tom kontekstu i tradicionalni korizmeni naglasci – post, molitva i milostinja – dobivaju dublje značenje. Oni nisu ciljevi sami po sebi, ni testovi moralne izdržljivosti, nego sredstva unutarnjega čišćenja. Post oslobađa od navezanosti koje otupljuju osjetljivost; molitva uči prisutnosti i slušanju; milostinja razbija zatvorenost u vlastiti svijet. Sva tri elementa imaju zajednički cilj: učiniti čovjeka propusnijim za događaj koji ne može proizvesti sam. Korizma se stoga može razumjeti kao pedagogija čekanja. Ona uči da se ono bitno u životu ne događa po logici učinkovitosti, nego po logici dara. U svijetu naviknutom na stalnu proizvodnju iskustava, korizma podsjeća da se najdublji događaji ne mogu isplanirati, nego samo dočekati. To čekanje nije pasivno, nego budno: ono traži unutarnji rad, ali bez prisile.

Upravo se ovdje pokazuje zašto bez korizme Uskrs često ostaje udaljen. Ne zato što mu nedostaje snage, nego zato što čovjeku nedostaje prostora. Mnogi slave Uskrs, ali ne dožive uskrsnuće – ne zbog nevjere, nego zbog unutarnje zatrpanosti. Korizma tada postaje vrijeme razgrtanja, oslobađanja i ponovnoga uspostavljanja tišine u kojoj se uskrsni događaj može dogoditi.

Korizma kao vježba slobode

Jedna od često previđenih dimenzija korizme jest njezina povezanost sa slobodom. U suvremenom svijetu čovjek se često doživljava slobodnim upravo onda kada slijedi sve svoje impulse i želje. No iskustvo pokazuje da takva sloboda lako prelazi u ovisnost: o navikama, o ritmu okoline, o stalnoj potrebi za stimulacijom. Korizma u tom kontekstu ne ograničava slobodu, nego je ponovno uspostavlja.

Odricanje u korizmenom smislu nije negacija života, nego oslobađanje od onoga što život čini površnim i raspršenim. Ono pomaže čovjeku da ponovno stekne sposobnost izbora, da ne reagira automatski, nego svjesno. Korizma se tako pokazuje kao vrijeme u kojem se vježba nutarnja sloboda: sloboda od prisile navike, od diktata trenutnoga zadovoljstva i od stalne potrebe za potvrdom. U tom smislu korizma ne sužava prostor života, nego ga širi. Ona ne osiromašuje čovjeka, nego mu vraća dubinu. Sloboda koju ona njeguje nije sloboda da se ima sve, nego sloboda da se može primiti ono bitno. Upravo takva sloboda postaje pretpostavka uskrsnoga iskustva jer samo slobodan čovjek može prepoznati događaj koji mu dolazi u susret kao dar, a ne kao obvezu.

No sloboda nikada nije samo privatna ili unutarnja stvar. Ona se uvijek ostvaruje unutar određenoga povijesnog i društvenog okvira koje je, na ovaj ili onaj način, ograničava i oblikuje. Svako je razdoblje imalo vlastite mehanizme sužavanja slobode – bilo kroz vanjsku prisilu, bilo kroz unutarnje obrasce mišljenja i ponašanja. Ni suvremeno doba u tom pogledu nije iznimka. Upravo suprotno: informacijsko okruženje u kojem danas živimo otvara nova pitanja o tome kako se sloboda uopće može očuvati i vježbati. U tom kontekstu korizmena praksa dobiva dodatnu aktualnost jer se više ne tiče samo osobne discipline, nego i odnosa prema svijetu koji trajno oblikuje našu pažnju, vrijeme i unutarnji prostor.

Korizma u informacijskom dobu

Svako povijesno razdoblje nosilo je vlastite oblike ograničenja ljudske slobode. U nekim epohama to su bile vanjske sile: siromaštvo, društvena nepravda, politička ili ideološka represija. Danas se, međutim, sloboda sve rjeđe sužava izravnom prisilom. Ona se ograničava suptilnije – kroz ritam života koji ne ostavlja prostor za sabranost, kroz stalne zahtjeve za pažnjom i kroz neprekidnu izloženost informacijama.

Informacijsko doba ne oduzima čovjeku slobodu zapovijedima, nego ga postupno lišava unutarnjega prostora u kojem bi se sloboda mogla ostvarivati. Vrijeme je fragmentirano, pažnja raspršena, a tišina postaje rijetka. Čovjek sve rjeđe ima priliku stati i razlučiti što je bitno, a što prolazno. Sloboda se ne gubi dramatično, nego neprimjetno – kroz naviku stalne zauzetosti. U takvom kontekstu korizmeno vrijeme dobiva novu aktualnost. Ono se ne pojavljuje kao relikt prošlosti, nego kao kritički odgovor na stanje u kojem se suvremeni čovjek zatekao. Korizma tada ne stoji nasuprot svijetu u kojem živimo, nego mu postavlja pitanje: kako sačuvati unutarnju slobodu u okolnostima koje je neprestano nagrizaju?

Informacijsko okruženje obilježeno je stalnom dostupnošću sadržaja, neprekidnim zahtjevima za pažnjom i ubrzanim ritmom koji rijetko ostavlja prostor za sabranost. Vrijeme i pozornost postali su dragocjeni resursi, ali i roba kojom se neprestano trguje. U takvim okolnostima korizmena praksa suočava se s novim izazovom: kako pronaći unutarnji prostor za pripravu kada je svijest trajno izložena vanjskim podražajima. U tom smislu korizma danas ne gubi na aktualnosti, nego dobiva novu težinu. Ona više ne stoji samo pred pitanjem odricanja od pojedinih navika nego pred dubljim problemom raspršenosti. Suvremeni čovjek ne pati toliko od nedostatka informacija, koliko od nemogućnosti da ih u tišini razluči. Korizma se zato može razumjeti kao vrijeme svjesnoga povlačenja iz logike stalne stimulacije kako bi se ponovno uspostavila hijerarhija bitnoga.

U informacijskom okruženju koje stalno fragmentira pažnju, korizmeni poziv na sabranost postaje čin otpora. Ne u smislu bijega iz svijeta, nego u smislu vraćanja vlastitoga vremena i pažnje onome što daje smisao. Post, molitva i milostinja u tom kontekstu ne znače samo smanjenje potrošnje ili povećanje pobožnih praksi, nego discipliniranje unutarnjega prostora. Post se može razumjeti kao odmak od prekomjerne konzumacije sadržaja; molitva kao ponovno učenje prisutnosti; milostinja kao izlazak iz zatvorenosti u vlastiti digitalni svijet prema stvarnom drugom.

Upravo ovdje korizma pokazuje svoju suvremenu relevantnost. Ona ne suprotstavlja vjeru tehnologiji, ali upozorava na opasnost da čovjek izgubi sposobnost dubokoga iskustva. U svijetu u kojem je sve dostupno odmah, korizma ponovno uvodi dimenziju čekanja. U svijetu u kojem se sve mjeri učinkom, ona podsjeća na vrijednost beskorisnoga vremena – vremena koje ne proizvodi, nego prima.

Zaključak: priprava za događaj

Iz svega navedenog postaje jasno da korizma nije puki liturgijski okvir, nego proces koji zahvaća cjelinu ljudskoga iskustva. Ona nije usmjerena na samonadziranje, nego na oslobađanje; nije usredotočena na gubitak, nego na sposobnost primanja. U tom smislu korizma nije suprotnost radosti, nego njezina pretpostavka.

Ako se Uskrs razumije kao događaj koji nadilazi informaciju i dodiruje samu jezgru postojanja, tada je korizma vrijeme u kojem se čovjek uči biti spreman za taj događaj. Ne prisilom, nego raspoloživošću. Ne bukom, nego tišinom. Ne žurbom, nego strpljenjem. Korizma tada ne završava sama u sebi, nego se otvara prema Uskrsu kao trenutku u kojem se ono pripremljeno može ispuniti. Ona je put koji ne jamči iskustvo, ali bez kojega iskustvo lako ostaje propušteno. Upravo zato korizma ostaje trajni poziv: ne na odricanje radi odricanja, nego na unutarnju budnost – kako bi Uskrs, kada dođe, imao gdje doći.

Objava Korizma – vrijeme priprave za Uskrs pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kao povjesničar, fra Anđelko, koji je više od tri desetljeća na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu predavao Povijest Franjevačkog reda i provincije Bosne Srebrene, već je ostavio vrlo vrijedan i neizbrisiv trag na znanstvenom području svojom povijesnom studijom iz 2003. godine Svjedoci i učitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, također u izdanju Franjevačkoga medijskog centra Svjetlo riječi. Ova studija kroz sintetični pregled pruža obuhvatan pogled na sedamstoljetnu prisutnost franjevaca na tlu BiH i rezultat je fra Anđelkovih dugogodišnjih istraživanja, predavanja i objavljivanih radova na ovu temu. U petnaest poglavlja, na 600 stranica, fra Anđelko je obradio najvažnije trenutke vezane uz život i djelovanje bosanskih franjevaca od njihova dolaska u Bosnu 1291. godine. Iako u prvom redu namijenjena novacima provincije Bosne Srebrene, kao dobra sinteza knjiga je mogla poslužiti svima onima koji se žele informirati o fenomenu bosanskoga franjevaštva koje neprekinuto traje od srednjega vijeka do danas.

Budući da obuhvaća široko zahvaćenu povijest bosanskih franjevaca i provincije Bosne Srebrene, studiju odlikuje iscrpnost i široka informativnost. I baš zbog toga je možda i bila teže pristupačna svakodnevnom čitatelju koji je ipak trebao određena predznanja i dovoljno vremena da bi mogao izvući prikladan plod iz obilja informacija koje nudi ova vrlo vrijedna knjiga. Međutim, najvrjedniji dio toga što možda šire čitateljstvo, iz raznoraznih razloga, nije moglo preuzeti iz ove vrlo vrijedne povijesne studije, postalo je ipak dostupno čitateljima Svjetla riječi kojima je to bilo ponuđeno u nastavcima od 2018. do 2020. godine.

Ovdje se na određeni način čitatelju izišlo u susret i ponuđen je vrlo vrijedan sadržaj u kraćoj i jednostavnijoj formi koja traži manji napor pri čitanju. Riječ je o vrlo mudrom i hvalevrijednom potezu tadašnjega urednika Svjetla riječi fra Janka Ćure i pisca fra Anđelka Baruna koji je uložio dodatni trud da materijal, koji je već iznio u svojoj povijesnoj studiji, prilagodi za potrebe i ukus čitatelja Svjetla riječi: od izbora ponuđenih tema do stila njihova prikazivanja. Pritom se ništa nije izgubilo od informativnosti izvorne povijesne studije ni od znanstvenosti njezina pristupa: što nije bio nimalo lagan zadatak i može ga uraditi samo onaj tko vrsno poznaje materiju.

Izdavanje ovih članaka u posebnoj knjizi pokazatelj je da je fra Anđelko uradio vrlo kvalitetan posao i da je one izabrane teme, koje je obradio u svojim člancima, vrijedilo ponovno sakupiti na jednom mjestu, u jednu knjigu koja se može, na određeni način, promatrati kao „popularni uvod” u povijest Bosne Srebrene. U 33 kraća poglavlja, na 179 stranica, u bitnom su obuhvaćeni temeljni aspekti franjevačke djelatne prisutnosti na tlu Bosne i Hercegovine tijekom više od sedam stoljeća.

Iako zamišljena kao „kratka povijest” knjiga nas temeljito i informativno vodi kroz glavne povijesne etape, kroz zaplete, uspone i padove koje doživljava franjevaštvo na tlu BiH: pojavu sv. Franje i početke Franjevačkog reda; dolazak franjevaca u Bosnu, osnutak vikarije i doprinos bosanskih vikara poput fra Peregrina Saksonca (1340. – 1349.), fra Bartola Alvernskog (1366. – 1375., 1378. – 1408.) i fra Jakova Markijskog (1345. – 1348.) širenju Bosne Srebrene; dolazak Osmanlija, ulogu fra Anđela Zvizdovića te život i stradanja franjevaca i katolika pod vlašću Osmanlija; Apostolski vikarijat i diobe provincije pojašnjavajući pritom sadržaj i važnost razdoblja apostolskih vikara (1735. – 1881.) u osmanlijskoj i austrougarskoj Bosni posebnim poglavljima koja su posvećena fra Augustinu Miletiću (1813. – 1831.), poznatom po prosvjetnom i socijalnom djelovanju, i fra Paškalu Vujčiću (1866. – 1881.), posljednjem apostolskom vikaru u Bosni; austrougarsko razdoblje i moderno doba.

Knjiga djelovanje franjevaca stavlja u širi povijesni kontekst, povezan s poviješću Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Srbije, Kosova naročito iz pastoralno-misionarske perspektive, a opisane su i relacije u odnosu na čimbenike koji su bitno utjecali na njihov život i duhovni rad. Uz to se u posebnim poglavljima donosi i panoramski prikaz mnogostranoga djelovanja bosanskih franjevaca: zdravstvenoga, socijalnoga, prosvjetnoga, kulturnoga i spisateljskoga, a kroz prizmu ovoga djelovanja upoznajemo se i s nizom likova franjevaca koji su se istaknuli na dotičnim područjima. Ukratko: knjiga je vrijedan izvor informacija svima koje zanima bosanskohercegovačka povijest i uloga franjevaca u njoj.

Sama knjiga je kvalitetno urađena: tvrdi uvez, kvalitetan tisak i papir. To pokazuje u kojoj mjeri sam izdavač cijeni sadržaj koji se prezentira čitateljima. Uz kazalo osobnih imena u knjizi je prisutno i tridesetak popratnih ilustracija, od čega je osam vrijednih povijesnih karata koje pokazuju razvoj granica provincije Bosne Srebrene tijekom povijesti. Drugim riječima, pokušalo se koliko je moguće obogatiti iskustvo čitanja ove vrijedne knjige i njezina informativna vrijednost učiniti što većom.

Sam naslov knjige „Franjevci među svojim pukom” i u tu svrhu za naslovnu stranicu odabrana antologijska slika Gabrijela Jurkića „Ratna žetva” iz 1914. godine, koja prikazuje livanjske fratre i starce kako žanju žito u odsutnosti mladosti koja se tada borila na žarištima Prvoga svjetskog rata, snažna je metafora i poruka. Ona pokazuje onu filozofiju franjevačke povijesti u Bosni i Hercegovini koja je franjevce održala tolika stoljeća na ovim nemirnim prostorima koji se uvijek nalaze na vjetrometini povijesti: franjevci su crpili svoju snagu iz svoje usidrenosti u puku, u vjernicima, otjelovljujući tako jednostavno geslo iz franjevačkoga Pravila: „secundum loca et tempora”, tj. djelovati prema prilikama mjesta i vremena. Franjevci i narod su činili jednu cjelinu, jednu Crkvu: bez Božje pomoći i ovoga prostorno-vremenskog zajedništva, ovoga korijena u narodu franjevačka misija i poslanje u Bosni i Hercegovini odavno bi propali. Ovo je jedna od temeljnih poruka povijesti franjevaštva na ovim prostorima čije je svjedočanstvo i ova knjiga fra Anđelka Baruna, kao i njegovo čitavo znanstveno i redovničko djelovanje.

• Pogledajte knjigu na hrvatskom jeziku
• Želite li upoznati svoje prijatelje koji ne govore hrvatski jezik o bogatoj franjevačkoj baštini u BiH, kliknite ovdje.

Objava Knjiga “Franjevci među svojim pukom” autora fra Aneđelka Baruna pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Materijalizam: svijet prošlosti?

Kao filozofski nazor, materijalizam drži da je materija temelj sveukupne zbilje, dok su mišljenje i svijest njezini proizvodi, odnosno oblici njezina pojavljivanja. Javlja se još s početkom filozofije, kod predsokratika, koji su spekulirali o naravi prvoga počela stvarnosti u obliku neke pradrevne tvari. U tom kontekstu, materijalizam prethodi svojoj suprotnosti, idealizmu, koji u središte postavlja ideje i nadosjetilna načela, a svoje rane obrise nalazi u Platonovoj filozofiji. Kao životni stav, materijalizam u središte ljudskih težnji stavlja interes za materijalna dobra. Opsjednuti posjedovanjem i bogatstvom, materijalisti provode živote skupljajući fizičke stvari, vjerujući da im imovina donosi moć i status. Međutim, zarobljeni su u beskonačnom ciklusu konzumerizma.

U svom suvremenom kapitalističkom ruhu ubrzane ponude i potražnje, ovaj svijet ne ostavlja prostor za dublje propitivanje stvarnosti. Dok konzumerističko društvo pothranjuje želju za posjedovanjem, stvarna moć prelazi u novu, nematerijalnu dimenziju – digitalni prostor. Materijalisti ne uviđaju da njihovo bogatstvo ubrzano gubi vrijednost u svijetu gdje podaci postaju nova valuta, a percepcija moći se premješta u virtualnu sferu. Dok oni gomilaju fizička dobra, digitalna elita već odavno igra igru s puno većim ulozima.

Netokracija: nevidljiva digitalna elita

U svijetu koji se sve više digitalizira, pojavljuje se nova društvena klasa – netokracija. Ovaj pojam, kako ga pojašnjavaju Alexander Bard i Jan Söderqvist u svojoj knjizi Netokracija: nova elita moći i život poslije kapitalizma, označava novu elitu koja ne traži kontrolu nad fizičkim dobrima, već nad informacijama i tehnologijom: „Netokrati su oni koji posjeduju ključeve novog informacijskog doba, oblikujući stvarnost putem kontrole nad podacima.” Za razliku od materijalista, netokrati kontroliraju infrastrukturu putem koje svi ostali djeluju, komuniciraju i misle. To nije samo još jedna elita zasnovana na bogatstvu, nego skupina koja posjeduje i upravlja ključnim digitalnim resursima: informacijama, tehnologijom i komunikacijskim kanalima. Za razliku od materijalista, netokrati ne traže kontrolu nad fizičkim dobrima, već nad protokom podataka i znanjem koje se krije iza tih podataka.

Netokracija se hrani podacima – najvrjednijom robom suvremenoga doba. Dok mase konzumiraju sadržaje koji im se plasiraju, netokrati vješto upravljaju tim tokovima informacija, oblikujući percepciju stvarnosti na način koji im donosi korist. U ovoj novoj digitalnoj paradigmi, moć je koncentrirana u rukama onih koji posjeduju tehničku ekspertizu i pristup neograničenim količinama podataka. Oni kontroliraju što će biti viđeno, što će biti skriveno i kako će informacije biti tumačene.

Netokracija nadzire društvo pomoću algoritama, analitičkih sustava i digitalnih platformi. Dok dummies vjeruju da su slobodni u svojoj potrošačkoj slobodi, zapravo su samo potrošački proizvodi u sustavu koji netokrati oblikuju prema vlastitim potrebama. Ovdje se moć ne oslanja na direktnu silu ili vidljivu prisilu, već na suptilnu kontrolu znanja i tokova informacija.

Informacije: valuta novoga doba

Kako digitalna infrastruktura postaje sveprisutan temelj modernoga društva, informacije preuzimaju ulogu nove globalne valute. U vremenu kada podaci znače sve – od političke moći do ekonomskoga utjecaja – oni koji razumiju i upravljaju informacijama drže stvarne ključeve moći. Digitalna elita, ili netokracija, ne samo da posjeduje te ključeve već kontinuirano generira vrijednost iz podatkovnih tokova. Svatko tko pristupa internetu, koristi društvene mreže ili pretražuje informacije na mreži, nesvjesno pridonosi ovoj strukturi moći.

Oni koji to ne razumiju – dummies – postaju zarobljenici digitalnoga svijeta. Dok se oni i dalje bore za fizičke resurse, digitalna elita nesmetano preuzima kontrolu nad stvarnim resursima našega vremena – podacima i informacijama.

Netokrati su oni koji razumiju da je stvarna moć u informacijama, a ne u stvarima. Informacijski kapitalizam, kako ga opisuje Shoshana Zuboff u svojoj knjizi Doba nadzornog kapitalizma, temelji se na eksploataciji osobnih podataka. Ti podaci nisu samo roba već i sredstvo za kontrolu ponašanja i usmjeravanje ljudskih života. Netokrati koriste digitalni prostor za stvaranje nevidljivih, ali itekako moćnih struktura koje kontroliraju percepcije i odluke običnih ljudi.

Ovaj sustav proizvodi također novi oblik moći – tehnofeudalizam. U svojoj knjizi Technofeudalism: What Killed Capitalism (Tehnofeudalizam: što je ubilo kapitalizam), Yanis Varoufakis ga objašnjava kao prijelaz iz kapitalizma u novu fazu, gdje više ne dominira tradicionalna tržišna ekonomija, već digitalne platforme i korporacije koje kontroliraju tokove podataka, korisničko ponašanje i komunikacijske kanale. U tehnofeudalizmu, digitalni vlasnici postaju novi gospodari, dok korisnici interneta postaju suvremeni „kmetovi”, nesvjesni da njihove interakcije na internetu stvaraju bogatstvo za digitalne elite: „Današnji tehnofeudalni gospodari ne ovise o tržištima za profit, već o sposobnosti da ubiru rente s platformi koje posjeduju, kontrolirajući tako digitalne feude na kojima korisnici nesvjesno rade.”

Dummies

Naslov World for the Dummies (Svijet za tupane) inspiriran je popularnim nizom knjiga For Dummies, poznatima po tome što na jednostavan način objašnjavaju složene teme. No, ovaj naslov nosi ironičnu poruku: dok se svijet sve više pretvara u površinski i pojednostavljeni prikaz stvarnosti, ljudi nesvjesno postaju dummies – konzumenti unaprijed oblikovane slike svijeta, koju ne propituju. U svijetu za dummies, stvarnost je ono što im se servira putem digitalnih kanala, dok prava stvarnost postaje sve udaljenija. Mediji i društvene mreže prodaju iskrivljenu sliku svijeta koju ljudi pasivno konzumiraju, a koju francuski filozof Jean Baudrillard naziva simulakrum – vrstom virtualne stvarnosti, medijski proizvedenoga svijeta u kojem slike i prikazi ne samo da simuliraju već i nadomještaju izvornu stvarnost. Ovaj simulakrum zadovoljava potrebe i očekivanja društvenih masa, pružajući im iskrivljeni, ali ugodni prikaz svijeta.

Ova pojednostavljena percepcija skriva dublje motive i strukture moći koje iz sjene oblikuju stvarnost. Oni koji znaju čitati između redaka razumiju da je stvarna moć već odavno prešla u digitalni prostor. Svijet više nije kontroliran fizičkim bogatstvom, već moć nad informacijama postaje nova valuta. U tom svijetu, materijalisti postaju dummies, dok netokrati vladaju nevidljivim strukturama. Algoritmi, nevidljivi, ali sveprisutni, oblikuju ono što vidimo i kako se ponašamo. Ljudi vjeruju da donose slobodne odluke, ali te odluke pažljivo usmjeravaju algoritmi, koji im prodaju unaprijed definiranu sliku svijeta. U ovoj digitalnoj paradigmi, informacija je postala oružje, a mase su postale pasivni potrošači unaprijed oblikovane stvarnosti.

Objava World for the Dummies pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U rujnu 2013. preuzeo je dužnost višega strukturnog inženjera u Aircraft Research Association (ARA) u Bedfordu, Ujedinjeno Kraljevstvo. Njegova zadaća je uključivala razvoj, uvođenje i verifikaciju inovativnih multifizičkih FEA, linearnih, nelinearnih metoda i simulacija, kao i poboljšanje generalne statičke i dinamičke analize naprezanja materijala na modelima u zračnom tunelu.

Godine 2015. vratio se u Airbus DS (bivši EADS Astrium) gdje je preuzeo ulogu mehaničkog arhitekta na programu Solar Orbiter kao i potporu drugim projektima u tijeku. Trenutno radi na ESA Earth Exploration FORUM misiji koja će dati bolji uvid u termički budžet radijacije Zemlje te kako je kontrolirati.

Zdenko Uvalić je ovlašteni inženjer i član Institute of Mechanical Engineers, IMechE u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Razvoj svemirskoga satelita

Možete li nam na početku pojasniti sami pojam svemirskoga satelita: povijest ideje i njezina ostvarenja?

U današnje vrijeme pojam satelita je usko povezan s istraživanjem svemira. Njegovo podrijetlo riječi može se povući iz latinske riječi satelles, što znači „onaj koji prati” ili „pratiti važnu osobu”. Obično se riječ „satelit” odnosi na neku napravu koja se lansira u svemir i kruži oko Zemlje ili nekoga drugog tijela u svemiru. Zemlja i Mjesec su primjeri prirodnih satelita. Oko 1610. god. njemački astronom Johannes Kepler prvi je koristio pojam satelit kako bi opisao Jupiterove mjesece. Znanstvenici kao što je Arthur C. Clarke posijali su ideju geostacionarnih satelita koji bi mogli komunicirati širom svijeta i emitirati radijske ili televizijske emisije.

Napokon, pedesetih godina prošloga stoljeća, prvi satelit će ući u orbitu, označavajući trenutak u kojem je znanstveni san postao stvarnost. Prvi umjetni satelit, nazvan Sputnik 1, lansiran je 4. listopada 1957. s kozmodroma Baikonur u Kazahstanu, koji je u to vrijeme bio dio Sovjetskoga Saveza. Godinu dana nakon lansiranja Sputnika, predsjednik SAD-a Dwight Eisenhower stvorio je Nacionalnu upravu za aeronautiku i svemir (NASA), formalno pokrećući „svemirsku utrku” između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskoga Saveza.

Natjecanje u tehnološkom razvoju dovelo je do slijetanja na Mjesec, svemirskoga šatla i Međunarodne svemirske stanice, koja i danas kruži oko Zemlje.

Koja je strateška važnost razvijanja i posjedovanja svemirskih satelita za pojedine države?

Ovdje je potrebno razmišljati o razvoju satelita u kontekstu razvoja svemirske industrije i tehnologije. Mnoge razvijene zemlje, zemlje u razvoju pa čak i neke nerazvijene države vide ekonomske, socijalne i znanstvene prednosti u razvoju svemirske tehnologije.

Svemirska tehnologija omogućuje znanstvenicima da istražuju i proučavaju nebeska tijela, što dovodi do boljega razumijevanja svemira i našega mjesta u njemu. Omogućava nam prikupljanje podataka i provođenje eksperimenata koji ne bi bili mogući na Zemlji. Ona stvara radna mjesta, potiče inovacije i potiče tehnološki napredak u drugim industrijama. Na primjer, ulaganja Europske svemirske agencije u svemirsku industriju rezultirala su da države članice Agencije generiraju tri puta više novca nego što ulazi u Agenciju.

Satelitska tehnologija omogućava komunikaciju i navigaciju na koju se svakodnevno oslanjamo. Također pomažu u prognozi vremena, upravljanju katastrofama i praćenju okoliša. Razvoj svemirske tehnologije i industrije direktno utječe na ekonomski razvoj država, obrazovanje visokokvalificiranih stručnjaka, promicanje obrazovanja i znanstvenoga istraživanja. Svemirske misije postaju nacionalni ponos i inspiracija. One povećavaju nacionalno samopouzdanje i nadahnjuju mlade ljude da nastave karijeru u znanosti i tehnologiji.

Uzbudljiva budućnost

Kako izgleda sadašnjost i budućnost svemirske tehnologije, kako satelitske tako i one druge: u kojem pravcu ili pravcima se razvija međunarodni svemirski program?

Otkako je 1957. lansiran prvi satelit, svemirska tehnologija se drastično razvila. Sateliti su nekada bili veličine autobusa, teški do 6 tona. Situacija se promijenila tijekom posljednjega desetljeća razvojem malih standardiziranih satelita i mogućnosti ponovnoga korištenja raketa. Komercijalna svemirska industrija: Privatne tvrtke kao što su SpaceX, Blue Origin i Virgin Galactic pokreću inovacije i smanjuju troškove pristupa svemiru, otvarajući nove mogućnosti za svemirski turizam i industriju.

Budućnost istraživanja svemira ispunjena je uzbudljivim mogućnostima i ambicioznim ciljevima. Program Artemis: NASA-in program Artemis ima za cilj vratiti ljude na Mjesec do 2026. godine, uspostaviti održivu prisutnost i služiti kao odskočna daska za misije na Mars. San o ljudskoj kolonizaciji Marsa postaje sve opipljiviji, s organizacijama poput SpaceX-a koje planiraju slati posade s posadom na Crveni planet. Potraga za egzoplanetima na kojima se može živjeti i pokušaj slanja robotskih svemirskih letjelica u susjedne zvjezdane sustave na čelu su znanstvenih istraživanja. Ideja o izvlačenju vrijednih resursa, kao što su rijetki metali i voda, s asteroida i Mjeseca postaje popularna, što bi moglo dovesti do revolucije u svemirskom sektoru.

Istraživanje svemira je prošlo dug put od ranoga promatranja zvijezda do složenih misija i međunarodne suradnje današnjice. Dok gledamo u budućnost, mogućnosti su neograničene, od uspostavljanja prisutnosti na Mjesecu i Marsu do avantura izvan našega solarnog sustava.

U hrvatskim se medijima govorilo i govori o projektu „hrvatskog satelita” u svemiru pa i o hrvatskom svemirskom programu pokrenutom od hrvatskih stručnjaka – među kojima se spominjalo i Vaše ime. Možete li nam što detaljnije reći o tom svemirskom programu?

U Hrvatskoj postoje, po mom saznanju, dvije udruge i jedna neprofitabilna ustanova koja okuplja stručnjake studente i svemirske entuzijaste. Svi oni zapravo imaju isti cilj; popularizacija svemirske tehnologije i obrazovanje mladih stručnjaka u svemirskoj tehnologiji. Sve ove organizacije imaju različite razine uspjeha, a razvoj je limitiran budžetom. Sve tri organizacije pokušavaju razviti i lansirati nanosatelit. Nanosatelit ili popularno nazvan CubeSat je mali satelit veličine 10 x 10 x 10 cm, težine oko 1 kg koji kruži u nisko-zemaljskoj orbiti na visini 350 – 700 km. Takvi sateliti obično ostaju u orbiti između 2 – 3 godine. Kako su takvi sateliti napravljeni od komercijalnih komponenti i u školskim laboratorijima od učenika i studenata, njihova pouzdanost je mnogo manja od „profesionalnih” velikih satelita. Međutim, znanje i vještine koji studenti i učenici stječu tijekom procesa konstruiranja su neprocjenjivi, čak i ako je lansiranje neuspješno.

Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji kohezivni nacionalni program razvoja svemirske tehnologije koji bi pokrenuo svemirsku industriju. Hrvatska vlada je potpisala sporazum o suradnji s Europskom svemirskom agencijom. Međutim, trenutno ne vidim opipljiv pomak u industriji ili edukaciji osim dobrovoljnoga rada stručnjaka i volontera.

Čovjek i svemir

Možete li nam nešto reći o putu kojim Vas je život doveo to toga da postanete stručnjak za svemirske satelite?

Jedno je sigurno, put nije bio planiran. Čini mi sa da je to bio put otvaranja – zatvaranja vrata. Kada god bi se jedna vrata zatvorila, druga veća i bolja bi se otvorila nudeći novi prolaz i izazov.

Moja osnovna škola nalazila se blizu jednog aerodroma kod Banje Luke. Vojni i sportski klipni avioni su često prelijetali školu u niskom letu pri slijetanju na aerodrom. Bio sam zapanjen tim letećim strojevima te sam u jednom trenutku i sam želio postati pilot. Pred završetak osnovne škole učlanio sam se u modelarski Raketni klub u Banjoj Luci. U srednjoj školi nisam bio naročito dobar učenik, školski dani bili su isprepleteni vragolijama i pubertetskim nestašlucima. Izgradio sam svojstvenu viziju da ako uložim manje napora u učenje, bit ću više popularan među vršnjacima. Dobar dio slobodnoga vremena proveo sam u klubu gdje smo pravili modele raketa, išli na ispaljivanje, održavali tečajeve, izložbe iz raketne tehnike te pohađali tečajeve više razine iz modelarske raketne tehnike. Okruženje u klubu je bilo daleko zanimljivije i izazovnije nego pasivna školska nastava. Neposredno poslije srednje škole odlazim na služenje vojnoga roka, zapošljavam se te moja svemirska misija dolazi do nagloga svršetka.

Nekoliko godina poslije počinje užasni rat i kao mnogi moji sugrađani moram otići iz rodnoga kraja. Put me odvede u Ujedinjeno Kraljevstvo. U Londonu sam studirao Aerosvemirsko inženjerstvo na Kingston University. Po završetku studija zapošljavam se u europskoj tvrtki Astrium koja je konstruirala i sastavljala satelite i svemirske letjelice. Tu je počela moja druga svemirska misija koja još uvijek traje.

Je li Vaše bavljenje svemirom i svemirskom tehnologijom tijekom vremena na neki način utjecalo na Vaše razumijevanje ljudskoga života i na Vaša vjerska uvjerenja?

Ljudi su stoljećima gledali u nebo u potrazi za znanjem i razumijevanjem kozmosa. Često se i sami pitamo: Je li život na Zemlji puka slučajnost ili sudbina? Postoji li dokaz o stvoriteljskom umu koji stoji iza stvaranja kozmosa ili je život na Zemlji rezultat kozmičke sreće bez Božjega sudjelovanja?

Zapanjeni smo koliko često ozbiljni mislioci i učenjaci traže od nas da izaberemo između Boga i znanosti. Kako kaže profesor matematike John Lennox, sa Sveučilišta Oxford, to je kao da moramo izabrati između Henryja Forda i inženjeringa kada objašnjavamo automobile.

Znanost pokazuje put prema Bogu. Vjera i znanost se ne bi trebali međusobno isključivati, naprotiv znanost i vjera se nadopunjuju. Vjera odgovara na pitanje zašto; dok znanost odgovara na pitanje kako. Jedan od najjačih dokaza o teoriji o stvaranju života na Zemlji dolazi iz astronomije i kozmologije, a to je takozvano fino podešavanje svemira. Ta ideja je postala popularna tijekom proteklih 50 do 100 godina kada je otkriveno da je naš planet očito vrlo posebno mjesto. Kada bismo bili dalje od našega Sunca, život ne bi bio moguć jer bi bilo prehladno. Da je Zemlja blizu sunca, ne bi bilo moguće živjeti jer nam je prevruće. Pokazalo se da su temeljne konstante prirode precizno podešene za stvaranje života u svemiru. Znanstvenici, bilo da su oni ateisti, kršćani ili ljudi različitih svjetonazora, slažu se da tu ima nešto za objasniti. Glavna struja znanosti ipak priznaje da je svemir fino podešen i postoji sve više dokaza da su u određenom smislu biološki organizmi fino podešeni, a uzrok tome je neka druga razina.

Kako izgleda budućnost odnosa čovjeka i svemira: postaje li svemir sve bitniji za daljnji razvoj i opstanak čovječanstva?

Satelitska tehnologija je jedan od najvažnijih svemirskih alata koji pomažu u suzbijanju krize klimatskih promjena. Ona poprima egzistencijalnu važnost za opstanak ljudske vrste. Satelitski podaci, komunikacije i njihove aplikacije pružaju visoku rezoluciju, globalno praćenje planeta u stvarnom vremenu. Znanstvenici koriste satelitske podatke, kako bi poboljšali prognoze porasta razine mora, globalne vremenske i klimatske promjene. Satelitske slike i klimatski podaci također podupiru sektore poput poljoprivrede.

Zamislite da ćemo jednoga dana izgraditi kolonije na Mjesecu i Marsu koje će replicirati i održavati sve životne elemente našega planeta. Dakle, trebat će nam tehnologije sposobne reciklirati osnovne resurse poput vode, hrane, zraka kako bismo stvorili obnovljiv i samoodrživ ekosustav za sadašnje i buduće svemirske misije. Međutim, neki ljudi se pitaju kako ulaganje u istraživanje svemira koristi trenutnim problemima na Zemlji? Iako korelacija možda nije očigledna, svemirski programi su nam dali GPS tehnologiju, točniju vremensku prognozu, hranu za bebe, ultravioletne filtere na sunčanim naočalama; to su samo neke inovacije svemirske tehnologije. Ali istraživanje svemira nije samo prilika da izazovemo sebe i izgradimo napredne tehnologije koje mogu pomoći u rješavanju zemaljskih problema, to je također prilika da naučimo o našoj kozmičkoj povijesti koja nam daje uvid u budućnost na Zemlji.

Objava Zdenko Uvalić: Svemirska tehnologija – put u budućnost Zemlje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Trajnost digitalnoga traga

U kojoj je mjeri, iz perspektive očuvanja privatnosti pojedinca, granica između totalitarnih i demokratskih društava u informacijsko doba postala nejasna i fluidna pokazuje nam, iz prve ruke, Edward Snowden u svojoj autobiografiji Trajni zapisi (Permanent Record). Kao djelatnik NSA (National Security Agency, Nacionalna sigurnosna agencija), jedne od krovnih sigurnosnih i obavještajnih agencija SAD-a, Snowden je 2013. godine tajno prikupio njezine interne dokumente koji jasno pokazuju kršenje temeljnih ljudskih prava na privatnost, predao ih novinarima i tako upoznao čitav svijet sa sustavom globalnoga masivnog nadzora. Kako izneseni dokumenti i Snowdenova autobiografija jasno svjedoče, rad obavještajnih agencija se od ciljanoga nadzora pojedinaca pretvorio u masovni nadzor čitavih naroda: temeljni je cilj prikupljanje podataka koji se pohranjuju za trajno te trebaju biti neprestano na raspolaganju i dostupni za pretraživanje.

U svojoj autobiografiji Snowden upozorava na izmijenjenu narav suvremenoga interneta, tj. njegovu neprepoznatljivost u odnosu na ono što je bio i obećavao u svojim počecima – navodeći da je riječ o svjesnoj i sustavnoj promjeni. Zloupotreba se podataka obavlja tajno, bez suglasnosti ili kontrole pojedinaca i skupina koje su u pitanju, ne samo od strane državnih sigurnosnih agencija nego i od privatnoga komercijalnog sektora. Riječ je o kraju interneta i početku nadzornoga kapitalizma u kojem su glavni proizvod svi ljudi: „Novi proizvod smo bili Mi. Naša zanimanja, naši postupci, mjesta gdje se nalazimo, naše želje – sve ono što smo otkrili o sebi, svjesno ili nesvjesno, nadzirano je i prodavano u tajnosti da bi se odložio neizbježni osjećaj zloupotrebe, kojega mnogi postaju svjesni tek sada.”

Snowden također ističe razliku između prirodnoga identiteta i digitalnoga identiteta – njihove trajnosti i dostupnosti. Dok je naš prirodni identitet, ličnost ograničen prostorom i vremenom, digitalni je identitet globalne naravi jer „ličnost naših podataka živi istodobno na puno mjesta… Naši podaci lutaju nadaleko i naširoko. Naši podaci lutaju beskrajno.” Međutim, naš globalni digitalni identitet ne prelazi samo granice prostora nego i one vremena – spajajući prošlost, sadašnjost i budućnost i odupirući se koroziji prolaznosti: „Počinjemo stvarati te podatke prije nego se rodimo, kad nas tehnologije otkriju u maternici, a naši će se podatci nastaviti množiti i nakon naše smrti… Mi smo prvi ljudi u povijesti planeta koji to mogu s pravom tvrditi, prvi ljudi koji su opterećeni besmrtnošću podataka, činjenicom da bi naši prikupljeni zapisi mogli vječno postojati.”

Upravo ovakva trajnost podataka krije u sebi vrlo zabrinjavajući strateški potencijal nove vrste totalnoga nadzora i borba za podatke poprima trodimenzionalne obrise borbe za budućnost. Ulog je velik jer je riječ o budućnosti sljedećih generacija koja je u pitanju sada, u ovom vremenu. Naime, iako po sebi nepredvidljiva, budućnost se može početi krojiti, aktivno oblikovati sada – učiniti „predvidljivom” putem manipulacije podataka. Snowden dramatično upozorava: „Zbog toga imamo posebnu dužnost. Moramo spriječiti da se ti zapisi naše prošlosti okrenu protiv nas ili protiv naše djece… Ako se sada ne izborimo za svoje podatke, naša djeca to možda neće moći uraditi. Tada će i oni i njihova djeca biti u zamci – svaka sljedeća generacija prisiljena da živi pod utvarom podataka prethodne što pruža odličnu osnovu za masovno prikupljanje informacija čije mogućnosti upotrebe u kontroliranju društva i manipuliranju ljudima nadilaze ne samo zakonska ograničenja nego i granice mašte.”

Nadzorni kapitalizam

Pojam nadzornoga kapitalizma, koji Snowden spominje kao jedan od suvremenih oblika „razvoja” interneta, detaljnije razrađuje Shoshana Zuboff u svojoj knjizi Doba nadzornoga kapitalizma. Kao i Snowden, ona ističe da je početni digitalni san interneta iznevjeren mutiravši munjevito u „nezasitan i dosad posve nepoznat komercijalni poduhvat”. Digitalna budućnost kakvu kroje nadzorni kapitalisti nije skrojena po mjeri čovjeka: korisnici nisu svrha sami po sebi, nego sredstvo za postizanje ciljeva novoga „parazitskoga i samoreferentnoga” ekonomskoga sustava.

Nadzorni kapitalizam, koji se u znanstvenoj literaturi označava i kao tehnofeudalizam, predstavlja pojavu bez povijesnoga presedana: sa svojim specifičnim sirovinama, proizvodima i proizvodnim sredstvima koji su određenom uskom broju poduzetnika (tehnokrata) omogućili neviđenu akumulaciju bogatstva, znanja i moći. Sirovina koja pokreće veliku mašineriju nadzornoga kapitalizma je tzv. bihevioralni višak, tj. digitalni podatci i tragovi o svim aktivnostima koje obavljamo u virtualnom i fizičkom prostoru. Sredstva za proizvodnju na koja se oslanjaju nadzorni kapitalisti su umjetna inteligencija, strojna inteligencija i neuronska mreža koji se koriste za kreiranje tzv. prognostičkih proizvoda, odnosno informacija o tome što ćemo misliti, raditi, osjećati danas, uskoro i kasnije. Riječ je o „drskom tržišnom projektu” koji je preoteo prava na privatnost, znanje i njegovu primjenu, prisvajajući i hraneći se svakim aspektom čovjekova iskustva.

Činjenica da je riječ o presedanu otežava znanstveno-teorijsku legitimaciju i analizu, što je nadzornom kapitalizmu omogućilo neprepoznatljivost te neometano djelovanje i širenje moći nadzora: „Štitila ih je prirodna nerazumljivost automatiziranih procesa kojima vladaju, neznanje njihovih korisnika i osjećaj neizbježnosti koji bude.” Nadzorni kapitalizam proizvodi i novu vrstu moći koju Zuboff naziva instrumentarizam: „Instrumentarna moć upoznaje i oblikuje ljudsko ponašanje za potrebe drugih. Bez oružja i vojske, svoju volju nameće uz pomoć automatizirane i sve rasprostranjenije računalne arhitekture ‘pametnih’ umreženih uređaja, stvari i prostora.”

Pojava i dominacija nadzornoga kapitalizma, međutim, nije samo odraz moći i novine kapitalističke logike i tehnologije, nego je isto tako i pokazatelj pasivnoga stanja duha modernoga čovjeka, tj. mjere u kojoj je dopustio da se posredstvom tehnologije dominira njegovim životom: „Naša je ovisnost u osnovi projekta komercijalnoga nadzora, u kom naša nasušna potreba za lakšim životom stoji nasuprot težnji da se odupremo njegovim osionim nasrtajima. Taj sukob dovodi do psihičke obamrlosti i u tom se stanju privikavamo na činjenicu da nas netko prati i raščlanjuje, po nama kopa i mijenja nas. Priprema nas da to stanje primimo s rezigniranim cinizmom, da iznalazimo izgovore koji djeluju kao obrambeni mehanizmi (‘nemam što kriti’) ili da zabijemo glavu u pijesak, svjesno birajući neznanje iz osjećaja frustracije i bespomoćnosti.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Privatnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Od etike prema ekološkoj filozofiji

Izraz biocentrizam u biti obuhvaća svaku etiku koja proširuje status moralnoga objekta od ljudskih bića na sva živa bića u prirodi: priroda ne postoji da bi je ljudi samo koristili ili konzumirali, dok je ljudska vrsta samo jedna među mnogima postojećim u ekosustavu – ni po čemu intrinzično (po sebi) vrjednija. Neki biocentristi primjećuju da sve vrste imaju svojstvenu vrijednost i da ljudi nisu superiorni u odnosu na druge vrste po intrinzičnoj vrijednosti, dok drugi negiraju postojanje ikakve intrinzične vrijednosti što za rezultat ponovno ima stavljanje znaka jednakosti među vrstama. Može se reći da biocentrični pristup proširuje granice moralnoga dostojanstva puno više nego što se to ikad ranije moglo.

Biocentrična etika je okrenuta prema životu općenito i na pojedinačne vrste gleda kao dijelove žive biosfere, uočava posljedice biološke raznolikosti i na malim i na velikim skalama te ukazuje na okolišne vrijednosti koje sve vrste imaju. Međutim, kako to primjećuje Joseph R. des Jardin u svom djelu Ekološka etika, u moderno doba postaje sve zornije kako se ova biološka raznolikost bitno i brzo smanjuje pod utjecajem čovjekova načina života: „Bez sumnje, naš se planet nalazi usred najveće epizode izumiranja još od one koja se povezuju s izumiranjem dinosaura od prije 65 milijuna godina. Razlika je, nažalost, ta što se ova epizoda odvija uglavnom zahvaljujući ljudskim čimbenicima.” Ovakvo stanje stvari vodi tomu da ekološka pitanja sve više prodiru u središte etičkih rasprava pri čemu se velikim dijelom raskida sa standardnom etičkom teorijom i teži k tomu da se iznova pretrese odnos između ljudi i prirode – što za posljedicu ima da se neke etičke škole mišljenja preobražavaju u ekološku filozofiju.

Izvan formalnih filozofskih djela biocentrična je misao uobičajena među predkolonijalnim plemenskim narodima koji nisu poznavali drugi svijet osim prirodnoga, što – tvrde zagovornici biocentrizma – upućuje na stav da je biocentrični ethos čovjeku urođen te da ga je ovaj putem tehnizacije izgubio. Biocentrična filozofska etika bi onda imala zadaću povratiti čovjeku njegovu davno izgubljenu prirodnu dispoziciju spram života.

Dok prihvaćaju važnost opravdane skrbi za planet Zemlju i raznovrsni život na njoj, kritičari biocentrizma, posebno zastupnici teološkog antropocentrizma, ipak smatraju da on nije u pravu kada izokreće vrijednosnu ljestvicu živih bića – stavljajući sve vrste života na istu razinu. Pitanje granice između Stvoritelja i stvorenja, Boga i čovjeka, čovjeka i prirode glavni je kamen razdora: biocentrizam, identifikacijom prirode i čovjeka, želi ovu granicu poništiti jer je smatra glavnim uzrokom ekoloških problema, dok antropološko-teocentrična perspektiva upravo inzistira na postojanju te granice smatrajući je bitnom i neizbrisivom – kako za pojam čovjeka tako i za pojam samoga Boga.

Život 3.0

Ako se ekološka filozofija još uvijek odvija u okviru prirode želeći proširiti onaj pojam života koji je u antropocentrizmu bio rezerviran samo za čovjeka na čitav prirodni svijet, transhumanizam ide dalje te pojmu života pridaje jednu novu, tehnološku dimenziju napuštajući tako okvir prirode. Naime, on pojam života želi pripisati i neprirodnom, tj. raznim vrstama tehnološke „inteligencije”. Tako se u Transhumanističkoj deklaraciji iz 2009. godine, u njezinu 7. članku, kaže: „Podržavamo dobrobit svih osjetilnih bića, uključujući ljude, neljudska živa bića. Bilo kakav oblik buduće umjetne inteligencije, modificiranih formi života ili drugih vrsta inteligencije do kojih će tehnički i znanstveni napredak dovesti.” Pod osjetilnim se bićima (engleski sentient) podrazumijevaju ona koja imaju sposobnost osjećanja i percepcije, ali ne nužno i samosvijest.

U svom djelu Život 3.0 Max Tegmark ističe da razvoj „biološke i/ili umjetne svijesti u našem svemiru” i njezino očuvanje trebaju biti primarni cilj čovjekova budućega razvoja pri čemu naravno dolazi do redefiniranja čovjekova položaja u svijetu: „Tradicionalno, mi smo ljudi često zasnivali svoje dostojanstvo i na ideji o ljudskoj izuzetnosti: uvjerenju da smo najpametniji entiteti na planeti te stoga jedinstveni i superiorni. Uspon umjetne inteligencije će nas primorati da se toga okanimo i postanemo skromniji… Zaista, ljudska izuzetnost nije prouzrokovala samo jade u prošlosti već se čini i nepotrebnom za procvat čovječanstva: ako otkrijemo miroljubivu izvanzemaljsku civilizaciju napredniju od nas… to vjerojatno neće spriječiti ljude da nastave doživljavati smisao i svrhu u svom životu. Mogli bismo zadržati svoje obitelji, prijatelje i šire zajednice, i sve aktivnosti koje nam daju smisao i svrhu, uz nadu da nećemo izgubiti ništa osim svoje arogancije.”

Ako se i ne pojavi neka naprednija izvanzemaljska civilizacija, nekadašnje čovjekovo mjesto zauzet će svakako od nas inteligentniji strojevi, a čovjeku preostaje sudbina onoga što Tegmark naziva Homo sentiens: „Mi ljudi smo izgradili svoj identitet na tome što smo Homo sapiens, najpametniji entiteti u okolini. Dok se pripremamo da nas nadmaše još pametniji strojevi, predlažem da se preimenujemo u Homo sentiens.” Drugim riječima, čovjek će imati onaj status koji se danas, manje-više, pripisuje životinjama u poretku (hijerarhiji) bića: osjetilno stvorenje! Novi se život budućnosti definira u kategorijama umjetne „svijesti” koja ima narav „subjektivnog doživljaja” i predstavlja vrhunac inteligentne sposobnosti obrade informacija. Govoreći o životu Tegmark koristi izraze Život 1.0, Život 2.0 i Život 3.0. U prvom je riječ o biološkoj evoluciji i podrazumijeva biološki stadij gdje su čovjekov hardware (tijelo) i software (um) kroz generacije evoluirali, a drugi predstavlja stadij kulturološke evolucije na kojem čovjek može projicirati svoj software (učenjem). Treći je stadij tehnološki gdje čovjek može hibridnim putem projicirati i svoj hardware, ne čekajući prirodnu evoluciju i postajući tako gospodarem svoje sudbine. I sama hibridna terminologija koja se koristi za čovjeka, spajajući opću imenicu život i broj, u biti je jedan od temeljnih izraza i simbola programerske naravi kiber svijeta koji se očekuje i planira. U ovoj transhumanističkoj perspektivi posebnost čovjekova identiteta, njegova individualnost, izuzetnost, potpuno nestaje. Njegov se identitet sada određuje u okviru redefiniranoga pojma života na temelju kojega mu se onda pokušava dati neku novu, numeričku specifikaciju: bios, život postaje za čovjeka jedina bitna odrednica dok homo nestaje – (p)ostajući samo broj.

Objava Biocentrizam pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zablude iskustva

Fizikalna su pitanja primarne naravi jer fizikalna stvarnost pruža pozadinu za naše hrvanje s egzistencijalnim pitanjima koja se odnose na smisao i vrijednost života. Procjenjivati vrijednost egzistencije, a ne uzeti u obzir spoznaje moderne fizike bilo bi poput hrvanja u mraku s nepoznatim protivnikom. Produbljujući svoje razumijevanje istinske prirode fizičke stvarnosti, iz korijena preoblikujemo svoj osjećaj sebe samih i svoj doživljaj svijeta općenito.

Svojim istraživanjima i uvidima moderna fizika, a posebno kvantna mehanika, ozbiljno stavlja u pitanje naše svakodnevno, konvencionalno poimanje stvarnosti i dovodi do velike promjene u percepciji važnosti našega iskustva u spoznaji stvarnosti. Naime, kako to ističe u svojem znanstvenom bestselleru Tkivo svemira: prostor, vrijeme i zašto su stvari kakve jesu američki fizičar Brian Greene: „Glavna spoznaja koju nam pružaju znanstvena istraživanja u proteklom stoljeću jest da je ljudsko iskustvo često zabludjeli vodič za istinsku prirodu stvarnosti.” Kako nam govore najnoviji uvidi kvantne fizike, koja se bavi područjem ekstremno malenoga, ispod površine stvarnosti krije se svijet koji bismo teško prepoznali. Taj mikrosvijet Greene opisuje kao „turbulentno i skokovito carstvo”. Fizičari postaju sve više svjesni da stvarnost koju opažamo – materija koja evoluira na pozornici prostora i vremena –možda nema mnogo veze s vanjskom stvarnošću ako ona uopće postoji.

Filozofima to i nije novo iskustvo jer su uvijek bili svjesni problema spoznaje stvarnosti: ljudima je dostupno samo unutarnje iskustvo percepcije i mišljenja, pa nikada ne možemo s potpunim pouzdanjem znati jesu li to istinski odrazi vanjskoga svijeta. No za klasičnu fiziku, koja se uvijek oslanjala na pouzdanost materijalnoga iskustva kao vodiča u spoznaji stvarnosti, to je nešto novo. Ipak, u posljednjih nekoliko desetljeća otkrića u fizici zahtijevaju promjene našega svakodnevnog osjećaja za stvarnost: revolucije u fizici prisilile su, i dalje prisiljavaju, na dramatične revizije našega poimanja svijeta.

Kvantna slika stvarnosti

Moderna znanost uvijek iznova ugrožava podatke koje prikupljamo svojom rudimentarnom percepcijom i pokazuje da oni često pružaju zamućenu sliku svijeta u kojem živimo. Greene tako ističe: „Klasična logika je pogrešna vrsta logike kad smo u kvantnom svemiru… Kad sam prvi put proučavao te eksperimente, sjećam se da sam pao u zanos. Osjećao sam da sam zavirio u skrivenu stranu stvarnosti. Uobičajeno iskustvo – prizemne, obične, svakodnevne aktivnosti – odjednom je postalo dio klasične varke koja skriva istinsku prirodu našega kvantnog svijeta. Svijet svakodnevnice odjednom se doimao poput obrnute iluzionističke predstave u kojoj se publiku navodi da povjeruje u uobičajene, poznate pojmove prostora i vremena, dok priroda poput mađioničara vješto krije zapanjujuću istinu kvantne stvarnosti.”

Svojstvo koje temeljno obilježava kvantnu mehaniku i njezin svemir jest načelo neodređenosti. Ono je sama srž raskida s klasičnom fizikom koja je u 17. i 18. st. vjerovala da potpuni opis fizikalne stvarnosti znači: odrediti položaj i brzinu svih sastavnica materije koje čine svemir – determinizam. Načelo neodređenosti je oborilo to poimanje stvarnosti uvjerivši nas da nikada nećemo moći znati i položaj i brzinu čestice: nikad nećemo moći doznati i vrijednost polja na nekom mjestu i koliko brzo se ta vrijednost mijenja. To zabranjuje kvantna neodređenost. Zbog te kvantne neodređenosti, kako je gore već rečeno, mikrosvijet atoma i subatomskih čestica je turbulentno i skokovito carstvo.

Uz načelo neodređenosti veže se i načelo vjerojatnosti. Fizičari se većinom slažu da je vjerojatnost duboko utkana u tkivno kvantne stvarnosti. Dok ljudska intuicija, i klasična fizika, kao njezino utjelovljenje, zamišlja stvarnost u kojoj je stanje stvari uvijek ili ovakvo ili onakvo, kvantna mehanika opisuje stvarnost u kojoj stvari katkad takoreći lebde u izmaglici: dijelom su ovakve, a dijelom onakve. Postaju određene tek kad ih se odgovarajućim promatranjem prisili da se odreknu kvantnih mogućnosti i pristanu na neki određeni ishod. No taj ostvareni ishod ne može se predvidjeti – možemo predvidjeti samo izglede da će se stvari pokazati ovakvima ili pak onakvima.

Vjerojatnost je tako vrhovni vladar mikrokozmosa, a stvarnost, ističe Greene, „ostaje dvosmislena dok je ne promotrimo”. Vjerojatnost koju uvodi kvantna mehanika je bitnoga karaktera: bez obzira na poboljšanja u prikupljanju podataka i u snazi kompjutera, prema kvantnoj mehanici, najbolje što ćemo ikada moći učiniti jest predvidjeti vjerojatnost ovoga ili onoga ishoda.

Zbog svoje inherentno probabilističke prirode kvantna mehanika se radikalno razlikuje od svih prijašnjih bitnih opisa svemira, i kvalitativnih i kvantitativnih. Od njezina nastanka u prošlom stoljeću, fizičari se trude spojiti taj čudan i neočekivan okvir sa „zdravorazumskim” svjetonazorom: „Fizičari posljednjih godina nisu štedjeli truda pokušavajući objasniti lukavstva prirode – dokučiti kako točno se fundamentalni zakoni kvantne fizike pretapaju u klasične zakone kojima se tako uspješno objašnjava svakodnevno iskustvo – u biti, shvatiti kako atomsko i subatomsko područje odbacuju svoj mađioničarski plašt kada tvore makroskopske predmete. Istraživanje još traje, ali mnogo toga su već doznali.” Temeljni je problem, dakle, u pomirenju makroskopskoga iskustva svakodnevnoga života s mikroskopskom stvarnošću koju otkriva kvantna mehanika. Navikli smo živjeti u svijetu koji se, premda očito podložan promjenljivim ekonomskim i političkim okolnostima, ipak doima stabilnim i pouzdanim – barem kad je riječ o fizikalnim svojstvima. Ipak, budući da eksperimenti potvrđuju da kvantna mehanika doista opisuje temelje fizike, ona predstavlja izravni „napad” na uobičajena osnovna vjerovanja o tome što čini stvarnost. No, gledano pozitivno, ovi uvidi predstavljaju poticaj i izazov na promjenu i produbljivanje naše spoznaje stvarnosti, a onda i nas samih, te nam pokazuju da je stvarnost nešto daleko zagonetnije nego što to možemo zaključiti na temelju naše svakodnevne egzistencije i iskustva. Oni pokazuju da je ljudsko znanje prije svega krhke naravi: stvarnost, čiji je čovjek samo mali dio, vrlo često i vrlo brzo ga dovodi u pitanje. Upravo su njezina veličina i neprozirna dubina izvor čuđenja koji nas potiče, da ne kažemo tjera, da iziđemo iz sebe u potrazi za istinom o sebi i svijetu. Znanje, koje si umišlja da dokida čuđenje, vrlo brzo i lako se pretvara u ideologiju koja od nas skriva stvarnu sliku zbilje.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Zagonetka stvarnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Homo Cyberneticus

U doba Homo cyberneticusa čovjek postaje dio kibernetičkoga sustava prisutnoga u robotima, inteligentnim gradovima/zgradama, tehničkim implantatima i sl., a otvara mu se i mogućnost spajanja s umjetnom inteligencijom. Dok se u slučaju kiborga radi o raznovrsnom tehnološkom poboljšanju biološkoga tijela, kod emulacije se radi o unošenju (upload) naših umova u strojeve. Scenarij kiborga vodi u stvari prema onom što Y. N. Harari naziva Homo deus. Riječ je o puno superiornijem modelu čovjeka „koji će zadržati najvažnije ljudske značajke, no imat će i unaprijeđene tjelesne te duševne sposobnosti koje će mu omogućiti da konkurira čak i najrazvijenijim ne-svjesnim algoritmima”. Iako ne predviđa neku budućnost za Homo sapiensa, ovaj scenarij predstavlja u biti konzervativniji oblik tehnohumanizma budući da još uvijek računa s čovjekovom te „ljude i dalje smatra vrhuncem stvaranja i još uvijek se čvrsto drži mnogih tradicionalnih humanističkih vrijednosti”.

U slučaju emulacije jedini preostali dio čovjeka jest njegov software u kojem će se nalaziti njegov um, dok se tijelo potpuno eliminira. Tehnologija postaje, u čudnovatom idejnom obratu, temelj nove digitalne metafizike: tradicionalna slika i funkcije duše koja oživljuje čovjekovu materiju sada su pripisane svijesti, odnosno ljudskom mozgu, čime se duša materijalizira, a tradicionalno se tijelo – sada kao smetnja – pokušava nadići dematerijalizacijom. Takav unos onda može živjeti u virtualnoj stvarnosti ili biti utjelovljen u nekom stroju, robotu koji se može kretati. Nick Bostrom ističe da je „potencijal za inteligenciju u strojnom supstratu znatno veći nego u biološkom supstratu. Strojevi imaju brojne temeljne prednosti koje će im dati silnu nadmoć. Biološki ljudi, čak i unaprijeđeni, bit će prevladani.” Max Tegmark pak naglašava: „Iako ove ideje mogu zvučati kao znanstvena fantastika, one svakako ne krše nijedan poznati zakon fizike, tako da najzanimljivije pitanje nije mogu li se one ostvariti nego hoće li se ostvariti i, ako je tako, kada.”

Dataizam

U pozadini ovakvoga razvoja stvari stoji jedno viđenje stvarnosti koje u svoje temelje stavlja informaciju, podatak (data): podatak postaje središnja kategorija ne samo društva nego i prirode te čitavoga svemira. Čitava se stvarnost u svojoj strukturi promatra kao složeni informacijski sustav, a njezina fizikalna i materijalna pojavnost kao rezultat raznovrsne međusobne komunikacije između podataka. Sama se svijest pak definira kao sposobnost recepcije i obrade tih informacija: što je ta sposobnost veća i jača, time je i razina svijesti viša. U takvom poretku stvari Homo sapiens nije više zadnja riječ evolucije – dapače, on je samo zastario algoritam.

U svojoj knjizi Homo Deus Harari ovakav pristup stvarnosti naziva dataizam naglašavajući da tehnohumanističku viziju uvelike prožima jedan datacentrični pogled na svijet: „U 18. je stoljeću humanizam gurnuo Boga na margine, prebacivši se s deocentričnog na homocentrični pogled na svijet. Dataizam bi u 21. stoljeću mogao gurnuti ljude na margine prebacivanjem s homocentričnog na datacentrični pogled na svijet.” U središtu se ovoga razumijevanja svijeta, koje je već pokorilo većinu znanstvene zajednice i na dobrom je putu da od ujedinjene znanstvene paradigme postane neoboriva dogma, nalaze podaci i najveća je vrijednost slobodan tok podataka koji funkcionira poput nekoga krvotoka novoga informacijskoga svijeta. Dataistička ontologija tvrdi da je svemir „izgrađen od tokova podataka, a vrijednost svake pojave ili entiteta utvrđuje se njihovim doprinosom obradi podataka”.

Dataizam počinje poprimati i obrise nove tehnoreligije, religije podataka koja obećava spasenje algoritmima i genima tvrdeći da su ljudi „završili svoj kozmički zadatak i trebali bi baklju proslijediti novim vrstama entiteta”. Kako Harari ističe, dataizam je započeo „kao neutralna znanstvena teorija, ali danas mutira u religiju koja tvrdi da definira dobro i loše. Vrhovna vrijednost nove religije je ‘tok informacija’. Ako je život kretanje informacija i mislimo li da je dobar, iz toga slijedi da bismo trebali produbiti i proširiti tok informacija u svemiru. Prema učenju dataizma ljudska iskustva nisu sveta i Homo sapiens nije vrhunac stvaranja ni preteča budućeg Homo deusa. Ljudi su samo alati za stvaranje ‘interneta svih stvari’ koji bi se naposljetku mogao proširiti s planeta Zemlje i prožeti cijelu galaktiku, pa čak i cijeli svemir. Taj bi kozmički sustav za obradu podataka bio poput Boga. Bit će posvuda i nadzirat će sve, a ljudima je predodređeno da se spoje s njim.” Dataizam usvaja strogo funkcionalan pristup čovječanstvu, a vrijednost se ljudskih iskustava procjenjuje prema njihovoj funkciji u mehanizmima obrade podataka: razvije li se algoritam koji istu funkciju obavlja bolje, ljudska će iskustva izgubiti vrijednost. Biti isključen iz toka podataka za one koji u njega istinski vjeruju predstavlja opasnost da bi mogli izgubiti smisao života. Na taj način, upozorava Harari, dataizam „prijeti da će Homo sapiensu učiniti isto ono što je Homo sapiens učinio svim ostalim životinjama. Ljudi su kroz cijelu povijest stvarali globalnu mrežu i sve procjenjivali prema funkciji koju ima unutar mreže… Živote i iskustva drugih životinja podcjenjivali smo jer su obavljali manje važne funkcije i kad god bi životinja prestala ispunjavati bilo koju funkciju, jednostavno bi izumrla. Ali kad mi ljudi izgubimo funkcionalnu važnost za mrežu, otkrit ćemo da ipak nismo vrhunac stvaranja. Mjerila koja smo sami utvrdili osudit će nas… na nestanak. Gledajući unatrag, za čovječanstvo će se pokazati da je bilo samo mreškanje u kozmičkom toku podataka.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Stvarnost kao tok podataka pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jedinstven vojnostrateški prostor

Jedna od najpoznatijih rečenica iz svijeta filmske umjetnosti s konca 60-ih godina prošloga stoljeća svakako je ona kapetana J. T. Kirka sa kojom je započinjala svaka epizoda serijala Zvjezdane staze (Star Trek): „Svemir, posljednja granica. Ovo su putovanja svemirskog broda Enterprise. Njegova petogodišnja misija: istraživati čudne nove svjetove, tražiti novi život i nove civilizacije, hrabro ići gdje još nijedan čovjek nije išao!” Svojom odvažnom vizijom čovjekova putovanja svemirom i njegova istraživanja ovaj je serijal oblikovao imaginaciju budućnosti milijuna ljudi. Svemir nije više granica pred kojom se čovjek u strahu zaustavlja: naprotiv, ona ga prije poziva i izaziva da je prijeđe. Iza te granice, u nepoznatim i dubokim prostranstvima krije se čovjekova sudbina koja ga čeka: beskraj svemira je nijemi poziv na njegovo istraživanje i susret sa svojom sudbinom.

Pola stoljeća nakon izazova Zvjezdanih staza status se svemira poprilično promijenio: čovjekov tehnološki skok je omogućio i njegovo bolje poznavanje – naročito onoga bližeg Zemlji, njezine niske orbite. Iz suvremene perspektive, iako i dalje beskrajan, svemir više nije tako udaljen od Zemlje – barem ne u političkim i vojnim planovima: od posljednje granice preobrazio se u prvu crtu obrane.

Tim Marshall u svojoj knjizi Moć geografije: deset mapa koje otkrivaju budućnost svijeta, koja prikazuje ključne svjetske regije koje će oblikovati globalnu politiku, posljednje poglavlje posvećuje upravo svemiru! Iz perspektive politike i sigurnosti, Marshall jasno upozorava na nedostatak dovoljno razvijene diplomatske i pravne regulative koja bi onemogućila sukobe između država u svemiru – iz komercijalnih, sigurnosnih i drugih razloga. Postojeći su sporazumi zastarjeli jer su nastali u vrijeme „kad su naše mogućnosti istraživanja toga prostranstva bile ograničene i ljudi su ga doživljavali kao bezobličnu pustoš na koju se ne može primijeniti zemaljska politika”.

Gledano iz pravno-diplomatske perspektive, svemir i Zemlja još nisu razgraničeni, što proizvodi i novi oblik političke teorije, astropolitiku, koji se bavi strateškim značenjem svemira u međudržavnim odnosima. Prema njezinu se gledištu sukob na Zemlji pomiče u svemir, tj. svemir se promatra kao sastavni dio vojnostrateškoga područja velikih sila. Kopno i svemir postaju zajednička bojišnica: niža Zemljina orbita (160 – 2000 km) postaje prva crta obrane u sigurnosnim strateškim planovima jer se tu nalaze sateliti, tj. sustavi ranoga upozoravanja koji su oči i uši modernih vojnih sustava. Manjak diplomatsko-pravne regulative na ovom području lako može dovesti do ozbiljnih problema jer „ne postoji zakon koji će regulirati tko se može gdje nalaziti, na koju se blizinu smije prići drugome i koje su aktivnosti dopuštene, postoji sve veća opasnost da neka vježba, ili čak pogreška u navigaciji, budu pogrešno shvaćeni kao najava napada”. Ove pravno-diplomatske i sigurnosne nedorečenosti naravno ne moraju dovesti do svemirskoga rata, međutim, kako ističe Marshall, „kao i na Zemlji, planovi se prave za slučaj ‘da se nešto dogodi’, a ne za to da se ‘ne dogodi’”.

Kolonizacija i kozmokracija

Svemir poprima posebnu, ako ne i sudbonosnu, ulogu u promišljanjima budućnosti čovječanstva – s naglaskom na kolonizaciju svemira kao uvjetu opstanka čovječanstva uopće. Konačna se sudbina svijeta u kozmičkoj perspektivi promatra u spoju s eksplozijom umjetne inteligencije i pojavom superinteligencije. Ovo bi, uz omogućavanje i ubrzavanje širenja života u kozmičkim razmjerima, najvjerojatnije predstavljalo i oproštaj s ljudskom poviješću kao što smo je poznavali, tj. njezin kraj, i prelazak u posthumanu budućnost: novi oblik čovjekova postojanja u hibridnoj povezanosti s umjetnom inteligencijom.

Ovo razmišljanje u kozmičkim razmjerima ima dvije temeljne dimenzije: dok se negativna usredotočuje na očuvanje čovjekove budućnosti u jednom neizvjesnom svemiru, pozitivna stavlja naglasak na biokolonizaciju – širenje života u svemir. Iz negativne perspektive, čovjek je jedna ugrožena i slaba vrsta koja postoji u nasilnom, neizvjesnom i entropijski određenom svemiru, tj. koji se urušava trajno gubeći energiju. Izvjesno je da svemiru, kad-tad, prijeti kozmokalipsa, a prije te konačne apokalipse prijete i druge, poput eksplozije Sunca. U jednom takvom katastrofičnom scenariju, kako ističe Max Tegmark u svom djelu Život 3.0, tehnologija se vidi kao uvjet preživljavanja ljudske vrste: „Ako ne nastavimo poboljšavati svoju tehnologiju, ne postavlja se pitanje hoće li čovječanstvo izumrijeti, već kako. Što će nam prvo doći glave – asteroid, supervulkan, spaljujuća vrelina ostarjeloga Sunca ili neka druga katastrofa… Bez tehnologije, istrjebljenje nas ljudi neminovno je u kozmičkom kontekstu desetina milijardi godina.”

Iz pozitivne perspektive kozmičke biokolonizacije čovjek kao vrsta nema puno vremena pred sobom: dapače, vrijeme relativno brzo istječe jer iz čisto fizikalnih zakona čovjeku poznati i dostupni svemir izmiče i tako se sve više smanjuje. Prema Tegmarku, uz izazov brzine svjetlosti – kao jedan od ograničavajućih faktora koji definira nama dostupni kozmos – postoje još dva velika izazova: „Prvi izazov je taj što se svemir širi, što znači da se galaksije od nas udaljavaju, tako da se naseljavanje dalekih galaksija svodi na jurnjavu za njima. Drugi izazov je u tome što se ta kozmička ekspanzija ubrzava, zbog tajanstvene tamne energije koja sačinjava oko 70 % našega svemira.” Sociolog Esad Zgodić, međutim, upozorava da katastrofične vizije budućnosti skrivaju u sebi i mogućnost legitimiranja i racionalizacije onoga što on naziva kozmokracija koja u sebi utjelovljuje princip „spasit će se najsposobniji i najmoćniji, spasit će se, dakle, oni koji vladaju kozmosom”. Iza kozmokracije se opet krije „velika imperijalna strategija” čiji je cilj gospodariti svijetom u budućnosti i pretpostavlja militarizaciju – vojno koloniziranje svemira. Zgodić ističe da je čovjek uvijek bio u dosluhu sa svemirom: svjedočanstva za to nalazimo u kozmomagiji i kozmomitologijama. Ni sami vlastodršci nisu svoju moć primali odvojeno od kozmičkoga poretka: „Kozmocentrizam – a ne antropocentrizam i geocentrizam – bio je izvorište obavezujućih svjetonazora, moralnih praksi i političkih običajnosti. Otuda, nisu vlastodršci ni pomišljali da bi magijom, spiritualizmom ili, na primjer, mističnom telepatijom mogli vladati svemirom: spram njega stoje u kontemplaciji i percipiraju ga – bez antropocentrične oholosti – sa strahopoštovanjem.” Međutim, veliki se obrat događa u moderno doba: sam svemir postaje predmetom ljudske moći – prostor kojim čovjek želi vladati. Ovaj pokušaj u sebi utjelovljuje bit i temeljni cilj kozmokracije kao „najviši stadij ohole antropopolitike i narcističke antropokracije”, smatra Zgodić.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Svemir i čovjekova budućnost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Eksplozivni bljesak

U svom znanstvenom bestseleru Superinteligencija: putevi, opasnosti i strategije Nick Bostrom definira superinteligenciju kao „bilo kakvu inteligenciju koja u velikoj mjeri nadmašuje kognitivne učinke ljudi u skoro svim područjima od interesa”. Riječ je zapravo o informacijskom sustavu koji naglo povećava svoju inteligenciju u kratkom vremenu nadilazeći kognitivne sposobnosti prosječnoga ljudskog bića: ona u sebi objedinjuje brzinu, kvalitetu i sadržaj u mjeri koja će daleko nadmašiti čovjekove sposobnosti.

Međutim, iako se prema njoj teži i ubrzano „radi” na procesu njezina stvaranja, samo pitanje posljedica koje to može imati za čovjeka vrlo je složeno i prožeto neizvjesnostima – čak i ako ne uzmemo u obzir pitanje hoće li i kada do nje doći, u čemu se znanstvenici poprilično razilaze. Riječ je o procesu u čiji konačni rezultat znanstvenici nisu baš sigurni. Naime, pojava superinteligencije može dovesti do eksplozije inteligencije koja će čovjeka ostaviti daleko iza sebe. Ako to bude pod kontrolom neke grupe ljudi, oni mogu doći u situaciju da zavladaju svijetom za samo nekoliko godina. Ako ljudi ne uspiju kontrolirati eksploziju inteligencije, tj. ako dođe do njezina „bijega”, ona sama može zavladati svijetom još i brže. Prisutni osjećaj tjeskobe u znanstvenim krugovima Bostrom ovako sažima: „Kada si glup, pametnije je sigurnije; ali kada si pametan, pametnije je opasnije.”

Drugim riječima, mogući su različiti scenariji koje treba dobro promisliti prije nego što dođe do pojave superinteligencije: treba na vrijeme pripraviti put, odrediti genetski kod te inteligencije jer kasnije, nakon njezina buđenja, može biti prekasno. Riječ je procesu koji može izmaknuti kontroli: u tom se kontekstu vrlo znakovito i govori o eksploziji inteligencije. Naime, dok se i može govoriti o stvaranju umjetne inteligencije, u slučaju superinteligencije prije je riječ o iznenadnoj pojavi, tj. trenutku kad će se razviti autonomna umjetna inteligencija daleko moćnija od ljudske i koji se naziva tehnološka singularnost. Singularnost je u biti put bez povratka: trenutak u povijesti kad će bujica tehnološkoga razvitka biti toliko brza, toliko neodoljiva da će ljudski život biti nepovratno izmijenjen. Sam pak naziv singularnost vrlo je znakovit i asocira na singularnost o kojoj se govori u teoriji Velikoga praska: prvobitna točka beskonačnoga pritiska i gustoće koja je prethodila Velikom prasku – nakon kojega više ništa nije bilo isto.

Tu singularnu narav pojavnosti superinteligencije možemo si predočiti bolje ako imamo na umu da je ona konačni bljesak programa stvaranja umjetne inteligencije, tj. svršetak procesa njezina downloadiranja, hranjenja informacijama različitih vrsta. Superinteligencija je trenutno u procesu učenja, bivajući uglavnom programirana raznim informacijama. Cilj je, međutim, duboko učenje (deep learning), tj. da postane samostalna u procesu prikupljanja i obrade informacija što bi je onda trebalo učiniti „svjesnom”: u širim znanstvenim krugovima svijest se upravo definira kao sposobnost primanja i obrade informacija.

Kontrolirana detonacija?

Imajući u vidu egzistencijalni ulog problematike umjetne inteligencije i mogući egzistencijalni rizik koji sa sobom nosi za ljude, pitanje sigurnosti superinteligencije jedno je od gorućih u znanstvenim krugovima. Upozoravajući da se glede ovoga pitanja nalazimo u „gustišu strateške složenosti, okruženi gustom maglom neizvjesnosti” nošeni vizijom koja je „još uvijek relativno bezoblična i negativno određena”, Bostrom ističe: „Pred izgledima eksplozije inteligencije, mi ljudi smo kao mala djeca koja se igraju bombom. Toliko sila naše igračke odudara od nezrelosti našeg ponašanja. Superinteligencija je izazov za koji sada nismo spremni niti ćemo biti spremni u dogledno vrijeme… Ne možemo biti sigurni ni tako što ćemo pobjeći jer će udar eksplozije inteligencije sravniti čitava nebesa.” Stoga jedino ostaje nada da će čovjek „steći ne samo tehnološko umijeće izazivanja eksplozije inteligencije nego i višu razinu umijeća neophodnog za preživljavanje detonacije”.

U svjetlu ovoga za čovjekovu budućnost egzistencijalnoga problema pitanje cilja razvoja umjetne inteligencije postaje jednim od najtežih, najvažnijih i najhitnijih pitanja budućnosti. Nije samo riječ o tomu da se stvori opću umjetnu inteligenciju ljudske razine nego, što je još važnije, i prijateljski nastrojenu prema čovječanstvu – što nije nimalo jednostavno. Prema Maxu Tegmarku (Život 3.0) to znači „da se mi ljudi trebamo, kako bismo mudro odlučili što raditi u svezi s razvojem umjetne inteligencije, suočiti ne samo s tradicionalnim računarskim izazovima nego i s nekim od najtrajnijih pitanja u filozofiji… Da bismo programirali prijateljsku umjetnu inteligenciju, trebamo shvatiti smisao života. Što je ‘smisao’? Što je ‘život’? Što je krajnji etički imperativ? …Ako prepustimo kontrolu nekoj superinteligenciji prije nego što odgovorimo strogo na ta pitanja, odgovor do kojega će ona doći najvjerojatnije neće podrazumijevati i nas. Stoga je možda pravo vrijeme da se ponovno pokrenu klasične rasprave u filozofiji i etici, i to razgovor čini iznova hitno potrebnim”. Iako se tehnologija i umjetna inteligencija nude kao praktičan izlaz za čovječanstvo, oni za svoju sigurnost traže utemeljenje u filozofskim promišljanjima smisla čovjekova postojanja. Međutim vrijeme za ta promišljanja na pješčanom satu povijesti iz raznih razloga uvelike istječe. Dok Bostrom naglašava da filozofija ima određeni „rok” (deadline), Y. N. Harari (21 lekcija za 21. stoljeće) pak konkretnije upozorava: „Filozofiji, religiji i znanosti ponestaje vremena. Ljudi o smislu života raspravljaju tisućama godina. Ta se rasprava ne može voditi zauvijek. Nadolazeća ekološka kriza, rastuća prijetnja oružjem masovnog uništenja i uspon novih, razornih tehnologija neće to dopustiti. A što je najvažnije, umjetna inteligencija i biotehnologija daju čovječanstvu moć da preoblikuje i nanovo projektira život. Uskoro će netko morati odlučiti kako koristiti tu moć – na temelju neke implicitne ili eksplicitne priče o smislu života. Filozofi su vrlo strpljivi ljudi, inženjeri mnogo manje, dok su ulagači najnestrpljiviji od svih. Ako ne znate što učiniti s moći projektiranja života, tržišne vas sile neće čekati tisuću godina da vam sine neka ideja. Nevidljiva ruka tržišta prisilit će vas na odgovor naslijepo.”

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Superinteligencija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.