Navještaj oslobođenja

Od svojih štovatelja ona traži da budu „svjedoci ljubavi” i „svjedoci molitve”, posebno krunice, te da šire obiteljske Cenakule molitve koji su „lijek za velika zla koja danas prijete opstanku kršćanske obitelji zbog ozakonjenja abortusa, razvoda i svih sredstava za sprječavanje života. Molitvom možete postići sve od Gospodina. Molitvom koju molite zajedno sa mnom, svojom nebeskom Majkom, možete postići veliki dar preobrazbe srdaca i obraćenja. Svakodnevno možete molitvom udaljavati od sebe i svoje domovine tolike opasnosti i zla.”[2] Mi nismo izuzeti od zala koja pogađaju svijet, ali nas Gospa poziva da skupa s njom molimo dajući nam tako u ruke najmoćnije oružje kojim možemo spašavati svoju domovinu.

Na kraju obznanjuje: „Čudo milosrdne Isusove ljubavi uskoro će se ispuniti u vašem vremenu. U tom se sastoji trijumf mog Bezgrješnog Srca: u najvećem trijumfu milosrdne Isusove Ljubavi, koja će izmijeniti svijet i odvesti vas u novu eru ljubavi, svetosti i mira. S ovog Cenakula blagoslivljam sve vas, svoj Pokret, vašu Domovinu, Crkvu i cijelo čovječanstvo.”[3] Jednako kao i u Fatimi, Marija najavljuje pobjedu njezina Bezgrješnoga Srca koja bi se trebala brzo dogoditi i donijeti preobrazbu svijeta po Isusu. Udjeljujući blagoslov posebno izdvaja hrvatsku domovinu.

Na kraju poruke danoj u Austriji, iste godine u susretu u kojem su sudjelovali i hrvatski svećenici, Marija naviješta skori kraj komunizma u susjednim zemljama „koje su još pod jarmom velikog ropstva” koje uključuju i Hrvatsku i „naviještam vam da je blizu čas njihova oslobođenja”.[4] Ovo proroštvo je od velike važnosti jer obznanjuje skori pad tiranskoga sustava koji je izgledao nepobjediv.

Nova kušnja

Posljednja Marijina poruka Hrvatima dana je u Zagrebu 20. rujna 1996. nakon Domovinskoga rata: „Na ovu se Naciju moj Protivnik razbjesnio, donoseći u nju tešku kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja djeca! Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira. Ali sad vas očekuju još veće muke.”[5] Gospa obznanjuje da je uzrok netom završenoga rata ljutnja Sotone na Hrvate očito jer su, unatoč svojoj slabosti, ostali vjerni Kristu i njegovoj Majci. To je pravi razlog svih zala i patnji koje su nas snašle. No Marija otkriva također da smo njezinim zauzimanjem izišli kao pobjednici iz rata i postigli toliko žuđenu slobodu. Činjenice to potvrđuju. U ratu kada smo bili napadnuti od višestruko nadmoćnijega neprijatelja, premreženi izdajnicima i kada su nas svi iznevjerili, utekli smo se preko molitve krunice Gospi i u njoj pronalazili snagu i nadu. Na koncu se Oluja kao presudna pobjeda za oslobođenje zbila upravo na blagdan Gospe Snježne.

No Marija nam ujedno najavljuje nove i veće izazove u budućnosti. Sada nakon tri desetljeća od završetka rata, na prvi pogled izgleda da nisu nastupile još te najavljene veće kušnje jer što može biti teže od ratnih stradanja. Ali kada malo bolje pogledamo što se događalo u tom razdoblju, razvidno je da se stalno vodio rat i to puno pogubniji. Ovaj novi rat je unutarnji i cilja na duše jer se njime želi izbrisati katolička vjera i nacionalni identitet. Sve banke i glavni nacionalni resursi su u rukama tuđina; političari su redom u službi globalista; svi vodeći mediji vode kulturni protuhrvatski i protukatolički rat; ušli smo u Europu koja prednjači u provođenju protuživotnih i protunaravnih ideologija; ugurali su nas u NATO savez bez referenduma koji se silno trudi da uđe u rat s Rusijom; provode zamjenu stanovništva pa je pola milijuna Hrvata iseljeno a ubrzo će biti useljeno jednako toliko Azijata…

Bogorodica čak pet puta opetuje poziv da se ne bojimo unatoč svojoj brojčanoj malenosti, hvali odaziv na njezin poziv, najavljuje odlučujuću bitku koja će za Crkvu predstavljati „najbolnije čišćenje” te na kraju proslavu Isusa i poraz Sotone preko Marije i njezine djece.[6]

Poslanje Hrvata

Na kraju Gospa objašnjava u čemu se sastoji poslanje Hrvata: „Ono što se dogodilo u ovom Naciji postaje znak za sve. Zbog svoje vjernosti Isusu i vašoj nebeskoj Majci, Crkvi i Papi, Sotona je navalio na nju, u pokušaju da je uništi. Imajući na umu ovaj cilj, udružile su se sve sotonske i masonske sile. Međutim, Ja sam sama označila čas njihova poraza. Tako će biti za čitavo čovječanstvo. Zato vas pozivam na pouzdanje i nadu.”[7]

Gospa otkriva da je pravi razlog Domovinskoga rata pokušaj zatora hrvatskoga naroda. Time je u namjerno izazvanoj pomutnji raznih i često proturječnih objašnjenja otkrivena istina. Pokretač i idejni tvorac toga je sam Sotona što znači da su agresori i njihovi pokrovitelji bili puko oruđe u njegovim rukama. Motiv za ovaj genocidni pothvat je samo jedan: vjernost katoličkoj vjeri. Kao što je Stepinac osuđen i otrovan zbog toga, tako je sada cijeli narod bio određen da bude zbrisan s lica zemlje. U postizanju toga cilja, kao izvršitelji, udružile su se „sve sotonske i masonske sile”. Doista dovoljno se prisjetiti embarga na oružje koji nam je bio nametnut i tako nam oduzeto pravo na samoobranu, protuhrvatskog angažmana međunarodnih političara te pogrešnog i štetnog izvještavanja glavnostrujaških medija.

Marija se izravno založila protiv toga udruženog zločinačkog pothvata i porazila ih, protivno svim ljudskim predviđanjima. Hrvati su, iako daleko slabiji, surađivali usrdnom molitvom i junaštvom svojih branitelja te su iz rata izišli kao pobjednici. Ovo naše čudesno iskustvo u zadnjem ratu Bog je upotrijebio da nas učini živim znakom današnjem bezbožnom svijetu koji ignorira i odbacuje nadnaravno uzdajući se samo u svoje ljudske sile. Znak dan od Boga u Svetom pismu ima veliko značenje. I sam Isus je navješten kao znak. Prvi put od proroka Izaije koji obznanjuje kralju Ahazu: „Čujte, dome Davidov: Zar vam je malo dodijavati ljudima pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!” (Iz 7,14). Drugi put od starca Šimuna koji držeći Isusa u naručju za njega prorokuje da će biti „znak osporavan” (Lk 2,34). Hrvatska je dokaz i poučak za cijelo čovječanstvo da će se sve sile ovoga svijeta udružiti na globalnom planu da unište kršćanstvo ali da treba sačuvati nadu i ustrajati u vjernosti Kristu koji će po svojoj Majci poraziti sve neprijatelje.

Poruka završava riječima:„Ne boj se, malo stado. Vama je povjereno poslanje da ostvarite trijumf mog Bezgrješnog Srca u svijetu.”[8] Hrvati su pozvani da se preko svoje nebeske Majke povežu i okupe s drugima i da budu dio maloga stada u ovom svjetskom sukobu preko kojega će se ostvariti Marijin trijumf u cijelom svijetu. To znači da će biti pod posebnim udarom neprijatelja, podnijeti velike žrtve ali i imati posebne milosti, ostati do kraja vjerni i izići kao pobjednici.

[1] Svećenicima Marijinim predragim sinovima, 436.

[2] Ibidem, 436.

[3] Ibidem, 436.

[4] Ibidem, 432.

[5] Ibidem, 683.

[6] Ibidem, 683-684.

[7] Ibidem, 684.

[8] Ibidem, 684.

Objava „Plava knjiga” o Hrvatima (II) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svaki kršćanin, kako kaže Apostolska konstitucija Pavla VI. Paenitemini, treba posjedovati sensum paenitentialem, odnosno smisao za pokoru i pokornički duh. To će mu omogućiti da čini pokornička djela u povezanosti sa svojim unutarnjim obraćenjem te da u duhu pokore prihvaća tegobe i protivštine svoga života. Pokornički duh može prožeti i oplemeniti sve vidove života i stoga ima razna očitovanja koja su vidljiva u izrazima: odricanje, trapljenje, prikazivanje, podnošenje, mrtvljenje, žrtva. Najpoznatiji pokornički čini su post, molitva i djela ljubavi i kao takvi su od početka prisutni u Crkvi.

Materijalizam

U našem potrošačkom svijetu tijelo, sa svojim potrebama, cijeni se daleko više od duše i njezinih potreba. Štoviše, duhovno se u praktičnom životu već i od strane vjernika zanemaruje i ignorira kao da i ne postoji. Stoga učiniti nešto za dobro duše posebno ako to traži neko tjelesno odricanje jednostavno je neprihvatljivo. Istodobno, trapiti tijelo i puno većim pokorama, u teretanama ili gladovanjem, radi boljega izgleda ili zdravlja je poželjno i zato se još i izdašno plaća.

Da bi se otkrilo ljepotu pokore, stoga treba prvo osvijestiti zabludu kojoj, uglavnom podsvjesno, robujemo da je čovjek samo materija a hedonizam vrhovni zakon. U konačnici, to se svodi na nijekanje besmrtnosti, onostranoga života i postojanja Boga. Crkva pak uči: „Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno.” (KKC, 362). Duhovna duša je forma tijela s kojim tvori „jednu jedinu narav” (KKC, 365). Stoga preko duše možemo utjecati na tijelo, kao u slučaju depresije koja može uzrokovati i fizičke bolesti, i preko tijela na dušu, kao u slučaju bolesti raka kada se zna upasti u očaj. To priznaje i moderna medicina kad govori o psihosomatskim bolestima. Zato Pavao poziva da živimo po Duhu a ne po tijelu jer „oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama” (Gal 5,16-26).

Nadilaženje minimalizma

Sakrament ispovijedi zove se i sakrament pokore jer za grijehe za koje se dobilo odrješenje treba dati i određenu zadovoljštinu. Pokore koje dobivamo u ispovijedi danas su vrlo male i mogli bi reći skoro simboličke jer se u pravilu svedu na nekoliko kratkih molitava. Razlog se krije u tome što su vjernici omekoputili i svećenici im se, za razliku od prije, ne usuđuju davati ozbiljne pokore jer ih neće izvršiti.

Slično je i kod svih drugih pokorničkih čina, pogotovo u hrani. Nemrs, odnosno uzdržavanje od jedenja mesa i mesnih proizvoda, traži se petkom kada se tjedno spominjemo Isusove muke i smrti na križu. To u pravilu ne predstavlja neku žrtvu jer se jede riba koja dobro dođe za promjenu jelovnika. Samo dva puta godišnje, na Čistu srijedu i Veliki petak, traži se post skupa s nemrsom. Te dane može se jesti samo jednom do sitosti, odnosno jedan puni obrok i dva manja obroka (kan. 1251). Većina vjernika, zbog radnih obveza i načina života, inače tako jede pa im to ne predstavlja nikakvo odricanje.

Crkva svojim zakonima propisuje najmanju mjeru pokore ali ne brani, nego štoviše preporuča da se ide iznad toga u punoj slobodi. Računa se na zrelost vjernika po kojoj će odgovorno svatko sam pronaći koji su mu oblici pokore najkorisniji. Važno je stoga ispravno razlučivati kako ono što je određeno da bude početno polazište ne bismo pretvorili u krajnji cilj i tako upali u zamku minimalizma.

Smisao

Smisao pokore nije isprazno sebe-mučenje, trapljenje radi nekoga dokazivanja ili postizanje nekoga egzaltiranog duševnog stanja kao što to imamo kod pogana. Kršćanska pokora ima trostruki cilj:

1. Dati zadovoljštinu Bogu za počinjene grijehe i popraviti štetu koju smo grijesima prouzročili. To nalaže pravednost prema ljudima i prema Bogu. Nitko se od toga ne može izuzeti i ako to ne učinimo za vrijeme ovozemaljskoga života, vremenite kazne nas čekaju u čistilištu.
2. Pomoći duhovnom boljitku umanjujući i pobjeđujući zle sklonosti, postižući potrebnu samokontrolu i stječući kreposti. Tako se jača molitveni život, stječu se zasluge, zadobiva tražena milost te se može Boga proslavljati u svom tijelu (usp. 1 Kor 13,20). Na taj način se u konačnici ostvaruje nasljedovanje Krista koji nas je otkupio trpljenjem. Pavao zato poziva: „prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu i Bogu milu” (Rim 12,1). Time se ujedno postiže svetost koja s čežnjom iščekuje drugi Gospodinov dolazak.
3. Izgrađivati Crkvu jer smo udovi istoga mističnog tijela Kristova. To znači da je potrebno da vršenje pokore bude za materijalnu korist potrebnih a nadasve za duhovnu dobrobit najpotrebnijih. Upućeni smo jedni na druge i pozvani smo na međusobnu pomoć posebno grešnicima da ne završe u paklu. Na to nas poziva i Gospa u svojim ukazanjima u Lurdu i Fatimi. Svaki kršćanin ima mogućnost da namjenjuje svoje trpljenje za druge. Sv. Pavao kaže: „Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.” (Kol 1,24).

Smisao pokore svodi se na ispunjenje pravednosti i ljubavi te nam se tako otkriva bogatstvo nutarnjega života, a svetost čini privlačnom i dostupnom.

Obnova

Čovjek, u skladu sa svojom naravi, ima potrebu izraziti i tjelesno ono što nosi u srcu kako prema bližnjima tako poglavito u odnosu s Bogom koji je duhovno biće nedostupno našim osjetilima na drugi način. To je glavni razlog zašto vjernici, posebno mladi, sve više otkrivaju djelotvornost i nužnost pokore za njihov osobni, naravni i nadnaravni, rast.

Svjedoci smo procvata pokorničkih hodočašća pješice kao što se to vidi u putu svetoga Jakova u Španjolskoj i u brojnim našim marijanskim svetištima, posebno pred velike blagdane. Mnogi su prepoznali vrijednost noćnih molitvenih bdijenja kao što to pokazuje uspjeh trajnih euharistijskih klanjanja. Sve više se vrednuju drevni običaji kao što su odricanja tijekom korizme, obilježavanje kvatri kojima se, djelima pokore i ljubavi, posvećuju godišnja doba, tjedni post o kruhu i vodi ili post uoči velikih blagdana. Kontemplativne zajednice u kojima se živi zahtjevnija askeza imaju sve više zvanja.

S novim izazovima došle su i nove prilike za pokoru prvenstveno u korištenju medija. Protukršćanske medije, a to su skoro svi, treba jednostavno bojkotirati radi psihičke i duhovne higijene. Televizija a još više internet postali su sveprisutni, otuđuju nas od stvarnoga života i škode zdravlju, a kod mnogih stvaraju ovisnost. U sveopćoj vremenskoj stisci modernoga života pred ekranom se provede prosječno po nekoliko sati. Većinu toga vremena treba iskoristiti za molitvu pa ćemo ponovno imati istinske i jake kršćane. Onima koji ne uspijevaju uspostaviti strogi nadzor preporučuje se doživotno odricanje.

Obnova pokore je najbolji odgovor za suzbijanje i iskorjenjivanje sveprisutne mlakosti i preporod vjere.

Zaključak

U prošlosti je postojala opasnost od pretjerane pokore, a danas je opasnost od premale pokore. Rješenje nije u krajnostima nego svatko osobno, prema svojim potrebama i okolnostima, treba naći odgovarajuću mjeru. Svatko se sam može osvjedočiti o učinkovitosti pokorničkih čina kroz vlastito iskustvo nakon kojega je dobro raditi vrednovanje i planirati daljnje korake. Pokora uvijek djeluje, ali ne uvijek jednako ni na svakoga isto. Napor koji se uloži u nju borbom sa samim sobom višestruko se isplati jer liječi čovjeka, oslobađa duh i omogućuje istinsku životnu radost za kojom svaki čovjek žudi i na koju nas Pavao poziva: „Uvijek se radujte!” (1 Sol 5,16).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Pokora pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fenomen

Tijekom protekle godine na više mjesta i od različitih pojedinaca ili skupina pokrenuta je javna molitva krunice. Sve je započelo još prošle godine, u raznim gradovima, kao zahvala hrvatskim biskupima što su poduprli pravo na slobodu izbora cijepljenja. Zadar se pokazao najustrajniji jer se u njemu od tada stalno moli svaku večer. U sličnom duhu, nevezano za koronu, u drugim gradovima moli se svake prve subote u mjesecu. Prvo je krenulo početkom godine u Dubrovniku na inicijativu Stijepe Gleđa Markosa gdje se okupljaju Marijini sinovi.¹ Potom u Zagrebu u lipnju na inicijativu Muževni budite (Krunoslav Puškar) i Vitezova Bezgrešnog Srca Marijina (Leon Hrženjak).² U Splitu od rujna gdje su se organizirali Marijini ratnici (Mile Jurić). Sve više novih gradova se pridružuje (Vinkovci, Slavonski Brod). U isto vrijeme Hrvati su na drugom kraju svijeta okupljeni kao Vitezovi Predragocjene Krvi Kristove počeli moliti u Sydneyu odjeveni u majice na kojima piše Bog i Hrvati i Za vječni Dom spremni.³ Ubrzo su im se pridružile hrvatske zajednice u Melbournu, Perthu i Brisbaneu, a od lipnja ove godine i šest zemalja iz Južne Amerike. Duh Božji puše kako hoće i usklađeno otvara nove putove djelovanja i svjedočenja.

Razlozi

Koji su razlozi ove molitve koji bi se mogli razaznati? Prije svega ona je jedan znak vremena, i to pozitivan, da su laici spremni i kadri, bez ikakvih kompleksa, preuzeti odgovornost u borbi za svoja prava i slobode. U tome očekuju punu i iskrenu podršku svojih pastira koja će se i javno očitovati.

Katolicima je u Hrvatskoj onemogućeno normalno političko i javno djelovanje, oni koji su ih trebali predstavljati zakazali su i pojavljuju se samo manipulativno za vrijeme velikih svečanosti u prvim redovima crkava, a cijelo vrijeme provode protunaravne i protubožje zakone. U takvoj situaciji, kad je već došao u pitanje opstanak vjere i naroda, jedino je preostalo obratiti se Nebu. Ako su nam oduzeta ljudska sredstva, ostaju Božja, a Bog se tada proslavlja protiv svih ljudskih logika i predviđanja.

Vjernici su istjerani iz javnoga prostora koji su zauzeli mrzitelji svega kršćanskog i domoljubnog. Javnom molitvom se traži povrat stvarnih građanskih i vjerničkih prava. Vjera ne smije biti predmet poruge i omalovažavanja niti je samo privatna stvar, koja se živi u skrovitosti domova ili u crkvama, nego treba biti poštivana i zastupljena svugdje gdje žive ljudi, jasno uz uvažavanje tuđih uvjerenja.

Javna krunica je svjedočanstvo svima koji su se umorili, ravnodušnima i malovjernima da ne budu zaslijepljeni zemaljskom moći i da se ne daju zastrašiti. Da bi bili dostojni svoga Otkupitelja, katolici se ne smiju povlačiti i biti zarobljeni strahom. To je od presudne važnosti za njihovo spasenje. Nije slučajno da Gospodin kad nabraja one koji završavaju u paklu na prvom mjestu spominje kukavice (Otk 21,8). Sinovi Božji jedino po odvažnoj vjeri, bez obzira na svoju neznatnost, mogu obnavljati svijet u Kristu.

Na koncu, ovo je proročki čin koji najavljuje Božju pobjedu nad zlom. Unatoč svim demonskim naumima, Bog je jedini svemoguć, gospodar povijesti i ima zadnju riječ. Kao što su i zidine Jerihona pale po molitvi tako će i grešne strukture, od lokalne do globalne razine, biti poražene. Čuda su i danas moguća i vjernicima dostupna, samo ih treba tražiti i u zahvalnosti vrednovati. Nositelji kulture smrti pozvani su na pokajanje i obraćenje kako bi spasili svoju dušu od vječne propasti. Nikad nije kasno, ali je vremena sve manje i zato bi se trebali požuriti.

Krunica

Moli se Gospina krunica što znači da je sadržaj neupitan. Ova prokušana marijanska pobožnost donosila je obilne plodove tijekom naše stradalničke povijesti, a u naše vrijeme se pokazala pobjedonosnom u Domovinskom ratu. Naši su branitelji nosili krunicu oko vrata stavljajući se pod Gospinu zaštitu, a sada je – skupa sa svima drugima – uzimaju u ruke kao oružje. Trenutne molitvene nakane, koje smetaju medijima, nisu u prvom planu nego sama ovakva molitva je jedna nakana. Ona se sastoji u prošnji upravljenoj Bogu da izbavi svoj narod od propasti, oslobodi ga od zla i podari mu obraćenje.

Radi se o laičkoj inicijativi koja dolazi spontano, iz baze a ne s vrha i koja brzo raste. Njezine domete samo Bog zna, ali sve upućuje da je se ne smije podcijeniti. Djelotvornost javne molitve vidljiva je i iz borbe pokreta za život koji je nedavno postigao ukidanje ozakonjenja pobačaja u SAD-u. Stijepo Gleđ objašnjava: „Krunica je snaga s neba, ona je mač s neba. Moleći krunicu svjesni smo da donosimo nebo na zemlju i da moleći otajstva imamo pored sebe anđele i Majku Božju koja pomaže da se čisti duhovni prostor u kojem živimo tako da sam siguran da postoje veliki plodovi u svemu tome.”⁴

Nositelji su muškarci, što je posebnost imajući na umu da su žene sada većina u crkvama i da one daju pečat pobožnostima. Pravo je osvježenje nakon toliko duhovnih ponuda koje se zasnivaju na osjećajima vidjeti jednu ovakvu zdravu duhovnost u kojoj dominira red, rad i stega. Ovo je najava, u vremenu krize muževnosti, da su muškarci spremni preuzeti svoju ulogu predmolitelja u kući i u javnosti, da su se spremni izložiti. Krunoslav Puškar, jedan od pokretača ove inicijative, kaže: „Muškarci su u međuvremenu povjerovali u najveću laž, a to je da je pobožnost rezervirana za žene. Vjerujem da će ovakve javne molitve krunice muškaraca pridonijeti tome da se i drugi muškarci uvjere u to kako nema ništa muževnije od poniznog muškarca koji moli krunicu i koji svojim primjerom potiče svoje bližnje na to.”⁵

Ove molitelje pokreće viteški duh kao što se vidi i iz naziva koji su si dali. Radosno prihvaćaju borbu koja im je namijenjena kao ponosni dionici vojujuće Crkve. Zato se moli na koljenima ali i vojnički, postrojeno. Time se ispovijeda da se samo pred Bogom kleči i ni pred kim drugim, pa ni onda kada je to bezbožna moda nametnuta u ime novih ideologija. Junaštvo je put kojim se kreće s punim uvjerenjem i plamtećih srdaca. Kristova istina oslobađa od okova i daje dušama krila.

Napadi

Glavnostrujaški mediji koji u pravilu ignoriraju sve dobro što se događa u Crkvi sada ne šute, nego svaki mjesec, iako negativno i tendenciozno, redovito izvještavaju o održanoj molitvi. No, tako i ne htijući prave besplatnu promidžbu. Njihove žestoke pogrde (fanatici, radikali, katolibani, klečavci…) pokazuju da im to itekako smeta što znači da paradoksalno molitvi priznaju vrijednost iako kažu da su agnostici ili ateisti. To je razumljivo jer iza njih, bili oni svjesni ili ne, stoji zao duh za kojega je molitva najubojitije oružje. Stoga se ne može kontrolirati i, kao kod opsjednuća, ima reakcije mržnje i otvoreno vrijeđa.

No ima i onih koji napadaju prikriveno pozivajući se na Sveto pismo kao što je to činio i Sotona kušajući Isusa u pustinji. Na osnovi Isusova traženja da se moli u skrovitosti (Mt 6,5-6) molitelje proglašavaju licemjerima. To je klasična manipulacija gdje se riječi izvlače iz konteksta. Isus ne osuđuje javnu molitvu kao takvu, nego nakanu da se osoba, u vjerničkom okruženju, na taj način istakne i privuče pohvale drugih, kao što su to radili farizeji. U Starom zavjetu pojedinci mole javno za narod poput Salomona čija je molitva bila Bogu ugodna (1 Kr 8,22-61). I Isus je javno molio i to nikome nije predstavljalo problem. Danas živimo u vladavini bezboštva kada se ovakva javna molitva medijski osuđuje te ne ostavlja prostora za farizejske motivacije koliko za svjedočke. Za nas stoga vrijedi primjer Danijela koji je protivno zabrani da se tijekom trideset dana može ikome moliti osim kralju, on javno molio na koljenima i zbog toga bio bačen lavovima (Dan 6,7-25).

Zajednička javna molitva je česta u Svetom pismu posebno u prijelomnim trenucima. U prilog njoj mogu se navesti i Isusove riječi „gdje su dvojica i trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20). Ezra nakon povratka iz babilonskoga sužanjstva pred otpadom naroda od pravoga Boga žarkom molitvom okuplja oko sebe „mnoštvo” (Ez 10,1). Mojsije se, skupa s još dvojicom, moli cijeli dan na brdu i tako postižu pobjedu Izraelaca na bojnom polju (Izl 17,11-14). Svi stanovnici Jeruzalema jednodušno mole posvuda da zapriječe svetogrđe hrama i molitva im bi uslišana (2 Mak 3,15-28). Stoga je javna molitva, vođena ispravnim pobudama, Bogu ugodna, poželjna i djelotvorna. Zato Pavao uči: „Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre” (1 Tim 2,8).

Zaključak

Umjesto zaključka neka posluži izjava jednoga od organizatora javne molitve u Sydneyu. Na pitanje što je to toliko moćno u javnoj krunici on odgovara: „Pa upravo to – da muškarci mole i drže krunicu u rukama. Očevi obitelji, poslovni ljudi, građevinski radnici, studenti, mladi, stari – svi oni svjedoče svojim stavom i molitvom – Bog i molitva su prvi a sve ostalo slijedi iz toga. Snažno je to svjedočanstvo današnjem vremenu koje nam kao svoje bogove gura to da moramo naporno raditi duge sate da bismo tako prehranili sebe i svoju obitelj, da bismo imali što veću kuću, bolji auto, više na računu itd., nema kraja popisu toga što nam treba i nema kraja poslu koji valja raditi. A to je laž. Velika laž. Mi trebamo raditi, svatko normalan to zna, ali ne toliko puno. Koliko puta se nađemo u situaciji da nemamo vremena za sebe, za molitvu, za svoje bližnje jer moramo raditi i rješavati hrpu obveza kojima smo zatrpani. Teški dugi naporni rad jednaka je vrsta sličnoga otrova koji razara čovjeka na jednak način kao i droga, alkohol, pornografija, nemoral i grijeh, nema razlike. Molitva je ono što nam daje mudrost da znamo što nam je činiti u životu i kako to raditi. I zato je molitva najvažnija. A onda uz nju post, te milostinja, točnije desetina naših prihoda treba ići potrebitima i siromašnima. To je put. I to je jedino ispravno. Zar mislite da meni nije subota i da ne bih kao većina drugih mogao raditi ili biti kod kuće, odmarati se ili provesti vrijeme sa svojom obitelji, a ja uzimam slobodnu subotu da bih klečao po kiši ispred katedrale. Ljudski gledano – glupo i gubljenje vremena, no iz Božje perspektive – a sada hvala Bogu i moje – to je nešto što ni jedan čovjek i nikakav novac ne može platiti… Dođite dakle, kleknite, krunicu u ruke – i vidite!”⁶

¹ Tihana Semijalac, „Stijepo Gleđ Markos: ‘Ako muškarci uzmu krunicu u ruke i počnu moliti, neće imati vremena za oružje, vodit će duhovni rat!’”, HKM, 23. 2. 2022., na: https://hkm.hr/duhovnost/stijepo-gled-markos-ako-muskarci-uzmu-krunicu-u-ruke-i-pocnu-moliti-nece-imati-vremena-za-oruzje-vodit-ce-duhovni-rat/, (13. prosinca 2022.).

² „Stotine muškaraca molilo krunicu ispred zagrebačke katedrale”, HKM, 18. lipnja 2022., na: https://hkm.hr/vijesti/domovina/stotine-muskaraca-molilo-krunicu-ispred-zagrebacke-katedrale/, (13. prosinca 2022.).

³ „Hrvatska krunica muškaraca u Sydneyu – najgledanija objava katoličkih medija u Australiji ikada”, Narod.hr, 9. lipnja 2022., na: https://narod.hr/svijet/hrvatska-krunica-u-sydneyu-najgledanija-objava-katolickih-medija-u-australiji-ikada, (13. prosinca 2022.).

⁴ Tihana Semijalac, „Stijepo Gleđ Markos: ‘Ako muškarci uzmu krunicu u ruke i počnu moliti, neće imati vremena za oružje, vodit će duhovni rat!’”, HKM, 23. 2. 2022., na: https://hkm.hr/duhovnost/stijepo-gled-markos-ako-muskarci-uzmu-krunicu-u-ruke-i-pocnu-moliti-nece-imati-vremena-za-oruzje-vodit-ce-duhovni-rat/, (13. prosinca 2022.).

⁵ „TKO SU ONI? Ponovno, moćni prizori u Zagrebu: Stotine muškaraca u molitvi za obraćenje, protiv bluda i pobačaja!”, dnevno.hr, 5. studenoga 2022., na:  https://www.dnevno.hr/vjera/tko-su-oni-ponovno-mocni-prizori-u-zagrebu-stotine-muskaraca-u-molitvi-za-obracenje-protiv-bluda-i-pobacaja-2047375/, (13. prosinca 2022.).

⁶ Petar Mamić, „Hrvatski molitelji krunice iz Sydneya – jači od oluje i kiše”, Domovina, na: https://domovina.info/index.php/2022/07/03/hrvatski-molitelji-krunice-iz-sydneya-jaci-od-oluje-i-kise/, (13. prosinca 2022.).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Javna krunica pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pavao VI. je s pravom poručio da evangelizacija svih ljudi tvori temeljnu „zadaću i poslanje” Crkve i da je ona „upravo radi naviještanja Evanđelja”.² „Crkvi, prenošenje Evanđelja za nju nije nešto neobvezatno: po naredbi Gospodina Isusa to je njezina dužnost da bi ljudi mogli vjerovati i da bi se spasili. Da, ta poruka je neophodna. Ona je jedinstvena. Nemoguće ju je nečim drugim nadomjestiti. Ne podnosi ni ravnodušnost, ni sinkretizam, ni preudešavanja. U pitanju je ljudsko spasenje. Ona ukazuje na ljepotu Objave. Sadrži mudrost koja nije od ovoga svijeta. Po sebi je kadra pobuditi vjeru, vjeru koja se temelji na sili Božjoj. Ona je Istina. Zaslužuje da joj apostol posveti sve svoje vrijeme, sve svoje sile, a da joj, ustreba li, žrtvuje i vlastiti život.”³ Dakle, Isus je htio Crkvu ne da se ona bavi samom sobom nego da se bori za spasenje svake duše. Svijest o dužnosti i neophodnosti naviještanja Radosne riječi ipak kao da se izgubila i ostala u sjeni raširenoga otpada od vjere. Dok se katolici ne vrate svom izvornom poslanju misionara, ne može biti napretka u Crkvi, ni duhovnoga ni brojčanoga, jer Bog, bez obzira na to kako teške bile okolnosti, traži našu suradnju.

Drugi vatikanski sabor dodatno prisnažuje: „Crkva se rodila zato da šireći posvuda na zemlji kraljevstvo Kristovo na slavu Boga Oca sve ljude učini dionicima spasonosnog otkupljenja, i da se po njima sav svijet doista upravi ka Kristu. Svaka djelatnost mističnog Tijela usmjerena prema tom cilju zove se apostolat, koji Crkva vrši svim svojim udovima, dakako na različite načine; kršćanski je naime poziv po svojoj prirodi također i poziv na apostolat” (AA,2). Drugim riječima svaki krštenik mora biti i apostol. Tako je sveta Mala Terezija, iako je bila redovnica u zatvorenom samostanu, proglašena zaštitnicom misija jer je svoju svakodnevnicu s ljubavlju prikazivala za misije. Ništa nije izgubila na aktualnosti tvrdnja Ivana Merza kako „sva ljudska djelatnost mora biti radi ljubavi, radi apostolata, radi toga da se širi Kraljevstvo Božje među ljudima”.⁴ Nitko nema izgovora da ne može biti dionik naviještanja Radosne riječi. Štoviše, slobodno se može zaključiti tko nije apostol taj nije ni kršćanin.

Nužnost evangelizacija

Što može jedan svećenik učiniti u sadašnjoj krizi vjere koja razara sve pred sobom? Mnogi se jednostavno predaju i životare do kraja svoga vijeka s glavnom brigom pazeći da se nikome ne zamjere i da budu materijalno zbrinuti. Tako postaju sudionici tihe eutanazije kršćanstva. Drugi se pak odvaže ići protiv struje i trude se biti apostoli dijeleći uvjerenje sv. Pavla: „Jer, što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelje ne navješćujem!” (1 Kor 9,16). U prošlosti je primjerice u nekim francuskim biskupijama čak polovica svećenika odlazila u misije a sada nemaju dovoljno svećenika ni za svoje potrebe pa njima dolaze misionari.⁵ Bez obzira na oskudicu zvanja treba njegovati velikodušnu raspoloživost za upućivanje u misije i Bog će to višestruko nagraditi novim zvanjima. U protivnom ako prevlada uskogrudnost i sebičnost, propadanje će se samo ubrzati.

Laici pak često drže da evangelizacija na njih ne spada, a upravo oni mogu lakše doći do mnogih koji su daleko od vjere. Ne čudi što se Drugi vatikanski sabor izravno obratio laicima istaknuvši njihov „vlastiti i apsolutno nuždan udio u poslanju Crkve. Apostolat laika, naime, koji proizlazi iz samog njihovog kršćanskog poziva, nikad ne smije u Crkvi izostati” (AA,1). Naše suvremene okolnosti „iziskuju apsolutno da njihov apostolat bude intenzivniji i prostraniji” (AA,1) te da odgovori na nova pitanja i „teške zablude koje nastoje potpuno izvrnuti religiju, moralni red i samo ljudsko društvo” (AA,6). Hrabro zalaganje za istinu je neodvojivo od preobražavanja svijeta iznutra i izgradnje alternative, makar u katakombama. U današnjem sekulariziranom svijetu ovo je ogromna zadaća o kojoj ovisi vjera budućih naraštaja i sam opstanak kršćanstva.

Laici su također, prema svojim mogućnostima i darovima, pozvani biti apostoli ne samo primjerom života nego i naviještanjem Krista riječima kako prema nevjernicima, „da se privedu k vjeri”, tako i prema vjernicima „da se pouče, učvrste i potaknu na gorljiv život” (AA,6). Sjetimo se samo koliko je majka Angelica kao obična redovnica učinila sa svojom najuspješnijom katoličkom televizijom Eternal Word Television Network (EWTN) i svojim emisijama za širenje vjere. Osobni odnos s Bogom i odvažna vjera u Providnost jamac je uspjeha.

Uzajamno prebacivanje odgovornosti laika i svećenika za apostolat ne vodi nigdje i izgovor je za lijenost. Svatko treba činiti ono što je u njegovoj moći pa će mu Bog otvarati put i preko njega pokretati druge. Iz toga će se onda prirodno roditi i razvijati plodna međusobna suradnja u provedbi zajedničkoga cilja spašavanja duša.

Neprijatelj čovjeka

Od početka ljudske povijesti imamo pogubno djelovanje Zloga za kojega je apostol Petar upozorio: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre” (1 Pt 5,8). On kao duh ne treba odmora i djeluje neumorno na propasti čovjeka i kao takav izvor je svakoga zla. Danas kad se o đavlu ne govori, a mnogi kršćani čak u njega ne vjeruju, njegovo zloćudno djelovanje je učinkovitije jer se na njega ne računa. Pavao VI. je nakon Koncila dramatično upozorio da je „kroz nekakvu pukotinu Sotonin dim ušao u Božji hram”.⁶ Drugom prigodom dodaje: „I u Crkvi vlada to stanje nesigurnosti. Mislilo se kako će poslije Koncila granuti sunce za povijest Crkve. Naprotiv, došao je oblačan dan, dan oluje, mraka, traženja i nesigurnosti.”⁷

Uvjeren je da se to ne može objasniti samo naravnim razlozima: „Vjerujemo da je nešto natprirodno došlo u svijet upravo zato da poremeti i uguši plodove ekumenskog Koncila.”⁸ Nekoliko mjeseci kasnije kaže: „Koje su danas najveće potrebe Crkve? Neka vas ne začudi naš odgovor kao jednostavan ili čak praznovjeran ili nerealan – jedna od najvećih potreba jest obrana od onog zla koje zovemo Đavao… Izlazi iz okvira biblijskog i crkvenog nauka onaj tko odbacuje priznati njegovo postojanje; ili onaj tko ga pretvara u nekakvo zasebno počelo, koje nema, za razliku od svakog drugog stvorenja, svoj izvor u Bogu; ili onaj tko ga tumači kao pseudo-stvarnost, pojmovno i fantastično uosobljenje nepoznatih uzroka naših zala… On je neprijatelj broj jedan, napasnik nadasve. Znamo da to mračno i zbunjujuće biće doista postoji i da još djeluje podmuklom lukavošću. To je skriveni neprijatelj, koji sije zablude i nesreće u ljudskoj povijesti.”⁹ Koliku štetu nanosi zorno pokazuje sustavni rast odbacivanja i mržnje na Crkvu. Još je 1978. godine Pavao VI. o tome progovorio zaključivši: „I kakva plima antiklerikalizma, nereligioznosti, slijepog, ali oštroumnog bijesa protiv svake preživjele vjere, i više nego ikada protiv religiozne, institucionalizirane, neovisne vjere koja se zove Crkva!”¹⁰

Antievangelizacija

Negativno djelovanje đavla nadahnjuje i potiče slično, pojedinačno i kolektivno, djelovanje ljudi tvoreći skupa snažnu antievangelizaciju. Ovo djelovanje se provodi bezobzirnom bezbožnom indoktrinacijom, preko institucija i medija, ali i promicanjem poganskih praksi nemorala, hedonizma, idolatrije te na koncu i sotonizma.

Ivan Pavao II. je dao podrobnu analizu toga procesa: „Crkva svakoga dana obnavlja borbu s duhom ovoga svijeta, borbu koja nije ništa drugo doli borba za njegovu dušu. Ako su u njemu s jedne strane nazočni Evanđelje i evangelizacija, s druge strane postoji snažna antievangelizacija koja raspolaže sredstvima i programima i žestoko se opire Evanđelju i evangelizaciji. Borba za dušu suvremenoga svijeta najžešća je tamo gdje se duh ovoga svijeta čini najjači. U tom smislu Redemptoris missio govori o modernim aeropazima, to jest o novim propovjedaonicama. Ti aeropazi danas su svijet znanosti, kulture, sredstava komunikacije; to su ambijenti u kojima se stvaraju intelektualne elite, pisci, umjetnici.”¹¹ Posebno moderna europska civilizacija snosi veliku odgovornost na globalnom planu jer je „počinila i mnoge pogreške i zlouporabe u odnosu na čovjeka, iskorištavajući ga na tolike načine”.¹² Uz to ona se „uvijek zaodijeva strukturama sile i političkog i kulturnog ugnjetavanja (osobito sredstvima društvene komunikacije) kako bi čitavom čovječanstvu nametnula slične zablude i zlouporabe”.¹³ U pozadini svega stoji „borba protiv Boga, sustavno uništavanje svega kršćanskog: borba što u velikoj mjeri već tri stoljeća prevladava u mišljenju i životu Zapada. Marksistički kolektivizam samo je ‘pogoršano izdanje’ tog programa.”¹⁴ Ovo plansko i organizirano djelovanje, nastalo na zapadu, predvođeno „grešnim strukturama”, opijeno svojim uspjesima i sigurno u konačnu pobjedu, sada otvoreno diskriminira i pustoši ostatke kršćanstva ponosno proglašavajući zlo dobrim, a laž istinom kao što zorno pokazuje rodna ideologija i praksa.

Biti ili ne biti

Kardinal Karol Wojtyla proročki je ukazao još 1976. godine, u obraćanju tijekom Euharistijskoga kongresa u Philadelphiji, da je posrijedi jedinstveno događanje u povijesti: „Sada se nalazimo pred najvećom povijesnom konfrontacijom koju je čovječanstvo ikada doživjelo. Ne mislim da to u potpunosti shvaća široki krug Američkog društva, ili cijeli široki krug kršćanske zajednice. Sada smo suočeni s konačnim sukobom između Crkve i protucrkve, između Evanđelja i protuevanđelja. Sukob je unutar planova Božje Providnosti, to je kušnja s kojom se čitava Crkva, a posebno Poljska crkva, mora suočiti. To je kušnja ne samo našoj naciji i Crkvi, već u izvjesnom smislu test 2000 godina kulture i kršćanske civilizacije, sa svim posljedicama na ljudsko dostojanstvo, prava pojedinca, ljudska prava i prava nacija.”¹⁵ Kada kaže „konačni sukob” to znači da se radi o biti ili ne biti, odnosno o tome da se želi potpuno zatrijeti kršćanstvo sa svim njegovim plodovima i nametnuti novi, protukršćanski poredak. U konačnici to znači zamijeniti Krista s Antikristom. U ovoj situaciji na nama je da krenemo iz početka po uzoru na prve kršćane dajući prednost osobnom apostolatu. Odvažimo se na sustavne iskorake. Zašto primjerice naše mlade, nakon postizanja punoljetnosti, ne bismo poslali barem pola godine u posebne komune, poput Cenacola, gdje će očistiti dušu od grješnih svjetovnih zagađenosti i razviti jak molitveni život, a onda pola godine u misije gdje će otkriti radost osvajanja duša za Krista? Sada kada izgleda sve izgubljeno imamo iznimnu priliku da se vratimo prvoj ljubavi i onome najbitnijem Kristu te da se preko naše velikodušne evangelizacijske zauzetosti Bog proslavi. Ne radi se samo o spasenju ljudi kojima smo poslani i koji su nam bliski nego i o vlastitoj vječnoj sudbini jer se raj može izgubiti i grijehom propusta bez obzira stoji li iza njega kukavičluk, lijenost ili nešto treće.

¹ Ivan Pavao II., Redemptoris missio. Enciklika o trajnoj vrijednosti misijske naredbe, KS, Zagreb, 1991., 8 (br. 3).

² Pavao VI., Evangelii nuntiandi. Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu, Rim, 1976., br. 14, na: https://www.vatican.va/content/paul-vi/hr/apost_exhortations/documents/hf_p-vi_exh_19751208_evangelii-nuntiandi.html, (9. svibnja 2022.).

³ Ibidem, br. 5.

⁴ Ivan Merz, Naš ovogodišnji prosvjetni rad, rukopis, Zagreb, Arhiv I. Merza, F 36.

⁵ Ivan Pavao II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., 130.

⁶ Pavao VI., Omelia, Rim, 29. lipnja 1972., na: http://www.vatican.va/content/paul-vi/it/homilies/1972/documents/hf_p-vi_hom_19720629.html, (17. lipnja 2022.).

⁷ Ibidem.

⁸ Ibidem.

⁹ Pavao VI., Udienza generale, Rim, 15. studenog 1972., na: http://www.vatican.va/content/paul-vi/it/audiences/1972/documents/hf_p-vi_aud_19721115.html, (17. lipnja 2022.).

¹⁰ Pavao VI., Udienza generale, Rim,5. travnja 1978., na: https://www.vatican.va/content/paul-vi/it/audiences/1978/documents/hf_p-vi_aud_19780405.html, (8. lipnja 2022.).

¹¹ Ivan Pavao II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., 131.

¹² Ibidem,148.

¹³ Ibidem.

¹⁴ Ibidem.

15 Paul Kengor, „John Paul II’s Warning on ‘Final Confrontation’ With the ‘Anti-Church’”, National Catholic Register, 5. listopada 2018., na: https://www.ncregister.com/commentaries/john-paul-ii-s-warning-on-final-confrontation-with-the-anti-church, (8. lipnja 2022.).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Borba za duše pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„Igre gladi”

Ako se rat u Ukrajini proširi ili postane nuklearni, za posljedicu će neminovno imati smrt, razaranja i glad kako u Europi tako i izvan nje. No ako se to i ne dogodi, lako je moguće da dođe do velike nestašice hrane i posljedične gladi. Za razliku od sličnih situacija u prošlosti ova će biti jedinstvena jer je umjetno izazvana. Kako? Ratom koji pruža idealan izgovor za sve, sankcijama, poskupljenjima, prekidima lanaca opskrbe, nestašicom umjetnih gnojiva i plina, manjkom energije te odgovarajućim prekidom proizvodnje, uništavanjem poljoprivrednika i stočara radi takozvanoga globalnog zatopljavanja, detroniziranjem petrodolara i prelazak mnogoljudnih zemalja iz skupine BRICS-a (Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike) na trgovinu vlastitim valutama… Sve se to događa usklađeno, istodobno i ide prema vrhuncu. Već odavno je pripremljen teren za to preko urbanizacije koja je većinu ljudi dovela u gradove, preko genetski preinačenoga sjemena, klasnih razlika u prehrani gdje siromašni jedu hranu smeće (junkfood) a imućni zdrave namirnice… Treba biti slijep za ne vidjeti što se sprema, a ipak ogromna većina nastavlja živjeti uobičajeno kao da se ništa ne događa. Istina, ima sve više onih koji se boje, ali ih medijski utjerani strah paralizira i ne poduzimaju ništa.

Razlozi

Zašto bi se netko odlučio na izazivanje izgladnjivanja ljudi masovnih razmjera? Pokretač su nečovječne ideologije ljudi opijenih moći koji drže da su oni pozvani odlučivati o sudbini cijeloga svijeta, broju čovječanstva i načinu života. No to ima svoju metafizičku dimenziju koja se svodi na jedno demonsko oponašanje Boga koji je znao, kao u vrijeme proroka Ilije, pripustiti i glad radi obraćenja izabranoga naroda. Suvremena umjetno proizvedena glad bi pak trebala poslužiti za povećanje bogatstva, nadzora i moći malobrojne svjetske elite koja bi tada mogla tražiti da ih čovječanstvo štuje kao božanstva. Nije važno što će brojni pri tome umrijeti u najgorim mukama, štoviše smatra se i korisnim kao što je to bilo Englezima u Irskoj za vrijeme velike gladi ili komunistima tijekom Gladomora u Ukrajini. Uostalom i danas, kad postoje načini i sredstva da svatko na svijetu dobije koliko mu treba za život, mnogi umiru od oskudice jer nema političke volje da se to riješi. Tako je 2018. godine kad je na zemlji obitavalo 7,6 milijardi ljudi bilo proizvedeno hrane za 20 milijardi, a ipak je tada čak 821 milijun ljudi umirao od gladi ili pothranjenosti.³

Ukidanje vlasništva

Biblija daje detaljan opis do čega nadzirana glad može dovesti u društveno-političkom životu. Bog je dao Josipu da odgonetne proročki san faraona koji je najavljivao skorih sedam godina obilja i sedam gladnih godina „kada će se zaboraviti sve obilje u zemlji egipatskoj” (Post 41,29-32). Faraon je povjerovao u njegovo tumačenje i imenovao ga glavnim upraviteljem kraljevstva za sve to vrijeme. Tijekom rodnih godina Josip je mudro prikupljao urod i skladištio ga u gradovima pripremajući se za ono što će doći. Kad je nastupila oskudica, u svim okolnim zemljama je zavladala glad, a u Egiptu se normalno živjelo zahvaljujući obilnim zalihama. Prvih godina Josip je prodavao svima hranu za novac (Post 46,57) i tako je faraon postao vlasnik sve gotovine (Post 47,14). Šeste godine kad je nestalo novca, ljudi su da ne bi pomrli prodavali stoku za hranu (Post 47,15-17). Sedme godine stanovnici mu ustupaju svoje zemlje i sebe za hranu (Post 47,18-20). „Tako je zemlja postala faraonovo vlasništvo, a narod od jednog kraja Egipta do drugoga njegovim robljem” (Post 47,20-21). I narod sav sretan što nije umro od gladi kaže Josipu: „Život si nam spasio! Mi smo zahvalni svome gospodaru što možemo biti faraonovi robovi” (Post 47,25). Faraon je tako postao vlasnik svih materijalnih dobara u zemlji i svih svojih sunarodnjaka koji ga uz to još časte kao dobročinitelja.

To je apsolutna vlast koju su sanjali svi diktatori koja oponaša Božju svemogućnost. Zadnji su je pokušali ostvariti komunisti u ime besklasnoga društva, ali nisu uspjeli u naumu da ukinu privatno vlasništvo silom. Sada se prvi put otvara povijesna mogućnost da se cijelo čovječanstvo, ili makar ono na bogatom Zapadu, dobrovoljno razvlasti. I na to nas već priprema promidžba Svjetskoga ekonomskog foruma koja najavljuje: „Nećete ništa posjedovati ali bit ćete sretni”.⁴

Što nam je činiti?

Razborito bi bilo poduzeti ono što je u našoj moći, a to prvenstveno znači promijeniti način planiranja i organiziranja materijalne egzistencije. Kad eksplodira financijska kriza, novac odjednom može postati bezvrijedan pa eventualna ušteđevina neće vrijediti ništa, zato treba gotovinu mijenjati u nekretnine, zlato ili srebro. Zbog nestašice namirnica i goriva te povremenih ili stalnih isključivanja struje u gradovima zalihe će se brzo potrošiti, porast će razbojstva i život će postati neodrživ. Ako se posjeduje nešto na selu, trebalo bi stvoriti uvjete za stanovanje i obraditi zemlju. Najbolje bi bilo prodati ono što se ima u gradu i odseliti se na selo, osigurati vodu, postaviti sunčane panele, nabaviti prirodno sjeme, napraviti zalihe, povezati se s drugim proizvođačima s kojima se može izmjenjivati znanje i roba. Rad na daljinu mnogima to dodatno olakšava. To je radikalna promjena koja i bez obzira na krizu omogućava kvalitetan, samoodrživ i zdrav život. Naši iseljenici na privremenom radu u inozemstvu trebali bi ozbiljno raditi na povratku u domovinu, kao što su to već mnogi učinili zadnjih godina, gdje još vrlo povoljno mogu kupiti zemlju ili poljoprivredno imanje i imaju mrežu rodbine i prijatelja koji im mogu biti oslonac. Izgradnja osobne alternative opstanka u najtežim okolnostima trenutno je dostupna ali, po svemu sudeći, ne za dugo. Potrebna je odvažnost i brzo djelovanje.

Motrište vjere

Treba ipak imati na umu da nije moguća potpuna sigurnost jer se primjerice zakonski može onemogućiti život na selu (visokim nametima, zabranama, zapljenama…) kao što su to činili komunisti. Tada bi na poseban način trebala doći do izražaja vjera.

Svi zli naumi se mogu zaustaviti ili odgoditi pokorom i molitvom. A, ako bi i došlo do najgorega, Isus daje odgovor napasniku koji vrijedi i za nas: „Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta” (Mt 4,4). Bog može svoje podržati čudima kao što nam to na više mjesta svjedoči Biblija, a posebno preko hranjenja manom u pustinji izraelskoga naroda tijekom punih četrdeset godina. No Bog može dopustiti također da mnogi umru od gladi kao što nam pokazuje povijest. Ako Bog ostane jedini oslonac, tada će se pokazati je li nam Bog prva ljubav i jesmo li se spremni svega odreći da mu ostanemo vjerni.

Ne smijemo smetnuti s uma da je krajnji cilj ovoga umjetnog izazivanja gladi otimanje duša Bogu. Doista oni koji otpadnu od prave vjere i odreknu se Krista dobivat će mrvice sa stola svojih gospodara da mogu opstati. Knjiga Otkrivenja nas na to priprema kad govori o žigu zvijeri bez kojega se ništa neće moći ni kupovati ni prodavati. Tehnički prvi put u povijesti tako nešto je ostvarivo, primjerice preko čipa koji objedinjuje sve osobne podatke i ugrađuje se u čovjekovo tijelo. Nedavno iskustvo kovid potvrda pokazuje da se ucjena hranom može provesti u kratkom vremenu, od nekoliko mjeseci ili tjedana, i da će ogromna većina ljudi na nju spremno pristati.

Najveća tragedija nije umrijeti, štoviše to je neminovnost, nego završiti u vječnim mukama u paklu. Ako ne bude drugoga izbora, prihvatimo glad kao priliku za mučeništvo i molimo za snagu odozgor kako bismo nasljedovali svijetle uzore poput Maksimilijana Kolbea ili naših branitelja Gvozdanskog. Neka nam molitva svete Terezije Avilske bude putokaz: „Ništa neka te ne straši, ništa ne uznemiruje. Sve prolazi. Samo Bog ostaje isti. Tko je strpljiv sve postiže. Tko ima Boga ima sve. Jedino Bog dostaje.” 

¹World Economic Forum, The Great Reset, 3. lipnja 2020., na: https://www.weforum.org/videos/the-great-reset-726dedeacb, (15. listopada 2022.).

²Rockfeller Foundation, Reset the Table. Meeting the Moment to Transform the U. S. Food System, 28. srpnja 2020., na: https://www.rockefellerfoundation.org/wp-content/uploads/2020/07/RF-FoodPolicyPaper_Final2.pdf, (15. listopada 2022.).

³Ivana Jakelić, „Ima nas 7,6 milijardi, hrane ima za 20 milijardi, a ipak gladuje 821 milijun ljudi”, Večernji list, 28. rujna 2018., na: https://www.vecernji.hr/vijesti/ima-nas-7-6-milijardi-hrane-ima-za-20-milijardi-a-ipak-gladuje-821-milijun-ljudi-1272136, (18. listopada 2022.).

⁴Jozo Knez, „U pomalo morbidnim predviđanjima Svjetskog ekonomskog foruma nema mjesta veselju”, Lider, 27. kolovoza 2021., na: https://lidermedia.hr/poslovna-scena/svijet/radosni-video-uradci-iz-rezije-svjetskog-ekonomskog-foruma-138335, (15. listopada 2022.).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Glad pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako raste otpad od vjere tako se i umnažaju razne inicijative koje izravno ili neizravno žele na to ponuditi odgovor ali bez nekoga uspjeha. Zato stoji sljedeće zapažanje: „Brojevi dekristijanizacije Starog Kontinenta opisuju konsolidirani trend, koji je od 2000. rastao u intenzitetu i brzini, a protiv kojeg crkve, sve do sada, nisu našle lijeka. Palijative poput privremenog odricanja od takozvanih ‘vrijednosti o kojima se ne pregovara’ u ime dijaloga sa silama modernosti, poput političkih stranaka liberalno progresivnog nadahnuća, pokazale su se u najboljem slučaju kontraproduktivne, a u najgorem štetne. Jednako nekorisnim su se pokazale kampanje za ‘novu evangelizaciju’, usmjerene na mlade, koje su u razdoblju nakon hladnog rata pokrenuli i katolici i protestanti.”¹ Neki kršćani idu tako daleko, upozorava Pavao VI. u enciklici Evangelii nuntiandi da djelovanje Crkve lišavaju posve duhovne i religiozne usmjerenosti.²

Clive Staples Lewis upozorio je da je duh kompromisa samo plašt za pokrivanje neodlučnosti i bojažljivosti: „Kao kršćani, u iskušenju smo praviti nepotrebne ustupke onima koji nisu kršćanske vjere. Previše smo popustljivi… dolazi vrijeme kada moramo pokazati da se ne slažemo. Moramo pokazati svoje kršćanske boje, ako želimo biti vjerni Isusu Kristu. Ne možemo šutjeti i svega se odreći.”³ U svijetu gdje su se razgranale grešne strukture i vlada kultura smrti, „nova” ili „ponovna evangelizacija”, kako ukazuje Ivan Pavao II., traži „istu hrabrost koja je tjerala misionare prošlosti i istu spremnost poslušati glas Duha”.⁴ Kriza kroz koju prolazi Crkva ne rješava se ustupcima neprijateljima nego „samo većom radikalnijom vjernošću punini katoličke vjere”.⁵ Danas, više nego ikad, potrebno je hrabrosti za biti katolik.⁶

Vidljivo je i nazadovanje kršćanstva zbog grešne pasivnosti, pomutnje i neodgovornosti. André-Joseph Léonard, nadbiskup i belgijski primat, koji je prošao iskustvo apostazije u svojoj zemlji, kaže: „Sol je obljutavila i ne znamo više kakvom bismo joj varkom mogli povratiti okus. Iz brige za lažnu otvorenost, širom smo rastvorili vrata i prozore u toj mjeri da se miris evanđelja naprosto rasuo. Sveta tradicija Isusovih apostola prokockana je u korist ideologija bez budućnosti. Liturgija se razvodnila u mjeri u kojoj zajednice, povinujući se smiješnim svećeničkim hirovima, svetkuju vlastitu osrednjost namjesto slavu Boga i Krista. Po strašnim Isusovim riječima, biseri su bačeni pred svinje dok obmanjeni kršćani tapkaju u mraku ne upoznavši blago za koje su mučenici prolijevali svoju krv. No, tu gdje nas zaskoči stotinu razloga za očaj, uz uskrslog Isusa pronalazimo tisuću razloga za nadu, više no ikada.”⁷ Ostaje nam da ne gajimo iluzije, učimo na neuspjesima i vratimo se, preko molitve i pokore, Kristu po kojem jedinom evangelizacija ima učinka.

Izgovori

Kod evangelizacije je, kako kaže Pavao VI., potrebna gorljivost koja „od nas zahtijeva da se ne služimo kojekakvim smicalicama koje nas mogu osloboditi od dužnosti naviještanja. Najpodmuklije su među njima svakako one koje žele naći uporišta u nauci Koncila”.⁸

Vladavina kulture smrti izrodila je prezir i nesposobnost radovanja životu što se odražava i u besplodnosti na nadnaravnom planu. Spašavanje duša ili apostolat većini je kršćana posve nepoznato a mnogim svećenicima i katehetama zazorno. Razloge je već naveo Ivan Pavao II.: „Vide u njem ‘prozelitizam’; kažu kako je dosta ljudima pomoći da budu više ljudi ili da budu vjerniji svojoj religiji; kako je dovoljno stvoriti zajednice kadre boriti se za pravdu, slobodu, mir, solidarnost. No zaboravlja se da svaka osoba ima pravo čuti Božju ‘blagovijest’, koja se otkriva i dariva u Kristu, kako bi u punini ostvarila svoj poziv.”⁹ Takvi kršćani su odgajani da budu „politički podobni” pa ne čudi da ne znaju čak ni argumentirati razloge svoje nade (1 Pt 3,15), a za apologetiku im je rečeno da je nadiđena i nepotrebna. Držani su u uvjerenju da će se svi ljudi, prije ili poslije, spasiti pa je onda dovoljno biti human i iskazivati čovjekoljublje.¹⁰ Tako se pravdaju ili ne uviđaju sustavni propusti zbog kojih duše propadaju pa se onda već njihova djeca udaljavaju od Crkve i gube vjeru. U pozadini stoji da se zaboravila, kako je kazao kardinal Ratzinger, „sveza koju Novi zavjet ustanovljuje između spasenja i istine, čije poznavanje (to na izravan način potvrđuje i Isus) oslobađa i spašava”.¹¹ Katekizam obrazlaže: „Bog hoće spasenje svih po spoznanju istine. Spasenje jest u istini. Oni koji su poslušni poticaju Duha istine već su na putu spasenja; ali Crkva, kojoj je ta istina povjerena, mora njihovoj želji ići u susret da im je ponudi. Upravo jer vjeruje u sveopći naum spasenja, Crkva mora biti misionarska.”¹²

Cilj svega kršćanskog djelovanja treba biti spas što većega broja ljudi počevši od sebe. Zato je još Pavao VI. upozorio sve kršćane da će se „ljudi moći spasiti i drugim putovima, zahvaljujući milosrđu Božjem, čak ako im mi i ne navijestimo Evanđelje; no mi, možemo li se mi spasiti ako iz nemara, straha, stida – da, sv. Pavao za to kaže ‘stidjeti se Evanđelja’ – ili zbog povođenja za lažnim idejama propustimo naviještanje? Jer to bi bila izdaja Božjega poziva koji hoće da po glasu službenika Evanđelja sjeme proklija; i o nama ovisi hoće li nastati stablo i hoće li ono donijeti puni urod”.¹³

Obraćenja

Logika evanđelja je jasna i beskompromisna. Apostol Jakov tako poručuje: „Braćo moja, odluta li tko od vas od istine pa ga tkogod vrati, znajte: tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha” (Jk 5,19-20). To je pravo milosrđe kako prema bližnjem tako i prema sebi i ima vječne učinke. Uskrsli nalaže apostolima: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se” (Mk 16,15-16). Ovaj misijski nalog ih je ljudski gledano potpuno nadilazio, no oni su bili svjesni da je Bogu sve moguće. Tako su uostalom imali priliku da daju zadovoljštinu za svoju izdaju i kukavičluk.

Prihvaćanje evanđelja je najveće dobro već ovdje na zemlji u skladu s Isusovim obećanjem: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). Potvrdu daje primjerice zajednica Cenacolo gdje se oni koje je svijet otpisao, upravo preko utjelovljenoga kršćanstva, oslobađaju ovisnosti, vraćaju u puninu života i žude za nebeskim Jeruzalemom.

Opravdano Ivan Pavao II. podsjeća: „Za svakog vjernika, kao i za cijelu Crkvu, pitanje misije mora biti na prvom mjestu, jer je riječ o vječnoj sudbini ljudi i odgovoru na tajanstveni i milosrdni Božji naum.”¹⁴

Obraćenicima, jednom kada dođu do Krista, treba pomoći da se uhodaju u novom životu i sprijatelje s makar nekoliko dobrih vjernika koji im mogu biti duhovni i ljudski oslonac. Ovi novi kršćani vrlo brzo se susreću s problemom krize u Crkvi koja ih može pokolebati i odvratiti. Potrebno ih je stoga pripremiti na ono što ih čeka ne samo da ne podlegnu sablazni nego da iskustvo plivanja protiv struje stečeno u svijetu primjene unutar Crkve. Istina, sada im je teže nego prije jer se moraju boriti na dva fronta, s bezbožnicima i s izdajnicima. No oni to spremno prihvaćaju jer znaju da su u Crkvi zbog Krista a ne zbog ljudi i upravo zbog toga mogu biti pravi kvasac obnove.

Načini djelovanja

Dva su najčešća načina provođenja evangelizacije. Jedan je misionarski način kada svećenik dolazi sam i djeluje individualno poput župnika Arškog pridobivajući pojedinačno duše te podižući od njih valjane suradnike. I danas se uspješno primjenjuje u nekim zemljama Trećega svijeta, pogotovo u Africi. Uvjet je da treba biti zrela osoba, molitelj i prokušan da može ostati postojan i ustrajati bez obzira na tvrdokornost sredine i ogrezlost srdaca u grijehu.

Drugi je način jezgre kada dođe više svećenika skupa, redovnička zajednica, ili nekoliko zauzetih obitelji skupa sa svećenikom i stvore malu oazu iz koje djeluju prema vani. U tom slučaju postoji uzajamna podrška i zaštita kao i veće mogućnosti apostolskoga rada pa se u kraće vrijeme može, uz Božju pomoć, izgraditi živa zajednica. Ovaj način je prikladan posebno za razvijene, nekoć kršćanske, zemlje gdje je vjera suočena s „borbenim bezboštvom” i stoga „na udaru kušnji i prijetnji, štoviše, to je opkoljena i napadnuta vjera”.¹⁵ U takvim sredinama „su cijele skupine krštenih izgubile živi osjećaj vjere, ili se više uopće ne priznaju članovima Crkve, živeći život koji je daleko od Krista i njegova evanđelja”.¹⁶

U ratu za duše kada je u pitanju sam opstanak Crkve svatko, prema svojim mogućnostima, treba dati svoj doprinos. Da bi se došlo do značajnih rezultata, većina se mora boriti na bojišnici kao misionari, a tek manji broj se baviti logistikom i zbrinjavanjem duhovnih ranjenika u poljskim bolnicama. Za neke to znači i strateško povlačenje iz svijeta u skladu s Benediktovom opcijom jer „znaju da vjernici napokon moraju izići iz Babilona i živjeti odvojeno, ponekad metaforički, a ponekad i doslovno, ili njihova vjera u ovoj kulturi smrti neće poživjeti dulje od još jednoga ili dva naraštaja”.¹⁷ Od drugih se pak traži izravno suočavanje sa svijetom. Zato politolog Olivier Roy kaže da kršćanstvo „treba priznati da je manjina i izići iz tvrđave kako bi ponudio odgovor na ovo rašireno traženje duhovnosti u društvu”.¹⁸ Treći pak trebaju djelovati u ilegali i razvijati podzemne Crkve kao što je to slučaj u Kini. Tu je pravi prorok bio naš svećenik Stjepan Poglajen koji je pod komunizmom ustrojio podzemnu Crkvu u Slovačkoj, Rusiji, Kini i na zapadu.¹⁹ Potrebno je i obrambeno i napadačko djelovanje. U svakom slučaju za sve je isti glavni cilj: širiti kraljevstvo Božje tako da se dovede što više duša Kristu. Jer doista „spasenje može doći samo po Isusu Kristu”.²⁰

Kako unatoč svih upozorenja, naravnih i nadnaravnih, nije došlo do obraćenja i zaustavljanja apostazije, stanje se dramatično pogoršalo za sve ljude, a posebno za kršćane. Na zapadu se ubrzano uvodi „meki” totalitarizam, kako ga naziva Rob Dreher.²¹ Stoga se mogućnosti drastično suzuju i sve više preostaje jedino vjera katakombi u kojoj je navještaj prije svega svjedočenje vjernosti Kristu bez obzira na cijenu. Nesmiljeno i krvavo progonstvo postaje sve izglednije jer, kako stvari stoje, jedino je ono kadro očistiti Crkvu i omogućiti kršćanima da ponovno budu svjetlo i sol svijetu. Tada će se mučeništvo ponovno otkriti kao najplodniji put evangelizacije.

¹ Emanuel Pietrobon, „Il cattolicesimo europeo sopravvivrà al 21esimo secolo?”, Inside Over, 6. rujna 2021.,

na: https://it.insideover.com/religioni/il-cattolicesimo-europeo-sopravvivra-al-21esimo-secolo.html, (12. svibnja 2022.).

² Pavao VI., Evangelii nuntiandi. Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu, Rim, 1975., br. 32., na: https://www.vatican.va/content/paul-vi/hr/apost_exhortations/documents/hf_p-vi_exh_19751208_evangelii-nuntiandi.html, (23. kolovoza 2022.).

³ C. S. Lewis, God in the Dock. Essays on Theology and Ethics, William B. Eerdmans Publishing Company, Grand Rapids – Cambridge, 1972., str. 214.

⁴ Ivan Pavao II., Redemptoris missio. Enciklika o trajnoj vrijednosti misijske naredbe, KS, Zagreb, 1991., 45, 49 (br. 30, 33).

⁵ George Wiegel, The Courage To Be Catholic: Crisis, Reform And The Future Of The Church, Basic Books, New York, 2004.

⁶ George Wiegel, Poznati katolički pisac je još 2004. napisao knjigu programatskoga naslova: Hrabrost biti katolik. Kriza, reforma i budućnost Crkve (nav. dj.).

⁷ André-Joseph Léonard, U srcu radosne vijesti. Poziv na molitvu i zalaganje za iscjeljenje čovječanstva Božanskim milosrđem, Maranatha, Grude, 2014., 54.

⁸ Pavao VI., nav. dj., br. 80.

⁹ Ivan Pavao II., nav. dj., 69-70 (br. 46).

¹⁰ Vidi sjajnu analizu o pogubnosti univerzalizma: Ralph Martin, Crkva u krizi. Putovi koji vode naprijed, Kyrios, Split, 2022., 61-84.

¹¹ Joseph Ratzinger – Vittorio Messori, Razgovor o vjeri. Jasni odgovori na suvremene dvojbe, Verbum, Split, 2005., 52.

¹² Katekizam Katoličke Crkve, 235 (br. 851).

¹³ Pavao VI., nav. dj., br. 80.

¹⁴ Ivan Pavao II., nav. dj., 123-124 (br. 86).

¹⁵ Pavao VI., nav. dj., br. 54.

¹⁶ Ivan Pavao II., nav. dj., 49 (br. 33).

¹⁷ Rod Dreher, Benediktova opcija. Strategija za kršćane u postkršćanskom svijetu, Verbum, Split, 2019., 28.

¹⁸ Giulio Meotti, „’La crisi dell’Europa figlia del caos da scristianizzazione’. Parla Olivier Roy”, Il Foglio, 4. listopada 2019., na: https://www.ilfoglio.it/chiesa/2019/10/04/news/la-crisi-delleuropa-figlia-del-caos-da-scristianizzazione-parla-olivier-roy-278372/, (12. svibnja 2022.).

¹⁹ Rod Dreher mu je nedavno posvetio svoju knjige predstavivši ga kao proroka našega vremena (Oduprite se laži. Priručnik za kršćanske disidente, Verbum, Split, 2022.).

²⁰ Ivan Pavao II., nav. dj., 11 (br. 5).

²¹ Rod Dreher, Oduprite se laži.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Bespuća i nade evangelizacije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Lažni proroci

Zakonik kanonskoga prava tumači: „Krivovjerjem se naziva uporno nijekanje, poslije krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju…” (kan. 751). Hereza je, prema Jakovu apostolu, jedna „zemaljska, ljudska, đavolska” mudrost (Jk 3,15). A slično i apostol Pavao drži da je to „zloduhovski nauk” (1 Tim 4,1). Sveti Robert Bellarmino herezu drži za najteži zločin i  uspoređuje ju s kugom.[2] A ipak danas kao da smo prema ovoj strašnoj bolesti duše postali ravnodušni. Najbolnije je kada u vjeri zakazuju svećenici, a najpogubnije je kada oni svjesno šire hereze prikazujući ih kao ispravno učenje. Apostol Petar upozorava: „Bilo je u narodu i lažnih proroka, kao što će i među vama biti lažnih učitelja, onih koji će prokrijumčariti pogubna krivovjerja, zanijekati Gospodina koji ih otkupi, i navući na se brzu propast. I mnogi će se povesti za njihovim razvratnostima. Zbog njih će se kuditi put istine. U svojoj će vas lakomosti kupovati izmišljotinama. Njihova osuda već odavna nije dokona i propast im ne drijema.” (2 Pt 2,1-3).

Prije svega važno je ne pomišljati na napuštanje Crkve jer izvan nje nema spasenja. Krivovjerci su njezini mrtvi udovi koji su se sami iz nje isključili iako i dalje zadržavaju utjecajne službe u njoj

Sam Isus ukazuje na ovu opasnost: „Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su vuci grabežljivi. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati.” (Mt 7,15-20). Oduvijek je bilo lažnih proroka i s njima su se sukobljavali već Jeremija, Amos i Ilija i ono što ih razotkriva jest jalovost i duhovna pustoš koju ostavljaju iza sebe. Koliko danas ima župa koje su materijalno dobro zbrinute, ali su im crkve i pastoralni centri ostali bez ljudi i zjape prazni? Prerušavanje u ovce čini ubojitijim njihovo djelovanje jer se u ime kršćanstva kompromitira isto i pretvara ga se u karikaturu što moguće obraćenike odvraća od Krista, a istinske vjernike tjera na otpad. Iza lažnih učenja nije moguće čuti glas Dobroga Pastira i vjernici se gube i lutaju.

Grešne strukture

Sada prvi put među klerom nemamo više samo pojedinačne slučajeve krivovjerja, nego su oni, makar na zapadu, postali brojni među samim biskupima i kardinalima. Shodno tome oni koji bi trebali čuvati, braniti i prenositi polog vjere udruženo ga dovode u pitanje, rovare protiv njega i sustavno ga ruše osnaženi autoritetom koji im daje sveti red i vlašću koja im je povjerena u Crkvi. Oni djeluju ne više kao „slobodni strijelci” nego kao ustrojeni „vučji čopor” koji svojom agresivnošću paralizira pravovjerni kler. Ovo zlo se toliko razvilo da sada imamo unutar Crkve prave „grešne strukture” koje rade na planskom širenju zabluda i propasti duša. Na njih je vjerojatno mislio Benedikt XVI. kada je za vrijeme mise inauguracije svojega pontifikata uputio poziv: „Molite za me da ne pobjegnem od straha pred vukovima.”[3] Oni su se sada toliko osilili da otvoreno zajednički nastupaju i traže promjenu kršćanskih učenja i samoga Katekizma. Zoran primjer toga je Sinodalni put u Njemačkoj organiziran od njemačkih biskupa koji je usvojio poziv na promjenu crkvenoga nauka (o homoseksualnosti) i prakse (ređenje žena, blagoslov istospolnih zajednica). Kardinal Jean-Claude Hollerich, predsjednik Komisije biskupskih konferencija Europske zajednice (COMECE), sa svoje strane podržao je promjenu crkvenoga učenja o homoseksualnim činima.[4] Nositelji su ovih prijedloga, ističe kardinal Müller, „posvjetovnjačene osobe” koje „žele zadržati katoličko ime kako bi ostali u instituciji i uzimali novac, ali ne prihvaćaju učenje riječi Božje”.[5] „Oni relativiziraju katoličku vjeru, ali zadržavaju svoje titule: kardinali, biskupi, profesori teologije – ali u biti ne vjeruju u ono što Crkva kaže.”[6] Ti ljudi su „materijalisti” čija se vjerovanja ne zasnivaju na Objavi nego na pseudo-znanostima.[7] I nitko do sada nije pokrenuo pitanje ostavke, suspenzije ili bilo koje druge kazne prema ovim crkvenim velikodostojnicima. Kad gledamo kako se u crkvama odlučno provode antikovid mjere u zaštitu tjelesnoga zdravlja, očito je da nema dovoljno volje za zaštitu zdravlja duše što bi trebalo biti neusporedivo važnije.

Izokretanje

Krivovjerje je teški grijeh kojim se „upada u izopćenje unaprijed izrečeno”, a za klerike se uz to predviđaju i druge kazne pa i „otpust iz kleričkog staleža” (kan. 1364 § 1). Njih Pavao proklinje: „Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.” (Gal 1,8-9).

Mi smo pak dospjeli u apsurdnu situaciju da se tolerira i prihvaća svakojake hereze u Crkvi, a njihove nositelje se smatra naprednima i otvorenima za dijalog. Istodobno se pravovjerje drži zastarjelo pa čak i nepoželjno, a svećenici koji ga promiču krutima i nazadnima. Ovaj proces izokretanja ima zdušnu potporu svjetovnih uglednika i moćnika kao i njihovih medija. Iza njega u konačnici stoji sam đavao, neprijatelj čovjeka, otac laži i ubojica ljudi od početka (Iv 8,44) jer kada bi na kraju zabluda postala istinom, a zlo postalo dobro, on bi odnio potpunu pobjedu, ali to se prema Gospodinovim riječima neće nikada dogoditi (Mt 16,18). Tako se sada sve više na razne načine odbija i tjera iz Crkve ne više vukove nego ovce. Štoviše, kardinal Müller ukazuje na novu situaciju da se vjerni katolici danas moraju nositi s progonom, stradanjem i „psihološkim terorom” u nekim donedavno kršćanskim zemljama i to unutar same Crkve od strane njezinih posvjetovnjačenih članova.[8] Zna se čak dogoditi da neki svećenici bivaju kažnjeni od svojih biskupa zbog zalaganja za pravovjerje.

Obnova

Nakon skandala s pedofilijom imali smo priliku naučiti se štititi od nemoralnih klerika. Sada je pak najpotrebnije naučiti se braniti od onih svećenika koji su upali u herezu. Prije svega važno je ne pomišljati na napuštanje Crkve jer izvan nje nema spasenja. Krivovjerci su njezini mrtvi udovi koji su se sami iz nje isključili iako i dalje zadržavaju utjecajne službe u njoj. Vjernici koji su u milosti su pak živi udovi Crkve po kojima se ona treba obnoviti.

U slučaju heretika nije dovoljno ne nasljedovati ih u onome što loše čine (Mt 12,2-3), nego treba odbaciti i njihov pogrešni nauk. On se razotkriva kao takav kad se ne slaže s biblijskim naukom ili Predajom. Sami „lažni proroci” su pak prepoznatljivi po lošim plodovima njihova djelovanja. Na koncu Krist nam ukazuje i da se trebamo čuvati od njih osobno (Mt 7,15) što uključuje ne samo njihovo raskrinkavanje već i poduzimanje konkretnih mjera prema njima. U prvom redu to znači odvojiti se od njih koliko je moguće. Heretik je „antikrist” koji se odvaja od kršćanske zajednice (1 Iv 2,18-19). Sveti Pavao daje jasne upute kako se prema njemu postaviti: „S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje.” (Tt 3,10-11). Slično naučava i apostol Ivan: „Tko god pretjera i ne ostane u nauku Kristovu, nema Boga. Tko ostaje u nauku, ima i Oca i Sina. Ako tko dolazi k vama i ne donosi tog nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga. Jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima.” (2 Iv 9-11). Materijalna provedba ovoga posebno kada su pravovjerni u manjini, kao sada u Njemačkoj, silom prilika će često biti skrovita i djelomična. Raskidanju zajedništva treba pridodati i bojkot pogrešnih učenja, molitvu za obraćenje zabludjelih i uskraćivanje materijalne potpore istima. Istodobno vjernici kojima je stalo do Krista trebaju se pomagati međusobno, naravno i nadnaravno, i podupirati, na razne načine, pravovjerne svećenike.

Krist je poslao svoje učenike da idu u svijet „kao ovce među vukove”, a sada to vrijedi i unutar Crkve. No uvijek ostaje na snazi da katolici ostanu ono što jesu i da se ne koriste neprijateljskim sredstvima borbe. Benedikt XVI. zato poručuje: „Sveti Ivan Zlatousti, u jednoj od svojih homilija, komentira: ‘Sve dok budemo janjci, pobjeđivat ćemo i, čak i ako nas okruže brojni vukovi, uspjet ćemo ih savladati. Ali ako postanemo vukovi, bit ćemo poraženi, jer ćemo biti lišeni pastirove pomoći.’ Kršćani ne smiju nikada podleći napasti da postanu vukovi usred čopora vukova; Kristovo se kraljevstvo mira ne širi s moći, snagom i nasiljem, već sebedarjem, ljubavlju koja ide do kraja, također ljubavlju prema neprijateljima. Isus ne pobjeđuje svijet snagom oružja, već snagom križa, koji je pravo jamstvo pobjede. A to ima za posljedicu za onoga koji želi biti Gospodinov učenik, njegov poslenik, da mora biti spreman također na muku i mučeništvo, izgubiti vlastiti život za njega, da bi u svijetu pobijedili dobro, ljubav, mir.”[9] U mnogim zapadnim zemljama krivovjerje je već toliko metastaziralo da se ljudski skoro pa ne vidi izlaz. No nikad nije kasno za djelovanje i ako mi napravimo ono što je nama moguće, odvažno i do kraja, Bog će okrenuti sve na dobro i dati potrebna rješenja jer njemu ništa nije nemoguće.

Objava Krivovjerje u Crkvi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.