Nakon procesije iz župne crkve slijedilo je svečano euharistijsko slavlje na lijepo uređenom vanjskom oltaru. Uz zlatomisnika je suslavilo 25 svećenika, a posluživao je bogoslov Riječke nadbiskupije Petar Huseinović.

Život i djelo zlatomisnika ocrtao je na početku mise plehanski gvardijana i župnik fra Ivan Nujić.

Započeo je s 1. rujnom 1948. kada je fra Ivan rođen u uzornoj katoličkoj obitelji od oca Stipe i majke Šimice, rođ. Ivanković u Novom Selu, tadašnjoj župi Gornja Dubica kod Odžaka u kojoj je kršten, primio svetu pričest i krizmu. Dodao je kako je odrastao uz dvojicu braće i dvije sestre.

Fra Ivanova obitelj 1950. godine preselila se u Banoviće kod Tuzle. U tadašnja komunistička vremena obitelj je mnogo pretrpjela. Otac Stipe bio je u domobranima, bio je u logoru. Njegova dva brata stradala su u poratnim komunističkim egzekucijama u Odžaku, kada je stradalo više od 3000 Hrvata iz toga kraja. Otac je puno pretrpio, nadziran od tadašnjih vlasti, napose zbog sina fra Ivana koji je krenuo putem svećeništva. Tako je zbog širenja katoličkog glasnika Glas Koncila i prohrvatskih stavova osuđen na tri mjeseca zatvora, a kako se na tu presudu žalio dobio je dodatni mjesec dana zatvora.

Fra Ivan je po završetku osnovne škole krenuo u franjevačko sjemenište u Visoko. U Kraljevoj Sutjesci započeo je novicijat. Kako je 1967. morao u vojsku, po odsluženju sljedeće se godine vratio u Sarajevo gdje je započeo studij teologije. Po završetku studija 1975. za svećenika ga je zaredio pomoćni biskup dr. Tomislav Jablanović.

Prva mu je služba župnog i samostanskog vikara bila na Plehanu od 1975. do 1982. Na prvoj župničkoj službi bio je od 1982. do 1985. u Koraću. Potom je bio župnik u Breškama kod Tuzle i u Foči kod Dervente gdje ga je zadesio rat. Od 1992. do 1997. bio je u izbjeglištvu u Franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu. Po povratku bio je samostanski vikar na Plehanu i župni vikar u Foči. Od 2005. pa do danas župnik je u Koraću. Od 2016. uz ostale je dužnosti u trećem mandatu derventskog dekana.

Prigodnu homiliju održao je mons. Stipo Zeba, svećenik Gospićke biskupije. On je naglasio kako je ovaj jubilej veliki događaj, ustvrdivši kako je do njega trebalo doći mukom i trpljenjem.

„Zlatni put našeg slavljenika bio je posut i znojem, i krvlju i suzama. Nije mu bilo lako, ali imao je dobre učitelje, oca, majku… Bio je mudar, nije posustajao, nego je išao potiho, skromno, jednostavno, ali uporno, neumorno, nezaustavljivo. Velikim srcem preko malih je djela činio velike stvari. Zlatomisnik ima srce kralja, srce vođe… Samozatajan, tih, skroman i jednostavna, ali srcem i dušom nije odustajao od svog naroda. Posebno je imao osjećaj za potrebite kojima je na razne načine pomagao. U ovom pustom Koraća ostao je 23 godine s željom da potiče svoje Koraćane na povratak, trudi se tu vratiti život, da se tu ponovo ori pjesma naša, da šargija i violina sviraju, uzdiže se molitva Gospi Koraćanskoj, da se Bog slavi u ovoj našoj prekrasnoj Posavini“, rekao je propovjednik Zeba. Čestitajući mu jubilej, zahvalio mu je i stavio ga u Gospin zagovor, zaželio mu da doživi da u Koraću opet bude onaj život koji je bio kada je prvi puta došao na službu župnika.

Uime Franjevačke provincije Bosne Srebrene i provincijala fra Zdravka Dadića čestitku zlatomisniku putio je definitor fra Petar Jeleč. „U tebi su vjernici prepoznali pastira koji ne ide ispred naroda da bi se pokazao, niti iza naroda da bi promatrao, nego usred naroda da bi ga ljubio i služio mu. Gdje god si bio i s kim god bi se susretao donosio si mu toplinu, utjehu, mudrost i mir. Ljudi su te doživljavali kao oca, brata, prijatelja. I ja, kojega si ti poslao u sjemenište, osobno sam te doživio kao dobrog župnika u Foči gdje su te ljudi voljeli i cijenili. Tvoja dobrota, jednostavnost i blagost nisu nikada bili glasni, ali su bili duboki i trajni. Tvoja ljubaznost je otvarala vrata i srca, a tvoja riječ, često tiha i smirena, donosila je jasnoću Evanđelja i snagu vjere. Bio si i ostao svjetionik nade, osobito onima ranjenima i zarobljenima, neumoran u ispovijedanju, strpljiv u razgovoru, velikodušan u svakom susretu“, ustvrdio je za zlatomisnika definitor fra Petar.

Kako je na misi suslavio i fra Ilija Jerković, koji također ove godine obilježava svoj zlatni jubilej, 50 godina svećeništva, čestitke i zahvalu za njegovo, kako je ustvrdio, mnogostruko i plodno djelovanje kao franjevca i svećenika, osobito za njegov dugogodišnji rad u „Zlatnom cekinu“ u Slavonskom Brodu u kojem je ostavio neizbrisiv trag u zalaganje za djecu s posebnim potrebama, uputio je u svoje i u ime cijele Provincije definitor fra Petar.

Zahvalu Gospodinu i svima koji su ga molitvom i na svaki drugi način pratili u njegovom 50- godišnjem svećeničkom životu uputio je na kraju zlatomisnik. Na poseban je način zahvalio svojim župljanima na organizaciji i pripremi ovoga slavlja, na osobit način župljanki Kati Garić, koja mu je na tom slavlju bila kuma, kako je to običaj u tom kraju. Uime župljana ona je svome župniku napisala znakovitu zahvalu za sve što je učinio za njihovu župnu zajednicu, a pročitao ju je gvardijan Nujić.

Slavlje je pjevanjem animirao prof. fra Emanuel Josić.

Poslije mise slijedio je kulturni umjetnički program na kojem su nastupili članovi HKUD-a „Tamburica“ Koraće i KUD „Fra Ivo Šimić“ iz Novog Sela-Balegovca.

Radost za ovu povratničku župu šestotinjak vjernika nastavilo je uz zajednički ručak pod velikim šatorom uz pjesmu i kolo do kasnih popodnevnih sati.

Objava Zlatni jubilej fra Ivana Marića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Aktualizirajući misna čitanja toga dana u prigodnoj je homiliji preč. Ćorluka posvjestio kako smo kao vjernici pozvani prepoznavati Krista uskrsloga u svom svakodnevnom životu. „Na putu u Emaus učenici su pozvali Isusa u svoj dom i tu su ga prepoznali. I mi ga trebamo pozvati u svoj dom, u svoje srce i On će sigurno doći. Duh Sveti po nama djeluje ako mu dopustimo, jer mi smo oruđe u njegovim rukama. Radosna vijest je  – ja sam grešan al ako se vratim Bogu, On će me sigurno zagrliti, jer je On milosrdan i blag, On je  naš Mir“, neke su od poruka preč. Ćorluke.

Poslije mise predavanje na temu „Kip sv. Marka od ideje do izrade“ održali su Marijan Tomas načelnik općine Vladislavci i autori kipa Ivica Tolić i Mato Tijardović, osnivač i predsjednik Udruge „Petar Smajić“ Ernestinovo.

Načelnik Tomas, čija općina od 2022. surađuje sa župom Plehan kroz projekt EU fondova za prekograničnu suradnju Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine „Brat uz brata, Hrvat uz Hrvata“ iz 2022., iskazao je svoju radost što je mogao ispuniti svoje obećanje dano gvardijanu fra Anti prije tri godine da će za samostan nabaviti kip sv. Marka, kojega Plehan do tada nije imao.

Tako je pojasnio da su tragajući za kvalitetnim hrastovim drvetom za kip od Grada Našice dobili trupac hrasta staroga između 80 i 90 godina koji je srušen u olujnom nevremenu 2024. Trupac su otpremili u udrugu “Petar Smajić” u Ernesrtinovo koju zastupaju kipari Mato Tijardović, osnivač i predsjednik udruge i kipar Ivica Tolić,  koji su kip izradili. Troškove izrade kipa u iznosu od 2.500 eura podmirila je općina Vladislavci kao trajni znak zahvale plehanskoj župi za sve zajedničke projekte. Kip je visine 1,95 m, širine 75 cm, a težak je oko 250 kg. Kipari Tolić i TIjardović, koji su kip radili puna dva mjeseci rekli su kako su Bogu zahvalni za tu milost i posebnu čast da će djelo njihovih ruku od sada krasiti Plehan

Zahvalio je gvardijan fra Anto tim velikim dobročiniteljima te pozvao sve koji žele otkrivati svoje talente da se pridruže toj udruzi ili plehanskoj zajednici, naglasivši kako tako pomažu Plehanu da sve više postaje Vjersko kulturno središte Bosanske Posavine.

Dragim gostima iz Vladislavaca i Ernestinova gvardijan fra Anto je pokazao crkvu, galerijski prostor i novi samostan koji je u gradnju, a potom su druženje nastavili uz okrjepu u prostorijama privremenog samostana.

Objava Blagoslov kipa sv. Marka na Plehanu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

O knjizi su govorili autor pogovora knjige fra Mirko Filipović, župnik župe sv. Franje Asiškog u Žeravcu u Bosanskoj Posavini, i dugogodišnji novinar i kulturni djelatnik u Derventi, sada u mirovini Fadil Pelesić.

Kao predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak (HKD) Derventa, koje je izdalo tu knjigu, fra Mirko je prenio pozdrave autora Ilije Zirduma, bivšeg predsjednika HKD i voditelja obnove napretkova doma u Derventi, koji iz zdravstvenih razloga nije mogao biti na predstavljanju. Govoreći o bogatstvu koje knjiga donosi fra Mirko je pojasnio kako je tiskana na kvalitetnom kunsdruck papiru zbog 1329 vrijednih fotografija koje je sam autor zabilježio.

„Knjiga ima 364 stranice i opremljena je međunarodnim knjižnim oznakama u izdanju Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Tiskana je u 400 primjeraka u formatu 240×240, ima tvrde korice plastificirane mat folijom. Autor je, nakon predgovora, u prvom poglavlju dao kratki preglede povijesti derventske općine s osnovnim lokacijskim podacima, potom podacima o općinskim naseljima kojih ima 56 seoskih i jedno gradsko naselje, od čega su – prema popisu stanovništva iz 1991. – njih 29 bila većinski naseljena Hrvatima, a u još 11 naselja Hrvati su činili značajan broj, ali ispod 50% stanovnika. U uvodnom dijelu kratko je obrađen derventski kraj kroz povijest i kretanje broja i vrste stanovništva od 16. stoljeća do danas.

U drugom poglavlju, glavnom dijelu knjige, pojedinačno je obrađeno 29 većinskih hrvatskih sela. U tabelarnom pregledu je popis stanovništva od austrougarskog razdoblja do danas, popisi hrvatskih i drugih katoličkih prezimena prema izvorima iz župnih ureda kojima sela pripadaju, i još poneki podaci do kojih se dalo doći. Priča o svakom selu završava nizom fotografija sadašnjeg aktualnog stanja, koje je autor zabilježio obilaskom područja, čiji su dijelovi često nepristupačni.

U trećem poglavlju autor obrađuje 11 naselja s manjinskim brojem hrvatskog stanovništva, s posebnom pažnjom posvećenom općinskom gradskom naselju. Posebno su zanimljivi jer donose podatke o imenima, povijesti, demografskim obilježjima, zdravstvu, kulturi i vjerskim građevinama.

Knjiga završava pogovorom, osnovnim podacima o autoru i popisom korištene literature te zahvalom onima koji su autoru pomogli da obiđe sva ta naselja te onima koji su novčanim darovima poduprli izdanje ove knjige. Na predzadnjoj stranici donesen je pregled fotografija u ratu porušenih župnih crkava derventskog dekanata, od kojih su većina do danas obnovljene“, rekao je o knjizi fra Mirko.

Novinar Pelesić je ustvrdio kako bi, kako što bi Biblija trebala biti u svakoj katoličkoj kući, i ta knjiga trebala biti u svakoj kući Hrvata derventskog kraja napose jer je, kako je istaknuo, svjedok jednoga vremena napose budućim generacijama.

U ime franjevaca iz Slavonskog Broda pohvalu autoru i franjevcima Bosne Srebrene uputio je na kraju i fra Domagoj Šimunović, svećenik u brodskom franjevačkom samostanu.

Uz zahvalu nazočnima na predstavljanju fra Mirko je posebno zahvalio Posavljacima: Marici Manot i mladima Eni Mrkalj, Antoniu Kataviću i Šimi Joziću koji su za tu prigodu odjenuli narodnu nošnju, ustvrdivši da i tako pokazuju da čuvaju i njeguju tradiciju svog derventskog kraja.

Svi koji žele tu vrijednu knjigu mogu je nabaviti preko župe sv. Franje Asiškog u Žeravcu. (Mob župnika fra Mirka je 00387 61172512)

Objava Predstavljena knjiga “Hrvatska naselja Derventske općine” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prigodnoj homiliji fra Anto je naglasio važnost toga projekta povezivanja dvaju samostana onaj u Slavonskom Bodu, koji su gradili bosanski franjevci i samostan na Plehanu, naglasivši kako je upravo karizma sv. Franje otvorenost jednih drugima, te bratska povezanosti i zajedništvo.

„Radujemo se blagdanu sv. Franje Asiškog koji nas uči kako živjeti bratsku ljubav, kako zajedno moliti, graditi. Ove je godine 800. godina od Rana sv. Franje, a taj nas događaj uvijek poučava što znači služiti i biti ponizan kakav je bio sv. Franjo koji je Evanđelje Isusa Krista doslovno živio u svome životu i na svome tijelu primio njegove svete rane. Shvatio je Isusove riječi iz današnjeg evanđelja da smo kao kršćani pozvani služiti Bogu i ljudima u poniznosti i ljubavi. Sv Franjo slušao je i slijedio Krista u potpunosti. On je nama franjevcima primjer da i mi takvi trebamo biti. Spajajući ove dva samostana vi ste sudionici ovoga maratona apostoli mira i dobra. Vi ovdje donosite svjetlo, poticaj ste našim povratnicima da ustraju u širenju mira i dobra na ovim prostorima. Ljubav koju svojim trudom pokazujete nama je iznimno dragocjena. To što vi činite velika je milost i čast. Neka vam Gospodin dadne snage da u tome ustrajete i dalje“, poručio je uz ostalo u homiliji gvardijan fra Anto.

Druženje su poslije mise nastavili uz zajednički ručak u prostorijama privremenog samostana. U znak zahvale na sudjelovanju, u prigodnom programu sudionicima se obratio predsjednik Trkačkog kluba BraCe Anto Ravlić te svakome uručio zahvalnice i medalje. On je zahvalio i sponzorima koji su potpomogli taj projekt: Savezu sportske rekreacije Sport za sve – Slavonski Brod, Termu ekspert Slavonski  Brod, i Župi Plehan.

Zahvalu je na kraju uputio i osobno gvardijanu fra Anti što podržava i pomaže njihov projekt. Istaknuvši  važnost toga projekta gvardijan fra Anto zahvalio je Udruzi za rekreativno cestovno i planinsko trčanje i hodanje Trkačkom klubu BraCe iz Slavonskog Broda i Biciklističkom klubu Marsonia iz Slavonskog Broda što su zajedno s franjevačkim samostanom na Plehanu organizirali tu petu po redu međudržavnu biciklijadu, povezujući tako dva samostana, onaj iz Slavonskog Broda s plehanskim samostanom. Logistička podrška i toga im je puta bio Mijo Jerković, povratnik i suradnik u plehanskom samostanu.

B. Lukačević  (Mijo Jerković)

Objava Maratonci iz Slavonskog Brodu na Plehanu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kao sin Bosanske Posavine kanonik Zubak svoju je homiliju započeo znakovitom pjesmom svećenika Izidora Poljaka – “Domu” i prigodnom molitvom Duhu Svetomu, koju je napisao sv. Augustin. Ustvrdivši, kako se, sve što je zlo u tom kraju učinilo, može pobijediti samo dobrotom, pojasnio je kako je Gospodin svojom milošću učinio da je Plehan uskrsnuo.

“Ovom svetom misom dajemo slavu Gospodinu za sve njegove neizbrojive, neizbrisive, neizmjerljive i neuništive milosti koje je ovdje dijelio po sakramentima i molitvama. Ono što je zlo ovdje učinilo može se pobijediti samo dobrotom. Imamo naše zagovornike, naše roditelje, svećenike… Za toliko nebesko bogatstvo pozvani smo Bogu reći hvala”, rekao je propovjednik.

Naglasivši kako nam je Bog sve dao iz ljubavi na kraju je poručio: ” Samo Bog može stvoriti nešto lijepo kao što je Plehan i sve ono što imamo, ali ti možeš dati važnost tom stvorenom. Samo Bog može darovati život ali ti ga možeš poštovati. Samo Bog dariva zdravlje, ali ti se možeš o njemu brinuti i liječiti se. Samo Bog može darovati vjeru, ali ti moraš dati svoje svjedočanstvo. Samo Bog može usaditi nadu, ali ti možeš darovati povjerenje svome bratu. Samo Bog može činiti nemoguće, ali ti možeš činiti moguće. Samo Bog je sam sebi dovoljan, ali On ipak računa na sve nas”.

Kako je želja župnika Tomasa da Plehan ponovo postane vjersko kulturno središte toga kraja poslije mise kanonik Zubak u prostorijama je privremenog samostana otvorio izložbu autora Ive Jelušića  “Novi život staroga hrasta” na kojoj je predstavljeno 45 eksponata – replika prastarih djela kostolačke kulture, posuđa pronađenog na lokalitetu Vis kod Dervente izrađena u abonosu, fosiliziranog drva hrasta lužnjaka poznatog kao crni hrast-dub, čija se starost procjenjuje na više od 5000 godina. O nastanku i vrijednosti te jedinstvene putujuće izložbe i vrijednosti lokaliteta Vis kod Dervente – naselju kasnog brončanog doba govorio je autor Jelušić. U znak sjećanja samostanu je darovao jednu od svojih replika-zdjela, koju će koristiti kao liturgijsko posuđe. Misno slavlje kao i program otvorenja izložbe pjevanjem su animirale Iva Bilušić i Katarina Čančar.

Velebnu franjevačku crkvu Sv. Marka na Plehanu srpska je vojska, nakon što je zauzela te prostore, 2. srpnja 1992., u popodnevnim satima, s dvije tone eksploziva minirala. Prilikom miniranja stradao je i franjevački samostan, a u narednim danima u potpunosti su razoreni i devastirani ostaci samostana i svih popratnih zgrada, kao i sve kuće katoličkog puka, koji je pred ratnim strahotama morao u izbjeglištvo. Nakon povratka franjevaca na Plehan, svake godine 2. srpnja, misnim slavljem spominju se te velike tragedije, za koju još nitko nije odgovarao, mole da Gospodin iscijeli sve rane koji je puk toga kraja doživio i još doživljava. Kolika je stradanja doživjela župa Plehan najbolje govori podatak da je u plehanskoj župi prije rata živjelo 8 120 Hrvata katolika, a danas ih je tu 90-ak, uglavnom starijih i nemoćnih.

Objava Dan sjećanja na Plehan pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Misno slavlje predvodio je fra Anto Tomas, plehanski gvardijan. Suslavili su fra Ivan Marić, župni vikar na Plehanu, fra Domagoj Šimunović, svećenik u Slavonskom Brodu, preč. Mladen Kalfić, kancelar Vrhbosanske nadbiskupije, fra Pero Karajica voditelj Kruha sv. Ante u Sarajevu, fra Franjo Dalibor Stjepanović, župni vikar na Plehanu i župnik u Foči i mons. Pero Zeba umirovljeni svećenik Riječke nadbiskupije, povratnik u Bijelo Brdo. Slavlje su pjevanjem animirale Katarina Čančar i Iva Bilušić.

Fra Anto, koji je osmu godinu gvardijan na Plehanu, na početku je mise zahvalio nazočnima među kojima su bili visoki dužnosnici – predstavnici društveno – političkih vlasti u Bosni i  Hercegovini i Hrvatskoj na prijateljstvu koje pokazuju, kako je rekao svojim konkretnim djelima te pomažu opstanak plehanske župe i njihovih povratnika.

“Plehanski kraj mjesto je vjere i kulture Hrvata katolika u ovom dijelu Bosanske Posavine. Opstali smo ovdje jer smo jedna velika obitelj. Moji su povratnici, a ima ih stotinu, apostoli mira i dobra. Unatoč svim nevoljama ‘minama zla’ koje su ovdje još prisutne oni zajedno s nama svećenicima čineći mir i dobro razminiravaju ‘mine zla’.  

Pozvani smo činiti mir i dobro i širiti tu snagu Božju koja je prisutna u nama. Prije zadnjega rata u ovoj je župi bili 8.500 tisuća Hrvata katolika, a danas ih je tek stotinu – stotinu apostola mira i dobra – stotinu junaka. Oni potpomažu nas svoje franjevce. Nošnja koju su danas odjenuli naši Posavljaci naša je zastava, naša kulturna baština s kojom se dičimo”, rekao je uz ostalo fra Anto. Nazočne je pozvao da ih ne zaobilaze, ne zaborave, nego pomažu u svojim mogućnostima da Plehan opet bude kako je to bio prije zadnjega rata Vjersko kulturno središte Bosanske Posavine.

Dodao je kako imaju poštovanje i razumijevanje i od drugih vjerskih zajednica da tu stvaraju mir i dobro.

Drugi dio manifestacija nastavljen je kulturno umjetničkim programom u Napretkovom domu u Derventi.

Voditelji programa Anto Prankić i Nada Koturić istaknuli su na početku kako se ta manifestacija priređuje s ciljem međusobnog povezivanja Hrvata u BiH i matičnoj domovini Republici Hrvatskoj i šire, upoznavanju zajedničke tradicije, obrazovnih, gospodarskih-socijalnih i drugih životnih zanimanja raseljenih bosansko-hercegovačkih Hrvata.

“Cilj je ove manifestacije pružanje potpore Hrvatima u BiH, posebice u jačanju i očuvanju nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta . Do sada je održana u Zagrebu, Jajcu, Livnu i Rami i sada po prvi puta na Plehanu i Derventi”, rekao je na početku programa  voditelj Pranjkić. Voditeljica Koturić najavila je potom kratki video kojim su se prisjetili pok. fra Stipe Karajice, koji je tu manifestaciju započeo, a zapažen je još od ratnih dana kada je taj kraj kao voditelj Kruha sv. Ante pomagao dovozeći humanitarnu pomoć, a poslije na mnoge načine zalagao se vratiti nadu u te ratom opustošene krajeve.

Potom je pročitano pismo koje je u nemogućnosti dolaska skupu uputio provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić. Kao glavni domaćin skupu se obratio i svoju zahvalu svim sudionicima uputio je plehanski gvardijan fra Anto Tomas, a u ime organizatora Mijo Marić, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika.

U nastavku prigodnim su se riječima obratili neki od  visokih dužnosnika društveno-političkih vlasti iz BiH i Hrvatske obećavši svoju daljnju podršku i pomoć Plehanu i njegovim povratnicima.

Na kraju manifestacije nastupili su članovi HKUD “Tamburica” koji su izveli tradicionalno posavsko kolo i nekoliko izvornih pjesama. Da vole svoju tradiciju i običaje pokazali su i Dražen Ćorluka i Jurica Gogić otpjevavši dvije posavske izvorne pjesme. Kako zvuči jednoglasno posavsko pjevanje pokazao je na kraju Ante Galić Gala koji je o tome napisao nekoliko knjiga. Zajedno sa sudionicima Katarina Čančar i Iva  Bilušić otpjevale su pjesmu “Ne dirajte mi ravnicu”. Druženje su nastavili uz zajedničku večeru.

Objava “Vratimo nadu zavičaju Plehan 2024.” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Svečano misno slavlje predvodio je fra Anto Tomas, plehanski gvardijan. Uz domaćeg župnika fra Ivana Marića i slavljenika fra Velimira suslavili su mons. Pero Zeba, umirovljeni svećenik Riječka nadbiskupije, povratnik u Bijelom Brdu, te okolni svećenici fra Mirko Filipović, fra Zlatko Matanović, vlč. Antonio Čutura i fra Domagoj Šimunović, svećenik u Slavonskom Brodu.

U prigodnoj homiliji gvardijan fra Anto je ukazao na važnost prisutnosti i djelovanja franjevaca u tim ratom razrušenim krajevima te za primjer stavio slavljenika fra Velimira, njegovo vjerno služenju Bogu i povjerenom mu puku kao i mons. Zebu, koji se po umirovljenu vratio u svoj rodni kraj svjedočeći tako svoju konkretnu ljubav i brigu za njega. Ustvrdio je kako su ta dva primjera kao i primjeri ostalih svećenika koji djeluju na tim prostorima pokazatelj da je moguće na njima lijepo živjeti, širiti mir i dobro, doprinos da se ti ratom porušeni prostori mogu zvati uskrsni, unatoč tome što su još uvijek minirana zlom, te poticaj drugima da se vrate i tu žive.

Kako je sa slavljenikom u toj župi od 2005. na službi župnika fra Ivan je čestitajući mu rođendan istaknuo kako je temelje svojih kršćanskih stavova ponio prije svega iz svoje vjerničke obitelji u kojoj se rodilo 11-ro djece, od koji je troje odabralo duhovni poziv te su mu: starija sestra Veljka, sada pokojna bila redovnica Milosrdnih sestara sv. Križa, a mlađi brat pok. dr. fra Andrija Zirdum također svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene, i veliki zaljubljenik u svoj rodni zavičaj.

Navodeći njegove dosadašnje službe istaknuo je kako je najviše služio baš u Koraću te su zajedno tu bili od 1982. do 1983, a potom od 2005. pa do danas.

Slavlje su zajedno s nekoliko vjernika nastavili uz zajednički ručak gdje mu je prigodnim riječima čestitku uime svećenika i vjernika uputio mons. Zeba.

Fra Velimir je svoju zlatnu misu slavio u svojoj rodnoj župi sv. Franje Asiškog u Žeravca 2006., a dijamantnu misu 2020. godine.

Za svećenika je zaređen 1960. u sarajevskoj katedrali, a mladu misu slavio u Žeravcu pred starom crkvom na latinskom jeziku, jer je to bilo prije Drugog Vatikanskog sabora kada je uvedeno slavljenje mise na narodnom jeziku.

Prva mu je služba bila u Foči u kojoj je služio oko 16 godina, potom, Vareš Tuzla, Žeravac, Jajce, Gornji Vakuf, Gornja Dubica, Plehan, Foča, Koraće, Breške, Svilaj, te Žeravac do rata. U Biloj kod Livna služio je za vrijeme rata 1992. do 1997., potom u Foči, u Slavonskom Brodu, Sivši, Potočanima, a sada je već 19. godinu na službi župnog vikara u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Koraću.

Ni njegovo narušeno zdravlje nije ga sprečavalo te je donedavno  pomagao svojim starijim i nemoćnim župljanima. Sa svojim automobilom stizao je on u susjedne gradove gdje im je plaćao režije, kupova potrebne lijekove i ostale namirnice i u najteže vrijeme pandemije koronavirusa. U svakoj je kući on dobro došao, te i sada automobilom svojim župljanima, a i rodbini u Slavonskom Brodu svakoga dana dođe na kavu. 

Objava Rođendansko slavlje najstarijeg franjevca Bosne Srebrene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Euharistijsko slavlje u njegovoj rodnoj župi „Imena Marijina“ u Donjem Svilaju u Bosanskoj Posavini uz slavljenika i fra Zdravka Dadića, provincijalnog poglavara Bosne Srebrene koncelebriralo je 40-ak svećenika. Uz domaćeg župnika fra Mladena Jozića bili su to plehanski gvardijan fra Anto Tomas, doborski dekan don Ilija Orkić i kao najstariji svećenik Vrhbosanske nadbiskupije fra Velimir Zirdum, župnik u miru. Posluživala su četvorica bogoslova iz Afrike koji u Sarajevu studiraju teologiju. Evanđelje je otpjevao fra Emanuel Josić, svećenik Bosne Srebrene.

U prigodnoj homiliji provincijal fra Zdravko Dadić je naglasio da je taj dan poseban kako za tu župu tako i za cijelu našu provinciju Bosnu Srebrenu te dodao kako ove godine svoje dijamantne jubileje uz fra Zlatka slave još dvojica svećenika te provincije: fra Benedikt Vujica i fra Gabrijel Tomić.

„Da bi čovjek postao svećenik mora prvo čuti Božji poziv, slijediti ga, ustrajati u svom pozivu. To je činio naš slavljenik, jer je znao da bez Boga i njegove milosti nije nitko i ništa. Bio je svjestan da nitko nije dostojan toga poziva, ali sa sviješću – tko to smije odbiti Božji poziv? Prihvaćanjem Božjeg poziva postajemo Božji proroci. To se vidi u fra Zlatkovom svećeničkom franjevačkom životu, jer je znao da samo oslonjen na riječ Božju u molitvi koja ga snaži može odgovoriti svijetu koji je pun izazova. Da bi se čovjek u ovom suvremenom svijetu punom izazova u bilo kojem pozivu mogao sačuvati, ostati častan čovjek potrebno je uvijek se iznova osloniti na Boga. Hvala ti fra Zlatko što ti je Bog bio snaga, a ne opterećenje. Potrebni su nam danas takvi svećenici koji će zaroniti u svoju dušu, čuti Božji glas, a onda dopustiti da taj glas koji nas usmjerava progovori zajednici vjernika koji su nam povjereni. Glavni kriterij svećenika je svijest, da nam ne sudi svijet, nego ono na koji nas način vidi Gospodin. Ti si slavljeniče radio, gradio, bio si navjestitelj Božje riječi, ali i zidar i graditelji i sve što je trebalo služeći Bogu i ljudima po mnogim mjestima u Bosni. Samo svećenik nadahnut riječju Božjom, koji Božji glas uvijek iznova iščekuje kroz molitvu, zna kako će djelovati. Svećeništvo traži komunikaciju s Isusom. Na njegov upit – ‘Ljubiš li me više nego ovi’, mi smo svećenici pozvani odgovoriti i riječju i djelom. Biblija nam treba biti najvažnije knjiga u životu, ona treba biti utkana u naš život. Ona nas poučava što ćemo govoriti zajednici vjernika. Hvala ti fra Zlatko što si iz nje crpio snagu, iznosio svoje propovjedi i poučavao povjerene ti vjernike“, rekao je uz ostalo provincijal Dadić.

Ustvrdivši da je slavlje svećeničkih jubileja važno za Crkvu i za narod, pojasnio je kako je to trenutak kada trebamo zastati i zahvaliti Bogu za dar čovjeka – svećenika koji svjedoči da je uistinu od Boga bio pozvan, da je čuo Božji glas, da je taj Božji glas bio prisutan i još je uvijek prisutan u njegovu životu.

„Radostan sam što sam doživio svoju dijamantnu misu, a još više što me Gospodin svojom milošću pratio, što je prema meni bio tako dobar, blag i milosrdan te sam ustrajao u svom svećeničkom pozivu “, rekao je u svom zahvalnom govoru slavljenik fra Zlatko te zahvalio i svima koji su ga svojom molitvom pratili i prate.

Prigodne darove uime župe slavljeniku i provincijalu su uz pjesmu uručili župljani odjeveni u narodne nošnje.

Svojim pjevanjem slavlje je uzveličao domaći župni zbor predvođen s. Anjom Alberti. U prepunoj crkvi nazočni su bili i predstavnici lokalnih društveno-političkih vlasti. Čestitke slavljeniku za taj veliki jubilej uputili su pismeno kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup u miru i mons. Tomo Vukšić, vrhbosanski nadbiskup i apostolski administrator Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini te mons. fra Marko Semren pomoćni banjolučki biskup.

Slavlje je i poslije mise nastavljeno uz zajednički ručak u crkvenom dvorištu pod velikim šatorom gdje je goste zabavljala izvorna grupa Braća Jelavić i drugi. U prigodnom programu, koji je vodio plehanski gvardijan fra Anto Tomas, čestitke slavljeniku uputili su domaći župnik fra Mladen Jozić, doborski dekan don Ilija Orkić i fra Domagoj Šimunović, svećenik u Slavonskom Brodu te nazočni predstavnici društveno političkih vlasti.

Fra Zlatko Marijan Matanović rođen je 1. listopada 1936. godine u uzornoj katoličkoj obitelji s osmero djece. Osnovnu školu završio je u Svilaju, klasičnu gimnaziju u Visokom. Nakon odsluženja vojnog roka završava u Sarajevu studij teologije. Franjevački habit obukao je 14. srpnja 1954.

Uz još 11 braće u franjevačkoj je crkvi sv. Marka Evanđelista na Plehanu 14. srpnja 1963. zaređen za svećenika. Iste je godine u svom rodnom Svilaju slavio Mladu misu. Prvu službu župnog vikara obavljao je na Plehanu. U svojih 60 godina svećeništva služio je u dvadesetak župa u Bosni i Hercegovini, u kojima je uz svoj pastoralni rad bio i tesar, i graditelj, i sve što je trebalo u župama raditi. Zadnjih je godina u župi sv. Marka Evanđelista u Potočanima kod Odžaka.

Objava Fra Zlatkova dijamantna obljetnica misništva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako je toga dana slavljen i blagdan sv. Blaža, mučenika, u prigodnoj homiliji nadbiskup Hranić povezao je život sv. Blaža i sluge Božjega fra Lovre Milanovića, naglasivši kako su obojica u potpunoj slobodi podnijeli mučeničku smrt za Krista.

Aktualizirajući Isusova blaženstava ustvrdio je kako ona nadilaze naše uobičajene sebične usredotočenosti na bogatstvo, posjed, ugled i moć, da za Isusa najveća vrednota nije ovozemaljsko blagostanje, nego nutarnja sloboda od svega, da je vjera u Isusa oslobodila mučenike Katoličke Crkve od straha za vlastiti život što se ostvarilo i u životu sluge Božjega fra Lovre Milanovića.

„Zahvaćen Isusovim programom i u vjeri sjedinjen s njime sluga Božji fra Lovro Milanović postao je slobodan od sebe, od bračnoga života i svoje obitelji, potpuno slobodan za Isusa i njegovo kraljevstvo, te u toj slobodi postao franjevac, misionar i navjestitelj Isusa Krista i to u turskom carstvu u Bosni pod turskom vlašću, koja je progonila kršćane, nasilno ih islamizirala ili u nešto boljim vremenima dopuštala da žive, ali kao građani drugog reda… Osobno vjerničko sjedinjenje s Isusom Kristom, vjera u Boga i ljubav prema Crkvi davala je fra Lovri snagu za revnost i postojanost u svećeničkoj misionarskoj službi, oslobađala ga za prihvaćanje težeg i zahtjevnijeg puta kroz život. Vjera mu je bila izvor snage za podnošenje podčinjenosti turskoj vlasti i prihvaćanje svoga drugorazrednog kršćanskog dostojanstva i još nižeg svećeničkog i redovničkog misionarskog položaja”, rekao je među ostalim nadbiskup.

U nastavku je pojasnio što kršćaninu daju vjera i zajedništvo s Isusom: „Vjera daje pravedniku izvor snage za uspravno stajanje pred svakim križem i trpljenjem, postojanost, dostojanstvo, nutarnji mir, mir koji dolazi od Boga i preobražava ljudsko srce iznutra, snaži identitet i istodobno ga otvara za druge, osposobljava za promicanje i izgradnju zajedništva među ljudima.”

Naglasivši kako je sluga Božji fra Lovro ispovjedio svoje uvjerenje da svaki čovjek, a posebno kršćanin, u potpunosti ostvaruje svoje poslanje onda kada – po uzoru na Isusa – samoga sebe prinosi Bogu – pa i uz cijenu žrtve, nadbiskup je primijetio kako su nam takvi ljudi i danas poželjni i potrebni. Svjestan što se sve događalo na tim prostorima u nedavnoj prošlosti Domovinskoga rata pojasnio je kako živimo u vremenu koje više ne traži mučeništvo u smislu prolijevanja krvi, ali koje na različite načine ignorira prisutnost Hrvata i katolika u životu društva.

„Sluga Božji fra Lovro nam svjedoči da je put stradanja i poniženja, put slabog i krhkog čovjeka, ono što je u našim ljudskim očima poraz i neuspjeh, nasuprot našem običnom ljudskom sudu, taj put koji vi danas prolazite, u stvari najviši oblik očitovanja nutarnje slobode i snage, gdje ste sjedinjeni s Isusom Kristom, slobodni od svake želje za osvetom, slobodni od želje za uzimanje pravde u svoje ruke, da u slobodi poštujete institucije društva, da budete strpljivi i postojani u svome identitetu, da ne mrzite nikoga, da prihvaćate i da ste spremni činiti dobro svakome, da ostanete postojani i vjerni evanđeoskim vrednotama i načelima i prepuštate Bogu da on bude Bog, vjerujući da će pravda sigurno biti izmirena, da volite ovu grudu i na njoj živite unatoč poteškoćama kroz koje svakodobno prolazite. Neka vas sluga Božji u tome snaži i krijepi! Odlazite na njegov grob! Molite mu se za zagovor vjerujući da vam, on pomaže u poteškoćama, da vas snaži da u trpljenjima ostajete uspravni i da idete hrabro naprijed kao što je to i on u ono tursko vrijeme, te nije sjašio s konja pred Turčinom, jer je nosio pričest bolesniku! Sluga Božji fra Lovro neka vam bude ohrabrenje da ostanete Kristovi učenici. Dok ga se danas sjećamo zahvaljujemo Bogu za njegov hrabri životni primjer i svjedočanstvo i molimo da ga Bog u Crkvi proslavi i oltarom te na taj način još snažnije nam bude posvjedočeno kako se isplati biti vjerodostojan i dosljedan Kristov učenik ne pitajući za cijenu. Neka nas mučenici ohrabruju da budemo vjerni svom vlastitom kršćanskom katoličkom identitetu, da volimo svoj jezik, kulturu, običaje i da znamo živjeti i svjedočiti ono što jesmo – otvoreni za svakoga, velikodušni u darivanju svoga života Isusu Kristu kao što su to bili sveti mučenici”, zaključio je nadbiskup Hranić.

Na kraju mise vicepostulator fra Marijan predmolio je molitvu za ozdravljenje bolesnika po zagovoru sv. Lovre te molitvu za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Vjernike je pozvao da i dalje mole na tu nakanu, kako bi fra Lovro što prije bio uzdignut na čast oltara.

Slavlje su pjevanjem animirali zajedno zbor župe sv. Ane iz Domaljevca i zbor župe Zvornik-Srebrenica, u kojoj je fra Joso bio župnikom tri godine. Oni su na kraju mise otpjevali i himan fra Lovri pod nazivom Lovorov vijenac mučenika.

Hodočasnici su se kratko zadržali i pomolili kod fra Lovrina spomen obilježja u crkvenom dvorištu blagoslovljenom 2011. godine, a potom je uslijedilo druženje uz zajednički ručak, koji je pripremila vojska u Mjesnom domu.

Bio je to veliki događaj za tu povratničku župu u kojoj je prije zadnjega rata živjelo tri tisuće vjernika, a sada ih je tek 170.

U želji da duhovno obnovi vjernike toga kraja, koji su u zadnjem ratu doživjeli velika materijalna i duhovna razaranja župnik fra Joso je pozvao fra Ivu Pavića, župnika u Šurkovcu, koji je od petka 31. siječnja do nedjelje 2. veljače održao duhovnu obnovu na kojoj je sudjelovalo mnoštvo vjernika iz cijeloga kraja Bosanske Posavine i šire.

Fra Lovro Milanović je rođen u Sarajevu 22. svibnja 1777. godine. Ubijen je u svojoj 29. godini prolazeći kroz selo Turić kad je odlazio prema Dubravama svom stricu fra Frani na ispomoć u pastoralnom djelovanju. Po predaji nosio je pričest bolesniku, a kako je žurio prolazeći pored muslimanskog vojnika Muje Arnauta nije sišao s konja i na taj mu način, kako se u to vrijeme moralo, iskazao poštovanje, Mujo ga je ubo nožem, a potom ispalio u njegova leđa hitac iz kratke puške. Na mjestu fra Lovrine pogibije 2007. godine dovršena je spomen kapelica kao zavjetni dar obitelji Nike Grgića iz Gornjeg Liporašća. Pokopan je u obližnjem turićkom groblju. Kršćani su odmah poslije smrti smatrali fra Lovru pravim mučenikom te mu se zagovarali u molitvama. Koliko je on svijetli lik franjevačke i crkvene povijesti, svjedoče brojni vjernici svih vjeroispovijesti koji na njegov grob više od dva stoljeća dolaze spontano i redovito, a napose posljednje nedjelje u kolovozu, koja je proglašena Lovrinom mladom nedjeljom.

Objava Obljetnica smrti fra Lovre Milanovića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poslije mise u muzejsko-galerijskom prostoru, koji je u izgradnji, prikazan je dokumentarni film o fra Grgi Viliću snimljen 2010., u kojem ga se s radošću sjećaju njegovi župljani i prijatelji. Posebna su svjedočenja o njemu izrekli: njegov brat Pavo, pokojni fra Petar Andrijanć, župnik iz Svilaja,  te mr. sc. Anto Knežević, predsjednik udruge fra Grga Vilić, osnovane 2010. na poticaj fra Grginih prijatelja. Film je snimljen na prijedlog članova  udruge fra Grga Vilić, čiji je cilj skrb za intelektualno nasljeđe fra Grge Vilića, kulturna i izdavačka djelatnost te humanitarni rad. Udruga nastoji širiti tradicionalne vrjednote za koje se zalagao fra Grga: potpora zdravoj obitelji (otac, majka i djeca); ljubav prema zavičaju; čuvanje istine o našoj prošlosti; istraživački rad; tiskanje članaka i knjiga; stvaranje skladna suživota u Bosni i Hercegovini.

Fra Grga Vilić rođen je 1. rujna 1945. godine u selu Jošava, župa Potočani (općina Odžak). Za svećenika je zaređen 29. ožujka 1971. Kao župni vikar djelovao je u župama Livnu, Zenici, Plehanu, Potočanima, a kao župnik u Sivši, Dubici i Potočanima, a  jedan je mandat bio i definitor u svojoj provinciji. Služio je i u diplomatsko-konzularnom predstavništvu Republike Bosne i Hercegovine u Zagrebu, utemeljio je i vodio Dom invalida Bosanske Posavine u Đakovačkoj Breznici. Pratio je sva zbivanja oko sebe i temeljito ih analizirao. U želji da što više toga spozna pročitao je mnoge knjige, napose povijesne te objavio niz članaka i četiri zapažene knjige: Korijenski izričaj Latina (priručnik latinskoga); Vrijeme stradanja (stradanje podvučjačkih Hrvata 1945.), Vrijeme sađenja (matica vjenčanih župe Podvučjak od 1773. do 1788.) i Podvučijak, zemlja i ljudi (monografija povodom 150. obljetnice župa Potočani i Dubica). Osim što je bio veliki intelektualac fra Grga je bio ljubitelj siromaha, veliki radnik kako na duhovnom tako i na drugim područjima zauzimanja za dobro čovjeka, uporan i ustrajan u svojim idejama.  Bio je veliki domoljub. Rodni kraj, koji je doista volio, bio mu je svetinja, te je neumorno pozivao svoje Posavljake na povratak, molio da ne prodaju svoju zemlju. Upravo zahvaljujući njemu mnogi su se vratili i ostali u podvučjačkom kraju. 

Preminuo je 7. siječnja 2009. godine na službi župnika u svojoj rodnoj župi Potočani, a pokopan na plehanskom groblju.

Objava Obljetnica smrti fra Grge Vilića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.