Najviši stupanj emotivne ekspresivnosti izričaja i poetske reinterpretacije slojevitog bogatstva zavičajnog ambijenta dosegnuo je “koloristički trolist” koji su činili Antun Masle, Ivo Dulčić i Đuro Pulitika. Premda su sva trojica poticaje slikarskih nastojanja crpili s istog izvora – u slikarskom kružoku Koste Stajnića, rodonačelnika kolorizma dubrovačkog slikarskog kruga – kao formirane slikarske osobnosti trojica se nerazdvojnih prijatelja i suputnika po formativnim stazama postmodernističkog ekspresionizma razlikuju u motivici, izrazu i poetskom naboju kojim zrače njihova djela. Najeruptivniji i najsnažniji pikturalni izričaj izgradio je Ivo Dulčić i to jednako u sakralnim i profanim sadržajima svojih djela.

Rođenjem Dubrovčanin (14. kolovoza 1916.), a podrijetlom iz mjesta Brusja na otoku Hvaru, Ivo Dulčić je svoju mladost proveo uz Jadran i njegove žarkim suncem obasjane obale. Odlazak u Beograd na studij prava 1935. godine nije promijenio njegovu mediteransku prirodu, niti je ugasio žeđ za umjetničkim obrazovanjem. Rodni grad nevoljko je napuštao i više se zanimao crtanjem karikatura i ilustracijama za dubrovačke novine, nego pravnom znanošću. Dolaskom u Zagreb 1937. godine ostvarenje Dulčićeve želje glede umjetničkog zvanja postalo je izglednije. Već je tijekom apsolventske godine na zagrebačkom Pravnom fakultetu konkurirao na umjetničkoj Akademiji, ali bez uspjeha. Sljedeće, 1941. godine, opet se natječe i uspijeva položiti prijamni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti pa postaje student slikarstva u klasama profesora Ljube Babića i Omera Mujadžića.

Nažalost, vihor Drugog svjetskog rata otežao mu je i produljio slikarski studij, a sukob s rukovodstvom Akademije, koji je izbio zbog mladićeva negativno intoniranog seminarskog rada glede novoproklamiranog likovnog programa “socijalističkog realizma”, konačno ga je 1946. godine doveo do prisilnog napuštanja studija i povratka u Dubrovnik. Za Dulčićev slikarski izričaj izvanredno značajna bila su studijska putovanja Italijom gdje u muzejima studira sakralna djela starih majstora i Francuskom gdje se oduševljava slikarstvom impresionista i postimpresionista. Nakon višemjesečnog boravka u Provansi 1967. godine njegove slikarske vizure postale su autentično pikturalne i fascinantno kolorističke, a nimalo mehanički deskriptivne. Od 1955. nastanio se u Zagrebu gdje je imao atelijer u kojemu je rado primao kolege, s njima raspravljao i razmjenjivao iskustva. No, i dalje, sve do kraja života, Zagreb mu je bio više stanica za sabiranje dojmova s hodočašća Mediteranom i mjesto odmora između dubrovačkog atelijera na otvorenom i monumentalnih zadataka koje je u tehnikama fresko slikarstva, vitraža i mozaika rješavao po hrvatskim, bosanskim i hercegovačkim crkvama i samostanima. Naime, već od 1959. godine i završetka velike fresko kompozicije „Krist kralj, pokrovitelj hrvatskoga naroda“ u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja, sakralni motivi ovladali su slikarovim stvaralaštvom. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina duhovnost i biblijska tematika našli su u Dulčiću rijetko nadahnutog interpreta i ucjelovili su njegov opus do univerzalne umjetničke veličine.

Slikarove Lapadske vedute i plamteći kolorizam svečarskog Straduna o festi sv. Vlaha dobile su pandan u jednako jedinstvenim kompozicijama religioznog sadržaja kojima je svjedočio o potrebi duhovne obnove, ne samo svoje, nego i hrvatskog umjetničkog stvaralaštva uopće. Dulčićev prinos oživljavanju duhovnosti i obnovi religioznog slikarstva nemjerljiv je i svakako bez premca na području bivše države. Njegove oltarske slike, zidovi crkvenih ponutrica oslikani freskama ili vitražima na kojima su prizori iz Kristova života i Kalvarije, pa iz života svetaca, naročito sv. Franje, te slikarske vizije čudesnih ozdravljenja i drugih čuda, djela su koja – osim što krijepe dušu i slave život – vazda pred promatračem sjaje autentičnom ljepotom slikarske materije, a rukopisom i izglednošću, premda na samoj granici figurativnoga izričaja, jasno portretiraju izvanjske i unutarnje, fizičke i duhovne krajobraze domovine Hrvatske.

U Bosni i Hercegovini Dulčić je bio prisutan gotovo puno desetljeće. Od prve narudžbe za izradu vitraža u crkvi Sv. Ante u Sarajevu 1966. godine (završeni su i svečano proslavljeni 22. XII. 1969.), na kojima su u svetištu prikazani prizori iz Kristova života, a u brodovima tema Stvaranje svijeta, redali su se pozivi bosansko-hercegovačkog svećenstva i samostanskih redova za ukrašavanje njihovih crkava i samostana sve do pred kobnu bolest koja je ugasila Dulčićev život 2. ožujka 1975.

Posljednji angažmani bili su u Kreševu, Kotor Varošu, Postranju i Podmilačju za čije župne i samostanske crkve je načinio tijekom 1974. i sve do veljače 1975. godine brojne vitraže i mozaike s prikazima Križnog puta, Euharistije, likovima sv. Ante Padovanskog, sv. Vlaha i sv. Mihovila te Posljednju večeru i triptih iz Kristova života: Rođenje, Raspeće i Uzašašće. Pet mozaika i tri vitraža za pročelje samostanske crkve u Kreševu Dulčić nažalost nije uspio dovršiti. Učinio je to kolega i dugogodišnji mu prijatelj Đuro Pulitika, najmlađi iz dubrovačkog slikarskog trolista koji je ostavio golemi trag u modernoj baštini hrvatske likovne umjetnosti.

Objava O barjacima sv. Vlaha iz novije slikarske baštine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jaslice kao pobožna inscenacija motiva Kristova rođenja u crkvama za vrijeme božićnih blagdana javljaju se već u 13. stoljeću, odnosno od sv. Franje Asiškoga koji je prvi u jednoj spilji u talijanskom Grecciju postavio skromnu inscenaciju betlehemske štale s volom, magarcem i djetetom Isusom. Tijekom stoljeća scena se širila i obogaćivala akterima do kolosalnih kompozicija i po dimenzijama i po broju likova. Jezgri, koju su činili betlehemska štalica s Djetetom, Marijom i Josipom, pridodavani su pastiri, životinje, zvijezda repatica i poklonstvo kraljeva. U renesansi, primjerice, evanđeoske su figure često uprizorene u figuralne kompozicije koje prenose anegdote iz pastoralnih igara i kazališnih predstava. U baroku pak, kada inscenacije Kristova rođenja u formi svojevrsnog nijemog teatra doživljavaju kulminaciju, maštovitosti prizora i broju figura gotovo da nema kraja. Upravo ta kazališna dimenzija uprizorenja “svete betlehemske noći” proteklog je desetljeća u nas uzela maha pa se jaslice insceniraju i sa živim figurama koje, okružene četveronožnim bićima, glume Mariju, Josipa, Djetešce i druge sudionike. Tu je, dakako, više riječ o pučkoj predstavi, nego o umjetničkom uprizorenju ikonografskog sadržaja i biblijske (novozavjetne) priče između zemlje i neba.

Radost blagdana, iznad svega Božića, kada svaka kuća postaje dom u kojem živi Isus, a ljudska se duša priklanja Božjem predlošku i kad je utjecaj duhovnog u svagdašnjem sveprisutan, po mom mišljenju u hrvatskoj umjetničkoj baštini najzornije dočaravaju Jaslice iz zagrebačkog Dijecezanskog muzeja, rad nepoznatog kipara s kraja 18. st., uljana slika Emanuela Vidovića Jutro Božića te Betlehemska štalica kipara Antuna Babića. Dakako, broj vrijednih djela iste tematike mnogo je veći, ali izbor mi je ograničen ustupljenim stranicama revije.

Vinkovčanin Antun Babić “najznačajniji hrvatski kipar izvan središta” svoje je poslovično snažne i sažete volumene terakotnih figura ovaj puta izveo u minijaturnim dimenzijama. Pritom ni malo nije izgubio na vrsnoj psihološkoj karakterizaciji likova i na uvjerljivosti. Obojivši ih nježnim bojama i podarivši svakom liku njegove atribute ostvario je iznimno toplu i prije svega autentično svoju priču o betlehemskoj noći. Kompozicija je, unatoč gotovo karikaturalnom tretmanu pojedinih figura, prožeta duhom blaženstva i razumljiva svim naraštajima. Likovi su odjeveni u slavonsku narodnu nošnju, materijal od kojih su izvedeni je “pečena zemlja”, a mjere su im poput dječjih igračaka. Sve u svemu narativna je to kompozicija koja simbolizira kiparovu ukorijenjenost u Slavoniju, koja poučava o Isusovu rođenju i, što je najljepše, pruža radost godine i odraslima i djeci. Jer, važno je spomenuti da je Babić svoju Betlehemsku štalicu namijenio i 2004. godine poklonio Dječjem domu sv. Ane u Vinkovcima.

Splićanin Emanuel Vidović sliku Jutro Božića, koja se danas čuva u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, naslikao je u ratnoj 1942. godine. Bile su mu tada 72 godine. Unatoč poodmakle dobi, oskudice i maltretiranja od strane talijanske vlasti, koja ga je zbog nepristajanja uz nju čak iselila u iz prostranog u mnogo manji stan, Vidović je slikao svakodnevno i plodno. Nadahnuća je nalazio u malim stvarima i bićima iz svoga okruženja. Predmeti iz atelijera, dnevna soba ili ponutrica crkve Sv. Duje te ribe s obližnje ribarnice, koje je svakodnevno spravljala supruga Amalija za slikara i njihovo četvoro djece, inspirirali su ga da naslika – kako kaže najvjerniji istraživač slikarova opusa Igor Zidić – svoje najljepše interieure i mrtve prirode.

Blagdan Božića se u Vidovićevoj obitelji uvijek s nestrpljenjem očekivao i višestruko slavio. Nije na odmet spomenuti da je slikar rođen 24. prosinca 1870. godine i da mu je krsno ime Emanuel Božidar Vidović. Iz bilješki najmlađeg slikarova sina Slavana moguće je razabrati koliko je umjetnik bio postojan u vjeri i posvećen svojim bližnjima. Primjerice: Božić se u nas slavio u tradicionalnoj svečanosti, a ispod jelke pravio se betlem. To je otac sam pripravljao. Štalu od papira, sa slamnatim krovom, a figurice od kartapešte, obojene crveno. Betlem bi nam zauzimao pola tinela. Na slici Jutro Božića uobičajeno tamni i skromni tinel Vidovićevih obasjan je svjetlom, a okićena jelka treperi posebnim sjajem. Čarolija blagdana očito je unijela svečarsko ozračje u prostor kojeg je Vidović već mnogo puta dotad naslikao karakterističnim prigušenim bojama koje su u isti mah bile i bogata i skromna paleta njegova jedinstvenog likovnog jezika. Postojan u izražavanju svoje nutrine i duhovnog svjetonazora Emanuel Vidović nikad nije slijedio trendove ni robovao fizičkoj pojavnosti motiva. Stvarao je do pred sam kraj života († 1953), otmjeno suzdržljiv u gesti i slobodan u kompoziciji, slike transcendentalne svjetlosti i osobite duhovnosti ostavivši nam u nasljeđe golemi opus iznimne kreativne moći i univerzalne trajnosti.

Objava Betlehem u slici i kipu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.