Prije bilo kakva zaključka želimo izraziti svoje poštovanje ženama koje su do danas ulagale sebe i svoje vrijeme u edukaciju za mir. Također, pravednost nalaže da im se oda priznanje jer su, barem u slučaju naših krajeva JI Europe, nenasilno pismenije od muškaraca.

Tako, mirovno pismenije, žene su ulazile u neravnopravnu borbu sa strukturama ratničkog junaštva. Žene koje umiju nenasilno djelovati suvremeni su odgovor na takvo junaštvo, koje nas vraća u prošlost, s kojom se ne umijemo suočavati nego neprikladno pospremljeni sadržaji iz nasilne prošlosti trunu i svojim smradom zagađuje naše danas i sutra. Takvu junaštvu, koje se nameće kao jedina priznata i referentna vrijednost, suprotstavljamo majstorice nenasilja.

Ekumenska inicijativa žena, udruga koja podržava žene u radu za mir, ekumenski dijalog i ravnopravnost žena, poznaje mnoge majstorice nenasilja. Jedna od njih je Danka Zelić iz Grahova, koja je s još sedam žena iz cijelog svijeta ove godine dobila nagradu za kreativnost žena u ruralnim sredinama (http://womensection.woman.ch/index.php/en/prize-for-women). Druge smo sreli na treningu u Baranji. Okupljene oko teme “Poticaj Evanđelja za nenasilje”, majstorice nenasilja radile su na teologiji W. Winka, što je rijetko i na teološkim učilištima. One znaju za evanđeosko nenasilje i posvećene su mu, a znamo li mi za njih? Ili su i dalje nevidljive jer se, kako smatraju znanstvenice Brookman i Morigan, ne širi “naša definicija politike koja bi uključila svakodnevnu borbu za preživljavanje i mijenjanje odnosa moći u našem društvu”.

Majstorice nenasilja su konstanta nenasilnih akcija. Više od 60% sudionica marša soli, koji je 1930. pokrenuo Gandhi, bile su žene; među 30 tisuća uhićenih bilo je 17 tisuća žene. I među Majkama sa Svibanjskoga trga (Argentina) većinom su žene, a u poljskom pokretu Solidarność bilo je oko 50% žena, od kojih neke i danas obnašaju važne službe.

Promatramo li nenasilje kao novu strategiju političkog djelovanja, nužno se nameće pitanje mjesta i uloge žena kao subjekata nenasilnog djelovanja. Nezaobilazne su jer se ne može preskočiti vrijeme koje su uložile u svoje mirovno sazrijevanje, ali tko ih poziva da pokažu svoje strategije političkog djelovanja kako bi se njihovo znanje iskoristilo za opće dobro? One nisu nezaposlene – nezaposlenost nije ženski atribut – one su samo nevidljive.

Studija Foruma poslovnih žena u Madrasu (Indija) pokazuje da je primarno obilježje ženskih pokreta dhairiyam, hrabrost, smjelost, a odnosi se na sposobnost “da se suoči s vlastitim životom i svojom zajednicom; da se osvijeste unutarnje kontradikcije i sukobljene vrijednosti; da se izazove strah od nepravde i opresije; da se prevlada kukavičluk u sebi i drugima odstupajući od starih i zatupljujućih tradicija. Radi se o hrabrosti […] da se učini korak dalje od dobro ugažene staze te započne nov i nepoznat put”.

I naše iskustvo sa ženama koje se obrazuju za izgradnju mira potvrđuje konstataciju spomenute studije. Žensko u nenasilju je njihova asertivnost, prodornost, izlaganje, ustrajnost u dostojanstvu. Ističemo ulogu žene u izgradnji mira jer dugogodišnje iskustvo privlačnosti između žena i izgradnje mira otvara pitanje: kako na dobrobit cijelog društva strukturalno afirmirati poziciju žena u politici mira? One time neće dobiti nešto bitno jer već rade na društvenoj promjeni, ali zacijelo bi im bilo jednostavnije djelovati bez tolikih patrijarhatom obojenih otpora suživotu i pomirenju. Svima nama pak, kao društvu, puno bi bolje bilo kada bismo ratničku kulturu glorifikacije nasilja zamijenili ozračjem ženske nenasilne pismenosti.

Objava Majstorice nenasilja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Razlika je očita na više razina. Na prvoj je razlikovanje između zidova i mostova, i to u trenutku kada je okruženje sklonije zidovima nego mostovima, sklonije žicama nego prolazima, sklonije strahu nego brizi o drugima. Mostovi, a ne zidovi, metafora su za jedan od najjačih alata nenasilnog djelovanja, a to je razgovor, povezivanje. Druga, još značajnija razina koja krasi nenasilan govor je hrabrost. Hrabar je govor kojim se Papa suprotstavlja moćniku poput Trumpa. Hrabro je isto tako usuditi se jasno i javno progovoriti o kriteriju tko je krš­ćanin u vremenu kada se militarizam kao jamac sigurnosti tako olako usklađuje s krš­ćanstvom, kada prijeti realna opasnost da se priviknemo na tvrdnju da se krš­ćanske vrednote mogu braniti žilet-žicom. Konačno, razina nenasilnog govora očita je u tome što Papa ne definira Trumpa; ne kaže da Trump nije krš­ćanin, nego pojašnjava po kojem ponašanju se prepoznaje je li se osoba uskladila s krš­ćanskim kriterijima. Takav govor poštuje osobu Trumpa, ali ne okoliša ulaziti u sukobe zbog njegova ponašanja.

U zamahu krize koja se pretače u rijeke izbjeglica od Turske i Grčke pa sve do Švedske i Norveške, mnogo je anonimnih, nepoznatih junaka graditelja i graditeljica mostova. Neki su od njih vjernici, neki se tako ne izjašnjavaju, ali su se javili crk­vama u Zapadnoj Europi jer su naprosto htjeli pomoći. Karl Rahner je ove potonje nazvao anonimnim krš­ćanima. Aktualno se barata podacima o četiri milijuna angažiranih volontera u pružanju pomoći izbjeglicama samo u Njemačkoj. Tko tu kome pomaže? Volonteri izbjeglicama, jer se brinu da imaju krov nad glavom, da imaju što jesti i što obući. Ili izbjeglice volonterima, jer su im pružili priliku da pokažu svoju ljudskost, a vjernicima da aktiviraju svoj krš­ćanski poziv: biti bližnji svakom čovjeku i tako nasljedovati Krista. Dogodilo se uzajamno pomaganje, pokrenuto nevoljom izbjegličkog vala u Europi. Nenasilno djelovanje moguće je tek ako pomoć podliježe kriteriju uzajamnosti, ravnopravnosti. Promatramo li u nenasilnom kodu ravnopravnosti izbjeglice kao šansu za obnovu, revitalizaciju društva i u njemu Crk­ve, neće nam pasti na pamet da slušamo trumpovska nagovaranja i gradimo zidove prema njima ili dižemo orbanovske žice.

Svjesni da vojna doktrina sigurnosti obećava mir koji ne može dati – jer mir se ne gradi oružjem nego izgradnjom odnosa i nije brat sigurnosti nego pravde – kao krš­ćani dužni smo suprotstaviti se podizanju ograda i žilet-žica odnosno, kako reče Papa, graditi mostove, a to znači tražiti dijalog, razgovor, priliku za susret i upoznavanje. U tom procesu sigurno treba očekivati neslaganja i sukob, no zato postoje znanja i vještine nenasilne transformacije sukoba. Učimo li ih? Krećemo li u razgovor kao ravnopravni ljudi bez obzira jesmo li starosjedioci ili dođoši, većina ili manjina, različitih ili bliskih svjetonazora, imamo realne šanse razgraditi svoje strahove i izgraditi povjerenje, koje je temelj mira. Jedini strah koji nam kao vjernicima može biti saveznik jest strepnja jesmo li na putu da se dobrota i milosrđe ostvaruje u našem svakodnevnom ponašanju. Temeljno pitanje osobne odgovornosti svakog od nas glasi: želim li ići u susret drugome ili se želim zatvoriti? Za krš­ćanina drugog puta nema od otvaranja, stoga je Papa tako jasno rekao da Trumpov govor ne ulazi u kriterije krš­ćanstva. I to treba otvoreno reći ne samo Trumpu nego i svima koji zagovaraju njegov put, i još su uvjereni poput njega da su dobri krš­ćani.

Objava Papa mostove, Trump zidove pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.