Ovaj samostan u svom vlasništvu posjeduje izuzetno bogatu etnološku kolekciju kao i manje opsežnu arheološku kolekciju, obje otkupljene od gospodina Marinka Slipca iz mjesta Rankovići u Novom Travniku. Kolekcije su nastale prikupljanjem i otkupom predmeta od strane drugih kolekcionara i zaljubljenika u prošlost. Arheološku zbirku u najvećem opsegu čine predmeti s neolitskoga lokaliteta Nebo u mjestu Brajkovići i antičkoga nalazišta u Mošunju.

Prateći kronologiju i vodeći se najvažnijim temama kao što je način življenja i običaji sahranjivanja ljudi i zajednica od pretpovijesti do kraja srednjega vijeka, osmišljena je i izložbena arheološka stalna postavka. Od skoro 300 predmeta kao posebnu povijesnu, umjetničku i arheološku vrijednost predstavlja kamena skulptura i epigrafski spomenici s lokaliteta Mošunj, Oblačak, Rankovići i Kalvarija. Cjeloviti i očuvani su dijelovi skulpture s kasnoantičke bazilike u Mošunju koji čini jedan impost s reljefno izvedenim križem jednakih krakova(crux immissa)kao i kamena ploča s precizno urezanim rozetama s jednakih šest krakova na bočnoj strani i plitko isklesanim kvadratnim udubljenjem, a što bi moglo biti dio oltarne ploče (mensa).

Darovnica kralja Sigismunda

Arheološki postav obogaćen je digitaliziranom verzijom darovnice ugarskoga kralja Sigismunda iz 1425. godine. Ova darovnica za Guču Goru predstavlja prvorazredni izvor o imenu mjesta Guča Gora, s obzirom na to da se u istoj spominje skoro identičnim imenom onome pod kojim ovo mjesto znamo danas. U originalnu darovnice navedeno je ime Vuka, sina Miloša Držića iz Gučje Gore u Lašvi (Gudchyagora de Laswa). Darovnica je izdana u Budimu„u srijedu neposredno prije blagdana Rođenja slavne Djevice, u godini Gospodnjoj tisuću četiri stotine dvadeset i petoj, kraljevanja našega u Ugarskoj…”.Darovnica je ustupljena od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), a pripada Zbirci latinskih isprava u Arhivu. Kako se u rujnu ove godine navršava točno 600 godina od izdavanja ove darovnice, predstavljanje digitalne verzije unutar muzejske postavke tek je mali podsjetnik na višestoljetno postojanje imena ovoga mjesta kao i njegove važnosti unutar srednjovjekovne bosanske države.

Nadgrobni spomenik Petra Kušetića

Vrlo značajan segment arheološke postavke predstavlja replika nadgrobnoga spomenika posvećenoga Petru Kušetiću, a koju su izradili konzervatori Zemaljskoga muzeja BiH uz pomoć ustupljenoga originalnog spomenika koji se čuva u Zavičajnom muzeju u Travniku. Na brežuljku udaljenom oko 100 metara od samostana u Gučoj Gori, na lokaciji Klisa, do 50-ih godina 20. st. nalazio se spomenik koji je na gornjem dijelu zaobljen i polukružnim izrescima ukrašen sa strane. Na stražnjem dijelu unutar vijenca (kruga) motiv je ljiljana, a iznad svega, polumjesec s rogovima, okrenutim prema dolje, dok je na prednjoj strani ukras u obliku motiva latinskoga križa s natpisom:

Ace лежи ПетарЬ Кушетиѣи овога братЬ Матија стариноь Л ….. на свој баштини

(Ase leži Petar Kušetić i ovoga brat Matija, starinom L….. Na svoji baštini.)

Slova su visoka, ali uska i plitko su urezana. Pisana su ne baš vještom rukom. Pisar koristi tanki poluglas i ligaturu JA. Po obliku slova i na osnovi ornamentike koja pokazuje još svježu uspomenu na ornamentiku stećaka, ovaj spomenik najvjerojatnije da se može datirati u kraj 15. stoljeća. Tome ide u prilog sam natpis u kojem stoji da pokojnik leži na „svojoj baštini”. Po ugledu na ovaj spomenik nastali su u 18. stoljeću slični spomenici u selu Dobretićima, vjerojatno pod utjecajem biskupa Marka Dobretića (1715. – 1784.) koji ih je podizao svojoj rodbini s latinskim natpisima.

Numizmatička kolekcija

Dio arheološke postavke čine raznovrsni primjerci papirnoga i kovanoga novca, koji je skupljačkim aktivnostima franjevaca i brojnim donacijama jedna od rijetkih zbirki koja je tijekom desetljeća očuvana u ovom samostanu. Numizmatička kolekcija sadrži kovani novac iz antičkoga, srednjovjekovnog i novovjekovnog razdoblja te primjerke papirnoga novca iz 19. i 20. stoljeća. Među kovanim novcem najstariji primjerci su: Efez, Ionija, Mala Azija / Ephesos, Ionia, Asia Minor 295. – 280. pr. Kr. / BC, Ptolomej II., Egipat; Ptolemy II, Egypt, 295. – 280. pr. Kr. / BC, Pergamon, Mizija; Pergamon, Mysia, 2. st. pr. Kr. / BC. Od papirnoga novca među najstarijima izdvajaju se dva primjerka iz kasnoga razdoblja Osmanskoga Carstva kuruşe Murata V. i Abdulhamida II. iz 1876. godine. Izdvojeni primjerci za stalni numizmatički postav uklapaju se u monetarnu strukturu optjecaja novca na bosanskohercegovačkom području od antičkoga do kraja novovjekovnoga doba.

Etnološka zbirka

Etnološka zbirka samostana u Gučoj Gori vrijedi za najopsežniju i najcjelovitiju zbirku u kojoj se baštine predmeti materijalne i duhovne kulture gučegorskoga kraja. Postav je koncipiran od devet cjelina kroz koje je interpretiran svakodnevni život, vjerski i zabavni segment, učenje i zabava najmlađih članova zajednice, te običaji i vjerovanja ljudi od sredine 19. do kraja 20. stoljeća. Prateći svakodnevni život i način življenja katoličkoga stanovništva Lašvanske doline u etnografskoj postavci kao imperativ kroz muzeološko-umjetnički karakter osmišljena je tema privrede i ambijent življenja. Uzgoj raznih kultura, sjetva, stočarstvo za čovjeka prošloga stoljeća simboliziralo je samo jedno – opstanak. Shvaćajući i pokušavajući da razumijemo važnost, danas već zaboravljenoga načina života i prioriteta tadašnjih ljudi, pažljivo osmišljenim muzejskim ambijentom i postavkom, udahnut je novi život eksponatima i pričama koje smo silno željeli otrgnuti od zaborava. Važno mjesto dano je temi tetoviranja katolika i katolkinja lašvanskoga kraja, a koje važe za jedne od najljepše izvedenih tetovaža ovoga tipa. Dio postava čini i interaktivni dio: memori igre i zaboravljene dječje igre kroz koje se stvara posebna veza s posjetiteljima, naročito onim najmlađima. Razumijevajući važnost duhovne nematerijalne kulturne baštine prostor je obogaćen pjesmama i napjevima iz Guče Gore što svima, koji su vezani za ovaj kraj, budi radost i uspomene.

Gučegorke likaruše

Treći postav ovoga muzeja čini sakralna izložba s pažljivo uređenim segmentom posvećenim gučegorskim likarušama. Važnu ulogu u pružanju medicinske pomoći u zajednici imali su svećenici, posebice franjevci, franjevački samostani, hospitali i ljekarne. U stalnoj muzejskoj postavci nalaze se tri likaruše od kojih je najstarija s kraja 18. stoljeća (1790. g.). Na nekima od njih poznata su nam imena početnika i liječnika koju su ih sastavili, dok su druge anonimne. Sadrže brojne ljekarske recepte i savjete, kao i recepte za različite pripravke u domaćinstvu. Važnost i vrijednost likaruša posebno se ističe u etnografskom smislu kao dio etnomedicine i etnofarmacije. Predstavljaju prvorazredni pisani izvor podataka o pučkoj medicini i liječenju kao i jedinstven izvor za proučavanje jezika, običaja, vjerovanja i narodne predaje.

Sakralna i umjetnička zbirka

Sakralnu zbirku čine različiti liturgijski predmeti, misno ruho, matične knjige kao vrijedni povijesni izvori, te umjetnička djela. Eksponati navedenih cjelina ove zbirke bili su u upotrebi tijekom 19. i 20. stoljeća. Najveći broj predmeta potječe iz vremena prije stradanja crkve i samostana 1945. godine, te danas ono što je očuvano u tom nemilom događaju predstavlja posebnu vrijednost ne samo u umjetničkom smislu već sa sobom nose posebnu sentimentalnu vrijednost. Glavni cilj svete (crkvene) umjetnosti je da na najbolji način doprinese ukrasu kuće Božje kroz koju se njeguje vjera i pobožnost onih koji se skupljaju u crkvi, kako bi prisustvovali službi Božjoj i da mole milost nebesku. Posebno vrijedi istaknuti umjetničku sliku s kraja 19. stoljeća, nepoznatog autora tirolske škole pod nazivom „Sv. Franjo sa sv. Ljudevitom i sv. Elizabetom” koja je preživjela tijekom stradanja samostana u Drugom svjetskom ratu, kao i misnicu koja je pripadala biskupu fra Marijanu Šunjiću.

Umjetnička zbirka ovoga samostana je tijekom svih godina i desetljeća stradanja i obnove preživljavala, ponekad u znatnoj mjeri šireći broj i spektar u raznovrsnosti umjetničkih djela, a ponekad stagnirajući i čekajući bolja vremena. Danas stalni postav umjetničke zbirke čini 71 djelo počevši od manje skupine nepoznatoga podrijetla nastalih u stilu neobaroka i neoklasicizma s prikazima Svete Obitelji, Madone i svetaca kao i dvije italo-kritske ikone, preko djela Gabrijela Jurkića, Behaudina Selimanovića do suvremenih umjetnika kao što su djela Ivana Meštrovića, Cate Dujšin, Zlatka Kesera, Ivana Picelja i dr.

Kao vječiti spomen i mali trag u ovom muzejskom prostoru posjetitelju je na samom ulazu predočena povijest ovoga samostana i ljudi koji su ga učinili ovakvim kakvim ga danas poznajemo. Uz osjećaj odgovornosti i vječne zahvale prema tim ljudima i vremenima osmišljen je postav dokumentarno-povijesnoga karaktera „Jači od nevolja”.

Obnova franjevačkoga muzeja u Gučoj Gori trajala je dvije i pol godine koje su bile ispunjene radom na konzervaciji, inventarizaciji i enterijerskom uređenju i osmišljavanju stalnih postavki, a kolektiv Zemaljskoga muzeja BiH koji je sudjelovao u obnovi želi izraziti duboku zahvalnost na tome što smo imali priliku biti na strani onih koji su gradili, čuvali i podijelili ovo naslijeđe sa zajednicama kojima pripada.

Objava Franjevački muzej Guča Gora pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nekropole stećaka, brojnost i stanje očuvanosti

Do danas je na području Ilijaša bilo poznato oko 45 nekropola s više od 650 stećaka (Bešlagić 1971. i Arheološki leksikom BiH). Preliminarni rezultati s terena dobiveni u okviru ovoga projekta govore da se ovdje nalazi oko 20 % više stećaka što je impozantna brojka, te je prema tome ovo područje najbogatije stećcima na području Kantona Sarajevo. Ovdje se nalaze neki od estetski najsavršenijih i najznačajnijih stećaka poput onih iz Kopošića koji pripadaju velikim kneževima bosanskim iz roda Batić Mirković, a koji su bili velikaši s dvora kraljeva Tvrtka I. i Tvrtka II. Izuzetan i raritetan po svom obliku je stećak s tri postolja u Sudićima. Visoku estetsku razinu imaju spomenici iz Čevljanovića, potom nekropole Spahin han u Dragoradima, Borak u Sudićima, Grčko groblje u Medojevićima, Zagrebnica u Solakovićima, Zavora u Koritima i dr. Najbrojnija nekropola na području Ilijaša nalazi se na lokalitetu Mrezga u selu Rakova Noga. Ranije je ovdje bilo evidentirano oko 50 stećaka. Istraživačkim radovima u okviru ovoga projekta ovdje je evidentirano 87 stećaka od čega je osam ukrašenih spomenika. Druga po brojnosti nekropola na ovom području nalazi se u selu Luka na lokalitetu Perački potok te broji 79 stećaka. Na nekropoli Grčko groblje u Medojevićima evidentiran je 71 stećak. U veće nekropole se ubrajaju i one u Kopošićima, Vrutcima, Bijambarama, Podlipniku itd.

U povijesnom i kulturološkom kontekstu najznačajnija je kneževska nekropola u Kopošićima. Stećci Ilijaša su u priličnoj mjeri ugroženi uglavnom nemarom čovjeka čija se teška ruka naslonila na ovo naslijeđe, pa su neki od njih prevrnuti, neki polomljeni, neki ugroženi sječom drveta, a neki odgurani u korito rijeke Ljubinje. Zaštita i očuvanje ovoga naslijeđa zahtijeva velike projekte i ulaganja kako lokalnih zajednica tako i države. Ovim projektom nastojalo se postići da se kroz jednu mikrolokaciju napravi primjer očuvanja i memorije nekropola i stećaka novim tehnologijama koje nam se danas pružaju.

Motivi na stećcima i klesarske škole

Na osnovi dosada ubiciranih stećaka s teritorija župe Vidogošća, a na teritoriju današnjega Ilijaša može se uočiti prisutnost nekoliko klesarskih škola kroz koje se manifestiraju različiti ukrasni motivi. Ova cjelina karakteristična je po tome što su sljemenjaci prilično dominantan oblik uz napomenu da im je izrazito naglašena horizontalna u odnosu na vertikalnu dimenziju. Najučestaliji ukrasni motiv je spirala napravljena u više različitih varijanti koja ponekad stvara osjećaj vrtloga beskrajnosti ovoga i narednoga svijeta bez početka i kraja. Odmah uz nju je posebno karakterističan motiv ruke koja se pojavljuje ili sama ili u kombinaciji s nekim oružjem ili slično tome. Jedno od obilježja stećaka ovoga kraja jest imitacija bosanske kuće brvnare ili tradicionalne kuće pokrivene drvenom šindrom.

Stećak s epitafom

Jedini natpis na stećcima Ilijaša nalazi se na nekropoli Kopošići. Na ovom groblju sahranjen je veliki knez bosanski Batić Mirković. Na njegovu monumentalnom nadgrobnom spomeniku – kneževskom sljemenjaku s postoljem, teškom više od devet tona – nalazi se veoma vrijedan epitaf, koji predstavlja pravu riznicu povijesnih podataka. Iz natpisa se iščitava da je na svom posjedu sahranjen veliki knez Batić, da mu je bilig postavila supruga Vukava s njegovim dobrim – slugama i prijateljima – da je on bio knez kralja Tvrtka II. Kotromanića, koji je dva puta kraljevao, i to od 1404. do 1408. i od 1421. do 1443. godine.

Kontinuitet u sakralnosti prostora

Još jedan kuriozitet koji se veže uz stećke Ilijaša ogleda se u činjenici da se uz nekropole često nalaze stara mezarja i do danas aktivna dovišta kao što je u Sudićima, Vukinjačama, Rakovoj Nozi itd. U tome se ogleda kontinuitet sakralnosti prostora tijekom dugih vremenskih razdoblja. Posljednji stećci i prvi nišani koegzistiraju jedni pored drugih. Pod utjecajem novih kulturoloških i religijskih strujanja nastaju novi oblici stećaka uobličeni u stubovima, a uz njih nišani koji imaju skoro identičnu formu koja polako kasnije evoluira u formu na kojoj se pojavljuje turban.

Srednjovjekovna župa Vydogossa

Srednjovjekovna župa Vydogossa obuhvaća prostor današnjih općina Vogošća, Ilijaš, Breza te djelomično Vareš. Jedini relevantan popis srednjovjekovnih župa do danas je poznat iz darovnice ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV. iz 1244. godine. Važno je naglasiti da je taj dio o bosanskim župama najmanje dva puta prepisan iz Ninoslavljeve povelje koja je izdata nešto prije 1244. godine. Dio teksta u kojem se spominje ime župe Vidogošća glasi: in supa Vydogossa Lubinchi apud ecclessiam Beatae Virginis. Na osnovi ovoga izvora znamo da je župa Vidogošća egzistirala barem do polovine 13. stoljeća. S obzirom na to da nam je sačuvan samo latinski naziv ove župe, Pavao Anđelić je u svojim radovima na temu bosanske srednjovjekovne župe za Vydogossa predložio slavenski oblik Vidogošća ili Vidogost kao varijanta od Vidogst, a što bi bila riječ sastavljena od dvije imenice Vid i gost.

Kako je i teritorij današnje Vogošće bio dio srednjovjekovne župe Vydogossa pretpostavlja se da je ovaj naziv u tradiciji zadržan u današnjem suvremenom govoru u obliku naselja Vogošća i istoimene rječice. Sam naziv Vogošća se ne spominje u domaćim pisanim izvorima srednjega vijeka, ali se u najranijim turskim defterima polovinom 15. vijeka upotrebljava u formi Vogošta i Gogošta. Središnji grad župe bio je utvrđeni Dubrovnik u blizini Ilijaša koji se u povijesnim izvorima prvi put spominje 1410. godine, pa se može pretpostaviti da je sama župa egzistirala do kraja srednjovjekovnoga razdoblja u Bosni. Dubrovnik je bio veliki urbanistički kompleks koji se sastojao od nekoliko cjelina. Nažalost, grad je u prilično lošem stanju te su do danas provedene dvije kampanje arheološko-konzervatorskih radova koje su tek zagrebale površinu ovoga velikog kompleksa.

Objava Stećci srednjovjekovne župe Vydogossa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Detalji spomenika

Natpis na stećku raspoređen je na dvije strane i to na istočnoj, široj strani u četiri reda  i na sjevernoj, užoj strani u dva reda. Čitanje natpisa s ovoga stećka revidirao je Marko Vego još 1968. godine, a natpis glasi: Ovdje leži Mitran (?) Vuk …n..vićЬ na svojoj baštini za cara Sulimana.

Nešto je preciznije nedavno čitanje ovoga natpisa prof. Mehmeda Kardaša koji je u svom djelu Jezik i grafika srednjovjekovne bosanske epigrafike predložio sljedeće: Ovdje leži Mitran Vukanović na svojoj baštini za cara Sulimana.

Natpis je pisan bosanskom varijantom ćiriličnoga pisma, a jasno se može odrediti vrijeme njegova klesanja i postavljanja na ovu nekropolu. Kako se u natpisu spominje „za  cara Sulimana” sigurno je da se odnosi na vrijeme vladanja sultana Sulejana Veličanstvenoga (1521. – 1566. godine) što daje vrlo preciznu dataciju ovoga spomenika. Oblik imena Suliman umjesto Sulejman je vrlo uobičajen za ovaj kraj o čemu svjedoče narodni epovi.

Mitran Vukanović, osoba kojoj je podignut ovaj spomenik,  vjerojatno je pripadao nekoj bosanskoj plemićkoj porodici. U natpisu se, uz njegovo ime, naglašava da je sahranjen na „svojoj baštini”, što ukazuje na njegove posjede i imućnost.

Ostali spomenici s ove nekropole su bez natpisa, ali oblicima slični prethodno opisanom stupu. Tako se prepoznaju dva stupa s gornjim dijelom u obliku sljemena i tri stećka u obliku stupa s ravnim gornjim završetkom. Obično se ovi oblici stupa kod Bešlagića i kod Vege interpretiraju kao najraniji oblici nišana koji se na našim područjima javljaju već sredinom 15. stoljeća, ali ponajviše od 16. stoljeća. Uzimajući u obzir društveno-političku situaciju i položaj ovoga teritorija u tim stoljećima, potpuno je jasno da bi ovakvi oblici spomenika bili prijelazna forma sa srednjovjekovnih stećaka na nišane razdoblja Osmanskoga Carstva. Vodeći se analogijama sličnih spomenika, istoga vremenskog razdoblja, za ove spomenike u Mišincima možemo upotrijebiti i termin hrišćanski nišani kako ih je definirao Šefik Bešlagić.

Od ukrasnih motiva na ovim stećcima javlja se motiv tzv „kamenica” prema Šefiku Bešlagiću ili „kružni vijenac-obruč” prema Marianu Wenzelu. Radi se o pravilno klesanom udubljenju koje je u ovom slučaju kružnoga oblika izdubljen jedan do drugoga na okomitoj, široj strani stećka u obliku stupa/nišana. Interpretacija ovoga motiva je izuzetno široka, ali jedno je sigurno – ovaj motiv rađen je po uzoru na patere s antičkih nadgrobnih spomenika, a koje su služile za pogrebnu gozbu. Na stećcima, naročito u okomitom položaju, kružna i kvadratna udubljenja u većini slučajeva samo su dekorativni motiv i oznaka statusnoga simbola poput onih na stećcima iz Radimlje kod Stoca. Kada govorimo o ovom motivu, na stećku s nekropole „Kamenje” u Mišincima zapaža se kako stećci nisu visoke umjetničke obrade, pa su možda i sama udubljenja prvenstveno imala svoju namjenu u svrhu libacije ili kao uljanice dok je Šefik Bešlagić mišljenja da je ovakva pojava motiva na stećcima mogla poslužiti za posmrtnu daču i za miješanje krvi izmirenih bratstava.

Na kraju je važno istaknuti da je ova nekropola jedinstvena za područje derventskoga kraja te čini jedan raritet u sveukupnoj prisutnosti ovakvih spomenika. Zahvaljujući entuzijazmu hrvatskoga kulturnog društva Napredak Derventa i financijskoj pomoći Vlade Republike Hrvatske, u suradnji s konzervatorima Zemaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine na ovim spomenicima izvršen je konzervatorski tretman tijekom 2019. godine, a nekropola je dodatno afirmirana za derventsku i širu javnost.

Objava Nekropola stećaka „Kamenje” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Fakultetsko obrazovanje prvo nastavlja na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu koju vrlo brzo napušta i vraća se u Konjic. U razdoblju Drugoga svjetskog rata, točnije od 1941. do 1942. godine Pavo Anđelić služi vojni rok u rodnim Sultićima. Godine 1942. odlazi u Zagreb gdje upisuje studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Studij prava okončava 3. prosinca 1946. godine i time stječe zvanje diplomiranoga pravnika. Zainteresiran za prošlost svoga kraja, Anđelić počinje raditi kao arheolog amater na formiranju arheološke zbirke Konjica i okoline koja će kasnije poslužiti za osnivanje Zavičajnoga muzeja u Konjicu. S ciljem da se ostvari i posveti istraživanju prošlosti, 1951. godine Anđelić upisuje studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu kao izvanredan student.

Počeci arheologije

Anđelićev dolazak u Zemaljski muzej BiH 23. ožujka 1955. godine ostavit će neizbrisiv trag kako u njegovoj karijeri povjesničara i arheologa tako i u samoj instituciji. Rješenjem potpisanim od tadašnjega ravnatelja Zemaljskoga muzeja BiH prof. Marka Vege, Pavao Anđelić biva postavljen na mjesto kustosa-pripravnika. Arheolog Veljko Paškvalin napisao je o tomu: „Tako je u Zemaljskom muzeju BiH i u gradu Sarajevu započeo život znanstvenika, srednjovjekovnog arheologa i historičara, dr. Pave Anđelića. Najprije Per aspera… što je često svojstveno samo istinskim znanstvenicima.”

Tijekom svoga muzeološkog rada Pavo Anđelić stekao je sva stručna i znanstvena zvanja. Zvanje višega kustosa i znanstvenoga suradnika postigao je u razdoblju od 1971. do 1973. godine. Od vrlo značajnih radova do tada objavio je samostalno ili u suautorstvu knjige Doba srednjovjekovne bosanske države u Kulturnoj istoriji Bosne i Hercegovine (1966.), Srednjovjekovni pečati Bosne i Hercegovine (1970.), Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću – Bobovac i Kraljeva Sutjeska (1973.) i desetke znanstvenih radova u raznim znanstvenim časopisima.

Zvanje doktora znanosti stekao je 1972. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu obranivši rad pod naslovom Sjedišta bosanskih vladara u srednjem vijeku. Tome je prethodilo njegovo skoro desetogodišnje istraživanje i zalaganje na očuvanju srednjovjekovnoga grada Bobovca i kraljevskoga dvora u Kraljevoj Sutjesci. Slobodno se može reći da je rad na Bobovcu i Kraljevoj Sutjesci njegovo životno djelo za što je i nagrađen Dvadesetsedmojulskom nagradom 1974. godine.

Usporedno s tim, uz prof. Marka Vegu, Ljiljanu Tomičić i Natašu Šahinović radio je na istraživanju brojnih nalazišta u okolini Konjica i Visokoga. Kao rezultat višedesetljetnoga rekognosciranja i arheološkoga istraživanja Pavao Anđelić dao je nemjerljiv doprinos u istraživanju ova dva grada i njihove okoline od najstarijega doba do kraja srednjega vijeka. Monografije Historijski spomenici Konjica i okoline (1975.) i Visoko i okolina kroz historiju I (1984.) koje je potpisao Pavo Anđelić danas predstavljaju nezaobilaznu građu za istraživanje ova dva kraja. Njegov znanstveni i stručni rad prepoznat je i nagrađivan još u nekoliko navrata: 1975. godine odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima, predsjednika SFR Jugoslavije Josipa Broza Tita, a 1976. godine za značajan doprinos zaštiti kulturnoga nasljeđa u Bosni i Hercegovini od Društva za zaštitu kulturno-istorijske baštine Bosne i Hercegovine.

Trajna zadužbina

Tijekom tri desetljeća intenzivnoga istraživanja i rasvjetljavanja srednjovjekovne prošlosti BiH, Pavo Anđelić je i kao pojedinac i kao istaknuti uposlenik kolektiva Zemaljskoga muzeja BiH učinio da prošlost srednjovjekovne Bosne i Huma zauzme vrlo istaknuto mjesto u arheologiji južnoslavenskih zemalja. Na taj način ostavio je trajnu zadužbinu u srednjovjekovnoj arheologiji i povijesti, ali i veliku obavezu i zadatak svim budućim kolegama. U vremenu kada je Pavao Anđelić djelovao na polju srednjovjekovne arheologije koja spada u tzv. nacionalnu arheologiju, to je bilo jedno od najslabije istraženih razdoblja na području južnoslavenskih zemalja. Posljednja tri desetljeća svoga života Pavo Anđelić proveo je na istraživanju i rasvjetljavanju srednjovjekovne prošlosti Bosne i Hercegovine. Bilo bi nezahvalno i teško izdvojiti najznačajniji doprinos Pave Anđelića u izučavanju srednjovjekovne bosanske prošlosti. Djelujući tada uz istaknute kolege kao što su Nada Miletić, Marko Vego, Ivo Bojanovski i istovremeno ogledajući se na rad svojih prethodnika poput Gregora Čremošnika, on uspijeva napraviti svojevrstan preokret u proučavanju amblema i znamenja koji su do tada smatrani samo sporednom pojavom bosanske povijesti srednjega vijeka.

Početkom 1985. godine odlazi u zasluženu mirovinu. Prema kazivanju Anđelićeve supruge gospođe Mile, često bi spominjao samo jedno o Zemaljskom muzeju: „Tamo gdje sam ja zaradio penziju svaki čovjek treba da klekne.” Njegov kolega Veljko Paškvalin zabilježio je da je Anđelić znao reći: „Veljko, ti imaš dug prema Bosni.” A osjećajući taj isti dug, Pavao Anđelić neumorno je radio za svoju zemlju Bosnu i Hercegovinu.

U znak zahvalnosti i ususret stogodišnjici rođenja Pave Anđelića, Zemaljski muzej BiH uz podršku njegove obitelji organizirao je izložbu pod nazivom Stoljeće Pave Anđelića. Tijekom pripreme izložbe autorice Adisa Lepić i Lejla Bečar koristile su originalnu ostavštinu Pave Anđelića koju je ostavio na čuvanje u Zemaljskom muzeju BiH. Izložbu čini osam cjelina koje su vezane za najvažnija Anđelićeva istraživanja kao što su Bobovac i Kraljeva Sutjeska, Visoko i okolina, Konjic i okolina, heraldika i drugo. Središnji dio izložbe činili su Anđelićevi osobni dokumenti i predmeti poput krsnoga lista, razglednice koje je razmjenjivao sa svojim prijateljima i kolegama, pribor za pisanje, fotoaparat, pisaći stroj i drugo.

Izložbom se najviše nastojalo približiti Anđelićev znanstveni i stručni rad te njegov doprinos izučavanju srednjovjekovnoga bosanskog nasljeđa. Na ovaj način iz Zemaljskoga muzeja BiH nastojali smo vratiti barem dio onoga „duga” koji mi kao institucija i pojedinci dugujemo Pavi Anđeliću.

Objava Stoljeće Pave Anđelića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.