(Krsnog imena Fernando)

Iznad, nebo je čisto i plavo

Ljudi su pognuli glave

Mole, udaraju se u prsa

Bože, oprosti, oprosti, prodire do Neba

Sveti Ante, pomozi, molimo te

S usana nam izbriši grijehe

Treba dušu odmaći od zla, spasiti je

Sjesti ispod vedra neba i strpljivo čekati zvijezdu

Koja će pasti na ustreptale grudi

Sveti Ante tiho poručuje puku:

Predajte se volji Božjoj

Otvoreno razgovarajte s Bogom

Nebo za svakoga ima vremena

A novi dan će rumeniji osvanuti

Objava Razmišljanje u svetištu Antuna Padovanskog pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Otvoriti neka vrata

Niti se popeti u pustoj noći

Uz uznosite skaline do nekog

Iz davnih kalendara mi brata

Ne mogu ni studeni vjetar zaustaviti

Dok se smuca i opojne mirise livadi krade

Iako želim širinom dlanova ih raznositi

Zaboravi,

I kada nema, ima nade

Opusti se, život slavi

Iako Ga ne vidiš, zaobiđi tminu

Osjetiš Njegovu blizinu

Nasloni glavu na Božje rame

Onda ti više ni Alpe

Neće biti tako visoke, kameno same

Kao lakonogi lahor budi

Penji se uz slamku Nade

Strepi strepnjom malih ljudi

Pusti da u tebi vjera, ljubav i ufanje

Nadajući se grade ljestve do Neba

U polju kišica rominja

Beskraj je tek zericu ozeba

Sanjaj, sanjaj mirise proljeća

Šareno cvijeće molitvom, suzama

I smijehom njegovati treba

I pjevajući, dalje od Mefista,

 Duši graditi ljestve do Neba

Objava Ljestve do neba pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Rodilo se Svjetlo iz najljepše bajke

Što nad nama stoljećima bdije

Svijet mu se divi

Jer svijetom milost Božju sije.

Isus, naš prijatelj, strahove tjera

U nama raste u Njega vjera.

Mirnoćom miriše božićno vrijeme

Radost krasi dječja lica

Blagost srca razlijeva se šire

Iz daleka, dođu kući djeca.

Svjetlost se rasula u srca, duše,

U kući, gradu i selu

Nebo zemlju promatra

I posipa čaroliju bijelu.

Tople riječi  mirno teku

Zagrljaji česti, vatrom zajedništva griju

Obitelj je na okupu, zajedno pjevaju Božiću

I srce i usne i oči im se smiju.

Iz srca, ljubav, široko se razlijeva

Zvona zvone radosti rođenja Božjega Sina

Svečana odjeća se odijeva

Uz glazbu „Tiha noć” i „Radujte se narodi”

U Crkvi, zajedno puk pjeva.

Radujmo se Rođendanu Božjega Sina

Jer Njegova riječ je moćna, sveta,

Odzvanja Živa

Obraća čovjeka kad po rubovima šeta.

Milošću nam lice umiva.

Sretan Božić svima

velikim i malenima!

Objava Toplina Božića pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

I pogled izazove živi,

Ne smeta mu, lutalica,

Nestašan, oblak sivi.

Dok jutro nadom zove,

Za sigurnu podlogu,

bršljan se hvata i sanja,

A pjesma, davno napisana,

Strpljivo čeka da joj se jednog jutra

Širom otvore vrata sjećanja.

Dok jutro nježno zove…

U proljeću budi nemirne snove.

I ovaj dan se, kao, negdje žuri,

A slap života jednako smireno curi.

Dok jutro ritmom skladnim zove

I vrijeme putovanjima hrani,

Kroz nemirno treptanje beskraja,

Kroz proljeća, sadašnja i buduća,

Što micanjem nesebičnim vrijeme osmjehom tješe,

Da dani ne ostare mladi, okrenuti vječnoj nadi,

Zaneseni pokretom,

Da ne pogriješe, da ne pogriješe.

Dok jutro ljubavlju zove…

Vjetar se poigrava rasutom kosom

Toplog proljetnog buđenja,

I usput obriše suze

U dugoj noći isplakane.

Sunce obasja put široko,

Bez isticanja odabrane strane.

Dok jutro pjesmom zove…

i nastojanja Visine dočekana iskrenim žarom.

Slatkim snovima usnu iskreni ljudi i razigrane sjene,

Ali znaju i zbore:

U zagrljaju svitanja toplo je i bolje,

po receptu iskušanom, starom.

…a jutro zove…zove, zove…

Objava Dok jutro zove pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zakoračiš u svjetlost, pa u sumaglicu. Onda opet kroz svjetlost. Korak krut. Ideš. Zastajkivanja pred nepoznatim. Zaustavljanje?! Neee, usporavanje! Upoznavanje, pa opet put, često nepregledan. Upitamo svanuće, krik svanuća: koliko puta i koji put? A ono, kao iz navike, upali svjetiljku i namigne, dajući znak da nastavimo dalje. Godi idiličan hod po visoravni. Koraci uz planinu, pa strmo silaženje… Uzdah zbog raskoraka umjesto iskoraka. Pitanje hoću li moći? Hoću! Znam da hoću. Na ramenima obješen osjećaj odgovornosti, a neodgovornost vreba.

Odredište daleko, a strepnja blizu. I gle, odjednom trn u peti. Uh! Krik. Zar još jedan uzaludan pokušaj? Zaustavljanje. Tišina se nijemo oglašava. Sunce se iznova rađa. Bravo! Nova prilika! Proljeće nikada ne iznevjeri. Korak ostavlja trag, svjedoči i piše povijest. I ovaj trenutak uskoro se seli u prošlost. Korak mora dalje, njegov cilj je susresti se. Ako zakasni, mogao bi se mimoići, ili čak nikada ne stići! Cilj je susresti se s novim danom kao svjedokom. Ispijena čaša nade. Preskočene prepreke. Srušen zid. Pogled iza i ispred sebe. Troše se tabani.

Idemo! Vječnost otvara vrata, spremna zažmiriti na naše nesnalaženje. Krik svanuća otvara pogled u daljinu. Idemo, ali još nismo otišli. Izgovaramo riječi koje su već bezbroj puta prije izgovorene. Ipak ostaje nada da će ih se još mnogo puta izgovoriti. Iste riječi, rečenice, a smisao različit. Nižu se koraci. Isti koraci, a hod različit. Ne, koraci, nadam se, nisu umorni. Sve je dobro dok se pokreće. I priča!

Vrijeme će i tako učiniti svoje. A mi? I nama je činiti koliko se stigne. Što li nosi novi dan? Novo pitanje, stari odgovor: jutro! Donosi jutra… sutra… nadu… Laganog koraka krećemo u novi dan. U oku probuđen pogled širine. U koraku nesputanost beskraja. U nama znatiželja. Novo svitanje, nova prilika. Osjećamo dah proljeća. Osnaženo povjerenje u kretanje. Pupovi pupaju, cvjetovi cvjetaju, ptice pjevaju, pčele zuje, klas zri i jutro tihim korakom kroz vrijeme šušti, dok riječ naslućuje novu priliku… Ljepota koraka.

I ova priča je korak, sitan, bezazlen, a pripada svima. Tko će je čitati, hoće li je itko čitati? Hoće li se ikomu svidjeti? Hoće li sebe prepoznati? Tko će ga znati? Svejedno, pisana je s puno radosti.

Stati? To je lako. Upitamo se: Gdje nam je stati? Zar moramo znati? Želimo izdržati i na kraju prelistati albume pa reći: Nije bilo uzalud, VRIJEDILO JE, VRIJEDILO!

Jednoga dana doći će trenutak kada treba prijeći preko mosta, kao i mnogi prije nas. Krenut ćemo lakim korakom i bez srdžbe u bezvremenost, s nadom da smo ispravno živjeli i da nam duša nije zaslužila bičevanje. Valjda. Dolje ostaje tajna koraka u šapatu zore, a most koji spaja gore i dolje, nove korake spreman čeka. Prije ili poslije, prijeći nam je preko mosta. Što ponijeti? Dobra djela? Ili smo se dolje potrošili u labirintima zabluda? Mi, braća po duhu, u širinama oceana postojanja.

Ne pitaj ni beskraj, ni sunce! Ni vjetar što fijuče, nevidljiv među bedrima planinskih visova ne pitaj! Ne pitaj ni… Pitaj sebe i svoju unutarnju samoću u sutonu. Kotrljajući se, tišina beskrajem zašušti. Koraci na mostu povremeno utihnu i glasovi zanijeme. No kotrljanje traje; bučno ili tiho, tamno ili svijetlo, ili obojano u tisuće prekrasnih sunčevih boja. Ono, kotrljanje, traje, i traje, i traje… Ah, ti koraci! Koliko ih je samo, a kretanje ponekad usporeno, nedovršeno, nedorečeno… ipak dovoljno za prelazak preko mosta!

Objava Koraci pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ne vjeruje brat bratu, susjed susjedu, političar drugom političaru. Države se optužuju bez valjanih razloga i dokaza, ili čak štite u situacijama kada je nepravda očita, narodi se nadvikuju, nesuglasja cvjetaju, vlada otimačina i zakon jačega. Raznovrsni mediji o istoj stvari pišu različito. Neki nas svakodnevno zasipaju lažima, ili da budem blaža, poluistinama. Političari nas pred izbore vješto pomiluju populističkim obećanjima u koja ni sami ne vjeruju. Ljubav i istina su dragulji koji nemaju cijenu, ali ih se jeftino prodaje. Stječe se dojam kao da je normalno lagati bez ikakva osjećaja odgovornosti. Kultura laganja podmuklo se uvlači u sve pore društva. Nepovjerenje se razmahalo, često, ne skrivajući svoje surove namjere.

Nova generacija ljudskoga roda satima bulji u razne osvijetljene ploče i zbraja lajkove kako bi se uvjerili ili razuvjerili da su netko i nešto u ovom današnjem društvu. Oduševljavaju ih neki čudni i nametnuti im čudaci i čarobnjaci u filmovima, medijima, igricama ili knjigama koji postaju njihovi junaci i uzori. Provodeći sate u samoći zbrajaju navodne virtualne prijatelje. Ponavljam, virtualne. Život je poprimio neku virtualnu verziju u kojoj više ne vjerujemo ni sami sebi i ne poznajemo ni vlastitu djecu, a kamoli osobe koje nikada nismo vidjeli. No, bitan je broj tih „prijatelja” na društvenim mrežama čiji su klikovi kao neko mjerilo ljudske vrijednosti i vjerodostojnosti. Tehnologija sve više upravlja čovjekom, umjesto da čovjek upravlja njom. Tko bi se u korizmi odrekao, recimo, mobitela, računala, fejsa, praćenja raznoraznih medija i usprotivio se tjelesnim užitcima…? Sigurna sam da je takvih malo.

Sva sreća, postoje i oni koji žive s drugima i drugačijima i za druge, ali oni su tihi, ne daje im se prostora da se i njihov glas čuje. Oni pripadaju stvarnosti, te potraže i nađu zaklon od namjera zavodljivog vjetra laži i nepovjerenja koji bi ih obeshrabrili i zaveli na njihovom putu. Njihovi prijatelji su stvarni, a ne virtualni i nisu samo broj. Nepristajanje ponekad znači širu osobnu slobodu. Pravednost i istinitost su moralne kreposti koje poučavaju umjerenosti razum i volju, a oni ravnaju ljudskim strastima.

Zašto čovjek sije laži i uzgaja lažno povjerenje (nepovjerenje), ta dva utega oko vrata, i tako se naginje nad provaliju u koju bi se mogao svaki trenutak oboriti? Možemo govoriti o manjim i većim zabludama i lažima i posljedicama njihova djelovanja svjesni da ovdje, na zemlji, nema prave vage za težinu laži niti za posljedice njezina prisustva u našoj svakodnevici. Ali, ako pogledamo u nedogled, ako pogledamo…

Jutro izvire iz mirnoće vječnog i grli nas nadom kada se nađemo na uzburkanoj pučini života. Istina nam pruža ruku kako bi nas iz ovozemaljskog nesklada povela prema nebu sa što manje žuljeva na stopalima i rana na srcu. No, čovjek sebi bliže povlači zabludu, nepovjerenje i laž kako bi više zagrabio na ovozemaljskom životnom putu.

O Bože, trebaš nam. Otvori nam pogled za boje istinskog života u ljepoti svitanja. Trebamo Te da nam pomogneš kako bi molitvom i približavanjem istini ispunili dane. Bez Tvoje blizine postajemo prevrtljivi stranci izgubljeni u sumaglici zabluda. Zbunjeni stojimo na raskrižju s više putokaza, kao da ne znamo kako si davno rekao da si Ti put, Ti, koji si raspet na križu. Kada bi svaki čovjek učinio vedrim komadić neba nad glavom i mirom prigrlio koji kvadrat zemlje oko sebe, ovaj planet bi bio mjesto sretnih i dobronamjernih ljudi i bijelih snova. Jednom, svi ćemo doći na suočavanje sa samim sobom, i pred lice Svevišnjega koji nas može u trenu prelistati i pročitati, a do tada…

Kaže se kako svako vrijeme ima svoje breme. Laž i nepovjerenje su pozamašna težina bremena ovog vremena. Sjeti se, čovječe, da si samo čovjek, prolaznik, hodočasnik na ovozemaljskim stazama. Ne mjeri se bojom kože i kose, visinom, težinom, oblikom lica, odjećom i nakitom kojeg nosiš na tijelu. Ne mjeri se automobilom kojeg voziš, kućom u kojoj stanuješ, jer si puno više od toga. Zanemari zabludu prolaznog. Neka ti je kuća dom, auto potreba, a ne statusni simboli. Ne zaboravi na onaj najvažniji dom, onaj unutar svoga bića. Možeš ga graditi, dorađivati, usavršavati i u dobroj namjeri primicati nebu bliže. Tu, na zemlji si da se veseliš, voliš, družiš, da plačeš, sanjaš i tražiš sreću u „malim” stvarima, da više daješ nego uzimaš. Tu si, jednostavno, da budeš čovjek čovjeku i hodočasnik do posljednjeg izdisaja. Sjeti se, čovječe, da si samo čovjek. Poslušaj melodiju istine i prestani tepati laži koja te mami strašću prolaznih omama. Otvori oči bar u vrijeme korizme i primijeti istinu koja ti ne obujmljuje spoznaje, nego te nagrađuje tajnom uskrsnuća.

Objava Sjeti se da si čovjek pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Život kane iz treptaja oka

Sve prolazi

Truni se polako

Ne znaš jesi li više

Smijao se, ili plako

U ušima odzvanjaju

Savjeti predaka

(nek im zemlja bude laka)

Voli svoje, poštuj tuđe

Svoj zalogaj dijeli na dvoje, troje…

Kazala bi stara baka

Kad te bura bije

Kad nevolja sa svih strana mlati

Skrušen sklopi ruke dvije

Cijelom dušom Bogu se obrati

On će znati milost dati

Ako dušu sapliću ti grijesi

Stisni zube i zavapi

S duše prašinu otresi

Prisjeti se materine riječi

Pusti suzu neka kane

U nedjelju pođi na sv. Misu

Molitvom se rana liječi

Ne strahuj od svojih snova

Čekat će te ovaj kamen

Čekat će te zemlja ova

Sve prolazi, kratko traje

Samo Gospod Bog ostaje

Objava Sve prolazi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Dječjem licu pripada osmijeh
i pogled kojim grle nebeske zvijezde sjaj
Prstima dodiruju  svitanja nadu
Za njih nije život u razorenom gradu
Nemamo pravo
Oteti im radosti djetinjstva
Igru u prirodi, let na krilima slobode
Lica budućnosti su oni
Nevina  bića s krilima ptića
Nemamo pravo
Bijele snjegove posipati crnom čađom
Niti zalijevati zgarišta mržnje
Djeca trebaju čist zrak disati
Bistru vodu piti, zdravu hranu jesti…
Ne trebaju oružje i ratove
I ožiljke na tijelu i duši
Nego igru i na livadi šarene cvjetove
Nemamo pravo
Ugađati tami
I čekati proljeća praznih ruku
Gasiti plamen rađanja života
Djeca se trebaju  družiti, rasti…
Radost života svijetom nositi svima
Jučer danas i sutra
Na jastuk mira nasloniti glavu
I kititi se lijepim, ljepšim, najljepšim…
I još ljepšim snovima
Zapravo
Na korak natrag nemamo pravo

Objava Nemamo pravo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Znate, jednom sam teti Mandi razbila prozor. Ukorila me. Njezin muž, gospodin Martin, samo je odmahnuo rukom i rekao da nastavim dalje. Njihova unuka Mirna me obožava. Bacala me u koš, hvatala, odbijala o zid, trčale bi… Dobro nam je skupa. Često bi Mirna zvala svoje prijatelje i prijateljice pa bi se svi skupa igrali. Nismo spavalice. Ja sam uvijek bila glavna.

Ali, jučer mi se dogodilo nešto nepoželjno. Skačući po asfaltnom terenu naletjela sam na nešto oštro. Rupa na mom tijelu nikom se nije svidjela. Više nemam okruglo tijelo. Znajte, ja sam i dalje lopta, iako sam ostavljena u kutu i zaboravljena. Jako sam tužna. I dalje bi se družila s djecom. Samoća me ubija. Htjela bih igru na travnjaku. Valjda će mi netko pomoći? Želim život pun veselja, igre i smijeha.

Ide Mirna. Hoće li me primijetiti i uzeti? Hoće? Neće? Hoće? Hoće! Mirna me je opazila, uzela u ruke i stavila u vrećicu. Valjda me neće baciti u smeće? Strepila sam. Ipak me odnijela kući. Juhu! Uzviknula sam od sreće. Njen otac se potrudio i vratio mi prijašnji oblik. Da samo znate kako sam bila sretna!

Dan je bio vedar i lijep. Mirna je pozvala društvo. Igra je počela. Ja sam se prepustila igri i veselju, jer sam opet bila ona šarena lopta kao i prije.

Zahvalila sam Mirni i njezinom ocu za novu priliku.  Vratili su mi radost.  Neka mi je ništa ne kvari.  Eto, vidite, zajedništvom se puno može.

Objava Lopta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Odjednom mi zvonjava crkvenog zvona odzvoni u ušima. Zaustavim se u ulici i podignem pogled prema zvonu na obližnjoj crkvi. Zatim pogledam u nebo. Pitam se što mogu učiniti sada? Nešto posebno? Pobjeći? Neee! Samo kukavice bježe. Gdje je smisao svega? Što želim? Oblake više ne vidim. Grane sunce i dira me svojom toplinom. O misli mi se okače nove riječi: Ljubi bližnjega svoga. Odjednom, kao da je sva mudrost ovoga svijeta sabrana u ovu rečenicu. Pomislim kako to cijeli život činim. Onda me sustiže nova misao kako mogu i više i bolje. Moram odbaciti od sebe čak i one sitne mrvice egoizma. Jednostavno moram, zapovjedim sebi. U isti trenutak me dotiču nježnost i hrabrost, zatim ponos i skromnost. Uputim se prema crkvi kako bih se pomolila. Tako su me odmalena stariji učili, kad mi je zbrka u glavi da potražim Boga i da se molim Bogu. Ponekad su mi bili smiješni kada bi mi govorili o vjeri i traženju Boga. Valjda čovjek mlad i nezreo ima pravo na neke bezvezarije. U crkvi tišina i ja, jer je zvono svoje odradilo i utihnulo. Moleći osjetim kako su me strahovi napustili. Iz očiju su mi kapale suze a nisam bila tužna. To su bile neke neobične suze kakve nikada prije nisam upoznala. Oko sebe i u sebi sam osjetila radost i mir. Osmjeh mi se ukazao na licu. Gledala sam u Raspetoga. Razmišljam. Bog mi nudi, a ja pristajem na ponudu Božje volje kako bih s Bogom započela novi put gdje će nam suputnici biti Duh i duša. Nije me strah što će mi reći moji u obitelji i župnoj zajednici. Zapravo već čujem njihovo odobravanje. Sjećam se kako mi je jednom davno govorila moja baka da sam rođena za Božje vrtove. Ja sam mislila kako je stara i ne zna što govori. Postadoh svjesna da me u Božjim vrtovima čeka puno posla i bi mi drago. Što može biti uzvišenije nego potpuno se posvetiti Bogu i živjeti po evanđelju u zajednici. Negdje sam pročitala riječi Male Terezije: „Napokon sam našla svoje zvanje… U srcu Crkve bit ću ljubav.” Osjećala sam ih i više puta tiho izgovarala kao da su moje.

Prije nekoliko godina put me odveo u Afriku. Neki drugi, nepoznati svijet kojeg sam prihvatila i objeručke zagrlila. Sva ta tamnoputa djeca su Božja stvorenja. Vesela su iako su im uvjeti za život vrlo ograničeni. Baš me veseli njihova blizina. Priznajem: u Božjim vrtovima uvijek ima posla samo ako hoću raditi. Hvala Bogu i radim, zapravo služim. Oni me trebaju, a i ja njih. Živimo od danas do sutra, ali nikada ne mogu reći da su jadni. Oni su blagoslov. Znaju čokoladu razlomiti i međusobno podijeliti. Od njih učim. Da bih rezala i mirisala cvjetove, trebam cvijeće prije posijati ili zasaditi, zatim pustiti da naraste. Mislim da sijem cvijeće. To mi donosi radost življenja, a ostalo neka bude Božja volja.

Objava Putovanje prema Božjim vrtovima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.