Prava zainteresiranost i otkrivalačka emocija otvorila mi se  mnogo kasnije, kada me već bila prestala nositi religiozna inspiracija i mučiti eshatološka jeza, ustupivši mjesto jednako žestokoj zapitanosti za kulturnu i povijesnu zagonetku ovih spomenika; za  porijeklo i značenje oblika, jezično-književni aspekt natpisa na njima, za historije i sudbine osoba i obitelji kojima su pripadali, te, kroz to, za historiju Varcara, na prvi pogled nevažnu i anonimnu, a ipak kadru da ti se ravara sloj po sloj sve do rimskoga doba,  i dalje od njega, u prapovijest, uzbudljivo se uklapajući u okvire velike Historije… Tada, u studentskim godinama, još ništa nisam iskustveno znao o mogućemu postojanju ovakvih spomenika na drugim mjestima u Bosni. Zanimala me i istodobno ispunjavala moja Ćelija, a oblici tih starih antropomorfnih ploča, neki ukrasi na njima, te natpisi koje sam sve redom transliterirao i popisao u svoje teftere – stvarali su u meni cijeli jedan zaseban i skrovit likovno-osjećajni i jezično-izražajni „kanon”. Neosjetno, ta se  emocija razrasla i prenijela na doživljaj cijeloga ambijenta: stojeći na Ćeliji u zalasku sunca, u predvečerje, pod golemim planinskim  triptihom Lisine na jednoj strani, s kupom (H)orugle na drugoj,  a na trećoj pod bliskim, zaštitničkim brdom Grabeža pod kojim se, tu, nadohvat ruke, pružaju didove njive i livade, i tek kojih sto tinjak koraka dalje stoji naša kuća – stojeći, dakle, tu, svaki put sam jednako snažno osjećao kako stojim „na srcu zemlje” kao u čudesnom haikuu Salvatorea Quasimoda: Svatko stoji sam na srcu zemlje / Proboden zrakom sunca: / A veče je već tu.

Tih godina, i zadugo poslije, sve do danas, pažnja kulturne i znanstvene javnosti okrenuta mramorju ili stećcima, bosanskim i humskim nadgrobnim spomenicima iz srednjega vijeka, gotovo posve je isključila sistematičnije zanimanje za kasniji razvoj kulture nadgrobnih spomenika iz vremena osmanskoga gospodarenja Bosnom. Mramorje jest čudesan kulturni i estetski fenomen, njime sam i sâm bio i ostao zatravljen, te sam svojedobno sačinio detaljan pregled stećaka mrkonjićkoga kraja (preko 600 spomenika) s fotografijama, i to objavio u časopisu nekadašnjega Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH Naše starine. Za „moje” antropomorfne ploče (koje sam također registrirao u tom pregledu) do tada bio sam pronašao samo jedno usputno domišljanje zaslužnoga arheologa Đure Baslera, iz kojega sam dobio prvu informaciju o širem geografskom prostoru na kojemu bi se mogle naći takve nadgrobne forme (Basler je zavodljivo ali proizvoljno nagađao: to su oni krajevi stare Bosne do kojih su dopirali rudari Sasi), te studiju Đoke Mazalića u Našim starinama iz 1957. o „hrišćanskim nišanima” travničkoga kraja. Uz nekoliko usput nih bilježaka i osvrta (M. Nedić, A. Knežević, te kasnije J. Petrović, M. Mandić i P. Korošec),  to je i do danas ostalo manje-više sve što se o ovim spomenicima pisalo.

S ovim spomeničkim i kulturnim blagom u naše doba događa se, zapravo, isto ono, što se u turskim vremenima događalo s mramorjem. Nakon što pod osmanlijskim tsunamijem 1463. biva zbrisana srednjovjekovna bosanska državnost i civilizacija, kao i sjećanje na nju, a nastaje neka nova, još uvijek neuobličena ali sasvim egzistentna politička i kulturna realnost, te je prošlo vrijeme mramorja i nestalo naraštaja intimno povezanih s njihovim značenjem i s pokojnicima što pod njima leže, ono je kroz osmanska stoljeća bosanskohercegovačke historije bilo fizički prisutan, a kulturno nevidljiv element bosanskoga pejzaža. Bilo je mramorje podjednako nevidljivo za mentalne oči Bosanaca svih triju vjera, prekodiranih s dolaskom osmansko-islamske civilizacije u posve drugi, novi svijet simboličkih, kultnih, estetskih znakova i značenja. U tom svijetu stećci su mogli tek eventualno pobuđivati neki nejasni, bezoblični respekt i biti predmetom pučkih praznovjerica, ali daleko najčešće predstavljali su sasvim zgodan građevni materijal bez ikakva kultnog značenja i odnosa. Prvi su ih ugledali stranci, strani putnici, poput Slovenca Benedikta Kuripešića, prevoditelja koji je pratio visoko poslanstvo Ferdinanda, kralja Austrije, Češke i Ugarske, sultanu Sulejmanu Veličanstvenomu u Carigrad 1530. da pokuša  utanačiti mir ili barem duže primirje, toliko potrebno nakon katastrofe na Mohaču 1526. Poslanstvo je ostalo važno i znamenito ne po svom uglednom plemićkom sastavu i po svojim rezultatima – uostalom, nikakvim,  jer ih je Sulejman vratio praznih ruku pošto mu je bilo stalo do širenja a ne do mirenja – nego po Kuripešićevu putopisu objavljenom 1531. godine.