U isto vrijeme moramo priznati svoju ograničenost na tom području. Uz sve sposobnosti koje ima čovjek iznad drugih stvorenja, uz sva dostignuća na planu znanosti i tehnike, uz duhovne plodove srca i uma, osjećamo se ipak neizrecivo malenima pred tajnom Transcendentnog, pred tajnom božanskog bića. Ljudi svih generacija pokušavali su svjetlom svoga razuma proniknuti u Boga i trudili su se doseći barem neke sigurnosti i istine u tom pogledu. Odatle napori filozofa, odatle pokušaji čovjeka vjernika da svojim umom dopre do Boga i barem one najosnovnije činjenice da on postoji. Baština takvih napora ljudskog uma kroz povijest čovječanstva je određena sigurnost da mora postojati takvo najviše, najsavršenije biće koje nazivamo Bogom, da je to biće bez početka jer nosi u sebi tajnu postojanja i da je bez svršetka, da je vječno i slobodno od svega što na ovoj zemlji otkrivamo kao nesavršeno. Međutim, mi u svojem ljudskom iskustvu nemamo jasnu spoznaju pojma vječnosti ili nestvorenosti i savršenosti. Zato su nam već stari mislioci i duhovni učitelji u tom pogledu darovali ponizno priznanje da više znamo o tome što bog nije nego što Bog jest, jer to lakše prihvaćamo prema vlastitim ograničenostima kojih u Bogu nema. Bog nije površan kao mi; nije ljubomoran, nije ograničen. Bog nije promjenjiv u svojim postupcima i ne reagira naglo i emocionalno kako se to nama često događa. Bog nije podložan trenucima bijesa i ne djeluje iz osjećaja mržnje. Bog nije pristran i nije ograničen u svojim spoznajama. Bog nije rastresen u svojim mislima i ne sudi površno.

Mogli bismo tako nabrajati dugačke litanije svega onog ograničenog i slabog što otkrivamo u vlastitom životu i prenijeti na takav niječan način na Boga.

To je sve tako malo, a naše su potrebe i čežnje za Bogom neizrecivo velike. Upravo zbog naše ograničenosti imamo u sebi čežnju za neograničenim. Zbog svoje nesposobnosti da čisto i nesebično ljubimo imamo čežnju za bićem koje savršeno ljubi. Trebamo Boga kao biće koje nikada neće zatajiti u ljubavi. U toj iskonskoj čežnji Bog je pošao nama u susret. Mi to zovemo objavom. Bog je o sebi i iz sebe i svoje vječnosti progovorio čovjeku u vremenu. Rekao nam je neke spoznaje koje su nam bitne. Ono što nas najviše dira, što ne bismo sami nikad spoznali i što nas puni sigurnošću i mirom je istina o Bogu koji nas neizrecivo ljubi i zato nam se objavio u slici dobrog Oca. Prva istina vjere koju recitiramo je upravo ta: „Vjerujem u Boga Oca!“ Vjerujem da mi je Bog Otac; vjerujem da je taj nedohvatljivi, vječni, savršeni Bog meni neizrecivo blizu jer me kao Otac uvijek ljubi. U ovoj godini koja je posvećena Bogu Ocu, Prvoj božanskoj osobi, imat ćemo mogućnosti da se više zbližimo s Ocem koji nas privija u svoje naručje kao svoju ljubljenu djecu. To je objavljeno kod Isusova krštenja, a nama je to darovano po Isusu u sakramentu krsta. Po Isusu i u Isusu mi smo posinovljena djeca Božja. To će nam pomoći i u tome da hrabrije i s vjerom prihvaćamo ljude oko sebe kao svoju braću i sestre. To što se nama ljudima koji puta čini nemoguće, Bogu je moguće: da se ljudi međusobno uzljube. Zato vjerujemo u Boga, Oca svemogućega!

Objava Bog mi je otac pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U toj zajednici Isus nastoji oblikovati svoje učenike. Način kako Isus razmišlja drugačiji je od njihovih naravnih planova i njihova mozganja. Vjerujemo da je u tom pogledu Isus iznad apostola i da bolje pozna tajnu ljudskog bića i isto tako Božje poslanje koje je usađeno u čovjeka. Zbog toga je češće dolazilo do napetosti među učenicima, pa čak i u donosu na Isusa.

U razmišljanju učenika često otkrivamo ono što je i kod nas prisutno. Volimo se uspoređivati s obzirom na kategorije i vrednote koje mi ljudi smatramo višima i boljima. U tom pogledu čovjek je često bio u zabludi. Neke zablude su već davno uklonjene razvitkom ljudske civilizacije. Tako je nekada čovjek bijele puti smatrao da je, zbog te sasvim nezaslužene okolnosti, on na višoj razini od čovjeka crne, žute ili crvene puti. Nekada, u vrijeme patrijarhalnih društvenih odnosa, cijenio se samo muški rod, a nauštrb ženskoga roda. Bilo je i obratnih stava, ali manje raširenih. Neki su ljudi smatrali da su na višoj razini od drugih naroda zbog svoje pripadnosti stanovitoj naciji. Tragično je kada se u takvom mentalitetu osnivaju države i društveni sustavi.

Još smo i danas, nažalost, često ponižavani zbog svoje zemljopisne, balkanske blizine. Postoji neki europski mentalitet koji odozgo, s nekoga tobože višega položaja, smatra da može i nama i drugima krojiti sudbinu, dijeliti lekcije. Postoji opasnost da se i u naš hrvatski mentalitet uvuče stanovito podcjenjivanje drugih.

Isus ne misli tako. I ljudi se mijenjaju, ali vrlo sporo. Isus želi osloboditi čovjeka od toga neprestanog nastojanja da se u odnosu na druge smatra višim, većim. Isus želi da u svakog od nas uđe evanđeoski mentalitet malenosti. Sve što jesmo, sve što imamo, narod u kojem smo rođeni, kulturu koju smo baštinili, opterećenosti koje osjećamo, roditelji koji su nas donijeli na svijet… sve to ne ovisi o nama i Isus želi da u svemu tome otkrijemo tajne Boga koji nas je obdario životom. Sve što jesmo Božji je dar. Htjeli bismo vjerovati da su ti naši darovi veći, da su drugi lišeni tih darova. To je ljudsko gledanje. Bog je sigurno sve, svako stvorenje, a osobito svakoga čovjeka, stvorio kao jedinstveno biće i u tom je pogledu Bog uvijek savršen. On ništa ne stvara nesavršeno, polovično.

Kada nas Isus poziva na malenost i kada kori apostole što bi htjeli znati koji je od njih veći, onda je to zato što on hoće da otkrijemo da smo svi obdareni životom i životnim darovima po tajni Boga ljubavi i da je pred Bogom svatko jednako dragocjen i vrijedan. Otkrivat ćemo taj najdublji temelj svoje obdarenosti tek onda kad budemo dovoljno maleni da to isto otkrivamo i prepoznamo u bližnjima i da se tome radujemo.

Objava Budite maleni pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Pozvani smo ići za Isusom. Nažalost, po svojoj naravi često smo sposobni grubo osuditi i bez sućuti odbiti ljude oko sebe. U sebi nosimo određenu napast da silom želimo izvaditi trun iz oka brata svoga, a zaboravljamo na brvno u vlastitom oku. Nije lako djelovati blago i ponizno. Imamo osjećaj da u ovom svijetu uspijevaju samo oni koji se znaju probiti, koji primijene silu ili lukavstvo. To je put do uspjeha. Ljudi laktaši sebi osiguravaju više novca, bolje položaje, vlastita prava. A ipak, Isus drukčije govori. Blaženima naziva samo one koji su krotki (drugo ime za blagost). Njima obećava baštinu neba. Previše smo zarobljeni željom da u ovom času pošto poto izborimo svoje pravo te nam se Isusovo obećanje čini predaleko, kao u magli.

U ovoj godini Duha Svetoga znajmo moliti za sve njegove darove. Neka nas Gospodin Isus uvjeri o potrebi Duha blagosti. Naše su ćudi kamene, naše su grudi ledene, kako to lijepo govori stara pjesma i molitva Duhu Svetome. Po svojoj naravi skloni smo suditi, izboriti silom svoja prava, bez obzira što to može biti i na račun prava drugoga. Sebično i zarobljeno mislimo samo na sebe. Olako druge izguramo iz nekih položaja, probijemo se ispred drugih u nekom redu. Po sakramentima krštenja i krizme primili smo pečat dara Duha Svetoga. S njime smo primili i sve druge darove. Na osobit način dar blagosti kojim ćemo poput Isusa prihvaćati i susretati ljude oko sebe. To je dar kojim možemo ohrabriti ljude oko sebe na novi život. U našim očima nitko neće čitati osudu nego prihvaćanje. Nitko nam neće sa strahom pristupati, nego će se svatko moći slobodno obratiti k nama. U ovom svijetu grubosti i obmana, u svijetu kleveta i osuđivanja, neizrecivo nam je potreban Duh blagosti. Ohrabrimo se za blagost i molimo Božju pomoć, jer daleko je teže biti blag, nego grub i bezosjećajan. Za blagost nam treba snage odozgo, za grubost smo dovoljno isprobani. Molimo: Tješitelju tako blag, ti nebeski Goste drag, pun miline, hlade tih!

Objava Duh blagosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nismo mogli birati svoje roditelje, braću i sestre i druge ljude koje susrećemo. Oni su nam jednostavno darovani. Međutim, život je neizrecivo lijep sve dok znamo susretati te ljude i dok ih iz unutarnje slobode prihvatimo. Tada ih otkrivamo kao dar i obogaćenje, a ne kao kaznu. Tada nam je život bogatiji i znat ćemo obogatiti druge oko sebe.

Nismo mogli birati svoje vlastito biće, svoj spol i godinu svoga rođenja, svoje tijelo i njegove osobnosti, svoju narav i karakteristike. Međutim, u tim određenostima neki ljudi mogu cijelog svog života potrošiti svoje vrijeme na mučno prigovaranje i nezadovoljstvo što nismo kao drugi oko nas, a drugi mogu neprestano radosno otkrivati i prihvaćati sebe i na taj način osjećati i razvijati smisao svoga života. U slobodnom prihvaćanju sebe u svemu što jesmo otkrivat ćemo darove i znat ćemo ih ugraditi u život. Bit ćemo sretni i usrećivat ćemo druge.

Nismo besmrtni. Barem to nismo u ovom stanju zemaljske egzistencije. Nosimo krhko tijelo koje tako često pokazuje umor i slabosti, često nas iznenade bolesti i tjelesne neprilike. Ne možemo ih izbjeći, pa makar se podvrgavali svim mogućim lijekovima i terapijama. Boli nas glava ili nas uhvate reumatske muke; sinusi prorade ili se jave bubrezi, gripa nas hvata ili je neka zloćudna bolest već zahvatila naše tijelo. Mnogo toga ne možemo promijeniti. Međutim, i trpjeti se može dvojako. Čovjek može svojim nestrpljivim mukama i trpljenjem učiniti sebi svoje muke još težima, a i da svima oko njega bude teško i gotovo nesnosno, a drugi opet mogu i svoje muke u slobodi i ljubavi prihvatiti i prikazati kao molitvu i žrtvu za sebe i sebi najdraže. Tada to postaje izvorom mira i utjehe. Trpljenje ima tada svoj smisao i vodi k nekom cilju.

Znamo sve jako dobro isplanirati, imamo divnih želja, sve izgleda da je predviđeno, a dogodi se ipak nešto nepredvidivo i pokvari nam sve naše planove. I tada se može dvojako reagirati. Netko će u svojoj nestrpljivosti i nezadovoljstvu prouzročiti dramu i ranjavati druge oko sebe, dok će drugi u dubokom miru duše neželjene okolnosti i promjene pretvoriti u blagoslov. I te okolnosti koje o nama ne ovise mogu se u slobodi prihvatiti, razumjeti, oplemeniti.

Imamo li snage, imamo li mudrosti svome životu pristupiti na takav način? Imamo li dovoljno volje svakom danu poći u susret s takvim pozitivnim opredjeljenjem za ljubav i slobodu? Jer i danas će se puno toga dogoditi. Mnoge smo stvari predvidjeli, mnogo će se toga događati prema našim željama i planovima. Ali, bit će susreta i obrata koji će poremetiti naše želje i nakane. Bit će ugodnih i neugodnih iznenađenja. Pripravimo srce na temeljnu nakanu ovoga dana: činiti sve što mi možemo, što o nama ovisi iskreno i pošteno. U drugim stvarima nemojmo izgubiti volju za život i sačuvajmo srce koje će u miru moći s ljubavlju susresti svakoga. Bit će nam dan sretniji i ništa i nitko nam ga neće moći upropastiti.

Objava Biti slobodan za ljubav pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.