Razlikovanje grijeha s obzirom na moralnu težinu polazi od moralne vrednote. S druge strane, razlikovanje između smrtnog i malog grijeha polazi od zauzetosti za konačan cilj. Smrtni grijeh se može izraziti na više načina: gubljenje milosti, odluka protiv Boga, prekid s Kristom, itd. Svi ti izrazi govore o kršenju ili manjkavostima u onome što je bitno u kršćanstvu – ljubav. 

Dok se podjele grijeha obično oslanjaju na objekt, odnosno na vrijednost  koju upliću, razlika između smrtnog i malog grijeha oslanja se na kršćansku angažiranost. Tu je riječ o postojanju ili nepostojanju kršćanskog života u vjerniku. Ta se razlika naziva, opravdano ili ne, teološko razlikovanje.

1. Povijest razlikovanja grijeha u smrtni – mali (teški – laki) 

U Sv. pismu ne nalazimo razliku između smrtnoga i maloga grijeha. Sv. pismo vrednuje grijehe stupnjevanjem: nešto je više i nešto je manje. U Starom zavjetu nabrajaju se grijesi koji imaju posljedice: neposredno udaljavanje od Boga, izazivanje Božje srdžbe i prekid saveza s Bogom (npr. Prokletstva iz Pnz 27,15-26). U Novom zavjetu  spominju se grijesi koje su kršćani odbacili u obraćenju (krštenju) i na koje se ne smiju vraćati ako ne žele biti isključeni iz Božjeg kraljevstva (npr. Mt 25,41-46; 1 Kor 6,9-10). Postoje također grijesi koji isključuju iz zajednice, na primjer događaj rodoskvrnuća u Korintu (1 Kor 5,1-8). Zajedno s grijesima koji isključuju iz Božjeg kraljevstva i iz zajednice, Novi zavjet spominje i druge manjkavosti koje nemaju takvu težinu (usp. Mt 6,12; Jak 3,2; 1 Kor 3,10-15). 

Apostolski oci donose popis mana i kreposti. Ali ni kod njih nema popisa koji pravi razliku teških i manje teških grijeha. Znalo se da je neki grijeh veći od drugoga. Apostazija (otpad od vjere), ubojstvo i preljub smatrani su posebno teškim grijesima zbog javnog skandala; za ostale grijehe razlikovanje je bila vrlo neprecizno. Pokornička praksa kasnijeg vremena uvela je veću preciznost. Uvijek se naglašavala potreba sakramentalne i crkvene pokore u slučajevima teških grijeha, dok se oprost od lakih grijeha mogao postići privatnim praksama: molitvom, postom i milostinjom.   

2. Teološko razlikovanje 

Teološko razlikovanje grijeha počelo se oblikovati već u prvim kršćanskim vremenima, kod Svetih otaca. Osim grijeha koji su odvajali od oltara (apostazija, ubojstvo i preljub) i koji su zahtijevali kanonsku pokorničku praksu, počelo se razlikovati smrtne od malih grijeha (“smrtonosnih” i “svagdanjih”). Sv. Augustin uči da je za otpuštanje svagdanjih grijeha dovoljna molitva (“otpusti nam naše slabosti”), milostinja i post.  On kao i sv. Jeronim odbacuje mišljenje stoika i kršćanskih pisaca na koje je utjecao stoicizam da su svi grijesi jednaki.

Trinaesto stoljeće donijelo je dublji uvid u razliku smrtnog i malog grijeha, uzimajući u obzir njihov odnos prema Bogu, prema konačnom cilju i prema zakonu. U katoličkoj teologiji prevladalo je mišljenje sv. Tome Akvinskog o teološkom razlikovanju grijeha. Sv. Toma govori o strukturi grešnog čina. Tu strukturu on izražava na sljedeći način: a) smrtni grijeh je nepopravljiv (kao smrtna bolest), mali grijeh je popravljiv; b) smrtni grijeh ide izravno protiv zakona; mali grijeh se smješta na marginu zakona; c) smrtni grijeh ide protiv ljubavi, a mali grijeh ne istom mjerom protiv ljubavi; d) smrtni grijeh je dezorijentacija pred konačnim ciljem, mali grijeh je dezorijentacija u odnosu na sredstva. 

Papa Ivan Pavao II. u pobudnici Pokora i pomirenje iznosi važeći nauk Crkve o smrtnom i lakom grijehu (br. 17). „Crkva ima svoj nauk o tome i ponovno ga iznosi u svojim bitnim sastavnicama, svjesna ipak da nije uvijek lako u konkretnim situacijama odrediti točne granice. Već je u Starom zavjetu rečeno za mnoge grijehe – kao što su svjesno učinjeni grijesi (Br 15,30), različiti oblici pohote (Pnz 18,26-30), idolopoklonstva (Pnz (19,4), štovanje lažnih bogova (Pnz 20,1-7) – da krivac treba biti istrijebljen iz svoga naroda, što je moglo značiti da se kazni smrću. Tim se grijesima suprotstavljaju osobito grijesi počinjeni iz neznanja, što su se mogli oprostiti pošto se prinese žrtva” (br. 17).  

Teški grijeh određuju tri uvjeta: 1.  teška stvar (znati da je čin po sebi teška povreda Božjeg zakona, Božje i crkvene zapovijedi, zapovijed ljubavi…); 2. jasna, puna svijest o važnosti stvari (čovjek u tom trenutku treba biti svjestan i znati da je neki čin grješan, da je zlo, da se protivi Božjem zakonu i da će donijeti  prekid prijateljskog odnosa s Bogom); 3. slobodna volja u odluci (dostatni stupanj slobode, potpuni pristanak, osobni izbor zla). Dakle, ovo troje zajedno: teška stvar, znam i hoću ,određuju teški grijeh. Ako posve ili bitnim dijelom nedostaje jedan od ta tri elementa, nema smrtnoga grijeha, nego se može govoriti samo o lakom grijehu. 

U Prvoj poslanici sv. Ivan   govori o grijehu što je na smrt i suprotstavlja ga grijehu koji nije na smrt (1 Iv 5,16-17). Očito je ovdje pojam smrti  duhovne naravi. Riječ je o gubitku istinskog ili vječnog života, što je za Ivana zajedništvo s Ocem i Sinom. Grijeh što vodi na smrt, označava odbacivanje Sina Božjega, odnosno štovanje lažnih bogova ( stvorene zbiljnosti koja se štuje umjesto Boga). 

U Matejevom evanđelju Isus govori o huli protiv Duha Svetoga koja se neće oprostiti (Mt 12,31-32). Ona se u svojim različitim očitovanjima sastoji u upornom odbijanju obraćenja.  Riječ je, dakle,  o krajnjem odbijanju Boga, njegove milosti, o suprotstavljanju samom počelu spasenja, time čovjek svjesno sebi zatvara put oproštenja.

3. U nebo vapijući grijesi 

Katekizam Katoličke Crkve u broju 1867 govori o teškim, u nebo vapijućim grijesima. Nije riječ o klasifikaciji, nego o posebnoj kategoriji grijeha. Prema Katekizmu i kršćanskoj katehetskoj tradiciji, četiri su grijeha koji vape u nebo: 1. hotimično ubojstvo (krv Abelova); 2. tjelesni protunaravni grijeh (sodomski grijeh); 3. tlačenje ubogih, sirota i udovica (jauk potlačenog naroda u Egiptu); 4. zadržavanje i umanjivanje zaslužene radničke plaće (nepravda prema zaposlenom radniku). 

Objava Grijeh i grijesi (veći ili manji) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ovo slavlje je također izvor i temelj jednoga novoga životnoga stanja. Izvirući uvijek iz toga vrela, ljubav – kao dar koji postaje i odgovornošću – ostaje tijekom čitavoga života najvažnijom, pa i temeljnom dužnošću bračnoga života. U njoj su sadržane i sve ostale.

U sakramentu braka, čija djelotvornost ne prestaje kroz čitav život supružnika, ljubav nalazi u Kristovoj ljubavi prema Crkvi model za neprestano suobličavanje i snagu za neprestano obnavljanje. Time istodobno pobjeđuje urođenu slabost i iskušenja koja mogu doći zbog ljudske sebičnosti.

Bračna ljubav se ucjepljuje, snagom svoga sakramentalnog izvora, u općenitiji okvir ljubavi, u ljubav kojom Bog milosno ljubi čovjeka i kojom čovjek na tu ljubav u Kristu odgovara Bogu. Ucjepljuje se svojom posebnom snagom koja supružnike sjedinjuje. To znači da ljubav spaja u jedan jedinstven skladan dinamizam duha i tijela sve slojeve ljudske osobnosti: govor i energije seksualnosti, osjećaj, čuvstvenost, razumnu i voljnu dimenziju. Ovako to pobudnica Ivana Pavla II. „Obiteljska zajednica“ (OZ), izražava: „Bračna ljubav obuhvaća cjelovitost u koju ulaze sve sastojnice osobe – poziv tijela i nagona, snaga osjećaja i čuvstvenosti, težnja duha i volje; ona teži k duboko osobnom jedinstvu, jedinstvu koje preko jedinstva u jednome samom tijelu, vodi k tome da ne bude nego jedno srce i jedna duša“ (OZ br. 13). Ta jedinstvenost znači također da ljubav sjedinjuje supružnike u jedan tako dubok i isključiv odnos, čineći od njih samo jedno samo tijelo (usp. Post 2,24). Bračni moral je dakle prije svega obveza živjeti dan za danom sjedinjateljske i nesebične snage ljubavi, s uvijek preporađajućom novošću jer je utemeljen na vjernosti ljubavi samoga Boga prema nama.

Vjerna ljubav

„Ljubav između muža i žene u braku, pa prema tomu u širem smislu i ljubav između članova iste obitelji… prožeta je i podržavana neprestanim unutarnjim dinamizmom, koji obitelj vodi k uvijek sve dubljem i prisnijem zajedništvu, što je temelj i duša bračne i obiteljske zajednice.“ (OZ br. 18)

Tijekom čitava života u zajednici, ljubav je pozvana na obnavljanje svakog dana svoga dinamizma, opirući se trošenju u vremenu i otkrivajući uvijek nove vrijednosti i nove oblike izražavanja. Svaka druga obveza bračnoga para vezana je uz ovo njezino svakidašnje obnavljanje.

Kad se danas govori o skladnosti nekoga para, često se misli kao na nešto posrećenoga, na sretnu eventualnost koja se obistinjuje, uz uvjet da se obistinjuje na sretan i spontan način. Ako se, naprotiv, ne obistinjuje, smatra se da krivnja nije ničija, već brak treba smatrati nepopravljivo promašenim. Reklo bi se da supružnici moraju ograničiti na nadu da će njihov život „ići dobro“, kao što se nadamo da će nam neko jelo goditi. Ovaj mentalitet tumači toleranciju našeg društva prema rastavi i odatle izvodi jedan od njegovih uzroka: ako se dvoje ne ljube više – misli se – ne shvaća se šta još ostaje od braka.

Za vjernika je ljubav, osim što je dar, obveza povjerenja onoj duhovnoj slobodi koja mora nadzirati i spontane osjećaje te je kao obveza odgovornost zauvijek.

I pored promašaja, na prvi pogled nepopravljivih, ostaje čvrsta nepokolebljiva vjernost one ljubavi iz koje je bračna ljubav izbila, na čijem je izvoru uvijek moguće crpsti snagu za preporađanje i obnovu ljubavi. Ta energija nije poglavito seksualna privlačnost ili zajednička baština čuvstvenih uspomena, već je ona vječno vjerna Božja ljubav prema kojoj su supružnici obvezatni modelirati i utemeljiti vlastitu ljubav, zbog toga što su se vezali u Kristu. „Snagom ugovora bračne ljubavi, muž i žena nisu više dvoje nego jedno tijelo, i pozvani su da neprestano rastu u svome zajedništvu svakodnevnom vjernošću obećanju uzajamnog posvemašnjeg predanja koje pretpostavlja ženidba.“ (OZ br. 19)

Što se kršćanin nikad ne može osloboditi od bračnoga veza, to je upravo zato što on nikad ne može biti oslobođen angažiranosti oko ljubavi, pa makar počeo ispočetka ljubiti. Katkada je riječ o ljubavi koja zna opraštati, koja se daje, kako evanđelje kaže, nesebično, ne očekujući uzvrat (usp. Lk 6,35). Naravno, ljubav se ove vrste može shvatiti potpuno samo u svjetlu križa; to znači u svjetlu Krista koji je „ljubio svoju Crkvu i sama sebe dao za nju“ (Ef 5,25). Ali u svjetlu križa, prosvijetljena nadom uskrsnuća, pa makar uskrsnuća koje će se očitovati potpuno tek s onu stranu ovoga života i njegovih neizbježivih promašaja i trpljenja.  

Obitelj, zajednica ljubavi

Svjedočenje supružnika o njihovoj ljubavi podgrijava sav obiteljski zajednički život čuvstvenim vezama, tako da obitelj – makar na različit način, manje slobodan, manje isključiv, manje jedinstven – postaje zajednica ljubavi i pozvana je da se gradi kao zajednica ljubavi. „A ako je, prema Božjem naumu, uspostavljena kao ‘prisna zajednica života i ljubavi’, obitelj ima poslanje da uvijek sve više postaje ono što ona jest, to jest zajednica života i ljubavi… Zbog toga obitelj prima poslanje da čuva, objavljuje i priopćava ljubav, životvorni odraz i stvarno udioništvo u božjoj ljubavi prema ljudskome rodu i u ljubavi Krista Gospodina prema Crkvi, njegovoj zaručnici.“ (OZ br. 17) Za kvalitetu te ljubavi suodgovorni su, makar na različit način, svi članovi obitelji.

Uz bračnu ljubav i očinsko-majčinsku, postoji također ljubav sinovska, bratska, obiteljska naklonost, i to takva da uključuje sva obzorja obiteljske bliskosti.

„Svi članovi obitelji, svaki prema svome daru, imaju milost i odgovornost da iz dana u dan grade zajedništvo osoba i tako pridonose da obitelj bude škola potpunije čovječnosti.“ (OZ br. 21) Bez obzira na najbolju volju svih članova, obitelj će doživjeti katkada slabost svoga zajedništva ljubavi i otkriti da se ono može uistinu promicati i sačuvati od svakidašnjeg degradiranja samo uz uvjet da bude neprestano izgrađivano. Bog mira, međutim, uvijek poziva svaku obitelj na radosno i obnoviteljsko iskustvo ‘pomirenja’, to jest na obnavljanje zajedništva, ponovno uspostavljanje jedinstva. Osobito, sudjelovanje u sakramentu pomirenja i na euharistijskoj gozbi daje kršćanskoj obitelji milost i odgovornost da prevlada svaku podijeljenost i ide prema punini zajedništva što ga bog želi (usp. OZ br 21).

Stvarati od obitelji zajedništvo ljubavi znači također rješavati na planu ljubavi problem različitosti uloga unutar bračnog para. Ljubav poštuje razlike i neotklonjive komplementarnosti između čovjeka i žene. Ali to nije razlog za bilo kakvo gospodarenje. To znači neprihvaćanje da  razlike postanu prigoda i opravdanje gospodarenja.

Nova društvena situacija, u kojoj je feminizam jedan od njegovih znakova, poziva kršćanski par na preispitivanje konkretnih oblika svoga nutarnjeg odnosa, odnosno uloge ne samo u životu para već i u komplementarnom vršenju očinstva i majčinstva, načinom da one budu više na crti sa zahtjevima ljubavi.

Objava Uzajamna ljubav i vjernost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Podatke o rođenju, vjenčanju i smrti uvode se u župne Matice rođenih, vjenčanih i umrlih. U Matici umrlih ima jedna rubrika u kojoj se bilježi uzrok smrti; obično je to starost, srčani ili moždani infarkt, oboljenje nekoga vitalnog organa i slično. Međutim, postoje i slučajevi nasilne smrti. Ljudski se život najčešće i najžešće napada u razdobljima njegove najveće bespomoćnosti: na početku i na kraju. Prema mnogim statističkim podacima najveći broj nasilnoga prekidanja ljudskih života biva putem abortusa. Nažalost, ta se ubojstva u Maticama ne registriraju, pa ne znamo za imena ubijenih niti za njihove „grobove”. K tomu, danas se sve češće nasilno prekida ljudski život eutanazijom, tj. ubijanjem iz samilosti.

U suvremenim diskusijama o moralnoj dopuštenosti ili nedopuštenosti pobačaja i eutanazije suprotstavljaju su dva načelno potpuno različita stajališta: kod pobačaja jedno polazi od toga da nerođeno dijete, do određene dobi, nije još čovjek, a drugo da jest; kod eutanazije jedno polazi od ideje svetosti života, dakle o vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga života, te zastupa bezuvjetnu zabranu svakoga nasilja nad čovjekom, dakle i eutanazije; drugo inzistira na odlučnom kriteriju kvalitete života pojedinca koji se, u skladu s tom polaznom pozicijom, ima pravo odlučiti, u slučajevima nepodnošljive boli i trpljenja ili teških tjelesnih ili duševnih nedostataka, na eutanaziju.

Trpljenje i bol

Pred osobom koja nije normalno tjelesno ili duševno razvijena, a pogotovo pred trpljenjem i smrću, nameće se pitanje: zašto? I vjernik se, govoreći kako o tjelesnim ili duševnim manama tako i pred bolesti i smrti, pita kako se treba odnositi prema boli i u boli. Na biološkom planu bol je znak da nešto u organizmu nije u redu. U tom smislu ona je korisna jer se radi o zvonu na uzbunu koje upozorava na narušenost stanja tjelesne ili duševne harmonije. Suzbijanje trpljenja i boli nastoji se postići uzimanjem lijekova koji olakšavaju patnju. Kad to ne pomaže, neki bol i trpljenje nastoje prekinuti eutanazijom ili samoubojstvom.

Definicija eutanazije

Termin eutanazija potječe od grčkog eu, što znači dobar i thanatos, što znači smrt. U izvornom, dakle, značenju riječ je o humaniziranju smrti: da se bdije uz bolesnika pružajući mu svu moguću pomoć kako bi što lakše podnosio svoju bolest i dostojanstveno kao čovjek umro. Međutim, u mentalitetu današnjega čovjeka eutanazija ima posve suprotno značenje: ona je namjerno izazvana smrt terminalnoga bolesnika, bilo davanjem smrtonosnih tvari, bilo uskraćivanjem potrebnoga liječenja. U bioetičkim raspravama prihvaćena je sljedeća definicija: eutanazija je „bezbolno ili samilosno ubijanje onoga koji trpi ili se smatra da trpi i da može trpjeti u budućnosti na nepodnošljiv način”.

Eutanazija se određuje na… 

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba  

Objava Eutanazija i dostojanstvo smrti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.