Nije lako biti dobar i pravi kršćanin. Čak ni prije Krista nije bilo lako biti pravi vjernik, svjedok vjere u jednoga Boga. Prorok Jeremija o tome vrlo lijepo svjedoči, kao što smo čuli u prvom čitanju _{(Jr 20, 7-9).} Kaže: „Ti me, Gospodine, zavede…!“

Jeremija nije tražio čast prorokovanja za sebe, nego ga je sam Bog izabrao i dao mu tu čast i tu zadaću. I koliko god je veliko biti Božji prorok, toliko je i teško, pa je Jeremija bio „na podsmijeh iz dana u dan“ za građane Jeruzalema i svi su ga ismijavali.

U trenutku razočaranja i očaja, pokušao je prestati govoriti u ime Božje, ali kaže: „Al’ tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.“ – Tako je Bog pobijedio i Jeremija je ostao na svojoj proročkoj dužnosti do kraja, bez obzira na prezir, ismijavanje, napade i smrtnu opasnost. Nešto slično događa se i danas kršćanima.

Evanđelje _{(Mt 16, 21-27)} nam govori da je i sam sveti Petar, čim je posvjedočio svoju pravu vjeru da je Isus Mesija, Sin Boga živoga – pao u kušnju, kad je morao prihvatiti Božju volju, da Mesija mora mnogo trpjeti i biti ubijen, iako će trećeg dana uskrsnuti. Petar je odmah prigovorio: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ Isus ga je odmah oštro ukorio zbog njegova prigovora, jer sveti Petar nije bio svjestan da se na taj način protivi Božjoj volji – i da je Isus došao na ovaj svijet upravo zato da ispuni Božju volju, a Božja volja je da se svi ljudi spase njegovom mukom i smrću.

Zbog toga Isus ponovno objašnjava svojim učenicima tko može, a tko ne može biti njegov učenik: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“

Čovjek nema ništa vrijednije od života. Ali ovaj život je Božji dar. Nije on naše vlasništvo. Tko god privatizira taj Božji dar, tko svoj život čuva samo za sebe, kao da je on njegovo vlasništvo – izgubit će ga, jer je život Božji dar. A tko god žrtvuje taj dar, koji je primio od Boga, na čast i slavu Božju i da bi stekao njegovo Kraljevstvo – Bog će mu dati još veći dar: dat će mu vječni život. To je logika kršćanske vjere, koju ovaj svijet ne razumije.

Zato nas sveti Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima _{(Rim 12, 1-2)} uči: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazite obnavljanjem svoje pameti da biste mogli razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.“ Tko se vodi svjetovnim načelima, on nastoji spasiti svoj život i slijedi svoju volju. Ne uzima u obzir Božju volju. Nije zainteresiran za ugađanje Bogu, već za to da ovaj svijet učini što lakšim i ugodnijim, te čak ni ne razmišlja o zagrobnom svijetu i vječnom životu. Mi kršćani moramo znati razaznati Božju volju i znati što je dobro u njegovim očima, jer bismo inače živjeli uzalud i izgubili bismo vječni život.

Sveti Pavao potiče kršćane da Božjom milošću prikažu svoja tijela kao „žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu“, kao duhovno bogoslužje, jer će samo na taj način biti pravi vjernici, kršćani, dostojni ovog svetog imena, sigurni da će na taj način baštiniti nebesko Kraljevstvo.

Koliko smo mi spremni posvetiti svoje duše i tijela kao „živu žrtvu, svetu i ugodnu Bogu“? Hoćemo li, poput Jeremije i poput svetog Pavla, biti vjerni svom pozivu i postojani u svom poslanju do smrti?

Ne dao Bog da ga izdamo poput Jude, ili da ga se odreknemo i razbježimo se, poput ostalih apostola u trenutku kušnje!

Neka nam Blažena Djevica i svi sveci Božji pomognu da čujemo, razumijemo, prihvatimo i provodimo kroz cijeli svoj život Božji poziv i naše sveto poslanje! Amen.

Objava 22. nedjelja kroz godinu: Tko je pravi kršćanin? pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zbog svog milosrđa prema čovječanstvu, između svih naroda svijeta, za spasenje svih!, izabrao je za sebe jedan narod, Izraela – i odgojio ga da mu vjerno služi i da vrši njegove zapovijedi. Taj narod je izabran između drugih, ne zato što Bog nije želio da ga i drugi vole, već da im dadne dobar primjer kako svatko treba služiti Gospodinu.

Kad je taj narod sagradio Hram u Jeruzalemu u čast pravoga Boga, taj hram nije bio samo za izraelski narod, nego za sve one koji traže pravoga Boga i koji vrše njegove zapovijedi. Stoga nam Gospodin preko proroka Izaije u prvom čitanju današnje mise _{(Iz 56, 1. 6-7)} govori: „Dom moj zvat će se Dom molitve za sve narode“. U tom domu, u tom Hramu, dobrodošli su svi koji vrše zapovijedi Gospodnje i koji žive po njegovoj svetoj volji.

Gdje Gospodin prebiva?

Naravno, u svom Hramu! Ali Gospodin je prisutniji u hramu koji je On sam stvorio, nego u zgradi koju mu je čovjek sagradio svojim rukama. Dakle, Gospodin je prisutniji u duši čovjeka koji vjeruje u Boga i koji vrši njegove zapovijedi, nego u materijalnom hramu ili u crkvenoj zgradi.

To znači da Gospodin prebiva u svakome od nas, koji smo kršteni u ime Presvetog Trojstva, koji smo primili Duha Svetoga u sakramentu potvrde, a posebno u onima koji čistom dušom primaju Krista u sakramentu sv. pričesti.

To znači da je svaki od nas sveti hram Božji. I taj hram je mjesto molitve za sve ljude svijeta. Svi ljudi svijeta trebali bi moći vidjeti Boga u našim životima, u našim riječima i djelima i moliti se Bogu s nama i preko nas – da bismo posredovali za njih, molili za svakog čovjeka kojemu je potrebno Božje milosrđe i koji traži Njegovo milosrđe.

Tko je bio najsvetiji hram Božji, u kojem je Bog bio potpuno, uvijek i svugdje prisutan? – Naravno, bio je to Isus Krist, Bog i čovjek. U Njemu je svatko mogao susresti pravog Boga. Po Njemu je svatko mogao zadobiti Božju milost koja mu je bila potrebna.

Današnje Evanđelje _{(Mt 15, 21-28)} nam je to također vrlo dobro potvrdilo. Poganka iz Kanaana traži pomoć od Isusa Krista. Svjesna je da ne zaslužuje tu milost, budući da ne pripada izabranom Božjem narodu, niti ima njegovu vjeru, ali joj je potrebno Božje milosrđe, jer đavao muči njezinu kćer. Isus je pokušava otjerati vrlo teškim riječima, ali ona ponizno prihvaća te riječi, ustrajući u molitvi, jer i „psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara“.

Ova riječ svidjela se Isusu, jer je pokazala veliku i duboku vjeru te žene. Stoga joj reče: „O ženo, velika je tvoja vjera! Neka ti bude kako želiš!“ I u tom trenutku njezina je kći ozdravila.

Dakle, poganka je pokazala mnogo veću vjeru od Isusovog vlastitog naroda, članova Božjeg izabranog naroda. Naravno, Bog nagrađuje takvu vjeru.

Sveti Pavao apostol u drugom čitanju _{(Rim 11, 13-15. 29-32)} objašnjava nam zašto je Bog dopustio da izraelski narod bude nevjeran njegovom Sinu i njegovim prorocima. Bog je izabrao izraelski narod da bude njegov narod i tom narodu je poslao svog Sina. Bog ne povlači svoje darove i svoj poziv, ali dopušta da njegov narod padne u neposlušnost – kako bi njihova neposlušnost otvorila vrata Evanđelja poganima, da se i oni spase. Ali budući da Bog ne povlači niti poriče svoj poziv, on će također uzrokovati da se njegov narod obrati i da se svi spase. Stoga sveti Pavao kaže: „Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.“

Ovo je dobra i radosna vijest za sve nas, jer smo svi bili neposlušni i grešnici. Dakle, Bog je milosrdan prema svima nama. Ali moramo se pokajati za svoju neposlušnost i svoje grijehe, obratiti se i zamoliti Boga za oproštenje, i naš dobri nebeski Otac će se smilovati svima nama.

Koja je naša dužnost?

Prije svega, ne smijemo misliti da je netko osuđen na pakao ako se trenutno ne pokazuje kao vjernik i ako trenutno ne živi po Božjem zakonu. Bog je milosrdan prema svima. Stoga je moguće da se takvi ljudi obrate i postanu sveti. Zatim, i mi moramo moliti, poput one Kanaanke, da se Bog smiluje našoj braći i sestrama, koji imaju posla s vragom i ne mogu se osloboditi. Ako imamo iskrenu i snažnu vjeru, i oni mogu biti oslobođeni našom vjerom i molitvom. A uz to moramo stalno moliti također za obraćenje i spasenje svih onih koji trenutno ne vjeruju u Isusa Krista, a posebno za izraelski narod, jer Bog želi da njegovo milosrđe spasi sve.

Dao Bog da mognemo ispravno ispuniti tu svoju misiju! Amen.

Objava 20. nedjelja kroz godinu: Milosrđe za sve pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prvo čitanje _{(1 Kr 19, 9. 11-13)} predstavlja nam svetog proroka Iliju na gori Horeb. Ilija, veliki revnitelj za pravu vjeru i neumorni borac protiv poganstva, kad se našao u životnoj opasnosti, odlazi na goru Horeb (Sinaj) kako bi se susreo s Gospodinom i primio njegovu pouku o tome kako dalje postupati. Riječ Gospodnja dolazi do njega i šalje ga iz špilje u koju se bio sklonio, jer je Gospodin onuda prolazio.

Upravo je to bila Ilijina želja: susresti Gospodina! I što se događa?

– Nastala je velika oluja, ali Gospodin nije bio u oluji. Zatim je bio jak potres, ali Bog nije bio u potresu. Bila se pojavila i vatra koja je sve proždirala, ali Bog nije bio u vatri. Konačno je došao lagani povjetarac – i Bog je bio u njemu.

Bog je progovorio Iliji i poslao ga u novu misiju, s novom snagom. To je prije svega bila pouka za Iliju, a zatim i za sve nas. Mi mislimo da se silom, snagom, nasiljem, strogošću i arogancijom može postići neko dobro, ali ne! – U tome Boga nema, a mi bez Boga ne možemo učiniti ništa dobro. Možemo samo činiti zlo i upropastiti djela koja bismo na lijep način mogli činiti kako treba.

U drugom čitanju _{(Rim 9, 1-5)} slušali smo svetog apostola Pavla. On je bio veliki rodoljub i ujedno snažan i nepokolebljiv vjernik, prema predaji Staroga zavjeta. Zato je nekoć bio strog i strašan u svojoj borbi protiv kršćanske vjere, misleći da na taj način služi Bogu i narodu. Ali nije ništa postigao.

No, kad je, nakon susreta s uskrslim Kristom, postao kršćanin, istim je žarom naviještao Evanđelje Isusa Krista i istom ljubavlju volio svoj narod i domovinu. Bilo mu je jako žao što većina njegova naroda ne vjeruje u Isusa Krista. Već je bio naučio da se ništa ne postiže silom. Stoga traži drugu metodu: želi obratiti svoje sunarodnjake blagošću i žrtvovanjem samoga sebe. Rimljanima piše da bi bio spreman prihvatiti da bude i proklet umjesto svoga naroda, kad bi to bilo moguće – baš kao što je Krist na sebe preuzeo prokletstvo cijelog čovječanstva.

Sveti Pavao bi prihvatio da bude odvojen od samog Krista, kad bi na taj način bilo moguće približiti svoj narod spasenju po Isusu Kristu. A zašto? – Jer su oni Božji izabrani narod, izraelski narod. „Njima pripada posinjenje, i slava, i savezi, i zakon, i bogoslužje, i obećanja; … od njih je i Krist kao čovjek došao.“

Ali sveti Pavao ne može zamijeniti svoj narod. Isus Krist je već dao svoj život za njihovo otkupljenje. Svatko sam mora vjerovati u Spasitelja Isusa Krista i od Njega prihvatiti otkupljenje.

Što ta vjera znači, makar malo izdaleka, pokazuje nam današnje Evanđelje _{(Mt 14, 22-33).} Sveti Petar želi doći k Isusu po vodi. Isus mu dopušta. Petar kreće – i isprva ide prilično dobro. Ali kad je skrenuo pogled s Isusa i usredotočio se na jak vjetar i valove mora, počeo je tonuti. Tada ponovno traži Isusovu pomoć. Isus ga spašava, ali ga i kori: „Malovjerni! Zašto si posumnjao?“ Da je imao snažnu i potpunu vjeru, hodao bi po vodi, kao što je i Krist hodao. Ali njegova je vjera još uvijek bila slaba.

Svatko od nas treba vjeru – ali ne bilo kakvu vjeru! Trebamo potpunu vjeru u Isusa Krista Gospodina. Tko ima takvu vjeru, spašen je. Krist je trpio za nas. On je nas zamijenio u plaćanju naših dugova Bogu Ocu zbog naših grijeha. Ali nitko nas ne može zamijeniti u našoj vjeri u Krista, a bez te vjere nema spasenja.

Ljudi dobre volje, oni koji nam žele dobro, mogu nam pomoći da dođemo do vjere. Mogu nam dati mnogo argumenata za vjeru. Ali vjera ovisi o našoj slobodnoj volji, a ne o argumentima. Stoga, zbog naše slobode – koju Bog poštuje! – nitko nas ne može zamijeniti u vjeri. Iz tog razloga, sveti Pavao nije mogao preuzeti prokletstvo na sebe, umjesto svoga naroda. Ono što bi sveti Pavao prihvatio iz ljubavi prema svom narodu, Isus Krist je učinio prije njega. Stoga sveti Pavao ne može zamijeniti svoj narod, pa čak ni jednog jedinog čovjeka, jer svatko osobno mora vjerovati.

Što možemo učiniti mi?

Možemo se samo moliti za svoje mile i drage, koji su skrenuli s puta spasenja i prikazati svu svoju patnju i žrtve Bogu za njihovo obraćenje. Ali samo Bog može činiti čuda, kako bi im prosvijetlio pameti i omekšao srca, kako bi oni sami prihvatili vjeru, pokajali se za svoje grijehe i obratili se Bogu, baš kao što je učinio i s obraćenjem svetog apostola Pavla.

Dao Bog da se tako svi naši mili i dragi obrate i spase! Amen.

Objava 19. nedjelja kroz godinu: Naš Bog jest Bog mira pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Razumijevanje i dobra organizacija ljudi mogu pružiti veliku pomoć. Međutim, iako imamo vlastitu kuću ili stan, iako imamo hranu i piće, imamo i odjeću i mnoge druge dobre stvari – ipak nema nikoga kome ništa ne nedostaje. Nekome nedostaje zdravlje, nekome roditelj, nekome dijete, nekome muž ili žena, nekome drug i prijatelj, netko je izgubio svaku nadu u bolji život. Svi, pa čak i oni koji su najsretniji, žele biti još sretniji. To jest, i njima nešto nedostaje.

Sam Bog se pobrinuo za većinu dobrih stvari. Dao nam je svima život, razum, volju, sposobnost za rad, da još više uljepšamo svoje živote. Dao nam je zemlju, vodu, zrak, sunce i sva dobra potrebna za život. Moramo se samo ispravno služiti dobrima koja nam je Bog dao – pa ako ih budemo pravedno dijelili, i ako mudro postupamo, nitko ne bi trebao ni u čemu oskudijevati.

Ali, nažalost, mi smo nepravedni! Svatko žudi za sebe i za svoju obitelj. Svatko želi imati više od drugih, biti iznad drugih, vladati nad njima i iskorištavati druge za vlastite interese. I zbog toga nastaju neprijateljstva, svađe i ratovi. Došli smo u nezavidan položaj, iz kojeg ljudi više ne vide izlaz. Međutim, svaki je vjernik svjestan da je Bog sveznajuć i svemoguć, te da Bog može vratiti mir, razumijevanje i blagostanje svijetu.

Da, istina je da samo Bog može učiniti ovo čudo, nemoguće za čovjeka. Ali, kao što smo čuli u današnjem Evanđelju, Bog zahtijeva našu suradnju za takvo čudo. On od nas ne traži da činimo čuda. Mi nismo sposobni za takvo što. Krist od nas ne traži da činimo velika djela. On traži samo ono što možemo učiniti, samo ako to hoćemo.

Krist ne traži 5000 kruhova, ali traži sve kruhove koje učenici imaju. Jednom su imali 5 kruhova, a Krist je umnožio tih 5 kruhova kako bi nahranio 5000 ljudi. Drugi put su imali 7 kruhova. S onim što su imali, Krist je nahranio sve one kojima je bilo potrebno – i svaki put je bilo više nego dovoljno hrane.

Ovo je vrlo važna pouka za nas! Nemojmo se uzalud žaliti! Nemojmo gubiti nadu! Bog se brine za nas. Bog ima cijeli svijet u svojim rukama. Ali Bog također zahtijeva našu suradnju, naš doprinos. Ne bez mjere, već koliko imamo. Ne mnogo, ali ipak sve što imamo. I tada nikome neće nedostajati ništa što je potrebno za ovaj život, niti za vječni život.

Ne štedi svoga kruha, ako njime možeš nahraniti gladnoga! Ne štedi odjeće svoje, ako možeš odjenuti gologa. Ne štedi usta svoja, ako možeš posavjetovati neodlučnog ili poučiti neukog. Ne štedi riječi svoje, ako moraš ukoriti grešnika. Ali još više, budi velikodušan i darežljiv u davanju podrške, pohvale i zahvale za dobra djela koja vidiš oko sebe. Ne štedi svoga vremena, ako možeš utješiti ožalošćenoga ili pratiti napuštenoga. Uključite i svoje prijatelje da i oni sudjeluju za dobro bližnjega.

Tada će cijela zajednica biti radosnija, zdravija i sretnija. Nitko neće nepotrebno patiti, a onaj tko nema drugog izlaza, prihvatit će svoj križ s radošću, sretan što mu cijela zajednica braće i sestara pomaže u nošenju križa.

Nema veće radosti od pomaganja bližnjima u nošenju križa. Ta pomoć stvara i razvija ljubav među ljudima i istovremeno je izvor obilnog Božjeg blagoslova i za darovatelja, i za primatelja.

Dao Bog da svatko od nas surađuje s Božjom milošću u iskorjenjivanju gladi i žeđi u svijetu i u podizanju blagostanja svih ljudi s kojima živimo! Amen.

Objava 18. nedjelja kroz godinu: Dajte im vi jesti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prvom čitanju _{(1 Kr 3, 5.7-12)} Gospodin nudi Salomonu prigodu da ga zamoli za ono što želi da mu Bog dadne – a Salomon je tražio mudrost, da zna razlikovati dobro od zla… Ova se molitva svidjela Gospodinu, jer kralj nije tražio „dug život, bogatstvo ili smrt svojih neprijatelja“… Stoga mu Gospodin daje i mudrost, ali i sva ostala dobra.

Drugo čitanje _{(Rim 8, 28-30)} govori nam o predodređenju Božjem. Sveti Pavao kaže: „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube. … One koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova.“ Dakle, Bog nas poznaje od vječnosti, oduvijek ima plan s nama, ljubi nas i predodredio nas je da budemo slični Isusu Kristu, Gospodinu našemu.

Današnje Evanđelje _{(Mt 13, 44-52)} uspoređuje Kraljevstvo Božje sa blagom skrivenim u polju, s dragocjenim biserom i s ribarskom mrežom. Čovjek koji slučajno otkrije u polju skriveno blago, ne otkriva svoju tajnu nikome, jer bi ga onda netko drugi mogao uzeti – nego ga ponovno sakrije i sav radostan ode, proda sve što ima i kupi to polje!

Tako je i s Kraljevstvom Božjim. To Kraljevstvo je skriveno blago. Ne stječu ga svi, nego samo onaj tko posjeduje to polje.

Onaj koji traži skriveno blago, koji je prodao svu svoju imovinu da bi kupio to polje – sigurno može pronaći i mnoga druga polja, možda čak i ljepša od onoga gdje je blago skriveno. Može kupiti vrtove, cvjetnjake, voćnjake, njive zasijane pšenicom i kukuruzom, vrlo dobre livade, polja i pašnjake – ali ne! On kupuje upravo to polje koje nitko ne primjećuje i za koje nitko nije zainteresiran, osim onoga tko zna da je u tom polju skriveno blago.

Polje u kojem je skriveno Kraljevstvo Božje, jest naša kršćanska vjera.

Postoje religije lakše i razumljivije ljudskom umu, poželjnije iskvarenoj ljudskoj naravi – ali Kraljevstvo Božje skriveno je u ovom polju, u našoj katoličkoj vjeri. Stoga, samo za ovo polje vrijedi prodati sve, ili napustiti sve ostalo, da bi se stekla ova vjera, jer smo s njom stekli i Kraljevstvo Božje. Tako je i Salomon tražio mudrost, a mudrošću je stekao i sva ostala dobra.

Isto se može reći i za dragocjeni biser, koji vrijedi više od svih naših bogatstava ovoga svijeta. Tko god razumije njegovu vrijednost, žrtvuje sve da bi dobio taj biser. Takvi su svi oni koji napuštaju sva dobra ovoga svijeta, kako bi se posvetili Kraljevstvu Božjem, poput svećenika, redovnika i redovnica, a posebno mučenika, koji ne mare za dom, bogatstvo, brak, obitelj, čast i slavu, moć i udobnost, pa čak ni za svoj zemaljski život – nego samo traže Kraljevstvo Božje, vršeći njegovu volju i služeći svojoj braći u potrebi. Ne mogu to svi razumjeti, jer je to skriveno blago, nego samo oni kojima ga je Bog objavio.

Stoga nas ne čudi što ima malo svećenika, redovnika i redovnica, malo je ljudi koji žrtvuju cijeli svoj život za Kraljevstvo Božje, jer vrijednost ovoga Kraljevstva nije otkrivena mnogima. Naprotiv: zahvaljujemo Bogu koji – unatoč zlom svjetonazoru današnjeg svijeta – još uvijek pronalazi i poziva izabrane ljude da nastave Kristovo djelo spasenja svijeta i naviještanja njegova Evanđelja.

Prispodobu o ribarskoj mreži moramo shvatiti malo drugačije. Doista, Kraljevstvo Božje je poput ribarske mreže. Ona zahvata svaku vrstu ribe, iako nisu sve ribe dobre. Međutim, to ne smeta ribaru, jer – kad on izvuče mrežu na obalu – odvojit će dobre ribe za sebe, a loše će odbaciti.

Cijeli svijet je Kraljevstvo Božje. U svijetu postoje dobri i zli ljudi. Bog nema problema s time kako će odvojiti dobre od loših: dobre će zauvijek uzeti k sebi, dok će loše zauvijek odbaciti, kako bi podnosili kaznu koju zaslužuju.

Mi smo često nervozni i nezadovoljni, jer ne možemo učiniti ovaj svijet onakvim kakvim želimo, ali Bog ima i moć i vrijeme. Njemu se ne žuri. On svoje Kraljevstvo nudi svima. Tko ga prihvati slobodnom voljom i sa zahvalnošću, uživat će u njemu. Tko ga ne prihvati, sam je kriv jer ga nikada neće uživati, iako mu je to bilo omogućeno, budući da je bio pozvan u Kraljevstvo Božje.

Čuvajmo se stoga, da ne ostanemo među onima koji ne prepoznaju i ne cijene taj neprocjenjivi Božji dar, koji nam se nudi, i da ne postanemo nepoželjne ribe u Kraljevstvu Božjem, nego naprotiv: molimo Boga da nas učini dostojnima da budemo njegovi izabranici zauvijek. Amen.

Objava 17. nedjelja kroz godinu: Kraljevstvo Božje – skriveno blago pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zapravo, cijelo je čovječanstvo po grijehu palo u nesreću prokletstva. Palo je tako duboko, da se više nije moglo osloboditi vlastitom snagom. Koliko god se čovjek trudio, težina grijeha je mnogo veća od vrijednosti njegovih dobrih djela. Za spasenje čovjeka bila je potrebna Božja intervencija. Samo je Bog mogao spasiti čovjeka. I učinio je to: poslao je svog jedinog Sina, Isusa Krista, koji je na sebe preuzeo teret svih grijeha cijelog čovječanstva i, umirući na križu za nas, uništio je grijeh, oslobodio nas prokletstva i pomirio nas s Bogom.

Ostaje činjenica da se čovjek ne može spasiti sam, već se mora osloniti na Isusa Krista, mora vjerovati u Njega da bi bio spašen. – Dakle, ne može se spasiti isključivo na temelju svojih vlastitih ljudskih djela. U tom smislu, apostol Pavao s pravom govori Rimljanima da smo opravdani vjerom u Isusa Krista, bez obzira na djela Zakona – jer su svi ljudi sagriješili i nitko se ne može osloniti na djela Zakona.

Ova tvrdnja vrijedi i danas. Svatko tko misli da se samo vlastitom snagom može ostvariti, biti sretan u ovom životu i u vječnosti – teško se vara i osuđen je na prokletstvo, gubitak Božjeg blagoslova i obećane sreće. To je stalno uvjerenje i učenje Katoličke Crkve. Dobra djela imaju svoju vrijednost – ali ipak bez vjere u Isusa Krista, bez oslanjanja na opravdanje koje nam je On ostvario, nitko se neće spasiti.

Ovdje sada imamo dvije krajnosti: jednu krajnost protestantizma, drugu krajnost islama.

Protestanti kažu: vjerujte u Isusa Krista i spasit ćete se, bez obzira na djela. Djela nisu važna. Sve što je potrebno, jest vjera. Dakle, ako vjerujte u Isusa Krista, sve je u redu!

Islam naprotiv kaže: Ne vjerujte u Krista. Dovoljno nam je vjerovati u Alaha i biti dobri muslimani, biti dobri ljudi, postiti Ramazan, moliti se pet puta na dan, prema zakonu, poštivati islamske tradicije – i spasit ćemo se, iako ne vjerujemo u Krista.

Čak i među katolicima, uz uravnoteženi centar, imamo i krajnje desničarske i ljevičarske ekstremiste.

Ekstremni desničari misle da mogu raditi što god hoće: ići u crkvu ili ne, raditi ili ne, moliti ili ne, biti pošteni ili bezobrazni, jesti svoj kruh u znoju lica svoga ili biti paraziti, lopovi i kradljivci – za njih je sve relativno: oni misle da su dobri, jer su katolici, vjeruju u Krista, nikada nisu zanijekali svoju vjeru. Stoga su sigurni da će se spasiti. Takvi katolici nisu ništa bolji katolici od protestanata.

Ekstremni ljevičari kažu: mi ne znamo ništa o Bogu. Bog možda i postoji, a možda ga i nema. Mi ne kažemo ni da, ni ne. Ne miješamo se u to. Neka se svećenici i biskupi bave vjerom. Nama je dovoljno raditi, uzdržavati svoju obitelj, biti dobri i pošteni, a što se tiče vjere: ima toliko religija, da nitko nije siguran koja je religija prava, a koja kriva. Stoga: radi, poštuj zakone, budi dobar čovjek i to je dovoljno! Takvi katolici nisu ništa više katolici od muslimana.

Pravi katolik je uravnotežen: on vjeruje i poštuje vjeru. Daje svoj život za vjeru. Ali ne dokazuje svoju vjeru toliko riječima, koliko djelima. Jer, „vjera bez djela je jalova” – štoviše, čak i mrtva, kako kaže sveti Jakov apostol _{(usp. Jak 2, 20. 26).}

Konačno, i sam Isus Krist kaže to isto u današnjem Evanđelju _{(Mt 7, 21-27),} ali s posebnim naglaskom, rekavši: „Neće u Kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima”. Treba li nam jači dokaz da je vjera bez djela mrtva? Ipak, Isus Krist potkrepljuje ovu tvrdnju i dodatkom: „Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!”

Kakve strašne riječi! Čak i da imate dovoljno jaku vjeru da činite čudesa – a bili ste licemjeri, niste djelovali na temelju vjere, nego na temelju svojih ljudskih načela – bit ćete osuđeni! Jer samo dobra djela, temeljena na vašoj vjeri u Isusa Krista, na ljubavi prema njemu, izvršena na osnovu Božje volje i njegovih zapovijedi, samo ona dokazuju da imate vjeru, tj. da iskreno vjerujete u Krista.

Mnoge propovijedi, mnoge riječi, vjerske knjige, velika propaganda – sve to može biti samo prazna, varljiva demagogija, ako te riječi ne potvrđuju dobra djela.

Uistinu, nerazuman je čovjek koji misli da će dobro proći i s polovičnim poslom: bilo da misli da je dovoljno samo vjerovati, bilo da misli da je dovoljno samo djelovati. Pokušavaju letjeti s jednim krilom. Takvi ljudi grade svoju kuću na pijesku. Ona će se uskoro srušiti, riskirajući da urušavanjem ubije svog vlasnika.
– Naprotiv, oni koji biraju teži put, oni koji lete s oba krila: vjerom i djelima, samo oni grade svoju kuću na stijeni, kuću koja će čvrsto stajati do vječnosti.

Stoga, pozivamo sve ekstremiste katoličke vjere – i one desne (koji misle da su dobri vjernici čak i bez djela), kao i one lijeve (koji misle da su u redu, iako se ne ističu po vjeri) – da se vrate i postanu pravi Kristovi učenici, birajući Božji blagoslov i za ovaj život, i za vječnost.

Ali također, u ime Božje, pozivamo i sve one koji su izvan Katoličke Crkve, da ne misle da se može letjeti jednim krilom ili voziti lađu samo jednim veslom. To je uzaludan posao, kojim se vrtimo ukrug, sami oko sebe. Samo vjera, prava i cjelovita vjera u Isusa Krista, Gospodina i Spasitelja – zajedno s djelima utemeljenim na toj vjeri i na ljubavi prema Isusu Kristu Gospodinu, samo to dvoje zajedno nam osigurava spasenje i vječnu sreću.

Nije svejedno kojoj religiji pripadate. Nije dovoljno vjerovati u nešto. Nije dovoljno okružiti se maglom i tamom. Potrebno nam je istinsko svjetlo i istinsko spasenje, koje je isključivo Božji dar, po Isusu Kristu.

Dao Bog da svi imamo takvu vjeru, dokazanu djelima i nagrađenu vječnim životom u nebeskom Kraljevstvu. Amen.

Objava 9. nedjelja kroz godinu: Riječi i djela pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mi svaki dan štujemo Boga i molimo se Bogu Ocu, Stvoritelju svijeta, jer znamo da sve dolazi od njega, ovisi o njemu i u konačnici pripada njemu sada i zauvijek. Boga Oca štuju i druge monoteističke religije, poput židovstva i islama, koje ne poznaju Presveto Trojstvo i ne priznaju druge božanske osobe, osim Stvoritelja svijeta, kojega čak ni ne nazivaju Ocem, budući da ne poznaju ni njegovog Sina ni Duha Svetoga.

Sina Božjega, Isusa Krista, drugu božansku osobu Presvetog Trojstva, častimo tijekom cijele godine, posebno nedjeljom – na dan njegova uskrsnuća, te petkom – na dan njegove smrti, ali i četvrtkom – na dan ustanovljenja svete Euharistije, po kojoj je Isus uvijek prisutan među nama. Osim ovih dana, koji se ponavljaju u svakom tjednu, imamo i druge velike svetkovine posvećene Isusu Kristu, kao što su Božić – njegov rođendan, Spasovo – njegovo Uzašašće na nebo tijelom i dušom, potom Tijelovo – svetkovinu njegova Tijela i Krvi, blagdan Presvetog Srca Isusova, te blagdan njegova Preobraženja na gori Taboru itd.

Danas na poseban način slavimo Treću božansku Osobu Presvetog Trojstva – Duha Svetoga, i na taj način zaokružujemo slavlje najvećih otajstava naše kršćanske vjere, tako da ćemo sljedeće nedjelje moći slaviti i svetkovinu Presvetog Trojstva, štujući istom svetkovinom jednog jedinog Boga u tri božanske osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga.

U prvom čitanju _{(Djela 2, 1-11)} čuli smo kako je Duh Sveti sišao na apostole na dan Pedesetnice, 50 dana nakon uskrsnuća Isusa Krista. Dok su svi apostoli molili zajedno s Blaženom Djevicom Marijom i s Isusovim najbližim rođacima, Duh Sveti sišao je na njih na čudesan način: s glasnom tutnjavom, kao da je olujni vjetar – i to vidljivo, u obliku plamena vatre.

Posljedice silaska Duha Svetoga također su bile divne: plašljivi apostoli, zatvoreni u kući iz straha od Židova, ohrabrili su se djelom Duha Svetoga i počeli svjedočiti vjeru – čak i na stranim jezicima, koje nikada nisu učili, već su govorili kako ih je Duh Sveti nadahnjivao. Njihovo je svjedočanstvo bilo toliko snažno i uvjerljivo, da je toga dana oko 3000 Židova prihvatilo kršćansku vjeru i krstilo se u ime Isusa Krista.

Čijom zaslugom? Da li zaslugom svetog Petra i apostola, koji su propovijedali?

– Ne, nego samo čudesnim djelom Duha Svetoga, koji je djelovao preko apostola.

Doista, apostoli su posvetili svoje živote Gospodinu. Primili su Duha Svetoga s vjerom. Ali ono što se potom dogodilo, nije bilo djelo apostola, nego djelo Božje, ili konkretno: djelo Duha Svetoga.

U drugom čitanju _{(1 Kor 12, 3-7. 12-13)} apostol Pavao nas uči da nitko tko govori pod utjecajem Duha Svetoga, ne može huliti, odnosno psovati Krista ili ružno govoriti o Njemu, ali ga nitko ne može ni hvaliti i svjedočiti da je Isus Gospodin, osim pod utjecajem Duha Svetoga.

Sada, na temelju ovoga, svi znate djelujete li pod utjecajem Duha Svetoga ili ne. Ako hvalite i slavite Krista, ako svjedočite svoju vjeru u Krista Gospodina, raspetoga i uskrslog od mrtvih – i vi imate Duha Svetoga i Duh Sveti djeluje preko vas. Ali ako to ne činite, onda nemate Duha Božjega.

U Evanđelju _{(Iv 20, 19-23)}  sv. Ivan evanđelist nam govori kada je Isus prvi put dao Duha Svetoga apostolima. – Kada? – Na Uskrs, odmah nakon svoga uskrsnuća! Čim se Isus prvi put ukazao svojim učenicima, dahnuo je u njih i rekao: “Primite Duha Svetoga! Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.”

Dakle, apostoli su primili Duha Svetoga na Uskrs. Zašto onda nisu mogli djelovati pod njegovim utjecajem do dana Pedesetnice? – Postoje dva razloga:

Prvo, Isus je još uvijek bio s njima. Tek kada se Isus odvojio od svojih učenika i uzašao na nebo, Duh Sveti je došao na njegovo mjesto.

Drugi razlog je ovaj: neka Kristovi učenici ne misle da su vlasnici Duha Svetoga ili njegovi nositelji. Ne! Duh Sveti je njihov vlasnik i nositelj. Duh Sveti nije mali dar Božji, kojim mi možemo raspolagati, npr. kao s komadom kruha, s čašom vode, sa strujom ili s automobilom koji nama pripada. Ne! Duh Sveti je sam Bog. Otac i Sin daju nam se kroz treću božansku osobu, a to je Duh Sveti. On je naš vlasnik, a mi nismo njegovi vlasnici.

Naravno, On djeluje poštujući našu slobodnu volju – ali svako djelo koje činimo pod utjecajem Duha Svetoga djelo je Božje, a ne naše. Stoga bismo uvijek trebali biti zahvalni Bogu na daru Duha Svetoga, kojeg nam je dao Bog u sakramentu Krštenja i kojeg je ojačao u sakramentu Potvrde (Krizme).

Dobro je uvijek moliti Oca nebeskog da poveća utjecaj Duha Svetoga u nama, kako bismo uvijek mogli činiti djela Božja, kako bismo zaslužili živjeti s Bogom u vječnosti, zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, s apostolima i sa svima svetima.

Neka nam dragi Bog, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova, milostivo ispuni tu želju! Amen.

Objava Duhovi: Primite Duha Svetoga! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prvo današnje misno čitanje _{(Dj 1, 12-14)} govori nam što su Isusovi vjerni učenici činili nakon što je on uzašao na nebo: svi su ostali zajedno, neprestano posvećeni molitvi. Ali ne samo apostoli! S njima je bila i Isusova Majka, Blažena Djevica Marija, i neke druge žene, koje su pratile Isusa kamo god je išao, kao i neki od njegovih rođaka, koje Sveto pismo naziva “Isusovom braćom”.

Tako nas svojim životima – čak i bez riječi – poučavaju: slušaju Isusovu zapovijed da ostanu u Jeruzalemu do dolaska Duha Svetoga; slušaju zapovijed ljubavi – i zato su svi ostali zajedno; mole zajedno i neprestano ustraju u molitvi, jer se samo molitvom može postići Božji dar; i konačno, ne mole sami, već mole zajedno s Isusovom Majkom, s Gospom, Blaženom Djevicom Marijom.

Tako i mi, ako želimo dobiti izvanredne darove od Boga, moramo ponizno i ustrajno moliti, i to moliti zajedno s Blaženom Djevicom Marijom ili po njezinu zagovoru i po zagovoru anđela i svetaca Božjih, jer na taj način naša molitva postaje snažnija i uspješnija, preporučena od strane velikih ljubitelja našeg nebeskog Oca.

U današnjem Evanđelju _{(Iv 17, 1-11)} čuli smo kako Isus, neposredno prije svoje smrti, moli nebeskog Oca da mu dadne slavu koju je imao kod Oca prije stvaranja svijeta – kako bi mogao dati vječni život svima koji u njega vjeruju (onima koje mu je Otac dao). I odmah Isus pokazuje i što je vječni život: vječni život je “da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i onoga koga si poslao – Isusa Krista.”

Dakle, vječni život nije samo neograničeno produženje zemaljskog života, već spoznaja Boga. A ta spoznaja dolazi samo kroz kontinuirani život zajedno s Bogom i u Bogu. Jer tko ne živi s Bogom, ne može poznavati Boga.

To se odnosi i na poznavanje ljudi. Mudra izreka kaže da ne možete dobro upoznati čovjeka, ako s njim ne pojedete vreću soli, tj. bez dugog zajedničkog života s osobom koju želite upoznati.

Bog je već proslavio svog Sina Isusa Krista. To proslavljenje je u početku bilo teško iskušenje – raspeće i patnja sve do smrti. Ali onda je došlo uskrsnuće od mrtvih i uzvišenje zdesna nebeskom Ocu, 40 dana nakon Uskrsa, na dan Kristova Uzašašća na nebo. Sada je Krist, uzvišeni i okrunjeni Kralj svemira, dao svojim vjernicima dar vječnog života. Međutim, da bismo i mi stekli taj dar, moramo i mi proći kroz patnju i kušnje, možda čak i tijekom cijelog svog života, sve do smrti. Jer samo ako ostanemo vjerni do smrti, bit ćemo spašeni, kaže Krist.

Apostol Petar u drugom čitanju _{(1 Pt 4, 13-16)} uči nas kako bismo se trebali ponašati tijekom ove kušnje, jer nitko neće proći bez kušnji. Kaže da ćemo svi patiti, ali nas uči da je puno bolje za nas da patimo bez svoje krivnje, samo kao svjedoci vjere u raspetog i uskrslog Krista, nego patiti kao zločinci. Jer ako patimo kao krivci, samo plaćamo dug koji dugujemo, zbog svojih grijeha, i ne dobivamo nikakvu nagradu.

Naprotiv, blago onome tko nevino pati zbog imena Kristova! Sveti Petar kaže: „Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja, da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama!”

Istovremeno, sveti Petar nas opominje: „Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li pati kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog toga imena!” – Kako dobra i lijepa pouka za nas!

Nažalost, mi često mislimo da onaj tko služi Bogu, ne bi trebao uopće patiti, nego da bi ga Bog trebao nagraditi već u ovom životu. Ali nije tako! Budući da je i sam Sin Božji u ovom životu patio sve do smrti, onda i svi oni koji su njegovi i koji vjeruju u njega, koji se diče njegovim imenom, moraju patiti i moraju biti iskušavani u nevoljama, baš kao što se zlato iskušava i čisti u vatri, i tek tada će uživati svoju nagradu u nebeskom Kraljevstvu.

Neka nam Bog svima podari ovu mudrost, ovu ustrajnost i ovu nagradu, po Kristu Gospodinu našemu! Amen.

Objava 7. uskrsna nedjelja: Bijahu jednodušno postojani u molitvi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U današnjem Evanđelju _{(Iv 14, 15-21)} čuli smo kako Isus, prije nego što je ostavio svoje učenike, obećava da ih neće ostaviti siročad, nego će moliti Oca da im pošalje drugog Branitelja, Duha Istine.

(Prošle nedjelje čuli smo da je Isus rekao o sebi: “Ja sam Put i Istina i Život.” Dakle, nebeski Otac poslat će Kristovoj Crkvi Duha Istine, tj. Duha Isusova, kojeg jednostavno zovemo: Duh Sveti.)

Osim toga, Isus je rekao: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.”

Dakle, tko ljubi Isusa? – Ljubi ga onaj tko čuva njegove zapovijedi. „A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati”, nastavlja Isus. Dakle, ljubav se ne potvrđuje riječima. Ona se dokazuje djelima: Tko čuva moje zapovijedi, taj me ljubi! Apostoli su slijedili Isusove upute: nisu napustili Jeruzalem, već su prema njegovoj zapovijedi ostali zajedno, skupa s Isusovom Majkom, Blaženom Djevicom Marijom – i molili su da se Isusova obećanja ispune. U međuvremenu su izabrali i svetog Matiju za apostola, koji bi trebao zamijeniti Judu. (Blagdan sv. Matije slavimo 14. svibnja.)

I konačno, Krist im je poslao Duha Svetoga s neba i stvorio prvu Crkvu. Od tog dana Crkva se počela širiti. Apostoli su istog dana krstili oko 3000 novih vjernika.

Potom je vrlo brzo započeo progon kršćana u Jeruzalemu, pa se većina apostola i đakona raspršila u druge krajeve. Đakon Filip propovijedao je u Samariji i ondje krstio mnoge nove vjernike, ali oni nisu primili Duha Svetoga prigodom Krštenja. Stoga je Crkva iz Jeruzalema poslala u Samariju dva apostola: Petra i Ivana. Molili su se za novokrštene i polagali na njih ruke, tako da su i oni primili Duha Svetoga, kako smo čuli u prvom čitanju _{(Dj 8, 5-8. 14-17)}.

Isto se događa i danas: svećenici i časne sestre propovijedaju Evanđelje i poučavaju ljude u vjerskim istinama. Svećenici krste vjernike koji prihvaćaju vjeru, ali zatim dolazi biskup, kao nasljednik apostola, koji polaganjem ruku i mazanjem svetim uljem Potvrde, daje krštenima Duha Svetoga, koji ih ispunja svojim darovima.

Koja je dužnost onih koji su primili dar Duha Svetoga, tj. onih koji su kršteni i krizmani?

Primanjem ovih sakramenata oni nisu ispunili sve svoje vjerske dužnosti, već su prihvatili nove dužnosti: prihvatili su dužnost da žive i svjedoče svoju vjeru. Sveti Petar nas u drugom čitanju _{(1 Pt 3, 15-18)} uči: „Krist neka vam bude svet u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama; ali blago i s poštovanjem!”

Vrlo je važno imati ovaj nauk na umu i primjenjivati ga u praksi. Doista, ponosni smo i zahvalni Bogu što nam je dao ovu svetu vjeru u raspetoga i uskrslog Krista kao nadnaravni dar, i to je ispravno. Međutim, problem je što ne svjedočimo i ne širimo vjeru kako treba.

Neki misle da je dovoljno vjerovati, ali ne – i oni moraju svjedočiti i širiti vjeru. Neki su ponosni na svoju vjeru, ali ne kako treba, ne s namjerom da je šire, već da se pokažu boljim i pametnijim od drugih. Neki je čak žele širiti, ali arogantno i s prezirom prema drugima i prema njihovim mislima i uvjerenjima. A sveti Petar nas tako ne uči. Naprotiv, on kaže da bismo trebali dati svakome „obrazloženje nade koja je u vama; ali blago i s poštovanjem!”

Evanđelje se propovijeda s blagošću i s poštovanjem prema onome kome ga propovijedamo. Propovijedamo mu ga jer ga volimo, za njegovo dobro – i za slavu Božju. Ako volimo svog bližnjega, onda ćemo ga poučavati s ljubavlju, nježnošću i poštovanjem, jer nas inače ne bi ni slušao, niti bi nas mogao razumjeti, a pogotovo ne bi mogao prihvatiti vjeru onoga koji ga vrijeđa, prezire i omalovažava.

Iz tog razloga, pravu vjeru uvijek su bolje i uspješnije širili mučenici nego ratnici. Rat stvara neprijateljstvo protiv okupatora, protiv njegovog jezika, religije i kulture – dok mučeništvo iz ljubavi prema Bogu i narodu, kojim mučenik svjedoči svoju vjeru, za koju prolijeva svoju nevinu krv, postaje sjeme novih kršćana, koji će tijelom i dušom ljubiti Boga, živjet će i umirati za njegovu čast i slavu.

Neka nam Bog podari što više takvih svjedoka vjere, nepobjedivih i uspješnih, u naviještanju Evanđelja! Amen.

Objava 6. uskrsna nedjelja: Duh istine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prije svega, u prvom čitanju _{(Dj 23, 4. 22-33)} sveti apostol Petar podsjeća nas da smrt nije mogla držati pod svojom vlašću Isusa, Davidovog potomka, kojega je nebeski Otac predodredio da bude vladar cijelog svemira i dao mu vječno Kraljevstvo. David je umro, ali Bog je treći dan uskrisio Isusa od mrtvih i uzvisio ga sebi zdesna na nebu.

I u drugom čitanju _{(1 Pt 1, 17-21)} sveti Petar podsjeća nas da nismo otkupljeni propadljivim, materijalnim stvarima – srebrom ili zlatom, nego neprocjenjivom Krvlju Isusa Krista, Sina Božjega, raspetoga i uskrslog, koja vrijedi više od svih bogatstava svijeta. Stoga moramo uvijek ostati vjerni Kristu, našem Otkupitelju.

Evanđelje _{(Lk 24, 13-35)} nam donosi ukazanje uskrslog Krista dvojici njegovih učenika na putu za Emaus. Zanimljivo je da su ta dva učenika bila vrlo dobro obaviještena o svim događajima koji su se tih dana dogodili u Jeruzalemu, ali nisu ništa razumjeli.

Vrlo dobro su znali sve što je Isus rekao. Nadali su se da će on spasiti svoj narod, ali nisu mogli prihvatiti njegovu smrt. Štoviše, čak i kad su čuli da su neke žene bile na grobu i nisu pronašle Isusa, te da su im čak i anđeli Gospodnji rekli da je Isus uskrsnuo, nisu mogli ni razumjeti ni povjerovati…

U tom trenutku Isus je uzeo riječ i objasnio im da su se njegovom smrću i uskrsnućem ispunila sva proročanstva Starog zavjeta koja su govorila o njemu. Njihova su srca gorjela od ljepote njegovih riječi, ali još uvijek nisu razumjeli da im to govori Isus.

Napokon su im se otvorile oči i prepoznali su ga u lomljenju kruha. – Isus im je lomio kruh na isti način na koji im ga je lomio i na svojoj Posljednjoj večeri. Ali u tom trenutku Isus je nestao iz njihova vidokruga.

Sada ga više nisu trebali ni vidjeti, jer su sada vjerovali u njegovo uskrsnuće. Ta vjera i ta radost, kojom ih je ispunio osobni susret s uskrslim Kristom, dala im je hrabrost da odmah ustanu i vrate se u Jeruzalem, kako bi svojim prijateljima objavili radosnu vijest da je Isus uskrsnuo i da su ga susreli i razgovarali s njim. Ostali učenici su ih pak učvrstili u vjeri, jer su i oni čuli za njegovo uskrsnuće, a neki su ga čak i susreli.

Zašto nam Crkva nudi ova čitanja na razmatranje?

Zato što i mi prepoznajemo raspetoga i uskrslog Isusa Krista jedino, ili najbolje, u svetoj Misi, kad slušamo njegovu riječ i razmišljamo o njoj i kad se hranimo njegovim presvetim Tijelom i Krvlju u svetoj Pričesti. Sva ostala učenja i svjedočanstva nisu dovoljna za našu vjeru, ako osobno ne susretnemo našeg Otkupitelja u njegovoj riječi, koju slušamo na svetoj Misi, i ako se ne hranimo njegovim Tijelom i Krvlju u svetoj Pričesti.

Ljudske riječi mogu biti vrlo dobre i vrlo dragocjene, ali nas ne mogu uvjeriti, osim ako ih ojača živa riječ Kristova i ako njegov Duh Sveti ne prosvijetli naše umove i srca da prihvatimo svjedočanstva njegovih vjernika, koji riječju i životom svjedoče za svog i našeg Gospodina, za svog i našeg Otkupitelja, koji nas je svojom smrću na križu spasio od vječne smrti i dao nam vječni život svojim uskrsnućem od mrtvih.

Budimo uvijek zahvalni Bogu za sva ta svjedočanstva vjere, koja nam pomažu da ostanemo vjerni uskrslom Kristu, koji i nas voli i ne dopušta da izgubimo svoje duše, kao što nije dopustio ni da ona dva učenika iz Emausa izgube svoje živote daleko od njega, nakon što je on umro i uskrsnuo za njihovo otkupljenje.

Neka nam ovo uvjerenje pomogne da ustrajemo u molitvi i za sve one ljude koji su se okrenuli od Krista, od Crkve i od vjere, jer je Isus Krist umro i uskrsnuo i za njihovo spasenje. On se ne slaže s gubitkom nijednog od njih, ali traži naše plemenito, velikodušno, čisto i postojano svjedočanstvo, kao i našu molitvu, da se i njima otvore oči i da ga prepoznaju kao svog Spasitelja, jer zaista, bez vjere u Njega takvi ljudi nemaju nade u spasenje.

Dao Bog da se i u naše dane ponove čuda obraćenja svijeta svom Spasitelju i pravom Bogu, kako nitko od onih za koje je naš Gospodin Isus Krist prolio svoju Krv, ne bi bio izgubljen. Amen.

Objava 3. uskrsna nedjelja: Otvoriše im se oči kod lomljenja kruha pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.