Zapravo, cijelo je čovječanstvo po grijehu palo u nesreću prokletstva. Palo je tako duboko, da se više nije moglo osloboditi vlastitom snagom. Koliko god se čovjek trudio, težina grijeha je mnogo veća od vrijednosti njegovih dobrih djela. Za spasenje čovjeka bila je potrebna Božja intervencija. Samo je Bog mogao spasiti čovjeka. I učinio je to: poslao je svog jedinog Sina, Isusa Krista, koji je na sebe preuzeo teret svih grijeha cijelog čovječanstva i, umirući na križu za nas, uništio je grijeh, oslobodio nas prokletstva i pomirio nas s Bogom.

Ostaje činjenica da se čovjek ne može spasiti sam, već se mora osloniti na Isusa Krista, mora vjerovati u Njega da bi bio spašen. – Dakle, ne može se spasiti isključivo na temelju svojih vlastitih ljudskih djela. U tom smislu, apostol Pavao s pravom govori Rimljanima da smo opravdani vjerom u Isusa Krista, bez obzira na djela Zakona – jer su svi ljudi sagriješili i nitko se ne može osloniti na djela Zakona.

Ova tvrdnja vrijedi i danas. Svatko tko misli da se samo vlastitom snagom može ostvariti, biti sretan u ovom životu i u vječnosti – teško se vara i osuđen je na prokletstvo, gubitak Božjeg blagoslova i obećane sreće. To je stalno uvjerenje i učenje Katoličke Crkve. Dobra djela imaju svoju vrijednost – ali ipak bez vjere u Isusa Krista, bez oslanjanja na opravdanje koje nam je On ostvario, nitko se neće spasiti.

Ovdje sada imamo dvije krajnosti: jednu krajnost protestantizma, drugu krajnost islama.

Protestanti kažu: vjerujte u Isusa Krista i spasit ćete se, bez obzira na djela. Djela nisu važna. Sve što je potrebno, jest vjera. Dakle, ako vjerujte u Isusa Krista, sve je u redu!

Islam naprotiv kaže: Ne vjerujte u Krista. Dovoljno nam je vjerovati u Alaha i biti dobri muslimani, biti dobri ljudi, postiti Ramazan, moliti se pet puta na dan, prema zakonu, poštivati islamske tradicije – i spasit ćemo se, iako ne vjerujemo u Krista.

Čak i među katolicima, uz uravnoteženi centar, imamo i krajnje desničarske i ljevičarske ekstremiste.

Ekstremni desničari misle da mogu raditi što god hoće: ići u crkvu ili ne, raditi ili ne, moliti ili ne, biti pošteni ili bezobrazni, jesti svoj kruh u znoju lica svoga ili biti paraziti, lopovi i kradljivci – za njih je sve relativno: oni misle da su dobri, jer su katolici, vjeruju u Krista, nikada nisu zanijekali svoju vjeru. Stoga su sigurni da će se spasiti. Takvi katolici nisu ništa bolji katolici od protestanata.

Ekstremni ljevičari kažu: mi ne znamo ništa o Bogu. Bog možda i postoji, a možda ga i nema. Mi ne kažemo ni da, ni ne. Ne miješamo se u to. Neka se svećenici i biskupi bave vjerom. Nama je dovoljno raditi, uzdržavati svoju obitelj, biti dobri i pošteni, a što se tiče vjere: ima toliko religija, da nitko nije siguran koja je religija prava, a koja kriva. Stoga: radi, poštuj zakone, budi dobar čovjek i to je dovoljno! Takvi katolici nisu ništa više katolici od muslimana.

Pravi katolik je uravnotežen: on vjeruje i poštuje vjeru. Daje svoj život za vjeru. Ali ne dokazuje svoju vjeru toliko riječima, koliko djelima. Jer, „vjera bez djela je jalova” – štoviše, čak i mrtva, kako kaže sveti Jakov apostol _{(usp. Jak 2, 20. 26).}

Konačno, i sam Isus Krist kaže to isto u današnjem Evanđelju _{(Mt 7, 21-27),} ali s posebnim naglaskom, rekavši: „Neće u Kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima”. Treba li nam jači dokaz da je vjera bez djela mrtva? Ipak, Isus Krist potkrepljuje ovu tvrdnju i dodatkom: „Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!”

Kakve strašne riječi! Čak i da imate dovoljno jaku vjeru da činite čudesa – a bili ste licemjeri, niste djelovali na temelju vjere, nego na temelju svojih ljudskih načela – bit ćete osuđeni! Jer samo dobra djela, temeljena na vašoj vjeri u Isusa Krista, na ljubavi prema njemu, izvršena na osnovu Božje volje i njegovih zapovijedi, samo ona dokazuju da imate vjeru, tj. da iskreno vjerujete u Krista.

Mnoge propovijedi, mnoge riječi, vjerske knjige, velika propaganda – sve to može biti samo prazna, varljiva demagogija, ako te riječi ne potvrđuju dobra djela.

Uistinu, nerazuman je čovjek koji misli da će dobro proći i s polovičnim poslom: bilo da misli da je dovoljno samo vjerovati, bilo da misli da je dovoljno samo djelovati. Pokušavaju letjeti s jednim krilom. Takvi ljudi grade svoju kuću na pijesku. Ona će se uskoro srušiti, riskirajući da urušavanjem ubije svog vlasnika.
– Naprotiv, oni koji biraju teži put, oni koji lete s oba krila: vjerom i djelima, samo oni grade svoju kuću na stijeni, kuću koja će čvrsto stajati do vječnosti.

Stoga, pozivamo sve ekstremiste katoličke vjere – i one desne (koji misle da su dobri vjernici čak i bez djela), kao i one lijeve (koji misle da su u redu, iako se ne ističu po vjeri) – da se vrate i postanu pravi Kristovi učenici, birajući Božji blagoslov i za ovaj život, i za vječnost.

Ali također, u ime Božje, pozivamo i sve one koji su izvan Katoličke Crkve, da ne misle da se može letjeti jednim krilom ili voziti lađu samo jednim veslom. To je uzaludan posao, kojim se vrtimo ukrug, sami oko sebe. Samo vjera, prava i cjelovita vjera u Isusa Krista, Gospodina i Spasitelja – zajedno s djelima utemeljenim na toj vjeri i na ljubavi prema Isusu Kristu Gospodinu, samo to dvoje zajedno nam osigurava spasenje i vječnu sreću.

Nije svejedno kojoj religiji pripadate. Nije dovoljno vjerovati u nešto. Nije dovoljno okružiti se maglom i tamom. Potrebno nam je istinsko svjetlo i istinsko spasenje, koje je isključivo Božji dar, po Isusu Kristu.

Dao Bog da svi imamo takvu vjeru, dokazanu djelima i nagrađenu vječnim životom u nebeskom Kraljevstvu. Amen.

Objava 9. nedjelja kroz godinu: Riječi i djela pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Mi svaki dan štujemo Boga i molimo se Bogu Ocu, Stvoritelju svijeta, jer znamo da sve dolazi od njega, ovisi o njemu i u konačnici pripada njemu sada i zauvijek. Boga Oca štuju i druge monoteističke religije, poput židovstva i islama, koje ne poznaju Presveto Trojstvo i ne priznaju druge božanske osobe, osim Stvoritelja svijeta, kojega čak ni ne nazivaju Ocem, budući da ne poznaju ni njegovog Sina ni Duha Svetoga.

Sina Božjega, Isusa Krista, drugu božansku osobu Presvetog Trojstva, častimo tijekom cijele godine, posebno nedjeljom – na dan njegova uskrsnuća, te petkom – na dan njegove smrti, ali i četvrtkom – na dan ustanovljenja svete Euharistije, po kojoj je Isus uvijek prisutan među nama. Osim ovih dana, koji se ponavljaju u svakom tjednu, imamo i druge velike svetkovine posvećene Isusu Kristu, kao što su Božić – njegov rođendan, Spasovo – njegovo Uzašašće na nebo tijelom i dušom, potom Tijelovo – svetkovinu njegova Tijela i Krvi, blagdan Presvetog Srca Isusova, te blagdan njegova Preobraženja na gori Taboru itd.

Danas na poseban način slavimo Treću božansku Osobu Presvetog Trojstva – Duha Svetoga, i na taj način zaokružujemo slavlje najvećih otajstava naše kršćanske vjere, tako da ćemo sljedeće nedjelje moći slaviti i svetkovinu Presvetog Trojstva, štujući istom svetkovinom jednog jedinog Boga u tri božanske osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga.

U prvom čitanju _{(Djela 2, 1-11)} čuli smo kako je Duh Sveti sišao na apostole na dan Pedesetnice, 50 dana nakon uskrsnuća Isusa Krista. Dok su svi apostoli molili zajedno s Blaženom Djevicom Marijom i s Isusovim najbližim rođacima, Duh Sveti sišao je na njih na čudesan način: s glasnom tutnjavom, kao da je olujni vjetar – i to vidljivo, u obliku plamena vatre.

Posljedice silaska Duha Svetoga također su bile divne: plašljivi apostoli, zatvoreni u kući iz straha od Židova, ohrabrili su se djelom Duha Svetoga i počeli svjedočiti vjeru – čak i na stranim jezicima, koje nikada nisu učili, već su govorili kako ih je Duh Sveti nadahnjivao. Njihovo je svjedočanstvo bilo toliko snažno i uvjerljivo, da je toga dana oko 3000 Židova prihvatilo kršćansku vjeru i krstilo se u ime Isusa Krista.

Čijom zaslugom? Da li zaslugom svetog Petra i apostola, koji su propovijedali?

– Ne, nego samo čudesnim djelom Duha Svetoga, koji je djelovao preko apostola.

Doista, apostoli su posvetili svoje živote Gospodinu. Primili su Duha Svetoga s vjerom. Ali ono što se potom dogodilo, nije bilo djelo apostola, nego djelo Božje, ili konkretno: djelo Duha Svetoga.

U drugom čitanju _{(1 Kor 12, 3-7. 12-13)} apostol Pavao nas uči da nitko tko govori pod utjecajem Duha Svetoga, ne može huliti, odnosno psovati Krista ili ružno govoriti o Njemu, ali ga nitko ne može ni hvaliti i svjedočiti da je Isus Gospodin, osim pod utjecajem Duha Svetoga.

Sada, na temelju ovoga, svi znate djelujete li pod utjecajem Duha Svetoga ili ne. Ako hvalite i slavite Krista, ako svjedočite svoju vjeru u Krista Gospodina, raspetoga i uskrslog od mrtvih – i vi imate Duha Svetoga i Duh Sveti djeluje preko vas. Ali ako to ne činite, onda nemate Duha Božjega.

U Evanđelju _{(Iv 20, 19-23)}  sv. Ivan evanđelist nam govori kada je Isus prvi put dao Duha Svetoga apostolima. – Kada? – Na Uskrs, odmah nakon svoga uskrsnuća! Čim se Isus prvi put ukazao svojim učenicima, dahnuo je u njih i rekao: “Primite Duha Svetoga! Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.”

Dakle, apostoli su primili Duha Svetoga na Uskrs. Zašto onda nisu mogli djelovati pod njegovim utjecajem do dana Pedesetnice? – Postoje dva razloga:

Prvo, Isus je još uvijek bio s njima. Tek kada se Isus odvojio od svojih učenika i uzašao na nebo, Duh Sveti je došao na njegovo mjesto.

Drugi razlog je ovaj: neka Kristovi učenici ne misle da su vlasnici Duha Svetoga ili njegovi nositelji. Ne! Duh Sveti je njihov vlasnik i nositelj. Duh Sveti nije mali dar Božji, kojim mi možemo raspolagati, npr. kao s komadom kruha, s čašom vode, sa strujom ili s automobilom koji nama pripada. Ne! Duh Sveti je sam Bog. Otac i Sin daju nam se kroz treću božansku osobu, a to je Duh Sveti. On je naš vlasnik, a mi nismo njegovi vlasnici.

Naravno, On djeluje poštujući našu slobodnu volju – ali svako djelo koje činimo pod utjecajem Duha Svetoga djelo je Božje, a ne naše. Stoga bismo uvijek trebali biti zahvalni Bogu na daru Duha Svetoga, kojeg nam je dao Bog u sakramentu Krštenja i kojeg je ojačao u sakramentu Potvrde (Krizme).

Dobro je uvijek moliti Oca nebeskog da poveća utjecaj Duha Svetoga u nama, kako bismo uvijek mogli činiti djela Božja, kako bismo zaslužili živjeti s Bogom u vječnosti, zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, s apostolima i sa svima svetima.

Neka nam dragi Bog, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova, milostivo ispuni tu želju! Amen.

Objava Duhovi: Primite Duha Svetoga! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prvo današnje misno čitanje _{(Dj 1, 12-14)} govori nam što su Isusovi vjerni učenici činili nakon što je on uzašao na nebo: svi su ostali zajedno, neprestano posvećeni molitvi. Ali ne samo apostoli! S njima je bila i Isusova Majka, Blažena Djevica Marija, i neke druge žene, koje su pratile Isusa kamo god je išao, kao i neki od njegovih rođaka, koje Sveto pismo naziva “Isusovom braćom”.

Tako nas svojim životima – čak i bez riječi – poučavaju: slušaju Isusovu zapovijed da ostanu u Jeruzalemu do dolaska Duha Svetoga; slušaju zapovijed ljubavi – i zato su svi ostali zajedno; mole zajedno i neprestano ustraju u molitvi, jer se samo molitvom može postići Božji dar; i konačno, ne mole sami, već mole zajedno s Isusovom Majkom, s Gospom, Blaženom Djevicom Marijom.

Tako i mi, ako želimo dobiti izvanredne darove od Boga, moramo ponizno i ustrajno moliti, i to moliti zajedno s Blaženom Djevicom Marijom ili po njezinu zagovoru i po zagovoru anđela i svetaca Božjih, jer na taj način naša molitva postaje snažnija i uspješnija, preporučena od strane velikih ljubitelja našeg nebeskog Oca.

U današnjem Evanđelju _{(Iv 17, 1-11)} čuli smo kako Isus, neposredno prije svoje smrti, moli nebeskog Oca da mu dadne slavu koju je imao kod Oca prije stvaranja svijeta – kako bi mogao dati vječni život svima koji u njega vjeruju (onima koje mu je Otac dao). I odmah Isus pokazuje i što je vječni život: vječni život je “da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i onoga koga si poslao – Isusa Krista.”

Dakle, vječni život nije samo neograničeno produženje zemaljskog života, već spoznaja Boga. A ta spoznaja dolazi samo kroz kontinuirani život zajedno s Bogom i u Bogu. Jer tko ne živi s Bogom, ne može poznavati Boga.

To se odnosi i na poznavanje ljudi. Mudra izreka kaže da ne možete dobro upoznati čovjeka, ako s njim ne pojedete vreću soli, tj. bez dugog zajedničkog života s osobom koju želite upoznati.

Bog je već proslavio svog Sina Isusa Krista. To proslavljenje je u početku bilo teško iskušenje – raspeće i patnja sve do smrti. Ali onda je došlo uskrsnuće od mrtvih i uzvišenje zdesna nebeskom Ocu, 40 dana nakon Uskrsa, na dan Kristova Uzašašća na nebo. Sada je Krist, uzvišeni i okrunjeni Kralj svemira, dao svojim vjernicima dar vječnog života. Međutim, da bismo i mi stekli taj dar, moramo i mi proći kroz patnju i kušnje, možda čak i tijekom cijelog svog života, sve do smrti. Jer samo ako ostanemo vjerni do smrti, bit ćemo spašeni, kaže Krist.

Apostol Petar u drugom čitanju _{(1 Pt 4, 13-16)} uči nas kako bismo se trebali ponašati tijekom ove kušnje, jer nitko neće proći bez kušnji. Kaže da ćemo svi patiti, ali nas uči da je puno bolje za nas da patimo bez svoje krivnje, samo kao svjedoci vjere u raspetog i uskrslog Krista, nego patiti kao zločinci. Jer ako patimo kao krivci, samo plaćamo dug koji dugujemo, zbog svojih grijeha, i ne dobivamo nikakvu nagradu.

Naprotiv, blago onome tko nevino pati zbog imena Kristova! Sveti Petar kaže: „Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja, da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama!”

Istovremeno, sveti Petar nas opominje: „Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li pati kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog toga imena!” – Kako dobra i lijepa pouka za nas!

Nažalost, mi često mislimo da onaj tko služi Bogu, ne bi trebao uopće patiti, nego da bi ga Bog trebao nagraditi već u ovom životu. Ali nije tako! Budući da je i sam Sin Božji u ovom životu patio sve do smrti, onda i svi oni koji su njegovi i koji vjeruju u njega, koji se diče njegovim imenom, moraju patiti i moraju biti iskušavani u nevoljama, baš kao što se zlato iskušava i čisti u vatri, i tek tada će uživati svoju nagradu u nebeskom Kraljevstvu.

Neka nam Bog svima podari ovu mudrost, ovu ustrajnost i ovu nagradu, po Kristu Gospodinu našemu! Amen.

Objava 7. uskrsna nedjelja: Bijahu jednodušno postojani u molitvi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U današnjem Evanđelju _{(Iv 14, 15-21)} čuli smo kako Isus, prije nego što je ostavio svoje učenike, obećava da ih neće ostaviti siročad, nego će moliti Oca da im pošalje drugog Branitelja, Duha Istine.

(Prošle nedjelje čuli smo da je Isus rekao o sebi: “Ja sam Put i Istina i Život.” Dakle, nebeski Otac poslat će Kristovoj Crkvi Duha Istine, tj. Duha Isusova, kojeg jednostavno zovemo: Duh Sveti.)

Osim toga, Isus je rekao: “Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.”

Dakle, tko ljubi Isusa? – Ljubi ga onaj tko čuva njegove zapovijedi. „A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati”, nastavlja Isus. Dakle, ljubav se ne potvrđuje riječima. Ona se dokazuje djelima: Tko čuva moje zapovijedi, taj me ljubi! Apostoli su slijedili Isusove upute: nisu napustili Jeruzalem, već su prema njegovoj zapovijedi ostali zajedno, skupa s Isusovom Majkom, Blaženom Djevicom Marijom – i molili su da se Isusova obećanja ispune. U međuvremenu su izabrali i svetog Matiju za apostola, koji bi trebao zamijeniti Judu. (Blagdan sv. Matije slavimo 14. svibnja.)

I konačno, Krist im je poslao Duha Svetoga s neba i stvorio prvu Crkvu. Od tog dana Crkva se počela širiti. Apostoli su istog dana krstili oko 3000 novih vjernika.

Potom je vrlo brzo započeo progon kršćana u Jeruzalemu, pa se većina apostola i đakona raspršila u druge krajeve. Đakon Filip propovijedao je u Samariji i ondje krstio mnoge nove vjernike, ali oni nisu primili Duha Svetoga prigodom Krštenja. Stoga je Crkva iz Jeruzalema poslala u Samariju dva apostola: Petra i Ivana. Molili su se za novokrštene i polagali na njih ruke, tako da su i oni primili Duha Svetoga, kako smo čuli u prvom čitanju _{(Dj 8, 5-8. 14-17)}.

Isto se događa i danas: svećenici i časne sestre propovijedaju Evanđelje i poučavaju ljude u vjerskim istinama. Svećenici krste vjernike koji prihvaćaju vjeru, ali zatim dolazi biskup, kao nasljednik apostola, koji polaganjem ruku i mazanjem svetim uljem Potvrde, daje krštenima Duha Svetoga, koji ih ispunja svojim darovima.

Koja je dužnost onih koji su primili dar Duha Svetoga, tj. onih koji su kršteni i krizmani?

Primanjem ovih sakramenata oni nisu ispunili sve svoje vjerske dužnosti, već su prihvatili nove dužnosti: prihvatili su dužnost da žive i svjedoče svoju vjeru. Sveti Petar nas u drugom čitanju _{(1 Pt 3, 15-18)} uči: „Krist neka vam bude svet u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama; ali blago i s poštovanjem!”

Vrlo je važno imati ovaj nauk na umu i primjenjivati ga u praksi. Doista, ponosni smo i zahvalni Bogu što nam je dao ovu svetu vjeru u raspetoga i uskrslog Krista kao nadnaravni dar, i to je ispravno. Međutim, problem je što ne svjedočimo i ne širimo vjeru kako treba.

Neki misle da je dovoljno vjerovati, ali ne – i oni moraju svjedočiti i širiti vjeru. Neki su ponosni na svoju vjeru, ali ne kako treba, ne s namjerom da je šire, već da se pokažu boljim i pametnijim od drugih. Neki je čak žele širiti, ali arogantno i s prezirom prema drugima i prema njihovim mislima i uvjerenjima. A sveti Petar nas tako ne uči. Naprotiv, on kaže da bismo trebali dati svakome „obrazloženje nade koja je u vama; ali blago i s poštovanjem!”

Evanđelje se propovijeda s blagošću i s poštovanjem prema onome kome ga propovijedamo. Propovijedamo mu ga jer ga volimo, za njegovo dobro – i za slavu Božju. Ako volimo svog bližnjega, onda ćemo ga poučavati s ljubavlju, nježnošću i poštovanjem, jer nas inače ne bi ni slušao, niti bi nas mogao razumjeti, a pogotovo ne bi mogao prihvatiti vjeru onoga koji ga vrijeđa, prezire i omalovažava.

Iz tog razloga, pravu vjeru uvijek su bolje i uspješnije širili mučenici nego ratnici. Rat stvara neprijateljstvo protiv okupatora, protiv njegovog jezika, religije i kulture – dok mučeništvo iz ljubavi prema Bogu i narodu, kojim mučenik svjedoči svoju vjeru, za koju prolijeva svoju nevinu krv, postaje sjeme novih kršćana, koji će tijelom i dušom ljubiti Boga, živjet će i umirati za njegovu čast i slavu.

Neka nam Bog podari što više takvih svjedoka vjere, nepobjedivih i uspješnih, u naviještanju Evanđelja! Amen.

Objava 6. uskrsna nedjelja: Duh istine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prije svega, u prvom čitanju _{(Dj 23, 4. 22-33)} sveti apostol Petar podsjeća nas da smrt nije mogla držati pod svojom vlašću Isusa, Davidovog potomka, kojega je nebeski Otac predodredio da bude vladar cijelog svemira i dao mu vječno Kraljevstvo. David je umro, ali Bog je treći dan uskrisio Isusa od mrtvih i uzvisio ga sebi zdesna na nebu.

I u drugom čitanju _{(1 Pt 1, 17-21)} sveti Petar podsjeća nas da nismo otkupljeni propadljivim, materijalnim stvarima – srebrom ili zlatom, nego neprocjenjivom Krvlju Isusa Krista, Sina Božjega, raspetoga i uskrslog, koja vrijedi više od svih bogatstava svijeta. Stoga moramo uvijek ostati vjerni Kristu, našem Otkupitelju.

Evanđelje _{(Lk 24, 13-35)} nam donosi ukazanje uskrslog Krista dvojici njegovih učenika na putu za Emaus. Zanimljivo je da su ta dva učenika bila vrlo dobro obaviještena o svim događajima koji su se tih dana dogodili u Jeruzalemu, ali nisu ništa razumjeli.

Vrlo dobro su znali sve što je Isus rekao. Nadali su se da će on spasiti svoj narod, ali nisu mogli prihvatiti njegovu smrt. Štoviše, čak i kad su čuli da su neke žene bile na grobu i nisu pronašle Isusa, te da su im čak i anđeli Gospodnji rekli da je Isus uskrsnuo, nisu mogli ni razumjeti ni povjerovati…

U tom trenutku Isus je uzeo riječ i objasnio im da su se njegovom smrću i uskrsnućem ispunila sva proročanstva Starog zavjeta koja su govorila o njemu. Njihova su srca gorjela od ljepote njegovih riječi, ali još uvijek nisu razumjeli da im to govori Isus.

Napokon su im se otvorile oči i prepoznali su ga u lomljenju kruha. – Isus im je lomio kruh na isti način na koji im ga je lomio i na svojoj Posljednjoj večeri. Ali u tom trenutku Isus je nestao iz njihova vidokruga.

Sada ga više nisu trebali ni vidjeti, jer su sada vjerovali u njegovo uskrsnuće. Ta vjera i ta radost, kojom ih je ispunio osobni susret s uskrslim Kristom, dala im je hrabrost da odmah ustanu i vrate se u Jeruzalem, kako bi svojim prijateljima objavili radosnu vijest da je Isus uskrsnuo i da su ga susreli i razgovarali s njim. Ostali učenici su ih pak učvrstili u vjeri, jer su i oni čuli za njegovo uskrsnuće, a neki su ga čak i susreli.

Zašto nam Crkva nudi ova čitanja na razmatranje?

Zato što i mi prepoznajemo raspetoga i uskrslog Isusa Krista jedino, ili najbolje, u svetoj Misi, kad slušamo njegovu riječ i razmišljamo o njoj i kad se hranimo njegovim presvetim Tijelom i Krvlju u svetoj Pričesti. Sva ostala učenja i svjedočanstva nisu dovoljna za našu vjeru, ako osobno ne susretnemo našeg Otkupitelja u njegovoj riječi, koju slušamo na svetoj Misi, i ako se ne hranimo njegovim Tijelom i Krvlju u svetoj Pričesti.

Ljudske riječi mogu biti vrlo dobre i vrlo dragocjene, ali nas ne mogu uvjeriti, osim ako ih ojača živa riječ Kristova i ako njegov Duh Sveti ne prosvijetli naše umove i srca da prihvatimo svjedočanstva njegovih vjernika, koji riječju i životom svjedoče za svog i našeg Gospodina, za svog i našeg Otkupitelja, koji nas je svojom smrću na križu spasio od vječne smrti i dao nam vječni život svojim uskrsnućem od mrtvih.

Budimo uvijek zahvalni Bogu za sva ta svjedočanstva vjere, koja nam pomažu da ostanemo vjerni uskrslom Kristu, koji i nas voli i ne dopušta da izgubimo svoje duše, kao što nije dopustio ni da ona dva učenika iz Emausa izgube svoje živote daleko od njega, nakon što je on umro i uskrsnuo za njihovo otkupljenje.

Neka nam ovo uvjerenje pomogne da ustrajemo u molitvi i za sve one ljude koji su se okrenuli od Krista, od Crkve i od vjere, jer je Isus Krist umro i uskrsnuo i za njihovo spasenje. On se ne slaže s gubitkom nijednog od njih, ali traži naše plemenito, velikodušno, čisto i postojano svjedočanstvo, kao i našu molitvu, da se i njima otvore oči i da ga prepoznaju kao svog Spasitelja, jer zaista, bez vjere u Njega takvi ljudi nemaju nade u spasenje.

Dao Bog da se i u naše dane ponove čuda obraćenja svijeta svom Spasitelju i pravom Bogu, kako nitko od onih za koje je naš Gospodin Isus Krist prolio svoju Krv, ne bi bio izgubljen. Amen.

Objava 3. uskrsna nedjelja: Otvoriše im se oči kod lomljenja kruha pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ako dobro razmislimo, vidjet ćemo da je cijela povijest spasenja djelo Božjeg Milosrđa. Bog je stvorio cijeli svijet iz ljubavi koju je oduvijek imao prema svojim stvorenjima. Ali kad je čovjek, po grijehu, postao nedostojan Božje ljubavi, Božje milosrđe ga je odmah spasilo. Da ne bi umro u stanju grijeha, Bog mu je dao priliku da se pokaje za svoje grijehe i da probudi nostalgiju za svojim Stvoriteljem i za prijateljskim druženjem s Njim.

Prošla su stoljeća, a čovjek je samo gomilao svoje grijehe i nije se tijelom i duhom vratio svom Bogu. Čak i kad je Bog kaznio grijeh čovječanstva općim potopom, On se smilovao ljudskom rodu i spasio njegovo potomstvo, poštedjevši Nou i njegovu obitelj od sigurne smrti.

Znamo i što se događalo tijekom povijesti spasenja, od Abrahama, Izaka i Jakova, pa sve do Krista. Svugdje vidimo prisutnu brigu i neizmjerno milosrđe Božje prema svom narodu.

U Novom zavjetu to vidimo još snažnije, jer se ovdje vidi da Bog nije milosrdan samo prema jednom plemenu ili prema jednom narodu, nego prema svakom čovjeku na cijelom svijetu. Nema čovjeka na svijetu, kojega Bog ne voli i nema na svijetu čovjeka za kojega Bog ne bi imao milosti. – Jedino što Bog traži od nas, jest naša vjera u Njega, naše oslanjanje i naše pouzdanje u Njegovo milosrđe.

Međutim, nažalost, čovjek ni iz bezbrojnih djela Božjeg milosrđa nije shvatio važnost Njegova milosrđa za svoje osobno spasenje, nego se usredotočio na Božju pravdu. Istina je da je Bog pravedan, apsolutno pravedan, ali jednako je istina i to da je Bog milosrdan i da Njegovo milosrđe nije ništa manje od Njegove pravde.

I sotona želi da se čovjek osloni samo na Božju pravdu, jer – zbog svojih grijeha – svi mi zaslužujemo zauvijek biti u paklu, po Božjoj pravdi. Ali Bog to ne želi. Bog nas nije stvorio za pakao, nego za raj! Ne za poraz, ne za tragediju, nego za vječnu sreću. I zbog toga Bog svakom čovjeku nudi svoje milosrđe. Zar ga nećemo prihvatiti?

Budući da svijet nije bio naviknut računati s Božjim Milosrđem, sam Gospodin nas je naučio da ga tražimo. Odabrao je svetu Faustinu, mladu Poljakinju, da preko nje proširi štovanje Božjeg Milosrđa po cijelom svijetu. Sveta Faustina rođena je 1905. Živjela je samo 33 godine (poput Krista!), a umrla je 1938. god. Njezin spomendan slavimo 5. listopada, na dan njezine smrti.

Bila je časna sestra, redovnica. Isus joj se ukazivao gotovo svaki dan. Tražio je od nje da proširi štovanje Božjeg Milosrđa, da naruči od umjetnika da naslikaju sliku Milosrdnog Isusa, s dvije zrake svjetlosti koje izlaze iz njegova Srca: jedna bijela, koja simbolizira vodu Krštenja, i druga crvena, koja simbolizira njegovu Krv, svetu Euharistiju. Taj je Isusov zahtjev sv. Faustina uputila preko svog ispovjednika, Mihaela Sopoćka. Isus je također tražio da Crkva ustanovi svetkovinu Božjeg Milosrđa na današnji dan – na prvu nedjelju nakon Uskrsa. Sveti Papa Ivan Pavao II. ispunio je taj zahtjev 2000. godine, kad je svetu Faustinu proglasio svetom.

Isus je preporučio svetoj Faustini i druge načine štovanja Božjeg Milosrđa, kao što su: Sveta ura (u 15 sati, kad je Krist umro na križu i kad najviše uslišava naše molitve); Krunica na čast Božjeg Milosrđa, koju vjernici mogu moliti u bilo koje vrijeme, posebno tijekom Svete ure; i Devetnica na čast Božjeg Milosrđa, koja počinje na Veliki petak i završava danas, na svetkovinu Božjeg Milosrđa.

Isus Krist obećava da će biti milosrdan prema svima onima koji se živom vjerom oslanjaju na njegovo Milosrđe, ali nam također obraća pažnju i na činjenicu da tko god se ne osloni na njegovo Božansko Milosrđe, nema drugog izlaza, nego da se suoči s njegovom pravdom, a to znači: prihvatiti muke i kazne koje je zaslužio svojim grijesima.

Stoga vam preporučujemo da se uvijek oslanjate na Božje Milosrđe – i da molite milosrdnog Isusa, bogatog milosrđem, da se smiluje i onima koji su još daleko od njega i koji ga ne ljube i ne oslanjaju se na njegovo Milosrđe, kako bi on, sveznajući i svemoćni, pronašao način da ih obrati k sebi i spasi i njih, jer bez njegova milosrđa takvi ljudi nemaju nade u spasenje.

Dakle, sretna vam bila svetkovina Božjeg milosrđa i neka nam svima ono bude na spasenje! Amen.

Objava 2. uskrsna nedjelja: Cijela povijest spasenja jest djelo Božjeg milosrđa pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„Veseli se, Jeruzaleme,
kličite zbog njega svi koji ga ljubite!
Radujte se, radujte s njime,
svi koji ste nad njim tugovali!
Nadojite se i nasitite
na dojkama utjehe njegove.”

Čuli smo tri prekrasna svetopisamska čitanja današnje mise. U prvom smo čitanju _{(1 Sam 16, 1-13)} čuli kako se Bog, kao Dobri Pastir, brine za svoj narod i postavlja mu dobrog i svetog kralja Davida na mjesto Šaula, koji nije bio vjeran i poslušan Božjoj riječi. Bog nije izabrao Davida prema osobinama koje se ističu i oduševljavaju ljude. On nije bio ni najveći, ni najjači, ni najomiljeniji u svojoj obitelji. Naprotiv, Bog je izabrao najmlađeg i najbeznačajnijeg među njegovom braćom, jer je poznavao njegovo srce, sveto i vjerno Božjem Zakonu.

Sveti Pavao u drugom čitanju _{(Ef 5, 8-14)} potiče nas da živimo kao djeca svjetla, upravo onako kako nas je Isus Krist učio, rekavši: “Vi ste svjetlo svijeta!” – Tim riječima Isus nam je dao dragocjenu i uzvišenu misiju: da nastavimo njegovo djelo otkupljenja svijeta.

U današnjem Evanđelju _{(Iv 9, 1-41)} Isus je rekao o sebi: “Dok sam na svijetu, svjetlo sam svijeta.” – Da bi dokazao ovu riječ na vidljiv način, izliječio je oči slijepca, koji se rodio slijep. Tako je, kao svjetlo svijeta, omogućio slijepcu da vidi ljepotu ovog svijeta, koji je Bog stvorio za čovjeka i za njegovo dobro.

Ali, više od svjetla tjelesnih očiju, Isus je svjetlo za naše duhovne oči: tako da iz njegova učenja i čudesnih djela razumijemo da je on Sin Božji, poslan na svijet da otkupi svijet od njegovih grijeha i od vječne smrti.

Ovu činjenicu potvrdila je vjera bivšeg slijepca i vjera njegovih roditelja, kao i vjera većine ljudi koji su vidjeli ovo Isusovo čudo ili čuli za njega. Ovo čudo otvorilo je oči duše mnogima, omogućavajući im da razumiju nevidljive, nadnaravne stvarnosti, na osnovu vidljivih stvarni.

Međutim, nažalost, čak ni Božja čuda ne pomažu nevjerniku! – Ne pomažu onima koji su svojom slobodnom voljom, koju im je Bog dao i koju poštuje, odlučili ne vjerovati u Boga i ne pokoravati se njegovoj volji. Oni sa zdravim tjelesnim očima i zdravim razumom, protive se zdravom razumu i očitim činjenicama koje vide, kao i jasnoj vjeri većine ljudi, te zlonamjerno djeluju protiv Krista, koji je činio čuda. Oni također ustaju protiv bivšeg slijepca, kojeg je Isus izliječio, i protiv svih vjernika, izbacujući iz sinagoge sve one koji su povjerovali u Isusova čuda i u njegovo učenje!

Takvo ponašanje ne možemo nazvati ničim drugim, osim: djelom prokletog vraga! – Zašto bi čovjek surađivao s prokletnikom, kada mu Bog nudi blagoslov, vid, slobodu, otkupljenje i sreću? Ne dao Bog da itko od nas slijedi zlobnu sotoninu „logiku”, koja nema nikakve veze s razumom, niti s ljudskom logikom!

Vrlo je važan i početak današnjeg Evanđelja. Apostoli pitaju Isusa: „Učitelju, tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, te se on rodio slijep?”

Učenici su bili uvjereni da je svako zlo i svaka patnja koju čovjek trpi posljedica grijeha. Da, to jest posljedica grijeha, jer svi smo naslijedili posljedice istočnog grijeha, koji proistječe od Adama i Eve, preko svih njihovih potomaka! Međutim, nije svako zlo posljedica osobnog grijeha: niti onoga tko pati, niti njegovih roditelja. Moguće je da ni on ni njegovi roditelji nisu krivi, kao što je bio slučaj sa slijepcem iz Evanđelja. Krist je rekao da se taj čovjek rodio slijep, „da se na njemu očituju djela Božja” (Božja moć, Njegovo milosrđe i Njegova ljubav prema čovjeku). – A Božje djelo nije ni prokletstvo ni kazna, već iscjeljenje i spasenje, što se lijepo pokazalo u izliječenom slijepcu, kojeg je Božje čudo potpuno okrenulo k Bogu i vjeri u Njegova Sina, Isusa Krista.

Nikad ne smijemo omalovažavati ljude koji pate zbog nekog fizičkog nedostatka, neke nasljedne bolesti ili nekog problema za koji sami nisu krivi. Ali čak i ako bi bili krivi, moramo im pomoći da se oslobode svog zla, a ne ignorirati ih, misleći da nema potrebe baviti se njima, jer su sami krivi za svoju tragediju i jer je i sam Bog (prema nečijem mišljenju) odustao od njih.

– Ne! Isus je svjetlo svijeta, Isus je Spasitelj! Mi, poput njega, također moramo biti svjetlo svijeta i spašavati ljude od zla, koliko god možemo, uz pomoć Božje milosti.

Ako postanemo takvi, bit ćemo slični Isusu, našem Gospodinu, i baštinit ćemo njegovu nagradu u njegovu nebeskom Kraljevstvu. Amen.

Objava 4. nedjelja korizme: Živite kao djeca svjetla! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U prvom čitanju _{(Izl 17, 3-7)} čuli smo kako Gospodin čini čuda u pustinji, da bi spasio svoj narod od žeđi, izvodeći vodu iz stijene. Čak i danas Gospodin čini čuda za nas svaki dan u svetoj misi, dajući nam kao duhovnu hranu i piće za vječni život Tijelo i Krv Kristovu u sakramentu presvete Euharistije, tj. svete Pričesti. A to je puno veće čudo od izvođenja vode iz stijene!

U drugom čitanju _{(Rim 5, 1-2. 5-8)} apostol Pavao nas uči da smo opravdani vjerom u Isusa Krista, koji nas je pomirio s našim nebeskim Ocem umrvši na križu za nas, dok smo još bili grešnici. Isus Krist nam je također dao svoga Duha Svetoga, Duha božanske ljubavi, koji nam daje nadu u vječno spasenje, nadu koja ne razočarava, već se snagom i milosrđem Božjim uvijek ostvaruje.

Evanđelje _{(Iv 4, 5-42)} nam govori o Isusovom susretu i razgovoru sa ženom iz Samarije, odnosno sa ženom iz stranog plemena i strane religije, jer su Samarijanci bili odvojeni od židovskog plemena (od Judeje) gotovo 900 godina prije Krista, i vjerski i politički. Štoviše, on razgovara s jednom uistinu javnom grešnicom, ženom koja je živjela s tuđim čovjekom, nakon što se bila rastala s petoricom prethodnih muževa. Imala je mnogo razloga za osudu, ali Isus je došao ne da je osudi, nego da je spasi. I to ne samo nju, nego i njezine sugrađane.

Ona nije dobro prakticirala vjeru, ali je znala po nešto o vjeri, prema tradiciji svoga naroda. Klanjala je se Bogu na gori Gerizimu u Samariji, ali je također znala da mu se Židovi klanjaju u Jeruzalemu. A Isus je uči da Bog nije ograničen na jedno mjesto: ni na Jeruzalem, ni na Gerizim, nego se Bogu treba klanjati u duhu i u istini.

Donekle je mogla razumjeti što joj je htio reći, ali nije razumjela da Isus govori o Duhu Svetom i o sebi, o Sinu Božjem, koji je za sebe rekao: „Ja sam Put, Istina i Život.” Dakle, samo u toj Istini, koja je Sin Božji, Isus Krist, i u Duhu Svetom možemo štovati Boga Oca na Njega dostojan način. Bez Duha Svetoga, po kojem Bog prebiva u našim dušama, i bez Sina Božjega, koji nas je pomirio s nebeskim Ocem, ne možemo ugoditi Bogu, niti Mu se klanjati onako kako se Njemu sviđa.

Samarijanka je također čula ponešto i o Mesiji i rekla je: „Znam da ima doći Mesija, zvani Krist. Kad on dođe, objavit će nam sve.” – Iako Isus nikada nije dopustio da ga se proglasi Mesijom u Judeji, ovdje, u tuđini i među stranim ljudima, on sam kaže da je upravo on Mesija, jer ovdje nije bilo opasnosti da će ljudi pogrešno shvatiti Mesiju kao političkog osloboditelja od rimske vlasti, već su ga shvatili kao proroka koji će nam „sve otkriti”.

Kada su sugrađani te žene, prema njezinom svjedočanstvu, došli vidjeti Isusa, svidio im se kao učitelj i molili su ga da dođe k njima. Isus je prihvatio i ostao u njihovom gradu dva dana. I mnogi Samarijanci su povjerovali u njega, ne više zbog ženinog svjedočanstva, već zbog njegovog jasnog i savršenog učenja.

Tako Bog koristi i nepodobne ljude da objavi svoju ljubav prema čovjeku i da otkupi one koji u njega vjeruju. Stoga nikada ne smijemo podcijeniti one koji nam govore o Bogu i koji svjedoče o njegovoj ljubavi, jer Bog zaista spašava ljude od grijeha i vječne smrti na mnogo načina – ali uvijek od čovjeka traži vjeru, oslanjanje na njegovo milosrđe i predanje njegovoj svetoj volji.

Prosvijetljeni ovim Kristovim učenjima, obratimo se i mi od ropstva svojih grijeha i loših navika, dobro se ispovjedimo i klanjajmo se Bogu, našem nebeskom Ocu, svaki dan i na svakom mjestu gdje živimo i radimo, ali uvijek u Duhu i Istini: u Duhu Svetom, Bogu, i u Kristu, našem Gospodinu, koji je utjelovljenje Istine. Amen.

Objava 3. nedjelja korizme: Klanjamo se Ocu – u Duhu i u Istini pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Zaista, veliko i uistinu jako poželjno obećanje! Abraham je povjerovao Bogu i krenuo u tu tuđu zemlju, kako mu je Bog zapovjedio.

Međutim, Bog je dugo vremena nastavio iskušavati Abrahamovu vjeru, izdržljivost i vjernost. On i njegova žena Sara nisu imali djece dugi niz godina. Mnogo kasnije dobili su Izaka. Kroz povijest njegovih potomaka, Bog ih je iskušavao i postupno pročišćavao njihovu vjernost od nevjere, od idolopoklonstva i praznovjerja te usavršavao njihovu vjeru.

Izraelski narod, Abrahamovi potomci, iako su vjerovali u Boga svojih predaka – Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, nisu bili posve vjerni. Često su i lako padali u grijeh. Bog je kažnjavao grijehe naroda, ali je uvijek on bio vjeran i ispunio je sva svoja obećanja. Isus Krist je potomak Abrahama, po kojem su blagoslovljeni „svi narodi zemlje”, kao što je Bog obećao Abrahamu.

U Isusu su blagoslovljeni svi koji u njega vjeruju i svi ljudi cijelog svijeta pozvani su, po vjeri u Isusa Krista, da postanu baštinici njegova blagoslova i spasenja, za koje nas je on svojom smrću na križu spasio od vječne smrti.

Vjera i odanost Isusa Krista nebeskom Ocu također je bila iskušana teškim iskušenjima đavla, kao što smo čuli u Evanđelju prošle nedjelje. Ali sada, na kraju Isusova života, dolazi još jedan test, dolazi sablazan križa, dolazi njegova smrt na križu. Isus je dobro znao da nema spasenja, osim po križu, jer je čovjek svojim grijehom zaslužio smrt – i nema spasenja za čovječanstvo, osim ako Isus umre za nas.

Isusu je to bilo jasno, ali njegovim učenicima to nije bilo jasno. Zbog toga, kako smo čuli u današnjem Evanđelju _{(Mt 17, 1-9),} Isus je sa sobom poveo trojicu izabranih učenika: Petra, Ivana i Jakova. Odveo ih je na goru Tabor i preobrazio se pred njima, pokazujući im svoju nebesku slavu, koja ga je čekala nakon smrti na križu.

Njegova smrt na križu bila je sablazan za njegove učenike, bila im je neshvatljiva. Nisu mogli prihvatiti činjenicu da će i pravednici biti osuđivani na smrt, a posebno nisu mogli shvatiti da će Mesija, Spasitelj Izraela, Otkupitelj svijeta, umrijeti.

Kako bi ublažio tu sablazan, taj skandal, šok, traumu, Isus im je pokazao slavu koju je nebeski Otac pripremio za njega i njegove vjernike. Međutim, Isus je zabranio učenicima da govore o tom viđenju prije nego što on uskrsne od mrtvih. Iako apostoli nisu razumjeli o čemu govori, poslušali su njegovu zapovijed. Nakon Isusova uskrsnuća, ovo je viđenje ojačalo vjeru apostola.

Čuli smo i poticaj svetog apostola Pavla u drugom čitanju _{(2 Tim 1, 8-10),} kako se ne bismo stidjeli svjedočiti za Isusa Krista, „koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po Evanđelju”. Krist nam je donio spasenje i njegovo Evanđelje se naviješta po cijelom svijetu, ali nikada rat protiv Boga i protiv vjere nije bio tako velik, tako organiziran i tako podmukao, tako zao i tako prikriven iza dobara ovoga svijeta, kao što je danas.

Dakle, Bog nam je dao i velike blagoslove i najdragocjenija obećanja, ali čak i danas iskušava našu vjeru po bezbožnom svjetonazoru, po nevjerničkom mentalitetu, po ljudima koji ne vjeruju u Boga i koji preziru i rugaju se svakoj vrsti vjere i svakoj zapovijedi Božjoj i Crkvenoj. Žrtve takvih ljudi postaju ljudi sa slabom vjerom i oni kojima je stalo do toga što će ljudi reći o njima, ako se ne ponašaju kao većina nevjernika, pa takvi gube svoje duše, upravo zato što im je više stalo do onoga što će im prijatelji reći, nego što traži Bog i njegova Crkva.

Tko nema Boga na prvom mjestu u svom životu, uvijek je u opasnosti da izgubi svoju dušu. Mora se hitno pokajati za svoj grijeh, obratiti se, potpuno se pokoriti Božjoj volji, klanjati se jedino Bogu i služiti samo Njemu. Jer se inače uzalud naziva vjernikom, ako ne pokazuje svoju vjeru djelima i ako ne ostane vjeran Kristu do kraja.

Dao Bog da svi mi izađemo kao pobjednici nad iskušenjima koja nas napadaju i ostanemo vjerni raspetom i uskrslom Kristu sve do smrti! Amen.

Objava 2. nedjelja korizme: Bog nam daje velika obećanja, ali i iskušava našu vjeru pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Govorimo o dva potpuno suprotna svjetonazora. Svjetonazor ovog svijeta temelji se na materijalnom bogatstvu, na prolaznom blagostanju i na moći tijekom ovozemaljskog života, a ne uzima u obzir vječnost. Zbog toga svijetu izgledaju sretni oni koji su bogati dobrima ovoga svijeta, oni kojima ništa ne nedostaje, koji su zdravi, koji ne pate, koji čine što žele i koji vladaju nad drugima. Ali, nažalost, zaboravljaju da sve to prolazi kao san, a stvarnost se pokazuje potpuno drugačijom kad dođu na Božji sud i kad dođe vrijeme da polože račun o svom zemaljskom životu – da im se odredi njihova vječna sudbina.

Tako se vrlo često događa da oni koji su uživali u bogatstvu ovoga svijeta, ali nisu uzimali u obzir svog brata u njegovim potrebama, koji vrijedi daleko više nego bilo koje materijalno bogatstvo, kad dođu na Božji sud, tek tada shvate da su za vrlo malo i bezvrijedno bogatstvo i prolazno blagostanje prezreli velike vrednote, za koje Bog dobre nagrađuje vječnom srećom. Dakle, takvi ljudi, s odlaskom s ovog života, gube čak i ono što su imali na ovom svijetu, a ne dobivaju ono što je Bog obećao dobrima i velikodušnima u svom nebeskom Kraljevstvu.

Pohlepa za bogatstvom ponekad ljude čak i izluđuje. Pohlepno žude muškarci, žude žene, žude čak i djeca. I što više imaju, to su pohlepniji. Stara mudrost kaže: nije sretan onaj tko ima mnogo dobara, nego onaj tko malo što treba. Sretniji smo što manje zahtjeva imamo. Pohlepa za nepotrebnim stvarima čini nas nesretnima, dok nas zadovoljstvo s malim čini sretnima. Bog nam je svima dao mnogo više nego što je nužno potrebno za život i za sreću. Međutim, pohlepan čovjek nikada ne može biti sretan, jer uvijek žudi za više.

Jedna udana žena, koja je imala dobrog i velikodušnog muža, i s njim je imala četvero zdrave djece, također je bila zaposlena i živjela je prilično dobro sa svojom obitelji, ali je uvijek bila nesretna, jer je žudjela za velikim bogatstvom. Tako je malo-pomalo pala u depresiju i odveli su je psihijatru. Nakon što ju je pitao o njezinim problemima, požalila se da nema dobar stan, dovoljan za njezinu obitelj od 6 članova, i da si ne može priuštiti kupnju većeg stana, niti izgradnju kuće. Žalila se da je mali automobil koji imaju već star, a s njihovim plaćama ne mogu si priuštiti kupnju novog, većeg i luksuznijeg automobila. Također se žalila da nema dovoljno prihoda čak ni da se dobro odijeva, kako bi htjela, već se odijeva kao najjednostavniji ljudi, i da si nikada ne može priuštiti odlazak na more na mjesec dana na ljetni odmor, kao neki drugi itd. Zato je pala u depresiju i psihički oboljela.

Tada je psihijatar uzeo riječ i rekao: „Da, da! U pravu ste! Zaista, čovjek niti ima sve niti može imati sve. Nedostaje vam i mnogo drugih stvari, a ne samo one koje ste spomenuli. Na primjer: iako ste bolesni, nemate rak, nemate nikakvu neizlječivu bolest, ni tjelesnu ni mentalnu, nemate invalidnog muža, nemate paraliziranog svekra ili svekrvu o kojima biste se morali brinuti danju i noću, nemate hromu ili invalidnu djecu, nemate zle neprijatelje, tako da se bojite da će vam ubiti muža ili nauditi obitelji… Zaista, nedostaje vam i mnogo drugih stvari! …”

Žena je još malo razmislila, ustala i zahvalila liječniku rekavši: „Hvala vam, doktore, jer do sad zaista nisam razumjela da nije dobro imati sve što vam padne na pamet i da biste trebali biti zadovoljni ako imate onoliko koliko vam treba!”

Potom je žena je otišla kući, nastavila pozitivno razmišljati i više joj nije bio potreban psihijatar.

Sveti apostol Pavao, vidjevši kako se blaženstva koja je Krist proglasio u današnjem Evanđelju ostvaruju u našem svakodnevnom životu, napisao je Korinćanima, kao što smo čuli u drugom čitanju _{(1 Kor 1, 26-31)}: „Gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, ni mnogo snažnih, ni mnogo plemenitih! Nego, lude svijeta izabra Bog da posrami mudre…” – dakle: „Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali!”

Doista, ne možemo se hvaliti ničim što pripada nama, nego samo darovima koje nam je Bog besplatno dao. Stoga, sva čast i slava pripadaju Bogu, a na nama je da častimo Boga i zahvaljujemo mu na njegovoj dobroti, moleći ga da nam otvori oči za dobra koja su vrijedna u Njegovim očima, a ne da se vežemo za ona prolazna, na našu štetu i na štetu naših bližnjih.

Neka nam u tome pomogne zagovor Blažene Djevice Marije i svih svetaca Božjih! Amen.

Objava 4. nedjelja kroz godinu: Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.