Djelovanje fra Grge Martića u Sarajevu

Fra Grgo se osobito slagao s vezirom Kuršid pašom i pisao o njemu kao plemenitu i pravednu upravitelju koji je nastojao osigurati kršćanima vjerska prava, što im je dotada uskraćivano. Kad se 1856. na sarajevskoj katoličkoj crkvi podigao mali toranj, domaći fanatici su zaprijetili katolicima i fra Grgi, ali se on obratio veziru tužbom i ovaj je strpao izgrednika u zatvor (Fra Jozo Zvonigradski, Ulomci iz Martićeva “Zapisnika agencije”, Franjevački Vijesnik, 1930, str. 267.). Iste godine Kuršid paša je na Grginu molbu pustio iz zatvora fra Jaku Gojića da boravi za neko vrijeme u kući Peje Kezića ali je fra Jozo 22. svibnja umro.

Kad je ovaj plemeniti čovjek odlazio iz Sarajeva, na fra Grgin prijedlog “svaki milet” je predao paši zahvalno pismo “za njegovo pravdoljubivo vladanje”.

Godine 1857. uspio je fra Grgo postići da se sa zatvorenim fratrima koji su poslani u Carigrad humanije postupa. U pomaganju ovim zatvorenicima, veli Grgo, najviše se istakao “g. Sofronie, episkop grčke crkve” (Fra Jozo Zvonigradski, nav. dj. str. 287.).

Fra Grgo je nastojao da Anto Kaić iz Banje Luke otvori 1857. u Sarajevu svoju tiskaru. Ovaj je  u Gajevoj tiskari u Zagrebu kroz 13 godina izučio tiskarski zanat. Zato ga je Grgo usrdno preporučivao kod vezira (Fra Jozo Zvonigradski, nav. dj. str. 279.).

Fra Grgo je otvorio u Sarajevu rimokatoličku školu 1865. godine. “Škola realna” bila je otvorena za sve vjere i oba spola. Novac je dobivao od dobročinitelja pa i od Ahmeda Dževdet paše, odnosno od sultana Abdul Aziza u iznosu od 12.000 groša. U školi je djelovao Franjo Žaverija Franjković koji je napisao “Kratku zemljopisnu početnicu s dodatkom o Bosni za nižje učione”. Knjiga je izdana u Sarajevu 1869. godine (Usp. J. Jovanović, Povodom stogodišnjice prvog štampanog zemljopisa u Bosni i Hercegovini, Dobri Pastir 1970.  str. 197.). Fra Grgo je u Sarajevu otvorio i sirotište “Društvo za potporu ubogih” pod zaštitom sv. Fekliksa (J. Jelenić, nav. dj. II, 300.). U Sarajevo su fra Grginim nastojanjem 14. 11. 1871. došle časne sestre sv. Vinka i otvorile školu.

Nova crkva u Sarajevu

Franjevci su polovicom devetnaestog stoljeća služili sarajevske katolike iz župne kuće koja je bila vlasništvo kreševskog samostana. U toj kući skupljali su se sarajevski katolici (kojih 90 obitelji) na molitvu i na misu. U sobi – kapelici koja se nalazila u prizemlju župne kuće u latinskom predgrađu u Donjoj Kamenici – nalazio se mali oltar sa slikom sv. Ante Padovanskoga. U kapelicu je moglo stati stotinjak vjernika. Tada se javlja činovnik u austrijskom konzulatu Antun Vranyczany pl. Dobrinović (starinom iz Senja) koji želi napraviti crkvicu u Sarajevu, ali ga je spriječio požar 1852. koji je uništio dobar dio grada i župnu kuću s kapelicom.

Za gradnju nove crkve dobio je fra Grga Martić dopuštenje od turskih vlasti – ferman i s vjernicima počeo graditi crkvicu u nekadašnjoj Koturovoj ulici (Sime Miloševića). Pravoslavna “trgovačka ćurćijska zadruga” dala 2205 groša za izgradnju katoličke crkve. K tome su neki pravoslavci poklonili za crkvu vrata, prozore i druge potrebne stvari. Bilo je i drugih dobročinitelja (pa i car Franjo Josip I.). Pepo Kezić i Vaso Hadži Ristić uredili su Gospin oltar. Godine 1854. dovršena je nova crkva i župni stan na zemljištu na kojemu je nekoć stajala kuća fojničkoga i sutješkoga samostana. Na misu su pozivale dvije gvozdene ploče – tahte.

Crkva je dobivala razne darovnice pa tako se spominje majstor za izradu mlinova za kavu Petar Andrić koji je 1865. godine poklonio sarajevskoj crkvi svoj dućan u Bravadžiluku (H. Kreševljaković, Izabrana djela, II,220.). Nabavljeno je čak i zvono (1871. godine, a 1881. još jedno!) što je u ono doba bilo nepojmljivo (Neki muslimani, posebno hodža Kaukčić, pokušali su pobuniti Sarajlije protiv zvona, ali su dospjeli u zatvor. (Usp. Blažević, nav. dj. str. 26-37.). Pravoslavci su svesrdno pomagali izgradnju crkve i sudjelovali u veselju prilikom njezina otvorenja 1856. godine. Novi požar 1879. sve je progutao pa su katolici ostali bez igdje ičega.

Mekteb – kršćanska kapelica

Nakon požara župnik se s dvojicom pomoćnika preselio u Medenicu i našao sklonište u kući Marka Poljanića. Preselili su zatim u Terezijinu ulicu. Misa se slavila u vrtu. Zemaljska vlada je stavila fratrima na raspolaganje prazan mekteb u Konak ulici pa je on preokrenut u kapelicu a susjedna kućica u sakristiju dok se zvono diglo na drvene grede.

Od 1881. dobiveno je zemljište u blizini vezirskog Konaka gdje je nekad bila tiskara i na njemu je podignuta crkva na kamenim temeljima ali zapravo od drvenih greda ispunjenih ćerpićem. Crkvica je bila duga 18 a široka 9 metara. Na koru su bile orgulje (iz zagrebačke crkve sv. Marka).

Uspostavom redovite crkvene hijerarhije u Bosni, mala crkva je predana sarajevskom župniku i fungirala je kao katedrala do 1889. Kad je izgrađena katedrala vraćena je crkva sv. Ante franjevcima, koji su u međuvremenu kraj nje sagradili samostan za franjevački provincijalat. Od 19. 6. 1886. u Sarajevu boravi franjevački provincijal, a 1894. preselio je u sadašnji samostan sv. Ante, kamo su 1897. došli prvi franjevački bogoslovi. Godine 1912. postavljen je temeljni kamen za novu crkvu sv. Ante. Za toranj je kopan temelj dubok 7 metara. Dana 20. 9. 1914. crkva je blagoslovljena i počela se upotrebljavati.

Crkva je bila dugo i crkva Franjevačke bogoslovije, ali je uvijek sačuvala oznake crkve svih Sarajlija: najprije katolika a onda i pravoslavnih i muslimana. Svi u nju rado zalaze, svi se (na svoj način) u njoj mole i susreću kao braća.

Franjevačka bogoslovija djelovala je u samostanu sv. Ante od 1909. godine. Kad je 1942. dovršena zgrada na Kovačićima, u njoj je otvoren središnji franjevački teološki fakultet. Ova zgrada oduzeta je 1947. godine a studenti su se ponovno smjestiti u tijesnu zgradu samostana sv. Ante. (U zgradu Središnjeg franjevačkog teološkog fakulteta smješten je poljoprivredni i šumarski fakultet. Ova zgrada izgorjela je na početku ovog rata.) Franjevci su ponovno izgradili novu zgradu za svoju teologiju na Butmiru – Nedžarići i počeli djelovati u njoj 1968. godine, ali su bili istjerani iz nje 1991. godine. Danas Franjevačka teologija djeluje u Samoboru (1995.).

Franjevački provincijalat morao je iseliti iz samostana sv. Ante da bi bilo više mjesta za bogoslove. Provincijal se smjestio najprije u ulici Branke Blažek u Novom Sarajevu a onda je preselio u ulicu Fuada Midžića 388, gdje se i danas nalazi (1995.).

Franjevci nemaju lijepog iskustva sa Sarajevom. Prve vijesti o njima u Sarajevu tragične su vijesti o pogibiji desetorice njihove braće. Slijede zatim nevolje i peripetije, globe i paljevine, seljenja i izgoni sve do najnovijih vremena. Kad će se zaustaviti, teško je reći. Franjevci se ipak nisu nikad odrekli Sarajeva i Sarajlija, katolika, pravoslavaca, muslimana, Židova… jer su u njima gledali svoju braću koja su ih srdačno primala i smatrala svojima dolazeći u njihovu crkvu i u njihovu kuću. Povijest je pokazala jednu paradoksalnu istinu: političari i moćnici svih vremena i režima nisu bili skloni fratrima, svi su ih progonili, otimali im i prijetili do dana današnjega. Nisu ih mogli potjerati jer ih je puk volio i želio imati u svojoj sredini. I u budućnosti se franjevci nadaju u Božju pomoć i ljubav ovoga puka.

(Fra Ljubo je ovaj tekst pisao za vrijeme rata u BiH /1991-1995/)

Objava Franjevačka prisutnost u Sarajevu (IV) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Škola u Sarajevu

On je, naime, jedan od osam franjevaca koji su zajedno sa sarajevskim župnikom pisali Propagandi 10. 1. 1691. iz Sarajeva što sve moraju podnosit franjevci i puk u Bosni: “Pljačkanja, ratovi, kuga, tiranska progonstva, zatim gubici kuća, crkava, samostana, knjiga i drugih stvari potrebnih za vjerske službe, te šibanja, tamnice, klade, lanci, ropstva, ubijanja franjevaca i katolika – čiji se broj ni ne zna, a učinjeni su ne zbog propusta ili kakvog zločina, nego samo zbog barbarskog bjesnila i mržnje prema vjeri”. Nema u Bosni ni biskupa ni provincijala. Jedni su svećenici pobijeni, drugi pomrli, treći pobjegli od nasilja tako da su ostala samo 26 svećenika i tri brata laika koji drže pet samostana u srednjoj Bosni i pet drugih u pograničnim područjima koja su opljačkana i srušena (Dr. Andrija Nikić, Regesta Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera 1988. str. 275.).

Nevolje sa zapada

Fratre nisu stizale nevolje samo s istoka nego i sa zapada. I ove su ih mnogo teže pogađale jer su dovodile gotovo do nestanka katoličkoga pučanstva iz ovih krajeva. Svaki rat pogađao je najviše franjevce i katoličko pučanstvo, jer su ovi smatrani eksponentima kršćanskih(?) vladara, austrijske i venecijanske vojske koja je ratovala s turskim carstvom. Katoličko stanovništvo u Bosni najviše se smanjilo nakon Bečkoga rata. Kad je Eugen Savojski prodro do Sarajeva, spalio je grad te je kršćansko stanovništvo moralo bježati bojeći se turskih represalija. O tomu piše fra Bono Benić (B. Benić, nav. dj. str. 49.):

“Tada su s principom otišli mnogi Latini iz Bosne a osobito Sarajlije i među njima gospoda Brnjakovići. Otišlo je i Vlaha šizmatika dosti, ali nakon sklopljenog mira opet su se mnogi natrag povratili. – I ovi porob sarajevski bi miseca oktobra na 19. godine 1697.”

Filip i Jakov Brnjaković javljaju 15. 12. 1698. u Rim:

“Kad se prošle godine u Bosni pojavilo kršćansko oružje, grad Sarajevo, glavni grad onog kraljevstva, bio je potpuno spaljen, a onim bijednim kršćanskim obiteljima nije bilo dopušteno da išta izbave i tako jadne lišene svega bile su prisiljene ići za carskom vojskom iz Sarajeva…” (citat kod F. Blaževića, nav. dj. str. 10.). Nakon dvije godine Jakov Brnjaković piše iz Beča u Rim kako su sarajevski katolici u vrlo teškom stanju (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 299.). Od Brnjakovićeve obitelji su Turci tražili 1.000 škuda da im puste zasužnjene rođake. Javlja kako su sve katoličke obitelji iselile iz Sarajeva i nemaju sada ništa u Madžarskoj, kamo su se mnoge sklonile (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 307.). Smanjen je broj sarajevskih katolika između 1737. 1742. na samo 376 članova. Ipak ih 1777. ima 624 u 87 katoličkih kuća. Njihov broj je koncem stoljeća iznosio 508 (M. Batinić, nav. dj. III, 168.).

Misa u privatnoj kući

Prigodom upada austrijske vojske, izgorjelo je mnogo kuća pa i sarajevska katolička crkva i župni stan a “Crkvišće” – zemljište na kojemu je bila pripalo je Hodža Kemaludinovom vakufu. Na zemljištu su se nastanila trojica braće Neškovića (Franjo, Mijat i Manđuka) plaćajući godišnje 60 akči najamnine. Napravili su kuću 1725. godine da se u njoj djeci predaje vjeronauk, da bude neke vrste sirotište i da služi mjesto spaljene crkve. Ovu je kuću naslijedila Anđa, kći Ivana Neškovića i prenijela je 1783. sudski na kršćansku zajednicu (Usp. Sejfudin Kemura, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1909. kao i separat: Turski dokumenti za povijest bosanskih katolika, str. 9. sl.).

Od 1743. katolici se sastaju u župnom stanu u predjelu Donja Kamenica, gdje biskup fra Mato Delivić slavi misu i dijeli sakramente. Fratri koji dolaze na turske sudove ili na druge poslove, odsjedaju u župnoj kući. Ponekad odsjede i u zatvoru kao što su početkom rujna 1737. godine završili u zatvoru sutješki gvardijan fra Bono Benić, fojnički i kreševski gvardijan optuženi da su htjeli “Bosnu kaurom izdati”. Benić o tomu piše:

“Gdi mahom metnuše nas u avst, sve trojicu u jednu celicu, na ćumur iliti na ugalj tvrd, i dadoše nam sve trojici jedan pokrovac. I to bi u kuća kazančevijeh. A paša istom malo prija nas bijaše unišao u Sarajevo. I bismo u tome avstu deset dana – a svaki dan dolaze haberi da će nas na kolje nabit sve trojicu. Mi se među se ispovidamo, jačamo, tišimo, ali uistinu – sve kao izvan sebe, jerbo bijaše nam već krv umrla od straha”. Na sudu su morali platiti “blaga tri kese i po”. Dobili su k tome pratnju do Latinluka. “A kad se mi dobavismo konja, da vidiš kako se po noći biži doma!”, opisuje Benić (Nav. dj. str. 126-127.). Muselim Ali-paša Hećimović opet baca u zatvor fratre i “paroka sarajevskog fra Antuna Neilemovića” (Benić, nav. dj.s tr. 144.).

Izvješće o sarajevskoj župi 1768. godine

Više podataka o sarajevskoj župi nalazimo u izvješću apostolskog vikara fra Marijana Bogdanovića s apostolskog pohoda župama svoje vikarije 1768. godine. On je u sarajevskoj župi boravio 7. prosinca 1768. Putovao je “punih devet sati putovanja carskim putem, s velikim trepetom srca” jer su kršćani bili progonjeni. Za grad Sarajevo (“Saraj”) kaže da je “prvi i najveći u cijeloj Bosni”. U njemu ne boravi “vrhovni upravitelj”, nego “vrhovni sudac, zvani mula (koji odgovara našem primasu, metropoliti ili nadbiskupu)” koji “nadzire crkve, fratre i kršćane”.

Biskup se nije usudio ući u grad, “nego je kriomice pozvao župnika o. Matu Mijića u selo ove župe zvano Breze, dva sata daleko od grada” i slavio misu u polju “pod vedrim nebom”. Sarajevska župa imala je tri pokretna oltara (za Brezu, za jedno brdovito područje i u gradu Sarajevu “gdje je župnikova kuća”). Prema župnim knjigama “koje se čuvaju u kući u Sarajevu” župa je imala 79 domaćinstava (kuća) i u njima 383 odrasla vjernika i 189 djece (M. Bogdanović, Ljetopis kreševskog samostana, Sarajevo, str. 290 – 291.). Župa je prema “Matici krštenih župe nekoć sv. Antuna opata sada bez crkve” (Liber Baptizatorum Parochiae olim s. Antoninii Abbatis modo sine Ecclesia), dok fra Bono Benić piše (B. Benić, Ljetopis, str. 87; vidi Filip Lastrić, Pregled starina bosanske provincije, Sarajevo 1977, str. 115.) da su franjevci u Sarajevu 1756. godine imali “hospicij Rođenja bl. djevice Marije”. Dalo bi se zaključiti da je kućna kapelica bila posvećena Gospi, a župna crkva sv. Anti Pustinjaku.

Fratarske kuće u Sarajevu

Fratri su morali često dolaziti u Sarajevo radi mnogih poslova, pa župna kuća nije mogla primiti sve fratre koji bi morali doći na doček novog vezira da mu plate džulus (porez na vjersku aktivnost) ili radi plaćanja raznih davka sarajevskom muli koji bi nastupao kad i vezir (Vidi o tome B. Benić, nav. dj. str. 250 i 283.). O tomu piše i fra Marijan Bogdanović (Ljetopis Kreševskog Samostana, Sarajevo, str.65, 119, 122.).

Bosanski su fratri morali plaćati posebnu vrstu poreza: porez na vjerske čine – džulus. Svakomu novom turskom guverneru – paši trebalo je dati oko 1500 groša da bi priznao stare fratarske privilegije i slobodu vjere i kulta. Kako se vezir često mijenjao, to se znalo dogoditi da za dvanaest mjeseci fratri plate po tri džulusa (Vidi o tomu J. Jelenić, nav. dj. I/133.). Fratri su morali izići paši u susret kad bi došao u Sarajevo i donijeti mu novac i uobičajene poklone. Ukoliko se džulus ne plati u Sarajevu, trebalo je ići u Travnik, gdje je turski guverner inače redovito stolovao.

Godine 1744. dolazi u Bosnu muselim Ali-paša Hećimović i fratri mu idu na poklon u Sarajevo a on od njih traži džulus (koji se daje paši). Kad mu nisu dali “Vrže u zindan u Sarajevu iste, to jest fra Pavla Lozića, gvardijana fojničkog, o. fra Antuna Neilemovića (koji je bio došao misto gvardijana kreševskog) a tada paroka sarajevskog, i o. fra Miju Aljinića, vikara sutješkoga, išćući džulus a oni se (istinito dvomim) usprotiviše, ne htijući dati ga do paše” (B. Benić, nav. dj. str. 144 sl. Vidi o tomu i kod fra N. Lašvanina nav. dj. str. 185). Ipak su morali platiti tisuću groša.

Sličnih poteškoća fratri su imali 1756. sa Sopa Salan Ćamilom Ahmet pašom kojemu su morali dati drugi džulus, a k tome Benić piše: “Bismo i avšćeni i psovani i trista muka i apsta podnesosmo i napokon – drugi džulus dadosmo!” Platili su 216.120 jaspri i proveli u Sarajevu od konca “svrhe augusta tja do Miholja dana” (29. rujna) (nav. dj. str. 175-176.).

U Sarajevu je u veljači 1781. godine bio zatvoren kreševski gvardijan zato što je morao platiti globu zbog podizanja tobože višeg zida oko samostana i križa pred crkvom. Bogdanović piše.

“Gvardijan, nemajući s jedne strane, zašto, i, s druge, otkuda dati ode s čuhadarom u Sarajevo prid mulu, od koga odmah bi u avst metnut; iz koga, dok se izbavi, dade 400 groša. – Evo muke, evo zuluma teška!” uzdiše biskup (Bogdanović, nav. dj. str. 171.).

U Sarajevu je 24. svibnja 1769. umro kreševski gvardijan fra Ivan Domazet koji je došao ovdje na pregled kod poznatog liječnika iz Napulja Konstantina, koji, kako piše M. Bogdanović, “u Sarajevu boravi već dvadeset godina, gdje se oženio i izrodio djecu”. Gvardijan je pokopan u Sarajevu “u latinskom groblju, pored nekih svećenika”, piše Bogdanović pa nastavlja: “Ovaj je redovnik bio prijatan čovjek, pa kako je sve bio svima, zajednički su za njim žalili svi pa i Turci i Židovi” (Fra M. Bogdanović, Ljetopis, str. 104.).

Sutješki samostan kupuje godine 1744. “kuću u Sarajevu od Miškata za groša 220” (B. Benić, nav. dj. str. 144 sl.). Kuća je davana pod kiriju stanarima, a fratrima je služila za noćivanje kad bi dolazili u Sarajevo. Putovali su na konjima pa su zato imali i staju. Ovu su kuću sutješki fratri 1779. temeljito popravili, iskopali bunar, raširili konjsku štalu i za sve potrošili 29.096 jaspri (B. Benić, nad. dj. str 270.).

I kreševski je samostan u siječnju 1776. godine kupio “kuću u Sarajevu za potrebe puka i mise i košta nas groša 559” (M. Bogdanović, nav. dj. str. 164.). Kad su pak ovu kuću popravljali 1792. godine, fratri su bili optuženi u Travniku da su napravili crkvu u Sarajevu(!) pa Bogdanović piše: “Koju musevedu dok smijerismo oko 120 dukata šćetovasmo” (nav. dj. str. 182.).

Kad je Omer paša preselio sijelo valije iz Travnika u Sarajevo, mnogi su kršćani dolazili svršavati poslove u Sarajevo gdje su noćivali ne samo po hanovima, nego su mnogi svraćali župniku ili u kršćanske kuće. Kad bi se tko razbolio, župnik je morao plaćati lijekove za njega. Koncem pedesetih godina prošloga stoljeća uspostavljena je u Sarajevu Agencija za brigu o bosanskim kršćanima koju je vodio fra Grgo Martić. Apostolski vikar (biskup) fra Marijan Šunjić skupljao je po Bosni milodare da bi pomogao “gostoljubivom sarajevskom župniku i katoličkoj sarajevskoj općini” (J. Jelenić, nav. dj. II, 289.).

Uz ostale nevolje, kršćane i fratre pogodio je i požar. Lašvanin izvješćuje da je 1724. izgorjelo Sarajevo “to jest u varošu mloge kuće i dućani” Nema podataka o stradanju katolika i franjevaca (Fra N. Lašvanin, nav. dj. str. 170.). Katolici su nakon provale Eugena Savojskog sve više slabili i predstavljali neznatnu manjinu u Sarajevu. Među njima je još uvijek bilo stranaca pa i Talijana. Zanimljiv je podatak koji nalazimo kod Bašeskije (Bašeskija, Ljetopis 1746 – 1804, Sarajevo 1968. str. 295.). o “Pavlu, latinu hekimu”. Ne radi se o franjevcu nego o kršćaninu, vjerojatno Talijanu. Jedan drugi Talijan, neki Bartolomeo, bio je, kako piše fra Martin Nedić, namješten kod vezira Daud paše (Kad su turske vlasti, na zahtjev Fazlije Šerifovića, nepravedno osudile Iliju Vešaru iz Fojnice i objesile ga pred crkvena vrata, Bartolomeo je Fazliji sve sapsovao. Tužen je na sud na kojemu se branio da je Fazlija njemu prvi opsovao, ali mu je muftija odvratio da je Fazlija Turčin pa to ima pravo. Nato se Bartolomeo dao osunetiti: “Nek sam Turčin, samo nek mogu Šerifoviću opsovat što hoću”, zaključio je Napolitanac! M. Nedić, Stanje redodržave Bosne Srebrene, Đakovo 1884. str. 99 sl.). U to doba je Sarajevo za fratre ostajalo mjesto stradanja i globe, ali oni su neprestano boravili u njemu jer nisu mogli napustiti svoje vjernike.

Fra Martin Nedić (M. Nedić, Stanje redodržave Bosne Srebrene, Đakovo 1884, str. 96 sl.) piše kako je 1827. godine za vezirstva Abdurahman-paše Salih-aga Telalagića iz Sarejva zakupio harač te je u Fojnici tražio harač i za djecu u povojima. Fratri su nagovorili narod da ga tuži veziru i ovaj ga oglobi s 18 kesa (429,5 dukata). Nato je Telalagić tužio fratre da su nagovarali svijet da ne plaća porez. Vezir je strpao u sarajevski zatvor fojničkog gvardijana fra Ivana Skočibušića i mladog misnika fra Marijana Šunjića (koji je kasnije postao biskup), a pustio ih je tek kad su platili 13 kesa (oko 309 dukata). Ovaj Šunjić je morao intervenirati u Sarajevu kad je 1833. u skopaljskom kraju (Gornji Vakuf) stradao od pijanstva Mujo Hadžihasanov sin a ovaj potvorio kršćane i fratre da su ga oni ubili. Fra Marijan je uspio dokazati nevinost kršćana na sudu u Sarajevu, ali su fratri i njihov puk morali ipak platiti, i to 24 kese (600 dukata).

(Nastavlja se)

Objava Franjevačka prisutnost u Sarajevu (III) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sarajevski katolici trgovci

Katolički trgovci u Sarajevu bili su dobro organizirani i pomagali su franjevce. Trgovačka obitelj Brnjakovića igrala je značajnu ulogu ne samo u Sarajevu nego i u Italiji, Španjolskoj i u Carigradu. U arhivu Kongregacije za širenje vjere (Propaganda) nalazi se priličan broj dokumenata koje su pisali Brnjakovići ili je o njima pisano. Mato Brnjak i njegova žena Marija Sacroq imali su tri sina: Filipa, Jakova i fra Matu Brnjakovića koji je izabran za beogradskog biskupa. Filip je 12. 3. 1681. izabran za prokuratora olovskog samostana za koji je te godine otišao skupljati priloge u Portugalu. U jednom dopisu Propagandi iz Sarajeva 10. 7. 1677. spominju se trgovci: Ivan Jakovljev, Petar Jakovljev, Toma Ljubičić, Ivan Pavlović i poglavar trgovaca Franjo Stipanović. Oni svojim potpisom svjedoče da je fra Stjepan Valeković podmirio Turcima dugove visočkog samostana sv. Nikole (Dr. Andrija Nikić, Regesta Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera, 1988. str. 239.). Biskup fra Nikola Ogramić javlja 17. 10. 1682. Propagandi o sarajevskim trgovcima: kako je Marija Agostinović, kći bogatog trgovca ostavila jedan dio novca crkvi, a drugi dio sinovima. Nadalje biskup navodi kako je neki bogataš ostavio ženu i unučad bez oporuke dok je drugi bogataš napisao njegovu posljednju želju da imetak ostavlja crkvi u Sarajevu i crkvi sv. Jeronima u Rimu (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 259-260.).

U Sarajevu fratrima nije bilo lako živjeti. Bili su progonjeni i zlostavljani. Tako su 1663. godine oba kapelana umrla pod žestinom turskih batina.

Varira broj katolika u Sarajevu

Prema izvješću biskupa fra Marijana Maravića 1652. godine u Sarajevu je bilo 200 katoličkih kuća, i “kapelica posvećena Bezgrešnom Začeću B. D. Marije” što je za ono vrijeme predstavljalo značajnu zastupljenost katolika u ovom gradu. Prema izvješću od 1655. godine u Sarajevu ima “100 kršćanskih kuća, 600 duša” (citira F. Blažević, nav. dj. str. 8. i 21.). Broj katolika u Sarajevu uvijek je varirao jer su među njima bili brojni trgovci. Teško je znati što je uzrok ovako naglih promjena.    Fra Ivan Sević piše iz Sarajeva 22. 1. 1669. Propagandi da je katolička crkva u gradu zatvorena ali se u njoj ponekad slavi misa (Usp. Dr. Andrija Nikić, Regesta dokumenata Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera 1987. str. 87.).

Izviješće biskupa Ogramića iz 1675. kazuje da u Sarajevu postoji Gospina crkva i župni stan te 390 vjernika a župom upravljaju franjevci visočkog samostana sv. Nikole. Crkva i katolici, koji stanuju u kojih stotinu kuća, žive usred grada, nedjeljom i svetkovinom dolaze na večernju (Vidi. Fra Mijo Vjenceslav Batinić, Djelovanje franjevaca, Zagreb 1881. sv. II. str. 150.). U sarajevskom franjevačkom hospiciju (gostinjcu, odnosno redovničkoj kući) bila su 1756. godine četvorica franjevaca (B. Benić, nav. dj. str 81 i 86.). Urban Cerri vjerojatno pretjeruje kad izvještava 1680. godine da u Sarajevu živi “oko 1000 katolika, koji o svomu trošku uzdržavaju nekoliko svećenika koji im dijele svete sakramente” (citat kod F. Blaževića, nav. dj. str. 8.).    

Sarajevo – mjesto parničenja s pećkim patrijarhom

U Sarajevu su fratri često morali voditi parnice s pravoslavnim visokim klerom, posebno patrijarhom (spisi ga nazivaju “paćara”) koji je na sve načine nastojao prevesti katolike na svoj obred i nametnuti im crkveni porez. Fra Ivan od Kamengrada piše iz Fojnice 1662. kako je potrošeno 800.000 jaspri da bi se fratri i katolici u Bosni oslobodili od pećkog patrijarha koji je u Carigradu isposlovao ferman po kojemu katolici potpadaju pod njegovu vlast – jurisdikciju (Dr. Andrija Nikić, Regesta dokumenata kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera 1986. str. 135.). U Lašvaninovoj pak kronici (N. Lašvanin, nav. dj. str. 229.) čitamo:

“1669. marča na 17. dojde opet paćara i čini davu u Sarajevu s fratri i krstjani, da ih podloži pod svoj posluh. Izgubi se tu sedam tovara jaspri /700.000 jaspri/, paćari pade kaplja i odniše ga sakata”.

Opis ovoga nemilog, ali često ponavljanog sukoba s braćom hrišćanima nalazi se i kod fra Bone Benića (Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo 1979, str. 41-42.) koji za godinu 1661. piše:

“Vladika, pače i sam paćara s velikom opravom izajde iz Carigrada da podloži Latine i fratre po svoj Bosni pod svoju ruku iliti obred grčki i šizmu… Isti se paćara, oli drugi ne znam, opet vrati godine 1669. i dojde u Sarajevo. I tu bi dosti muke krstjanom i fratrom; i doklem ga se izbaviše, poharčiše krstjani sedam tovara blaga. Paćari pade kaplja; jedan mu drug, koji najveću davu činjaše, osmi dan umrije naprijeko a jednomu mu udariše Turci za drugi posao 300, slovima trista štapa i uzeše mu šezdeset hiljada jaspri!”. O tomu piše i Franjo Ricciardi iz Dubrovnika 9. 5. 1669. kako turske vlasti zahtijevaju od franjevaca 12.000 reala da na svome sudu ne priznaju valjanost patrijarhova hatišerifa, ali su im ovi mogli dati tek polovicu sume. Vladika se konačno razbolio u čemu kršćani vide čudesnu Božju zaštitu (Dr. Andrija Nikić, Regesta dokumenata Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera, Sarajevo, 1987. str. 88.).

U jednom pismu poslanom 8. 3. 1681. iz Venecije Filip Brnjaković javlja Propagandi da je njegov brat, beogradski biskup, postigao da se iz Carigrada naredi vladici da povrati katolicima sav novac koji je od njih nasilu uzeo. Novac za podmirenje troškova oko rješavanja ove stvari u Carigradu dala je Brnjakovićeva obitelj (Usp. Dr. Anrdija Nikić, Regesta Kongregacije “De propaganda fide”, Nova et vetera 1988. str. 254.).

Iz Bosne je 1692. poslano opširno izvješće Propagandi kako su se katolici na turskom sudu oslobodili pravoslavnih pretenzija(Dr. Andrija Nikić, Regesta dokumenata propagandina arhiva u Rimu, Nova et vetera 1990. str. 305.). Ivan Benigni piše iz Dubrovnika u Rim 28. 1. 1693. godine kako se braća Brnjakovići bore za oslobođenje katolika od pravoslavne hijerarhije te mole papu da u toj stvari angažira francuskog poslanika u Carigradu (Dr. Anrdija Nikić, Regesta dokumenatra propagandina arhiva u Rimu, Nova et Vetera Sarajevo 1990. str. 283-4.). Ovakvi postupci teško su se odrazili na katolike: u Bosni je ostalo samo 26 franjevaca svećenika i 3 brata laika (A. Nikić. nav. dj str. 258.). Franjo di Stefano piše iz Sarajeva 26. 2. 1693. Propagandi kako su osiromašeni katolici morali posuditi od Turaka tisuću reala te založiti samostane i sve što imaju da bi izišli na kraj s ovom napasti (A. Nikić, nav. dj. str. 285.). Iz pisma koje je Dubrovčanin Giovanni Benigni 25. 5. 1693. poslao u Rim vidi se da je to je katolike dotada stajalo 3.000 reala (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 187-8.). Brnjaković piše Propagandi iz Sarajeva 20. 8. 1694. kako mu turske vlasti ne dozvoljavaju otputovati iz grada, ali je ipak dobio dopuštenje da otputuje. To potvrđuju u svome pismu Propagandi župnik fra Josip Barišić i fra Serafin Franjić iz Sarajeva 6. 8. 1694. godine (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 292-3.). Giovanni Benigni piše 25. 8. 1695. Propagandi kako je turski guverner odsjekao glavu Franji Miliću, rođaku Filipa Brnjakovića. O tome 10. 3. 1696. iz Sarajeva piše  fra Josip Barišić i drugi (Dr. Andrija Nikić, nav. dj. str. 294-5.). Fra Bono Benić opisuje Ljetopisu kako su pravoslavni velikodostojnici 1760. godine došli “s velikim sjajem i pratnjom kako svojih Grka tako i janjičara, koji su im služili kao straža, u Vrhbosnu ili u Sarajevo…da ove šokce koji žderu ono što je udavljeno… s njihovim biskupom i samostanima podvrgnemo našem grčkom obredu”. Rasprava s pravoslavnom braćom vođena je u Travniku. Paša je pravoslavce strpao u zatvor zbog nekog prijašnjeg duga. Ovaj proces stajao je fratre 4420 turskih groša ili 1136 venecijanskih zlatnika (Fra B. Benić, nav. dj. str. 184 – 190.).

(Nastavlja se)

Objava Franjevačka prisutnost u Sarajevu (II) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na užem i širem području današnjega Sarajeva davno je postojala kršćanska zajednica koja je imala svoje crkve. Današnji Blažuj nosi ime po crkvi sv. Blaža čiji su se ostaci u prošlom stoljeću dobro vidjeli. Ljetopisac fra Nikola Lašvanin (+ 1750) piše:

“U sarajevskom polju ima jedno misto – zove se Rogačići više sela Blažuja. I onde je bila crkva sv. Blaža. I sad ima grebje i obiližje. I govore da je niko vrime onde bilo tilo sv. Blaža. I građa je doisto bila čudnovata: stupovi su bili od prilipoga mramora i govore da su vađeni u planini Trebeviću više Sarajeva… Kad je manastir izgorio, Usrembeg je došao i odnio lipi kamen i stupove u Sarajevo u mečite, kako se i sada vidi u njegovu mečitu i u carevu. I od istoga kamenja, od iste crkve, ograđena je ćuprija niže vrila Bosne a druga na Reljevu.” (F N. Lašvanin, Ljetopis, Sarajevo 1981, str. 167).  Za ovu tvrdnju kroničar donosi samo narodnu tradiciju i ostatke zdanja. A to se kušalo različito tumačiti pa je Ć. Truhelka zastupao drugačije mišljenje (Usp, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1912. str. 153 sl.). Bez obzira kako tko tumačio, mora priznati da je na ovom području postojala crkva.

Vrlo je brzo razorena katedrala ili biskupska crkva u Vrhbosni iz ranog razdoblja bosanske državne samostalnosti kad su ondje rezidirali biskupi (dominikanci), a biskup je odselio u Đakovo. Nakon dominikanaca u Bosnu su došli franjevci (prije 702 godine) i podigli mnoštvo samostana, ali se na području današnjeg Sarajeva ne spominje ni jedan samostan. Crkva i župa je postojala, ali nemamo sigurnih podataka kad i kako je nastala. Tursko naselje Sarajevo u fratarskim spisima se povezuje s Vrhbosnom. Ondje je uz pretežno muslimansko stanovništvo boravilo i kršćansko, “latinsko” pučanstvo, posebno predstavnici dubrovačkih trgovaca koji su imali svoje vijeće (conceio) i svoj pečat. Zato se predio grada nazivao “Latinluk” a most na Miljacki uz taj predio nazivao se “Latinska ćuprija”. 

Kršćanski “geto” u Sarajevu

Koliko bi se katolički kvart u Sarajevu mogao nazvati getom? Fra Pavao Rovinjanin opisuje (1638.) sarajevske prilike ovako:

“Kršćani stanuju u predjelu odijeljenom od Turaka i zatvaraju se, kao što čine Hebreji u venecijanskom getu. – Li Christiani stanno in una contrada separata da Turchi, e si chiudono, comme fano li Ebrei nel Gheto di Venezia” citira F. Blažević, nav. dj. str. 9). Bolje bi bilo nazvati ovaj dio Sarajeva kvartom.

Fra Grgo Martić donosi tradiciju: “Od starinah bijaše Crkva ovoga Božjega ugodnika u sredini predjela koi se Latinski zove, jednu stotinu koračajah od mosta Latinskoga uz Miljacku s gornje strane ulice gdje je sada kuća Stjepana Dujmovića – Petra Dujmovića i Mije Marinovića, uz nju bijaše također i samostan, ali koga vrimena i od koga sagrađena, tako isto kad i od koje nesreće razvaljena i uništena: to ne može se posvjedočiti. Pripovijeda se samo, da je onda kadano hrabri knez Evgenija Savojski udari na ovi grad, pridobi ga, poruši i vatrom poravni i Crkva pala s Manastirom ostavivši ga Redovnici i pobjegavši zajedno s najmoćnijim ljudima od ove obćine tragom Cesarske vojske u zemlju Cesarovu radi straha da ne bi obijeđeni bili i izginuli poslie od Turakah što dojde istovierni vojvoda i ošteti mjesto ovo…” citira Dr. Franjo M. Blažević, Crkva sv. Ante Padovanskog u Sarajevu, Sarajevo 1917. str.4-5). Međutim, u popisu franjevačkih samostana u Bosni nigdje se ne spominje ni sarajevski ni vrhbosanski samostan, a i crkva je razmjerno kasno podignuta.

Sarajevski franjevački mučenici

Prvi spomen fratara u Sarajevu veže se uz tragičan događaj. Naime, dok je Bosnom upravljao Gazi Husrefbeg za provincijalstva fra Stjepana Vučilića, da bi kaznio fratre što su u Fojnici bez njegova dopuštenja obavljali neke radove na crkvi, razorio samostane u Fojnici, Visokom, Sutjesci i Kreševu 1521. godine i dao uhvatiti provincijala i desetoricu fratara te ih dotjerati u Sarajevo na sud. Putem su braća omogućila svome starješini da pobjegne, a oni su kako kaže Sutješki Nekrologij (popis umrlih fratara) 1. VII. 1523. godine “ubijeni iz mržnje prema vjeri – in odium religionis occisi”. Slična progonstva su u ono doba bila i po ostalim dijelovima Bosne (Vidi o tome J. Jelenić, Kultura i bosanski franjevci I, Sarajevo 1990, str. 125.).

U Sarajevu postoji u šesnaestom stoljeću snažna katolička zajednica za koju se brinu franjevci koji ovdje imaju rezidenciju ili župnu kuću s crkvom. Prema jednom dokumentu iz 1581. godine u Sarajevu je u Latinluku bio župnik (u ono doba nazivali su ga “kapelan”) poznati bosanski pisac fra Matija Divković – otac bosanske književnosti. Ovdje je dovršio svoje djelo “Nauk krstjanski” 1609. godine i započeo pisati “Sto čudesa”. Drugi poznati pisac fra Pavao Papić, pisac djela “Sette trombe – Sedam truba” rodio se u Sarajevu 1630. godine. Fra Marijan Sarajlija djelovao je 1630. godine među kalvinistima u Erdelju, dolazio je u Sarajevo ali se opet vratio i postao erdeljski župnik.

Franjevci koji su služili u Sarajevu morali su biti ugledni ljudi jer su sarajevski vjernici predlagali za biskupe neke od njih. Tako sarajevski katolici mole 1633. godine papu da za biskupa postavi fra Jerku Lučića iz Vareša, a 1645. traže da se biskupom imenuje njihov tadašnji župnik fra Mato Benlić, ugledan propovjednik i svećenik kojega prihvaća čitava Bosna (citira F. Blažević, nav. dj. str. 9.).

U Sarajevu je kasnije djelovao i fra Luka Dropuljić (jedan od sudionika sudskog procesa s biskupom Barišićem u Carigradu) koji je ostavio zanimljiv putopis “Opis puta u Carigrad 1845. godine”. Umro je u Sarajevu 19. listopada 1851. godine kao sarajevski župnik. U Sarajevu je rođen fra Lovro Milanović koji je kao župnik u Tremošnici 3. veljače 1807. išao posjetiti strica fra Franju Milanovića, župnika u Dubravama, kad ga je u Turiću ubio pijani Mujo Arnaut, nadzornik imanja Osman-kapetana Gradaščevića. Posavski kršćani dolaze na fra Lovrin grob i štuju ga kao sveta čovjeka.

Značajan Sarajlija franjevac fra MarkAnđeo djelovao je u Palestini i na Bliskom istoku. Bio je sposoban i učen teolog. S turskog je preveo na talijanski Takrir o prekopu Getsemanskog vrta. Bio je učitelj turskog jezika u Betlehemu. Kasnije su ga braća poslala da uči arapski (Franjevački Vijesnik 1930. str. 325.).

(Nastavlja se.)

Objava Franjevačka prisutnost u Sarajevu (I) pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Po rijeci Rami dobio je ime jedan kraj na razmeđu Bosne i Hercegovine. Njega su konačno dodijelili Hercegovini iako se stanovništvo, osim nekoliko doseljenih hercegovačkih obitelji, smatralo i smatra Bosancima. Danas više nema rijeke Rame. Na njezinom je gornjem toku napravljeno veliko umjetno Ramsko jezero a njezin središnji tok ide kroz tunel do hidroelektrane pokraj Marine pećine, odakle voda ulazi neposredno u Jablaničko jezero i tako ga koliko-toliko obogati vodom.

Raj zemaljski

Rama je inače vrlo star i od pamtivijeka naseljen kraj. Ramljaci s ponosom govore i dokazuju na svoj način da je ovdje bio raj zemaljski. Ondje je zelena, dolina s četiri rijeke: izvor Rame, Buk, Krupić i rječica Slatina koja izvire u selu Ripci. Vele da se Rama spominje i u Svetom pismu, ali kao zemlja jauka i plača. Rama je imala svoje stanovnike još iz Abrahamova vremena. Još iz neolita, a posebno iz brončanog doba u selu Varvari pokraj izvora Rame postoji gradinsko naselje zbijenog tipa u kojemu su stanovali nosioci tzv. vučedolske kulture. Ondje je Velika gradina, »jedno od, za sada, najvažnijih naselja bronzanog doba« u ovom dijelu Bosne (kako stoji u Praistoriji jugoslovenskih zemalja, bronzano doba, ANUBiH IV, 259, Sarajevo, 1983).

Industrija u Rami prije

Drevni Ramljaci u Velikoj gradini gradili su dosta udobne kuće (7×4 m) pobivši u zemlju vertikalne stupove i popunivši zidove oblicama te ih oblijepivši zemljom. Pod su pravili od nabijene gline. Njihove su kuće imale najmanje dvije prostorije, a u njima je bila kalotna peć. Starije stanovništvo današnje Rame može u tim kućama prepoznati svoje kuće kakve su bile pravljene sve dok se nisu počele dizati ove moderne i udobne koje se dižu svuda gdje su industrijalizacija i novo doba naučili ljude novim i ljepšim načinima gradnje.

Ovi su se drevni Ramljaci bavili podjednako ratarstvom i stočarstvom, a ponekad i lovom. Takav se način preživljavanja zadržao u Rami sve do naših dana. Inače su gradinski prastanovnici imali bogatu »tvornicu« lonaca i vrlo razvijenu radionicu brončanog oružja, oruđa, ukrasnih i magijskih predmeta. U Varvari su nađeni kalupi za lijevanje predmeta od bronce koji su služili za upotrebu u domaćinstvu i trgovini. Od nestanka te tvornice u Rami se industrija pojavila tek prije nekoliko godina kad je UNIS otvorio na Šćitu Tvornicu za izradu dijelova za bicikle.

Ne zna se točno kad su Rimljani došli u Ramu, ali su u Varvari imali svoj municipij (gradsko naselje) Bistue Vetus i živjeli su na visokoj razini što svjedoče ostaci vodovodnih cijevi. Kršćani su ondje u 4. i 5. stoljeću imali svoju crkvu-baziliku. Vele da je bila posvećena svetoj Barbari pa se odatle izvodi i ime Varvara.

Nije poznato ni kad su se Slaveni pojavili u Rami, ali su i oni naselili ovaj kraj i imali svoje gradove. Jedan se takav nalazio u Prozoru i ostao prilično sačuvan dok Talijani za vrijeme rata nisu uzeli njegovo kamenje za svoje bunkere koji im ipak nisu puno pomogli jer su za vrijeme IV. ofanzive bili protjerani i iz njih i iz čitave Rame.

Franjevci u Rami više od 500 godina

Franjevački povjesničari znaju da se fratarski samostan u Rami prvi put spominje 1493. godine. Morao je biti podignut prije dolaska Turaka, jer oni nisu dizali nego rušili samostane, a ovaj posebno i u više navrata. Iz ovog su samostana u to vrijeme fratri pastorizirali Duvno, Livno, Skoplje (gornjovakufska i bugojanska kotlina), Cetinu i Zagorje sve do rijeke Krke. Povijesne podatke o Rami nalazimo u djelima fra Jeronima Vladića (Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb 1882, „Urežnjaci iz Rame“, almanah Hrvatska duša 1924.). Samostan i crkva bili su prvi put zapaljeni 4. siječnja 1557. kada su turski zulumćari oplijenili sve što su našli i pri tom ubili šestoricu fratara čija se smrt u Knjizi mučenika franjevačkog reda slavi 21. travnja. Ova će sudbina zadesiti Ramu još mnogo puta.

Međutim, to nije istjeralo fratre iz Rame ni Ramljake iz Crkve. Prema jednom dokumentu, u Rami ima 1630. godine deset svećenika, četiri klerika, jedan brat laik i petnaest mladića u školi. To nas navodi na zaključak da je ondje bilo franjevačko učilište u malom, što je bilo jedino moguće u ono vučljivo doba kad je svako veće skupljanje fratara na jednom mjestu predstavljalo dobru priliku neprijatelju da ih lakše pohvata i likvidira. To se pokazalo ispravnim kad su 1653. iznenada nahrupili janjičari, pobili nekoliko fratara i oplijenili sve što se moglo ponijeti.

Slično su se fratri proveli devet godina kasnije (1662), kad su se bili zaključali u samostanu pred nasilnicima, ali su ovi na prijevaru dozvali starješinu kao da mu tobože imaju nešto važno reći, pa kad se gvardijan fra Bernadin Galijaš primaknuo odškrinutim vratima, Turci su ga proboli.

Godina 1667. piše se crnim slovima u povijesti Rame. Spaljeni su samostan i crkva i, kako spominju kroničari, u njoj je između ostalog izgorjelo tri stotine misnih odijela. Snaga vjere je ipak popravila zgrade, tako da se 1673. godine u Rami drži fratarski kapitul — vijećanje prilikom izbora provincijalnog starješine. Slijedeće se godine ondje nalazio novicijat i viši naukovni zavod.

Paljenje iz osvete

Fratri su 1682. pokrili samostan daskom i kad je pri završetku radova netko od majstora s Vukovskog i Ravnog u svom tanjuru primijetio koščicu, misleći da su mu fratri htjeli pokvariti časni post, zapalili su po noći na više mjesta nov krov. Izgorjelo je sve osim poznate Gospine čudotvorne slike i ono malo stvari što su ih fratri na brzinu iznijeli.

Putovanje bez sna

Fratri su uzeli zajam od spahije Kasum-bega iz Kasapovića kod Travnika i opet sazidali samostan i crkvu od kamena. Međutim, poraz Turaka pod Bečom 1683. krvavo je platila sirotinja u Bosni. Vlastodršci su se svetili nenaoružanim kršćanima za pobjedu »krćanskog oružja«! Nevolje u Bosni povećala je i glad 1683. To je u fratrima i narodu u Rami poljuljalo vjeru u mogućnost daljeg opstanka u ovim krajevima. Toj su nesigurnosti doprinijele igre austrijske i mletačke politike pa su prilikom jedne provale Stojana Jankovića u ove krajeve 1687. godine fratri i većina naroda iz Rame odselili u Cetinsku krajinu. Ponijeli su ono malo svoje sirotinje i svoje najveće blago – Gospinu sliku, koju su ostavili u Sinju. A kad je gvardijan fra Stjepan Matić polazio ispred svog samostana i pomislio što ga čeka, smrklo mu se pred očima i u duši… Svojom je rukom zapalio samostan i crkvu da ih ne oskrnave dušmani… Ubrzo su fojnički fratri preuzeli brigu za ramske kršćane i platili dug spahiji iz Kasapovića. Pojavila se kuga 1708. godine i prorijedila i ono malo svijeta u Rami. Godine 1708. Rama opet ima svog župnika — fra Barišu Ivanovića koji stanuje po seoskim kućama i služi svijet.

Fratar seli iz sela u selo

Župnik je stanovao najprije u Proslapu. Napravio je čak i nešto kuće i obradio nešto vrta koji su mu dali njegovi vjernici. Došli Turci i oteli mu oboje, a on se našao u selu Jaklićima gdje je imao i poslužitelja (zvali su ga »đakon« jer je pjevao »pištolu« i pomagao svećeniku za vrijeme mise i kod kuće). Turci mu ni ovdje nisu dali mira. Bježi u Podbor, ali se nedjeljom vraća na zgarište crkve i ondje drži misu. Iz jednog dokumenta doznajemo da je biskup fra Pavo Dragičević dijelio krizmu na zidinama izgorjele crkve.

Vladić priča: Prozorski kadija zovnuo biskupa k sebi, ali župnik slutio da kadija ne misli na dobro pa mjesto biskupa otišao on. Našao kadiju u jednoj muslimanskoj kući i čim se pojavio pred njim, kadija dadne znak sluzi da ga ubije. Sluga probo fratra, ali skočili ukućani i s primjedbom da on taj svoj prljavi posao ne vrši u njihovoj nego u svojoj kući, omogućili župniku da pobjegne ranjen, ali živ… Fra Jeronim Milas našao se konačno u Proslapu, u zaseoku Nikolićima i ondje napravio kuću. Od 1781. počeo je voditi matice koje su jednim dijelom pisane bosančicom. U njima je sačuvano mnogo dragocjenih podataka, ali su izgorjele u crkvi 1942. godine.

Fratar spava samo četiri sata

Čitamo u dokumentima da ramska župa godine 1798. ima 1.954 člana, ali pritom moramo imati u vidu da je ta župa tada obuhvaćala stanovništvo današnje šćitske, rumbočke, prozorske, uzdolske, gračačke i doljanske župe!

Iz tog je razdoblja sačuvana u narodu uspomena na dobrog fra Ludovika Filipovića koji je neobično mnogo brige posvetio poučavanju djece. Skupljao ih je na svakom koraku oko sebe, poučavao ih i ispitivao, a kao nagradu dijelio bi im lješnike i suho voće što su mu pribavljali čobani u jesensko doba. Njegov grob se dugo nazivao »fra Ludino greblje« i na njemu se često mogla vidjeti upaljena svijeća; narod je hodočastio njegovom grobu i tražio pomoć i utjehu. Kad je napravljeno jezero, njegove su kosti prenijeli u fratarsku grobnicu.

Svijetla uspomena ostala i na drugog župnika i pokornika. Bio je to fra Jako Križanac. Za vrijeme kuge ili neke pošasti (a toga u to doba nije nedostajalo!) obilazio je bolesnike danima i noćima, nije spavao niti su mu prostirali postelju, nego bi se malo naslonio pa čim bi se prenuo, išao bi dalje. Kući se vraćao subotom da bi narodu rekao nedjeljnu misu, ali i kad bi bio kod kuće, ne bi spavao više od četiri sata.

Kupovali svoje

Kad bi bilo prostora, dalo bi se još mnogo toga zanimljivog i tužnog pričati o fratrima i kršćanskom putu u Rami, o njihovim patnjama ali i o njihovoj vjeri.

Spomenimo još da su 1855. godine kupili od Miralem-bega Dugalića svoje vlastito zgarište crkve i samostana (koje nikada nisu prodali!), da bi na njemu mogli podići nove zgrade.

Trebalo bi spomenuti da je fra Antun Vladić 1863. godine otvorio u samostanu školu za djecu, da je za dvije godine napravio posebnu zgradu za školu i da je konačno, 1875. napravio osnovnu školu koja je služila u te svrhe sve do tridesetih godina ovoga stoljeća.

Kad je fra Anto Vladić počeo tražiti ferman za gradnju crkve, morao je prije, po tadašnjem običaju, dobiti potpise svih muslimana kao dokaz da se oni s time slažu. Muslimani su rado dali pristanak pa je već 1873. počela gradnja crkve. Nadošle su dvije gladne godine, nadošle su nove nevolje, digao se ustanak u Hercegovini, nastala opasna vremena, pa je Vladić zakopao u zemlju novac (50.000 groša) i crkva je bila završena tek 1882, kad su Austrijanci već okupirali Bosnu.

Ova je crkva izgorjela u ratnom vihoru 13. srpnja 1942. Samo je samostan ostao uzgor, a crkva, sakristija i knjižnica su izgorjele. Stradale su matice, izgorjelo je lijepo i bogato misno ruho, izgorjela je knjižnica za koju piše fra Kazimir Ivić da je po »povijesnim i bogoslovnim djelima daleko najbolja u Bosni«. Izgorjela je i slika A. de Rhodena koja predstavlja narod u narodnoj nošnji kako čeka povratak Gospine slike iz Sinja da je anđeli donesu. Izgorjela je i vrlo vrijedna slika iz Rubensove škole koja predstavlja sv. Ignacija kako izgoni đavle. Izgorjeli su dokumenti iz bosanske povijesti, brojni spisi Vladića, arheološka i numizmatička zbirka i mnogo, mnogo toga…

I to je bio samo početak ljudskih nevolja. Početkom listopada iste godine Talijani su kroz Ramu proveli četnike. Stradao je nezaštićen narod, žene i djevojke. Popaljene su kuće i gospodarske zgrade. Smrt je zadesila oko 500 župljana šćitske župe. Po 70 mrtvaca sahranjivano je u jednom groblju…

U Rami se čuo jauk

Opet se na Ramu mogu primijetiti svetopisamske riječi o majci koja u Rami oplakuje svoje sinove kojih nema. Narod još pamti te dane, pamti i prašta jer je tako naučio i jer vjeruje.

Fratri su 1944. godine zajedno s narodom napravili jednu baraku koja je 12 godina služila kao crkva. Sjećam se i natpisa na njoj: »Ovo je kuća Božja i vrata nebeska«. Jednima je taj natpis služio za utjehu, drugi su se rugali… ali vjera se sačuvala a sačuvala se i nada i upornost. Crkva koja se pet puta ruši opet podiže, ima u sebi snage da svoju vjeru učvrsti i raširi.

Ta je vjera popravila crkvu, koju je lakše pogledati nego opisivati. Isplati se vidjeti je danas posebno radi Biffelovih velikih zidnih slika, put križa i Poljanovih prozora i mnogo čega drugoga…

Jezero je na slici lijepo

Tragičan je bio onaj odlazak Ramljaka u Cetinsku krajinu kojemu je književnik Ivan Aralica posvetio dobar dio svog romana „Put bez sna“. Nimalo sudbonosan nije ni ovaj najnoviji odlazak Ramljaka ispred umjetnog jezera. Podaci župnog ureda na Šćitu pokazuju da je 752 domaćinstva odselilo iz Rame s 3.230 duša, ali taj popis nije potpun jer je samo prošle godine iz jednog sela — Orašca — iselilo 7 obitelji, a seljenje se nastavlja i ne zna se kad će prestati. U Rami postoji samo jedan mali pogon tvornice bicikla pa su ljudi koji su ostali bez zemlje prisiljeni tražiti posla širom domovine i izvan nje. Samo velika ljubav prema rodnom kraju drži ih još ovdje, a od ljubavi se samo ne da živjeti.

Jezero je korisno ali nije usrećilo Ramu. Lijepo ga je pogledati na fotografiji jer se u zadnje vrijeme samo na fotografiji može vidjeti puno jezero. Međutim, kad čovjek pomisli na to da je to jezero pokrilo njegove njive i kuću i grobove njegovih dragih i kad vidi talog što ostaje nad svim time kad se povuče bistra jezerska voda (a ona se često povlači i rijetko penje), onda mu je pri duši teško, pa bi pobjegao da to ne gleda…

Međutim, Rama se nije pokolebala. Nedjeljom jednako kolone vjernika koračaju (većinom u narodnoj nošnji) svojoj crkvi, djeca vrlo redovito pohađaju i uče vjeronauk, ramski kršćani žive svoju vjeru.

Jesenas je otvorena Katehetska kuća fra Jerke Vladića s lijepo uređenim prostorijama i knjižnicom za vjeronauk mladog naraštaja da bi sačuvao svoju vjeru i da bi sačuvao »Uspomene o Rami« (tako se naime zove Vladićeva knjiga o povijesti Rame).

Jezero je dovelo do diobe šćitske župe. Napravljena je nova župna crkva i stan u Rumbocima, sređuje se crkva iznutra, skupljaju se vjernici, drži se vjeronauk kao i u područnoj crkvi u Zvirnjači, selu između Rame i Kupresa do kojega se za vrijeme zimske mećave ne može proći, ali čim se pruži mogućnost, odlazi onamo fratar i drži misu i vjeronauk.

Šćitska je župa morala radi jezera izgraditi područnu crkvu na Orašcu ispod Vrana gdje ima 170 obitelji (1.100 duša) i gdje se misa drži svake nedjelje, svake svetkovine i svakog prvog petka, a vjeronauk četvrtkom, petkom i nedjeljom.

Sela pokraj ramske brane: Mluša, Podbor i Ploča također su izgubila prijeki put do crkve pa se i kod njih često drži misa i vjeronauk, a pomišlja se i na gradnju područne crkve.

Zgarište grije, kosti pokojnika daju snagu

Šćitska župa broji sada oko 3.500 duša, nakon svih seljenja i dijeljenja. Ima još mnogo problema. Samostan u kojemu živi desetak fratara vapi za popravkom i temeljitim preuređenjem, ako ne i novom gradnjom, trebalo bi ustanoviti novu knjižnicu, osigurati stari samostan koji je pod zaštitom kao kulturni spomenik, trebalo bi…

I među vjernicima ima problema. Odlazak na rad u zemlji i inozemstvu stvara obiteljske probleme, djeca se odgajaju bez očeve brige i nadzora, novac se često podiže na oltar božanstva, česte su prepirke oko vode, zemlje, jaka je želja za isticanjem i prestižem. Dalo bi se mnogo toga još nabrojiti, ali nećemo se javno ispovijedati!

Jedno je opet sigurno: Rama živi, Rama vjeruje i Rama se ne da potopiti.

Prilikom saniranja sadašnje crkve na Šćitu nađeni su pod temeljima grobovi. Ondje su se kopali ramski vjernici i ramski mučenici. To mjesto privlači Ramljake kao drago mjesto gdje počivaju njihovi stari. I kad dođe Mala Gospojina (8. rujna), skupljaju se Ramljaci iz svih krajeva naše zemlje (iz Zagreba i Slavonske Požege, iz Vođinaca i Iloka, sa Stupa kod Sarajeva i iz Dubrovnika) kao i oni preko granice, iz inozemstva, od Australije i Kanade do Skandinavije. A oni koji ne mogu doći, jave se makar telegramom i čestitaju, da se ne utrne Uspomena na Ramu.

Svjetlo riječi, veljača 1984.

(Tekst objavljen u knjizi „Osuđeni na nadu”)

Objava Rama ova naša pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Prilikom opisivanja bičevanja oči djevojčica su se zamračile i napunile suzama dok su dječaci stiskali pesnice i grizli usne da ne zaplaču; lupali su šakom po stolu pitajuć se: »Gdje su momci bili?! Gdje je onih dvanaest divizija što ih Otac može poslati?!« Kad je bilo govora o Isusovu polaganju u grob i pečaćenju groba i postavljanju straže, djeca su razočarano uzdahnula kao da su se pomirila s činjenicom. Kad je, međutim, spomenuto nedjeljno jutro i anđelov poklik: »Uskrsnuo je« i apostolsko svjedočenje: »Isus živi«, najprije se snašao jedan, inače nemiran dječak, i povikao: »Daj konja da vješamo Pilata!!« Trebalo je dosta vremena da svi shvate što dječak želi. Gledajući, naime, western filmove i linčovanja dječak je želio primijeniti poznati postupak: preko grane se prebaci konopac s omčom, pod granu se dovede žrtva na konju, natakne joj se omča i tada samo još treba podbosti konja da se obješeni zanjiše na grani. Ljutiti dječak smatrao je da odgovara svim ljudskim i Božjim zakonima da Pilat tako bude obješen, da članovi Velikog vijeća budu izrešetani koltovima, a da većina apostola dobije čestitih batina kad se već nisu sami objesili od sramote kao Juda. To je prva dječja reakcija kao rezultat gledanja ispunjenja pravde u filmu. Djeca vjerojatno to ne bi učinila, ali za odrasle se tako sigurno ne bi moglo tvrditi da bi ostali mirni.

U srednjovjekovnoj »kršćanskoj Europi« dugo se održao običaj da se na Veliki petak šamara predstavnik židovske zajednice javno na trgu za kaznu što su Židovi osudili i ubili Isusa. Taj nehumani običaj je nestao, ali raspoloženje osvetnika i izvršitelja »Božje pravde« potrajalo je u tom tonu sve do Drugog vatikanskog sabora, ukoliko ga možda i danas nema među nadobudnim »kršćanima«. Možemo li i mi biti sigurni da se prilikom čitanja Muke u našoj duši ne javljaju osvetničke misli. Mi dobro pazimo na izjavu svjetine: »Krv njegova na nas i na djecu našu!«, a malo pamtimo ono što je Isus na križu molio: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. »Rado se sjećamo prokletstva, a malo mislimo na praštanje. Samo onaj stav koji svoje mišljenje i svoj nadzor postavlja vrhovnom granicom svakog postupka postavlja mržnju prije praštanja, pravdu prije milosrđa. Takav stav ima samo »svoj zakon« sile upotrijebljene za očuvanje stečenih pozicija. Takav stav doveo je Isusa na križ pa bi svaki pogled na križ morao poticati ljude na praštanje i pomirenje, a ne na suđenje i osuđivanje. To vrlo lako može dovesti do osude nevinih, pljuvanja po čestitima, bičevanja nedužnih, rasipanja pravednih. Njihova rehabilitacija ne bi uslijedila više nakon tri dana, nego bi morala čekati daleko, sve do sudnjeg dana!

Znakovito je da Isus nakon uskrsnuća nije potražio svoje suce i mučitelje. Nije otišao ni Kajfi ni Pilatu da im kaže kako su imali krivo. Kao da bi oni htjeli promijeniti svoje mišljenje. Našli bi oni već »razloga« za opravdanje svojih postupaka kao što su našli »razloga« da njega pošalju na križ. U evanđelju je jasno opisano da su svećenici i farizeji i članovi Velikog vijeća postupali u skladu sa svojim dotadašnjim stavom. Matej (28, 11-15) piše da su stražari došli s Isusova groba u grad i javili »svećeničkim glavarima sve što se dogodilo. Ovi se sastadoše sa starješinama pa, nakon održanog vijećanja, dadoše vojnicima veliku svotu novaca i rekoše im: Kažite: Njegovi učenici dođoše noću te ga ukradoše dok smo mi spavali. Ako bi ovo došlo upravitelju do ušiju, mi ćemo ga već uvjeriti i pobrinuti se da budete bez brige. Oni uzeše novac i postupiše kako su ih poučili. To je prilično rašireno među Židovima do dana današnjega«, završava sv.Matej svoj izvještaj. Tako se postupalo tijekom povijesti, tako se postupa i danas. Ne radi se o činjenicama, radi se o stavovima, o mentalitetu. Svećenicima i farizejima, onima koji su držali vlast u svojoj ruci, nije išlo u prilog da Isus živi i radi onako kako se njima ne sviđa pa su ga uklonili. Njima pogotovo nije išlo u prilog da on uskrsne pa su zapečatili grob i postavili stražu. Kad ni to nije uspjelo, lansirali su službenu verziju: Ukrali ga apostoli! Isti oni plašljivci koji su se razbježali kao zečevi čim je Isus uhapšen!! Takvim bi ljudima bilo uzaludno dokazivati da je Isus uskrsnuo, kao što je bilo uzalud dokazivati im da je on nevin. Oni su imali svoj zakon, zakon čuvanja vlasti i moći i po tom zakonu je on morao umrijeti! Isus nije odobravao njihov stav, niti prihvaćao njihov zakon. Morao je umrijeti, ali kad je uskrsnuo, on opet nije prihvatio njihov zakon pa ih nije ni tražio da im nešto dokaže. Njima se ne može ništa dokazati, oni ne žele da im se išta dokaže. Isus je naprotiv potražio ražalošćene žene i preplašene apostole i njegove prve riječi bile su: »Nemojte se više bojati«. Njegov pozdrav i poruka bila je »Mir vama – blago(slov) vama!«

U Isusovu postupku nakon uskrsnuća ocrtava se jedan stalan stav: on ne raščišćava račune, ne progoni krivce, nego skuplja zajednicu i tješi je. Mir i praštanje, bratstvo i ljubav, služenje i pomaganje, ostaju temelji na kojima će počivati zajednica onih koji vjeruju da Isus živi. Isus je definitivno i bjelodano dokazao da krive osude nisu konačne, da zloba ne može prevladati nad dobrotom, da laž ne može pobijediti istinu. Onaj tko hoće biti njegov svjedok, mora živjeti po ovim načelima, prihvatiti ovaj zakon ljubavi. Na Isusu se konačno pokazalo kako je neljudski mučiti svakog čovjeka, pogotovo kad se pokazalo da je nevin, na njegovoj osudi pokazalo se kako je opasno suditi čovjeka, pogotovo kad nije kriv, u njegovoj smrti pokazalo se kako može biti tragično pogubljenje svakog čovjeka, pogotovo pravednoga. Još prije muke, u Getsemanskom vrtu, ukorio je Isus Petra što se laća mača, jer »Tko se mača laća od mača će i stradati!«.

Nakon Isusove smrti, posebno nakon njegova uskrsnuća, pokazalo se da su njegovi samo oni koji su progonjeni, a ne oni koji progone, samo oni koji trpe, a ne oni koji zadaju boli, samo oni koji ginu a ne oni koji ubijaju. U ranom kršćanstvu postavljeno je načelo: »Krv je sjeme«, ali naše, a ne tuđe, jer kršćanstvo raste iz svoje a ne iz tuđe, na silu prolivene, krvi.

U Antiohiji su svjedoci da Isus živi prvi put  nezvani kršćanima(Christiani – Kristovci). Oni su svjedočili da je Kristov način života i njegov postupak od rođenja do smrti putokaz za ispravan život i ispravno vjerovanje. Postoji i drugi naziv za Isusove pristaše, a to je katolici(grčki »kath olon = za sve) – katolici moraju biti otvoreni svim ljudima i ne smiju se zatvarati nikakvom kulturom ni civilizacijom, rasom ili nacijom, čak ni konfesijom, jer Krist je umro za sve ljude i svima je otvorio pristup k Ocu. Nepravdom vremena (bolje rečeno ljudskom sebičnošću i željom za vladanjem) Kristova poruka pretvorila se u »zakon« za sačuvanje vlasti i moći, a kršćanska vjera postala je ideologija jednog neljudskog poretka. Tko nije prihvaćao takav zakon postajao je sumnjiv i proganjan kao što je Isus bio proganjan od onih koji su imali svoj zakon za čuvanje moći i vlasti. Bilo je doba kad su Krista proglasili Pantokratorom-Svevladarom pa su mnogi pokušali – u njegovo ime – vladati javnim mišljenjem i imetkom. Do kakvih je to sve besmislica dovodilo, učili smo dovoljno iz povijesti. O tome smo se mogli uvjeriti i ovih dana. Sutvorac »zakona« održanja vlasti i moći jedne ideologije po kojima je bio kriv svatko tko nije bio iste rase, iste nacije, iste vjere i iste ideologije, tko nije mislio kao on i nije slijepo slušao pa je morao ići u logor i u smrt, takav čovjek koji, konačno, mora odgovarati za svoje takve »zakone« pravda se da je radio po načelima katoličke vjere!!! Ti zakoni koje je on zastupao strpali bi Isusa u logor, jer je bio – Židov!

Onda kad nam se bude činilo da je previše svake godine slaviti Veliki petak i sjećati se Isusove muke, sjetimo se da je to jedna velika pouka. Ljudi su, naime, skloni iskrivljivanju činjenica i krivom tumačenju poruka. A kršćani moraju na svaki Veliki petak shvatiti da konačno na svijetu ne smije biti više nepravednih osuda, da ne smiju pljuvati po čestitima i raspinjati nevine. A ako nekomu pada na pamet da trijumfira na temelju Kristova uskrsnuća i da iz toga sebi pravi podlogu za prijestolje i vladanje, neka se sjeti da Isus nije razračunavao sa svojim progoniteljima. Nije objesio Pilata ni progonio svećenike ni farizeje. On je sokolio preplašene i skupljao raspršene. Tako mora raditi onaj tko će živjeti po načelima kršćanske vjere:

Objava Isus i progonitelji pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U takvoj situaciji pojavio se Franjo iz Asiza. Pokušao je i sam biti vitez a kad nije uspio, postao je trgovac u kući bogatog oca i majke plemkinje. Doživio je svu težinu razdora između bogatih i siromašnih, viših i nižih (manjih) pa se konačno našao na strani manjih i siromašnih. Odrekao se očeva bogatstva i želio biti iskreno siromašan i na taj način brat svima. Želio je u svemu biti sličan Isusu Kristu. Našao je istomišljenike pa je ta družba stvorila prvo Franjino »Bratstvo« kojemu je on napisao a Papa potvrdio PRAVILO. Ono počinje riječima: »Pravilo i život manje braće je opsluživanje evanđelja Isusa Krista«. To je i bit Franjina Pravila a i cilj njegovog života i života njegovih sljedbenika – braće.

Kao što se Isus Krist potpuno predao Bogu i ljudima te im se na taj način približio tako se i Franjo darivao. Time je osvajao ljude. Oni su u jednostavnom Franji gledali sliku Krista. Vidjeli su iskrenost u njegovim postupcima, privlačio ih je njegov primjer. Uvjerljivost životnog primjera mamila je ljude u Franjino »Bratstvo«. Još za njegova života okupilo ih se mnogo. Osnovao je najprije Prvi red (za muškarce). Drugi red (za žene) te konačno Treći red za one koji žive u svijetu ali žele slijediti Isusa po Franjinu primjeru. Tako se među sve slojeve raširilo Franjino bratstvo – ljudi su zaista postali braća jer se u ovu zajednicu slivalo mnoštvo iz svih društvenih slojeva: i jednostavni brat Juniper i učenjak Bonaventura i rječiti Anto, kasnije prozvan Padovanski.

Franjo nije prihvatio siromaštvo zato da bi kritizirao papu, hijerarhiju i bogataše. On je u siromaštvu vidio najsigurniji put približavanja ljudima, bez zavisti i natjecanja. U svakom je čovjeku vidio brata: u razbojniku i prosjaku, u gubavcu i gradskoj ludi.

Kršćanski Zapad našao se u Franjino vrijeme pred velikom opasnošću: jedna nova, snažna i ratoborna religija krenula je u osvajački pohod. Razjedinjeni vitezovi pokušali su joj se suprotstaviti mačem. Mnogo je krvi proliveno na bojnim poljima, ali, na žalost, bez ikakve koristi.

Franjo je odabrao drukčiji put. Davno je uvidio da se mačem ne može ništa postići. Doživio je to u zarobljeništvu kao mladi vitez. Znao je da muslimani vjeruju u jednoga Boga, što je za njega bilo vrlo važno: otišao ih je potražiti, ali ne kao bojnik nego kao pokornik, ne da ratuje nego da se natječe u krepostima.

U Egiptu je izašao pred sultana Melek al Kamila i, kako kaže legenda, osvojio ga svojom jednostavnošću i otvorenošću. Sveti Bonaventura piše da je sultan rekao Franji: »Vjerujem da je tvoja vjera dobra i istinita.« Time je Franjo stvorio novo poglavlje u susretu vjera: ne mač nego dijalog. On je i u sultanu i u njegovim podanicima gledao Božju djecu i svoju braću za koju se treba moliti i s njima razgovarati. Tu je početak drukčijeg širenja kršćanstva i novog pogleda na misije.

Franjo je umro mlad ali njegovo bratstvo nije s njime iščezlo. Širilo se među sve narode i na sve kontinente. Braća su svuda rado primana jer su sa sobom nosili novi primjer kršćanske blizine i djelovanja Božje milosti među ljudima.

U naše krajeve su došli, vjerojatno, još za Franjina života. Povjesničari tvrde da je prva franjevačka provincija kod nas osnovana negdje 1235. godine. Nazivala se »Provincija Slavonije« i prostirala se od Istre i Zagorja do Albanije.

Franjevci su u Bosnu došli iz Dalmacije. Pisani dokumenti svjedoče da je to bilo koncem 13. stoljeća. U to se doba ovdje širilo krivovjerje zahvaćajući jednostavni puk i vladarske kuće. Širenje krivovjerja pokušali su »spriječiti najprije dominikanci a kad oni nisu uspjeli, poslani su franjevci kao misionari. Živjeli su čestito i jednostavno s narodom i primjerom ga pridobivali za istinski kršćanski život. Za kratko vrijeme su se udomaćili na ovom tlu gdje su našli ne samo prijatelje nego i novu mladu subraću. Diljem Bosne nicali su samostani, jednostavne i skromne kuće molitve i naobrazbe. Braća su djelovala i na vladarskim dvorovima kao kapelani, učitelji i savjetnici bosanskih vladara. Kralj Tvrtko je jednog takvog franjevca nazivao »naš duhovni otac«.

Skladni suživot franjevaca s bosanskim pukom narušio je upad Turaka u Bosnu. Dio plemstva je izginuo, neki su pobjegli a dosta njih je, u nadi da će sačuvati glavu i posjed, prihvatilo islam. Narod je ostao na milost i nemilost osvajaču – kao ovce bez pastira.

U takvoj situaciji poglavar bosanskih franjevaca, fra Anđeo Zvizdović, izišao je na Milodraževu pred sultana Mehmeda II i neustrašivo zatražio jamstvo vjere i života za sirotinju i njegove »duhovne oce« – franjevce. Sultan je dao svečanu zakletvu da će kršćani moći slobodno živjeti i ispovijedati svoju vjeru u njegovom carstvu (to je tzv. Ahdnama). Tako se ponovilo ono što je nekoć Franjo počeo u Egiptu: dijalog kršćana i muslimana.

Nasljednici Mehmeda II i mjesni silnici ubrzo su zaboravili sultanovu zakletvu. Nastali su progoni, rušene su crkve i samostani, proganjani kršćani, ubijani franjevci. U jednom izvještaju, koji je bosanski biskup i provincijal poslao u Rim piše: „Siromašni su franjevci s mnogo znoja obrađivali ovaj vinograd Gospodnji te je njih 15 sasječeno, drugi su bili na kolac nabijeni, neki najokrutnije šibani »a nema fratra u habitu koji ovih zadnjih deset godina nije dobio svoj dio“. Ovaj izvještaj s početka 17. stoljeća samo je jedan od niza podataka kako je ova zemlja natopljena znojem i krvlju ovog naroda i ovih franjevaca.

Stara pak kršćanska izreka veli: Krv je sjeme. To sjeme duboko je uraslo u krševitu zemlju Bosne i Hercegovine. Zato je razumljivo što je fratar u ovim krajevima prozvan »ujak«. Za turskog zuluma, on je bio sumnjiv i sumnjičen kao podanik stranog gospodara – Pape u Rimu koji je bio glavni začetnik svih vojni protiv Turaka. Zato je progonjen. Fratri su se, međutim, snašli na svoj način. Oblačili su narodno odijelo, puštali brkove, zatakali kuburu za pojas (zlu ne trebalo!) pa živjeli sa svojim pukom po njihovim potleušicama i govorili im misu po kolibicama, na grobljima i u šumama. Poučavali su ih u vjeri i pismenosti, pomagali im u nevolji, liječili ih, davali savjete i potpuno se srodili s njima.

Usprkos svim progonstvima sačuvalo se nekoliko središnjih bosanskih samostana: Kreševo, Fojnica i Kraljeva Sutjeska. U njima i danas stoje dokumenti naše povijesti i tradicije. Teško je reći kroz koliko su požara i rušenja prenošena ova blaga. Ipak je nešto ostalo da svjedoči o životu i kulturi ovog bratstva i ove povezanosti.

Turski zulum je prošao, zemlja je ostala pogažena, narod raseljen. Jednog tuđina zamijenio je drugi, kršćanski doduše, ali tuđin. Austrija je imala svojih planova s Bosnom i Hercegovinom i u te planove nije mogla uklopiti franjevce. Oni su bili previše vezani uz svoj narod da bi mogli prihvatiti plan odnarođivanja, germanizacije, pa su ih zato austrijske vlasti planirale na neki način ukloniti iz Bosne. Papa to nije dopustio nego je franjevcima priznao povijesne zasluge i dao pravo da rade među pukom zajedno s drugim svećenicima u Bosni.

Teoretski bi se moglo govoriti o nekakvom povijesnom pravu franjevaca na Bosnu. U Franjinu duhu, međutim, tako se ne može raspravljati. Njegova braća nisu došla u ove krajeve tražiti neka prava nego svjedočiti evanđelje i tražiti u njoj braću. Onaj prošli i svaki budući franjevac ima u Bosni i u svakoj drugoj zemlji razlog svoje opstojnosti samo ako ga narod traži. Franjo je bio potreban svome vremenu jer je na pravi način svjedočio za Isusa Krista, siromašnoga i raspetoga. Slijedeći njegov primjer, njegova braća bit će nerastavljivo povezana sa svojim vremenom i svojim suvremenicima budu li činili ono što je činio Franjo te nosili blagoslov kojim, je on bio obilježen.

(1985)

Objava Franjevci su ujaci u BiH pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Analizirajući vjerovanje relativno najstarijih prirodnih naroda, dolazimo do zaključka da ti narodi imaju mnogo čudnih vjerovanja u duše i duhove, da štuju fetiše i upotrebljavaju talismane, da se bave magijom, vračanjem, gatanjem i raznim praznovjerjima, ali mnogi od njih, manje ili više izrazito, vjeruju u Najviše Biće, kojemu možemo dati ime bog ili ga drugačije nazvati, ali ono po njihovom uvjerenju živi na nebu, sve vidi i sve zna i nikad ne prestaje. Od njega dolazi moralni zakon, nagrada za dobro i kazna za zlo, i ta nagrada, odnosno kazna, seže i s onu stranu smrti i groba. Iako pred njim osjećaju poštovanje, ne straše se njegove prisutnosti.

Značajno je da prirodni narodi ne prikazuju svoga boga ni na kipovima ni na slikama. Danas je teško reći kako i kad su oni narodi došli do pojma Najvišega Bića, ne zna se je li to bila prvotna vjera, ali se mora priznati da u mnoštvu raznolikih vjerovanja postoji i ovakva vjera.

Isto se može reći za one religije koje priznaju samo jednoga Boga ‑ monoteizam. Priznaju da je on apsolutno, duhovno, vječno ‑ netjelesno biće koji je sve stvorio, svime vlada i upravlja, koji voli ljude, koji je milostiv i pravedan.

Međutim, tijekom vremena oslabila je ona jednostavna i čista vjera. Kao da je iz sjene vjere proizašlo praznovjerje. Kao da je od ideje Boga ostala samo njegova sjena – magija. Namjesto da se ljudi podlažu Bogu u punom predanju, oni su pokušali svojim silama postići izvanredne, nadnaravne učinke i tako se osamostaliti, osloboditi se Boga i njegovih obveza. Namjesto vjere u Boga nastupila je vjera u nešto, uvjerenje da svaka stvar ima dušu, nešto što se kod mnogih naroda naziva mana. Sva vještina preživljavanja sastojala se u vladanju manom, dušom, nečim što treba pokoriti sebi i prisiliti ga da služi čovjekovoj (samo)volji i njegovim sebičnim interesima.

Što su fetiši?

Pokazalo se da je gubitak prvotne čiste vjere u jednoga Boga donio praznovjerje. Među plemenima Melanezije i Indonezije, na zapadnoj obali Afrike, uz rijeku Amazonu u Južnoj Americi pa i kod nekadašnjih sjevernoameričkih Indijanaca uz vjeru u Boga postoji uvjerenje da neki predmeti imaju dušu, a Melanežani smatraju da čovjek može imati i – sedam duša! To mogu imati i životinje. Dahomeji smatraju da muškarac ima četiri duše, a žena samo tri. Ovo pleme smatra da se duh zmije može naći u svim duguljastim predmetima.

Duh može odsjesti u nekom predmetu i on postaje fetiš (portugalski feticio) kakve nalazimo u zapadnoj Africi. Uz taj fetiš povezani su duhovi pokojnika. Na slici smo često mogli vidjeti neki kip pun čavala ili željeznih predmeta. Kad ljudi nisu postigli očekivani učinak od svoga fetiša, onda su mu dodavali naknadnu energiju – zabijali su u njega čavle! Što je više čavala u nekom fetišu, to je veći znak da je on više puta zakazao u svojoj pomoći pa su mu ljudi morali ulijevati dodatnu snagu. Ipak nisu prestali od njega očekivati pomoć!

Amuleti i talismani

Amulet je predmet koji se nosi na tijelu da bi nositelja sačuvao od nesreće ili mu pomogao u poteškoćama. Snaga amuleta dolazi od obreda koji je nad njim obavljen, od čarobne formule ili izreke izrečene nad njim. Razlika između amuleta i talismana je uglavnom u tome što se amuleti nose na sebi a talismani ostavljaju u kući, obješeni na vratima ili ostavljeni na počasnom mjestu. Kao i fetiš, i amulet dobiva snagu tek onda kad prođe kroz čarobnjakove ruke i kad on nad njim izrekne čarobnu formulu. Činjenica da amulete i talismane nose nepismeni ljudi ne bi nas smjela previše ni čuditi. Ljudi u svojim nevoljama traže pomoć s bilo koje strane. Začuđujuća je, međutim, pojava da tih predmeta sve više ima u suvremenom kulturnom društvu, u velikim evropskim i američkim gradovima!

Kakvih sve vrećica nećemo naći obješenih o vratima i vratovima suvremenog čovjeka (posebno žene) pri kraju dvadesetog stoljeća! U njima su odrezani nokti, kandže ili koža neke životinje, neki kamen, komad drva, pečene cigle, ili sve to zajedno i još mnogo čudnih stvari.

U tu vrstu bismo mogli ubrojiti potkove pribijene na dovratke, prišivene na automobile ili (u smanjenom obliku) obješene o vratu.

Što sve ne visi o vratu suvremenog čovjeka? Žileti, ključevi, rep od neke životinjice, zodijački znakovi i mnoštvo raznih predmeta od kojih suvremeni čovjek očekuje zaštitu i sreću, pomoć i ozdravljenje! Uzalud mu je govoriti da su to mrtvi predmeti, da odsječena šapa neke životinjice nije mogla pomoći životinji pa neće ni čovjeku! Čovjek koji je izgubio vjeru u Boga, mora tražiti pomoć od privjesaka, mrtvih predmeta i nitko ga ne može uvjeriti da to nije korisno.

Bijela i crna magija

Magija je vještina kojom čovjek kuša podložiti svojoj vlasti prirodne (i natprirodne) sile, iskoristiti tajne nevidljive stvarnosti da rade po njegovoj volji i prohtjevu. Da bi se to postiglo treba obaviti određeni obred (sličan vjerskom obredu).

Magiju obično dijelimo na bijelu i crnu, na prirodnu (naravnu) i natprirodnu (nadnaravnu).

Naravna se magija zasniva na uvjerenju da je priroda puna predmeta koji imaju tajanstvenu moć pa je potrebno ovladati tim predmetima pa će se tako postići sreća i odagnati nesreća. Sva je vještina u pronalaženju tih predmeta, pronalaženju odgovarajućih zakonitosti po kojima djeluje njihova sila. Treba samo znati odgovarajuću formulu koja će pokrenuti njihovu tajanstvenu snagu.

Nadnaravna magija je u biti protureligija koja ima svoja zaklinjanja, prizivanja, svoje obrede, svoje kipove, žrtve i žrtvovatelje, čarobnjake, vještice.

Kod prirodnih naroda postoje tajna društva čiji se članovi skupljaju tajno u šumi, daleko od očiju nepozvanih u mrkloj noći oponašajući krik zvijeri. Tvrde da tom prigodom napuštaju svoja tijela: dok im tijelo nepomično ostaje u kolibi, duh im luta i traži saveznika u zloj nakani. Iz ovih sredina rađaju se sva zla i sve osvete. Prirodni narodi nikad ne izjednačuju svoju vjeru s ovim čarolijama, nego čim uhvate ovakve čarobnjake, osuđuju ih (ponekad na progon a ponekad na smrt). Takve u istočnoj Africi spaljuju na lomači i to na raskršćima izvan naselja.

Čarobnjak može saznati otkud dolazi čovjekovo zlo, recimo bolest: ili od Najvišeg Bića, ili od nižih duhova ili, napokon, od čovjeka. Ako je utvrdio da kazna dolazi od Najvišeg Bića, pogođeni se miri s neminovnim. Ali ako je bolest rezultat utjecaja zloga duha, onda postoji mogućnost da čarobnjak žrtvom i prinosom udobrovolji duha da odustane od svoje zlobe. Ako je uzrok bolesti čovjeka i njegova čarolija, onda treba pronaći krivca i prisiliti ga da opozove svoju čaroliju, a ako neće, onda ga treba kazniti.

Osoba koja je osumnjičena za nečiju smrt, može se podvrći sudu koji će dokazati njezinu nevinost: uzimajući otrov (koji joj neće škoditi ako nije kriva!), stavljajući ruku u vrelu vodu (koja je neće opeći ako je nevina) ili skačući u vodu (koja je neće progutati ako nije kriva)! Ukoliko ovaj sud bude u korist optuženoga, kažnjava se onaj tko ga je optužio.

Bitna razlika u magiji jest u tome koliko neko nastojanje ide za tim da učini ljudima dobro ili zlo. Nastojanje da se postigne dobro, naziva se bijelom, a nastojanje da se postigne zlo, naziva se crnom magijom.

Obredna ubojstva

U zemlji Basuto događaju se ubojstva iz magijskih pobuda. J. Gunther (Nepoznata Afrika, Zora Zagreb 1966. str. 394 sl.) piše:

Ljude ubijaju na najstrašniji način za najobičnije stvari. Komade njihova tijela odrežu i potom samelju u mast, za koju misle da daje čarobnu moć čovjeku koji je upotrebljava. Ako želite naći zaposlenje svome sinu, zadobiti više zemlje ili se podići na viši politički stupanj, morate pripremiti ubojstvo neke posve nevine osobe i potom se služiti njenim ostacima kao melemom vračarevih čari. Basuto-ubojstva su većinom veoma krvoločna, jer se smatra da je jedino lijek koji se na taj način dobije djelotvoran. To nisu usamljena djela bolesnog nasilja, nego društvena i politička pojava s teškim posljedicama, koje potječu iz najstarijih ukorijenjenih predrasuda naroda Bosuto, a u nju znaju biti upleteni i najugledniji ljudi. Autor zatim opisuje kako se upotrebljavaju ovi vračarski lijekovi:

Najprije se dijelovi ljudskog mesa pomiješaju s krvlju, mašću i biljem u neku vrstu kaše, koja se zove ‘diretlo’, poslije toga se ta kaša kuha do određene gustoće. Osoba koja želi da joj kaša pomogne, namaže je na različite dijelove tijela, utrlja je u svoju kožu ili je čak jede. Lijek se uvijek drži u ‘lenekeu’ – izbušenu rogu antilope, koze ili neke druge životinje. Od postanka Basuto naroda poglavice predaju ove rogove od oca na sina te su to, naravno, najdragocjeniji predmeti…

Ubijen za spremanje lijeka!

Godine 1948. došla je za vrijeme jedne svadbene svečanosti žena poglavice kotara tražeći od prisutnih da ubiju Močeselu Koto od koga želi napraviti ljekoviti rog da bi namjestila svoga sina. Ukoliko netko ne bude sudjelovao u ubojstvu, zaprijetila mu je smrću. Šesnaest osoba uhvatilo je žrtvu i noževima rezalo od živog čovjeka male komade dajući ih domaćem liječniku Mosali, drugi su skupljali krv koja je liptila iz iznakažene žrtve. Odrezali su mu kompletno lice, izvadili oči, jezik i konačno grlo. Načelnikovica je uljudno zahvalila pomagačima što su ubili čovjeka i zaprijetila da će ubiti svakoga onoga tko to prokaže britanskoj policiji.

Tragedija ovih magičnih radnja je u tome što često i najbliža rodbina sudjeluje u zločinu, što se meso za lijek mora rezati sa žive osobe, a ona nakon toga mora umrijeti ili biti ubijena. Tijelo žrtve ne smije se sakriti nego ostaviti na javnom mjestu. Tako se zna da je jednom svekar ubio svoju snahu da bi dobio meso s njezinih obrva. U jednom takvom ubojstvu izvršilac je bio doktor medicine namješten u vladinoj bolnici!

Od 1895. godine u zemlji Basuto konstatirano je stotinu medicinskih ubojstava. 16 ih je izvršeno 1951. godine.

Ni Europa nije mnogo bolja!

Čovjeku se koža ježi nad ovakvim primitivizmom i praznovjerjem, nad upotrebljavanjem ljudskog organizma za lijek. Međutim suvremeni moderni svijet upotrebljava dijelove organizma nedužne dječice koja se nisu uspjela roditi: od rastrganih organa abortirane djece spravljaju se danas najskuplje kreme za lice! To se doduše ne bi smjelo više zvati nikakvom magijom, nego kozmetičkom tehnologijom koja donosi goleme zarade. Nismo li ipak gori od bosutovskih vračara, liječnika? Oni svoje antilopske rogove spravljaju za lijek a kozmetika svoje preparate spravlja samo za – ljepotu!!

Tzv. crnu magiju ne moramo tražiti u zabitnim krajevima Afrike i Azije, možemo je naći u luksuznim stanovima velikih evropskih gradova. U njima moderni vračevi primaju debele novce da ljudima učine odgovarajuće usluge, da im smetu neprijatelja, spriječe bolest, natovare neprijatelju na vrat sva moguća zla. U ove zahvate mnogo vjeruju oni koji – kako tvrde – ništa ne vjeruju!

Snaga je – u pljuvanju!

Narod Ewe u Kongu vjeruje u glavno nebesko božanstvo Mawu iz kojega proizlazi snaga koja se očituje u mnogim stvarima, ali najviše u čarobnjaku. U čarobnjakovu srcu je sijelo njegove snage. Ovaj narod vjeruje da se čarobnjakova pljuvačka nalazi tik uz njegovo srce pa je zato snaga najsnažnije izražena u – pljuvački. Kišu smatraju božjom pljuvačkom koja daje zemlji plodnost.

Kad čovjek prinosi božanstvu žrtvu, onda na nju mora pljunuti da bi prenio na nju svoju snagu.

Kad čarobnjak želi pomoći nekomu, on svoju snagu preko pljuvačke prenosi na fetiš. Fetiš opet dobiva daljnju snagu od prinosa hrane i kokošje krvi.
Čarobnjak pljuvanjem stvara razne čarolije: neke daju ratniku hrabrost, druge opet bolesniku zdravlje, treće pak lovcu sreću u lovu. Čarobni su predmeti vrlo različiti: likovi od gline ili drveta, vrpce, metle, papci životinja, ljudski nokti, kosa itd.

Onaj tko želi kupiti čarobno sredstvo od čarobnjaka, mora najprije obećati da nikad i nikomu neće odati čarobnjakovu tajnu. Kandidat mora donijeti čarobnjaku pile, školjke, liko, biber, dlake iz kose, perje, rakiju, zelje itd. Čarobnjak upliće perje, dlake i zemlju u liko i govori:

– Ovo mora pomoći protiv bolesti stomaka; koga što boli, odmah mora proći!

Zatim čarobnjak žvače crni biber i pljuje na svoje proizvode čime na njih prelazi čarobna moć. Time čarolija nije završena. Konačno čarobnjak upljuje sažvakani biber kandidatu u usta da bi njegova snaga prešla na kandidata. Čarobnom se predmetu konačno prinosi žrtva od kokošjeg mesa, rakije i kaše, a ostatak crijeva i kostiju zajedno s perjem se spali da bi se prah od toga pomiješao s vodom i dao bolesniku da ga popije u vodi, nakon čega mora ozdraviti.

Čarobnjaci žele biti pošteni i časni ljudi. Oni pošteno vrše svoj posao i ako njihova čarolija nekomu ne pomogne, spremni su vratiti bolesniku trošak za liječenje.

Pljuvanje štiti?

To što prirodni narodi vjeruju u snagu čarobnjakova pljuvanje može se i shvatiti. Konačno, čarobnjak je spreman vratiti uloženi kapital ukoliko njegov lijek ne pomogne. On želi biti častan čovjek.
Događa se u naše doba da usred velegradskih ulica ljudi pljuju kad susretnu osobe koje donose nesreću. Među takve se računaju i osobe u redovničkoj i svećeničkoj odori! Dimnjačari su, međutim, na cijeni jer oni donose – sreću.

Može vam se dogoditi da idete putom, ili čak ulicom, s nekim čovjekom i, ako slučajno naiđe crna mačka, čovjek ni za živu glavu neće ni koraka dalje. Ili će čekati da netko drugi prođe tim putom, ili će se vratiti. Sigurno je sigurno. Kad budete pitali tu osobu čega se boji, možda ćete dobiti odgovor:

– Nisam sujevjeran, ali za svaki slučaj ne idem dalje!

Danas se možemo smijati naivnosti prirodnih naroda, ali ako bismo zavirili u radionice suvremenih čarobnica i promotrili način spremanja nabacaka i sličnih čarolija, mogli bismo naći sastavne dijelove slične onima koje spremaju afrički čarobnjaci, samo u pogoršanom izdanju!

Praznovjerje među vjernicima

Praznovjerje se javlja među nerazvijenim, ali i među najrazvijenijim ljudima; nalazimo ga kod tzv. pogana, ali i kod vjernika i to tzv. kršćanskih vjernika. S njim su se hrvali već svetopisamski autori a onda i crkveni oci i teolozi tijekom povijesti. Zanimljivo je da se o praznovjerju može čitati i u djelima starih bosanskih pisaca. Tako naprimjer fra Filip Lastrić, iz Oćevije posvećuje dvije propovijedi praznovjerju. U svojoj knjizi propovijedi Svetinjak koju je izdao u Mlecima 1766. fra Filip u jednoj propovijedi govori o temi Višćice, čarovnici i čarateljice jesu neka vrsta od idolopoklonjalacah. Fra Filip tvrdi da svi praznovjerci vjeruju doduše u Boga, ali se klanjaju stvorenju – đavlu s kojim su sklopili ugovor da bi postigli određene učinke. Đavao, možda, i učini nešto što je obećao, ali zato zavodi ljude na zlo.

U drugoj propovijedi fra Filip govori o čaranju po kojemu ljudi zapadaju u mriže đavolske u koje on fata duše malohumnje. Zatim opisuje kako neke žene okreću rešeto da bi prema smjeru u kojem se zaustavi saznale tko im je što skrivio. Opisuje također kako ciganke gataju iz dlana zaluđenom svijetu, ili kako je cilj čaranja zloba, osveta i zavist čime se želi nauditi drugomu odnosno omraziti one koji se miluju tj. vole. Čarobnice žele smanjiti mlijeko kod krava, simboličnim potezanjem grabljama čarobnjaci žele prigrabiti sebi korist i tuđu sreću. Zabadanjem igala, motanjem konca nastoji se pridobiti naklonost onih koje drugačije ne mogu pridobiti.

Pisac spominje kako bajalice baju kod dice u bešici ili nad bolesnicima, kako neki preskaču preko vatre, prosipaju brašno u vjetar ili se kupaju pod mlinom na mladu nedjelju da bi pridobili naklonost drugih ili pronašli blago. Da nevolja bude veća, čarobnjaci upotrebljavaju molitvene formule za svoje vračarske svrhe.

Podaci koje nalazimo kod ovog pisaca mogu se naći u svim onodobnim priručnicima za propovjednike i udžbenicima morala, ali ipak su karakteristični i za naše krajeve.
Mnoge od tih čarolija još uvijek se mogu susresti u suvremenom svijetu!

Bacanje graha

Vrlo je staro praznovjerje proricanja i gledanja budućnosti prema razbacanom grahu. Nekoć je to bilo vrlo popularno među našim svijetom. Postojale su žene koje su vrlo stručno bacale grah i pogađale ne samo što će koga zadesiti nego su pogađale i boju kose nečijeg dušmanina. Svijet je u nevolji posezao i za grahom da odgonetne što ga čeka, da pronađe tko mu je nanio neku nepravdu ili nesreću. Koliko je osoba na pravdi potvoreno, koliko je dobrih glasova tako povrijeđeno! Ali grah se uporno bacao dalje, kao što se uporno gledalo u plećku (lopaticu) životinje čije se meso ispeklo ili skuhalo za goste. Postojali su točno određeni predjeli lopatice koji su naznačivali kakva će biti godina što će se dogoditi domaćinu, što njegovim ukućanima. Točno se znalo jesu li mrtvačka nosila predviđena za tu godinu, hoće li biti svatova, ili kolijevki (novorođenčadi) u kući. Ono što se nije našlo na lopatici zaklane životinje, nađeno je na slezeni, jer se prema njezinoj debljini i položaju znalo kakva će biti zima i mnogo ostalih pojedinosti.

Istina na dnu kavene šalice?

Kao da je talog ispijene kave što ostaje na dnu šalice ili fildžana potisnuo grah. U mnogim se društvima kava pije ne samo za razbistrenje ili smirivanje živaca nego i iz – radoznalosti. Naime, nakon ispijanja kave mnogi gledaju kakve su se konture stvorile u talogu koji je ostao na dnu izvrnute šalice. Iz tih se figura odmah određuje tko koga voli, tko koga mrzi, kada i kamo će netko krenuti na put, ima li na vidiku nekih novaca i druge zarade, ima li bolesti, smrti i ukopa. Sve se to vidi i zna. Vide se i pronalaze neprijatelji i naznačuje se njihov izgled.

Koliko je samo mržnje i osvete nastalo iz taloga na dnu šalice?!
U jednom se društvu našli sve sami napredni ljudi koji su, kako su tvrdili davno raščistili s religijom i sujevjerjem. Nikako im nije išlo u glavu kako u dvadesetom stoljeću ljudi mogu još vjerovati popovskim pričama i kruničati. Za njih je to bila čista zatucanost.

Došlo doba kave. Domaćica donijela veliki lonac i mnoštvo šalica. Svatko je dobio svoj dio i onda su se izvrnule šalice. Čekalo se da se sudbina pokaže i jedna je prosvijetljena drugarica, inače poznati onodobni rukovodilac, mnogima gledala u dlan. Dva čovjeka zamijenila šalice i slušala što će im pogoditi. Jednomu je proročica vidjela neku malu plavušu koja za njim čezne i želi ga vidjeti, progoni ga načisto. Čovjek je kazao da to može biti, ali šalica nije bila njegova nego njegova susjeda. Tek je tada susjed izjeo vatru: napala ga žena govoreći kako ona već dugo nagađa što ima između njega i male plavuše i sad joj je sve jasno zašto on kasni kući s posla!!

Osobe koje nikako ne mogu vjerovati u ono što ostali vjeruju, kojima je smiješna molitva, i te kako vjeruju što kaže kaveni talog. Netko zbog toga fasuje kritiku od rođene žene koja je inače raščistila sa sujevjerjem, a netko bude proglašen krivcem ni kriv ni dužan!

Kako se salijeva strava?

Malo je ljudi koji se nečega ne boje. Netko se boji medvjeda a netko – miša. Svatko misli da ima svoje razloge za strah. Postoje, međutim, strahovi kojima ljudi ne znaju uzroka. Prepadnu se nečega a ni sami ne znaju čega. Psihoanalitičari bi to možda mogli odgonetnuti, ali postoje neke osobe koje to mnogo uspješnije odgonetaju bez ijedne godine kompliciranog studija kliničke psihologije, čak ne moraju biti pismene, bitno je samo da znaju salijevati stravu. Kako se to radi?

Prepadnutu osobu dovode takvom stručnjaku za otkrivanje uzroka straha i on zagrije olovo ili vosak na vatri da se rastopi. Ono što se rastopilo naglo ulije u posudu s vodom. Iz lika koji se stvori prilikom stvrdnjavanja voska u vodi, odgoneta se od čega se netko prepao. Ako lik koji se stvorio u vodi i ne liči na nešto poznato, stručni gatar će već prepoznati što je, a ako to ne uspije, može – izmisliti. Važno je da pritom naplati svoj trud, a prepadnuta osoba mora popiti vodu u koju se salijevala strava i sve će biti u redu.

Ako se bojite granata, neka vam netko ulije stravu i popijte onu vodu (ako ste je ranije donijeli)!
Star je ovo način traženja uzroka straha, ali mu mnogi ljudi to i danas vjeruju.

Tko se ne boji nabacaka?

U našim krajevima (u gradovima više nego u selima) ljudi se boje da im netko nešto ne nabaci. Jer, ako čovjek stane na nabacak, ili ako ga uzme u ruku, može mu se svašta dogoditi. Može nagraisati – stradati grdno.
Da bi nekomu nanijeli štetu, ljudi prave nabacak: u komad platna zamotaju kosti, nokte, ono što čovjek izlučuje, i još koješta pa sve to zamotaju vlasima iz glave, poliju odgovarajućom tekućinom, izgovore određenu formulu i čekaju da na to nagazi osoba kojoj je to namijenjeno.

U suvremenim našim gradovima možete susresti vrlo mnogo ljudi koji tvrde da ni u što ne vjeruju: ni u Boga ni u dušu, ni u đavla ni u pakao, ali ako na svome pragu vide nabacak, ne bi ih ni topovi natjerali da uđu u kuću dok im neka specijalizirana osoba to ne ukloni s vrata.
Kad netko pretrpi neku štetu, kad se razboli, onda treba tražiti uzrok, misleći prvenstveno na nabacak. Onaj tko tvrdi da ni u što ne vjeruje, najradije će nakon nesreće posumnjati da je po srijedi nabacak. U to on čvrsto vjeruje!

Zazivanje duhova

Počinje već u osnovnoj školi. Djeca se igraju zazivanjem duhova. To im bude zanimljivo pa nastave dalje i idu dublje. Znatiželjna su i pitaju sve što im padne ne pamet. Dolazi konačno do toga da duh koji je zazvan neće da ode. Tada nastaju poteškoće i mnogi završe u ludnici.
Ispočetka djeca zazivaju duhove da bi saznala kako će sutra proći u školi, hoće li izraditi zadaću iz matematike, a onda pitanja postaju sve kompliciranija, odgovori pogotovo. Neki se duhovi identificiraju kao pokojni predsjednik Tito ili njegov prijatelj pokojni Džemal Bijedić, a javljaju se i veliki književnici i glumci.

Nije rijedak ni ugovor s duhom koji se naknadno identificira kao đavao te zahtijeva razne usluge čak i seksualne naravi koje pogođene osobe više nisu u stanju odbiti. Dolazi do loma živaca pa ni psihijatar ni svećenik ne mogu pomoći. Obitelj tako mora muku mučiti s neposlušnim ukućanima koji mogu vjerovati duhovima ali ne mogu vjerovati Bogu. Bogu se moraju pokoravati a od duhova očekuju pokornost i poslušnost. Događa se, međutim, obratno: duh traži svoje žrtve!
Ona stara priča o Aladinu i njegovom duhu u boci ponavlja se i u naše vrijeme. Kad duh jednom izađe iz boce, ne da se više vratiti i nastaju poteškoće.

Ima li koristi od zapisa?

Zapisi su poznati već stoljećima i tisućljećima. Na komadu papira (ili glinenoj pločici!) ispisivala se naredba ili molitva za ozdravljenje ili pomoć. Stari su Babilonci tako na glinenoj pločici ostavili zapis za liječenje bolesti zuba. U zapisu se naređuje crvu koji je ušao u zub da izađe i da zubobolja prestane.

Neki su kršćanski svećenici običavali davati zapise: ispisivali su neke izreke iz Biblije, neke molitve i onda to davali određenim osobama da nose uza se. Zapis se redovito stavljao u neku posudu, neki privjesak i nosio o vatu. Postojali su čak i tiskani zapisi, molitve Bogu i svecima za osobu koja to bude nosila. U biti to i ne mora biti loše, ali pokazuje sklonost prema magiji: namjesto da čovjek sam izgovara molitvu, da se u njoj preporuči Bogu, on sve povjerenje stavlja u komad papira koji mu visi o vratu a da i ne zna što na njemu piše!

*   *   *           

Prije nekoliko godina jedna žena otišla tako do jednog vjerskog službenika i tražila pomoć za svoju glavobolju. Sjeo čovjek i napisao nešto arapskim slovima te predao ženi rekavši joj kako će to nositi i kako ne smije stavljati zapisa na nečasno mjesto.

– Hoće li, bolan, od ovoga biti kakve koristi.

– Meni, svega mi, hoće, rekao čovjek koji je primio lijepu nagradu!

Da narastu brci!

Kad sam bio dijete, u mom selu je kružila priča o nekom ćosi – čovjeku bez brade i brkova i cigankama.

Došle ciganke u selo i za male pare ili za hranu gledale sreću djevojkama i mladićima, a ni stari nisu stajali postrani. Ušle su tako u ćosinu kuću, bacile pogled na tavan povrh ognjišta gdje se sušilo meso. Ponudile ćosi svoju uslugu:

– Gazda, što ćeš nam dati da ti narastu brci?

Potegao čovjek za novčanik i dao im petobanku, što je u ono doba bio lijep novac. Drugu im je obećao dati za dva mjeseca kad narastu brci.

Posadile ciganke domaćina na stolac, stavile mu sač na glavu, udarale šipkom po saču i pjevale:

            – Udri šipkom po sačini, rasti brci junačini!

            Taj obred trajao je dosta dugo. Domaćin bio strpljiv. Kako i ne bi kad očekuje brke?!

            Kad su ciganke završile svoje udaranje, rekle su strogo domaćinu:

            – Gazda, ne skidaj sača dok pod prstima ne osjetiš da brci polako rastu!

            Čekao čovjek i čekao dok nije netko ušao u kuću i počeo se smijati. Skinuo ćoso konačno sač i nije se smijao: ciganke su, naime, pokupile meso s tavana a ni novčanika nije više bilo!

Objava Religija i praznovjerje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.