Uporaba ovakvih pomagala po prvi put je zabilježena među pripadnicima hinduizma na Dalekom istoku (Kina, Japan) i postupno se, kroz povijest, širila prema Zapadu i svoju primjenu nalazila među pripadnicima drugih religija (npr. krunica kod krš­ćana ili tespih kod muslimana).

Tako u krš­ćanstvu već stoljećima krunica zauzima povlašteno mjesto među različitim oblicima kako marijanske tako i sveukupne pučke pobožnosti Crkve. Iako danas, kako u svijetu tako i kod nas, postoje različite vrste i različiti oblici molitava koje se ritmično ponavljaju uz pomoć zrnaca nanizanih na vrpcu, daleko najpopularnija je krunica Djevice Marije koja je, premda po svom obliku marijanska, sva usredotočena na Krista i sadrži dubinu cjelokupne evanđeoske poruke tvoreći gotovo njezin sažetak.

Povijesni kontekst

I prije srednjovjekovnog oblikovanja krunice kakvu mi danas poznajemo, bilo je u krš­ćanskoj pobožnosti raznih oblika molitvenih “vijenaca” (krunica, od riječi kruna, vijenac), odnosno uzastopnih ponavljanja kraćih molitvenih zaziva ili obrazaca da bi se na taj način održalo zajedništvo s Bogom i nadvladala sklonost prema grijehu. Tako su stari monasi, bilo istočne, bilo zapadne provenijencije, po naputku evanđelja o potrebi neprestane molitve (Lk 21,36), običavali svakodnevno ponavljati kratke molitvene zazive. Obično se radilo o ponavljanju pojedinih psalamskih redaka. Poticani istim naputkom, irski monasi su njegovali moljenje čitavog Psaltira (150 psalama) naizust ili pak njegova dijela (50 ili 100 psalama). Onim monasima koji nisu znali čitati predlagalo se ponavljanje određenih psalamskih redaka ili osnovnih krš­ćanskih molitava, najčeš­će Očenaša. Vremenom se ustalilo pravilo da nepismeni monasi i redovnici nadomještaju molitvu Časoslova moljenjem određenog broja Očenaša za svaku horu. To je vjerojatno razlog da se u nekim našim krajevima (Hercegovina, Dalmacija) i danas krunica naziva “očenaši”.

Povijesno oblikovanje krunice ima svoj početak u 9. stoljeću kad se s Istoka na Zapad proširila molitva Zdravo Marijo u svom evanđeoskom obliku, kao spoj pozdrava anđela Gabrijela i Elizabetina pozdrava Mariji. U 13. stoljeću proširuje se dodavanjem nekih prošnji, a u 15. stoljeću poprima oblik u kojem ju mi danas poznajemo. Godine 1568. papa Pio V. u svom Brevijaru daje joj i službenu potvrdu. Nedugo zatim, razvio se i tzv. Marijanski psaltir, odnosno niz od 150 Zdravomarija, a prethodilo mu je Vjerovanje, Očenaš i tri Zdravomarije s dodatkom molitvenih zaziva za tri teološke kreposti (vjera, ufanje, ljubav).

Premda je molitva Zdravomarije u prvom redu marijanska, tj. upućena Mariji, ona ipak ima trinitarnu strukturu. Naime, upućena je Kristu jer se eksplicitno veliča plod Marijine utrobe, dok početni zaziv “milosti puna” ima pneumatološki odjek, budući da je Marija ispunjena Duhom Svetim začela Isusa. Drugi pak dio molitve upućen je Bogu Ocu. Tako ova, premda eminentno marijanska molitva, ima izrazito trinitarni karakter.

Vremenom su se prvom dijelu Zdravomarije, koji završava riječima “i blagoslovljen plod utrobe tvoje Isus”, dodavali završeci kristološkog sadržaja (clausulae, inclusiones) te se išlo za tim da se nizom od 150 Zdravomarija razmatra cjelokupno Kristovo otajstvo. Početkom 14. stoljeća krunica se, radi lakšeg moljenja, dijeli na 15 desetaka (desetica) tradicionalno podijeljenih u tri skupine spasenjskih događaja (radosna, žalosna i slavna).

Dok, kako smo spomenuli, sama molitva Zdravomarije ima trinitarni karakter, ovako strukturirana krunica ima izrazito kristološko usmjerenje i predstavlja jedan od tradicionalnih putova krš­ćanske molitve posvećene razmatranju Kristova spasiteljskog djela. Njezin najznačajniji sastavni dio (litanijsko ponavljanje Zdravomarije) postaje neprekidno hvaljenje Krista, budući da se navještaj anđela i pozdrav Krstiteljeve majke konačno odnose na njega, na plod Marijine utrobe. Isus svake Zdravomarije jest onaj isti kojega otajstva jedno za drugim stavljaju molitelju pred oči, bilo kao Sina Božjega, bilo kao sina Djevičina.

Od mnogih otajstava Kristova života, krunica u svom ustaljenom trodijelnom obliku, u kojem se općenito ustalila uz odobrenje crkvenih vlasti, navodi samo neka. Taj je izbor određen prema izvornoj osnovi te molitve koja se, kako smo rekli, temeljila na broju 150, u skladu s brojem psalama. Kako bi se što snažnije istaknula kristološka dubina krunice, papa Ivan Pavao II. (s Motu propio Rosarium Virginis Mariae od 16. 10. 2002.) odlučio je upotpuniti njezin tradicionalni oblik otajstvima Kristova javnog života između krštenja i muke i nazvao ih otajstvima svjetla, budući da se u godinama javnog života Kristovo otajstvo na najočitiji način pokazuje upravo kao otajstvo svjetla: “Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta” (Iv 9,5). Tako se, da bi krunica postala na što potpuniji način sažetak cijelog evanđelja, nakon razmišljanja o Kristovu utjelovljenju i skrovitom životu (radosna otajstva), a prije usredotočivanja na njegovu muku i posljednje dane života (žalosna otajstva) i uskrsnu pobjedu (slavna otajstva), razmatraju neki osobito značajni momenti njegova javnog života (otajstva svjetla).

Nizovi razmatranja

Prvih pet desetica, niz radosnih otajstava označen je radoš­ću kojom zrači događaj utjelovljenja. To je očito već iz prvog otajstva gdje se na Gabrijelov pozdrav Mariji nadovezuje poziv na mesijansku radost: “Raduj se, Marijo!” Čitava povijest spasenja teži tom navještaju. Imajući u vidu da je Božji naum “uglaviti sve u Kristu” (Ef 1,10), tad je sav svemir obuzet Božjom naklonoš­ću kojom se prignuo Mariji da je učini majkom svoga Sina. Za krš­ćane je samim tim cijeli ljudski rod uključen u fiat (Neka bude!) kojim je ona spremno odgovorila Božjoj volji. Na isti je način i prizor susreta s Elizabetom prožet radosnim klicanjem gdje na sam zvuk Marijina glasa u Elizabetinoj utrobi Ivan “zaigra od radosti” (Lk 1,44). Radoš­ću je označen i prizor u Betlehemu u kojem je rođenje Djeteta najavljeno pjesmom anđela i objavljeno pastirima upravo kao “velika radost” (Lk 2,10). Prikazanje u hramu ne izražava samo radost zbog posvećenja djeteta i klicanje starca Šimuna, nego podsjeća i na to da će Krist u Izraelu biti “znak osporavan”, a da će Mariji mač probosti dušu. Radostan i ujedno dramatičan je i događaj dvanaestgodišnjeg Isusa u Hramu. On se pojavljuje u svojoj božanskoj mudrosti: dok sluša i pita zapravo je već onaj koji poučava.

Razmatrati radosna otajstva znači ući u najdublje uzroke krš­ćanske radosti, usredotočiti se na konkretnu stvarnost utjelovljenja i mračni nagovještaj otajstva muke. Tako Marija uvodi u shvaćanje tajne krš­ćanske radosti posvješ­ćujući da je krš­ćanstvo u prvom redu euangelion, radosna vijest, čije je središte osoba Isusa Krista, Riječ koja je postala tijelom.

Idući s Isusova djetinjstva i skrovita života u Nazaretu na njegov javni život, razmatranje molitelja vodi do onih otajstava koja se nazivaju otajstvima svjetla. Isus sam za sebe kaže da je on “svjetlo svijeta”. Premda se to odnosi na sve etape njegova života, nesumnjivo dolazi do izražaja osobito u godinama njegovog javnog djelovanja kad naviješta evanđelje Kraljevstva nebeskoga, te je svako od otajstava objava Kraljevstva koje je već nastupilo u samoj Isusovoj osobi. Tako je otajstvo svjetla u prvom redu krštenje na Jordanu gdje se, dok Isus silazi u vodu, nebesa otvaraju i Očev glas ga proglašava Sinom ljubljenim (Mt 3,17), a Duh se spušta na njega da ga uvede u predstojeće poslanje. Jedno od otajstava svjetla je i Isusovo prvo znamenje u Kani (Iv 2,1-12) kada je pretvorio vodu u vino i otvorio učenicima srca za vjeru zahvaljujući Marijinoj intervenciji. Također, propovijedanje kojim Isus naviješta dolazak Božjeg Kraljevstva i poziva na obraćenje (Mk 1,15), otpuštajući grijehe svima koji mu pristupaju s poniznom vjerom, može se smatrati jednim od bitnih momenata njegova javnog djelovanja i stoga zauzima treće mjesto među otajstvima svjetla. Ipak, najjasnije među otajstvima svjetla je preobraženje na brdu Taboru. Dok slava Božja blista na Kristovu licu, Otac nebeski zapovijeda prestrašenim učenicima da ga slušaju (Lk 9,35) i budu spremni proći s njim kroz agoniju muke kako bi s njim prispjeli do uskrsne radosti i Duhom preobražena života. Konačno, otajstvo svjetla je i ustanovljenje euharistije u kojoj Krist svjedoči svoju ljubav prema čovjeku dajući mu za hranu svoje tijelo i krv pod prilikama kruha i vina.

U spomenutim otajstvima, izuzev čuda u Kani Galilejskoj, Marijina nazočnost ostaje u pozadini. No, uloga koju je ona imala u Kani na izvjestan način prati cjelokupno Kristovo poslanje. Objava koju je Otac izravno uputio prigodom krštenja na Jordanu i njezin odjek u poslanju Ivana Krstitelja, u Kani izlazi s Marijinih usana i postaje veliki savjet koji ona upućuje cijeloj Crkvi: “Što god vam rekne, učinite” (Iv 2,5).

Žalosnim otajstvima evanđelja pridaju veliku važnost. Krš­ćanska se pobožnost oduvijek, a osobito u korizmenoj pobožnosti puta križa usredotočivala na pojedine dijelove muke, sluteći da je upravo u muci vrhunac objave Božje ljubavi i izvor ljudskog spasenja. Slijed otajstava počinje s Getsemanijem gdje Krist proživljava trenutke velike tjeskobe pred voljom Očevom protiv koje bi slabost tijela mogla biti stavljena na kušnju da se pobuni. Ovdje Krist, pritisnut svim grijesima ljudskog roda, odlučno kaže Ocu: “Ne moja volja, nego tvoja neka bude!” (Lk 22,42). A koja je cijena njegovog predanja Očevoj volji postaje vidljivo iz otajstava koja slijede: uspon na Kalvariju, bičevanje, trnova kruna i smrt na križu. U njima je Isus izvrgnut najvećem preziru: Ecce homo!

U tom poniženju objavljena je ne samo Božja ljubav već i sam smisao čovjeka. Ecce homo: tko želi upoznati čovjeka, mora poznavati njegov smisao, početak i puninu u Kristu koji se iz ljubavi ponizi “do smrti, smrti na križu” (Fil 2,8). Tako ova otajstva pomažu vjerniku da proživi Isusovu smrt, stane s Marijom podno križa, uđe s njom u ocean Božje ljubavi prema čovjeku i iskusi svu njegovu životvornu snagu.

Međutim, razmatranje Kristovih otajstava ne može se zaustaviti na slici Krista raspetoga. Raspeti je živ! Uskrsli otvara novo ozračje radosti i života koja počiva na uskrsnoj spoznaji da svaka muka ima svoj kraj, da svaka žalost ima svoju granicu, pa i smrt, ma koliko bila teška i nerazumljiva, nije nipošto neprobojna zbilja nego je osvijetljena Kristovim uskrsnućem i kroz nju je u vjeri i nadi moguće proći. Stoga krunica oduvijek izražava tu svijest vjere i poziva vjernike da nadiđu tamu muke kako bi svoj pogled uzdigli prema Kristovoj slavi u uskrsnuću i uzašaš­ću. Razmatranjem Uskrsloga krš­ćanin ponovno otkriva radost ne samo onih kojima se Krist ukazao, nego i Marijinu radost koja je iskusila novu stvarnost proslavljenog Sina. U tu slavu, po kojoj je o uzašaš­ću Krist uznesen s desna Ocu, i sama je Marija uzašla uznesenjem na nebo i tako pretekla uskrsnuće tijela koje je, prema krš­ćanskom vjerovanju, predviđeno za sve. Usred tog slavnog niza otajstava Sina i Majke, u treće slavno otajstvo krunica stavlja Duhove koji pokazuju lice Crkve. Razmatranje toga, kao i ostalih slavnih otajstava, trebalo bi u vjernicima potaknuti svijest o novom životu u Kristu u krilu Crkve. Tako slavna otajstva njeguju u vjernicima nadu u eshatološki cilj prema kojem hode kao članovi hodočasničkog Božjeg naroda u povijesti.

Kontemplativno razmatranje

Premda spomenuti nizovi razmatranja otajstava koje krunica predlaže nisu iscrpljeni, oni ipak dozivaju u svijest ono što je bitno i pobuđuju želju za onim spoznavanjem Krista koje se napaja na izvoru evanđelja. Svaki pojedini događaj iz Kristova života, kako je opisan u evanđeljima, blista Otajstvom koje nadilazi svaku spoznaju (usp. Ef 3,19). To je Otajstvo utjelovljene Riječi u kojoj “prebiva sva punina božanstva” (Kol 2,9). Tako je krunica molitva koja bi kroz kontemplativno razmatranje otajstava trebala molitelja približiti Otajstvu. Bez te kontemplativne protege ona gubi svoje značenje i zapada u opasnost da postane mehaničko opetovanje formula te se tako suprotstavi Isusovoj opomeni: “Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani” (Mt 6,7). No, uz ovu postoji i druga opasnost: da se krunicu, s kojom se obično moli, počne doživljavati kao svojevrsnu amajliju ili magični predmet oko vratova vjernika ili na retrovizorima automobila koje voze. Premda se ni ovakvim navikama ne može u potpunosti zanijekati religiozna dimenzija, budući da je to svojevrstan način iskazivanja vjere u onoga koji ih može zaštititi, ipak na taj se način izobličuje pravi smisao i funkcija krunice.

Naime, njezin je pravi smisao nešto drugačiji. Kontemplativno razmatranje otajstava Kristova života ne samo da dovodi do spoznaje samog Otajstva utjelovljene Riječi, nego onaj koji počne razmatrati Krista u različitim dionicama njegova života ne može da u njemu ne spozna i istinu o čovjeku. To je i velika tvrdnja Drugog vatikanskog sabora: “Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi” (GS 22). Slijedeći trag Krista, u kojem je čovjekov put “rekapituliran” (Irenej Lionski), vjernik dolazi pred sliku pravog čovjeka. Razmatrajući Kristovo rođenje biva poučen o svetosti života, slušajući Učitelja u otajstvima njegova javnog života crpi svjetlo za vlastiti život, slijedeći ga na putu na Kalvariju biva poučen o smislu trpljenja, a razmatrajući Krista u slavi vidi cilj kojemu je pozvan. Stoga, svako od otajstava, ukoliko se pozorno meditiraju, bacaju svjetlo na misterij čovjeka, dok molitva krunice označava ritam ljudskog života s težnjom da ga uskladi s ritmom božanskoga.

Objava Krunica: od otajstava do Otajstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Premda je, kao religiozna praksa, post bio poznat već kod primitivnih naroda, ipak tek u Bibliji imamo opširnije opise koji govore o postu kao uzdržavanju od hrane i pića čiji je cilj približavanje Bogu.

U Bibliji se post smatra Božjim darom i najčešće se spominje dobrovoljni post premda nekad može označavati i nestašicu ili glad koje i mi danas poznajemo gledajući bezbrojne koji nemaju najosnovnije za život. I u Starom i u Novom zavjetu post se spominje kao dio obreda koji je slijedio različite događaje u životu pojedinaca ili naroda, ili je pak njima prethodio kao vježba u kojoj se prikupljaju nove duhovne snage za novi početak djelovanja, ali je, također, bio povezan i s načinom života, religioznim propisima i pučkim običajima. Obično je značio potpunu uzdržanost od hrane i pića cijeli dan, od jutra do večeri. A motivi su bili raznoliki i brojni. Tako npr. u Starom zavjetu, u Prvoj Samuelovoj knjizi Izraelci izražavaju svoje kajanje za grijehe. Čuvši Samuelovu propovijed, cijela okupljena zajednica posti, priznajući: Sagriješili smo protiv Gospodina (1 Sam 7,6). Također, sam izraelski kralj dat će se na post i pokoru kad od proroka Ilije čuje Božanski sud (1 Kr 21,27). Post je u Starom zavjetu također izraz unutarnjeg jada. Među ostalim reakcijama na progonstvo koje prijeti cijeloj zajednici spominje se da su Izraelci postili. Izražava i osobitu žalost zbog gubitka drage osobe i znak je oplakivanja. Tako se u Bibliji tri puta spominje kako su Izraelci nakon pogibije kralja Šaula i njegova sina Jonatana postili (1 Sam 31,13; 2 Sam 1,12; 1 Ljet 10,12).

U religioznim židovskim propisima post je najčešće označavao vrijeme snažne duhovne priprave za blagdane koji podsjećaju na Jahvina dobročinstva iskazana njegovu narodu koja blagdani označavaju. Zato se postom pripravlja za blagdane, napose za Pashu i Dan pomirenja s tim da se ne posti na sam dan uoči šabata (subote) niti uoči blagdana jer je istekom dana tj. nakon zalaska sunca počinjalo slavlje. S tim u vezi, post je obvezivao uzdržavanje od teških poslova i naređivao prinos žrtava za čišćenje.

I Isus je postio. Najpoznatiji post u Novom zavjetu je Isusov post u pustinji nakon krštenja kada se postom i molitvom pripravljao za svoje javno djelovanje. Prema Matejevu evanđelju, Isus je postio četrdeset dana i četrdeset noći, i tih dana (Mt 4,2), kako navodi Luka evanđelist, nije ništa jeo… (Lk 4,2). Otuda se u kršćanstvu ustalio četrdesetodnevni post i vršenje pokore u korizmi koja je priprava za slavlje Isusova uskrsnuća. Dok su Izraelci lutajući pustinjom izgubili pouzdanje u Boga tražeći hranu i piće, Isus je ostao vjeran svome Ocu odbivši pretvoriti kamen u kruh (Lk 4,3-4), budući da, prema njegovu mišljenju, čovjek ne živi samo od kruha.

Isus je svojim poukama upozoravao svoje slušatelje i na licemjerni post. Poznata je njegova kritika izobličenih lica koja žele pred svijetom pokazati svoj post i koja od svijeta dobiva svoju plaću, a hvali one koji poste u tajnosti kako bi se svidjeli Bogu: I kad postite ne budite smrknuta lica kao licemjeri. Ti kad postiš pomaži glavu i umij lice, da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti… uzvratit će ti (Mt 6,16-18). Već je preko proroka Izaije Bog napadao izvanjski post koji ispunjava samo religioznu formu, ali ne i smisao: Naime, prorok Izaija piše: … Ovo je post koji mi je po volji: Kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove, podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onoga koga vidiš gola… (Iz 58,5-7).

Po uzoru na svoga učitelja, i apostoli, Isusovi učenici, poste i mole da bi isprosili Božju milost prije nekih važnih događaja kao što je povjeravanje različitih službi, ali i kada su trebali pobijediti neko veliko zlo koje su smatrali sotonskim djelom. Imali su na umu Isusove riječi: Ovaj se rod ničim drugim ne može izgnati osim molitvom i postom (Mk 9,29).

U ranom su kršćanstvu pravila posta bila stroga, kakva su se zadržala do danas u pravoslavlju. U Pravoslavnoj se crkvi dopušta samo jedno jelo dnevno, a meso, riba, jaja i maslac su zabranjeni, te se ograničava uporaba vina, ulja i mliječnih proizvoda.

Na Zapadu su se pravila posta postupno ublažavala. Tako se u Rimokatoličkoj crkvi danas pod postom podrazumijeva takvo uzdržavanje od jela da se na dan posta može najesti samo jedanput, a za ostala dva obroka (ujutro i navečer) uzima se samo nešto od uobičajene količine. Također, traži se da se između obroka ne jede ništa. Ali treba razlikovati strogi post i nemrs. Nemrs je uzdržavanje od mesa ili neke druge hrane i odnosi se na sve petke u godini, ukoliko petkom ne pada neka svetkovina, dok je strogi post i nemrs samo na Čistu srijedu i Veliki petak. Nemrs obvezuje od četrnaeste godine, a post sve punoljetne do šezdesete godine. (ZKP 1249-1253).

Doduše, i u zapadnoj crkvenoj tradiciji post nekada poprima asketska obilježja koja nisu uvijek i potpuno kršćanska, a koja se zasnivaju na shvaćanju da se manje zla unosi u čovjeka čim se manje jede, osobito mesa životinja koje se razmnožavaju seksualnim putem, za razliku od riba koje su aseksualne. Stoga treba razlikovati i askezu od posta. Unatoč tomu, zdravo kršćanstvo se uvijek znalo oduprijeti takvim ili sličnim nekršćanskim asketskim iskušenjima premda im populistička pobožnost lako podliježe.

U novije su vrijeme popularni i tzv. terapeutski postovi koji se koriste u svrhu liječenja. Oni, doduše, nisu religiozni u strogom smislu, ali budući da su povezani s čovjekovim tjelesnim, psihičkim ili mentalnim zdravljem ne samo da nisu beskorisni nego im se ne može potpuno zanijekati ni religiozna dimenzija jer u određenom smislu dotiču i egzistencijalna pitanja ljudskog života. Čak bi, u određenom smislu, i tzv. dijetalni postovi kojima ljudi pokušavaju uravnotežiti svoju tjelesnu težinu mogli biti prožeti nekom religioznom dimenzijom.

Na posljetku, treba spomenuti i euharistijski post koji je, za razliku od zadnja dva, potpuno religiozan. Općenita je norma da se onaj tko prima euharistiju mora uzdržavati od svake hrane i pića, osim vode i potrebnih lijekova, barem jedan sat prije svakog primanja. Svrha te odredbe jest poštovanje prema otajstvu Krista kao onoga koji krijepi vjernike svojim tijelom.

Ipak, u pravom smislu riječi, kršćanski post je nešto drugo. Njegova je svrha, prvenstveno, povratak Bogu i obraćenje na put božanskog dolaska. Jer, u konačnici, Bog je onaj koji daje život i koji je sam život, onaj koji oslobađa od ropstva grijeha i uvodi u zemlju obećanja i slobodu duha. Cilj posta je, zapravo, povratak u taj Božji život. Jedino ukoliko post čovjeka oslobađa za nove iskorake i otvara mu nove perspektive, ukoliko oslobađa čovjeka za dobrotu i unosi sklad u njegov život, on ima smisla. U protivnom ne! Stoga kršćanski post ne bi trebao biti neko čisto ispunjavanje nekakve religiozne forme ili represivne norme nego bi trebao proizlaziti iz viših pobuda i stremiti višim ciljevima. Jednostavno, trebao bi one koji poste činiti svjesnima Božje prisutnosti te ih jačati u oslanjanju na Boga i u poslušnosti Bogu kako bi se očistili, približili i ujedinili s Božanskim, kako post definiraju neki kršćanki mistici bliski grčkom filozofu Plotinu.

Objava Post – čišćenje, približavanje i ujedinjavanje s Božanskim pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

U svome Gospodinu Isusu, i samo i jedino u njemu, samo i jedino s njegove strane, ona dobiva obećanje da je vrata paklena neće nadvladati. Ugledajući se u njega, i jedino tako, Crkva stječe pouzdanje u svoju trajnost i održivost. U ljudima ona nema takvoga jamstva i njezin je bitak, gledajući s te strane, ugrožen. Istina, drukčije i ne može biti, jer Bog još nije sve u svemu. Ipak, ugroženost i kriza Crkve ne bi smjele postati akutnima. Ako se ona oslanja na svoga Gospodina, morala bi biti zaštićena od stvarne krize. No, nažalost, „stvar i jest u tome što se ona ne oslanja u dovoljnoj mjeri na živoga Gospodina pa je njezina ugroženost upravo akutna” (K. Barth), a temeljna činjenica vezana uz Crkvu, njezin život i djelovanje jest progresivna opća dekristijanizacija.

Akutna ugroženost Crkve

Odavno smo se navikli da u demokratskom društvu ministar podnese ostavku čim se pokaže da njegov resor ne rješava primjereno svoje zadaće ili kad izbije neki skandal, ali jedan kardinal, biskup ili neki drugi visoki crkveni dužnosnik teško će doći u iskušenje te vrste. Čak i onda kad je sasvim očito da ništa u njegovu resoru ne funkcionira onako kako bi trebalo funkcionirati i kad se iz dana u dan otkrivaju skandali najgore vrste.

Imajući to u vidu, s pravom se nameće pitanje: može li ovakva Crkva biti ono što bi u svojoj biti trebala biti – znak i posrednica čovjekova spasenja? Istina, ona jest mjesto naviještanja Kristova evanđelja. Ona jest mjesto gdje se mogu, makar zapuštene, pronaći norme i vrednote za život dostojan čovjeka. Ona jest nositeljica religiozne i kršćanske poruke i veliki broj njezinih članova živi evanđelje na vlastito spasenje i spasenje drugih. No, nipošto se ne smije zanemariti pitanje u kolikoj mjeri Crkva sama, počevši od onih najodgovornijih u njoj, objektivno pridonosi zamagljivanju kršćanske poruke i pridonosi dekristijanizaciji umjesto evangelizaciji svijeta. Koncilski papa Pavao VI. kaže da evangelizacija počinje s onim što Crkva živi. A da bi bila što je moguće više u skladu s evanđeljem, potrebno joj je stalno evangeliziranje sebe. Mora stalno „reformirati” samu sebe, ono što živi i što čini.

Nažalost, Crkva je uvijek teško prihvaćala tu istinu. Krivce za takvo stanje dugo je pokušavala pronaći negdje vani, obično na krivim mjestima, dok je sve više jačala svoju birokratsku strukturu. Međutim, danas postaje sve jasnije da je Crkva zapala u duboku krizu zahvaljujući prvenstveno neodgovornosti tzv. najodgovornijih, tj. onih na najvišim mjestima u crkvenoj hijerarhiji. U tom kontekstu dobro je prisjetiti se riječi pape Benedikta XVI. izgovorenih u razgovoru s novinarima na putu za Lisabon 11. svibnja 2010. godine: „Ne dolaze napadi na Papu i na Crkvu samo izvana, nego patnja Crkve dolazi upravo iz same Crkve, od grijeha koji postoji u Crkvi. I to se uvijek znalo, ali danas to vidimo na stvarno užasan način: da najveći progon Crkve ne dolazi od vanjskih neprijatelja, nego se rađa od grijeha u Crkvi, te je Crkvi stoga nužno potrebno ponovno iskusiti pokajanje, prihvatiti pročišćavanje, naučiti, s jedne strane, opraštati, ali i potrebu pravednosti.” Drugim riječima, Crkvi je potrebna radikalna reforma jer Isusovo pitanje „Hoće li Sin Čovječji kada dođe naći vjere na zemlji?” iz dana u dan postaje sve aktualnije i ozbiljnije.

Ima li današnja Crkva snage suočiti se s tom istinom i po kojem modelu bi mogla napraviti taj spasonosni zaokret? U recima koji slijede vratit ćemo se u povijest i podsjetiti na model svetoga Franje Asiškoga, na njegovo iskustvo s Crkvom koja je i tada proživljavala duboku krizu te u evanđeoskoj slobodi pokušati uvažiti pouku koju nam je on dao.

Između poslušnosti i nekonformizma

U Franjino vrijeme, koncem XII. i početkom XIII. stoljeća, Crkva je u cjelini predstavljala vrlo mračnu sliku. Nema nikakve potrebe – kao ni danas – tražiti dokaze kod njezinih protivnika; dovoljna su katolička svjedočanstva. Na prvom mjestu mnoštvo bula Inocenta III. protiv najsramotnijih zloupotreba. Istina, neke od njih su napisane protiv opće pokvarenosti u Europi, ali većina je bila upućena crkvenim funkcionarima. Sablazan je vladala posvuda.

Kako na takvo stanje u Crkvi gleda mladi obraćenik Franjo Asiški? Franjo je uvijek bio katolik, ali.. (..)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba  

Objava Idi popravi moju Crkvu! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.