Oproštenje je u svojoj biti oslobađanje što potvrđuje i etimologija hrvatske riječi „oprost” koja se izvodi iz staroslavenske riječi „prost” a znači biti oslobođen, slobodan. Kada nekomu oprostimo tko se ogriješio o nas, otvaramo se rastu ne samo u čovječnosti nego i u svetosti jer se tako oslobađamo razarajućega tereta gorčine, srdžbe, samosažaljenja, kukanja, prikovanosti za prošlost i, u nekim kronično bolesnim slučajevima, komfora vječite žrtve.

Nelson Mendela, svjestan daleko težih posljedica koje mržnja i gorčina ostavljaju na onoga tko ih u sebi nosi, jednom je rekao: „Dok sam izlazio kroz vrata zatvorske ćelije i išao prema kapiji koja će me odvesti u slobodu, znao sam da ću i dalje ostati utamničen ako ovdje ne ostavim svu svoju gorčinu i mržnju.” Dakle, to što je bio spreman oprostiti, uopće ne znači da je u glavi izbrisao gorku prošlost i učinjenu nepravdu, ali je oprostom izliječio sjećanje koje umjesto da proklinje mrak, pali svjetlo, zatvara prošlost i okreće se budućnosti.

A što se tiče počinitelja zla i uvrede, nitko ga oprostom ne može odriješiti njegova grijeha niti može potpuno izbrisati ono što je učinjeno. To može samo Bog ako taj čovjek iskreno moli Njegovo oproštenje kao i oproštenje onoga koga je povrijedio. Tek tada si može stvoriti prigodu oprostiti i samome sebi jer je, na koncu konca, učinjenim zlom najviše sam sebe unazadio, upropastio i povrijedio.

Gdje nema spremnosti na oprost, tu nema ni čovjeka niti čovječnosti, a gdje nema otvorenosti za potpuni i bezuvjetni oprost, tu sigurno nema ni kršćanina niti vjere u Božju riječ i Njegove zapovijedi. Naime, u molitvi Oče naš svakodnevno molimo da nam Bog otpusti duge naše kako ih i mi otpuštamo svojim dužnicima. Međutim, ako nismo spremni drugome oprostiti, onda bismo, ako ne želimo biti licemjeri, morali moliti ovako: „Oče naš… i ne otpusti nam duge naše kako i mi ne otpuštamo dužnicima našim…” Ili, u kontekstu one izreke s početka, ako opraštamo, a ne zaboravljamo, iskreno se trebamo pomoliti: „Oče naš… i otpusti ali ne zaboravi duge naše kako i mi otpuštamo ali ne zaboravljamo dužnicima našim…”

Sam Bog nas je naučio ovu molitvu i zato je kristalno jasna koliko god je mi svojom uskoćom duha pokušavali zamutiti.

Objava Praštajte i oprostit će vam se pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Međutim, čini se kako se slika medija i njihova uloga u informiranju i izgradnji pravednoga društva u novije vrijeme ubrzano promijenila jer njima sve češće upravljaju zakoni tržišta i dobrim su dijelom u vlasništvu privatnoga kapitala. Slijedeći logiku čuvene izreke „ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”, nositelji društveno-političkoga i gospodarskoga života na-učili su da se ne treba plašiti niti mrziti medije, nego jednostavno treba stvoriti vlastiti medij. A tako se onda otvaraju širom vrata i indoktrinaciji i dezinformaciji. Na ovim našim, ne samo zemljopisno malenim nego i medijski skromnim prostorima točno znamo što koja televizija, novine i portali proklamiraju, koje i kakve istine posreduju, tko može, a tko ne može dobiti medijski prostor, što i koga se treba napadati, a što i koga se pod svaku cijenu mora braniti itd. To nas i ne treba toliko čuditi jer su mediji desetljećima ovdje bili samo u službi jedine komunističke ideologije i kao takvi najstrože kontrolirani. Ali čudno bi trebalo biti zašto se još uvijek značajno nisu promijenili? Vjerojatno zato što se mi nismo promijenili, što smo i dalje puki konzumenti, što nas ne zanima što se točno dogodilo nego smo sud o tome prepustili medijima, koji uvijek nepogrešivo znaju kako, kad i na koji način nešto predstaviti ili prezentirati.  „U našoj je biologiji da vjerujemo onome što vidimo vlastitim očima. To čini život vrlo opasnim u današnjem svijetu koji se brižljivo redigira, hiperproducira i fotošopira”, tvrdi profesorica Brené Brown sa Sveučilišta u Houstonu.

Mediji u svojoj biti nisu ni dobri ni loši, ali mogu postati i dobri i loši kao i većina ljudskih postignuća. Oni su ono što mi od njih učinimo. Oni se ogledaju u nama i mi se ogledamo u njima. Još u prošlom stoljeću lijepo je to sažeo francuski književnik, novinar i nobelovac François Mauriac: „Već je dovoljno istinito ‘Reci mi što čitaš pa ću ti reći tko si’, ali bih te još bolje upoznao kad bi mi rekao što si ponovno pročitao.” Zaista! Što smo to ponovno pročitali, pogledali ili poslušali?

Objava Mediji – Ogledalo društva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Odgovori na ova pitanja daju smisao i usmjerenje našem životu i djelovanju. „Korizma nas potiče da Božja riječ prodre u naše živote kako bismo upoznali temeljnu istinu: tko smo, odakle smo došli, kamo moramo ići i kojim putem…” (papa Benedikt XVI.). Zato moramo ne samo slušati nego čuti Riječ Božju. Isus kaže: „Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese… ja sam trs, vi loze” (Iv 15,1-5). Čini se kako smo se uljuljali u kršćanstvo kao kategoriju pa se, radi vlastite komocije, „oprostili od đavla” i tako postali ne samo hladni nego još gore, mlaki vjernici, što je vrlo pogubno (usp. Otk 3,16). Ništa ne znači ako smo „loze” na Kristu „kao trsu” (biti kategoriziran kao kršćanin) ako ne donosimo rod. Isus jasno kaže da se takva loza siječe i baca. Da bismo bili Kristovi i tako istinski kršćani, moramo na prvom mjestu biti vjernici koji donose rod, a koje sam Bog čisti da donesu više roda.

Korizma je privilegirano vrijeme pročišćavanja, propitivanja i potrage za često zagubljenim ili zakržljalim dijelom sebe. I to onim najboljim i najrodnijim. Ne radi se toliko o tome koliko ćemo se čega odreći (pa nakon korizme samo nastaviti gdje smo stali), nego koliko ćemo dobroga, Božjega u sebi sabrati. Najozbiljnije se angažirajmo ove korizme kako bismo u svojim životima razabrali pšenicu od kukolja, koji se tiho gomila i zamagljuje životni pravac i put kako bi se čovjek izgubio i sebi naudio. A što će nam onda koristiti ako sav svijet zadobijemo? (usp. Lk 9,25)

Objava Obrati se i vjeruj pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Koliko god ovo „prokletstvo” izgledalo banalno i smiješno, i neki ozbiljniji mediji smatraju ga intrigantnim, gotovo natprirodnim. Zbog toga se ono uklapa u definiciju praznovjerja, jer se sastoji od: 1. tendencije da se nekim događajima pripišu natprirodni uzroci; 2. da se nekim svakodnevnim situacijama pripisuju sudbonosna značenja (Petz). Međutim, da je živ Ramseyev zemljak Francis Bacon, engleski filozof i znanstvenik, ponovio bi mu isto ono što je napisao još krajem 16. stoljeća: zajednički korijen praznovjerja je tu tome da ljudi pamte kad se stvari poklope, a zaborave onda kad se ne poklope. Pa, recimo, s brojem 13 povežu se i zapamte loši događaji, a zaborave lijepi. To isto važi i za kucanje u drvo, ljestve, ogledala, crne mačke itd.

Težak je i kompliciran život s vjerom u prazno jer ga svakodnevno prožima i njime dominira strah. A strah je toliko moćno oružje da se do dana današnjega najčešće koristi za političku kontrolu i podčinjavanje ljudi. Jer, strah čovjeka paralizira i doslovno zarobi, a život u svakodnevnom strahu nije ništa drugo doli ropstvo u kojem je neizvjesnost svagdanji kruh.

U takvom stanju čovjek očajnički traži odgovore, slobodu i utočište, srljajući najčešće u prazno (praznovjerje). Izlaz i spas se nalazi svakome na dohvat ruke samo ako posegne za Biblijom u kojoj uplašenom i malenom čovjeku sam Bog, pun ljubavi, ponavlja: „Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće. Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. Ne boj se, jer ja sam s tobom.” (Iz 43,1-5). Kako nam je samo blizu svemogući i brižni Bog i to svaki put kad Ga zazovemo! Pa opet, neka se Njegova djeca još uvijek plaše crne mačke, uroka, brojeva…

Ne boj se! Samo vjeruj! poručuje Krist koji nas za slobodu oslobodi! Držimo se i ne dajmo ponovno u jaram ropstva, a posebno ne onoga praznovjernoga (usp. Gal 5,1).

Objava Praznovjerje: Vjera u prazno pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Konstatirati da su brak i obitelj danas u krizi jednostavno nema značajnijega odjeka najviše zbog indiferentnosti društvenoga sustava. Ono što netko naziva „krizom”, drugi naziva „civilizacijskim postignućem” i „modernizmom”. Pa umjesto da tražimo rješenja za ovu krizu koja ne može biti očitija jer u stvarnom vremenu gledamo kako kao narodi nestajemo, nameću nam se radije teorije i redefinicije braka i obitelji koje kao takve imaju budućnost koliko i Babilonska kula.

Ne tako davno bračna zajednica muškarca i žene, uglavnom patrijarhalno obojena, ipak je funkcionirala sa svim svojim nedostacima i nesavršenostima jer je društvo prepoznavalo vrijednost i privilegiju braka. Djeca su tako bila blagoslov, a u novije vrijeme su problem ili uteg karijeri i uspjehu. Što se dogodi na kraju takve priče, svjedoči nam problem s kojim se suočava Njemačka. Naime, 840 000 malih i srednjih poduzeća u obiteljskom vlasništvu morat će se zatvoriti ili prodati jer vlasnici nemaju djece.

Očito je da nam se na mala vrata uvode novi standardi i upitna civilizacijska dostignuća koji se maskiraju i provode tehnikom kukavičjega jajeta pa smo kao društvo sve izraženije konfuzni i dezorijentirani. U ovakvim prijelomnim okolnostima, nitko ne bi trebao biti suzdržan. Moramo se angažirati kako bismo vratili dostojanstvo braku i obitelji koje je sam Bog osmislio (usp. Post 1,27-28). Štoviše, u svim onim slučajevima kad se politika bavi ideologijom, Crkva se mora pozabaviti politikom.

Zajedništvo muškarca i žene u braku je jedinstveno, prirodno, temeljno i prekrasno dobro za osobe, zajednice i cijela društva (papa Franjo). U takvim društvima, djeca nipošto nisu teret i prepreka vlastitoj karijeri i uspjehu, nego im upravo oni daju poticaj i smisao.

Objava Radost ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

„Javnost” je danas vrlo zagonetna stvarnost. U politički korektnim medijima „javnost” se svodi na grupe ljudi koje po pravilu ugrožavaju svi oni koji nisu otvoreni ili su skeptični za „moderne” trendove bezbožnih ideologija. Kako su društvene mreže već odavno digitalizirale umove većine svojih korisnika i tako postale vlasnice njihove misli, one su kao takve najidealnije virtualno bojno polje na kojem se pali prva iskra glasa „javnosti”. Kada se pojave drukčiji glasovi koji dovode u pitanje bit i intenciju nekoga virtualnog linča, promptno se ismijavaju, brišu i odstranjuju. U tom kontekstu, danas su društvene mreže i mainstream mediji sveli pluralizam mišljenja na minimalizam jednoumnog totalitarizma. Ista se stvar događa kad je u pitanju virus Covid-19. Jednostavno se briše i otkazuje svako mišljenje koje nije u skladu s utvrđenim narativom. Ne samo da se briše nego se takve osobe i institucije difamiraju i ponižavaju na svaki mogući način.

„Što je istina?” davno je, više za sebe, promrmljao Pilat kad mu je Isus rekao da je došao posvjedočiti za istinu. O teoriji istine u filozofiji nema jedinstvenoga stajališta pa ova različitost teorija podrazumijeva pluralizam istina. Ako današnji pojam istine provučemo samo kroz neke od ovih teorija kao što su podudaranje misli i stvari (adekvacija) ili slaganje iskaza i činjenica (korespondencija), vidjet ćemo koliko je današnji pojam istine fluidan, nestabilan i često apsurdan. Sve može biti istinito samo ako je dovoljno glasno pa tako i laž. Naravno, ako se dovoljno puta ponovi.

I kako razlučiti istinu od laži? Nikako, ako se ne upozna i povjeruje u samu Istinu koja je jedini Put koji vodi u Život: Isusa Krista. To je jedini spasonosni lijek koji svijet može izliječiti od njegovih najmutiranijih virusa mržnje i laži. Svi bismo kao kršćani, a osobito pojedinci u vrhu Katoličke Crkve, najprije trebali inzistirati na lijeku Božje ljubavi, a ne samo na „spasonosnoj ljubavi” nekih bočica prozirne tekućine neprozirnih posljedica.

(2022)

Objava Kultura poništavanja: Mržnja ubija pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Međutim, što smo postajali „civiliziraniji”, „napredniji” i „pametniji”, to smo više prirodu uništavali, a danas smo otišli korak dalje pa se nad njom iživljavamo. Svakim je danom sustavno (!) uništavamo malim hidrocentralama, izgradnjom neplanskih turističkih naselja bez potrebne infrastrukture, neprimjerenim sječama, namjerno izazvanim požarima, prekomjernim sakupljanjem ljekovitoga bilja, krivolovom itd. A što činimo svojim rijekama i jezerima jednostavno prelazi svaku granicu pakosti koju samo čovjek može demonstrirati. Mogu li se više uopće na prste jedne ruke nabrojiti naše nezagađene rijeke i jezera iz kojih se donedavno moglo piti? Nisu ovo samo pojedinačni tragovi ljudske nebrige i nehaja nego opetovano i, ponavljam, sustavno unakazivanje i uništavanje tla i njegove flore i faune. Da stvar bude još poraznija, to se ne čini radi osnovnih životnih potreba i preživljavanja, nego radi nezajažljiva hedonizma i bezobrazno enormnoga bogaćenja pojedinaca.

Zašto to činimo prirodi? Zato što je nikad nismo upoznali i zavoljeli, zato što ne živimo s njom nego pored nje i zato što ne znamo da voljeti nju znači voljeti Boga, sebe i ljude.

Sveti Franjo Asiški, svojim rodbinskim odnosom prema svemu stvorenom, najbolja je paradigma istinske brige i zauzetosti za skladan život s prirodom kao i očuvanje njezinih darova. On s jednostavnošću i lakoćom sve stvoreno naziva bratom i sestrom jer ih doživljava kao darove čiste Božje ljubavi. Takvim odnosom prema prirodi, ali i prema ljudima, sigurno bismo unijeli tako potrebni mir u danas goruća ekološka i društvena pitanja jer bismo, slijedeći Franjin primjer, postali svjesni zajedničke sudbine, pripadnosti i sveopćega bratstva i sestrinstva. Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim svojim stvorenjima!

Objava Priroda je znak Božje ljubavi pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Stoljećima su je gazile osvajačke čizme i isto toliko godina su samo od nje otimale. Međutim, ostajala je uvijek svoja jer se nikad nije predavala, nego prkosila teškoćama. Njezin prkos nije samo od sna, kako zapisa Mak Dizdar, nego i od konstantnih političkih gluparija koje su često, a posebno danas generirale društveno beznađe. Prkosi ona nebrizi, zapuštanju i zatvaranju njezinih muzeja i spomenika kulture, a posebno prkosi neprirodnom, gotovo infantilnom, svojatanju njezinih povijesnih više obrisa nego tragova. Ne dopušta bilo komu da joj diktira povijest jer tada postane, da prostiš i posna i bosa, ne samo prkosna nego i alergična pa, nekada jače, a nekada slabije, iskiše mnoge konstruirane povijesne alergene kao prašinu koja joj se baca u oči. Zato je nužno da ne montiramo, nego s dubokim poštovanjem izučavamo i prihvaćamo svoju kamenom ispisanu prošlost kako bismo lakše razumjeli našu kompleksnu sadašnjost i zajedno gradili bolju budućnost.

Ostaci naših srednjovjekovnih gradova nisu puke hrpe bezličnoga kamenja koje, nažalost, najčešće grli i izučavaju korov, drač i živica, nego su svojevrsna kazališta povijesti i njezinih mijena čiju dramu i zaplete vješto oko, oslobođeno predrasuda, može još uvijek odgledati čak i u malobrojnim i razbacanim kamenim fragmentima njihovih nekoć blistavih kulisa i dasaka. Oni su bili nekad davno suvereni simboli moći, snage i prestiža i kao takvi su uokvirivali sliku određenoga društveno-političkoga konteksta burne višestoljetne bosanskohercegovačke povijesti.

Bez obzira na sustavnu nebrigu društva i vlasti oko očuvanja i njegovanja svoje povijesne baštine, ostaci bosanskohercegovačkih srednjovjekovnih gradova i utvrda još uvijek prkosno stoje kao podsjetnici njezinih teških vremena i dubokih rana, ali i njezina suvereniteta, moći i sjaja. Kao takvi još uvijek u nama mogu izazvati imaginaciju na vrijeme kad čast, viteštvo, ljubav prema domovini, hrabrost i odanost nisu bili puki kockarski ulozi u društveno političkim igricama, nego vrijednosti zbog kojih se časno živjelo i, onda kada je trebalo, umiralo.

Objava Srednjovjekovni gradovi u BiH: Svjedoci prošlosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Hodočašće nije puko turističko putovanje ni hod na koji se zaputimo kako bismo otkrivali zanimljive ljude, predjele i događaje. To nije događaj o kojemu ćemo se pohvaliti prijateljima i kojim ćemo proširiti spektar zanimljivih statusa na društvenim mrežama, nego svečanost hoda u dubine vlastitoga duha. Ustvari, to je hod duše prema Stvoritelju i svemu onome što je sveto. Tišina i sabranost u koju uronimo na tom putu pomažu nam prepoznati i skinuti sa sebe slojeve oholosti, mržnje, kukavičluka, pretvaranja i pohlepe kojima smo se prema potrebi premazivali. Tako rasterećeni, postat ćemo svjesni samo onoga bitnog, a to je što želimo i za čim čeznemo. A ta će nas spoznaja izbaviti iz inertnosti rezigniranoga života u koji nas „svijet” svakodnevno gura nudeći nam obilato prazninu postojanja čiji su plodovi depresija, stres, pretilost, kronični umor, raznorazne ovisnosti itd. Kao što je žeđ simptom kojim tijelo poručuje da mu treba vode jer će u suprotnom dehidrirati, oboljeti i umrijeti, tako moramo uzeti još ozbiljnije simptome kojima nam duša poručuje da nešto nije u redu i da joj žurno treba „žive vode” (Usp. Iv 4,1-42). A danas je jako lagano prepoznati glavni simptom bolesti duha: svega ima, samo nema mira, blagoslova i spokoja.

„Ovako govori Jahve: ‘Stanite na negdašnje putove, raspitajte se za iskonske staze: Koji put vodi k dobru? Njime pođite i naći ćete spokoj dušama svojim!’” (Jr 6,16). I zato izdvojimo koji dan i u samoći se zaputimo u jedno od mnogobrojnih hodočasničkih mjesta koja čovjeku stoljećima svjedoče Božju blizinu. Sigurno ćemo se vratiti osvježena i spokojna duha bez obzira na to kakva životna (ne)vremena prolazimo. Jer, samo je s Bogom sve moguće.

Objava Hodočašće: Susret s Bogom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kako izgleda preplašen čovjek? Jednostavno izgleda neljudski, jer mu strah na prvom mjestu oduzme dostojanstvo, a bez dostojanstva čovjek nije uopće čovjek a kamoli Božja slika. Takav čovjek je i duhovno i tjelesno slomljen, zarobljen i bolestan. Zašto strah zarobi čovjeka u svoj krug zla?

„Previše se plašimo ljudi zato što se premalo plašimo Boga”, sjajno zapaža G. K. Chesterton, i to je, ustvari, naš najveći problem. Jer, jedini strah koji čovjeka može ozdraviti od svih drugih strahova i učiniti mu život smislenim i blagoslovljenim jest samo strah Božji. A bojati se Boga znači štovati ga, poštivati i osjećati strahopoštovanje pred Bogom. Upravo na ovom strahu izvire i sam život: „Strah Gospodnji izvor je života: on izbavlja od zamke smrti.” (Izreke 14,27).

Znači li to da se ničega ne plaši onaj koji vjeruje u Boga, tj. da postane neka vrsta supermana? Ne znači. Svi veliki biblijski likovi su osjećali strah i bili preplašeni zadaćom koju Bog stavlja pred njih. Plašili su se ljudi, plašili su se zla ili su se plašili svoje malenosti i nedostatnosti za velike zadaće koje im je Bog povjeravao pa su pronalazili i isprike kao što je to učinio veliki prorok Jeremija: „A ja rekoh: ‘Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.’” (Jer 1,6). Sjetimo se ovdje također velikoga sveca Tome Mora koji je imao toliko toga za izgubiti ako se usprotivi kralju Henriku VIII. Naravno da ga je to sve kao čovjeka plašilo. Međutim, prije nego što mu je krvnik odsjekao glavu, rekao je: „Što se mene tiče, umirem kao vjerni podanik kraljev, ali prvo Božji.”

To je ključ za razumijevanje njihove neustrašivosti: više od svega drugoga i više od svih drugih strahova, oni su se bojali Boga. Od svega što su bili, imali i posjedovali, više ih je plašila misao kako bi mogli izgubiti prijateljstvo s Bogom. Nikoga se ne boj osim Boga, poručuje Isus. Jer, Bog je ljubav a „straha u ljubavi nema” (1 Iv 4,18).

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Ne boj se! pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.