Živeći u tajanstvenom procesu zamjene, Weil je zauzimala mjesto žrtava nepravde vjerujući da je to jedini put otkupljenja. Tiho je žrtvovala svoj život i prošla patnju kakvu su prolazili brojni ljudi onoga vremena. Za nju solidarnost nije bila misaona ideja već način života. Kad su radnici bili ponižavani u tvornicama i kad se koristila njihova radna snaga u prekomjernom opsegu, ona napušta siguran profesorski posao i odlazi raditi u tvornicu. Radila je i u tvornici Renaulta. Tu je na vlastitoj koži osjetila poniženje koje doživljavaju radnici, vidjela je kako se gazi ljudsko dostojanstvo. Ograničeni vremenom, radnici su bili upregnuti u rad poput životinja bez prava na pogrešku, a ako nisu bili dovoljno efikasni, prijetio im je otkaz. Također su bili ponižavani prijetnjom da su lako zamjenjivi. Za Weil je rad u tvornici bio životni odabir. To nije bio eksperiment ili puki test, već duboka životna odluka solidarnosti s radnicima. Željela je „ući” u njihovu kožu i osjetiti patnju koju oni prolaze. Radnik je u tvornici bio samo broj, nitko ga ne vidi, radi od jutra do sutra. To je Francuskinja iskusila na svojoj koži. Zar solidarnost nije najdublja molitva? Zar molitva bez solidarnosti nije „mršava” i često nedovoljna?

Lako je moliti, ali kad molitva postane solidarnost na vlastitoj koži, prerasta u čin istinske kršćanske ljubavi koji kršćani vrlo rijetko koriste. Ako je netko gladan, i ja ću biti gladan! Ako netko plače, i ja ću plakati! Ako netko oskudno živi, i ja ću oskudno živjeti! Ako netko nema jednu majicu, zašto bih ja imao dvije?! Solidarizirati se znači biti sličan onom tko pati. Nemoj ostati samo na riječima i kratkim uzdasima jer toliko je prilika u tvojoj okolini gdje se možeš solidarizirati s drugima. Sjećam se da sam kao dijete u osnovnoj školi dobio džeparac za koji sam mogao kupiti samo sendvič, ali ne i sok, pa bih se poslije napio vode, a tolika su djeca tada mogla kupiti i sendvič i sok. No, ta me je lekcija naučila solidarnosti. Naime, tada nisam vidio samo što ja nemam jer pojedine moje kolege nisu imali novac ni za sendvič ni za sok. Takvoj sam djeci znao prići i dati svoj sendvič rekavši da ja nisam gladan pa neka ga on ili ona pojede. Solidarnost na djelu uči te nasljedovanju Krista. I danas ti se nude razne prilike i mogućnosti za solidarnost. Iskoristi ih i budi solidaran jer solidarnost je evanđelje u praksi.

Objava Simone Weil i snaga solidarnosti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jung je najbolju praksu stekao na svome prvom radnom mjestu – u Psihijatrijskoj klinici Burghölzli, gdje je s radom počeo 1900. godine i radio sve do 1909. godine. To je jedna od najuglednijih psihijatrijskih ustanova u svijetu, koja se danas jednostavno zove PUK. U tome ogromnom kompleksu ponad Züricha danas rade i hrvatski liječnici. Jung je poslije nastavio raditi u vlastitom domu gdje je živio sa suprugom Emmom i petero djece. Iako nije imao problema s primanjem pacijenata u vlastitom domu, mora se priznati da Jungovi pacijenti nisu bili opasni ni nasilni ljudi; većinom je primao bogate pacijente koji su dolazili iz Sjedinjenih Američkih Država, ali i Švicarske. Čak nedaleko od kuće u Küsnachtu nalazio se još do nedavno i hotel gdje su odsjedali Jungovi pacijenti. Kuća, koja je ujedno postala mala klinika, zbilja izgleda prekrasno. Jung je ondje imao svoju radnu sobu, koja je često bila u mraku. Osim što je primao pacijente, Švicarac je ondje i stvarao svoja djela.

Za razliku od Sigmunda Freuda, Jung nije imao kauč u klinici, već dvije stolice. Tu se krije i glavna razlika njihova razilaženja, koliko god to čudno zvučalo. Pacijent bi kod Freuda ležao izlažući svoj monolog, a kod Junga isti bi sjedio na stolici. Tijekom razgovora Jung bi promatrao pacijenta, posebno gestikulaciju lica. Jung je toliko bio blizu pacijenta da bi se njihova koljena čak i sudarala. Važno mu je bilo vidjeti lice, posebno promjene na licu dok razgovaraju o određenim temama iz života. Želio je vidjeti što dotiče pacijenta.

Jung je veoma volio i priče. One su bile bitan dio njegova rada i prakse. Švicarac je duboko vjerovao da se istina o čovjeku može lako otkriti kroz simbole i naraciju. Jung je također jako volio i biblijske priče, u njima je vidio arhetipske slike duše. Dojmljiva je biblijska priča o borbi Jakova s Bogom (usp. Post 32). Jung u toj priči vidi čovjekovu nutarnju borbu s Bogom: Jakov je ranjen i on šepa nakon toga susreta. Jung zaključuje da čovjek ne može rasti bez rane. Ranjenost je prilika za rast. Jung je tražio od roditeljȃ da svojoj djeci često čitaju biblijske priče, jer će u njima pronaći odgovore na brojna životna pitanja. Život je satkan u priči, a priča je lijek za čovjekovu dušu, za njegovu psihu.

Objava Carl Gustav Jung i priča o licu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ostao sam zbunjen činjenicom da je Hesse ovdje pokopan budući da sam znao da je mjesto njegova rođenja Claw – mali njemački grad na rubu Schwarzwalda, smješten 30 km zapadno od Stuttgarta. Upravo je u tom malom mjestu Hesse proveo svoje djetinjstvo i mladost koji su bili posebno obilježeni snažnim protestantskim (pijetističkim) nabojem. No, kako je Hesse došao u Montagnolu i koliko je tu uopće živio, da je na kraju tu i pokopan? Je li možda to puka slučajnost ili postoji neka dublja pozadina? Odgovor se zapravo krije u teškoj životnoj situaciji. Hesse je nekoliko godina živio u Bernu i u jednom malom selu na Bodenskom jezeru. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata i malo poslije (1916. – 1919.) pogodio ga je niz osobnih tragedija: gubitak voljenoga oca, njegov najmlađi sin Martin je teško obolio, dijete je bilo prikovano za krevet zbog oboljenja živčanoga sustava, a i njegova žena bila je psihički bolesnik. I druga dvojica sinova Bruno i Heiner imali su blage psihičke smetnje. No, njegovi problemi nisu tu stali: bio je odbačen i od svoje nacije jer je oštro kritizirao rat i nacionalizam. Budući da je po naravi bio blag čovjek, pacifist, Hesse nije mogao opstati u društvu koje je sve više bilo militarizirano. Odjednom se našao pred zidom. Životne okolnosti su ga toliko pritisnule da nije vidio izlaza. U jednom trenutku pomišljao je i na najgore – oduzeti si život!

Hesseov veliki prijatelj bio je Carl Gustav Jung. On ga je pratio gledajući izbliza njegove lomove. Hesse je znao da nešto mora učiniti ili će završiti tragično. Možda nije mogao napraviti nikakvu nutarnju promjenu, ali je napravio izvanjsku: odlazi u Ticino, mjesto koje odiše mirom, tišinom i suncem. To mjesto postaje njegova oaza i pustinja. Daleko od svake vreve, Hesse živi gotovo asketski. Piše, crta i šeta. Svakodnevno obavlja vrtlarske poslove i provodi vrijeme u prirodi. Tu je živio 43 godine – od 1919. godine pa sve do svoje smrti 1962. godine. Budeći se duhovno, u Ticinu je napisao svoja najvažnija djela: Demiana (1919.), Siddarthu (1922.), Stepskog vuka (1927.), Narcisa i Zlatoustog (1930.), Igru staklenim perlama (1943.). Hesse je 1946. godine dobio ogromno priznanje: Nobelovu nagradu za književni rad. Zapravo, Hesse je ovom nagradom, dobivenom upravo nakon ratnih strahota, vratio ugled i nadu njemačkoj kulturi, ali i narodu. Kad su mnogi ljudi željeli odustati od njemačkoga jezika zbog ratnih strahota od strane nacista, Hesse vraća dostojanstvo „uprljanom” jeziku. Hesse te uči važnoj životnoj lekciji: iako katkad ne možeš promijeniti život, ali možeš mjesto stanovanja, a možda je i to ponekad samo dovoljno da se promijeni i život sam.

Objava Hermann Hesse i promjena mjesta pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Precizne dijagnoze njegovih bolesti bile su: teška i kronična bolest pluća ili bronhiektazija, stalno pogoršanje respiratornih problema, česte infekcije i upale pluća te velika mogućnost zatajenja srca (slabo srce). Sve je to itekako utjecalo na dječaka koji je osjećao stalni fizički umor i slabost. Liječnici su mu već u 17. godini prognozirali još samo 5 godina života! Unatoč neizvjesnoj budućnosti koja se naglo skraćuje, Jaspers želi osmisliti svoj život i dati vrijednost danima koji su mu preostali. Prvo što čini jest da u svoj život uvodi snažnu disciplinu jer, prihvaćajući savjet svoga kućnog liječnika i prijatelja Alberta Fraenkela, shvaća da stroga disciplina prema sebi može, ako ne izliječiti ga, onda barem odgoditi umiranje. Njegove bolesti zahtijevale su i visoku razinu higijene i samodiscipline, što Jaspers i postiže. Naučio je svladavati sebe. To je prvi ključ čovjekova uspjeha. Zahvaljujući samodisciplini, Jaspers je produžio svoj životni vijek za više od 50 godina, jer liječničke prognoze su govorile da će umrijeti već u 23. godini života.

Karl Jaspers 1901. godine prekida studij prava i godinu poslije upisuje medicinu – jer, pored života, bolest oblikuje i njegov studij. Osim spoznaje kako sebi pomoći, ovaj filozof želi bolje razumjeti tko je on u bolesti, želi razumjeti granice vlastitoga postojanja. Shvaćajući istinu da čovjekova bolest nije promjena koja se događa samo na površini, već još više u njegovoj nutrini, mladi Nijemac je odlučio specijalizirati psihijatriju. Svoj filozofski sustav Jaspers gradi na osobnom iskustvu i onom što se naziva granična situacija (Grenzsituationen), gdje je život stalno ugrožen, ali, unatoč svemu, pojedinac treba i mora živjeti stvarajući nešto smisleno. Premda nikad formalno nije završio studij filozofije, ipak ga je borba s bolešću oblikovala da se okrene filozofiji (1921. godine) te postane relevantni predstavnik egzistencijalne filozofije. Upravo ga je bolest nagnala da otvara pitanja dubljega smisla života i transcendencije. Najdublju istinu Jaspers otkriva na vlastitoj koži i vlastitom iskustvu, a ta istina glasi: čovjek ne može živjeti bez ranjivosti, a kada prihvati svoju ranjivost, tek tada postaje autentičan. Zato ranjivost svakom, a posebno mladom čovjeku, ne jamči da će prestati živjeti, već mu sugerira da mora nastaviti živjeti, samo u drugim okolnostima. Bolest i ranjivost vinut će Jaspersa u visine za koje nije ni slutio da ih može dotaknuti, otvorivši ga onom što je puno veće od njega samoga (das Umgreifende).

Objava Karl Jaspers i život unatoč bolesti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.