Nastanak Centra

Ideja za ovakav jedan centar nastala je još prije trideset godina. Odmah nakon posljednjega rata Katolička Crkva u BiH nastojala je pomoći ljudima da se vrate na svoja ognjišta i obnove svoje domove i crkve. Nakon pet godina intenzivne materijalne i duhovne obnove svega porušenoga, nastala je oko 2000. godine u Vrhbosanskoj nadbiskupiji inicijativa da se naglasak stavi na mlade ljude, pa se već tada javlja ideja da se napravi jedan centar za mlade. Vizija je bila da Katolička Crkva pokaže da želi svoje snage i resurse usmjeriti na mlade koji će kasnije biti nositelji društva i budućnost ove zemlje.

Godine 2004. otvoren je Ured za mlade Vrhbosanske nadbiskupije i osnovano Povjerenstvo za pastoral mladih Vrhbosanske nadbiskupije na čelu s prof. dr. vlč. Šimom Maršićem koji je okupljao studente katolike u Sarajevu u sklopu Udruge katoličkih studenata Emaus. Uz pomoć vlč. Meinolfa Wackera, svoga prijatelja svećenika iz Njemačke, vlč. Šimo pokrenuo je rad Nadbiskupijskoga centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. 2007. godine. Radilo se najprije o jednoj kući na adresi Gatačka 18, a 2016. pored kuće izgrađeno je veliko moderno zdanje koje se prostire na 3500 m².

U sklopu Centra nalazi se i sjedište Udruge katoličkih studenata Emaus, Fondacija za stipendiranje studenata FONSS, dječji vrtić Anđeli čuvari, kapelica sv. Ivana Pavla II., restoran, kafić, konferencijske dvorane, sportska i glazbena dvorana, teretana te smještajni kapacitet. Važnost i značaj Centra prepoznao je i papa Franjo, koji se 2015. godine tijekom svoga prvog posjeta BiH u ovom Centru susreo s tisućama mladih i ohrabrio ih riječima koje se još uvijek pamte: Gradite mostove, a ne zidove.

Misija

Budući da je Centar zamišljen kao institucija koja će mladima ponuditi mogućnost i priliku odgoja i rasta u vjeri, prva zadaća u počecima rada bila je formacija nekolicine mladih koji će kasnije u Centru biti animatori, voditi edukacije, raditi s mladima, ili bolje rečeno biti evangelizatori u ime Crkve.

Kasnije su se aktivnosti razvijale prema potrebama mladih u BiH. Danas Centar kroz svoje projekte i edukacije osposobljava mlade da razviju svoje talente te da ih hrabro i odgovorno iskoriste u životu na dobrobit Crkve i društva.

Vlč. Šimo Maršić, ravnatelj, ističe da se misija Centra ogleda se kroz tri okosnice djelovanja: duhovnost, susreti i izobrazba, a ostvaraju se kroz kvalitetan program osmišljen prema potrebama mladih. Kroz 40 projekata i aktivnosti, koliko ih se u prosjeku tijekom jedne godine realizira, mladi iz osnovnih i srednjih škola, te studenti imaju priliku da se ojačaju u vjeri i promoviraju volonterski rad.

U sklopu neformalnoga obrazovanja, duhovnih, kreativnih, zabavnih, edukativnih i sportskih susreta mladi također rade i na prevenciji različitih vrsta ovisnosti, razvijaju međureligijski dijalog, demokraciju, zaštitu i očuvanje ekologije, zaštitu djece i njihovih prava, brigu o marginaliziranim skupinama mladih i još mnogo toga. A svi projekti se realiziraju zahvaljujući Božjoj providnosti te potpori prijatelja i donatora.

Sticanje novih znanja

Kroz projekte i aktivnosti Centra godišnje prođe oko 10 000 mladih. Sve aktivnosti vodi 12 projekt koordinatora s timovima, a glavna projekt koordinatorica je gospođa Renata Vrdoljak, koja je ujedno i zamjenica ravnatelja Centra. Inače, u Centru je zaposleno 23 djelatnika. Od gotovo 40-ak projekata i aktivnosti koji se realiziraju tijekom jedne godine, njih desetak je velikih i dugogodišnjih, a ostalo su jednodnevne ili višednevne aktivnosti kao što su Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije, Dan otvorenih vrata, Dan Centra.

Od većih projekata najznačajniji i najstariji (20 godina) je Formacija župnih animatora: mladi za mlade kroz koji je prošao najveći broj mladih, od samih animatora u Centru pa sve do brojnih župnih animatora. U ovom projektu, kako sam naziv kaže, mladi uče od mladih kako postati animatori i voditi skupine u župnim zajednicama.

Četrdeset mladih formira se u godini dana na četiri susreta formacije sa specijalizacijom na ljetom kampu, gdje na kraju mladi dobiju i certifikat za školovanog animatora. Takvi mladi poslije na svojim župama vode različite radionice, animiraju mlade i druge skupine, pomažu u patronu župa i kao takvi velika su pomoć župnicima.

Drugi veći projekt koji traje već jedanaest godinajest Koračajmo zajedno. U početku je to bio ekumenski projekt, a sad je već postao međureligijski projekt koji okuplja mlade triju većinskih vjeroispovijesti i kroz mnoge edukativne, sportske i druge aktivnosti pokušava nadvladati sve prepreke među mladima te ih potaknuti na gradnju mostova jednih s drugima. Dosad je kroz ovaj projekt prošlo oko 3000 do 4000 mladih.

Važan veliki projekt za Centar je Mali PUŽ: Mali putokazi u život, koji je započeo u rujnu 2010. godine, a usmjeren je na pružanje podrške djeci i mladima bez roditeljske skrbi te se realizira u suradnji s domovima i institucijama koje brinu o njima. Kroz edukativne, socijalne, kreativne i sportske aktivnosti, projekt mladima omogućuje stjecanje novih znanja, jačanje samopouzdanja i razvoj životnih vještina. Poseban naglasak stavlja se na izgradnju osjećaja pripadnosti, sigurnosti i motivacije za budućnost, kako bi im se olakšala integracija u društvo. Organizirano je deset susreta godišnje u Centre i petodnevni kamp za vrijeme ljeta.

Svi ljetni kampovi organizirani su u Regionalnom uredu Centra u Bosanskoj Posavini koji je otvoren 2018. godine u Kornici, a voditeljica je Amanda Đogaš.

Osim kampova, specifičnost ureda u Posavini je svakako i poljoprivredni projekt Iuvenes Fructus koji već nekoliko godina okuplja mlade, zainteresirane za rad i usavršavanje u voćarstvu.

Zahvaljujući suradnji s Ministarstvom poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Županije Posavske, Srednjom stručnom školom iz Orašja i Odžaka, te obiteljskom poduzeću Zorg In d.o.o iz Kornice mladi iz Posavine, ali i drugih dijelova BiH imaju priliku steći teorijsko i praktično znanje o poljoprivredi, s posebnim naglaskom o voćarstvu te osigurati sebi sredstva za pokretanje vlastitoga biznisa.

Projekt je namijenjen mladima koji su završili srednju školu, a ne studiraju iz bilo kojih razloga. Teorijski dio edukacije izvodi se u prostorijama Ureda, dok se praktična nastava odvija u lokalnim voćnjacima. Za rad u praktičnoj nastavi dobije se i honorar. Svake godine dvadeset polaznika prolazi jednogodišnju obuku, a pet najuspješnijih ostvaruje pravo na start-up poticaj za pokretanje ili proširenje vlastite poljoprivredne djelatnosti. Dosad je više od 40 mladih dobilo takve poticaje, a kroz edukaciju je prošlo više od 200 mladih i dobili su certifikat. Na osnovi toga Ministarstvo poljoprivrede Županije Posavske dalo im je određeni poticaj. Svi oni i dalje sudjeluju u projektu nakon tri godine tako što onda oni educiraju nove polaznike projekta.

Još jedan važan projekt Centar je Studentski dom „FONSS” na adresi Ljubljanska 30, u blizini Kampusa Univerziteta u Sarajevu, koji nudi smještajni kapacitet od 35 kreveta, a postoji i Fondacija za stipendiranje studenata „FONSS”. Sličan ovome je Studentski dom „Ivan Merz” u Gatačkoj ulici koji se adaptira, a trebao bi imati kapacitet od 65 kreveta.

Društvena odgovornost i inkluzija

Važno je spomenuti još nekoliko drugih projekata i aktivnosti kao što je projekt „SINOPS” koji posvećen radu s osobama s intelektualnim teškoćama u Sarajevu te njihovoj aktivnoj inkluziji u društvo, pružajući im prilike za učenje, druženje i razvoj kroz razne aktivnosti. Zatim, projekt Inspirit – DigitalYouth, koji mladima pruža priliku da doprinesu evangelizaciji i širenju pozitivnih sadržaja u digitalnom svijetu posebno promičući katoličke vrijednosti.

Tu je i projekt Because We Care – zaštita djece i maloljetnika, čiji je cilj edukacija i osposobljavanje stručnjaka koji rade s djecom i mladima, te projekt Formacija ministranata.

Posebno je hvalevrijedan projekt 72 sata bez kompromisa, jedna od najvećih volonterskih akcija u BiH, koja okuplja tisuće mladih svake dvije godine s ciljem promicanja solidarnosti, zajedništva i društvene odgovornosti. Akcija ima za cilj potaknuti mlade da preuzmu inicijativu, pokažu da su promjene moguće i da se kroz male korake može ostvariti veliki društveni utjecaj.

Pastoral zvanja

Centru je od velike pomoći suradnja župnika na terenu koji bi trebali animirati mlade da dođu u Centar, ili da se uključe u neke od mnogih projekata i aktivnosti. A važna je također prisutnost župnika i kapelana s mladima u Centru koji je, između ostaloga, usmjeren na pastoral zvanja, i to ne prvenstveno samo duhovnih zvanja nego i svih drugih. Naglasak je na individualnom pristupu mladima. Postoje primjeri mladih koji su prvi put nakon nekoliko godina preko ovoga Centra ponovno došli u kontakt s Crkvom. A ima nekoliko mladih koji su se nakon projekata i susreta u ovom Centru odlučili za duhovno zvanje kao časna sestra ili svećenik.

„Želimo da ovo bude mjesto gdje će mladi rado doći, osjećati se prihvaćeno kao kod kuće, gdje će biti osnaženi u vjeri i naučiti se odgovorno prihvatiti svoj život. U tu svrhu u ovom će Centru mladi naći podršku i poticaj za daljnji zamah u životu”, ponosno ističe vlč. Šimo vjerujući da jedino tako mladi mogu stvarati bolju, ljepšu i sigurniju Bosnu i Hercegovinu.

Objava Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II.: Mjesto duhovnosti, susreta i izobrazbe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sa suprugom Vesnom već 22 godine organizira Koncert sv. Eufemiji u Rovinju. Redovito zajedno animiraju nedjeljnu večernju misu i klanjanja u župi sv. Eufemije. Dugi niz godina zajedno su vodili zbor mladih, surađivali sa Stepinčevom mladeži iz Koprivnice i mnogim drugim glazbenicima. Kao poslužitelji u Kući susreta Tabor već 17 godina animiraju seminare. Član je župnoga vijeća i OFS-a Bratstva sv. Elizabete iz Rovinja.

Gospodine Terziću, Vi ste glazbenik i Vaša autorska djela uglavnom imaju duhovni karakter. Što Vama znači vjera u životu?

Vjera usmjerava vaš život, vjera vam daje snagu da se trudite iz dana u dan biti bolji čovjek, suprug, otac, prijatelj. Otvara vrata onome kamo svaka duša žudi, za spoznajom i smislom ovozemaljskoga postojanja. Daje vam snagu u trpljenjima i veselje u zajedništvu s Bogom i ljudima.

Što Vas je potaknulo da se bavite uglavnom duhovnom glazbom?

Kad sam 2000. godine izdao svoj prvi album Dijelovi duše, sve se polako okretalo prema vjeri. Početak obraćenja obilježila je pjesma Hvala kojom sam nastupio na Uskrsfestu 2002. Slijede nastupi na mnogim festivalima: Krapinafest, Framafest u Sarajevu, Marijafest u Molvama, na kojima nastupam autorskim skladbama. Godine 2005. izdajem svoj drugi samostalni album Put povratka.

Odgovor na Vaše pitanje nalazi se u jednoj od mojih skladbi Ti si Bože sve čiji stihovi glase: „od kad Te upoznah pjevam samo Tebi Onom kojem sve zahvaljujem…”.

Vaša supruga Vesna također piše pjesme. Koliko Vam je u životu važna obiteljska podrška?

Da nema te podrške, ne bi ni bilo ovako bogatoga stvaralaštva ni s Vesnine ni s moje strane. Vesna je pjesnikinja, članica DHK Istarskog ogranka, tekstopisac i skladatelj. Surađujemo i upotpunjavamo jedno drugo kako u glazbi tako i u životu. Svoj smo život podredili vjeri i svjedočenju. Zajedno nastupamo diljem Hrvatske i inozemstva.

Više od 17 godina smo poslužitelji u Kući susreta TABOR gdje redovito glazbeno animiramo seminare. Pet godina s fra Zvjezdanom Linićem i dvanaest godina s fra Ivanom Matićem.

U braku smo 46 godina, roditelji dva uspješna i nadasve dobra sina Kristiana i Gracijana. Oba su glazbenici i često surađujemo. Kristian je mnoge naše sklade aranžirao, a Gracijan otpjevao.

Napisali ste i uglazbili mnogo pjesama. Postoji li neka koja Vam je posebno na srcu, ili možda više njih?

Vjerujem da svaki autor podjednako voli sve svoje skladbe, no ako moram izabrati onda je to već spomenuta skladba Hvala koja je označila prekretnicu u mom i Vesninu životu. Znakovite su riječi prof. Ivančića koji je o njoj napisao: „rijetko obraćenik u svojoj prvoj pjesmi piše zahvalu Bogu…”.

Utjecaj duhovne glazbe

Nastupali ste na najznačajnijim festivalima duhovne glazbe u Hrvatskoj i BiH gdje su većinom nastupali mladi ljudi. Kako ste Vi doživljavali te festivale i mladost koja nastupa?

Kad sam krenuo putem duhovne glazbe, susreo sam se s mnogim glazbenicima koji su već dugi niz godina stvarali i nastupali. Bilo je to iskustvo koje je urodilo mnogim prijateljstvima. Festivali su u mnogome pridonijeli bogatom stvaralaštvu duhovne katoličke glazbe na kojima su se pojavili novi mladi glazbenici. S nama su nastupali naši mladi iz Rovinja, mladi iz Koprivnice. Vesna je pisala za mnoge izvođače: Patriziju Sfettina Jurman, Eleonoru Dobrović, Martinu i Maurizzija Ferrara, Sinišu Česija, vlč. Ljubu Vukovića. Mnogobrojna publika koja je zdušno pratila festivale pronalazila je i učvršćivala svoju vjeru. Mi autori možemo zahvaliti Hrvatskom katoličkom radiju, Radiju Mariji, Radiju Miru Međugorje što je duhovna katolička glazba pronašla svoj put do mnogih ljudi .

I sami ste pokrenuli jedan festival duhovne glazbe, onaj u Rovinju. Koliko takvi festivali pridonose evangelizaciji u današnjem društvu?

Kako smo Vesna i ja nastupali na mnogobrojnim (danas nažalost većinom ugašenim) festivalima, osjetili smo potrebu da našim sugrađanima u Rovinju, a tako i ljudima Istre, približimo stvaralaštvo duhovne glazbe. Odlučili smo pokrenuti koncert u čast naše zaštitnice sv. Eufemije, koji je ove godine doživio svoje 22. izdanje. Na festivalima bismo nastupili samo s jednom pjesmom, stoga smo osmislili koncert na kojem će naši glazbenici predstaviti svoje stvaralaštvo izvođenjem više skladbi. Više od petsto izvođača iz Hrvatske i inozemstva nastupilo je u Rovinju tijekom svih ovih godina.

Kad kažemo da je pjevanje dvostruka molitva, onda zasigurno ona evangelizacijski djeluje, pogotovo kad se izvodi na trgovima, kao što je to kod nas.

Svaki umjetnik doživljava različite reakcije publike. Postoje li neke reakcije koje su Vas posebno dirnule?

Svaki nastup, svaka promocija albuma, a bilo ih je pet dosad, donosi posebnu interakciju s publikom. Možda su najznakovitiji oni trenuci kad vam ljudi iskreno kažu da su uz vaše pjesme pronašli vjeru, vratili se vjeri. Kad u vašim stihovima pronađu i prepoznaju sebe. Duhovna glazba proizlazi iz dubokoga predanja. Nadahnućem Duha Svetoga ona dopire i dodiruje ljude.

Koliko čovjeka glazba, a napose duhovna glazba, može ispunjavati i poticati na promjene, na bolje?

Svaka pozitivna riječ izrečena u pjesmi zasigurno potiče na promjene nabolje. Ne samo slušatelje već i autora da bude predaniji molitvi, iskreniji u odnosu s drugima. Glazbom uranjate u sebe. Pronalazite ono lijepo u duši i u dušama koje vas okružuju.

Za sve što imam, zahvaljujem Bogu

Franjevački red ovih godina slavi velike i važne obljetnice događaja iz života sv. Franje Asiškog. Koliko je Vas u životu i radu nadahnuo primjer sv. Franje?

Život i ostavština sv. Franje ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Jednako djeluje na život ne samo vjernika nego i onih ljudi koji još nisu upoznali Isusa. U jednoj od svojih skladbi napisao sam: „Kad bih samo mogao poput Franje Asiškog sa sebe sve skinuti ka Tebi se vinuti…” Sve je to i utjecalo na Vesnu i mene te smo 2012. godine dali doživotne zavjete u Franjevačkom svjetovnom redu, u bratstvu sv. Elizabete u Rovinju.

Ove godine obilježavamo 800. godina od nastanka Pjesme brata Sunca koju je spjevao sv. Franjo. Kako Vi kao svjetovni franjevac trećoredac i glazbenik doživljavate ovu obljetnicu?

Toliko bogata porukom potiče na razmišljanje i djelovanje. Shvaćamo da sve što imamo zahvaljujemo Bogu. Rado se vraćam na svoje tekstove. Tako u pjesmi Dar pišem: „Dan mi je život za življenje, Ljubav dana za Ljubljenje, molitva Sina za spasenje, darovan mi je svaki dan. Sve što imam od Tebe je, sve što tražim Ljubav je, sve što činim za tebe je, sve što tražim kod tebe je. Zahvaljujem za svaki tren života svog.”

Sv. Franju pjesma je pratila cijeli život, pa čak i u trenucima bolesti, napuštenosti i tjeskobe. Njega je pjesma oslobađala, otvarala njegov duh divljenju, vraćala mu mladost i radost srca. Ima li istinske radosti u današnjem društvu u kojem živimo?

Živimo u vremenu u kojem je čovjek sve udaljeniji od Boga, a samim time i od sebe. Okrenuti svojim problemima ne vidimo onoga do sebe, nemamo vremena poslušati drugoga. U neprestanoj žurbi i želji za boljitkom zaboravljamo na osnovno, a to je Ljubav. Tada nedostaje i radost zajedništva, davanja, djelovanja.

Bolestan, zabrinut i čovjek s velikom nutarnjom boli obično ne vidi više ljepotu prirode. Ali kod sv. Franje to nije slučaj. On hvali Boga po svjetlosti „brata Sunca”, zahvaljuje za majku Zemlju i za njezine plodove. Kako nas proslava velikoga franjevačkog jubileja (Pjesme brata Sunca) može potaknuti na veću pozornost i brigu za prirodu i sve stvoreno?

Prepoznali su to i oni kojima Bog nije na prvom mjestu pa je Franjo zaštitnik ekologije. Puno se priča i piše o zagađenosti i uništavanju svega što nam je darovano. No osim te postoji i zagađenost u našim odnosima. Javni prostor pun je negativnosti a ponekad i netrpeljivosti. Nedostaje dijalog među onima koji drukčije razmišljaju. Nedostaje nam vrijeme da poslušamo potrebe drugih. Često u prolazu upitamo „kako si?”, no ne dočekamo odgovor jer nastavljamo svojim putom…

Sv. Franjo je u stvorenjima otkrio ljepotu i radost susreta sa živim Bogom. I Vi ste u svom životu iskusili tu radost susreta s Bogom. Koja je Vaša poruka ljudima, posebno mladima?

Usprkos svim teškim stvarima koje nas okružuju uvijek postoji svjetlo i to Svjetlo s velikim S. Sve veći broj mladih okreće se vjeri, u našim crkvama sve ih je više. Nemamo se čega bojati kao što se i oni ne trebaju bojati za svoju budućnost. Uz Boga sve je moguće.

Objava Davor Terzić: Uz Boga sve je moguće pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjo je napokon imao jasan život koji je morao slijediti, život koji treba podijeliti s drugima i svijetu donijeti navještaj pokore. Nekoliko dana poslije priključuju mu se prvi drugovi, koje je on prihvatio kao dar Božji. Ipak, želio je provjeriti s prvom dvojicom jesu li i oni pozvani na isti život. Otišao je s njima u crkvu, otvorili su knjigu Evanđelja i odlomci koje su pročitali bili su na istoj liniji s onim što je on već bio čuo.

S grupom prvih drugova Franjo je počeo živjeti evanđeoski život naizmjenično u ritiru u samotištu u Rivotortu te izlazeći iz njega da bi otišli u obližnje krajeve noseći navještaj mira i obraćenja. Iz ovoga iskustva izniknuo je prvi nacrt Regule, sastavljen od najznačajnijih tekstova evanđeoskoga projekta. I s tim je ona prva grupa krenula na put u Rim (1208.) do nogu pape Inocenta III. tražiti potvrdu za svoj način života. Franjino temeljno opredjeljenje jest živjeti evanđelje. To potvrđuje kategorički u svome Pravilu: Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista (PPr 1,1).

Uvesti braću u spoznaju i kontemplaciju evanđelja bila je osnova Franjine pedagogije kojom je oduševio prvu grupu braće u Rivotortu. Djelovanju i propovijedanju prethodi povlačenje, osama i kontemplacija evanđelja. Međutim, za Franju nije samo evanđelje bilo fokus pažljivoga čitanja i meditacije, nego je to bilo čitavo Sveto pismo. A njegovo traganje nastavilo se sve do konca njegova života, o čemu Toma Čelanski također svjedoči: „Najradoznalije je istraživao i najpobožnije želio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao, prema dobru savjetu svoje volje, biti savršenije s Gospodinom Bogom povezan. Ovo mu je bila najdublja filozofija, najveća želja, dok je bio živ” (1Čel 91).

Pred kraj života u svojoj Oporuci Franjo govori o „daru braće” kao o nečemu potpuno neočekivanom. „A kad mi Gospodin dade nekoliko braće, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi sam Svevišnji objavi kako treba da živim po uzoru na sveto evanđelje. I ja sam to u malo riječi i jednostavno napisao, a gospodin papa mi je potvrdio” (Opor 14-15).

Bratska dimenzija je stoga temeljna za Franjino iskustvo: otkrio je Boga najprije u susretu sa svojom gubavom braćom, a onda opet u susretu s braćom koju mu je sam Bog dao. On povezuje neočekivani dolazak svoje braće s otkrićem vlastitoga poziva da živi po uzoru na sveto evanđelje. Moglo bi se čak tvrditi da bez dolaska braće Franjo ne bi tako jasno otkrio svoj poziv da „živi po uzoru na sveto evanđelje”. Braća tako imaju karakter „otkrivenja”, da Franji posvijeste njegov poziv. „Objava Svevišnjega” o kojoj govori Oporuka, nije ništa drugo nego Riječ Gospodnja čitana s vjerom, zajedno s prvim suputnicima. Ovo pojavljivanje Riječi Gospodnje, kao kriterija za razumijevanje onoga što treba činiti, odnosi se na pažnju prema evanđelju koju možemo istaknuti kao važnu značajku Franjina iskustva obraćenja.

Oporuka također spominje Franjinu potrebu da primi potvrdu od pape i to govori o njegovu odnosu s Crkvom institucionalnom i hijerarhijskom. Oporuka zatim nastavlja opisivati karakteristike prvoga bratstva okupljenoga oko Franje: tko god bi se pridružio skupini, razdijelio bi svu svoju imovinu siromasima; nosio zakrpanu tuniku; molio s drugom braćom kako Crkva nalaže (molitva časoslova); posvetio bi se fizičkom radu; pozdravljali bi druge govoreći „Gospodin ti udijelio mir”. Od ovih pet elemenata, najnaglašeniji je rad budući da je on uistinu predstavljao karakterističan i neizostavan znak prvoga bratstva. Konačno, pozdrav mira odnosi se na evanđeoski navještaj i pokorničko propovijedanje, još jedan element prisutan u životu bratstva od njegovih početaka.

Objava Neočekivani dar braće pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Njegova obitelj se već više od 20 godina bavi uzgojem stoke u sustavu krava – tele. U tom poslu postigli su jako dobre rezultate i prepoznati su u kantonu ali i šire. Ima još jednoga brata koji pohađa srednju školu i sestru koja studira u Zagrebu. Posao vode zajedničkim snagama, oslanjajući se na vlastiti rad i trud. Jedan je od pozitivnih primjera mladih ljudi u Bosni i Hercegovini koji je odlučio ne napustiti svoje ognjište nego stvarati i raditi sa svojom obitelji na rodnoj grudi.

Gospodine Tunjiću, mnogi mladi iz BiH otišli su u svijet tražeći bolje životne uvjete. Zašto ste Vi odlučili ostati u svome selu i u njemu raditi a ne u gradu ili negdje u inozemstvu?

Smatram da mladi u posljednje vrijeme prate globalni trend iseljavanja i odlaska iz Bosne i Hercegovine. To više nije problem samo ruralnih sredina nego su poprilično ispražnjene i gradske jezgre. Brojke koje nam pokazuje statistika svakako su zabrinjavajuće. Kao što sam već spomenuo, mislim da je riječ više o praćenju trenda nego o stvarnoj potrazi za boljim sutra. Odrastao sam na selu i vjerujem da je moja generacija jedna od posljednjih koja je djetinjstvo provela bez mobitela i interneta, uz prave dječje igre i radosti. Kao dijete sam počeo raditi uz roditelje na obiteljskoj farmi koja je u tom razdoblju bila tek na svojim počecima. Odrastajući u takvom duhu i okruženju, odlučio sam ostati, upisati studij u Sarajevu i paralelno graditi život kod kuće, iako je bilo prilika i ponuda za odlazak vani.

Koji su izazovi i problemi za život mladoga čovjeka u Vukanovićima?

Sigurno da nije lako ni jednostavno. Smatram da je najveći problem demografska slika stanovništva. Ako se nastavi ovakvim ritmom, sela će jednostavno nestati. Škola koja je nekada bila puna danas je zatvorena. U takvom okruženju mladima je teško zasnovati vlastiti život. Svi ostali problemi donekle su zanemarivi u današnje vrijeme.

Slobodno mogu reći da je putna komunikacija u dobrom stanju. Danas većina ljudi posjeduje automobile, a ako uzmemo u obzir da nam do Sarajeva, glavnoga grada države, ne treba ni sat vremena vožnje, to dovoljno govori o veoma dobrom položaju Vukanovića, za koje mnogi kažu da su „Bogu iza nogu”. Većina ljudi koji žive i rade u europskim zemljama svakodnevno prelaze i znatno veće relacije kako bi stigli na posao. Ipak, u selu postoje i infrastrukturni problemi koji su pomalo nerealni za 21. stoljeće. Još uvijek nema javne rasvjete, o kojoj se godinama govori, a u ljetnim mjesecima, kada je selo puno ljudi, javljaju se i problemi s vodoopskrbom.

Dobrom voljom do ciljeva

Vi ste i student. Kako spajate život i studij u Sarajevu s radom na svojoj farmi?

Nekada zna biti teško i zahtijeva dosta odricanja, ali dobrom organizacijom vremena sve se može postići. Fakultetske obaveze nastojim planirati unaprijed kako bih se uspješno organizirao i kako bi sve funkcioniralo.

Kako uopće izgleda jedan Vaš radni dan?

Moj radni dan uvelike ovisi o godišnjim dobima. U ljetnim mjesecima imam više vremena za rad kući jer nemam studentske obveze. Tada smo fokusirani na pripremu stočne hrane za zimsko razdoblje, a oko stoke nema puno obveza jer su na ispaši. Zimi je stoka smještena u štale, tada ima dosta posla oko njih, čišćenje i hranidba zahtijevaju po nekoliko sati predanoga rada, a uz to i studentske obaveze su u samom jeku.

Ukratko, u zimskom razdoblju zna biti dana kada po tri puta mijenjam odoru: ujutro na farmu, popodne fakultet pa predvečer opet farma. Sve se može postići ako postoji dobra volja. Uz sve to, uvijek se može naći i vremena za sebe, iako je to vrsta posla koja zna zahtijevati 0/24 pozornost i prisutnost.

Je li težak život i rad na farmi? Koliko Vam je bitna obiteljska podrška?

Svaki posao mora se raditi s ljubavlju. Ako radimo ono što ne volimo, siguran sam da i najlakši posao postaje težak. Naša vrsta posla zna biti fizički zahtjevna, ali kada se radi s ljubavlju i pažnjom, ona postaje zadovoljstvo, a ne teret. Obiteljska podrška mi je izuzetno važna u svakom smislu. Smatram da su zdravi obiteljski odnosi i međusobno povjerenje ključ svakoga uspjeha. Postoji razumijevanje kada ja nisam tu i ne mogu stići, ali isto tako sam i ja uvijek na raspolaganju kada oni imaju druge obveze.

Smatrate li da je život i rad na selu samoodrživ? Ili modernim rječnikom govoreći: isplati li se to mladom čovjeku?

Smatram da je svaka vrsta posla samoodrživa i isplativa ako se radi kvalitetno, pošteno i odgovorno. Danas je došlo vrijeme kada svi mogu solidno živjeti ako to zaista žele i ako su spremni raditi. Velika je potražnja za radnicima u gotovo svim sektorima. Zanati su posebno dobro plaćeni jer su postali rijetkost i teško je pronaći kvalitetnoga majstora. Zato mislim da je itekako moguće živjeti, raditi i opstati samostalno, ne samo na selu nego i u gradu. Kada govorimo o selu, to ne mora nužno značiti isključivo poljoprivredu. Postoji čitav niz drugih djelatnosti – od građevinskih zanimanja do mehanike i raznih usluga – koje mogu osigurati pristojan i stabilan život.

Koliko Vas u radu podupire i potiče lokalna zajednica i općina?

U zadnje vrijeme općina ima sluha za ovakve priče. Postoje programi poticaja za poljoprivredne proizvođače. Naravno da uvijek može bolje, ali zaista postoji podrška Općine Kakanj i na tome im zahvaljujem.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost?

Iskreno ne volim previše unaprijed planirati jer nikad ne znamo što nas sutra čeka. Trenutno sam ovdje, imam još jednu godinu fakulteta i nakon toga ćemo vidjeti kako i u kojem smjeru dalje. Iskreno, mogu zamisliti budućnost ovdje, ali isto tako sam svjestan da je kada govorimo o zasnivanju obitelji u ovakvim okolnostima doista teško.

Mladi i odgovornost

Koji su životni ideali današnjih mladih ljudi? Imaju li jasan plan kamo i kuda idu i gdje žele stići?

Mislim da su se stvorili pogrešni ideali u kompletnom društvu. Prate se neke lažne slike i vizije društvenih mreža što doista stvara jedan kalup koji vodi u lošem smjeru. Život je postao previše užurban, bez pravih vrijednosti. Ljudi su se udaljili od Crkve i Boga, pogotovo mislim na veće gradske sredine gdje mladi izgledaju pogubljeno u današnjim „modernim” vremenima.

Sada malo globaliziram, naravno da ima dosta pozitivnih primjera i pravih priča, ali općenito ja nisam zadovoljan slikom, vizijom i planom koji mladi imaju, i ono što svakodnevno čujem i vidim potvrđuje moje sumnje u današnji način života. U razgovoru sa svojom generacijom, po priči svi teže nečemu idealnom i uspješnom, što je naravno za pohvalu, ali ih dosta u takvoj težnji jednostavno zaluta. Ovdje bih iskoristio priliku i pohvalio mlade iz Vukanovića koji se još drže uz Crkvu i Boga što je sigurno jedan ispravan put i dobar temelj za zdrav život.

Jesu li, po Vašem mišljenju, današnji mladi možda previše pasivni u društvu?

Mislim da jesu pasivniji nego ranije generacije, ali ne zato što nemaju potencijala, nego zato što su se okolnosti uvelike promijenile. Danas je velik dio aktivnosti preseljen na internet i društvene mreže, gdje se stvara privid uključenosti i djelovanja, iako u stvarnosti često izostaje konkretan angažman.

Druženja, zajednički rad i inicijative koje su nekada okupljale mlade danas su rijetkost. U našem kraju gotovo da i nema udruga ili sadržaja koji bi mlade potaknuli na aktivnije sudjelovanje u društvu. Tome dodatno doprinosi i demografska situacija, jer mladih jednostavno nema dovoljno. Ipak, smatram da odgovornost ne leži samo na okolnostima, sami mladi trebaju pokazati više inicijative, hrabrosti i volje da se uključe, pokrenu nešto novo i preuzmu odgovornost za zajednicu u kojoj žive.

Vjera kao temelj

U današnjem modernom svijetu od svih vrijednosti čini mi se da se prenaglašeno inzistira na apsolutnoj slobodi ali bez odgovornosti. Koje su Vaše životne vrijednosti?

Slažem se s tim da se odgovornost sve više izbjegava. Sloboda bez odgovornosti ne vodi na dobar put. Svatko bi trebao stajati iza svojih postupaka i biti spreman snositi posljedice. Danas se često čuje poruka: „Radi što želiš, bez obzira na posljedice.” Takav pristup vodi u pogrešnom smjeru. Sloboda bez odgovornosti prestaje biti vrijednost i postaje opravdanje za loše postupke. Moje temeljne životne vrijednosti su vjera te iskren, predan i pošten rad, za koji vjerujem da uvijek donosi dobre plodove.

Što Vam se čini, jesu li mladi ljudi otvoreni za vjeru i duhovnost?

To uvelike ovisi o sredini i obiteljskom odgoju. Prema onome što sam ja upoznao, situacija je znatno bolja u manjim sredinama, gdje nema velikoga jaza između mladih i starijih. Mladi su uz Crkvu, redovito idu na misu i sudjeluju u raznim okupljanjima. U većim gradovima sam, nažalost, upoznao mlade koji u crkvu dođu tek jednom ili dvaput godišnje, najčešće za Božić. Za druge aktivnosti nisu ni čuli.

Koliko ulogu u Vašem životu i radu ima vjera?

Vjera je temelj svega i nešto što me prati otkako znam za sebe. U vrijeme moga ranog djetinjstva u Vukanovićima je bilo više od dvadesetero djece u osnovnoj školi u Vukanovićima i Tršću, a bilo je i nekoliko sjemeništaraca. Odrastali smo u okruženju u kojem su misa, vjeronauk, susreti ministranata, proslave Svetoga Nikole i božićne priredbe bili sastavni dio svakodnevice. Sve je bilo prožeto vjerom i životom Crkve. To me zasigurno oblikovalo kao čovjeka i kao katolika. Danas je, nažalost, situacija drukčija: djece je znatno manje, a velik dio moje generacije danas živi i radi izvan granica domovine.

Za kraj, što biste ukratko poručili našim mladima?

Poručio bih mladima da ne bježe od sebe i svojih korijena u potrazi za nekom idealnom slikom života za koju često čuju od drugih koji imaju potrebu da veličaju život kojim nisu zadovoljni. Nigdje nije savršeno i nigdje nije lako, ali se poštenim radom, strpljenjem i ustrajnošću može izgraditi dostojanstven život i ovdje. Važno je imati hrabrosti preuzeti odgovornost, njegovati prave vrijednosti, ostati uz vjeru i zajednicu te ne zaboraviti tko smo i odakle dolazimo. Budućnost se ne gradi preko noći, raditi se mora, u BiH ili u zapadnoeuropskim zemljama.

Hvala lijepa za ovaj razgovor. Želimo Vam svako dobro i blagoslov u Vašem životu i radu.

Hvala Vama na pozivu, bila mi je čast i zadovoljstvo govoriti za Vaš tisak. Također, i Vama i vašim čitateljima želim svako dobro i Božji blagoslov.

Objava Luka Tunjić: Preuzmimo odgovornost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Biblija: nalaziti veselje u presvetim riječima Gospodnjim (Opom 20)

Onaj tko čita Franjine spise ostane iznenađen učestalošću biblijskih citata. Iako moramo priznati da su neke citate dodali pisari ili prepisivači, ostaje činjenica da Franjo citira često pojedine riječi ili čitave rečenice iz Staroga, a posebno iz Novoga zavjeta. Činjenicu da je dobro poznavao Novi zavjet potvrđuju i njegovi biografi. Toma Čelanski tvrdi da je Franjo doista imao dobro pamćenje. Njegovo poznavanje najvažnijih odlomaka Biblije dolazi kako iz njegovoga aktivnoga sudjelovanja u liturgijskim slavljima, tako i iz osobnoga čitanja. Biblija je za njega bila neiscrpan izvor molitve i meditacije.Posebnu ulogu u njegovu životu imali su biblijski psalmi, pomoću kojih je Franjo u školi u Asizu naučio čitati i pisati. Budući da je psaltir služio i kao školska knjiga, naučio ih je napamet. To pojašnjava kako je uspio sastaviti vlastiti psaltir, to jest Časoslov muke Gospodnje, koji se na prvi pogled ne čini originalnim, jer je gotovo isključivo sastavljen od stihova uzetih iz psalma. Međutim, kad se malo pobliže pogleda ovaj časoslov, otkriva se da Franjo služeći se psalmima i drugim citatima iz Novoga Zavjeta stvara originalnu sliku Muke Kristove i doslovno Put križa. Znanje o psalmima i ljubav prema Raspetom pretočili su se tako u divnu meditaciju o Kristovom otajstvu.

Da se usredotočimo na Sveto pismo u našoj meditaciji potiče nas i Drugi vatikanski sabor u svojoj glasovitoj enciklici Dei Verbum kao i postsinodalno Apostolsko pismo Benedikta XVI. Verbum Domini (2010.) te Apostolska pobudnica pape Franje Evangelii gaudium (2013.). Proučavanje Biblije ne znači automatski ući u kontakt s Bogom. Izučavanje ne treba biti samo iz znatiželje ili još gore zbog hvalisavosti, nego u duhu slušanja i spremnosti da se učini ono što Riječ poučava. Franjo je želio da fratri radije budu „dobri u ljubavi nego neznalice željne znanja” (OgSav 69). Iz ovoga razumijevanja božanske Riječi, koja se događa u molitvi i u svetom djelovanju Duha, izvire iz Franjina srca duboko poštovanje prema riječima Gospodnjim.

I u ovom slučaju poštovanje prema svetim knjigama ne ostaje samo na mentalnoj razini, već rezultira stavom i svakodnevnom praksom. U istoj Oporuci Franjo inzistira na moljenju časoslova, ne samo zato što ujedinjuje zajednicu s cijelom Crkvom, nego i zato što ga dovodi u kontakt s nadahnjujućim izvorom: Božanskom Riječi. Časoslovom odgovaramo Bogu njegovim vlastitim riječima i meditiramo njegovu volju izraženu na poseban način u životu i riječima Isusa Krista. Stoga sigurno možemo govoriti o Lectio divina Franje Asiškog. Razumijemo Riječ toliko bolje koliko smo u stavu slušanja i molitve, tj. koliko od njegove Riječi učinimo da bude Riječ koja se moli i meditira.

Muka: čitati knjigu Kristova križa

Franjo je imao veliko strahopoštovanje prema „riječima našega Gospodina Isusa Krista, koji je Riječ Očeva, i riječima Duha Svetoga, koje su duh i život” (2PVj 3). U tom pogledu temeljna je za njega bila slika križa. Po njoj je, kao iz pisane knjige, iznova prolazilo cijelo otajstvo spasenja. Jedan od događaja koji je najviše obilježio njegov život bio je susret sa slikom Raspetoga u crkvi sv. Damjana. Taj trenutak, osim što mu je otkrio njegovu zadaću, učinio je Franju čovjekom obilježenim križem iznutra, čovjekom koji će kasnije na gori La Verna i na izvan postati slika Raspetoga – alter Christus kako će ga nazvati kasniji hagiografi.

Njegova ljubav prema raspetom Otkupitelju izražena je na poseban način u molitvi povezanoj s nastankom prve zajednice – bratstva: „Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, …jer si svojim svetim križem otkupio svijet” (Opor 5). Značajno svjedočanstvo o važnosti ove molitve vidi se iz onoga što Bonaventura izvještava o prvoj zajednici: kada su fratri bili u Rivotortu i još nisu imali liturgijske knjige kako bi mogli pjevati kanonske časove, „čitali su … knjigu Kristova križa, poučeni primjerom i riječju oca, koji im je neprestano govorio o Kristovu križu” (1Bon IV, 3). Dobro znamo kako je franjevačka duhovnost obilježena križem, i da gotovo nema slike nekog franjevačkog blaženika ili sveca koji nije prikazan s križem ili simbolima muke. Štovanje križa stvorilo je kasnije mnoge oblike kršćanske pobožnosti: klasični Put križa sv. Leonarda Portomauricijskog, bratstvo pet rana, žalosna otajstva krunice i druge pobožne prakse. Ovakva franjevačka duhovnost utjecala je i na umjetnost, posebno u prikazivanju Krista na križu. Do vremena sv. Franje na slikama i raspelima uglavnom je prikazivan proslavljeni Krist, dok kasnije prevladava prikazivanje Krista koji pati na križu.

Sve stvoreno: radovati se stvarima koje postoje na svijetu

Franjo se rado povlačio u samoću, običavao je cijele noći provoditi u napuštenim kapelama i određeno vrijeme živjeti u samotištima u planinama. Unatoč tome on nije bio čovjek koji je prezirao svijet. Već od samih početka Reda postoji određena bipolarnost, napetost između propovjedaonice i pustinje, između grada i samoće. Mislim da se može tvrditi da ta napetost karakterizira cjelokupnu povijest Franjevačkog reda i djelomično objašnjava teškoće, podjele i pokušaje reformi u Redu. Napetost između fuga mundi i osvajanja svijeta urođena je već kod Franje koji se „žurio da iziđe iz svijeta kojim je prolazio kao prognanik, ali se služio svim onim što je na svijetu. Protiv knezova tmine naime njime se služio kao borilištem, a Boga je promatrao kao zrcalo dobrote” (2Čel 165), piše Toma Čelanski vrlo metaforičnim jezikom, shvaćajući dobro duh razlučivanja koji je djelovao u Franji. S jedne strane udaljavao je sebe od svijeta, a s druge je uživao u svijetu kao prirodi stvorenoj od Boga. Pa tako Toma Čelanski nastavlja: „U svakoj umjetnini veličao je Umjetnika. Što god je opažao u stvorovima, podsjećalo ga je na Stvoritelja. Zanosno je klicao svim djelima Božjih ruku; uživajući u divnim prizorima, gledao je živi smisao i uzrok svega.”(2Čel 165)

Što Toma Čelanski govori lako se provjeri u spisima svetoga Franje. U Hvalama Bogu višnjemu poziva sve čitatelje, čak štoviše sva stvorenja, da slave Boga. Pred kraj svoga života ovaj je poziv upućen čitavom svemiru, a što je nabolje izrazio u svojoj Pjesmi brata Sunca. Čak je i priroda za Franju objekt meditacije. U svakom stvorenju iščitava Božji rukopis, zbog čega poziva sva stvorenja da se ujedine u hvaljenju Boga. Prema Franji jedinstvo s kozmosom nema samo opći odnos s Bogom, nego iznad svega s Kristom po kome je sve stvoreno i po kome sve postoji.

Franjo doživljava jedinstvo svemira kao poziv Stvoritelja da obrađujemo zemlju s poštovanjem i osjećajem odgovornosti. Otuda i naša ekološka zauzetost u svijetu u kojem danas prevladava neviđena eksploracija dobara i konzumizam pod motom kupi i baci. Franjo zna i po kojoj cijeni se svijet pomirio s Bogom, i zato upućuje „pozdrav u Onome koji nas je otkupio i oprao nas svojom predragocjenom krvlju” (PRe 3). Tako se uživanje u lijepim stvarima u svijetu ujedinjuje sa sviješću da nas je spasonosno Kristovo djelo vratilo u prijateljstvo s Bogom i da nismo otkupljeni samo mi ljudi, nego i cijeli svijet. Stoga iz više razloga svako stvorenje postaje izvor meditacije. Na kraju, vidimo da je Franjo pravi učitelj svim ljudima, a napose članovima velike franjevačke obitelji. Svatko bi trebao s više pažnje nadahnjivati se na istim izvorima meditacije: Svetom pismu, muci Kristovoj i svemu stvorenom. Tako ćemo i mi postati plodni za nove duhovne izričaje i vlastite molitve. A molitve svetog Franje, lijepe u svom stilu i bogate svojim teološkim sadržajem, izvor su stalnog nadahnuća te beskonačne interpretacije i meditacije za sve ljude i sva vremena. Bogu hvala, danas imamo Franjevačke izvore prevedene na hrvatski jezik. Stoga, posegnimo češće za njima i napojimo se duhovno na tom izvoru.

Objava Izvori Franjine meditacije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Kralj Petar Svačić i Petrova gora

Petrova gora je mjesto koje nosi posebnu simboliku za hrvatsku povijest. Upravo je ondje 1097. godine u bitki kod Gvozda poginuo posljednji hrvatski narodni kralj Petar Svačić, braneći slobodu Hrvatske od ugarskoga kralja Kolomana. Njegova smrt označila je kraj samostalne hrvatske kraljevske loze i početak stoljetne povezanosti Hrvatske i Ugarske. Prema predaji, u spomen na kralja Petra, gora koja je dotada imala ime Gvozd nazvana je Petrov Gvozd odnosno Petrova gora. Na mjestu njegove pogibije stoji spomen-ploča s riječima: „Ovdje počiva posljednji hrvatski kralj narodne krvi Petar Svačić.”

Osim povijesne simbolike, gora je bila i duhovno središte ovoga kraja. Tu je u 14. stoljeću osnovan pavlinski samostan sv. Petra koji je djelovao do 16. stoljeća. Ostaci njegovih zidina i danas podsjećaju na bogatu redovničku baštinu.

Za vjernike Gvozda Petrova gora nije samo povijest nego i živa stvarnost. Krajem kolovoza ove godine na ruševinama pavlinskoga samostana slavljena je misa povodom 30. obljetnice dolaska prognanih Hrvata iz Bosne i Hercegovine. „Kad hodamo Petrovim tragovima, osjećamo da je naša župa dio iste priče – priče vjere, ustrajnosti i nade”, svjedoče vjernici.

Od prognaničke misije do nove župe

U kolovozu 1995. godine u Gvozd su doselile tisuće prognanih Hrvata iz Bosne i Hercegovine većinom iz Banje Luke i okolice te Središnje Bosne i dijelom Bosanske Posavine. Njihov progon bio je rezultat etničkoga čišćenja i osvete srpske vojske zbog gubitka teritorija nakon oslobodilačke akcije Oluja. Među prognanicima nastala je potreba za okupljanjem u vjeri i zajedništvu. Briga o duhovnoj skrbi povjerena je bosanskim fratrima provincije Bosne Srebrene. Franjevci su u početku osnovali Katoličku misiju za prognanike koju je vodio fra Josip Božić. Većina prognanika vjerovala je da će se brzo vratiti u svoje domove. Kako je vrijeme prolazilo, a prilike se nisu mijenjale i većina ljudi je ostala, misija je 3. prosinca 2002. godine službeno proglašena Župom svetih Petra i Pavla. Prvim župnikom imenovan je fra Juro Stipić.

Među prvim prognanicima su Franjo i Mara Agatić iz sela Kozara, župa Ivanjska. Oni su zajedno s tisućama drugih Hrvata iz Banje Luke i okolice nakon Oluje morali napustiti svoj rodni kraj. Većina je skelom prebačena preko Save u Davor u Hrvatsku. Franjo je s jednom grupom ljudi u devet autobusa prevezen odmah u Gvozd (Vrginmost), mjesto za koje dotad nisu ni čuli da postoji. Dodijelili su im napuštene srpske kuće za privremeni smještaj. Nakon akcije Maestral i dolaska hrvatske vojske do Banje Luke u rujnu 1995. većina prognanika se ponadala da će se vratiti svojim domovima. Nažalost, situacija je bila takva da su morali ostati i u Gvozdu organizirati novi život i dom.

Sličan progon doživio je Matija Petrović, zvani Mato, koji je protjeran iz mjesta Šargovac u Banjoj Luci, župa Petrićevac, nakon akcije Bljesak početkom svibnja 1995. Srpski vojnici upali su u njegovo mjesto 23. 5. 1995., istjerali mještane iz kuća i naredili da hitno uđu u autobuse. Sve se odigralo brzo, nisu mogli ponijeti ni novac, ni dokumente ni garderobu. Tri mjeseca vozali su ih po Bosni, najprije u Bosansku Gradišku pa natrag u Banju Luku u jednu štalu. Nakon Oluje protjerani su s drugim Hrvatima preko Davora u Hrvatsku gdje su nakon nekoliko prihvatnih centara dovezeni u Gvozd.

U prvim godinama vjernici su se okupljali u lokalnom Vatrogasnom domu, ali srce naroda čeznulo je za crkvom koja će biti njihova duhovna kuća. Župu su organizirali franjevci fra Josip Božić, fra Juro Stipić i fra Tomislav Jurić. Svi ti fratri ostavili su duboke tragove u duhovnom životu vjernika a ujedno su ih uveliko materijalno pomagali. Sadašnji mladi župnik fra Marko Hrgota, rodom iz Sarajeva, nastavlja izgrađivati zajednicu vjernika u Gvozdu i duhovno i materijalno umivajući crkvu prekrasnim umjetninama i uređujući okoliš.

Izgradnja crkve – od sna do stvarnosti

Gradnja crkve sv. Petra i Pavla započela je 2006. i trajala do 2008., najvećim dijelom zahvaljujući pomoći kardinala Josipa Bozanića i Zagrebačke nadbiskupije kome je tada pripadala. Na Uskrs 2008. u crkvi se slavila prva misa, a 22. studenoga 2009. kardinal Bozanić svečano ju je posvetio. „Sjećamo se dana kad smo stigli bez ičega, a crkva je bila samo san. Danas je to naš dom, mjesto susreta i nade”, rado kažu vjernici.

Crkva je pravokutnoga tlocrta, s prostranom lađom i povišenim svetištem, a uz nju je sagrađen i župni ured po planu arhitekata Zdravka Živkovića i Vesne Koržinek. Tijekom protekle četiri godine župnik fra Marko Hrgota, koji je ujedno i doktorand gregorijanskoga pjevanja na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu, uspio je zajedno s vrhunskim umjetnicima stvoriti prostor u kojemu se liturgija i umjetnost nadopunjuju, prostor gdje se vjera otkriva kroz ljepotu umjetnosti, pretvorivši tako crkvu u „Bibliju u kamenu i staklu”.

Danas župa pripada Sisačkoj biskupiji, a crkva je pravi umjetnički dragulj jer se u njoj čuvaju jedinstvena djela hrvatskih akademika i vrhunskih umjetnika. Vitraji na pet prozora i tri rozete te freska Dobri pastir (7 x 5 m) u apsidi izrađeni su po nacrtu akademika Luke Paljetka. Tihomir Lončar naslikao je Put križa i Posljednju večeru na koru. Josip Slavuj izradio je Gospin kip. Sedije u oltarskom prostoru napravljene su po nacrtu akademika Zlatka Ugljena i primjer su spoja bosanskohercegovačke sakralne arhitekture i suvremene liturgijske umjetnosti. Trenutno se odlijevaju kalupi za velike kipove sv. Petra i Pavla koji će biti izrađeni od gline – simbola ovoga kraja. Autor kipova je Kuzma Kovačić.

Budući da je trenutna vanjska fasada djelomično oštećena, planirana je nova kamena ventilirana fasada koja će crkvi dati snažan, arhaičan izgled. Radovi bi trebali započeti uskoro. Hrvatska Vlada će sufinancirati obnovu ove fasade s 50 000 eura jer ova crkva ima veliku kulturnu vrijednost.

Osim župne crkve prije nekoliko godina izgrađena je grobljanska kapela sv. Leopolda Bogdana Mandića koju je blagoslovio sisački biskup Vlado Košić u studenom 2019. A na glavnom putu i raskrižju sagrađena je kapela sv. Nikole Tavelića.

Župa koja diše zajedništvom

Župa danas broji oko 800 vjernika u 250 obitelji. Prošle je godine bilo 12 krštenja, 13 sprovoda i 10 vjenčanja. Sakrament krizme, koji je svake druge godine, primilo je 16 djece, a prvu pričest ove godine primilo je 7 osnovnoškolske djece. U župi je aktivan OFS koji broji 10 članova, a mladih Framaša je 15.

Iako malena, župa diše punim plućima. Vjernici se rado okupljaju nedjeljom i blagdanima na misu, a posebno na patron župe kada se okupe u većem broju. Nedjeljom se slave dvije mise na koje se okupi oko 120 vjernika. Dobro su posjećene marijanske pobožnosti u svibnju i listopadu, ali i mise u vrijeme korizme i zornica u došašću.

Na dječjoj polnoćki izvodi se koncert gregorijanskih antifona, a nakon mise uprizore se žive jaslice u kojima sudjeluje obitelj s novorođenim djetetom, a dovedu se i životinje. Pa tako jedan vjernik kaže: „Kad moja obitelj sudjeluje u živim jaslicama, osjećamo da smo dio povijesti spasenja – kao da i sami stojimo pred Betlehemom.”

Među brojnim kulturnim događajima u župi župnik fra Marko spominje: večer poezije fra Ivana Kramara i akademika Luke Paljetka; nastupi Steinerove škole iz Belgije; koncert prof. Oresta Shourgota, prve violine Zagrebačke filharmonije, koji je izveo Bachovu Čakona; nastup policijske klape sv. Mihovil; te humanitarni koncerti Miroslava Škore i tamburaškoga sastava Ivice Plivelića.

Župnik je također među organizatorima malonogometnoga turnira i biciklijade Tour de Gvozd čime promovira sport i zajedništvo. A u ovu crkvu voli doći i moliti se fra Markov rođak pjevač Željko Bebek i njegova žena Ružica.

Vjernici Gvozda nisu vezani samo uz svoje mjesto. Hodočaste pješke u susjednu župu Vojnić na blagdan sv. Ante, a prvi put su pješice išli i na Petrovu goru na misu na zidinama staroga pavlinskog samostana povodom 30. obljetnice dolaska prognanih Hrvata iz BiH.

Svi ovi događaji prigoda su za okupljanje mnogim vjernicima koji žive i rade izvan župe. Većinom su to mlađi ljudi koji su odselili u potrazi za boljim životom. Nažalost, danas se općina Gvozd nalazi u prilično teškoj gospodarskoj situaciji. Stanovništvo se najvećim dijelom bavi poljoprivredom, stočarstvom i šumarstvom. Trenutno nema nekih većih ulaganja u ovaj kraj, nema neke industrije ni proizvodnje osim nekoliko pilana, a mnogo trgovina je zatvoreno.

Župa redovito pomaže svojim vjernicima koji su u potrebi. Već tri godine župa Gvozd sudjeluje u projektu prekogranične suradnje kojim se pomaže župa Dobrinja u Sarajevu. Projekt financira Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU RH.

Novi početak

Župa sv. Petra i Pavla i crkva u Gvozdu nije samo sakralna građevina nego srce zajednice. Kažu vjernici: „Naša crkva nije od kamena i stakla, nego od vjere i ljubavi ljudi koji su je gradili suzama i molitvama.” Ona je svjedok povijesnih rana i križeva, ali i znak da vjera i zajedništvo mogu obnoviti život. Nije samo mlada župa – ona je crkva prognanika, ali i svjetionik budućnosti. U njoj se susreću suze prognanstva i ponos povijesti, umjetnost i liturgija, sport i pjesma, zajedništvo i nada.

Na Petrovoj gori, gdje je pao kralj Petar Svačić, danas se rađa nova snaga. Župa sv. Petra i Pavla svjedoči da narod koji pamti svoje korijene i gradi zajedništvo, nikada ne nestaje. Ovdje se prošlost i sadašnjost susreću, a prognanički križ pretvara u novi početak.

Objava Crkva prognanika i nade pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Tema i struktura pjesme

Pjesma brata Sunca najpoznatija je Franjina pjesma, i uopće njegovo djelo, a u izvorima se naziva i Pjesma stvorenja, a često se naziva i Pjesma stvorova. Prije svega ova pjesma uzvišena je molitva Stvoritelju napisana u stihovima. U pjesmi je Franjo u cijelosti oslikao samoga sebe jer je plod njegova dugoga duhovnog puta. Nastala je iz Franjina egzistencijalnoga iskustva i stanja duha, čovjeka spašenoga i pomirenoga sa svim stvorenjima. Iako je ispjevana u bolesti i pred smrt, ona izražava duboku i oduševljenu povezanost sa svijetom te ističe vrijednosti stvorenih bića i stvari u svijetu koji smo primili iz ruku Stvoritelja. Upravo to snažno unutarnje uvjerenje o sveopćem Božjem očinstvu, a što je opet plod njegova osobnoga mističnog iskustva, navodi Franju da ne vidi samo ljude kao braću i sestre, nego i svako stvorenje koje dolazi od istoga Oca. Tako se rađa univerzalno bratstvo sa svim stvorenim.

Glavne teme u pjesmi su: zahvalnost Bogu za stvaranje svijeta, jedinstvo čovjeka s prirodom, poniznost i prihvaćanje smrti te poziv na obraćenje. U pjesmi Franjo veliča Boga kroz prirodu i sva njegova stvorenja. Svaki element prirode – Sunce, Mjesec, Voda, Vjetar, Oganj, Zemlja – prikazan je kao brat ili sestra, čime se izražava ideja univerzalnoga bratstva među svim bićima. Ovakav pristup pokazuje Franjinu poniznost i duboko poštovanje prema životu u svim njegovim oblicima.

Pjesma se sastoji od niza strofa koje započinju riječima: „Hvaljen budi, Gospodine moj”, što podsjeća na biblijske psalme i naglašava molitveni karakter djela. Ova repetitivna forma ne samo da daje ritam pjesmi već i podvlači poruku zahvalnosti i slave prema Bogu. Elementi prirode nisu prikazani samo kao korisni ili lijepi već kao nositelji duhovnih osobina: Sunce je slika Božje svjetlosti, Voda simbolizira čistoću, a Vatra pročišćenje, snagu i radost.

Posebno je značajan način na koji Franjo pristupa smrti. Nazivajući je „sestrom tjelesnom Smrću”, on pokazuje da čak i smrt ima mjesto u Božjem planu i ne treba je gledati s užasom, već sa smirenošću i vjerom. Ova ideja u skladu je s kršćanskim učenjem o smrti kao prijelazu u vječni život.

Pjesma brata Sunca oslikava put velike poniznosti i bratskoga zajedništva, put koji neodoljivo podsjeća na utjelovljenje. Krist, Sin Božji, s neba se ponizno spušta na zemlju u krilo Majke koja ga rađa u obličju čovjeka. A taj vertikalan put presijecaju zadnje dvije strofe koje imaju horizontalnu dimenziju. Tako u samoj strukturi pjesme prepoznajemo nešto čime je bio očaran sveti Franjo, a to je križ. Križ je simbol Kristove žrtve. Ta žrtva, prinesena jednom zasvagda, zaslužila je otkupljenje svega stvorenog, pomirenje ljudi sa stvorenjem i Stvoriteljem. Tako kad Franjo pjeva o svijetu, kao da se križa.

Nastanak pjesme

Najstariji tekst Pjesme brata Sunca sačuvan je u jednom rukopisu poznatom po nazivu kodeks 338, koji datira oko 1250. godine, a nalazi se u arhivu samostana sv. Franje u Asizu. Zanimljivo je da se u samom rukopisu između prvoga i drugoga retka nalazi razmak za glazbene note. Nažalost, note nisu sačuvane ni u ovom ni u drugim rukopisima pa stoga izvorna melodija ipak ostaje nepoznata. No, vrlo je vjerojatno da je to bio neki psalmodijski ton koji je ostao nepromijenjen i u drugim stihovima pjesme.

Prema Asiškom zborniku ova pjesma je nastala u zimu 1224. – 1225. u samostanu klarisa u Sv. Damjanu, ali ne čitava pjesma. Stihovi o miru i smrti dodani su poslije. Tako je predzadnja strofa, koja slavi opraštanje i mir, sastavljena u srpnju 1226. kako bi se okončao sukob između asiškoga biskupa i gradonačelnika (usp. AsZb 84). Dok je strofa posvećena sestrici smrti dodana malo prije Franjine smrti u listopadu 1226. godine.

Nažalost, ne možemo sa sigurnošću znati je li sam proces sastavljanja pjesme bio baš takav jer tako ne spominju drugi izvori. Iako se mora priznati da te dvije strofe donekle presijecaju cjelinu pjesme jer je stil isprekidan, puno je zavisnih rečenica, a teme su usmjerene na čovjeka, na odnose s bližnjima i na čovjekov stav prema bolesti i smrti. Unatoč tim razlikama, Franjo ih je htio pridružiti Pjesmi brata Sunca jer pozivaju na izmirenje čovjeka s čovjekom, a ne samo s prirodom.

Ova pjesma nije plod nekoga sentimentalnoga ushićenja zbog ljepote prirode koju gledamo u lijepo proljetno jutro, nego je, kako svi izvori svjedoče, nastala iz Franjina teškoga stanja bolesti, patnje i unutarnjih nemira. Iako je Franjo nekoliko mjeseci prije toga na La Verni doživio uzvišeno mistično iskustvo i primio svete rane od Krista, ipak kao čovjek nije bio oslobođen unutarnjih nevolja i bolesti. Međutim, upravo to stanje omogućilo mu je da ponovno iskusi milost Božju i hvali Boga po njegovim stvorenjima. Stoga je ova pjesma plod njegova dubokoga iskustva, iskustva trpljenja, strpljivosti, borbe za evanđeoske vrijednosti, te na koncu iskustva nadnaravne radosti. Zato je ova pjesma ujedno i pjesma utjehe za sve ljude jer nas podsjeća da ćemo do smrti iskušavati u životu svakodnevne nevolje ali i dobrotu Božju.

Sadržaj pjesme

Pjesma brata Sunca ima 10 strofa, sadrži 14 rečenica različite duljine podijeljenih u 33 retka. Ono što prvo pada u oči pri iščitavanju jest jednostavnost forme, nema kićenosti, ni stilskoga pretjerivanja niti nekoga dramatiziranja. U pjesmi je prisutna i rima. Osam strofa započinje riječima „Laudato si” (lat. Hvaljen budi) kao svojevrsni refren, dok prva i zadnja strofa uokviruju pjesmu riječima „laude” (lat. hvala) i „laudate” (lat. hvalite), a što jasno pokazuje žanr i glavni motiv ove pjesme: pohvala Bogu i zahvala za njegova stvorenja.

Stvorenja nabrojena kao likovi u pjesmi pojavljuju se točno određenim redoslijedom. Red pojavljivanja ide od neba do zemlje sve dok ne stigne do čovjeka. Nebo je predstavljeno Suncem, Mjesecom i zvijezdama, dok je svijet predstavljen četirima izvornim elementima koji ga, prema drevnoj viziji, sačinjavaju: vjetar, voda, vatra i zemlja. Nakon makrokozmosa javlja se mikrokozmos: čovjek. No, ne pjeva se o njegovoj snazi, ljepoti i vlašću nad prirodom, već o njegovoj sposobnosti da podržava i stvara mir. Za Franju ljudska se veličina i snaga očituju u vlasti nad samim sobom a ne nad drugima. On čak hvali i samu smrt nazivajući je sestrom jer ona otvara vrata vječnoga života. Na taj način Franjo uistinu uspijeva sve uključiti u pjesmu hvale. Ništa ne ostaje isključeno. Grijeh, smrt, bolest i nevolja stavljaju se u istu ravan s lijepim stvarima sadašnjega svijeta ali i onoga budućeg. Sve se povezuje jedno s drugim, sjedinjujući se u krug hvale na slavu onoga koji je prisutan u svemu.

U pjesmi je specifična izmjena boja gdje se svijetle boje pretvaraju u tamne nijanse. U prvom dijelu jasna je jarka svjetlost sunca, radost zbog njezina sjaja, zbog njezinih zraka i zbog njezine veličine. Nadalje, pojavljuje se sjaj mjeseca i svjetlucanje zvijezda. Tu je vjetar, a s njim i oblaci i vedro nebo. Noć je obasjana jakom svjetlošću vatre. Zbog svoje plodnosti i brižne ljubavi zemlju zaziva kao majku i sestru, njezine mnogostrane i raznolike boje razveseljavaju oči, a njezina majčinska velikodušnost postavlja nam bogatu trpezu. U drugom dijelu dominiraju tamni tonovi: nemoć, patnje, nevolje i smrti, koja se može preoblikovati u vječnu smrt. Tako se u hvalospjevu radosti krije snažan poziv na pokoru i obraćenje. Smisao Pjesme brata Sunca nije u zadovoljnom promatranju prirode, nego u slavljenju i u služenju Bogu.

Iza svega toga u Pjesmi brata Sunca krije se prisutnost čovjeka potpuno pomirenoga sa samim sobom, s Bogom i sa svijetom. Taj je aspekt prije više od pedeset godina istaknuo Eloi Leclerc, kada je pokazao da način na koji Franjo povezuje i spaja prirodne elemente pokazuje njegovo nastojanje da dadne život neživim stvarima i udahne im dušu, svoju dušu. Zato uz prirodne pojave Franjo koristi pojmove braća i sestre, a što se prvi put i izričito koristi u kršćanskoj književnosti. Svako stvorenje u Franjinoj pjesmi hvale sada dobiva bratsko lice, sve mu je obiteljski blisko. Pojam brat čak je sada proširen i više od onoga u Novom zavjetu. Upravo po toj bratskoj povezanosti sa svim stvorenim Pjesma brata Sunca jedinstvena je u povijesti književnosti i ima posebnu snagu.

Aktualna propovijed

Govoreći o podrijetlu ove pjesme, Asiški zbornik (AsZb 83) potvrđuje da ju je sam Franjo zamislio da bude kao propovijed. Tražio je od braće da nakon propovijedi pjevaju ovu pjesmu jer se ne smiju zadovoljiti samo slavljenjem Boga, nego trebaju staviti ljude pred odluke koje će utjecati na njihovo društveno ponašanje i njihovo ponizno služenje pred Bogom. Oprost, ustrajnost, nastojanje oko mira, predanje Bogu u smrti, bitni su stavovi našega postojanja i naših društvenih odnosa.

Onima koji iz ljubavi Božje opraštaju i podnose slabosti i nevolje, Franjo naviješta Isusova blaženstva. A onima koji umiru „u grijesima smrtnim” kliče prijeteći „jao”, no samouvjereno završava stih posvećen smrti: blaženi oni koji umiru po volji Božjoj i po njegovim zapovijedima jer „druga im smrt nauditi neće”. Ovo je ujedno i obećanje i upozorenje, ovisno o situaciji u kojoj se slušatelj nalazi. Stoga Pjesma brata Sunca postaje trajni poticaj i propovijed.

Vidljiva je također trostruka svrha pjesme: hvaliti Boga, tješiti sebe i evangelizirati druge. Franji je Pjesma brata Sunca sredstvo evangelizacije koje se može lako prihvatiti jer je napisano jezikom naroda. Pjesma vrednuje pozitivno sve materijalno i tjelesno u vrijeme kada se na sve što se nije uklapalo u duhovni red gledalo sa sumnjom. To je bilo vrijeme heretičkih, dualističkih pokreta koji su materiju smatrali područjem đavla, a u samoj Crkvi vladao je vrijeme radikalnoga pesimizma prema svijetu i tjelesnom. Franjo svojom pjesmom preokreće perspektivu kroz koju gledamo na stvaranje: ovaj svijet nije lažni privid, stvaranje je svjedočanstvo božanske dobrote i ljubavi.

Poruka nama danas

Franjo je skladao pjesmu u kojoj je, opisujući svoje vlastito divljenje i svoje vlastito razmišljanje o stvaranju, ukazao na novi odnos između čovjeka i prirode. On nas vodi do svijesti da sebe možemo razumjeti samo unutar Stvaranja, remek-djela sklada koje utjelovljuje i ostvaruje Božji plan. I tako su Sunce, Vjetar, Voda, Zemlja, Vatra, Zvijezde braća i sestre svim živim bićima, u slozi, u dijalogu s njima u međusobnom poštovanju božanske harmonije, u svijesti da smo svi stvorenja voljena od Boga. Njegova vizija prirode je potpuno pozitivna jer sve stvoreno ima božanski karakter i kao takvo mora se poštovati, dijeliti štedljivo i u duhu bratstva.

U suvremenom svijetu, u kojem je priroda često zanemarena ili uništavana, Pjesma brata Sunca ima novu, možda čak i snažniju vrijednost. Ona poziva čovjeka da bude ponizan i skroman, zahvalan i pun poštovanja prema stvorenom svijetu. Papa Franjo, koji je ime uzeo upravo po ovom svecu, podsjeća na važnost ove pjesme u svojoj enciklici Laudato si’, koja poziva na nužno očuvanje planete Zemlje.

Pjesma brata Sunca nije samo religiozni tekst nego i univerzalna poruka ljubavi, poniznosti i jedinstva sa svijetom. Sveti Franjo nas uči da ne vladamo nad prirodom, nego da budemo njezina braća i sestre. Takva poruka potrebna nam je danas više nego ikada. Ne možemo nedvosmisleno reći da je Franjo prorekao posljedice ljudskoga iskorištavanja prirode, ali možemo potvrditi da je želio podsjetiti na radost življenja u poniznosti i jednostavnosti odnosa unutar i sa svim stvorenim. Nada koju nam hvalospjev prenosi dobro pristaje uz temu Jubileja, koji je u ovoj 2025. godini očito prožet željom i potrebom za onim mirom u ljubavi koji je za Franju bio prava i jedina zvijezda vodilja u životu.

Objava Izgradnja univerzalnoga bratstva pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Njegovim idealima nadahnjuju se ne samo katolici nego i pripadnici drugih religija, pa čak i ateisti. Većini ljudi na spomen lika Franje Asiškog asocijacije su: susret i služenje među gubavcima, molitva pred križem u crkvici sv. Damjana, primanje svetih rana na La Verni; zatim da je obraćenik i da je osnivač triju franjevačkih redova.

Ovaj kratki prikaz u nekoliko nastavaka promatrat će fenomen Franjina obraćenja. Odmah na početku mora se ustvrditi da nije baš lako dati jedno povijesno-teološko tumačenje obraćenja Franje Asiškog. Više je razloga, a jedan od njih jest što se u takvom istraživanju oslanjamo na Franjina autobiografska djela i na djela njegovih prvih biografa, ili bolje rečeno hagiografa. Ni jedni ni drugi izvori po svome sadržaju nisu čisto povijesni s kronološki poredanim činjenicama. Ti izvori imaju specifičan sadržaj ispričanih događaja pa se tako u njima mogu razlikovati dva područja: kao prvo, povijesni trenutak događaja u njihovu čistom zbivanju, i istovremeno, kao drugo, njihov teološki sadržaj kao iskustvo Boga.[1]

Čitajući izvore treba se, dakle, upitati koji su događaji bili u osnovi Franjina obraćenja – povijesni dio, a koji, opet, govore o subjektivnom iskustvu vjere koje je Franjo imao. Vrlo zoran primjer je Franjina Oporuka koja predstavlja tekst s čisto autobiografskim sadržajem, u kojoj Franjo svojoj braći fratrima govori o sebi u obliku kratkih memoara. Ali njegov način pripovijedanja ima svoj cilj: potaknuti braću fratre na njihovo trajno obraćenje. Njegova sjećanja nisu, dakle, isključivo povijesna, već prije svega opominjuća sjećanja, a to je onda pretpostavka koja uvjetuje ne samo sadržaj već i oblik autobiografske priče koju predlaže Franjo.[2]

S druge strane, u biografijama se pronalazi niz priča čije se kronološko podrijetlo, povijesni kontekst i ciljevi često međusobno razlikuju, a istovremeno su ujedinjeni unutar jedinstvenoga književnog žanra, a to je srednjovjekovna hagiografija. U takvim tekstovima narativni proces nije vođen povijesnim problemom čovjeka Franje, već brigom da se pokaže njegova svetost. On postaje primjer čovjeka sveca koji ima želju upoznati Boga kroz razne vidove molitve i da čini pokoru. Stoga su mnoge povijesne činjenice hagiografski prerađene. Takvi prvi izvori često su Legende (lat. ono što treba čitati) i ne obraćaju se samo kršćanima kako bi ih potaknuli na pobožnost prema asiškom svecu već i – a u nekim slučajevima prije svega – braći fratrima Reda Manje braće koji su se suočili s problemima i napetostima u počecima Reda po pitanju vjernoga nasljedovanja Franje. U franjevačkim legendama ne postoje, dakle, samo hagiografski ciljevi, već i apologetski i polemički.[3]

U svakom slučaju, pokušat će se pratiti proces obraćenja Franje Asiškog i kronološki ali i uvažavajući njegovo egzistencijalno iskustvo Boga.

Biblijski pojam obraćenja

U grčkom prijevodu Staroga zavjeta, nazvanom Septuaginta, kao i u Novom zavjetu koji je napisan izvorno grčki, subjektivni stav koji se tražio za oproštenje grijeha uglavnom je izražen pojmom metanoia. Vulgata taj pojam općenito prevodi s pokora i obraćenje. Sva tri pojma imaju isto značenje te se mogu međusobno izmjenjivati. Pojam metanoia znači promjenu uvjerenja ili stava koji je netko ranije prihvatio. Znači također i nezadovoljstvo prijašnjim načinom djelovanja.[4]

Tako u proročkom propovijedanju metanoia (obraćenje, pokora) zahtijeva novi stav u odnosu s Bogom koji popravlja onaj prijašnji. Obratiti se znači vratiti se Bogu (1 Sam 7,3). Jasno je rečeno da taj povratak Bogu nije iskren ako sa sobom ne donosi promjenu ponašanja, odnosno volju da se ubuduće poštuje i vrši volja Božja. Tako je kod Amosa izričito rečeno da tražiti Boga (Am 5,4) znači tražiti dobro a ne zlo (Am 5,14). Kod Hošee pokora znači povratak u prvotno stanje, to jest na prijateljstvo s Bogom (usp. Hoš 3). Kasniji proroci više inzistiraju na potrebi osobnoga unutarnjeg obraćenja (usp. Jer 3,10; 4,3-4), na obraćenju srca (usp. Ez 33,14-15). A kod svih proroka provlači se pouka da se taj unutarnji stav pokaže i na izvana, koristeći se tradicionalnim znakovima izraelske tuge kao što je post, kidanje odjeće, nošenje kostrijeti.

Isus također započinje svoje propovijedanje riječima obratite se (Mk 1,15; Mt 4,17), a što je poziv na korjenitu promjenu čovjeka, na odvraćanje od zla. Korjenita promjena, tj. obraćenje uvjet je da se slijedi Isusa. Stoga obraćenje znači odvraćanje od zla i otvaranje prema Bogu. Osim toga, Isus traži i vjeru, vjeru u Božju praštajuću i spasiteljsku ljubav, a što je vidljivo iz brojnih njegovih izlječenja koja pretpostavljaju vjeru. „Samo se u vjeri može prihvatiti Isusa, samo vjera može dati snage krenuti za Isusom, samo vjera može otvoriti oči koje bi bile u stanju prepoznati i prihvatiti Božje djelovanje u Isusu kao uistinu spasiteljsko djelovanje.” (B. Lujić)

Istinsko obraćenje znači jasno i odlučno odbacivanje prisutnosti grijeha u našem životu, ili barem iskrena i ponizna raspoloživost za ponovno povezivanje u zajedništvo ljubavi s Bogom pokajanjem. Najbolji primjer obraćenja u evanđelju jest rasipni sin koji se vraća milosrdnom ocu i moli ga da ga primi makar kao slugu (usp. Lk 15,11-32). To je slika našega obraćenja u sakramentu ispovijedi kad molimo Boga Oca da nam oprosti i on nam oprašta. Jer pokajanje izaziva čudo praštanja. Na našem životnom putu pokornički duh je onaj koji nas potiče na trajno i progresivno pročišćavanje svega što se stavlja između Boga i nas, svega što nas zadržava ukorijenjenima u naš egoizam i naš komoditet, i sprječava nas da idemo ususret drugima da im činimo dobro.

Obraćenje, dakle, nije samo privremeno pospremanje nereda koji smo sami napravili, niti promjena ponašanja uvjetovana slikom koju će drugi imati o nama. Obraćenje je proces priznanja vlastitih granica i nemoći, priznanje vlastite grešnosti. Na tom putu čovjek postaje otvoren za susret s Bogom koji ga onda iznutra preobražava svojom dobrotom i milosrđem. Tako je i sv. Franjo Asiški doživio i proživio svoje obraćenje. Njegovo obraćenje je odgovor na Božji poziv, ali to obraćenje nije se dogodilo odjednom, nego je ono bilo proces koji je trajao nekoliko godina.

[1] O ovoj temi i problemu mnogo je članaka napisao autor Pietro Maranesi, a sve je objedinio u svojoj knjizi: Facere misericordiam. La conversione di Francesco d’Assisi: confronto critico tra il Testamento e le Biografie, Porziuncola, 2024.

[2] Usp. P. Maranesi, Facere misericordiam,str. 3.

[3] Usp. Isto,str. 3-8.

[4] Usp. B. Marchetti-Salvatori, Conversione, u Dizionario enciclopedico di spiritualità, ur. E. Ancilli, Rim, 1995., str. 629-632.

Objava Obraćenje sv. Franje Asiškog. Pokušaj povijesno-teološkoga tumačenja pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Gospođo Boban, jeste li se već kao djevojčica u Livnu zamišljali kao glumica ili je gluma poslije slučajno postala Vaš životni poziv?

Nikada nisam maštala o tome da postanem glumica, ali ne vjerujem u to da se stvari u životu događaju slučajno. Putovanje od prvog susreta sa pozornicom u osnovnoj školi do studija Glume je bilo sasvim jednostavno, lagano i prirodno upravo zato jer nije bilo slučajnost.

Smatrate li da je umjetnost nešto što nas treba ispunjavati i poticati na promjene, na bolje?

To jeste misija i zadatak prave umjetnosti! Pitanje je koliko istinske, prave umjetnosti postoji u trenutku u kojem živimo.

Koje su vrijednosti koje smatrate temeljnima u svom umjetničkom radu?

Istina, posvećenost, hrabrost, vjernost vlastitim principima po kojima živim svoj život!

Raznovrsnost uloga koje ste glumili kao i medija u kojima ste glumili je zaista velika. Postoji li neka uloga koja je na Vas ostavila posebno dubok dojam, bilo kao umjetnicu, bilo kao osobu?

Obzirom da sam imala sreću u profesionalnom životu birati uloge, mislim da je svaka na svoj način ostavila neki trag.

Je li Vam se ikada dogodilo da neki lik kojega igrate „uđe” u Vaš svakodnevni život, mimo vaše volje? Kako glumac zadržava vlastiti identitet ako cijeli život glumi druge likove?

Kao i u svakom poslu tako i u glumi mora se znati odvojiti osobni život od profesionalnog, a za to je potrebno imati izgrađen vlastiti identitet. Onda nemaš problem ili sindrom „ušao je u lik” ili „ne može izaći iz lika”.

Snaga kazališta

Vi ste dramska umjetnica. U čemu je snaga kazališta ili teatra?

Dobro kazalište trebalo bi biti ogledalo ljudske prirode, čovjekovih vrlina i mana, može izazvati snažne emocije, može postaviti mnoga važna pitanja i potaknuti na razmišljanje. Snaga teatra leži u mogućnosti da se problemima ljudske egzistencije bavi na kreativan i maštovit način.

Mnogi za suvremeno kazalište kažu da je izgubilo vezu s duhovnim dimenzijama čovjeka. Kako Vi gledate na tu „dijagnozu”?

Nije samo suvremeno kazalište izgubilo vezu s duhovnim dimenzijama, čovjek sam gubi vezu sa duhovnim dimenzijama i sve više živi po matrici umjetne inteligencije. Namjerno ovu sintagmu pišem malim slovima.

Još od starih Grka teatar je bio mjesto katarze ili pročišćenja duše. Što Vama kazalište predstavlja danas? Je li ono još uvijek „mjesto katarze” ili je postalo tek još jedan oblik zabave?

Kako vrijeme odmiče, čini mi se da je kazalište još samo u tragovima „mjesto katarze”, ali se nadam i vjerujem da će ovo vrijeme ljudskog postojanja u kojem je zabava najvažnija uskoro proći.

Ima li danas prostora za afirmativno kazalište koje se ne boji govoriti o vjeri, dobru, žrtvi i istini, temama koje su nekada bile srž kazališnoga izraza?

Bilo bi dobro da se kazalište što više počne baviti ovim temama koje su, po mom mišljenju, ne samo srž kazališnog izraza, nego srž života.

Prožimanje kazališta sa životom

Dugo godina zajedno s pokojnom Nadom Đurevskom vodili ste Dramsku sekciju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a vrhunske predstave bile su vrlo posjećene. Kakvo Vam je bilo iskustvo rada sa studentima teologije?

Meni je to bilo iznimno dragocjeno iskustvo. Slobodno mogu reći da je rad na predstavama sa studentima Franjevačke teologije moj najdraži period profesionalnog bavljenja glumom. Bilo je to sretno vrijeme. Zahvalna sam mojoj dragoj kolegici, pokojnoj Nadi Đurevskoj što me pozvala da joj pomognem u radu sa studentima i zahvalna sam Bogu na prilici da se do danas družim sa bosanskim franjevcima.

Koliko su za moderno društvo važna takva i slična amaterska kazališta?

Iznimno su važna, jer se uz odabir dobrih tema i kvalitetnih tekstova, uz dobre i kvalificirane voditelje amaterskih društava i kazališta, na specifičan način njeguje gluma i pruža se mogućnost svakom tko ima želju baviti se glumom da to i ostvari.

Je li danas u suvremenom društvu mnogim ljudima kazalište zapravo cijeli život, kao da stalno glume pred drugima pretvarajući se da su nešto što u biti nisu?

Ne bih ovu negativnu pojavu ljudskog ponašanja vezala uz kazalište. Naime dobar glumac se u kazalištu trudi što više biti likom koji igra, glumac nije dobar glumac ako se pravi da glumi neki lik. Dobro kazalište je ono koje se bavi istinom i dobar je glumac onaj koji istinski razumije i istinom gradi svoj lik. Moderan čovjek pod lošim uticajem društvenih mreža i loših medija bježi od sebe i laže sebe praveći se ili pretvarajući se da je netko drugi.

Za kraj, ako biste općenito kazalište morali usporediti s nekom prirodnom pojavom (npr. oluja, rijeka, vulkan, magla…), koja bi to bila i zašto?

Ponekad se dogodi da kazalište bude oluja, rijeka ili vulkan, u malom i najblažem procentu ovih prirodnih pojava. Dogodi se da odabirom teksta, teme, zanimljivim redateljskim rješenjima i hrabrom glumačkom igrom uzburka javnost i probudi raznorazne uspavane duhove. Nažalost kao i mnogo toga u povijesti ljudske djelatnosti, tako se i kazalište danas češće može usporediti s maglom.

Objava Gordana Boban: Misija umjetnosti je poticati na promjene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Uz Franju Asiškog vežu se različiti naslovi kao na primjer: brat svih ljudi, glasnik mira, zaštitnik ekologije, zaštitnik međureligijskoga dijaloga i ekumenizma. Sve su te tvrdnje istinite jer naglašavaju po jedan važan aspekt Franjine osobnosti. Činjenica je da ovaj svetac pobuđuje sve veće zanimanje i u ovo naše doba. Razlog tomu zapravo je njegovo životno zalaganje za mir između ljudi, za mir između Boga i ljudi, njegova neizmjerna ljubav prema prirodi i svakom stvorenju, njegova sloboda od ovozemaljske težnje za moći i uspjehom. Međutim, tajna njegova života je dublja i temelji se na potpuno osobnoj vjeri i na neizmjernom povjerenju u Boga. Službene biografije (Prvi i Drugi životopis od Tome Čelanskog, Veći i Manji životopis od Bonaventure) kao i one neslužbene, poput Asiškog zbornika i Legende trojice drugova, izvještaju o Franjinu načinu moljenja i o tome koliku je važnost u životu pridavao molitvi.

Hvale i molitve

Franjina ljubav prema molitvi i zajedničkoj liturgiji, za koju se posebno brinuo, iščitava se iz svih njegovih spisa, među kojima su najljepše i veoma poetične upravo hvale i molitve. One nam omogućuju da pristupimo najdubljoj tajni njegova jedinstvenoga ljudskog i kršćanskog iskustva.

U tim tekstovima prevladavaju molitve hvale i zahvaljivanja kao u Poticaju na hvaljenje Boga, u Hvalama uz svaki čas, u Hvalama Bogu višnjemu sastavljene nakon primanja svetih rana na La Verni te u Pjesmi brata Sunca. U tu kategoriju spada i Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji te Pozdrav krepostima. Osim toga tu su i meditativni tekstovi o misteriju Kristova otajstva poput Časoslova muke Gospodnje te njegova proširena molitva Očenaša, obično zvana Tumačenje Očenaša. Ova molitva nije objašnjenje ili komentar Očenaša, već istinska molitva, vjerna onoj koju je izrekao Isus i koju su poučavali njegovi učenici. Dakle, imamo molitve nadahnute liturgijom i formulirane prema poznatom tekstu.

S druge strane, molitva prošnje, tj. molitva u kojoj on nešto prosi je rijetka i javlja se samo u dva slučaja: u Molitvi pred Raspetim i u onoj kojom završava Pismo cijelom Redu. U njima Franjo traži samo duhovne darove: vjeru, nadu, ljubav, osjećaje i znanje kako bi ispunio zadatak koji mu je Bog povjerio u nasljedovanju Kristovih stopa.

Osim samih molitava i drugi tekstovi svetoga Franje vođeni su duhom svete molitve i pobožnosti. Tako njegovo Nepotvrđeno pravilo sadrži veliku katehezu o molitvi (NPr 22). Čak je i kasnije Potvrđeno pravilo nastalo u ozračju molitve i posta i veoma je prožeto tim duhom. Snažni pozivi na molitvu definirani su kao najveća obveza svakoga manjeg brata koji „nada sve moraju čeznuti za tim da imaju Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje, da mu se uvijek čista srca mole i budu ponizni” (PPr 10, 8-9).

Pisma

Još su više iznenađujuća Franjina pisma, koja obično sadrže neke naredbe i ozbiljne moralne zahtjeve, ali često naglo mijenjaju ton postajući tekstovima blaženstava, hvalospjeva ili, jednostavno, molitava. Takav je slučaj u Drugom pismu vjernicima, u kojem Franjo detaljno govori o životu pokore, navodeći u mnogim rečenicama što treba ili ne treba činiti. Na kraju različitih opomena Franjo zaključuje svoj tekst s pouzdanjem: svi oni koji djeluju na ovaj način sinovi su nebeskoga Oca, zaručnici, braća i majke našega Gospodina Isusa Krista (usp. 2PVj 54-56).

Ako, nadalje, obratimo pozornost na početak istoga pisma vjernicima, ne možemo ne primijetiti da ono započinje u znaku križa, tj. u ime Presvetoga Trojstva, i da se jednako tako završava blagoslovom, zazivajući sve tri božanske Osobe. Unatoč tome što je sadržaj pisma poticajan, duh molitve dominira u njemu na početku i kraju pisma.

Još jedan ilustrativan primjer je poznato Pismo jednom ministru u kojem bratu koji je patio pod težinom svoje službe, Franjo na početku pisma kaže prvo: „Gospodin te blagoslovio!” Tako i u ostalim svojim spisima Franjo prije svega upućuje „pozdrav i sveti mir u Gospodinu” (2 PKu 1; PUn 1).

Pismo koje je ipak najviše prožeto molitvenim duhom zasigurno je ono upućeno svim fratrima – Pismo cijelom Redu. Ono je vjerojatno njegovo posljednje, diktirano 1225. godine, a odlikuje se i dobrom književnom formom. Pismo započinje svečanom formulom u kojoj Franjo ispovijeda svoju vjeru u Trojstvo i jedinstvo Boga. Tada Franjo imenuje sve ministre Reda i obraća im se na poseban način. Međutim, pismo je upućeno i svim ostalim fratrima „od prvog do posljednjeg” (dakle i nama danas!). Sve fratre, posebno one koji su svećenici, on moli da se prema euharistiji odnose s najvećim poštovanjem i da je slave čistim srcem. Iako je upozorio, čak i nakon što se jako požalio da se neki svećenici više bave zemaljskim stvarima (npr. plaćom!) nego s Onim koji sebe čini tako opipljivim u euharistiji, Franjo izražava svoje neizmjerno veselje. Pred Božjom poniznošću u oltarskom sakramentu on ne može ostati hladan i izraziti se apstraktnim formulama, već se pretvara u pjesnika, izražavajući tako slobodno svoje osjećaje čuđenja i divljenja neizrecivoj Božjoj ljubavi:

O divne li uzvišenosti i čudesna dostojanstva! O uzvišene poniznosti!

O ponizna veličanstva, da se Gospodin svemira, Bog i Sin Božji, tako ponizuje te se radi našega spasenja skriva pod prilikom malo kruha. (PRe 27)

Upravo u središtu ovoga pisma koje opominje, nalazi se pjesma radosti, zadivljujuće klanjanje! Nakon poticanja da dostojanstveno sačuvaju Božju riječ i sakralne predmete, pismo donosi Franjinu ispovijed, vrlo sličnu liturgijskom obliku Ispovijedam se. Pred svim fratrima otvoreno priznaje svoj grijeh obraćajući se prije svega Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetom, a zatim „blaženoj Mariji vazda Djevici i svim svetima na nebu i na zemlji” (PRe 38). Iznova, dakle, pronalazimo molitvenu formulu unutar pisma.

Kao i obično, pismo završava obećanjem blagoslova za one koji će ispuniti ono što je rečeno u njemu.Međutim, za razliku od ostalih pisama, ovdje se nakon završnoga blagoslova donosi i njegova vlastita molitva, dobro sastavljena i strukturirana u klasičnom obliku. Započinje svečanim zazivom, nakon čega slijedi molba:

Svemogući, vječni, pravedni i milosrdni Bože, daj nama bijednima da poradi tebe uvijek činimo ono što znamo da ti želiš i da uvijek želimo što je tebi milo. Daj da unutra očišćeni, unutra rasvijetljeni i Duhom Svetim raspaljeni mognemo slijediti stope tvoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista i jedino po tvojoj milosti doći k tebi, Svevišnji, koji u savršenu Trojstvu i jednostavnu Jedinstvu živiš i kraljuješ i slavan si, Bog svemogući u sve vijeke vjekova. Amen. (PRe 50-52)

Izvor radosti

Čitajući Spise sv. Franje može se primijetiti da Franjina radost izvire iz Isusove velikosvećeničke molitve (Iv 17), koju je Franjo uvelike koristio u svojoj katehezi o molitvi u Nepotvrđenom pravilu (NPr 22). On je bio uvjeren da je njegova molitva ujedinjena i da ima udjela s onom Isusovom molitvom upućenoj Ocu prije svoje muke.

Kao što se Isus molio za svoje učenike, tako se i Franjo moli za svoje učenike. Njegova radost zbog toga što ima brata na nebu proizlazi iz sigurnosti vjere da se njegov Učitelj molio za njega i za sve učenike. I kao Dobri pastir dao je svoj život i zagovarao nas te još uvijek nas zagovara kod Oca. Oproštajna molitva koju je Isus izrekao prije svoje muke nije bila upućena, prema Franji, samo za 12 apostola, već i za njega i za nas danas. Odatle proizlazi i Franjin poziv svim kršćanima da žive u jedinstvu s Bogom, kao i njegova molitva za sve koji će mu se pridružiti u njegovu pokretu (sva tri Reda sv. Franje).

Ovo je još jedan dokaz da su svi Franjini spisi prožeti duhom molitve i pobožnosti. Pa sam Franjo je postao živa molitva, pretvorivši tako sve što čini i piše u molitvu.

Objava Molitva u Spisima sv. Franje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.