Dubravka Bošnjak, ministrica civilnih poslova BiH

“Jedan od ključnih izazova ostaje nedovoljna informiranost, posebno među mladima, gdje se često odluke temelje na nepotpunim ili netočnim informacijama. Zato je sustavno zagovaranje, edukacija i javna promocija donorstva od presudne važnosti – ne kao kampanja jednog trenutka, nego kao dugoročna društvena politika koja gradi povjerenje, razumijevanje i kulturu darivanja života.“

Ministrice Bošnjak, što sve Ministarstvo civilnih poslova čini po pitanju doniranja organa i transplantacija u BiH?

Ministarstvo civilnih poslova BiH posljednjih je godina intenziviralo aktivnosti na jačanju transplantacijske medicine i razvoju sustava darivanja organa u BiH. Nakon dugogodišnjeg zastoja, ponovno smo otvorili proces pristupanja BiH Međunarodnoj fondaciji Eurotransplant, jednoj od najvažnijih europskih mreža za razmjenu organa.

Na inicijativu Ministarstva, koju je podržala Konferencija za oblast zdravstva u BiH kao najviše savjetodavno i koordinirajuće tijelo u području zdravstva u BiH, upućeno je službeno pismo namjere za pristupanje BiH Eurotransplantu, organizirani su sastanci s vodstvom te organizacije, a BiH je prvi put sudjelovala na godišnjoj skupštini Eurotransplant. Također su koordinirani sastanci s mjerodavnim zdravstvenim institucijama i ustanovama, podržane edukacije te otvoren strukturirani dijalog o jačanju transplantacijskih centara i laboratorijskih kapaciteta u BiH.

Posjet i razgovori s izaslanstvom Eurotransplanta označili su prijelaz iz dugog razdoblja bez funkcionalno strukturirane suradnje u jasnije definiran operativni okvir. U prethodnim godinama, unatoč stručnim kapacitetima, nije postojao stabilan pristupni mehanizam koji bi omogućio sustavno uključivanje u navedenu europsku mrežu. Danas je, međutim, otvorena realna i nedvosmislena mogućnost za razvoj takvog modela suradnje, uz spremnost na konkretne korake i tehničku podršku.

U tom kontekstu posebno je naglašeno da je za pristupni mehanizam ključno postizanje minimalnog standarda od oko 10 donatora na milijun stanovnika godišnje, što predstavlja važan operativni prag. Dugoročno, uz ozbiljan i koordiniran angažman svih struktura, realno je dostići i oko 30 donatora godišnje na razini BiH, što bi značajno ojačalo transplantacijski sustav i ubrzalo integraciju u Eurotransplant.

Dogovorena je i uspostava strukturirane suradnje, na temelju Sporazuma o edukaciji i obuci (Teaching and Training Agreement – TTA), kroz koju će se naši transplantacijski centri povezivati s centrima država članica Eurotransplanta putem edukacija, treninga i mentorski vođenih programa. To je važan instrument za brzo podizanje kvalitete sustava, ali zahtijeva kontinuiran angažman, jasnu koordinaciju i operativnu disciplinu svih mjerodavnih razina vlasti i zdravstvenih institucija.

Ministarstvo civilnih poslova ima koordinirajuću ulogu, dok su operativne mjerodavnosti u zdravstvu u rukama entiteta i Brčko distrikta. Upravo zato je ključna suradnja svih razina vlasti, zdravstvenih ustanova i stručnjaka kako bismo izgradili funkcionalan i održiv transplantacijski sustav koji će dugoročno omogućiti bolje ishode liječenja i spašavanje života pacijenata u BiH.

U tom okviru, Ministarstvo je pokrenulo i TAIEX podršku Europske komisije, s ciljem stručnog jačanja sustava, razmjene znanja i usklađivanja procedura s europskim standardima u području transplantacijske medicine. Ova tehnička pomoć predstavlja važan instrument u pripremi institucija za pristupanje Eurotransplantu i unaprjeđenje ukupnih kapaciteta zdravstvenog sustava.

Otvoreni institucionalni okvir sada mora biti praćen konkretnom implementacijom. Sporazum i dogovoreni mehanizmi stvaraju osnovu, ali njihova stvarna vrijednost mjerit će se provedbom na razini zdravstvenih ustanova i mjerodavnih entitetskih ministarstava. U tom smislu je nužna koordinirana i kontinuirana podrška svih razina mjerodavnih vlasti, kao i aktivna uključenost bolničkih uprava, kako bi se osigurao stabilan i održiv razvoj transplantacijskog sustava u BiH te omogućio njegov dugoročni napredak i veća dostupnost transplantacijskog liječenja za građane.

Nedavno ste primili u posjet izaslanstvo Eurotransplanta. Što je to uopće Eurotransplant i što ste dogovorili na sastanku?

Eurotransplant je međunarodna organizacija koja koordinira razmjenu i raspodjelu organa među državama članicama, s ciljem da se svakom pacijentu omogući najbolja i najbrža prilika za transplantaciju. Danas ova mreža povezuje osam država članica, s populacijom od približno 135 milijuna stanovnika, te obuhvaća desetke visokospecijaliziranih transplantacijskih centara diljem Europe. Sustav godišnje omogućava transplantaciju više od 7500 organa, što ga svrstava među najrazvijenije i najefikasnije transplantacijske mreže u svijetu.

Posjet izaslanstva Eurotransplanta Bosni i Hercegovini bio je povijesni događaj, jer je to bio prvi službeni dolazak kompletnog vodstva ove organizacije u našu zemlju. Razgovori su bili usmjereni na konkretne korake koje BiH treba poduzeti kako bi se približila i u perspektivi uključila u ovu europsku mrežu koja funkcionira prema najvišim medicinskim, organizacijskim i bioetičkim standardima.

Poseban fokus bio je na jačanju zakonodavnog i institucionalnog okvira, standardizaciji transplantacijskih procedura, unaprjeđenju koordinacije, edukaciji bolničkih timova i transplantacijskih koordinatora te jačanju laboratorijskih i dijagnostičkih kapaciteta.

U tom kontekstu, Eurotransplant je Bosni i Hercegovini uručio pismo namjere, kao i Nacrt Sporazuma o obuci i edukaciji (Teaching and Training Agreement – TTA), koji predstavlja prvi operativni i strukturirani okvir suradnje s državom izvan punopravnog članstva. TTA je posebno značajan jer omogućava prijenos znanja obukama, treninzima i radom prema usporedivim standardima i protokolima, uz mogućnost ograničenog uključivanja u određene segmente sustava razmjene organa putem partnerskih centara.

TTA time otvara realnu mogućnost da BiH, u ograničenom kapacitetu, bude uključena u sustav Eurotransplanta, uz paralelno ispunjavanje svih preduvjeta za punopravno članstvo. Dokument je krajem 2025. dostavljen mjerodavnim entitetskim ministarstvima zdravstva, čime je započet proces njegove stručne i institucionalne razrade.

Potpisivanje i operacionalizacija ovakvih sporazuma omogućila bi direktnu suradnju transplantacijskih centara i zdravstvenih ustanova u BiH s centrima država članica Eurotransplanta, uključujući razmjenu znanja i dobre prakse, uz jasno definirane i ograničene operativne modele suradnje.

Eurotransplant u ovoj fazi također očekuje informaciju o tome koji transplantacijski centri u Bosni i Hercegovini iskazuju zanimanje za korištenje mehanizma TTA budući da svaka takva suradnja zahtijeva i njihovu konačnu suglasnost. Očekivanja su da se definiraju jasni planovi i prioriteti, pri čemu ključnu ulogu u operacionalizaciji imaju mjerodavna entitetska ministarstva i zdravstvene ustanove.

Sljedeća faza procesa podrazumijeva usklađivanje procedura, jačanje povjerenja u sustav doniranja i transplantacije te dosljednu primjenu dogovorenih standarda u praksi.

Daljnji napredak zahtijeva snažnu političku i operativnu posvećenost svih razina vlasti, kao i aktivno uključivanje zdravstvenih ustanova, kako bi se osigurao održiv i funkcionalan transplantacijski sustav u BiH.

Koje su sve prepreke na tom putu i hoće li BiH moći ispuniti uvjete Eurotransplanta?

Prepreke u smislu nedostatka potencijala ili znanja zapravo ne postoje – BiH ima stručnjake, klinička znanja i centre koji već godinama rade transplantacijske procedure. Ključni izazov je organizacijski i sustavni okvir koji treba dodatno ojačati kako bi se dostigli standardi potrebni za uključivanje u Eurotransplant.

Najvažniji operativni prag je dostizanje razine od oko 10 donatora na milijun stanovnika godišnje, što predstavlja osnovu za stabilan i održiv pristupni mehanizam. Paralelno s tim, potrebno je razviti funkcionalnu mrežu donorstva i bolničke koordinacije u skladu s najvišim bioetičkim standardima, kao i laboratorijsku infrastrukturu usklađenu sa standardima Europske federacije za imunogenetiku (European Federation for Immunogenetics – EFI), posebno u dijelu tipizacije tkiva i imunogenetskih analiza, te uspostaviti jedinstveni registar pacijenata (lista čekanja), što je jedan od ključnih tehničkih preduvjeta za kvalitetno uključivanje u europski sustav razmjene organa.

Uz infrastrukturne zahtjeve, jednako su važni i etički, normativni i organizacijski standardi Eurotransplanta, kao i kontinuirana edukacija svih uključenih timova – od intenzivista i transplantacijskih koordinatora do laboratorijskih stručnjaka. Posebno je važno jačanje komunikacijskih i etičkih kompetencija, jer uspješan transplantacijski sustav počiva i na povjerenju obitelji doatnora i javnosti. U tom kontekstu, TTA model suradnje i edukacije predstavlja važan alat za prijenos znanja i postupno usklađivanje sa standardima Eurotransplanta, ali on mora biti praćen jasnom nacionalnom organizacijom i odgovornim upravljanjem sustavom.

Zaključno, BiH ima realnu mogućnost ispuniti uvjete. Ono što je presudno nije nedostatak kapaciteta, nego brzina i dosljednost u njihovoj organizaciji, standardizaciji i implementaciji na terenu. U transplantacijskoj medicini svaki izgubljeni mjesec znači izgubljene šanse za pacijente – zato je operativna disciplina jednako važna kao i medicinska izvrsnost.

Sporazum o edukaciji i treningu tzv. TTA koji je BiH dobila od Eurotransplanta krajem 2025. godine bez odgađanja je proslijeđen entitetskim ministarstvima radi daljnjeg postupanja. Time je Ministarstvo civilnih poslova završilo svoj dio posla, odnosno daljnje aktivnosti su sada na mjerodavnim entitetskim razinama vlasti. Naime, Eurotransplant u ovoj fazi očekuje i to da ih izvijestimo o korištenju ponuđenog mehanizma TTA sporazuma, tj. o transplantacijskim centrima BiH koji žele uspostaviti suradnju s transplantacijskim centrima zemalja Eurotansplanta, na koji u konačnici i sam Eurotransplant mora dati suglasnost. Žele vidjeti kakvi su naši planovi o tom pitanju, ali ovaj dio posla je sada na entitetima. 

Ima li BiH sporazum s nekim drugim državama oko doniranja organa i transplantacija?

BiH trenutačno nema međunarodni sporazum o razmjeni organa poput članstva u Eurotransplantu, ali postoje različiti oblici stručne i bilateralne suradnje sa zdravstvenim ustanovama i stručnjacima iz regije i Europe. Upravo zato je pristupanje Eurotransplantu toliko važno. Time bi naši pacijenti dobili pristup mnogo široj mreži donatora, posebno u hitnim slučajevima ili kada je riječ o rijetkim podudarnostima tkiva i krvnih grupa. Istodobno, važno je jasno reći da pristupanje Eurotransplantu nije „uvoz organa”, kako se ponekad pogrešno predstavlja, nego sustav međusobne solidarnosti, strogo kontrolirane međunarodne suradnje i razmjene znanja i iskustava.

Posebno je važno istaknuti spremnost i otvorenu podršku uprave Eurotransplanta da pomogne BiH kroz razvoj tzv. TTA suradnje, odnosno suradnje naših transplantacijskih centara s centrima iz država članica Eurotransplanta i partnerskim bolnicama u Europi. Takav model omogućava edukaciju kadra, razmjenu iskustava, unaprjeđenje procedura i postupno jačanje domaćih transplantacijskih kapaciteta.

Sada je vrlo važno da mjerodavne entitetske vlasti prepoznaju značaj tog procesa i pravodobno odgovore na ponuđene modele suradnje. Njihova ažurnost, institucionalna spremnost i jasno opredjeljenje prema razvoju transplantacijske medicine uvelike će odrediti dinamiku i budući smjer razvoja transplantacijskog sustava u BiH.

Važno je istaknuti kako BiH ima sklopljene bilateralne sporazume o suradnji na području transplantacijske medicine s Republikom Hrvatskom, kao i s Crnom Gorom. Iskustvo Hrvatske pritom ima važnu ulogu u nastojanjima BiH da ojača vlastiti sustav i približi se punopravnom članstvu u Eurotransplantu. Hrvatska se već godinama ubraja među vodeće europske zemlje u području darivanja i presađivanja organa, s visokim stopama kadaveričnog donorstva i stabilnim brojem uspješno izvedenih transplantacija.

Suradnja je dodatno osnažena i na sastanku s ministricom zdravstva RH Irenom Hrstić u Zagrebu gdje je naglašena spremnost Hrvatske da Bosni i Hercegovini pruži potporu razmjenom stručnih znanja, iskustava i edukacijom medicinskog kadra u skladu s europskim standardima. Također, na sastanku s ministrom zdravlja Crne Gore Vojislavom Šimunom, razgovaralo se o transplantacijskoj medicini, pristupanju Eurotransplantu kao i budućim zajedničkim aktivnostima u području zdravstva.

Kakva je Vaša suradnja s Donorskom mrežom BiH?

Suradnja s Donorskom mrežom BiH iznimno je dobra i kontinuirana te smatram da ta organizacija već godinama radi jedan od najvažnijih društveno-humanih poslova u BiH kada je riječ o promociji donorstva i transplantacijske medicine. Njihov predan rad, javne kampanje i stalna prisutnost u medijima značajno doprinose podizanju svijesti građana o važnosti darivanja organa.Ministarstvo civilnih poslova BiH aktivno surađuje s Donorskom mrežom organizacijom konferencija povodom Europskog dana darivanja organa, edukativnih aktivnosti, stručnih skupova i javnih kampanja. Ta suradnja nije povremena, nego kontinuirana i operativna, s jasnim ciljem da donorstvo ostane trajno prisutno u javnom prostoru, a ne samo u kriznim ili prigodnim situacijama.Na konferenciji je govorio i dr. Dirk van Raemdonck, predsjednik Nadzornog odbora Eurotransplanta, koji je poslao videoporuku pozivajući BiH da nastavi poboljšavati svoju infrastrukturu za doniranje i transplantaciju organa. Dr. van Raemdonck je naglasio da je postignut napredak, ali da su potrebni dodatni koraci kako bi se BiH integrirala u mrežu Eurotransplanta.

Upravo zajedničkim radom razvijene su i brojne vidljive kampanje i aktivnosti – od kampanja poput #BudiDonor, do javnih istupa, promotivnih materijala, postavljanja transparenta povodom obilježavanja važnih datuma povezanih s donorstvom na objektima institucija BiH poput Vijeća ministara, pa sve do bilborda i drugih oblika javne komunikacije. Posebno je važna i promocija donorskih kartica, koje građanima daju mogućnost da jasno i jednostavno iskažu svoju volju.

Takav pristup omogućava da donorstvo ne ostane samo tema zdravstvenog sustava nego da postane vidljiva i razumljiva društvena poruka. Upravo zahvaljujući toj sinergiji Ministarstva i Donorske mreže BiH uspjeli smo održati kontinuitet kampanja i zadržati fokus javnosti na potrebi jačanja sustava darivanja organa u Bosni i Hercegovini.

Posebno cijenim činjenicu da Donorska mreža u središte svojih aktivnosti stavlja ljudske priče – transplantirane pacijente, obitelji donatora i zdravstvene djelatnike. Te priče najbolje pokazuju da donorstvo nije samo medicinsko pitanje nego čin humanosti, solidarnosti i nade. U vremenu kada se često suočavamo s nepovjerenjem i podjelama, donorstvo nas podsjeća da jedna odluka može spasiti više ljudskih života i promijeniti više sudbina.

Jeste li imali susrete s vjerskim vođama u BiH i kakvi su njihovi stavovi o doniranju organa?

U BiH postoji važna i ohrabrujuća podrška vjerskih zajednica kada je riječ o donorstvu organa. Većina tradicionalnih religija donorstvo promatra kao čin ljubavi prema bližnjemu i spašavanja ljudskog života. Tijekom naših susreta s vjerskim vođama razgovarali smo o važnosti razvoja kulture donorstva i jačanja svijesti o darivanju organa u BiH. Nadbiskup Tomo Vukšić dao je snažnu i iskrenu podršku ovoj humanoj misiji te je osobnim primjerom potpisao donorsku karticu. Isto je učinio i reisu-l-ulema Husein Kavazović, čime je poslana snažna zajednička poruka da donorstvo predstavlja čin humanosti, solidarnosti i spašavanja života, neovisno o vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti. Takvi osobni primjeri imaju veliku društvenu snagu jer pomažu razbijanju predrasuda i potiču građane da o donorstvu razmišljaju kao o jednom od najplemenitijih darova koje čovjek može ostaviti drugome.

Takvi stavovi imaju veliku društvenu važnost jer šalju snažnu poruku vjernicima da donorstvo nije suprotno vjeri, nego upravo izraz brige za drugoga čovjeka. U društvu poput BiH, gdje su povjerenje i moralna odgovornost iznimno važni, podrška vjerskih zajednica može značajno doprinijeti razvoju kulture donorstva i većoj spremnosti građana da postanu donori.

Katolička Crkva već desetljećima snažno podupire donorstvo organa kao čin humanosti i ljubavi prema bližnjemu. Sveti papa Ivan Pavao II. govorio je kako je darivanje organa „istinski čin ljubavi” i izraz nesebične solidarnosti kojim čovjek može drugome darovati novu priliku za život. Taj kontinuitet podrške prisutan je i danas kroz poruke sadašnjeg pape Lava XIV., koji naglašava važnost dostojanstva ljudskog života, zajedništva i brige za najranjivije. Upravo u tom duhu i vjerski lideri u BiH podržavaju donorstvo kao plemenit i duboko human čin koji nadilazi granice medicine i postaje izraz odgovornosti prema drugom čovjeku.

Mislim da zajednička poruka liječnika, institucija i vjerskih lidera može imati snažan učinak na promjenu svijesti o donorstvu u BiH.

Postoji li kod ljudi strah od zloupotrebe doniranih organa?

Nažalost, takav strah postoji i ne treba ga ignorirati niti podcjenjivati. Upravo zato je ključno kontinuirano i otvoreno govoriti o tome kako transplantacijski sustav funkcionira, kako bi se razbile predrasude i smanjio prostor za dezinformacije.

Eurotransplant i slični međunarodni sustavi temelje se na vrlo strogim pravilima, medicinskim kriterijima, međunarodnim protokolima i višestrukim razinama kontrole. Ne postoji prostor za proizvoljnost ili manipulaciju – dodjela organa odvija se isključivo prema medicinskoj hitnosti, kompatibilnosti i jasno definiranim, transparentnim algoritmima raspodjele.

Najbolji odgovor na strah je transparentnost i edukacija. Što više građani razumiju kako sustav funkcionira, to je manje prostora za nepovjerenje i pogrešna tumačenja. U tom kontekstu posebno je važno i stalno jačanje javne komunikacije, jer se u praksi pokazuje da informiranost izravno povećava spremnost na donorstvo.

U neslužbenim razgovorima često se može čuti da se odluka o donorstvu ponekad odgađa uz objašnjenje „vjera mi brani”. Upravo zato je važno jasno i odgovorno komunicirati da sve tradicionalne vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, uključujući Katoličku Crkvu, snažno podupiru darivanje organa kao čin solidarnosti i spašavanja života. To je posebno naglasio i vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, javnom podrškom i osobnim primjerom.

Jedan od ključnih izazova ostaje nedovoljna informiranost, posebno među mladima, gdje se često odluke temelje na nepotpunim ili netočnim informacijama. Zato je sustavno zagovaranje, edukacija i javna promocija donorstva od presudne važnosti – ne kao kampanja jednog trenutka, nego kao dugoročna društvena politika koja gradi povjerenje, razumijevanje i kulturu darivanja života.

Smatrate li da se o temi darivanja organa premalo govori u medijima u BiH? Što bismo mogli učiniti više?

Da, smatram da se o donorstvu i transplantacijama još uvijek govori premalo, a kada se i govori, to je najčešće povremeno – kroz pojedinačne slučajeve, apelne situacije ili medijski senzibilizirane priče. Ono što nedostaje je kontinuitet i strateški pristup komunikaciji, koji bi ovu temu pozicionirao kao trajni javnozdravstveni prioritet, a ne kao povremenu vijest.

Potrebna nam je kontinuirana, koordinirana javna kampanja koja uključuje medije, zdravstvene ustanove, škole, vjerske zajednice i organizacije civilnog društva. To mora biti „whole-of-society” pristup – dakle sustavno uključivanje svih relevantnih sudionika, uz jasnu poruku i jedinstvenu komunikacijsku liniju. Donorstvo treba postati tema o kojoj se govori otvoreno, bez nelagode, predrasuda i straha, i koja je integrirana u obrazovanje i javno zdravstvo, a ne samo u krizne situacije.

Posebnu snagu imaju osobna svjedočanstva transplantiranih pacijenata i obitelji donatora. To nisu samo emotivne priče – to su dokazi učinkovitosti sustava i najjači alat za izgradnju povjerenja. Kada građani vide konkretan ishod, razumiju da jedna odluka može značiti više spašenih života i transformaciju čitavih obitelji. Upravo tu leži najveći komunikacijski potencijal.

U neslužbenom diskursu često se vidi i utjecaj nedovoljno informiranih stavova, uključujući i pogrešna tumačenja vjerskih razloga. Zato je važno kontinuirano uključivati vjerske vođe i jasno komunicirati da sve tradicionalne vjerske zajednice u BiH, uključujući Katoličku Crkvu i Islamsku zajednicu, prepoznaju donorstvo kao čin humanosti i solidarnosti.

BiH ima znanje, ljude i stručne kapacitete. Ono što nam treba je jačanje povjerenja u sustav, dosljedna institucionalna komunikacija i dugoročna strategija javne svijesti. Darivanje organa mora se pozicionirati kao jedan od najviših oblika društvene solidarnosti – odluka koja ne spašava samo jedan život, nego često pokreće čitav lanac spašenih života.

Prof. Halima Resić, predsjednica Udruženja Donorska mreža u BiH

“Jedan donor može spasiti više života i pomoći velikom broju pacijenata. Čak do osam života se može spasiti zahvaljujući jednom donoru. Upravo zbog toga donorstvo ima neprocjenjiv značaj za zdravstveni sistem i za porodice ljudi koji čekaju transplantaciju.“

Što je to Donorska mreža u BiH i koji je njezin glavni cilj?

Donorska mreža u Bosni i Hercegovini je nevladina i neprofitna organizacija osnovana 2002. godine s ciljem promocije donorstva i razvoja transplantacijske medicine u Bosni i Hercegovini. Naša osnovna misija je edukacija građana i zdravstvenih profesionalaca o značaju darivanja organa i tkiva, kao i podizanje svijesti o donorstvu kao činu humanosti i solidarnosti.

Skoro dvije i po decenije radimo na tome da donorstvo postane tema o kojoj se otvoreno razgovara – u porodici, zdravstvenim ustanovama, medijima i društvu u cjelini. Vjerujemo da svaka donorska kartica predstavlja novu nadu za pacijente koji čekaju transplantaciju i novu šansu za život.

Koliko stanovnika BiH posjeduje donorsku karticu i što ta kartica znači?

Prema našim podacima koji ne uključuju lične podatke, koji se brišu ako građani odluče donorsku karticu zatražiti putem naše web stranice, do danas je potpisano više od 80 hiljada donorskih kartica u Bosni i Hercegovini, što je pokazatelj da među građanima postoji svijest o značaju donorstva i spremnost na solidarnost. Donorska kartica predstavlja izraz lične volje da nakon smrti osoba želi darovati svoje organe u svrhu liječenja drugih ljudi transplantacijom. Ona nije obavezujući dokument, to što neko ima karticu ne podrazumijeva doniranje. O tome konačnu odluku donose članovi porodice osobe, ali ona nosi snažnu poruku humanosti, empatije i spremnosti da nekome pružimo novu šansu za život.

Koga moraju obavijestiti osobe koje imaju donorsku karticu da su potencijalni donatori?

Vrlo je važno da osobe koje posjeduju donorsku karticu o svojoj odluci razgovaraju sa članovima porodice i najbližim prijateljima. U trenucima velike tuge i gubitka upravo porodica učestvuje u razgovoru sa ljekarima i zato je važno da zna i poštuje volju preminule osobe. Mi uvijek naglašavamo da donorska kartica nije dovoljna sama po sebi ako o toj odluci nikada nije razgovarano unutar porodice. Zato donorstvo podrazumijeva i dijalog, povjerenje i razumijevanje među najbližima.

Tko utvrđuje smrt osobe i kako se pokreće proces darivanja organa?

Smrt osobe utvrđuje stručni medicinski tim koji je potpuno odvojen od transplantacijskog tima. Najčešće se radi o slučajevima potvrđene moždane smrti, koja znači potpuni i nepovratni prestanak svih funkcija mozga. Vrlo je važno naglasiti da ljekari uvijek, i prije svega, čine sve da spase život pacijenta. Tek nakon što je smrt medicinski i zakonski potvrđena, može se razgovarati o mogućnosti donorstva organa, a to, ponavljam, bez obzira na donorsku karticu, obavezno znači saglasnost porodice. Proces se odvija strogo prema zakonskim i etičkim pravilima i uz poštovanje dostojanstva preminule osobe i njene porodice.

Koji se organi i tkiva mogu donirati i transplantirati?

Danas se transplantirati mogu bubrezi, srce, jetra, pluća, gušterača, rožnice, koža, kosti i druga tkiva. U Bosni i Hercegovini trenutno se najčešće rade transplantacije bubrega, jetre, rožnice i koštane srži. Jedan donor može spasiti više života i pomoći velikom broju pacijenata. Čak do osam života se može spasiti zahvaljujući jednom donoru. Upravo zbog toga donorstvo ima neprocjenjiv značaj za zdravstveni sistem i za porodice ljudi koji čekaju transplantaciju, ali i za cijelo društvo.

Mogu li se organi darivati dok je darovatelj još živ?

Da, određeni organi mogu se darivati i za života, ukoliko time nije ugroženo zdravlje davaoca. Najčešće je riječ o transplantaciji bubrega, jer čovjek može normalno živjeti s jednim bubregom. U Bosni i Hercegovini zakon dozvoljava transplantacije između članova porodice, a od 2024. godine, donošenjem takozvanog „Adnanovog zakona”, omogućene su i altruistične, odnosno prijateljske transplantacije.

Tko dobiva darovane organe? Postoji li na državnoj razini lista čekanja za transplantaciju?

Organi se dodjeljuju prema medicinskim kriterijima, kompatibilnosti i hitnosti slučaja. Prioritet imaju pacijenti kojima je transplantacija neophodna za spašavanje života.

Nažalost, Bosna i Hercegovina još uvijek nema jedinstven državni sistem transplantacija i objedinjenu listu čekanja na nivou cijele države. To je jedan od izazova na kojem se mora raditi kako bi svi pacijenti imali ravnopravan pristup transplantaciji. Najvažnije je da transplantacija bude, da postanu učestalije, a ne rijetko, povremeno i na nivou spektakularne vijesti. Imamo stručne timove, sjajne hirurge, obučene transplant koordinatore i potrebu pacijenata da sistem funkcioniše, pomaže i spašava živote.

Surađujete li s drugim udrugama ili institucijama u BiH ili čak u inozemstvu?

Da, Donorska mreža u BiH kontinuirano sarađuje sa zdravstvenim institucijama, udruženjima pacijenata, ministarstvima zdravstva, međunarodnim organizacijama i stručnjacima iz oblasti transplantacijske medicine. Posebno smo ponosni na saradnju sa stručnjacima iz Španije i Turske, kao i na edukacije transplant koordinatora i medicinskog osoblja koje smo realizovali zajedno s međunarodnim partnerima.

Takva saradnja je izuzetno važna jer donorstvo i transplantacija zahtijevaju snažan i dobro organizovan zdravstveni sistem, ali i razmjenu znanja i iskustava sa zemljama koje imaju razvijene transplantacijske programe.

Kako možemo još više kao društvo doprinijeti u pogledu podizanja svijesti javnosti o značaju darivanja organa i transplantacija kao čina spašavanja života?

Prije svega, potrebno je više razgovarati o donorstvu – u porodici, školama, medijima i zdravstvenim ustanovama. Donorstvo ne smije biti tabu tema. Također, važno je graditi povjerenje građana u zdravstveni sistem i institucije. Ljudi moraju znati da je proces transplantacije strogo kontroliran, etičan i usmjeren isključivo ka spašavanju života. Veliku odgovornost imaju i zdravstveni radnici, mediji, obrazovne institucije i vjerske zajednice, koje u Bosni i Hercegovini podržavaju donorstvo kao čin dobrote i ljubavi prema drugom čovjeku.

Kako postati član Donorske mreže BiH?

Član Donorske mreže u BiH može postati svaka osoba koja želi podržati ideju donorstva i pomoći u promociji humanosti i spašavanja života. Građani nam se mogu javiti putem naše web stranice, društvenih mreža ili direktno kontaktirati Donorsku mrežu BiH. Također, potpisivanjem donorske kartice i razgovorom sa porodicom već postajete dio zajednice ljudi koji žele širiti kulturu donorstva i solidarnosti u našem društvu.

Tomislav Žuljević, predsjednik Udruge dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH

“Moramo mijenjati percepciju u društvu i početi razmišljati prvenstveno kao potencijalni darivatelji, a tek onda kao primatelji organa. Tek tada ćemo u potpunosti razumjeti koliko je transplantacija zapravo priča o životu, a ne o smrti.”

G. Žuljeviću, zbog čega je nastala Vaša udruga koju vodite i koji su njezini ciljevi?

Bilo je više razloga za osnivanje Udruge dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH, a najvažniji među njima su osigurati što kvalitetnije liječenje pacijenata koji se liječe dijalizom te, paralelno s tim, promicati i podizati svijest građana o važnosti darivanja organa i transplantacije, koja doslovno spašava živote teško oboljelih osoba sa zatajenjem vitalnih organa.

Naši ciljevi uvijek su isti – povećati broj transplantacija, koje donose dobrobit u svakom smislu, te osigurati kvalitetan i dostojanstven tretman dijaliznim pacijentima. Nažalost, mnogi od njih će svoj život završiti na aparatima za dijalizu, bez prilike da ikada dobiju poziv za transplantaciju. Naša je dužnost i obveza, kao ljudi koji su prošli mukotrpno liječenje, ali i kao udruge svih te ostalih čimbenika u zdravstvenom sustavu, da tim pacijentima omogućimo dostojanstveno liječenje i što bolju kvalitetu života.

Kakva je Vaša suradnja s drugim udrugama i institucijama?

Udruženje/Udruga dijaliziranih i transplantiranih bolesnika Federacije BiH je zapravo i nastala spajanjem 7 kantonalnih/županijskih udruženja i udruga. Međužupanijska suradnja je jako dobra i važna, jer su nam potrebe kao i ciljevi isti. Suradnja s institucijama na razini države i Federacije je, mogu slobodno reći, korektna. Gotovo svakodnevno smo u kontaktu s Centrom za transplantacijsku medicinu pri Federalnom ministarstvu zdravstva koji ulaže ogromne napore da unaprijedi transplantacijski proces. Također, imamo povremene kontakte sa zastupnicima u Parlamentu Federacije BiH, a što se tiče kontakta i suradnje na državnoj razini tu možemo istaknuti odličnu suradnju s Ministarstvom civilnih poslova BiH.

Iskoristit ću ovu prigodu da pohvalim rad ovog ministarstva koje u zadnje dvije – tri godine permanentno i uporno radi na približavanju naše zemlje Eurotransplantu. Prava je šteta što druge institucije i ustanove ne prate njihov rad i ne materijaliziraju ono što im ovo ministarstvo pripremi i dogovori s Eurotransplantom, najvećom organizacijom u Europi kada je u pitanju razmjena organa za presađivanje.

Postoji li u BiH ozbiljna infrastruktura i jasni protokoli u transplantacijskoj medicini?

Važno je naglasiti da je Klinički centar u Sarajevu još 1974. godine uradio prvu transplantaciju bubrega. Nakon nesretnih ratnih događanja, transplantacija bubrega se nastavila s jako skromnim brojkama i rezultatima. Činjenica je da u Bosni i Hercegovini imamo tri transplantacijska centra a to su KCUS, UKC Tuzla i KC Banja Luka, a nadamo se da ćemo uskoro dobiti još jedan transplantacijski centar – SBK Mostar.

Dok je KBC Banja Luka prestala s radom transplantacija, iste su nastavljene u KCUS-u i UKC Tuzla. Međutim, njihovi rezultati su iz godine u godinu promjenjivi. Jedna godina bude odlična, kao što je to bila 2024. kada smo imali 36 transplantacija a druga puno lošija, kao što je to bila 2025. kada smo imali samo 16 transplantacija. Ovo nam govori da klinički centri imaju zadovoljavajuću infrastrukturu i stručnjake i da ne leži problem u tome. Po nama, najveći problem je u menadžerima kliničkih centara koji ne prepoznaju transplantaciju kao prioritet u liječenju.

Kada su u pitanju protokoli, to je strogo propisano Zakonom, podzakonskim aktima i pravilnicima. FBiH ima zakon najsličniji Republici Hrvatskoj po kojem smo svi potencijalni darivatelji organa ako se za života drukčije nismo izjasnili.

Ipak, Zakon ne radi transplantacije, transplantacije rade ljudi i to na svim razinama od politike, institucija, liječnika u bolnicama pa do samih građana koji su u svakom slučaju glavi sudionici ove priče. Jer, transplantacija i presađivanje organa započinje s ljudima, narodom, građanima i s njima završava. Želim reći da su građani istovremeno i darivatelji i primatelji organa.

Koliko stanovnika BiH je do sada darovalo neki organ i koliko ima transplantiranih osoba?

Teško je imati točne brojke kada je u pitanju broj darivatelja, s obzirom na to da se transplantacija u BiH počela raditi još 1999., a posebno kada je u pitanju broj transplantiranih pacijenta, to je živo tkivo, ljudi se transplantiraju, žive s transplantiranim organima, netko duže neko kraće i naravno umiru. No neka okvirna brojka mogla bi biti između 250 i 350 osoba koje žive s transplantiranim organima u našoj zemlji. Svi transplantirani su dobili organe ili od živih ili od preminulih donatora pa je ta brojka, mislim na donatore organa, otprilike ista ili možda nešto manja jer treba računati da su preminuli donatori spasili minimalno dva, tri ili više života.

Imate li podatak koliko je trenutno osoba u BiH na listama čekanja za pojedine organe?

Registar pacijenta koji čekaju na transplantaciju organa vodi se u Centru za transplantacijsku medicinu pri Federalnom ministarstvu zdravstva. Na temelju zadnjeg ažuriranja podataka o listama čekanja stanje izgleda ovako: na bubreg trenutačno čeka 155 pacijenta, na jetru 32, srce 20 i rožnicu 21 pacijent. Ove liste su realno kratke, posebno kada je u putanju lista čekanja za bubreg jer u FBiH imamo gotovo 2000 pacijenata na dijalizi, a jedna trećina bi mogla biti transplantirana. Dakle lista čekanja za bubreg realno bi mogla brojiti oko 550 – 600 pacijenata.

Nažalost, s obzirom na to da imamo malo transplantacija i malo poziva za kadaverične transplantacije (transplantacije od preminulih osoba), većina pacijenata gubi nadu da će ikada biti pozvani na transplantaciju i ne odlučuje se raditi obrade i medicinske preglede kako bi došli na listu čekanja.

Vi ste i sami doživjeli transplantaciju organa. Zbog čega ste morali na transplantaciju i što je to Vama značilo?

Prije svega moram reći da ništa nisam znao o bolesti koja me zatekla. Ne mogu reći da je to bilo iznenada jer sam dugo vremena imao razne simptome koji su aludirali na bubrežnu bolest, ali koje sam svjesno ignorirao. Ipak kada je bubrežna bolest došla u terminalnu fazu i kada su simptomi postali neizdrživi, a manifestirali su se u vidu teških i nepodnošljivih glavobolja, visokim krvnim tlakom, naticanjem ruku, nogu, promjeni boje urina, kroničnim umorom, problemima sa srcem prouzrokovanim zastojem u radu bubrega, onda sam morao leći u bolnicu kako bi mi se uspostavila dijagnoza.Vrlo brzo se uspostavilo da se radi o klasičnoj kroničnoj bubrežnoj bolesti.

Negdje krajem 2005. počela je moja borba s ovom opakom bolešću. Kako u obitelji imam 5 sestara, sve su se javile kako bi mi darovale bubreg, ali samo najstarija sestra imala je moju krvnu grupu. U međuvremenu liječim se u KB Merkur Zagreb i čekam transplantaciju. Pretragama, uspostavilo se da mi sestra ipak ne može biti donator zbog toga što nije potpuno zdrava. Svijet mi se srušio jer je to bila za mene velika šansa da ne završim na dijalizi i da se transplantiram.

Početkom 2006. završio sam na hemodijalizi. To je potrajalo punih 14 mjeseci, a onda mi se kao potencijalni donator javio sestrić. Iako sam htio to izbjeći jer je on u to vrijeme imao samo 29 godina, a na njegov nagovor i njegovu želju te uz pristanak liječnika koji su mu garantirali dug život s jednim bubregom, pristao sam na transplantaciju koja je urađena 28. ožujka 2007. godine. Nedavno sam proslavio svoj 19. bubreg rođendan.

Ne postoji način, ne postoje te riječi koje bi mogle iskazati moju zahvalu čovjeku koji mi je doslovno spasio život.

Nakon što sam se oporavio, zajedno s mojim kolegama koji su na dijalizi i transplantirani, osnivamo Udrugu prvo na razini Županije Središnja Bosna, a onda i na razini Federacije BiH, a sve u cilju da osiguramo što bolji način liječenja pacijentima koji se liječe teškom i mukotrpnom dijalizom a posebno da radimo na povećanju broja presađenih organa – transplantaciji, jer transplantacije spašavaju živote.

Kada je u pitanju transplantacijska medicina, naša zemlja je rangirana jako nisko na svjetskim i europskim ljestvicama, a gotovo svake godine u BiH umre oko 400 pacijenata na dijalizi od kojih je velika većina mogla biti transplantirana.

S kojim se problemima često susreću osobe koje trebaju transplantaciju i koliko im može pomoći Vaša udruga?

Beskrajno čekanje na transplantaciju je ono što je deprimirajuće i frustrirajuće svim pacijentima koji su na listama čekanja, posebno kod ljudi koji godinama žive vezani za dijalizni aparat i koji svakodnevno strepe hoće li dočekati taj „najvažniji poziv u životu”, a to je poziv na transplantaciju. Nedostatak organa od preminulih osoba, odsutnost empatije zdravih članova obitelji koji bi mogli biti donatori (bubreg, dio jetre), brojne pretrage od kojih su neke baš neugodne, sve su ovo problemi s kojima se suočavaju pacijenti koji čekaju na presađivanje organa. Problem je i čekanja kada imate već spremne žive srodne ili nesrodne donatore. To kao predstavnici pacijenta pokušavamo ispraviti i na neki način izvršiti pritisak na klinike da se te transplantacije rade što prije, jer mnogobrojne pretrage koje su uradili vrijede maksimalno 6 mjeseci a onda se svi nalazi moraju ponovno raditi.

Kako možemo kao društvo pružiti nadu našim oboljelim sugrađanima?

Kao što sam negdje u ovom intervjuu već spomenuo, svi smo mi i primatelji i istovremeno darivatelji. Transplantacijska medicina je jedina grana medicine koja zavisi isključivo o građanima. Statistički gledano, mogućnost da ćemo tijekom života oboljeti i trebati transplantaciju višestruko je veća nego mogućnost da ćemo postati darivatelji organa za život ili nakon smrti.

Broj oboljelih stalno raste, a potrebe za presađivanjem organa sve su veće. S druge strane, samo oko dva posto preminulih osoba, koje su preminule u jedinicama intenzivne njege, mogu biti potencijalni donatori organa. Dakle, nije svaka preminula osoba i potencijalni donator. Kada se tome doda činjenica da se obitelj u tim najtežim trenucima pita za pristanak na darivanje organa, te da odgovori često znaju biti negativni, onda je jasno koliko je mala dostupnost organa u odnosu na stvarne potrebe pacijenata koji trebaju transplantaciju. Stoga je jako važno da svijest građana o ovoj temi bude razvijena i da bude na što višoj razini. U tom smislu, Donorska mreža u BiH na čelu s acc. Prof. dr. Halimom Resić kao i naša Udruga, rade na tome gotovo svakodnevno.

Potrebna nam je velika društvena kampanja koja će uključiti sve segmente društva – zdravstvene institucije, obrazovni sustav, medije, vjerske zajednice i same građane. O ovoj temi treba razgovarati na vrijeme, prije nego što se nađemo u situaciji donošenja teških odluka. Važno je da svatko izrazi svoj stav – želi li ili ne želi biti donator organa. Ako želimo biti donatori, dobro je potpisati donatorsku karticu ili tome razgovarati sa svojom obitelji i prijateljima, kako bi oni znali našu želju i lakše donijeli odluku koja nekome može spasiti život.

Također moramo mijenjati percepciju u društvu i početi razmišljati prvenstveno kao potencijalni darivatelji, a tek onda kao primatelji organa. Tek tada ćemo u potpunosti razumjeti koliko je transplantacija zapravo priča o životu, a ne o smrti.

Sv. Ivan Pava II. je rekao: „Sve što može poslužiti živomu, grijeh je pokopati.”

Ova poruka je uveliko doprinijela povećanju broja transplantacija u Europi i svijetu a posebno u Republici Hrvatskoj koja je među tri vodeće europske zemlje kada je u pitanju presađivanje organa.

Objava Transplantacija je priča o životu, a ne o smrti pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sveti Franjo nije bio jedini u to vrijeme koji se oduševljavao siromaštvom. Poznati su mnogi pauperistički pokreti toga vremena u Europi, ali većinom su bili heretički. Međutim, takvi pokreti nisu bili pravi razlog zbog kojega se Franjo odlučio na apsolutno siromaštvo. Dokaz za to imamo u drugim spisima o sv. Franji.

Tako, na primjer, Franjin prvi biograf Toma Čelanski u svom Prvom životopisu piše da je Franjo na blagdan apostola Matije, 24. veljače 1209., u crkvici Marije Anđeoske zvane Porcijunkula čuo što je Krist rekao učenicima, kad ih je poslao propovijedati, naime, da sa sobom kad putuju ne nose ni zlata, ni srebra, ni kese, ni novca, ni kruha, ni obuće i neka nemaju dviju haljina (usp. Mt 10,7-19). Kad mu je svećenik bolje objasnio, ispunjen neizrecivom radošću rekao je: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti. Zato je sveti otac silno radostan odmah požurio izvršiti ono što je spasonosno čuo. Nije dopustio da prođe neko vrijeme pa da istom onda počne pobožno provoditi ono što je čuo. Odmah je s nogu izuo obuću, iz ruku je odbacio štap, zadovoljio se samo jednom tunikom, kožnati remen zamijenio je konopčićem. Od tada je imao tuniku koja je sprijeda bila obilježena križem da bi tako od sebe odgonio sve đavolske opsjene. Ta je tunika bila veoma gruba, u njoj je želio razapinjati svoje tijelo s pogreškama i grijesima. Bila je ona veoma siromašna i priprosta da je svijet ne bi nipošto poželio. S najvećim je poštovanjem i posebnom pomnjom želio izvršavati i sve ostalo što je čuo. On naime nije bio gluhi slušač evanđelja, nego je sve što bi čuo hvalevrijedno upamtio i marljivo nastojao ispuniti” (1Čel 21-22). Slično opisuje i Legenda trojice drugova (LegTd 25).

Isto je tako Franjo učinio kad su mu došli prvi drugovi. „ʻSutra ujutro ćemo poći u crkvu te ćemo prema Evanđelistaru saznati kako je Gospodin učio svoje učenikeʼ, reče Bernardu Kvintavalskom. Kad je sljedećeg jutra otvorio Evanđelistar, namjerio se na Kristove riječi: ʻAko želiš biti savršen, idi i prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu’ (Mt 19,21); ʻNišta ne nosite na put…’ (Mt 16,24; Lk 9,23). Svetac je zaključio: ʻBraćo, ovo je naš život i Pravilo sviju onih koji se htjednu pridružiti našoj družbi. Pođite, dakle, i izvršujte što ste čuli’” (LegTd 29).

Franjo je, dakle, prihvatio siromaštvo jer je sam čuo te Gospodnje riječi, a ne zato što je vidio tuđe siromaštvo. To je potvrdio u svojoj Oporuci: „I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije kazivao što moram činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja” (Opor 16-17). Franjin izbor nije proizišao ni iz kakvoga društvenog ili asketskog razmatranja. Bio je to učinak obraćenja, postupnoga otkrivanja otajstva siromaštva kroz siromahe, gubavce i prosjake, što ga je dovelo do otkrivanja siromašnoga Krista, a zatim i evanđelja siromaštva.

Poslije je otkrio ključni tekst teologije siromaštva: Krist, premda bijaše bogat, postade siromašan radi nas. Pronašao je uzvišeni izraz altissima paupertas (najuzvišenije siromaštvo) (2 Kor 8,2). Jednom je prilikom rekao kardinalu Hugolinu: „Sa svoje strane smatram kraljevskim dostojanstvom i uzvišenim plemstvom slijediti onoga Gospodina koji je, premda bogat, postao siromašan radi nas” (2Čel 73).

To Kristovo siromaštvo-kenoza (poništenje samoga sebe) bilo je za Franju temeljni razlog siromašnoga života Manje braće. To je središnji motiv šestoga poglavlja njegova Pravila: „Gospodin je radi nas postao siromašan na ovome svijetu” (PPr 6,3). Franjo promatra čitav Isusov život kroz otajstvo siromaštva, osobito u dvama trenucima koji mu govore o poništenju i poniženju: Betlehemu i Kalvariji. On to otajstvo promatra trajno prisutno u tihoj prisutnosti Spasitelja u euharistiji.

U Franjinoj školi i Klara je učinila radikalno siromaštvo središtem cijelog svoga evanđeoskog nastojanja i najautentičnijim izrazom svoje zaručničke vjernosti samome Kristu. Doslovno je ispunila uvjet koji je Isus postavio da bi ga netko mogao izbliza slijediti: dala je prodati obiteljsko imanje i prihod od prodaje podijeliti siromasima. Isto su učinile i njezine sestre. Zajedno s njima htjela je iskusiti stvarnost siromašnoga života, u trajnoj nesigurnosti, živeći samo od korisnoga rada i pouzdanja u milost Božju.

Objava Franjino siromaštvo pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poštovani vlč. Markiću, Vi ste od hrvatskih biskupa tri puta zaredom birani za ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu pa ste tako godinama na toj službi. Možete li nam ukratko reći koja je uopće uloga Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu i pod čijom je ono ingerencijom?

Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu je zajednički ured Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (BK BiH), koji koordinira djelovanje hrvatskih katoličkih župa i misija u inozemstvu, kako stoji u prvom članku našega Pravilnika.

U djelokrug Ravnateljstva pripada pronalazak svećenika i drugih pastoralnih djelatnika za upražnjena mjesta u hrvatskim katoličkim župama i misijama, zatim izrada godišnjih izvješća o stanju u hrvatskoj inozemnoj pastvi pa komunikacija, suradnja i povezanost s članovima obje biskupske konferencije, Vijeća za hrvatsku inozemnu pastvu, s nadležnim crkvenim osobama i ustanovama u zemljama u kojima žive hrvatski katolici, s hrvatskim katoličkim župama i misijama diljem svijeta, a posebno s područnim delegatima za hrvatsku inozemnu pastvu. Tu je zatim sudjelovanje na radnim i prigodnim sastancima hrvatskih misionara i pastoralnog osoblja, kao i prigodna suradnja s Dikasterijem za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja i s drugim crkvenim tijelima koja se bave migracijama i na koncu sudjelovanje u radu drugih crkvenih i civilnih ustanova povezanih s hrvatskim iseljeništvom.

Kakvo je trenutno stanje hrvatske inozemne pastve i koja područja pokriva?

U svijetu danas (stanje 31. prosinca 2025.) djeluje ukupno 180 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara. Raspoređeni su na sljedeći način: u Europi su tri u Sloveniji, osam u Austriji, 95 u Njemačkoj, dvanaest u Švicarskoj, tri u Francuskoj, četiri u Švedskoj te po jedna u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu, Danskoj i Norveškoj. Izvan Europe stanje je sljedeće: u Kanadi ih je 16, u Sjedinjenim Američkim Državama 15, u Australiji 13 te po jedna u Peruu, Argentini, Južnoafričkoj Republici i Novome Zelandu.

U svima njime djeluje 181 svećenik, od kojih je 58 dijecezanskih, a 123 redovničkih. Brojem svećenika po kanonskoj pripadnosti ističu se članovi Hercegovačke franjevačke provincije (37), Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu (31), Franjevačke provincije Bosne Srebrene (19), Vrhbosanske nadbiskupije (16), zagrebačke Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda (15) i Hrvatske salezijanske provincije (11), da nabrojim samo one biskupije i provincije s više od deset svećenika u inozemnoj pastvi.

Prema Vašem mišljenju, koji su glavni uzroci iseljavanja Hrvata iz BiH i Hrvatske?

Smatram da je glavni pokretač iseljavanja želja za boljim životnim standardom, koji se iseljenici nadaju postići u zemlji iseljenja. Posljednji val iseljenja koji se dogodio usporedno s ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju pokazao je kako su motivi iseljavanja bili pretežno ekonomski: neki su tako planirali lakše vratiti skupe kredite koje su vezali uz tečaj švicarskih franaka, osigurati lakši život svojoj djeci ili pak jednostavno iskoristiti priliku koja se pružala ukidanjem ograničenja na rad u razvijenijim zemljama Europske unije. Tako je znatno povećan broj naših iseljenika u Njemačkoj, Austriji i Švedskoj, a stigli su u većem broju i do zemalja gdje ih ranije nije bilo, kao što je to Irska pa smo zbog toga prije deset godina u Dublinu pokrenuli osnivanje najmlađe hrvatske katoličke misije u svijetu.

Prethodni val iseljavanja, onaj u vrijeme Domovinskoga rata i neposredno nakon njega, bio je više uzrokovan samim ratom i potragom za sigurnošću, a mnoge je naše sunarodnjake odveo u prekomorske zemlje: Kanadu, Sjedinjene Američke Države i Australiju.

Tako su potraga za boljim životom i višim standardom, kao i želja za stjecanjem novih iskustava, znanja i umijeća snažno doprinijeli iseljavanju, a za nadati se je da će neki drugi, slični motivi u bliskoj budućnosti prevagnuti u potencijalnoj odluci o povratku u domovinu, bilo u Republiku Hrvatsku, bilo u Bosnu i Hercegovinu.

Kulturno tkivo iseljenoga naroda

Kolika je važnost hrvatskih katoličkih misija i centara za naše ljude u dijaspori? Kolika je povezanost Crkve u domovini i inozemstvu?

Neprocjenjiva je važnost hrvatskih katoličkih misija i centara za naše ljude u dijaspori. One su u prvom redu mjesta naviještanja i prenošenja Radosne vijesti našim iseljenicima i njihovim potomcima. No, uz svoju prvotnu vjersku zadaću, zbog povezanosti vjere s kulturom i evanđelja snažno ucijepljenoga u baštinu i kulturno tkivo našega naroda, u našim se pastoralnim prisutnostima česti i događaji vezani uz kulturu i druge stvari duše.

Naime, zajedništvo euharistijskoga stola prelijeva se i nastavlja i u zajedništvu jezika, tradicije, običaja, folklora, pjesme, plesa, sporta pa sve do gastronomije i zajedništva za stolom. Tako naše zajednice u dijaspori često ispunjavaju višestruku društvenu ulogu koja nadilazi vjerski okvir. Naše misije i župe predstavljaju stabilno sidro identiteta i pripadnosti stvarajući putem raznih aktivnosti osjećaj zajedništva, kontinuiteta i povezanosti s vlastitom kulturom, što je posebno važno za očuvanje jezika, običaja i vrijednosti u multikulturalnim okruženjima, kako je u jednome istraživanju primijetila mlada hrvatska znanstvenica Lidija Bogović.

S druge strane, naše misije u iseljeništvu prava su „veleposlanstva” Crkve u domovini, u njima djeluju svećenici iz domovine te na najbolji mogući način povezuju Crkvu u iseljeništvu s onom u domovini.

Koje su aktualne pastoralne potrebe i izazovi inozemne pastve?

Ovo ljeto pojavit će se, kako je to već redovito svake godine, neke nove pastoralne potrebe, o kojima je još rano javno govoriti. Međutim, sve je teže izaći u susret svim željama i potrebama naših iseljenika i njihovih potomaka koji žive raspršeni po svem svijetu, a sve je manje i duhovnih zvanja u domovini, između kojih bi se moglo pronaći svećenike prikladne za pastoralno služenje u iseljeništvu. Osim toga, neke naše zajednice pomalo dosežu granicu vlastite samoodrživosti te zbog starenja, smanjenog interesa novih naraštaja i njihove asimilacije dolazi i dolazit će do zatvaranja nekih naših donedavno stalnih pastoralnih prisutnosti.

U izazove svakako treba ubrojiti i sve veću zahtjevnost mjesnih crkvenih vlasti, osobito u Njemačkoj, koji već na početku služenja od novih dušobrižnika traže vrlo dobro poznavanje njemačkog jezika. Tu su i izazovi moderne kulture kojima su izloženi naši vjernici, zatim velikih udaljenosti od postojećih centara i dugog vremena putovanja na nedjeljna okupljanja.

No, ima i pozitivnih trendova, kao što je porast krštenja odraslih u nekim zapadnim, jako sekulariziranim sredinama. Ohrabrujući je znak i nekoliko duhovnih zvanja iz naših hrvatskih katoličkih misija, a raduje i pojava povratka u domovinu: bilo naših iseljenika, bilo njihovih potomaka.

Identitet, vjera i tradicija

Jesu li naši ljudi u dijaspori integrirani u društva gdje žive? Događa li se katkad asimilacija i time gubitak identiteta naših ljudi vani?

Brojni su primjeri uspjele integracije naših iseljenika u društvo zemlje domaćina. Osim toga, potomci naših iseljenika su redom dobro obrazovani te su zauzeli zaslužena mjesta u gospodarstvu, politici, obrazovanju, znanosti, zdravstvu, sportu i drugim segmentima društva zemalja gdje žive.

Asimilacija je jače pogodila našu stariju dijasporu u zemljama, kamo su Hrvati davno pristigli, kao što su Novi Zeland, SAD ili pak latinskoameričke zemlje. U zajednicama, u kojima je djelovao svećenik iz domovine, asimilacija je bila sporija, a zdrava integracija uspjelija, jer su se naši iseljenici u svojim vjerskim središtima umrežavali i međusobno potpomagali iskazujući solidarnost jedni drugima.

Koliko vjera i tradicija naših ljudi može biti primjer drugima u mjestima gdje žive, na poseban način u zemljama zapadne Europe gdje je kršćana sve manje?

Često se primjer naših ljudi i njihovih okupljanja ističe u crkvama zemalja gdje žive. Međutim, važno je da davanje primjera drugima i drugačijima ne bude nametljivo ili, ne daj Bože, samodopadno i hvalisavo, već da poprimi oblik tihoga svjedočenja evanđeoskih vrijednosti u vlastitim životima, a na drugima je onda da to po Božjem daru prepoznaju i usvoje.

Ove godine slave se veliki jubileji: 60. obljetnica Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, 80. obljetnica hrvatskoga dušobrižništva u Njemačkoj i Austriji te 100. obljetnica Hrvatske franjevačke kustodije za SAD i Kanadu. Na koji način će se proslaviti te obljetnice?

Te će se obljetnice slaviti zasebno i u Njemačkoj, Austriji i u SAD-u, a mi smo se odlučili sve te povode objediniti u jednome događaju, naime u svečanoj sjednici Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu, koja se pod predsjedanjem mons. Tome Vukšića te uz sudjelovanje uglednika iz crkvenoga, društvenog, kulturnog, diplomatskog i političkog života održala 13. travnja ove godine u Zagrebu.

Htjeli smo se sa zahvalnošću osvrnuti na postignuća ostvarena u 60, 80 i 100 godina, ali i s budnošću pogledati prema budućnosti ne ostajući uljuljani u „slavnoj prošlosti”, već pripremajući i noseći se s izazovima koji pred nama stoje.

Povratak?

U zadnje vrijeme među našim ljudima u dijaspori sve je češća tema povratka, posebno mladih obitelji. Koji su razlozi za to?

Već sam nešto rekao o tome. U dnu odlaska, ali i mogućega povratka jest želja za boljim životom. Kada u našoj domovini, u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, prevagnu uvjeti i faktori koji privlače, tada će se i veći broj naših ljudi vraćati živjeti ovdje i tu ostvarivati svoju budućnost. Prihvatljiv životni standard, sigurnost, manje ideologije, a više pravih vrijednosti usmjerenih na život i obitelj, opušteniji i ugodniji način, kvaliteta i stil života, u kojemu se radi kako bi se živjelo: sve su to faktori koji privlače ne samo naše ljude nego i sve veći broj stranih radnika koji dolaze živjeti i raditi kod nas.

Koja je Vaša poruka onima koji razmišljaju o povratku, a koja onima koji razmišljaju o odlasku iz domovine?

Dobro odvagnite razloge za i protiv, za jedno i za drugo. Mislite pri tome ne samo na sebe, već i na svoju djecu, ali i na svoje roditelje. Iako je naš svijet sve više globaliziran i pomalo se brišu granice između zemalja i nacija, vrijednosti doma i zavičaja ostaju trajne, a možda i sve važnije, kako se ne bismo izgubili kao ljudi u sve jače naglašenim transnacionalnim socijalnim prostorima i globaliziranom pa i dobrim dijelom virtualnom svijetu.

Objava Vlč. Tomislav Markić: Dobro odvagnite razloge ako razmišljate o odlasku iz domovine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bogata prošlost

Povijest ovoga mjesta seže u daleki srednji vijek, kada je na Plehanu podignuta prva franjevačka crkva, okružena nekropolom stećaka koja je prerasla u današnje groblje. Prve crkve porušene su u osmansko doba, no katolici su opstali. Godine 1850. dobiveno je dopuštenje za gradnju nove crkve, a ona je dovršena 1869./70. Samostan je službeno osnovan 1875. godine, gdje je kratko bilo i učilište za franjevačke pripravnike. Nova, veća crkva u neoromaničkom stilu (40 x 18 m) podignuta je 1898. – 1902. po nacrtu Ivana Holza – trobrodna bazilika sa stupovima i polukružnom apsidom. Crkva je imala nekoliko vrhunskih umjetničkih djela autora Ive Dulčića, Đure Sedera, Marka Antoninija, Zdenka Grgića, Frane Kršinića i dr. Samostan je proširen 1932. po projektu Karla Pařika.

Župa je obuhvaćala desetke sela (Kovačevci, Modran, Brezici, Šušnjari, Bunar, Bukovac, Božinci, Stanići, Lupljanica, Vrhovi, Zelenike i dr.) i brojila više tisuća vjernika. Plehan je bio više od samostana – pravi kulturni i duhovni centar Posavine, „grad na gori” koji je dominirao krajem poput dvorca. Samostan nije bio samo vjersko već i snažno kulturno središte. U njegovoj knjižnici čuvale su se rijetke teološke i filozofske knjige iz 18. stoljeća, a arhiv je pohranjivao zapise od 1763. godine. Tu je bila i impresivna umjetnička zbirka s više od tisuću djela, što je Plehan činilo pravom riznicom kulture.

Tragedija 1992.

Taj sklad i ljepota brutalno su prekinuti u proljeće 1992. godine. Od 25. travnja do 8. svibnja palo je više od 3000 projektila. Dana 2. srpnja srpske snage minirale su samostan i crkvu s dvije tone eksploziva. Sravnjeni su sa zemljom, a s njima i stoljeća povijesti, brojne umjetnine i neprocjenjiva knjižnica. „Plehanska ljepotica” pretvorena je u hrpu kamenja i prašine. Spaljene su i područne crkve. Stradanje nije bilo samo materijalno. Prijeratna župa brojila je oko 8120 vjernika. Svi su prognani, a pokušaji povratka bili su planski suzbijani. Svake se godine 2. srpnja misom, komemoracijom i molitvom za žrtve obilježava Dan sjećanja na Plehan.

Feniks koji se diže iz pepela

Obnova je počela simbolično. Prvi povratnik bio je fra Ivan Ćurić tek u ljeto 1998. Smjestio se u kontejner, preuredio staru zgradu u privremeni samostan i započeo raščišćavanje ruševina. Gradnja je krenula 2001., ali je više puta zastala zbog nedostatka sredstava. Projekt vjersko-kulturnoga središta potpisao je arhitekt Zlatko Ugljen – moderna svijetla crkva, samostan, kapela, prostori za duhovne vježbe i kulturu.

Crkva je izgrađena, kao i kapelica sv. Ive te župni ured. No, posao je daleko od završenoga.

Gvardijan fra Ivan Nujić danas predvodi gradnju i obnovu. Planovi su ambiciozni: urediti muzejsko-galerijski prostor, izgraditi dva zvonika i dovršiti samostansku zgradu. Kamen po kamen, uz pomoć vjernika i dobročinitelja, samostan se kao feniks diže iz pepela. No, ono što ga čini živim nisu zidovi, nego ljudi povratnici, hodočasnici i franjevci koji ovdje neumorno služe.

Uz sve to, prije desetak godina izgrađena je filijalna crkva sv. Nikole Tavelića u naselju Modran gdje se svake nedjelje u 8 sati slavi misa. Polako se dovršava i njezino unutarnje uređenje i uređenje Društvenog doma koji je odmah uz crkvu.

Između rana i nade

Reportaža o Plehanu ne može zaobići rane. One su vidljive u praznim obnovljenim kućama, a još više u nebrojenim razrušenim kućama i uspomenama. Međutim, Plehan je mjesto gdje rane ne ostaju posljednja riječ. Jer ovdje, na ovom brdu, vjera nije teorija. Ona je odluka: svakoga dana ponovno vjerovati da život ima smisla, da zajedništvo može biti obnovljeno i da dobro ima posljednju riječ. Iako broj vjernika nije velik kao nekada, njihova vjera nosi snagu svjedočanstva: ostati, vratiti se, oprostiti i ponovno započeti.

Prema posljednjim dostupnim podacima u župi stalno živi samo 90 vjernika, uglavnom starijih, u četrdesetak kuća. Prošle godine nije bilo krštenja, nije bilo prvopričesnika, krizmanika ni vjenčanja, a ukopa se oko 25 vjernika godišnje koji su umrli uglavnom u izgnanstvu. Unatoč tome, Plehan živi! Od proljeća do jeseni brojni prognani župljani navraćaju, čiste dvorišta i groblja, održavaju kuće. U posljednje vrijeme dolaze i ljudi koji nisu s Plehana, nego su čuli za Plehan, pa vole tu nekako doći, zadržati se, razgledati.

Gvardijan i župnik fra Ivan Nujić vodi ovu župnu zajednicu, a odnedavno i župu Koraće, uz vikara fra Iliju Jerkovića koji vodi i polikliniku Zlatni cekin u Slavonskom Brodu.

U samostanu trenutno žive i dvojica franjevačkih studenata iz Afrike koji s gvardijanom uče hrvatski jezik kako bi najesen započeli studij teologije u Sarajevu.

Plehančani svake godine u travnju slave Dane sv. Marka, svoj patron župe, misama, blagoslovom polja, smotrom folklora i okupljanjem dijaspore. U lipnju se svečano proslavi i drugi patron sv. Ivan Krstitelj. Korizmenim petkom je put križa, subotom misa za branitelje. Organiziraju se duhovne vježbe, a samostan je otvoren za hodočasnike. Franjevci su aktivni na Facebooku (Franjevački samostan Plehan), gdje redovito objavljuju župne obavijesti i poruke.

Jedan od važnijih događaja i okupljanja je pobožnost Mlade nedjelje, a što je praktično svaka četvrta nedjelja u godini. „Prenosimo svetu misu preko YouTube kanala Posavina TV. I ljudi vole doći, ne samo iz naše župe nego iz okolnih župa. Čak dođu neki iz Usore, Slavonskog Broda i Zagreba. Oni koji ovdje imaju kuće, onda provedu i vikende ovdje. Redovito se to poprati jednim ručkom, koji pokrije netko tko, na primjer, slavi rođendan ili u sjećanje na svoje pokojne”, ističe gvardijan.

Udruge i akcije

Ljudi koji su se vratili živjeti na Plehan uglavnom su stariji. Imaju puno ambicija, želja, volje, srca i dobrote, ali ponestaje im fizičke snage i financija. Zato se za život i obnovu Plehana organiziraju brojni donatorski susreti i kulturni događaji, ponajviše vani gdje žive brojni Plehančani okupljeni u razne udruge kao što su udruga Plehan u Slavonskom Brodu i Plehanska Zvona u Zagrebu. Ovdje su lokalne udruge Brezici, koja skrbi za svoje selo i groblje, Prijatelji šestog kilometra te udruga u Modranu koja je radila puno na izgradnji i obnovi crkve u Modranu.

Udruga Sion na Plehanu je zavičajna i hodočasnička kuća. Vode je Ankica i Šimo Ćorić iz Šušnjara. Oni su još 1989. odselili u Švicarsku, ali su se prije nekoliko godina vratili na Plehan. Renovirali su nekadašnju školu i pretvorili je u gostinjac. Tu rado odsjedaju Plehančani koji nisu obnovili svoje kuće, ali i druge grupe i hodočasnici. Uzgajaju voće i povrće, drže i domaće životinje, od kojih onda prave domaće eko proizvode. Često Ankica sama, a ponekad s radnicima, kupi smeće po cijelom kraju, te uglavnom sama plaća odvoz na deponiju. Udruga radi i karitativno, pomaže povratnicima, starijim i bolesnim osobama. Okuplja žene na molitvu i vozi u crkvu.

Uz ovo, danas se na plehanskim njivama mogu vidjeti bageri koji krče zarasle oranice te se onda sije uljana repica, pšenica, a podižu se i nasadi i plantaže šljive, jabuke i lješnjaka. Ovim se najviše bavi lokalna firma Eko – Bosanska Posavina u vlasništvu Pere Matića iz Kuline. Tako se danas, unatoč problemima, nastavlja život na Plehanu zahvaljujući nevjerojatnoj upornosti pojedinaca.

Samostan kao svjetionik

Kada se završe zvonici i cijeli kompleks, Plehan će ponovno biti „grad na gori” – mjesto molitve i kulture. No, već sada simbol je ustrajnosti i nade za cijelu Bosansku Posavinu. Franjevci, vjerni karizmi jednostavnosti i blizine narodu, ostaju uz svoj puk u tišini svakodnevice, u sakramentima, u razgovoru.

Ako ste u Posavini, svratite na Plehan. Dođite, pomolite se u crkvi ili kapeli, razgovarajte s fratrima i narodom. Osjetit ćete kako Plehan diše – tiho, ponosno, neuništivo. Samostan i župa sv. Marka Evanđelista Plehan nisu samo mjesta na karti. Oni su svjedočanstvo jednoga naroda koji, unatoč povijesnim lomovima, nije izgubio dušu. Plehan stoji kao svjetionik i tiha propovijed: da ono što je sagrađeno na vjeri, ljubavi i žrtvi može biti srušeno, ali nikada zauvijek uništeno.

Objava Feniks iznad Bosanske Posavine pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Povijest župe

Župa Trn jedna je od najmlađih župa u Banjolučkoj biskupiji. Župne matice vode se od 1981. godine. Na području ove novoosnovane župe još u 17. stoljeću postojala je crkva sv. Ivana Krstitelja u Trnu i, prema predaji, crkva sv. Martina u Jablanu. U vrijeme Bečkoga rata pred kraj 17. stoljeća ovo područje pripalo je najprije župi Ivanjska, zatim od 1876. župi Petrićevac, a od 1879. župi Barlovci. Odlukom banjolučkog biskupa mons. Alfreda Pichlera dana 26. kolovoza 1980. godine utemeljena je župa sv. Josipa u Trnu odvajanjem od župe sv. Vida u Barlovcima. Novoosnovanoj župi pripala su naselja Trn, Jablan i Bukovica, a župa je povjerena franjevcima Bosne Srebrene na trajnu upravu. 

Po osnivanju župe franjevci su se odmah dali na izgradnju duhovne Crkve kao samostalne župne zajednice, ali i na materijalnu izgradnju župne kuće i crkve. Najprije je izgrađena župna kuća 1982. godine, u kojoj su se u improviziranom prostoru slavile mise dok je crkva bila u gradnji. Župna crkva izgrađena je 1983. godine po projektu O. Čauševića. Zidana je bijelom fasadnom opekom, a njezina veličina u tlocrtu bila je 20 x 28 m. Broj vjernika je rastao iz godine u godinu, a prema statistici iz 1991. godine župa je imala više od 2200 vjernika.

Vihor rata

Nažalost, zlo posljednjega rata zahvatilo je i ovu mladu župu. Iako je rat u BiH počeo 1992. godine, vjernici banjolučkoga kraja, većinom katolici i Hrvati, doživjeli su najteža stradanja tek 1995. godine. Ovo područje bilo je u ratu pod kontrolom vojske bosanskih Srba. Iako je bilo određenih tenzija, zastrašivanja, pa čak i bacanja bombi na hrvatske kuće i nekoliko ubojstava, ipak nije bilo masovnoga protjerivanja Hrvata i katolika te je do sredine svibnja 1995. većina vjernika živjela u svojim domovima i imala radnu obvezu.

Nakon akcije Bljesak početkom svibnja 1995., kada je oslobođeno područje zapadne Slavonije, srpski vojnici počeli su polako upadati u mnoge hrvatske kuće po cijelom banjolučkom kraju te su istjerivali mještane iz kuća. U kolovozu 1995. godine započeo je masovni nasilni izgon Hrvata od strane srpske vojske i vlasti. Većina je skelom prebačena preko Save u Davor u Hrvatsku. Među njima i skoro svi vjernici župe Trn. Masovni progon bio je rezultat etničkoga čišćenja i osvete srpske vojske zbog gubitka teritorija nakon oslobodilačke akcije Oluja. Ostali su samo oni koji su živjeli u mješovitim brakovima, ali i njima je, kako i sami kažu, psihički bilo jako teško.

Osim progona stanovnika srpske su vlasti započele i masovno uništavanje katoličkih objekata. U noći sa 17. na 18. svibnja 1995. godine minirana je i uništena crkva u Trnu, dok je toranj nekim čudom ostao uspravan. Iste noći spaljena je i uništena župna kuća. Sličnu sudbinu doživjele su i mnoge druge župne crkve i kuće ovoga kraja.

Obnova

Nakon Dejtonskoga sporazuma i završetka rata krenulo se s obnovom. Najprije je obnovljena župna kuća 1998. godine. Obnovu je vodio župnik fra Dujo Ljevar. Kamen temeljac za novu župnu crkvu sv. Josipa u Trnu blagoslovio je 22. lipnja 2003. sada sveti papa Ivan Pavao II. prigodom posjeta BiH u Banjoj Luci na Petrićevcu. Župna crkva nanovo je sagrađena na temeljima stare crkve, ali puno manjih dimenzija, te je posvećena 20. rujna 2010. godine za vrijeme župnika fra Ive Brezovića. Tijekom toga vremena malobrojni vjernici koji su ostali, njih oko 100, slavili su misu u grkokatoličkoj crkvi koja se nalazi u neposrednoj blizini.

Osim župne crkve i kuće, u župi Trn postoji još kapelica posvećena BDM na Vidovića Brdu u Bukovici izgrađena 1979. godine. I ova je kapelica bila uništena u ratu, ali je poslije obnovljena. Dva su groblja s grobljanskim kapelicama na prostoru župe, groblje Suvaja na granici Bukovice i Jablana te groblje Bešlenica u Trnu, na desnoj obali Vrbasa.

Nakon rata u župu se vratio vrlo mali broj vjernika. Većina ih je svakako već bila primorana zamijeniti kuće sa Srbima u Okučanima, Gvozdu i drugim krajevima u Hrvatskoj, a koje su bile manje i u puno lošijem stanju. Iako se obnavljalo nakon rata, stanje još nije bilo sigurno. Nekoliko eksplozivnih naprava bačeno je oko župnoga ureda, a posljednja čak 2004. godine. Sve je to bilo u cilju zastrašivanja povratnika i obnove, a što je rezultiralo da se velik broj župljana zbog problema oko povratka trajno naseli izvan BiH. Ali fratri i malobrojni narod nisu se dali obeshrabriti.

Župa danas

Prema statistici župe na kraju 2016. godine, kad je za župnika došao fra Dominko, bilo je 124 vjernika. Danas, deset godina poslije, broj vjernika se smanjio na oko 95. Broj obitelji je 48.

Na nedjeljnu misu redovito dolazi oko 25 do 30 vjernika. Većinom su to stariji vjernici, a ima i nekoliko mlađih obitelji s djecom. Prošle godine bila su 3 sprovoda. Bilo je i jedno vjenčanje ali mladenci žive vani. Na velike blagdane i patron župe dođe izvana nekoliko stotina vjernika podrijetlom iz ove župe.

Problem povratka još uvijek postoji jer godinama gotovo da nije bilo moguće da neki Hrvat dobije posao u javnim firmama. Istina, kažu vjernici da se situacija danas malo promijenila nabolje. Nekoliko obitelji koje su se vratile većinom su poslije rata pokrenule neki svoj mali biznis. Vjernici žive skromno. Većina su umirovljenici s najnižim mirovinama.

Unatoč svim problemima vjernici sa svojim župnikom nastoje živjeti normalan život i pomagati jedni drugima. Imaju lijep običaj da se većina njih zadrži na kavi sa župnikom u župnoj dvorani nakon nedjeljne mise i tu se dogovaraju o svemu što se tiče pastorala župe. Zajedno tako slave rođendane i imendane. U korizmeno vrijeme dogovaraju se kako obići sve bolesnike u župi koji ne mogu doći na misu. Ali ne čine to samo u korizmi i adventu, nego i tijekom godine.

Upravo im ovi susreti nakon mise omogućuju da paze jedni na druge i na župnika, da razmjene informacije tko je bolestan, koga treba obići ili mu nešto kupiti ako je potrebno. Čine to s ljubavlju kao u vrijeme prvih kršćanskih zajednica.

Zajedno s vjernicima drugih okolnih župa pridružuju se hodočašćima u Hrvatsku koje organizira vlč. Vladislav Žarko Ošap, župnik u Banjoj Luci. Često im se priključe i prognani župljani koji sada žive u Okučanima ili čak Njemačkoj. Hodočašća po BiH organizira gvardijan fra Domagoj Šimić, na koja se Trnjani rado pridruže. Neki čak pješice hodočaste sv. Ivi u Podmilačje, a ide se i u Mariju Bistricu, Ludberg, Olovo, Kraljevu Sutjesku, Međugorje. Na ovogodišnji Mali Uskrs organizirano je hodočašće u svetište Gospe na Trsatu u Rijeci, gdje je trenutno gvardijan i čuvar svetišta fra Dragan Grizelj, koji je rodom iz župe Trn.

Osim na patron župe, 19. ožujka, svake se godine prognani vjernici u velikom broju okupljaju 16. kolovoza na misi na groblju Suvaje u Jablanu na blagdan sv. Roka. Poslije mise bude druženje na imanju Ivice Matoševića gdje se okupi oko 500 ljudi. Drugo veliko okupljanje je 8. rujna, na blagdan Male Gospe, kod kapelice BDM na Vidovića Brdu u Bukovici. Trnjani se također okupljaju u Davoru kako bi obilježili godišnjicu progona. Ponekad bi se organizirao susret Trnjana u Zagrebu koje okuplja Miro Mamuza.

Vrijedni župnik fra Dominko

Iako je prije nekoliko dana napunio 77 godina, župnik fra Dominko radi neumorno i s puno entuzijazma, pažnje i ljubavi. Vjernici i župnik fra Dominko ponosno ističu da je ovo jedina župa u kraju gdje se na Cvjetnicu i Veliki petak pjeva Muka Gospodnja, a probe vodi sam župnik. Pjevanje je jednostavno, ali s puno ljubavi i truda. Oko liturgijskoga pjevanja trude se svake nedjelje i blagdanima. Gospođa Snježana Orlovac svira i čita na misama.

Fra Dominko se posebno trudi oko uređenja dvorišta koje je uistinu prelijepo izgleda, te oko pravljenja jaslica i ukrašavanja crkve i dvorišta lampicama u božićno vrijeme. Ali ne samo svoga dvorišta, on se brine da se lijepo ukrase dvorišta i nekih drugih župa u kraju. U tome može biti primjer drugima. Osim toga, priprema lijepe suvenire kao uspomene iz župe koje rado dijeli onima koji dođu u Trn. Za svoga župnika vjernici imaju samo riječi hvale i zahvale.

Osim Trna, fra Dominko je upravitelj još jedne župe, one u Stratinskoj, koja je udaljena 55 kilometara i gdje stalno žive samo 4 starije osobe od prijeratnih 500 vjernika. Tamo služi mise za Božić, Uskrs i patron Sv. Antu, te na grobljima kada se okupi nekoliko stotina vjernika raseljenih iz te župe.

Iako Trn spada u manje župe, župnik i vjernici imaju veliko srce te se istinski trude da njihova ognjišta ne ugasnu. Život im je neprestana borba, ali u velikoj skromnosti i ljubavi sve podnose i svemu se raduju. Svoju vjeru kao zajednica hrabro svjedoče nasmijana lica.

Objava Mala župa velikoga srca pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Nastanak Centra

Ideja za ovakav jedan centar nastala je još prije trideset godina. Odmah nakon posljednjega rata Katolička Crkva u BiH nastojala je pomoći ljudima da se vrate na svoja ognjišta i obnove svoje domove i crkve. Nakon pet godina intenzivne materijalne i duhovne obnove svega porušenoga, nastala je oko 2000. godine u Vrhbosanskoj nadbiskupiji inicijativa da se naglasak stavi na mlade ljude, pa se već tada javlja ideja da se napravi jedan centar za mlade. Vizija je bila da Katolička Crkva pokaže da želi svoje snage i resurse usmjeriti na mlade koji će kasnije biti nositelji društva i budućnost ove zemlje.

Godine 2004. otvoren je Ured za mlade Vrhbosanske nadbiskupije i osnovano Povjerenstvo za pastoral mladih Vrhbosanske nadbiskupije na čelu s prof. dr. vlč. Šimom Maršićem koji je okupljao studente katolike u Sarajevu u sklopu Udruge katoličkih studenata Emaus. Uz pomoć vlč. Meinolfa Wackera, svoga prijatelja svećenika iz Njemačke, vlč. Šimo pokrenuo je rad Nadbiskupijskoga centra za pastoral mladih Ivan Pavao II. 2007. godine. Radilo se najprije o jednoj kući na adresi Gatačka 18, a 2016. pored kuće izgrađeno je veliko moderno zdanje koje se prostire na 3500 m².

U sklopu Centra nalazi se i sjedište Udruge katoličkih studenata Emaus, Fondacija za stipendiranje studenata FONSS, dječji vrtić Anđeli čuvari, kapelica sv. Ivana Pavla II., restoran, kafić, konferencijske dvorane, sportska i glazbena dvorana, teretana te smještajni kapacitet. Važnost i značaj Centra prepoznao je i papa Franjo, koji se 2015. godine tijekom svoga prvog posjeta BiH u ovom Centru susreo s tisućama mladih i ohrabrio ih riječima koje se još uvijek pamte: Gradite mostove, a ne zidove.

Misija

Budući da je Centar zamišljen kao institucija koja će mladima ponuditi mogućnost i priliku odgoja i rasta u vjeri, prva zadaća u počecima rada bila je formacija nekolicine mladih koji će kasnije u Centru biti animatori, voditi edukacije, raditi s mladima, ili bolje rečeno biti evangelizatori u ime Crkve.

Kasnije su se aktivnosti razvijale prema potrebama mladih u BiH. Danas Centar kroz svoje projekte i edukacije osposobljava mlade da razviju svoje talente te da ih hrabro i odgovorno iskoriste u životu na dobrobit Crkve i društva.

Vlč. Šimo Maršić, ravnatelj, ističe da se misija Centra ogleda se kroz tri okosnice djelovanja: duhovnost, susreti i izobrazba, a ostvaraju se kroz kvalitetan program osmišljen prema potrebama mladih. Kroz 40 projekata i aktivnosti, koliko ih se u prosjeku tijekom jedne godine realizira, mladi iz osnovnih i srednjih škola, te studenti imaju priliku da se ojačaju u vjeri i promoviraju volonterski rad.

U sklopu neformalnoga obrazovanja, duhovnih, kreativnih, zabavnih, edukativnih i sportskih susreta mladi također rade i na prevenciji različitih vrsta ovisnosti, razvijaju međureligijski dijalog, demokraciju, zaštitu i očuvanje ekologije, zaštitu djece i njihovih prava, brigu o marginaliziranim skupinama mladih i još mnogo toga. A svi projekti se realiziraju zahvaljujući Božjoj providnosti te potpori prijatelja i donatora.

Sticanje novih znanja

Kroz projekte i aktivnosti Centra godišnje prođe oko 10 000 mladih. Sve aktivnosti vodi 12 projekt koordinatora s timovima, a glavna projekt koordinatorica je gospođa Renata Vrdoljak, koja je ujedno i zamjenica ravnatelja Centra. Inače, u Centru je zaposleno 23 djelatnika. Od gotovo 40-ak projekata i aktivnosti koji se realiziraju tijekom jedne godine, njih desetak je velikih i dugogodišnjih, a ostalo su jednodnevne ili višednevne aktivnosti kao što su Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije, Dan otvorenih vrata, Dan Centra.

Od većih projekata najznačajniji i najstariji (20 godina) je Formacija župnih animatora: mladi za mlade kroz koji je prošao najveći broj mladih, od samih animatora u Centru pa sve do brojnih župnih animatora. U ovom projektu, kako sam naziv kaže, mladi uče od mladih kako postati animatori i voditi skupine u župnim zajednicama.

Četrdeset mladih formira se u godini dana na četiri susreta formacije sa specijalizacijom na ljetom kampu, gdje na kraju mladi dobiju i certifikat za školovanog animatora. Takvi mladi poslije na svojim župama vode različite radionice, animiraju mlade i druge skupine, pomažu u patronu župa i kao takvi velika su pomoć župnicima.

Drugi veći projekt koji traje već jedanaest godinajest Koračajmo zajedno. U početku je to bio ekumenski projekt, a sad je već postao međureligijski projekt koji okuplja mlade triju većinskih vjeroispovijesti i kroz mnoge edukativne, sportske i druge aktivnosti pokušava nadvladati sve prepreke među mladima te ih potaknuti na gradnju mostova jednih s drugima. Dosad je kroz ovaj projekt prošlo oko 3000 do 4000 mladih.

Važan veliki projekt za Centar je Mali PUŽ: Mali putokazi u život, koji je započeo u rujnu 2010. godine, a usmjeren je na pružanje podrške djeci i mladima bez roditeljske skrbi te se realizira u suradnji s domovima i institucijama koje brinu o njima. Kroz edukativne, socijalne, kreativne i sportske aktivnosti, projekt mladima omogućuje stjecanje novih znanja, jačanje samopouzdanja i razvoj životnih vještina. Poseban naglasak stavlja se na izgradnju osjećaja pripadnosti, sigurnosti i motivacije za budućnost, kako bi im se olakšala integracija u društvo. Organizirano je deset susreta godišnje u Centre i petodnevni kamp za vrijeme ljeta.

Svi ljetni kampovi organizirani su u Regionalnom uredu Centra u Bosanskoj Posavini koji je otvoren 2018. godine u Kornici, a voditeljica je Amanda Đogaš.

Osim kampova, specifičnost ureda u Posavini je svakako i poljoprivredni projekt Iuvenes Fructus koji već nekoliko godina okuplja mlade, zainteresirane za rad i usavršavanje u voćarstvu.

Zahvaljujući suradnji s Ministarstvom poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Županije Posavske, Srednjom stručnom školom iz Orašja i Odžaka, te obiteljskom poduzeću Zorg In d.o.o iz Kornice mladi iz Posavine, ali i drugih dijelova BiH imaju priliku steći teorijsko i praktično znanje o poljoprivredi, s posebnim naglaskom o voćarstvu te osigurati sebi sredstva za pokretanje vlastitoga biznisa.

Projekt je namijenjen mladima koji su završili srednju školu, a ne studiraju iz bilo kojih razloga. Teorijski dio edukacije izvodi se u prostorijama Ureda, dok se praktična nastava odvija u lokalnim voćnjacima. Za rad u praktičnoj nastavi dobije se i honorar. Svake godine dvadeset polaznika prolazi jednogodišnju obuku, a pet najuspješnijih ostvaruje pravo na start-up poticaj za pokretanje ili proširenje vlastite poljoprivredne djelatnosti. Dosad je više od 40 mladih dobilo takve poticaje, a kroz edukaciju je prošlo više od 200 mladih i dobili su certifikat. Na osnovi toga Ministarstvo poljoprivrede Županije Posavske dalo im je određeni poticaj. Svi oni i dalje sudjeluju u projektu nakon tri godine tako što onda oni educiraju nove polaznike projekta.

Još jedan važan projekt Centar je Studentski dom „FONSS” na adresi Ljubljanska 30, u blizini Kampusa Univerziteta u Sarajevu, koji nudi smještajni kapacitet od 35 kreveta, a postoji i Fondacija za stipendiranje studenata „FONSS”. Sličan ovome je Studentski dom „Ivan Merz” u Gatačkoj ulici koji se adaptira, a trebao bi imati kapacitet od 65 kreveta.

Društvena odgovornost i inkluzija

Važno je spomenuti još nekoliko drugih projekata i aktivnosti kao što je projekt „SINOPS” koji posvećen radu s osobama s intelektualnim teškoćama u Sarajevu te njihovoj aktivnoj inkluziji u društvo, pružajući im prilike za učenje, druženje i razvoj kroz razne aktivnosti. Zatim, projekt Inspirit – DigitalYouth, koji mladima pruža priliku da doprinesu evangelizaciji i širenju pozitivnih sadržaja u digitalnom svijetu posebno promičući katoličke vrijednosti.

Tu je i projekt Because We Care – zaštita djece i maloljetnika, čiji je cilj edukacija i osposobljavanje stručnjaka koji rade s djecom i mladima, te projekt Formacija ministranata.

Posebno je hvalevrijedan projekt 72 sata bez kompromisa, jedna od najvećih volonterskih akcija u BiH, koja okuplja tisuće mladih svake dvije godine s ciljem promicanja solidarnosti, zajedništva i društvene odgovornosti. Akcija ima za cilj potaknuti mlade da preuzmu inicijativu, pokažu da su promjene moguće i da se kroz male korake može ostvariti veliki društveni utjecaj.

Pastoral zvanja

Centru je od velike pomoći suradnja župnika na terenu koji bi trebali animirati mlade da dođu u Centar, ili da se uključe u neke od mnogih projekata i aktivnosti. A važna je također prisutnost župnika i kapelana s mladima u Centru koji je, između ostaloga, usmjeren na pastoral zvanja, i to ne prvenstveno samo duhovnih zvanja nego i svih drugih. Naglasak je na individualnom pristupu mladima. Postoje primjeri mladih koji su prvi put nakon nekoliko godina preko ovoga Centra ponovno došli u kontakt s Crkvom. A ima nekoliko mladih koji su se nakon projekata i susreta u ovom Centru odlučili za duhovno zvanje kao časna sestra ili svećenik.

„Želimo da ovo bude mjesto gdje će mladi rado doći, osjećati se prihvaćeno kao kod kuće, gdje će biti osnaženi u vjeri i naučiti se odgovorno prihvatiti svoj život. U tu svrhu u ovom će Centru mladi naći podršku i poticaj za daljnji zamah u životu”, ponosno ističe vlč. Šimo vjerujući da jedino tako mladi mogu stvarati bolju, ljepšu i sigurniju Bosnu i Hercegovinu.

Objava Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II.: Mjesto duhovnosti, susreta i izobrazbe pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Sa suprugom Vesnom već 22 godine organizira Koncert sv. Eufemiji u Rovinju. Redovito zajedno animiraju nedjeljnu večernju misu i klanjanja u župi sv. Eufemije. Dugi niz godina zajedno su vodili zbor mladih, surađivali sa Stepinčevom mladeži iz Koprivnice i mnogim drugim glazbenicima. Kao poslužitelji u Kući susreta Tabor već 17 godina animiraju seminare. Član je župnoga vijeća i OFS-a Bratstva sv. Elizabete iz Rovinja.

Gospodine Terziću, Vi ste glazbenik i Vaša autorska djela uglavnom imaju duhovni karakter. Što Vama znači vjera u životu?

Vjera usmjerava vaš život, vjera vam daje snagu da se trudite iz dana u dan biti bolji čovjek, suprug, otac, prijatelj. Otvara vrata onome kamo svaka duša žudi, za spoznajom i smislom ovozemaljskoga postojanja. Daje vam snagu u trpljenjima i veselje u zajedništvu s Bogom i ljudima.

Što Vas je potaknulo da se bavite uglavnom duhovnom glazbom?

Kad sam 2000. godine izdao svoj prvi album Dijelovi duše, sve se polako okretalo prema vjeri. Početak obraćenja obilježila je pjesma Hvala kojom sam nastupio na Uskrsfestu 2002. Slijede nastupi na mnogim festivalima: Krapinafest, Framafest u Sarajevu, Marijafest u Molvama, na kojima nastupam autorskim skladbama. Godine 2005. izdajem svoj drugi samostalni album Put povratka.

Odgovor na Vaše pitanje nalazi se u jednoj od mojih skladbi Ti si Bože sve čiji stihovi glase: „od kad Te upoznah pjevam samo Tebi Onom kojem sve zahvaljujem…”.

Vaša supruga Vesna također piše pjesme. Koliko Vam je u životu važna obiteljska podrška?

Da nema te podrške, ne bi ni bilo ovako bogatoga stvaralaštva ni s Vesnine ni s moje strane. Vesna je pjesnikinja, članica DHK Istarskog ogranka, tekstopisac i skladatelj. Surađujemo i upotpunjavamo jedno drugo kako u glazbi tako i u životu. Svoj smo život podredili vjeri i svjedočenju. Zajedno nastupamo diljem Hrvatske i inozemstva.

Više od 17 godina smo poslužitelji u Kući susreta TABOR gdje redovito glazbeno animiramo seminare. Pet godina s fra Zvjezdanom Linićem i dvanaest godina s fra Ivanom Matićem.

U braku smo 46 godina, roditelji dva uspješna i nadasve dobra sina Kristiana i Gracijana. Oba su glazbenici i često surađujemo. Kristian je mnoge naše sklade aranžirao, a Gracijan otpjevao.

Napisali ste i uglazbili mnogo pjesama. Postoji li neka koja Vam je posebno na srcu, ili možda više njih?

Vjerujem da svaki autor podjednako voli sve svoje skladbe, no ako moram izabrati onda je to već spomenuta skladba Hvala koja je označila prekretnicu u mom i Vesninu životu. Znakovite su riječi prof. Ivančića koji je o njoj napisao: „rijetko obraćenik u svojoj prvoj pjesmi piše zahvalu Bogu…”.

Utjecaj duhovne glazbe

Nastupali ste na najznačajnijim festivalima duhovne glazbe u Hrvatskoj i BiH gdje su većinom nastupali mladi ljudi. Kako ste Vi doživljavali te festivale i mladost koja nastupa?

Kad sam krenuo putem duhovne glazbe, susreo sam se s mnogim glazbenicima koji su već dugi niz godina stvarali i nastupali. Bilo je to iskustvo koje je urodilo mnogim prijateljstvima. Festivali su u mnogome pridonijeli bogatom stvaralaštvu duhovne katoličke glazbe na kojima su se pojavili novi mladi glazbenici. S nama su nastupali naši mladi iz Rovinja, mladi iz Koprivnice. Vesna je pisala za mnoge izvođače: Patriziju Sfettina Jurman, Eleonoru Dobrović, Martinu i Maurizzija Ferrara, Sinišu Česija, vlč. Ljubu Vukovića. Mnogobrojna publika koja je zdušno pratila festivale pronalazila je i učvršćivala svoju vjeru. Mi autori možemo zahvaliti Hrvatskom katoličkom radiju, Radiju Mariji, Radiju Miru Međugorje što je duhovna katolička glazba pronašla svoj put do mnogih ljudi .

I sami ste pokrenuli jedan festival duhovne glazbe, onaj u Rovinju. Koliko takvi festivali pridonose evangelizaciji u današnjem društvu?

Kako smo Vesna i ja nastupali na mnogobrojnim (danas nažalost većinom ugašenim) festivalima, osjetili smo potrebu da našim sugrađanima u Rovinju, a tako i ljudima Istre, približimo stvaralaštvo duhovne glazbe. Odlučili smo pokrenuti koncert u čast naše zaštitnice sv. Eufemije, koji je ove godine doživio svoje 22. izdanje. Na festivalima bismo nastupili samo s jednom pjesmom, stoga smo osmislili koncert na kojem će naši glazbenici predstaviti svoje stvaralaštvo izvođenjem više skladbi. Više od petsto izvođača iz Hrvatske i inozemstva nastupilo je u Rovinju tijekom svih ovih godina.

Kad kažemo da je pjevanje dvostruka molitva, onda zasigurno ona evangelizacijski djeluje, pogotovo kad se izvodi na trgovima, kao što je to kod nas.

Svaki umjetnik doživljava različite reakcije publike. Postoje li neke reakcije koje su Vas posebno dirnule?

Svaki nastup, svaka promocija albuma, a bilo ih je pet dosad, donosi posebnu interakciju s publikom. Možda su najznakovitiji oni trenuci kad vam ljudi iskreno kažu da su uz vaše pjesme pronašli vjeru, vratili se vjeri. Kad u vašim stihovima pronađu i prepoznaju sebe. Duhovna glazba proizlazi iz dubokoga predanja. Nadahnućem Duha Svetoga ona dopire i dodiruje ljude.

Koliko čovjeka glazba, a napose duhovna glazba, može ispunjavati i poticati na promjene, na bolje?

Svaka pozitivna riječ izrečena u pjesmi zasigurno potiče na promjene nabolje. Ne samo slušatelje već i autora da bude predaniji molitvi, iskreniji u odnosu s drugima. Glazbom uranjate u sebe. Pronalazite ono lijepo u duši i u dušama koje vas okružuju.

Za sve što imam, zahvaljujem Bogu

Franjevački red ovih godina slavi velike i važne obljetnice događaja iz života sv. Franje Asiškog. Koliko je Vas u životu i radu nadahnuo primjer sv. Franje?

Život i ostavština sv. Franje ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Jednako djeluje na život ne samo vjernika nego i onih ljudi koji još nisu upoznali Isusa. U jednoj od svojih skladbi napisao sam: „Kad bih samo mogao poput Franje Asiškog sa sebe sve skinuti ka Tebi se vinuti…” Sve je to i utjecalo na Vesnu i mene te smo 2012. godine dali doživotne zavjete u Franjevačkom svjetovnom redu, u bratstvu sv. Elizabete u Rovinju.

Ove godine obilježavamo 800. godina od nastanka Pjesme brata Sunca koju je spjevao sv. Franjo. Kako Vi kao svjetovni franjevac trećoredac i glazbenik doživljavate ovu obljetnicu?

Toliko bogata porukom potiče na razmišljanje i djelovanje. Shvaćamo da sve što imamo zahvaljujemo Bogu. Rado se vraćam na svoje tekstove. Tako u pjesmi Dar pišem: „Dan mi je život za življenje, Ljubav dana za Ljubljenje, molitva Sina za spasenje, darovan mi je svaki dan. Sve što imam od Tebe je, sve što tražim Ljubav je, sve što činim za tebe je, sve što tražim kod tebe je. Zahvaljujem za svaki tren života svog.”

Sv. Franju pjesma je pratila cijeli život, pa čak i u trenucima bolesti, napuštenosti i tjeskobe. Njega je pjesma oslobađala, otvarala njegov duh divljenju, vraćala mu mladost i radost srca. Ima li istinske radosti u današnjem društvu u kojem živimo?

Živimo u vremenu u kojem je čovjek sve udaljeniji od Boga, a samim time i od sebe. Okrenuti svojim problemima ne vidimo onoga do sebe, nemamo vremena poslušati drugoga. U neprestanoj žurbi i želji za boljitkom zaboravljamo na osnovno, a to je Ljubav. Tada nedostaje i radost zajedništva, davanja, djelovanja.

Bolestan, zabrinut i čovjek s velikom nutarnjom boli obično ne vidi više ljepotu prirode. Ali kod sv. Franje to nije slučaj. On hvali Boga po svjetlosti „brata Sunca”, zahvaljuje za majku Zemlju i za njezine plodove. Kako nas proslava velikoga franjevačkog jubileja (Pjesme brata Sunca) može potaknuti na veću pozornost i brigu za prirodu i sve stvoreno?

Prepoznali su to i oni kojima Bog nije na prvom mjestu pa je Franjo zaštitnik ekologije. Puno se priča i piše o zagađenosti i uništavanju svega što nam je darovano. No osim te postoji i zagađenost u našim odnosima. Javni prostor pun je negativnosti a ponekad i netrpeljivosti. Nedostaje dijalog među onima koji drukčije razmišljaju. Nedostaje nam vrijeme da poslušamo potrebe drugih. Često u prolazu upitamo „kako si?”, no ne dočekamo odgovor jer nastavljamo svojim putom…

Sv. Franjo je u stvorenjima otkrio ljepotu i radost susreta sa živim Bogom. I Vi ste u svom životu iskusili tu radost susreta s Bogom. Koja je Vaša poruka ljudima, posebno mladima?

Usprkos svim teškim stvarima koje nas okružuju uvijek postoji svjetlo i to Svjetlo s velikim S. Sve veći broj mladih okreće se vjeri, u našim crkvama sve ih je više. Nemamo se čega bojati kao što se i oni ne trebaju bojati za svoju budućnost. Uz Boga sve je moguće.

Objava Davor Terzić: Uz Boga sve je moguće pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Franjo je napokon imao jasan život koji je morao slijediti, život koji treba podijeliti s drugima i svijetu donijeti navještaj pokore. Nekoliko dana poslije priključuju mu se prvi drugovi, koje je on prihvatio kao dar Božji. Ipak, želio je provjeriti s prvom dvojicom jesu li i oni pozvani na isti život. Otišao je s njima u crkvu, otvorili su knjigu Evanđelja i odlomci koje su pročitali bili su na istoj liniji s onim što je on već bio čuo.

S grupom prvih drugova Franjo je počeo živjeti evanđeoski život naizmjenično u ritiru u samotištu u Rivotortu te izlazeći iz njega da bi otišli u obližnje krajeve noseći navještaj mira i obraćenja. Iz ovoga iskustva izniknuo je prvi nacrt Regule, sastavljen od najznačajnijih tekstova evanđeoskoga projekta. I s tim je ona prva grupa krenula na put u Rim (1208.) do nogu pape Inocenta III. tražiti potvrdu za svoj način života. Franjino temeljno opredjeljenje jest živjeti evanđelje. To potvrđuje kategorički u svome Pravilu: Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista (PPr 1,1).

Uvesti braću u spoznaju i kontemplaciju evanđelja bila je osnova Franjine pedagogije kojom je oduševio prvu grupu braće u Rivotortu. Djelovanju i propovijedanju prethodi povlačenje, osama i kontemplacija evanđelja. Međutim, za Franju nije samo evanđelje bilo fokus pažljivoga čitanja i meditacije, nego je to bilo čitavo Sveto pismo. A njegovo traganje nastavilo se sve do konca njegova života, o čemu Toma Čelanski također svjedoči: „Najradoznalije je istraživao i najpobožnije želio znati na koji način, kojim putem i kakvom željom bi mogao, prema dobru savjetu svoje volje, biti savršenije s Gospodinom Bogom povezan. Ovo mu je bila najdublja filozofija, najveća želja, dok je bio živ” (1Čel 91).

Pred kraj života u svojoj Oporuci Franjo govori o „daru braće” kao o nečemu potpuno neočekivanom. „A kad mi Gospodin dade nekoliko braće, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi sam Svevišnji objavi kako treba da živim po uzoru na sveto evanđelje. I ja sam to u malo riječi i jednostavno napisao, a gospodin papa mi je potvrdio” (Opor 14-15).

Bratska dimenzija je stoga temeljna za Franjino iskustvo: otkrio je Boga najprije u susretu sa svojom gubavom braćom, a onda opet u susretu s braćom koju mu je sam Bog dao. On povezuje neočekivani dolazak svoje braće s otkrićem vlastitoga poziva da živi po uzoru na sveto evanđelje. Moglo bi se čak tvrditi da bez dolaska braće Franjo ne bi tako jasno otkrio svoj poziv da „živi po uzoru na sveto evanđelje”. Braća tako imaju karakter „otkrivenja”, da Franji posvijeste njegov poziv. „Objava Svevišnjega” o kojoj govori Oporuka, nije ništa drugo nego Riječ Gospodnja čitana s vjerom, zajedno s prvim suputnicima. Ovo pojavljivanje Riječi Gospodnje, kao kriterija za razumijevanje onoga što treba činiti, odnosi se na pažnju prema evanđelju koju možemo istaknuti kao važnu značajku Franjina iskustva obraćenja.

Oporuka također spominje Franjinu potrebu da primi potvrdu od pape i to govori o njegovu odnosu s Crkvom institucionalnom i hijerarhijskom. Oporuka zatim nastavlja opisivati karakteristike prvoga bratstva okupljenoga oko Franje: tko god bi se pridružio skupini, razdijelio bi svu svoju imovinu siromasima; nosio zakrpanu tuniku; molio s drugom braćom kako Crkva nalaže (molitva časoslova); posvetio bi se fizičkom radu; pozdravljali bi druge govoreći „Gospodin ti udijelio mir”. Od ovih pet elemenata, najnaglašeniji je rad budući da je on uistinu predstavljao karakterističan i neizostavan znak prvoga bratstva. Konačno, pozdrav mira odnosi se na evanđeoski navještaj i pokorničko propovijedanje, još jedan element prisutan u životu bratstva od njegovih početaka.

Objava Neočekivani dar braće pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Njegova obitelj se već više od 20 godina bavi uzgojem stoke u sustavu krava – tele. U tom poslu postigli su jako dobre rezultate i prepoznati su u kantonu ali i šire. Ima još jednoga brata koji pohađa srednju školu i sestru koja studira u Zagrebu. Posao vode zajedničkim snagama, oslanjajući se na vlastiti rad i trud. Jedan je od pozitivnih primjera mladih ljudi u Bosni i Hercegovini koji je odlučio ne napustiti svoje ognjište nego stvarati i raditi sa svojom obitelji na rodnoj grudi.

Gospodine Tunjiću, mnogi mladi iz BiH otišli su u svijet tražeći bolje životne uvjete. Zašto ste Vi odlučili ostati u svome selu i u njemu raditi a ne u gradu ili negdje u inozemstvu?

Smatram da mladi u posljednje vrijeme prate globalni trend iseljavanja i odlaska iz Bosne i Hercegovine. To više nije problem samo ruralnih sredina nego su poprilično ispražnjene i gradske jezgre. Brojke koje nam pokazuje statistika svakako su zabrinjavajuće. Kao što sam već spomenuo, mislim da je riječ više o praćenju trenda nego o stvarnoj potrazi za boljim sutra. Odrastao sam na selu i vjerujem da je moja generacija jedna od posljednjih koja je djetinjstvo provela bez mobitela i interneta, uz prave dječje igre i radosti. Kao dijete sam počeo raditi uz roditelje na obiteljskoj farmi koja je u tom razdoblju bila tek na svojim počecima. Odrastajući u takvom duhu i okruženju, odlučio sam ostati, upisati studij u Sarajevu i paralelno graditi život kod kuće, iako je bilo prilika i ponuda za odlazak vani.

Koji su izazovi i problemi za život mladoga čovjeka u Vukanovićima?

Sigurno da nije lako ni jednostavno. Smatram da je najveći problem demografska slika stanovništva. Ako se nastavi ovakvim ritmom, sela će jednostavno nestati. Škola koja je nekada bila puna danas je zatvorena. U takvom okruženju mladima je teško zasnovati vlastiti život. Svi ostali problemi donekle su zanemarivi u današnje vrijeme.

Slobodno mogu reći da je putna komunikacija u dobrom stanju. Danas većina ljudi posjeduje automobile, a ako uzmemo u obzir da nam do Sarajeva, glavnoga grada države, ne treba ni sat vremena vožnje, to dovoljno govori o veoma dobrom položaju Vukanovića, za koje mnogi kažu da su „Bogu iza nogu”. Većina ljudi koji žive i rade u europskim zemljama svakodnevno prelaze i znatno veće relacije kako bi stigli na posao. Ipak, u selu postoje i infrastrukturni problemi koji su pomalo nerealni za 21. stoljeće. Još uvijek nema javne rasvjete, o kojoj se godinama govori, a u ljetnim mjesecima, kada je selo puno ljudi, javljaju se i problemi s vodoopskrbom.

Dobrom voljom do ciljeva

Vi ste i student. Kako spajate život i studij u Sarajevu s radom na svojoj farmi?

Nekada zna biti teško i zahtijeva dosta odricanja, ali dobrom organizacijom vremena sve se može postići. Fakultetske obaveze nastojim planirati unaprijed kako bih se uspješno organizirao i kako bi sve funkcioniralo.

Kako uopće izgleda jedan Vaš radni dan?

Moj radni dan uvelike ovisi o godišnjim dobima. U ljetnim mjesecima imam više vremena za rad kući jer nemam studentske obveze. Tada smo fokusirani na pripremu stočne hrane za zimsko razdoblje, a oko stoke nema puno obveza jer su na ispaši. Zimi je stoka smještena u štale, tada ima dosta posla oko njih, čišćenje i hranidba zahtijevaju po nekoliko sati predanoga rada, a uz to i studentske obaveze su u samom jeku.

Ukratko, u zimskom razdoblju zna biti dana kada po tri puta mijenjam odoru: ujutro na farmu, popodne fakultet pa predvečer opet farma. Sve se može postići ako postoji dobra volja. Uz sve to, uvijek se može naći i vremena za sebe, iako je to vrsta posla koja zna zahtijevati 0/24 pozornost i prisutnost.

Je li težak život i rad na farmi? Koliko Vam je bitna obiteljska podrška?

Svaki posao mora se raditi s ljubavlju. Ako radimo ono što ne volimo, siguran sam da i najlakši posao postaje težak. Naša vrsta posla zna biti fizički zahtjevna, ali kada se radi s ljubavlju i pažnjom, ona postaje zadovoljstvo, a ne teret. Obiteljska podrška mi je izuzetno važna u svakom smislu. Smatram da su zdravi obiteljski odnosi i međusobno povjerenje ključ svakoga uspjeha. Postoji razumijevanje kada ja nisam tu i ne mogu stići, ali isto tako sam i ja uvijek na raspolaganju kada oni imaju druge obveze.

Smatrate li da je život i rad na selu samoodrživ? Ili modernim rječnikom govoreći: isplati li se to mladom čovjeku?

Smatram da je svaka vrsta posla samoodrživa i isplativa ako se radi kvalitetno, pošteno i odgovorno. Danas je došlo vrijeme kada svi mogu solidno živjeti ako to zaista žele i ako su spremni raditi. Velika je potražnja za radnicima u gotovo svim sektorima. Zanati su posebno dobro plaćeni jer su postali rijetkost i teško je pronaći kvalitetnoga majstora. Zato mislim da je itekako moguće živjeti, raditi i opstati samostalno, ne samo na selu nego i u gradu. Kada govorimo o selu, to ne mora nužno značiti isključivo poljoprivredu. Postoji čitav niz drugih djelatnosti – od građevinskih zanimanja do mehanike i raznih usluga – koje mogu osigurati pristojan i stabilan život.

Koliko Vas u radu podupire i potiče lokalna zajednica i općina?

U zadnje vrijeme općina ima sluha za ovakve priče. Postoje programi poticaja za poljoprivredne proizvođače. Naravno da uvijek može bolje, ali zaista postoji podrška Općine Kakanj i na tome im zahvaljujem.

Kakvi su Vaši planovi za budućnost?

Iskreno ne volim previše unaprijed planirati jer nikad ne znamo što nas sutra čeka. Trenutno sam ovdje, imam još jednu godinu fakulteta i nakon toga ćemo vidjeti kako i u kojem smjeru dalje. Iskreno, mogu zamisliti budućnost ovdje, ali isto tako sam svjestan da je kada govorimo o zasnivanju obitelji u ovakvim okolnostima doista teško.

Mladi i odgovornost

Koji su životni ideali današnjih mladih ljudi? Imaju li jasan plan kamo i kuda idu i gdje žele stići?

Mislim da su se stvorili pogrešni ideali u kompletnom društvu. Prate se neke lažne slike i vizije društvenih mreža što doista stvara jedan kalup koji vodi u lošem smjeru. Život je postao previše užurban, bez pravih vrijednosti. Ljudi su se udaljili od Crkve i Boga, pogotovo mislim na veće gradske sredine gdje mladi izgledaju pogubljeno u današnjim „modernim” vremenima.

Sada malo globaliziram, naravno da ima dosta pozitivnih primjera i pravih priča, ali općenito ja nisam zadovoljan slikom, vizijom i planom koji mladi imaju, i ono što svakodnevno čujem i vidim potvrđuje moje sumnje u današnji način života. U razgovoru sa svojom generacijom, po priči svi teže nečemu idealnom i uspješnom, što je naravno za pohvalu, ali ih dosta u takvoj težnji jednostavno zaluta. Ovdje bih iskoristio priliku i pohvalio mlade iz Vukanovića koji se još drže uz Crkvu i Boga što je sigurno jedan ispravan put i dobar temelj za zdrav život.

Jesu li, po Vašem mišljenju, današnji mladi možda previše pasivni u društvu?

Mislim da jesu pasivniji nego ranije generacije, ali ne zato što nemaju potencijala, nego zato što su se okolnosti uvelike promijenile. Danas je velik dio aktivnosti preseljen na internet i društvene mreže, gdje se stvara privid uključenosti i djelovanja, iako u stvarnosti često izostaje konkretan angažman.

Druženja, zajednički rad i inicijative koje su nekada okupljale mlade danas su rijetkost. U našem kraju gotovo da i nema udruga ili sadržaja koji bi mlade potaknuli na aktivnije sudjelovanje u društvu. Tome dodatno doprinosi i demografska situacija, jer mladih jednostavno nema dovoljno. Ipak, smatram da odgovornost ne leži samo na okolnostima, sami mladi trebaju pokazati više inicijative, hrabrosti i volje da se uključe, pokrenu nešto novo i preuzmu odgovornost za zajednicu u kojoj žive.

Vjera kao temelj

U današnjem modernom svijetu od svih vrijednosti čini mi se da se prenaglašeno inzistira na apsolutnoj slobodi ali bez odgovornosti. Koje su Vaše životne vrijednosti?

Slažem se s tim da se odgovornost sve više izbjegava. Sloboda bez odgovornosti ne vodi na dobar put. Svatko bi trebao stajati iza svojih postupaka i biti spreman snositi posljedice. Danas se često čuje poruka: „Radi što želiš, bez obzira na posljedice.” Takav pristup vodi u pogrešnom smjeru. Sloboda bez odgovornosti prestaje biti vrijednost i postaje opravdanje za loše postupke. Moje temeljne životne vrijednosti su vjera te iskren, predan i pošten rad, za koji vjerujem da uvijek donosi dobre plodove.

Što Vam se čini, jesu li mladi ljudi otvoreni za vjeru i duhovnost?

To uvelike ovisi o sredini i obiteljskom odgoju. Prema onome što sam ja upoznao, situacija je znatno bolja u manjim sredinama, gdje nema velikoga jaza između mladih i starijih. Mladi su uz Crkvu, redovito idu na misu i sudjeluju u raznim okupljanjima. U većim gradovima sam, nažalost, upoznao mlade koji u crkvu dođu tek jednom ili dvaput godišnje, najčešće za Božić. Za druge aktivnosti nisu ni čuli.

Koliko ulogu u Vašem životu i radu ima vjera?

Vjera je temelj svega i nešto što me prati otkako znam za sebe. U vrijeme moga ranog djetinjstva u Vukanovićima je bilo više od dvadesetero djece u osnovnoj školi u Vukanovićima i Tršću, a bilo je i nekoliko sjemeništaraca. Odrastali smo u okruženju u kojem su misa, vjeronauk, susreti ministranata, proslave Svetoga Nikole i božićne priredbe bili sastavni dio svakodnevice. Sve je bilo prožeto vjerom i životom Crkve. To me zasigurno oblikovalo kao čovjeka i kao katolika. Danas je, nažalost, situacija drukčija: djece je znatno manje, a velik dio moje generacije danas živi i radi izvan granica domovine.

Za kraj, što biste ukratko poručili našim mladima?

Poručio bih mladima da ne bježe od sebe i svojih korijena u potrazi za nekom idealnom slikom života za koju često čuju od drugih koji imaju potrebu da veličaju život kojim nisu zadovoljni. Nigdje nije savršeno i nigdje nije lako, ali se poštenim radom, strpljenjem i ustrajnošću može izgraditi dostojanstven život i ovdje. Važno je imati hrabrosti preuzeti odgovornost, njegovati prave vrijednosti, ostati uz vjeru i zajednicu te ne zaboraviti tko smo i odakle dolazimo. Budućnost se ne gradi preko noći, raditi se mora, u BiH ili u zapadnoeuropskim zemljama.

Hvala lijepa za ovaj razgovor. Želimo Vam svako dobro i blagoslov u Vašem životu i radu.

Hvala Vama na pozivu, bila mi je čast i zadovoljstvo govoriti za Vaš tisak. Također, i Vama i vašim čitateljima želim svako dobro i Božji blagoslov.

Objava Luka Tunjić: Preuzmimo odgovornost pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Biblija: nalaziti veselje u presvetim riječima Gospodnjim (Opom 20)

Onaj tko čita Franjine spise ostane iznenađen učestalošću biblijskih citata. Iako moramo priznati da su neke citate dodali pisari ili prepisivači, ostaje činjenica da Franjo citira često pojedine riječi ili čitave rečenice iz Staroga, a posebno iz Novoga zavjeta. Činjenicu da je dobro poznavao Novi zavjet potvrđuju i njegovi biografi. Toma Čelanski tvrdi da je Franjo doista imao dobro pamćenje. Njegovo poznavanje najvažnijih odlomaka Biblije dolazi kako iz njegovoga aktivnoga sudjelovanja u liturgijskim slavljima, tako i iz osobnoga čitanja. Biblija je za njega bila neiscrpan izvor molitve i meditacije.Posebnu ulogu u njegovu životu imali su biblijski psalmi, pomoću kojih je Franjo u školi u Asizu naučio čitati i pisati. Budući da je psaltir služio i kao školska knjiga, naučio ih je napamet. To pojašnjava kako je uspio sastaviti vlastiti psaltir, to jest Časoslov muke Gospodnje, koji se na prvi pogled ne čini originalnim, jer je gotovo isključivo sastavljen od stihova uzetih iz psalma. Međutim, kad se malo pobliže pogleda ovaj časoslov, otkriva se da Franjo služeći se psalmima i drugim citatima iz Novoga Zavjeta stvara originalnu sliku Muke Kristove i doslovno Put križa. Znanje o psalmima i ljubav prema Raspetom pretočili su se tako u divnu meditaciju o Kristovom otajstvu.

Da se usredotočimo na Sveto pismo u našoj meditaciji potiče nas i Drugi vatikanski sabor u svojoj glasovitoj enciklici Dei Verbum kao i postsinodalno Apostolsko pismo Benedikta XVI. Verbum Domini (2010.) te Apostolska pobudnica pape Franje Evangelii gaudium (2013.). Proučavanje Biblije ne znači automatski ući u kontakt s Bogom. Izučavanje ne treba biti samo iz znatiželje ili još gore zbog hvalisavosti, nego u duhu slušanja i spremnosti da se učini ono što Riječ poučava. Franjo je želio da fratri radije budu „dobri u ljubavi nego neznalice željne znanja” (OgSav 69). Iz ovoga razumijevanja božanske Riječi, koja se događa u molitvi i u svetom djelovanju Duha, izvire iz Franjina srca duboko poštovanje prema riječima Gospodnjim.

I u ovom slučaju poštovanje prema svetim knjigama ne ostaje samo na mentalnoj razini, već rezultira stavom i svakodnevnom praksom. U istoj Oporuci Franjo inzistira na moljenju časoslova, ne samo zato što ujedinjuje zajednicu s cijelom Crkvom, nego i zato što ga dovodi u kontakt s nadahnjujućim izvorom: Božanskom Riječi. Časoslovom odgovaramo Bogu njegovim vlastitim riječima i meditiramo njegovu volju izraženu na poseban način u životu i riječima Isusa Krista. Stoga sigurno možemo govoriti o Lectio divina Franje Asiškog. Razumijemo Riječ toliko bolje koliko smo u stavu slušanja i molitve, tj. koliko od njegove Riječi učinimo da bude Riječ koja se moli i meditira.

Muka: čitati knjigu Kristova križa

Franjo je imao veliko strahopoštovanje prema „riječima našega Gospodina Isusa Krista, koji je Riječ Očeva, i riječima Duha Svetoga, koje su duh i život” (2PVj 3). U tom pogledu temeljna je za njega bila slika križa. Po njoj je, kao iz pisane knjige, iznova prolazilo cijelo otajstvo spasenja. Jedan od događaja koji je najviše obilježio njegov život bio je susret sa slikom Raspetoga u crkvi sv. Damjana. Taj trenutak, osim što mu je otkrio njegovu zadaću, učinio je Franju čovjekom obilježenim križem iznutra, čovjekom koji će kasnije na gori La Verna i na izvan postati slika Raspetoga – alter Christus kako će ga nazvati kasniji hagiografi.

Njegova ljubav prema raspetom Otkupitelju izražena je na poseban način u molitvi povezanoj s nastankom prve zajednice – bratstva: „Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, …jer si svojim svetim križem otkupio svijet” (Opor 5). Značajno svjedočanstvo o važnosti ove molitve vidi se iz onoga što Bonaventura izvještava o prvoj zajednici: kada su fratri bili u Rivotortu i još nisu imali liturgijske knjige kako bi mogli pjevati kanonske časove, „čitali su … knjigu Kristova križa, poučeni primjerom i riječju oca, koji im je neprestano govorio o Kristovu križu” (1Bon IV, 3). Dobro znamo kako je franjevačka duhovnost obilježena križem, i da gotovo nema slike nekog franjevačkog blaženika ili sveca koji nije prikazan s križem ili simbolima muke. Štovanje križa stvorilo je kasnije mnoge oblike kršćanske pobožnosti: klasični Put križa sv. Leonarda Portomauricijskog, bratstvo pet rana, žalosna otajstva krunice i druge pobožne prakse. Ovakva franjevačka duhovnost utjecala je i na umjetnost, posebno u prikazivanju Krista na križu. Do vremena sv. Franje na slikama i raspelima uglavnom je prikazivan proslavljeni Krist, dok kasnije prevladava prikazivanje Krista koji pati na križu.

Sve stvoreno: radovati se stvarima koje postoje na svijetu

Franjo se rado povlačio u samoću, običavao je cijele noći provoditi u napuštenim kapelama i određeno vrijeme živjeti u samotištima u planinama. Unatoč tome on nije bio čovjek koji je prezirao svijet. Već od samih početka Reda postoji određena bipolarnost, napetost između propovjedaonice i pustinje, između grada i samoće. Mislim da se može tvrditi da ta napetost karakterizira cjelokupnu povijest Franjevačkog reda i djelomično objašnjava teškoće, podjele i pokušaje reformi u Redu. Napetost između fuga mundi i osvajanja svijeta urođena je već kod Franje koji se „žurio da iziđe iz svijeta kojim je prolazio kao prognanik, ali se služio svim onim što je na svijetu. Protiv knezova tmine naime njime se služio kao borilištem, a Boga je promatrao kao zrcalo dobrote” (2Čel 165), piše Toma Čelanski vrlo metaforičnim jezikom, shvaćajući dobro duh razlučivanja koji je djelovao u Franji. S jedne strane udaljavao je sebe od svijeta, a s druge je uživao u svijetu kao prirodi stvorenoj od Boga. Pa tako Toma Čelanski nastavlja: „U svakoj umjetnini veličao je Umjetnika. Što god je opažao u stvorovima, podsjećalo ga je na Stvoritelja. Zanosno je klicao svim djelima Božjih ruku; uživajući u divnim prizorima, gledao je živi smisao i uzrok svega.”(2Čel 165)

Što Toma Čelanski govori lako se provjeri u spisima svetoga Franje. U Hvalama Bogu višnjemu poziva sve čitatelje, čak štoviše sva stvorenja, da slave Boga. Pred kraj svoga života ovaj je poziv upućen čitavom svemiru, a što je nabolje izrazio u svojoj Pjesmi brata Sunca. Čak je i priroda za Franju objekt meditacije. U svakom stvorenju iščitava Božji rukopis, zbog čega poziva sva stvorenja da se ujedine u hvaljenju Boga. Prema Franji jedinstvo s kozmosom nema samo opći odnos s Bogom, nego iznad svega s Kristom po kome je sve stvoreno i po kome sve postoji.

Franjo doživljava jedinstvo svemira kao poziv Stvoritelja da obrađujemo zemlju s poštovanjem i osjećajem odgovornosti. Otuda i naša ekološka zauzetost u svijetu u kojem danas prevladava neviđena eksploracija dobara i konzumizam pod motom kupi i baci. Franjo zna i po kojoj cijeni se svijet pomirio s Bogom, i zato upućuje „pozdrav u Onome koji nas je otkupio i oprao nas svojom predragocjenom krvlju” (PRe 3). Tako se uživanje u lijepim stvarima u svijetu ujedinjuje sa sviješću da nas je spasonosno Kristovo djelo vratilo u prijateljstvo s Bogom i da nismo otkupljeni samo mi ljudi, nego i cijeli svijet. Stoga iz više razloga svako stvorenje postaje izvor meditacije. Na kraju, vidimo da je Franjo pravi učitelj svim ljudima, a napose članovima velike franjevačke obitelji. Svatko bi trebao s više pažnje nadahnjivati se na istim izvorima meditacije: Svetom pismu, muci Kristovoj i svemu stvorenom. Tako ćemo i mi postati plodni za nove duhovne izričaje i vlastite molitve. A molitve svetog Franje, lijepe u svom stilu i bogate svojim teološkim sadržajem, izvor su stalnog nadahnuća te beskonačne interpretacije i meditacije za sve ljude i sva vremena. Bogu hvala, danas imamo Franjevačke izvore prevedene na hrvatski jezik. Stoga, posegnimo češće za njima i napojimo se duhovno na tom izvoru.

Objava Izvori Franjine meditacije pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.