Pa ipak, u vremenu poslije Drugoga vatikanskoga sabora dogodile su se neke promjene u odnosu prema Mariji. Teologija je pomaknula svoje klatno još više prema Isusu i njegovoj ulozi i značenju. Tomu je svakako pridonijelo i prosvjetiteljstvo koje je nastojalo oljuštiti sve iracionalne naslage na Marijinu liku. S druge pak strane, u novije vrijeme postmodernistička sklonost prema ezoteričnom, neobičnom, osjećajnom, feminističkom, estetskom ponovno su otkrili Mariju kao zanimljiv biblijski lik. U toj novoj pobožnosti Marija opet doživljava svoju renesansu, ali sada na razini napetosti između teologije i pobožnosti, između razuma i osjećaja, između nekoć muški obilježene teologije i nove feminističke.

Sve nas to upućuje kako je potrebno iznova se vratiti biblijskim opisima Marijina mjesta i uloge.

Koliko evanđelja govore o Mariji?

Pismo o Mariji ne govori baš tako malo kako bi se moglo na prvi pogled činiti. Novozavjetna svjedočanstva o Mariji broje oko stotinu osamnaest redaka, što je kudikamo više nego o bilo kojem Isusovu učeniku ili apostolu. Evanđeoski tekstovi sedamnaest puta označavaju Mariju ili kao Mariju iz Nazareta ili jednostavno Isusovu majku. Od toga broja ime je sedam puta uporabljeno u grčkom obliku Marija dok je dvanaest puta zadržana aramejska riječ Marjam što je istoznačnica za hebrejsku riječ Mirjam.

Samo se ime etimološki različito tumači: kao gospodarica ili kao zvijezda mora. Neki su išli još dalje u učenim teološkim izvođenjima pa su tvrdili da ime znači draga, čudesna, gorka… U novije vrijeme pojavilo se novo tumačenje vezano uz jedan akadski glagol, pa bi ime Marija značilo dar ili čak Božji dar. To je ime u biblijskoj predaji nosila Mojsijeva sestra Mirjam.

Iz svega navedenoga zaključujemo da je Marija u novozavjetnim biblijskim spisima dobila značajno mjesto, ali bi trebalo vidjeti u kojemu je to smislu bilo i što je to Pismo htjelo istaknuti kod Marije.

Što Evanđelja govore o Mariji?

Evanđelja osobito puno govore o Mariji kad je riječ o početku Isusova zemaljskoga života, kao i o njegovu svršetku. Susrećemo je također i tijekom Isusova života, ali znatno manje. Bibličari ističu da je Marija postala još važnija nakon Isusove smrti i uskrsnuća i pritom se pozivaju na Ivanovo evanđelje koje je nastalo dosta kasno (oko 100. god. po Kr.) i koje je u izvjesnom smislu ne samo izvješće o pojedinim djelima iz Isusova života nego i već uvelike stilizirana teologija (usp. Iv 19,25-27).

Neke stvari možemo izvući kao sigurne iz biblijskih tekstova o Mariji. Prije svega, Marija nije ni u kojem slučaju spadala u sadržaj ranoga kršćanskog naviještanja evanđelja budući da je isključivo navješćivan raspeti i uskrsli Krist. Ali odmah valja reći da je Marija igrala značajnu ulogu u kršćanskoj pripovjedačkoj predaji te da je postala osoba štovanja kao Isusova majka osobito u Ivanovim i Lukinim kršćanskim zajednicama. Čini se da se štovanje Marije i isticanje važnosti njezine uloge povećavalo s odmakom od Isusova života. To je vidljivo i iz činjenice što Markovo evanđelje, kao najstarije, ne navodi opis Isusova rođenja i Marijinu ulogu u njemu.

Ipak Matej (1,18-24), a osobito Luka (1,28–2,52), govore o Isusovu utjelovljenju i rođenju od Marije iz Nazareta. Neosporno je da su te predaje postojale i prije nego su pismeno zabilježene, ali ih kršćanska zajednica – vjerojatno dok je Marija bila živa – nije uvrštavala: ili da Marija ne bi došla na mjesto Isusa u kršćanskom naviještanju ili da ne bi umanjila njegovo značenje. Kršćanska je zajednica pravila i te kako veliku razliku između Isusa i Marije, između Isusova i Marijina djela.

Za Mariju je važno istaknuti da stoji na početku Isusova života kao žena i majka koja nije slučajno ušla u njegov život nego prema Božjem planu. Isusova vrijednost ne dolazi nipošto od Marije nego od Boga. Drugo što treba istaknuti jest da je Marija u tom planu, prema vlastitom priznanju, samo neznatna službenica (Lk 1,48) koja također spada pod Božje milosrđe (Lk 1,50). Marija nije ni u Isusovu rođenju ni u Isusovu djetinjstvu iznad Isusa nego u njegovoj službi.

To je još jasnije iz Isusova djelovanja. Osim one zgode u Kani Galilejskoj (Iv 2), koja neprijeporno ima dodatnu poruku prve kršćanske zajednice iz Ivanove teološke perspektive, Marija se ne spominje kao netko tko bi utjecao na Isusovo djelovanje. Štoviše, postoje neki tonovi, pomalo prikriveni i nejasni, koji upozoravaju da je Isus zbog svoje poruke imao poteškoća sa svojom širom rodbinom: I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: ‘Izvan sebe je!’ (Mk 3,20-21).

Uza sve to Isus očito nije imao namjeru izgrađivati zajednicu na krvnoj povezanosti. Na to upućuju također i prvi pozivi učenika koji nisu čak ni iz istoga mjesta, a kamoli iz istoga klana ili obitelji. U tom kontekstu valja razumjeti i onu Isusovu reakciju kad su mu dojavili da ga čekaju majka i njegova braća: I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedilo mnoštvo. I reknu mu: ‘Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!’ On im odgovori: ‘Tko je majka moja i braća moja?’ I okruži pogledom po onima što su sjedili oko njega u krugu i kaže: ‘Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka’ (Mk 3,31-35). Od smisla ovoga teksta nije daleko ni ona Isusova tvrdnja: Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan (Mt 10,37). Sve je to tim vjerojatnije, jer Isus nije postavljao dvostruka pravila: jedna za sebe i svoju rodbinu a druga za ostale.

Što se tiče Isusove muke i smrti, biblijski tekstovi spominju uvijek Mariju i onda kad su ga drugi ostavili i razbježali se: A bijahu ondje i izdaleka promatrahu mnoge žene što su iz Galileje išle za Isusom poslužujući mu; među njima Marija Magdalena i Marija, Jakovljeva i Josipova majka, i majka sinova Zebedejevih (Mt 27,55-56). Dakle, pod Isusovim križem se nalaze osobe koje su Isusa voljele, a među njih svakako spada i Marija, Isusova majka. To nas upozorava da je Marija bila uz Isusa, da ga je pratila, ali isto tako i da nije bila ispred njega.

Što Marija znači za suvremenoga čovjeka?

Marija je imala značajnu ulogu u Isusovu životu: kao majka, kao vjernica, pa i kao učenica. Kao majka, Marija ima mjesto koje ima svaka majka u životu čovjeka: preko nje dijete ulazi u ovaj svijet ljudi i prihvaća ga. Kao vjernica, Marija je ponajprije vjerovala Bogu, a onda je imala povjerenje i u svoje dijete – čak i onda kad ga nije razumjela. Marija je bila dobra Isusova učenica. Na kraju, Marija je ostala uz Isusa i onda kad su ga drugi ostavili i pobjegli.

U ovim vremenima kad majka nema osobito značenje dobro je da je Marija primjer majčinstva. S druge strane, kad se mnoge majke nameću u svojoj sebičnoj ljubavi kao prepreka na putu svome djetetu, Marija ostaje kao ona koja uči od svoga sina i koja ne stoji na njegovu životnom putu nego ga prati. Konačno, Marija je žena vjere koja vjeruje Bogu i svome djetetu i pokazuje pravi put svake majke. Preko Marije kršćanstvo je dalo veliko značenje ženi i majki: ona je uključena u najužem smislu u Božji plan spasenja.

Objava Marija i Isus pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Teško je rekonstruirati povijesni lik ovoga Isusova učenika kad su podaci o njemu oskudni i obojeni negativnim osjećajima, a onda i opredjeljenjima. Ostaje problem je li Juda iz Evanđelja bio stvarni povijesni lik kakav je uistinu bio ili su pisci Evanđelja raspolagali građom koja je bila značajno obojena negativnim stavovima opterećenim neopravdanom strašnom mukom i smrću Isusa Krista.

S druge strane, rijetko da nam je tko drugi bliži od Jude iz kruga Isusovih učenika. Jer ono što je učinio Juda bio je, istina, povijesni čin, ali svi mi živimo unutar povijesti i nebrojeno puta „izdajemo” Isusa bilo izjavama, bilo vlastitim konkretnim ponašanjem, bilo njegovom osudom u liku drugoga. Zato ćemo pokušati razgrnuti prašinu s lika Jude Iškariotskoga.

Judino Evanđelje

Zanimanje za Judu Iškariotskoga pokrenuo je pred nekoliko godina magazin Focus označivši otkriće jednoga papirusa kao pronalazak tisućljeća. Papirus bi, prema pisanju ovoga magazina, sadržavao Judino Evanđelje. Je li bilo u pitanju Evanđelje i što bi bilo u svemu tome istina?

Naime, u osamdesetim godinama prošloga stoljeća otkriven je kod Al-Minja u srednjem Egiptu star papirus. Trgovci su ga pokušali prodati u Kairu, ali nisu uspjeli. Onda su ga prokrijumčarili u Ženevu, a zatim u New York. Konačno se taj čuveni papirus 2002. godine skrasio u Švicarskoj. Budući da je papirus bio napisan na koptskom jeziku, angažiran je poznavatelj koptskoga jezika R. Kasser koji je trebao prevesti tekst s papirusa. Kasser je preveo tekst i održao predavanje u Parizu gdje je izložio sadržaj papirusa.

Riječ je bila o kodeksu iz 4. ili 5. st. poslije Krista koji je imao 31 stranicu. Kodeks je sadržavao zapravo tri djela: Petrovo pismo Filipu, Jakovljeva apokalipsa i Judino Evanđelje. Prva su dva djela bila poznata već iz nalazišta u Nag Hammadiju dok je Judino Evanđelje bilo otkriveno po prvi put.

Ipak valja reći da se već otprije znalo za Judino Evanđelje. Crkveni otac Irenej iz Liona spominje ga u svome djelu Protiv heretika (180. god.) u svezi s herezom kainovaca. Irenej upozorava da ova hereza pozitivno vrednuje Judinu ulogu u povijesti spasenja. Odatle se može zaključiti da je Judino Evanđelje nastalo vjerojatno oko 150. god. i da je bilo napisano na grčkom. U njemu se Juda izrijekom naziva pravi Isusov učenik. Judino Evanđelje samo potvrđuje činjenicu na koju su upozoravali crkveni oci kako su se često razne gnostičke skupine rado poistovjećivale upravo s negativnim likovima iz Biblije.

Zanimanje je za Judino Evanđelje vrlo brzo splasnulo kao što je, uostalom, bio bljesnuo i interes za njega.

Juda Iškariotski u Evanđeljima

Ono što je za nas osobito zanimljivo jest da je Juda različito opisan u četirima Evanđeljima. Svako, zapravo, Evanđelje ima svoju sliku o Judi Iškariotskomu. Evanđelja ga spominju 22 puta. Od toga Mk 3 puta, Mt 5 puta, Lk 4 puta, Iv 8 puta i Dj 2 puta. Općenito se može reći da zanimanje za Judu raste proporcionalno udaljavanju pisca od samoga povijesnoga događaja.

Marko govori o Judi Iškariotskom u četirima kratkim pripovijestima: Juda pozvan u krug Dvanaestorice (3,13-19); pripremanje izdaje (14,10ss); pretkazivanje izdaje (14,18-21) i Isusovo uhićenje (14,43-52). Juda, prema tomu, pripada kugu Isusovih učenika koji su simbolizirali novi Izrael. Pada u oči da Marko osam puta Judino djelovanje označava grčkim glagolom paradidomai koji znači predati (a ne izdati). Marko naglašava da inicijativa za izručivanje Isusa potječe od Jude. Ne navode se razlozi zbog kojih to Juda čini.

Matej se na četiri mjesta (od pet) snažno oslanja na Marka. Peto mjesto govori o načinu na koji je Juda završio svoj život (27,3-10). Matej osobito ističe sliku Jude kao pohlepnog za novcem. Zanimljivo je da Matej zna o tomu više od Marka. Novac je motiv za Judino djelo. Drugo što opažamo u Matejevoj slici Jude jest da je Juda na kraju razočaran čovjek. Juda čini samoubojstvo jer se pokajao (27,3).

I Luka se u svom opisu Jude oslanja na Marka, ali pritom postavlja i izvjesne naglaske. Luka pridaje Judi, za razliku od Marka, atribut „izdajica“. Luka već na početku za vrijeme Isusova pozivanja učenika daje ovu oznaku Judi tako da čitatelji znaju unaprijed tko je bio Juda. Drugo što je karakteristično za Lukina Judu jest da opisuje kako je đavao ušao u Judu (22,3-6). Za Luku je muka borba protiv „sila tame“ (22,53). Đavolji sluga završava život tragično, što se opisuje u Djelima (Dj 1,18).

Uspoređujući sinoptička i Ivanovo Evanđelje, možemo uočiti da je Ivan u svom Evanđelju postavio sasvim druge naglaske. Ivan stavlja Judino djelo izrijekom u područje nevjere (Iv 6,64). S druge strane, Ivan tumači Isusovu muku, smrt i uskrsnuće kao „čas“ patnje i uzvišenja, ljubavi Isusove prema svojim učenicima. Isus, kao Sin Božji, ide svjesno i dragovoljno u smrt. Prema Iv 12,6 Juda je bio lopov. Čini se kao da se želi Judu optužiti za pohlepu i licemjerje.

Kao što se vidi iz navedenih mjesta u Evanđeljima, Juda je bio različito opisivan i njegova su djela bila različito interpretirana i vrednovana. Kakav je bio povijesni Juda, teško je dokučiti. Evanđelja su sačuvala svoje slike o Judi. U tim slikama zacijelo su postali prevladavajući tonovi osude i prezira prema učeniku koji je „izručio“ svoga Učitelja.

Juda i mi

Mogli smo ustanoviti da je slika o Judi to negativnija što se više udaljavamo od Isusove smrti. Pavao uopće ne spominje Judu. Markovo Evanđelje oko 70. god. navodi neke podatke o Judi, dok se kod Ivana i u kasnijoj literaturi nalazi strahotnih detalja o ovome Isusovu učeniku. Ne bi se pri tome smjelo izgubiti iz vida da je Ivan Zlatousti načinio pravila ponašanja prema židovima upravo prema onomu što je učinio židov Juda. Možda su tome pridonijela i jednostrana prevođenja glagola paradidomai kao „izdati”, a ne kao što je bilo uobičajeno i na drugim mjestima kao „izručiti”, „predati”.

Potrebno je ovdje ukratko iznijeti i mišljenje o Judi velikog crkvenog teologa Origena. On je usamljen u svom mišljenju. Origen drži da ne postoji logika i smisao da je Juda od početka bio loš čovjek, lopov, varalica, izdajica. Kako bi takav Juda mogao biti pozvan za Isusova učenika, i to u najuži krug Dvanaestorice? Origen je mišljenja da je Juda također na početku povjerovao Isusu iskreno iz sveg srca kao i drugi učenici.

Čak na Posljednjoj večeri učenici ne znaju tko će biti taj koji će Isusa izdati. To pokazuje da se Juda nije razlikovao od drugih učenika tako da nije bilo moguće da je on bio lopov i loš čovjek, a da to drugi nisu ni primijetili. Origen misli da Isusovo učenje i život nisu mogli ne ostaviti nikakva traga na Judi.

Ono što bismo danas mogli reći jest da Juda nije jedini koji je „izručio” Isusa drugima. U povijesti su postojali toliki. Ali i u nama se samima često pojavi Juda ne samo u odnosu prema Isusu nego i u odnosu prema prijateljima, bližnjima. A što bi bio netko nešto drugo doli Juda ako izda čistu ljubav za bogatstvo i novac, ako izda potpuno povjerenje za bolji položaj, ako izda konkretno pravdu za vlastito obogaćivanje, ako izda dobrotu za vlastiti probitak? Ostaje veliko pitanje treba li se bacati osudom i mržnjom na Judu ili se treba kudikamo više okretati protiv vlastitoga Jude koji čuči u svakome od nas i spreman je svakoga časa izdati vlastito dostojanstvo, pogaziti vlastito poštenje, otpisati vlastite prijatelje, baciti u prašinu sve vrijednosti te ljubav pretvoriti u mržnju?!

Objava Juda Iškariotski i Isus pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Što je krotkost i tko su krotki?

Jedan od glavnih tekstova koji služe za ilustraciju i pružaju pomoć u konkretnom određivanju značenja pojma „krotak“ svakako je Ps 37 u kojem se nalazi doslovan izraz kao i blaženstvu: „krotki će baštiniti zemlju”. Psalam nosi mudrosna obilježja i govori o temi tipičnoj za ovu vrstu literature: o sudbini pravednika i bezbožnika. Za tu temu su u Ps 37 važni reci 1‑11, jer se u njima i nalazi onaj izričaj da će krotki baštiniti zemlju. Na početku Ps 37,1-11 nalaze se dvije zabrane: „Nemoj se žestiti na opake, nemoj zavidjeti pakosnicima”… Nakon toga slijede osam pozitivnih imperativa; na kraju se nalaze četiri zabrane koje se odnose na ono što se ne smije činiti spram zlih, dok pozitivni imperativi izriču ono što se mora činiti spram Boga. Iz ovakve strukture prvoga dijela Psalma može se uočiti da: pojam „krotak” uključuje ono što se mora izbjeći s obzirom na bezbožne i što bi se trebalo činiti s obzirom na Gospodina.

U Psalmu su krotki označeni kao oni koji se nalaze u konfliktnom stanju i što bi pri tomu trebali izbjegavati: „ne ljutiti se”, ne žestiti se” (čak tri puta!). Taj se zahtjev susreće na početku i na kraju ovoga dijela Psalma, iako je motivacija različita. Na početku se to motivira kratkotrajnošću prividnog uspjeha opakih, a na kraju se upozorava da se ne treba ljutiti na opake kako se ne bi počinilo zlo i kako se ono na taj način ne bi uvećalo. Iz toga proizlazi da je „krotak” onaj čovjek koji se ne vodi svojim emocijama nesnošljivosti i odvratnosti kad je suočen s opakima i njihovim uspjehom i koji tom prigodom izbjegava srdžbu i zavist.

S druge strane u Ps 37 „krotki” su uspoređeni s onima koji se uzdaju u Gospodina. Njihovo je ponašanje opisano s osam imperativa: uzdaj se u Gospodina; čini dobro; nastanjuj zemlju; traži radost u Gospodinu; prepusti Gospodinu putove svoje; uzdaj se u njega; smiri se pred Gospodinom i nadaj se u njega! Vidi se da su pozitivni imperativi brojniji od zabrana. Iz toga se pak smije zaključiti da samo čovjek koji je usmjeren prema Bogu može doista biti istinski krotak.

Krotkost se u biblijskim spisima određuje kao dar Duha Svetoga (Gal 5,22). Pavao navodi da su djela tijela suprotna krotkosti, a to su „neprijateljstva, svađa, ljubomornost, razdori, strančarenja, zavisti…” (Gal 5,20). Malo dalje Pavao ovoj kreposti daje pneumatski karakter: „…vi koji imate Duha, ispravljajte u duhu krotkosti” (Gal 6,1), dok u Kol 3,12 krotkost je vezana uz milosrđe i dobrotu a njezini su učinci jedinstvo i mir, a u 1 Kor 13,4 krotkost obilježava kao velikodušnost koja daje prostor i vrijeme bližnjemu; uvažava njegovu individualnost i osobnost i ne pokušava ga ispraviti prema svojim „uskim” idejama. Krotak čovjek velikim duhom (veliko‑dušnost) omogućava drugome da postoji onakav kakav jest. Sva druga ponašanja prouzrokuju otpore i podjele.

Pavao nadalje ukazuje na potrebu ovoga dara za korekciju braće. Naime, tuđa slabost može biti često razlogom vlastite umišljenosti. Zbog toga upozorenje na popravak može često značiti poniženje i gorčinu. Onaj koji je krotak svjestan je vlastite slabosti, ne osjeća se i ne prikazuje kao bolji i nadmoćniji naspram drugih i ispravlja drugoga kao brat brata.

Pojmom krotkost izražava se veoma važno ponašanje prema drugim ljudima. Krotkost uključuje u sebi vlast nad vlastitim emocijama i željama s punim poštovanjem osobe drugoga. Ona je osobito nužna u posebnim konfliktnim slučajevima kao što su: srdžba, ljutnja, zavist, jer u tim stanjima prijeti opasnost da se drugome učini nepravda. Za krotkost je veoma važno ono što se treba izbjegavati učiniti. Mirnoća, vladanje vlastitim osjećajima bitni su preduvjeti za pravedno i mudro djelovanje. Samo na toj osnovi moguće je upoznati Božju volju za pun odnos poštovanja prema bližnjemu.

Odatle možemo shvatiti da je jedna od osnovnih Isusovih značajki upravo krotkost („Ja sam krotka i ponizna srca.” Mt 11,29), jer je bio slobodan od potmulih poticaja koji su mogli potamnjeti njegovu spoznaju i iskriviti njegove stavove. Isus je bio potpuno miran, staložen i ozbiljan, otvoren za upoznavanje i prihvaćanje Božje volje i spreman na susretanje ljudi u punoj ljubavi. To je zapravo nutarnje raspoloženje koje se ne može u potpunosti postići ishitrenim ljudskim naporima.

Baštiniti zemlju

Krotkima se u navedenom Blaženstvu obećava baštinjenje zemlje. Što bi to trebalo značiti? Da bi se moglo pobliže odrediti značenje izričaja baštiniti zemlju, potrebno je istražiti koja se druga dobra odnose na samu činjenicu baštinjenja. Kod Mateja se tako baštine: život vječni (Mt 19,29) i kraljevstvo (Mt 25,34). Zapravo sudjelovanje u kraljevstvu nebeskom posreduje čovjeku život vječni. Oba ova dobra su eshatološke vrijednosti.

Druga dobra koja se baštine su: nepropadljivost (1 Kor 15,50), spasenje (Heb 1,14), obećanja (Heb 6,12), blagoslov (1 Pt 3,9), ova dobra (Otk 21,7). Izraz ova dobra (Otk 21,7) odnosi se na prethodnu viziju o novom Jeruzalemu (Otk 21,2‑4) kojom se navješćuje novo stvaranje: „Evo činim sve novo” (21,5). I ovdje se govori o primanju kao baštinjenju.

 Iz svega navedenoga čini se vjerojatnim da se u Mt 5,5 ne obećava krotkima neka zemlja ili komad zemlje. Isus nikada ne obećava ljudima zemaljska dobra i neke konkretne zemaljske užitke. Pa i Ps 37 ne zanima se za zemlju kao takvu nego za zemlju kao temelj i prostor života. Prema tomu mogli bismo reći da u ovom blaženstvu Bog obećava dati krotkima temelj i prostor za život vječni. Baštiniti može zapravo sin pa se iz toga smije zaključiti da će oni koji budu krotki biti u odnosu prema Bogu kao Otac i sinovi. Zemlja kao prostor života ne može biti osvojena silom nego se može primiti kao dar od Oca ili kao baština.

Biti krotak u današnjem svijetu

Nakon blaženstva koje se odnosilo na one koji su siromašni u duhu kao priznanja i prihvaćanja potpune ovisnosti o Bogu, nakon drugoga blaženstva koje se odnosilo na ožalošćene koje je uključivalo duboku ranjivost odnosa s Bogom i ljudima, nalazi se treće blaženstvo koje se odnosi na krotkost. Krotkost je prije pasivni nego aktivni stav koji više karakterizira ono što se ne treba činiti nego ono što se treba činiti.

Prema tomu, krotak je miran i vedar čovjek koji se trudi oko mirna suživota s drugima. Krotak čovjek ne dopušta da ga zahvate vlastite emocije, nego njima vlada, prihvaćajući u smirenosti volju Božju; pun je poštovanja i ljubavi prema bližnjemu. Krotkost je opći i temeljni stav koji bi morao u potpunosti odrediti ponašanje prema bližnjemu.

Baštinjenje zemlje uključuje element posjedovanja sigurnog Očeva života. Baštinjenje zemlje temelji se na Očevoj odluci o toj baštini kao temelju i prostoru za život. Srdžba i druge oprečne emocije protiv bližnjega javljaju se često kao osjećaji oštećenosti, ugroženosti bilo u osobnom životu bilo u priznavanju vlastitoga identiteta. Sve to biva dokinuto dimenzijom krotkosti.

Jedva da je i potrebno isticati koliko je ovaj stav krotkosti potreban u današnjem svijetu i u međuljudskim odnosima na svim razinama. Osloboditi svoje odnose i stavove osobnih animoziteta i pristupati drugome s otvorenošću i velikodušnošću – a što je to drugo nego Božje kraljevstvo koje se ostvaruje na zemlji?

Objava Blago krotkima pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Isus vraća dostojanstvo ženama

U ophođenju sa ženama Isus je na skandalozan način za tadašnje vrijeme rušio vrijednosne granice između muškarca i žene izjednačujući ih u potpunosti pred Bogom. Ponajprije, suprotstavio se uhodanoj židovskoj praksi da je muž gotovo iz bilo kojega razloga mogao dati ženi otpusno pismo i ostaviti je na milost i nemilost sredine. Svojim čvrstim stavom Isus vraća dostojanstvo ženi u odnosu na muža i obiteljsku zajednicu i zastupa mišljenje da njih oboje treba mjeriti istom mjerom: „A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: “Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?” On im odgovori: “Što vam zapovjedi Mojsije?” Oni rekoše: “Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.” A Isus će im: “Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“ (Mk 10,2-9). U Isusovu odgovoru uočava se prijekor muškarcima zbog okorjelosti srca i traži se promjena ponašanja, a brak se kao osobna zajednica stavlja pod okrilje Boga stvoritelja.

Sličan slučaj nalazimo i u Iv 7 gdje su farizeji i pismoznanci htjeli Isusa uhvatiti u stupicu pa su doveli ženu uhvaćenu u samom činu preljuba. Prema židovskom zakonu, žena je trebala biti kamenovana (Lev 20,10; Pnz 22,22). Postavljenu mu stupicu Isus vješto izbjegava te izjednačuje ženu i tužitelje – i ne osuđuje ženu. U Lk 7,36-50 susrećemo sličan primjer. Na jednoj strani imamo farizeja Šimuna i druge farizeje koji sebe drže dobrima, pobožnima i pravednima, a na drugoj ženu koja je imala lošu moralnu sliku u svojoj sredini. Smatrana je javnom grešnicom i ljudi su je izbjegavali.

Dolazak žene s takvim značajkama u farizejevu kuću i susret s Isusom pokazuje s jedne strane Isusovu otvorenost prema ljudima s ruba društva, a s druge strane povjerenje tih ljudi u njega, jer su osjećali da Isusov nauk i ponašanje imaju nešto bitno novo i da su drukčiji od učenja farizeja. Isus pojašnjava farizejima svoju metodu, ali isto tako i metodu Božjega kraljevstva te ističe kako samo opraštanje, dobrota i ljubav mogu proizvesti promjenu čovjeka, i da samo te vrijednosti vode oproštenju grijeha i stvaraju pretpostavke za novu budućnost.

Tu je također i primjer Isusova razgovora sa ženom Samarijankom (Iv 4,4-42) na Jakovljevu zdencu. Dvije su stvari iznenadile i zbunile Isusove učenike: Prvo, Isus razgovara nasamo s nepoznatom ženom, i drugo još čudnije: ta je žena Samarijanka, a Samarijanci su za Židove bili gori od pogana. Štoviše, žena nije bila uzorna ponašanja jer je živjela s čovjekom koji joj nije bio muž. No, Isus shvaća položaj žene u tadašnjem društvu i svojim odnosom otvara nove mogućnosti za ravnopravno uključivanje žena u život. Na taj način Isus žene vrednuje pozitivno – i vraća im dostojanstvo Božjega stvorenja.

Žene – Isusove pratiteljice i svjedokinje smrti i uskrsnuća

Ne samo da je Isus imao pozitivan stav prema ženama, nego su žene spadale u krug njegovih sljedbenika i prijatelja. Tu na prvome mjestu imamo Mariju Magdalenu koja se osobito u izvješćima o Isusovoj smrti i uskrsnuću uvijek iznova pojavljuje, a koju stara Crkva zbog toga naziva „Apostola apostolorum“. U sva tri evanđeoska izvješća Marija Magdalena zauzima prvo mjesto (Mk 15,40; 16,1-8; 16,9-10). Uostalom, žene dobivaju nalog odozgor da prenesu Petru i učenicima radosnu vijest o Isusovu uskrsnuću: „Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče!“ (Mk 16,7).

No tu su također i druge žene koje se spominju kao Isusove pratiteljice: Prije svega Isusova majka Marija koja se također spominje u svezi s Isusovom patnjom i smrti. Marija igra također jedinstvenu ulogu i u Isusovu rođenju, životu i djelovanju. Ona je bila prva slušateljica Božje riječi; ona je u nju vjerovala i čuvala je u svome srcu. Pod križem su također bile Marija Magdalena i Marija, Jakovljeva i Josipova majka te majka Zebedejevih sinova (Mt 27,55). One su na određeni način kontrast ponašanju Dvanaestorice, koji su bili odsutni.

Isto tako Marta i Marija, Lazarove sestre, bile su Isusove prijateljice (Lk 10,38-42). Njihovo druženje s Isusom nije nastalo iz bilo koje druge potrebe doli iz prijateljstva i poštivanja. Jedna od njih – Marta poslužuje Isusa, a druga – Marija poput prave učenice sjedi do Isusovih nogu i sluša njegove riječi. Sve to ukazuje da je Isusovo ponašanje iskakalo iz uobičajenoga odnosa prema ženama u židovstvu tog vremena.

Poruka i za naše vrijeme

Iz ovoga kratkoga izlaganja posve je razvidno da je Isus držao ženu jednakovrijednom muškarcu, da se borio za njezino ugroženo dostojanstvo, da je imao razumijevanja za potlačenost žena te da se družio i prijateljevao sa ženama. Sve to nedvojbeno ukazuje da je žena našla svoje mjesto u Isusovoj propovijedi o kraljevstvu Božjemu i da je u Božjem planu spasenja imala uzvišenu ulogu, što pokazuje i Isusovo rođenje od žene. Sve je to tim važnije jer je žena u tadašnjem društvu smatrana manje vrijednom, čak i s obzirom na Božje stvaranje. Isus vraća ženi dostojanstvo i otvara dugi proces oslobađanja žena.

Kršćanski se pokret odlikovao brojnim primjerima hrabrih žena, mučenica, koje su položile svoj život za svoje uvjerenje ili su ih kao majke ili pripadnice redovničkih zajednica krasile odlike koje su ih činile privlačnim primjerima te su tako pokazivale put i drugima: da se ipak moguće u kršćanstvu ostvariti i kao žena. I onda kad je u dugoj kršćanskoj povijesti žena bila zapostavljena i obespravljena, vidjela je u Mariji, Isusovoj majci, Božju naklonost prema ženi i svjetlo i za vlastito izbavljenje.

Ipak valja reći da je kršćanstvo od početnog otvaranja prema ženama koje su igrale značajnu ulogu u Isusovu životu, ali i u životu prve kršćanske zajednice, u kasnijem razdoblju držalo žene izvan djelatnijeg uključivanja unutar kršćanske zajednice. Danas se pak otvaraju nove mogućnosti da se žena aktivnije uključi u život zajednice i da svoja ljudska i kršćanska iskustva prenese na mlađe naraštaje.

Ako je Isus rođen od žene, ako je Isus vratio dostojanstvo ženi, ako je Isus štitio žene, ako su u prvim kršćanskim zajednicama žene imale aktivnu ulogu, onda ni današnje kršćanstvo ne bi trebalo imati straha od žena i od njihova djelatnijega uključivanja. Iz Božje perspektive žena je jednako vrijedna muškarcu – to pokazuje i Stari i Novi zavjet. Ostaje pitanje: tko može osporiti Isusov blagonaklon stav prema ženama, njegovu blizinu, razumijevanje i prijateljevanje s njima? Trebamo li se u ovom slučaju i mi danas postaviti iznad Isusa?

Objava Isus i žene pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

* * *

I tada na taj svečani dan: i žene i muškarci, i djevojke i mladići, i djeca i starci – svi oni obučeni u novu odjeću, umiveni u proljetnom cvijeću, kreću prema crkvi da čuju onu staru i opet uvijek novu vijest o uskrsnuću: kako je nekoć davno, prije dvije tisuće godina, u dalekoj zemlji, u malome narodu, živio gotovo nepoznat čovjek kojemu je bilo ime Isus i koji je svojim životom i djelom isticao toliku povezanost s Bogom da je kroz njega i u njemu Bog govorio i djelovao. Taj je isti Isus podučavao kako je Bog čovjeku dobri otac, kako Bog želi da i ljudi budu Božja djeca po ponašanju i životu, te da Božja logika djelovanja – utemeljena na praštanju, ljubavi i dobroti – prodre i u ovaj svijet. Zvučalo je to uzvišeno, ohrabrujuće i utješno!

Međutim, s time poruka nije došla do svoga kraja. Tu je bila i ljudska stvarnost. A ljudi nisu samo dobri nego često i veoma zli. Oni ne samo da ne teže za dobrotom nego ne prihvaćaju ni najobičnije pravednosti. U njima zna biti sebičnosti, zavisti, ljubomore, uskih interesa – pa zbog toga ni Isus nije mogao među njima dugo opstati. Jedva da je djelovao tri godine. Čak i oni najbliži oko njega pokazali su svoje pravo lice kad se našao u nevolji. Jedan ga je iz njegova najbližega kruga izdao, drugi su se u strahu za sebe razbježali, treći su ga zanijekali. Negdje u prikrajku, nadomak križa, stajalo je nekoliko žena koje su sažalno pratile završetak njegova života – i ništa više. Isus je ostao sam. Umro je sam. Izgledalo je kao da ga je i sam Bog, za kojega je govorio da je njegov dobri otac, bio zaboravio.

Osudile su ga dvije vlasti: vjerska i politička. One se nisu slagale, ali kad je bila u pitanju osuda dobra našle su na začuđujući lak način zajednički jezik – i dobro se razumjele. Osuđen je pravednik na sramotnu smrt buntovnika, nezadovoljnika, remetitelja mira. I umro je Isus strašnom smrću, ostavljen od najbližih, prezren od sunarodnjaka, zaboravljen od Boga. Tama oko njega bila je zastrašujuća, bezizgledna, beznadna! Gora sudbina nije ga mogla zadesiti!

A onda se dogodilo nešto što se događalo i toliko puta u prošlosti njegova naroda, ali na druge načine. Bog se pokazao kao spasitelj. Stao je u konačnici odlučno na Isusovu stranu. Opravdao ga je i učinio da ustane iz groba nepravde, mržnje, napuštenosti i smrti. Sunce je ponovo zasjalo i osvijetlilo grob novih nada i novoga života.

Bog je opravdao Isusa, a na taj način Bog je opravdao i sebe. Bog se u Isusovu slučaju pokazao kao onaj za kojega je već u Ezekielovoj knjizi rečeno da može oživjeti čak i suhe kosti i da može učiniti da se narod iz babilonskoga sužanjstva vrati u domovinu. On se praktično pokazao kao onaj koji i mrtvu nadu može ponovo oživjeti. Isusov Bog zasvijetlio je konačno kao Bog života.

* * *

I ti naši djedovi i pradjedovi, živeći u tom kraju i slušajući tu staru–novu poruku Uskrsa, znali su prepoznati sebe i svoj mukotrpni život u njoj. Nije taj život bio nipošto lagan u toj zemljici Bosni u kojoj se – kao što reče jedan Andrićev fratar – gram radosti krvlju plaća. Ali gdje je to život uopće lagan i za koga možemo tvrditi da uopće ima lagan i bezbrižan život? Međutim, ti su ljudi pokazivali začuđujuću upornost, nevjerojatnu vjeru i istinsku hrabrost. Bili su ukorijenjeni u zemlju od koje su živjeli, bili su povezani u vjeri s Bogom u kojega su na svoj način vjerovali, bili su povezani i s fratrom s kojim su se slagali ili ne slagali, ali kojega su zacijelo voljeli i poštivali, jer je dijelio njihovu sudbinu.

Ukopani u svoju obitelj, koja je za njih značila cijeli svijet – oni su u znoju svoga lica svakodnevno kovali smisao svoga postojanja: u vjeri u Boga, u odanosti prema zemlji i u ljubavi prema obitelji. Oni su – iako često nepismeni – životnom mudrošću jednostavnih ljudi iščitavali poruku života iz zrnja koje su u znoju sijali i zalijevali, iz zemlje koja im je pisala i crtala najljepšu knjigu života, iz nedjeljnih misa i propovijedi koje su ih ohrabrivale i otvarale nova obzorja života.

I kad bi se bili ispunili njihovi dani, oni su u krugu svojih najbližih, okruženi ljubavlju i molitvama, u povjerenju i vjeri, završavali svoj život vjerujući u djetinjem povjerenju da će i njima Bog ispružiti svoju ruku i uvesti ih u svoju zajednicu života. Za njih je Uskrs značio već život na zemlji koji se nastavljao i s onu stranu smrti.

* * *

I sada u ovim novim vremenima, opet će se otopiti proljetni snjegovi, opet će se priroda obući neopisivim šarenilom, opet će se začuti zamamni pjev ptica, opet će se probuditi priroda na život, opet će doći Uskrs u moj kraj – ali gdje su ljudi i žene, djeca i starci, djevojke i mladići? Oni će nedostajati u mom kraju. I svi će se pitati: i ptice i priroda i zemlja i kosti djedova i pradjedova: nije li Uskrs prestao biti Uskrs i nije li nada zapravo umrla u mom kraju? Svi će oni ponovo pozivati na vjeru u Uskrs kao u oživljavanje nade koja je nekoć također bila mrtva, svi će oni ukazivati na oživljavanje života koji bijaše ubijen. Ali tko će čuti njihov glas? Tko će im prenijeti pjev ptica, šapat voljenoga zavičaja, zov i zapomaganja pokojnika?

Ali, ako se ipak bude čuo glas Uskrsa kao poziv na život nade, oživjet će opet život u mom kraju. I ponovno će se kao nekoć slaviti Uskrsi u mom kraju. I ponovo će biti života i ozbiljne radosti na išaranim brežuljcima i ponovo će se čuti smijeh djece. I ponovo će odjekivati zvona nade po selima i zaselcima moga kraja. I ponovo će starci umirati u nadi da život u mom kraju ide dalje. Vjerujem ipak da će konačno doći Uskrs u moj kraj!

Objava Uskrs u mom kraju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Poslije Velikoga tjedna u kojem su blagdani toliko nabijeni jedan uz drugi da izgledaju poput veličanstvene duge različitih boja, u neopisivu sjaju zasvijetli ozbiljna radost Uskrsa i razaspe se na sve strane. Uđe u male i velike kuće, uđe u sela i zaseoke, razlije se po pitomim brežuljcima moga kraja. Na sve strane odjeknu crkvena zvona koja svojim zvukovima daju ozračje nesvakidašnjosti, svečanosti i velike radosti. Svojim ravnomjernim ritmom pozivaju ljude da se prisjete kako život ima svoju posebnu zakonitost kako se u njemu miješa tuga i bol s radošću i pouzdanjem, razočaranje s nadom, smrt sa životom.

* * *

I tada na taj svečani dan: i žene i muškarci, i djevojke i mladići, i djeca i starci – svi oni obučeni u novu odjeću, umiveni u proljetnom cvijeću, kreću prema crkvi da čuju onu staru i opet uvijek novu vijest o uskrsnuću: kako je nekoć davno, prije dvije tisuće godina, u dalekoj zemlji, u malome narodu, živio gotovo nepoznat čovjek kojemu je bilo ime Isus i koji je svojim životom i djelom isticao toliku povezanost s Bogom da je kroz njega i u njemu Bog govorio i djelovao. Taj je isti Isus podučavao kako je Bog čovjeku dobri otac, kako Bog želi da i ljudi budu Božja djeca po ponašanju i životu, te da Božja logika djelovanja – utemeljena na praštanju, ljubavi i dobroti – prodre i u ovaj svijet. Zvučalo je to uzvišeno, ohrabrujuće i utješno!

Međutim, s time poruka nije došla do svoga kraja. Tu je bila i ljudska stvarnost. A ljudi nisu samo dobri nego često i veoma zli. Oni ne samo da ne teže za dobrotom nego ne prihvaćaju ni najobičnije pravednosti. U njima zna biti sebičnosti, zavisti, ljubomore, uskih interesa – pa zbog toga ni Isus nije mogao među njima dugo opstati. Jedva da je djelovao tri godine. Čak i oni najbliži oko njega pokazali su svoje pravo lice kad se našao u nevolji. Jedan ga je iz njegova najbližega kruga izdao, drugi su se u strahu za sebe razbježali, treći su ga zanijekali. Negdje u prikrajku, nadomak križa, stajalo je nekoliko žena koje su sažalno pratile završetak njegova života – i ništa više. Isus je ostao sam. Umro je sam. Izgledalo je kao da ga je i sam Bog, za kojega je govorio da je njegov dobri otac, bio zaboravio.

Osudile su ga dvije vlasti: vjerska i politička. One se nisu slagale, ali kad je bila u pitanju osuda dobra našle su na začuđujući lak način zajednički jezik – i dobro se razumjele. Osuđen je pravednik na sramotnu smrt buntovnika, nezadovoljnika, remetitelja mira. I umro je Isus strašnom smrću, ostavljen od najbližih, prezren od sunarodnjaka, zaboravljen od Boga. Tama oko njega bila je zastrašujuća, bezizgledna, beznadna! Gora sudbina nije ga mogla zadesiti!

A onda se dogodilo nešto što se događalo i toliko puta u prošlosti njegova naroda, ali na druge načine. Bog se pokazao kao spasitelj. Stao je u konačnici odlučno na Isusovu stranu. Opravdao ga je i učinio da ustane iz groba nepravde, mržnje, napuštenosti i smrti. Sunce je ponovo zasjalo i osvijetlilo grob novih nada i novoga života.

Bog je opravdao Isusa, a na taj način Bog je opravdao i sebe. Bog se u Isusovu slučaju pokazao kao onaj za kojega je već u Ezekielovoj knjizi rečeno da može oživjeti čak i suhe kosti i da može učiniti da se narod iz babilonskoga sužanjstva vrati u domovinu. On se praktično pokazao kao onaj koji i mrtvu nadu može ponovo oživjeti. Isusov Bog zasvijetlio je konačno kao Bog života.

* * *

I ti naši djedovi i pradjedovi, živeći u tom kraju i slušajući tu (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci. 

Objava Uskrs u mom kraju pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.