Jutarnje travanjsko sunce obasjava planinske vrhove i nemilosrdno otapa kasni snijeg dok se sa suputnicima trošnom vijugavom cestom uspinjem sjeverozapadno od Jablanice. Pratimo uzvodno tok rijeke Doljanke čiji je ekosustav zadnjih nekoliko godina dobrano narušen izgradnjom dvije hidrocentrale. Ova čista rijeka stanište je brojnih biljnih i životinjskih vrsta među kojima je posebno zanimljiva, a sada ugrožena endemska vrsta pastrmke „glavatice”. Kako to obično biva u našoj zemlji, sitni ekonomski interesi nekolicine moćnika imali su prednost u odnosu na brojne peticije mještana i ekoloških udruga.

Selo poput sedre – impresivnoga izgleda i izranjene teksture

Zadivljuju nas strme kosine moćnih planinskih vrhova. Brojne visoke stijene, među kojima najupečatljivija litica nosi naziv „Ilijina gruda”, znak nam je da smo stigli do Doljana. Ulazimo u selo prolazeći pored lokalne ambulante i škole u čijem se dvorištu igra tek pokoje dijete. Neposredno prije školske zgrade nalazi se znak koji upućuje na crkvu, a odmah nakon na znaku stoji napisano „džamija”. Ne bi nas to začudilo da nismo uočili da se do džamije i crkve mora istim putem. Očito je da ratne rane još ne zarastaju. Nedugo nakon što smo prošli kraj džamije, dolazimo do župne crkve sv. Ilije proroka u Doljanima, sjedišta najjužnije župe Vrhbosanske nadbiskupije i Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Ispred crkve okružene vijencem veličanstvenih brda dočekuje nas mladi franjevac fra Stjepan Pavličević koji već treću godinu djeluje u ovoj župi. Pokazujući nam župnu crkvu, upoznaje nas s poviješću ove župe.

Teritorij današnje župe pripadao je župi Rama do 1837. kada je pripojen župi Triješćani kako se nekad zvala sadašnja župa Gračac. Cijepanjem župe Triješćani 1882. godine osnovana je župa Doljani. Prvotna župna kuća u početku služila je i kao crkva. Godine 1893. izgrađena je župna crkva koja je bila u uporabi sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada je porušena radi gradnje nove. Graditelj crkve bio je tadašnji župnik fra Tvrtko Gujić kojega se Doljanci i danas rado sjećaju. Nova župna crkva, građena po projektu sarajevskog arhitekta Rajka Mandića, dovršena je 1973. Isti arhitekt projektirao je i crkveni toranj izgrađen 2002. godine. Crkvu su sedrom zidali domaći majstori pod vodstvom župnika. Sedra je vrsta sedimentne stijene impresivnoga izgleda, a iskopava se u ovim krajevima. Interijer crkve vrlo je lijep i jednostavan, a krase je umjetnička djela. Postaje puta križa izradio je fra Budimir Cvitković koji potječe iz ove župe. U središtu crkve nalazi se vitraj koji prikazuje Krista uskrsloga, rad akademske slikarice Ine Jerković. Osim toga u crkvi se nalaze i druga umjetnička djela među kojima posebno mjesto zauzimaju slike Blažene Djevice Marije i svetoga Ilije. U sklopu crkvenoga kompleksa fra Stjepan nam pokazuje vjeronaučnu dvoranu u kojoj se nalazi mala etnografska zbirka sačinjena od starih predmeta mještana i fotografija svih sela i zaseoka župe Doljani, a to su: Kosne Luke, Kraje, Krkača, Orlovac, Risovac, Sovići, Stupari i Šarančevići.

Malobrojna župa bogata duhovnim zvanjima

Broj vjernika župe Doljani tijekom povijesti je varirao. Nekoliko godina nakon osnutka župa broji 754 katolika, a najveći broj zabilježen je tridesetih godina 20. stoljeća kada na području Doljana živi oko 1500 katolika. Tijekom Drugoga svjetskog rata nasilno je usmrćeno 193 ljudi, većinom od strane četnika, a sela su opljačkana i spaljena. Ratna stradanja i veliko siromaštvo potaknuli su iseljavanje puka. Župna zajednica broji oko tisuću duša pred početak zadnjega rata, kada su je ponovno snašla teška stradanja. Najveći masakr dogodio se u srpnju 1993. kada su muslimanski vojnici na lokalitetu „Stipića livada” usmrtili ukupno 39 hrvatskih civila i vojnika. Tijekom rata većina stanovništva protjerana je sa svojih ognjišta. Mnogi se nikad nisu vratili u svoj zavičaj, a drugi su zbog nedostatka radnih mjesta i drugih okolnosti svoj život odlučili graditi na drugom mjestu. U župi danas stalno boravi tek 170 vjernika u 75 obitelji. Područnu školu u Doljanima od prvoga do petoga do razreda pohađa petero katoličke djece. Brojni župljani samo vikendom borave u župi, dok su preko tjedna u mjestima gdje zarađuju svoj kruh – većinom u gradu Mostaru. Najveći skup župljana vezan je uz blagdan svetoga Ilije, zaštitnika župe, kada se skupi mnoštvo Doljanaca i njihovih potomaka rasutih širom svijeta.

Na pitanje vezano za duhovna zvanja iz župe, fra Stjepan odgovara da iz župe potječe 7 svećenika koji djeluju u različitim biskupijama i redovničkim zajednicama. Osim toga, ova župa iznjedrila je nekoliko časnih sestara, a sljedeće godine župa s radošću očekuje proslavu mlade mise fra Marka Cvitkovića iz Sovića.

Nakon obilaska crkve župnik nas vodi do obližnjega groblja gdje se nalazi spomenik hajduku Mijatu Tomiću. Prema narodnoj predaji rođen je u okolici današnjega Tomislavgrada početkom 17. stoljeća. Legenda kaže da je bio izrazito fizički jak. Pošto se zamjerio Osmanlijama, oni su odlučili smaknuti ga, ali im je Mijat uspio izmaći te se godinama skrivao po šumama i pećinama Doljana i Vrana. Nakon što su otkrili njegovo boravište, Osmanlije su ga smaknuli u Doljanima 1656. godine. Hrvatski književnik Dubravko Horvatić od narodne legende o ovom hajduku napravio je povijesni roman „Junačina Mijat Tomić” u kome je Mijata predstavio kao bosanskohercegovačkoga Robin Hooda, domoljuba i borca za socijalnu pravednost koji je sa svojom družinom pljačkao turske trgovačke karavane i dobiveni plijen dijelio sirotinji.

Župljani ne gube povjerenje u čovjeka

Vozeći se kroz selo, susrećemo Slavka Rajiča, prakaratura i člana župnoga pastoralnog vijeća, kako nam ga predstavlja župnik. U razgovoru upoznajemo da je Slavko djelatnik Elektroprivrede, a živi u selu Kraje. Zanimamo se kako žive stanovnici doljanskih sela. Slavko nam govori kako su ljudi koji stalno borave u župi većinom starije generacije koje žive od mirovina. „Tko ima inozemnu mirovinu dobro živi, a tko ima domaću preživljava.” Mladi većinom žive i rade u Mostaru i drugim gradovima i dolaze samo vikendom. „Što danas jedna mlada obitelj treba, što očekuje, što hoće, što traži, to ovdje nema. I zato svi momci koji se ožene odlaze u urbane centre, najviše u Mostar ili negdje u Hrvatsku i druge zemlje”, tužno zaključuje naš sugovornik.

Nastavljamo put kroz župu do obitelji Stipe Ćavara – Baćka koji nas čeka pred lijepom kućom obloženom sedrom. Naš domaćin, zaposlen na izgradnji autoceste Tarčin – Bradina, pripovijeda nam o fratru koji zauzima posebno mjesto u njegovu pamćenju. Radi se o već spomenutom fra Tvrku Gujiću, graditelju doljanske crkve koji je bio jako blizak s narodom i dosta im pomagao. „Kad bi tko dobio kakve papire iz Njemačke, nosio bi kod pratra da prevede, da se vidi šta je na stvari”, kaže nam Baćko pripovijedajući kako su ljudi išli kod fratra na savjetovanje o obiteljskom životu, ali i o praktičnim poslovima. Fra Tvrtko je, naime, imao veliku nadarenost za praktične poslove. Sam je postavljao električne instalacije u novoj crkvi, a kreirao je i nekoliko patenata.

Sa suprugom Ljubicom, koja sebe naziva Bosankom iz Uskoplja, dobio je Stipe troje djece. Najstariji je Toni koji trenutno nije zaposlen, nego se bavi poljoprivrednim poslovima. Njegova sestra Ivana na sezonskom je radu u Švicarskoj, a mlađi brat Jure pohađa drugi razred kuharske škole u Jablanici. Dok gospođa Ljubica mijesi tijesto za nedjeljne kolače, pitamo je kako se bilo vratiti u svoj zavičaj nakon ratnoga progona: „Među prvima smo se vratili na svoje ognjište. Nismo dobili ni od koga ni eksera, nego smo sve sa svojih deset prstiju podigli. Nismo imali financija da djeca idu negdje drugo u srednju školu, nego smo ih upisali ovdje u Jablanicu. Neki su nas čak pravili rogatima što su naša djeca prva kročila u Jablanicu u srednju školu. Hvala Bogu svi su završili bez ikakvih problema, evo sad i Jure ide dolje.” Razgovaramo o današnjem životu u Doljanima i odnosima među ljudima. Ova obitelj vrlo je zadovoljna i sretna životom na svom ognjištu s drugim ljudima, tko god oni bili po nacionalnom i vjerskom opredjeljenju. „Svi se super slažemo, radimo zajednički, pomažemo se koliko možemo, sve ok. A, u međuvremenu, uvijek ima usijanih glava, i s naše i s njihove strane. Unatoč tome, nikad ni od koga nismo doživjeli nikakvu neugodnost”, ističe naša domaćica.

Pošto smo snimili jednu fotografiju, pozdravljamo se s Ćavarima. Stipe nam zahvaljuje na posjetu i daruje jednu lijepu fotografiju prirodnoga fenomena Hajdučkih vrata, jednoga od prepoznatljivih simbola ovoga kraja koji se nalazi na planini Čvrsnici. Zahvaljujemo na daru i nastavljamo svoj obilazak župe Doljani uspinjući se prema Risovcu i Blidinju.

Risovac – mjesto odmora tijela i duha

Prošavši kroz Sovićka vrata, ulazimo u jedan drugi svijet. Čini mi se da su prethodne prirodne ljepote koje smo vidjeli bile samo uvertira za ovo što gledamo. Između Vran planine i krševite Čvrsnice koje se svojim vrhuncima izdižu iznad 2000 metara, sunce obasjava snježnu visoravan, milijarde snježnih kristala iskri se i bljeska poput najljepših dragulja u koje se gotovo ne može gledati. Risovac je dio parka prirode Blidinje gdje se nalaze poznata skijališta i brojna vikend naselja koje čine čitav mali turistički grad. Bosanski franjevci ovdje su još 1969. godine podigli podružnu kapelicu gdje bi svake nedjelje dolazili slaviti svetu misu za domaće stanovništvo koje je većinom živjelo od stočarstva. Nakon posljednjega rata pojavilo se jako veliko zanimanje za razvoj turizma na ovom području. Poseban zamah tomu dale su uređene pristupne ceste od strane Posušja, Tomislavgrada i Jablanice. Fra Stjepan nam govori da se na području Risovca nalazi gotovo 1000 vikendica u kojima zimi borave brojni turisti, a velika se posjećenost bilježi i u ljetnim mjesecima. Budući da velik udio posjetitelja čine vjernici katolici, oni rado posjećuju nedjeljnu misu u risovačkoj crkvici skupa s domaćih dvadesetak mještana. Budući da je podružna kapelica Glavosjeka svetoga Ive postala premala da primi sve vjernike, osobito u zimskim mjesecima, franjevci se odlučuju ovdje graditi novu crkvu s pastoralnim centrom koji bi služio za odmor i duhovne vježbe svećenika i vjernika.

Župnik nam tumači da je 21. lipnja 2015. biskup Pero Sudar blagoslovio gradilište i kamen temeljac nove crkve na Risovcu. Idejno rješenje uradio je dipl. ing. Stjepo Butijer iz Dubrovnika. Do 2019. završeni su grubi radovi u kripti crkve i od tada se redovito u novom prostoru slave misna slavlja. Pandemija koronavirusa usporila je priliv sredstava tako da u 2020. godini nije bilo značajnijih ulaganja. „Ove godine, čim snjegovi okopne, planiramo početi zidati crkvu i do zime je staviti pod krov”, optimistično govori fra Stjepan.

Pored stare risovačke crkvice nalazi se nekropola srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika – stećaka. Prema mišljenju uvaženih povjesničara, ovaj kraj u srednjem je vijeku pružao optimalne uvjete za život i djelatnost stočara. Analizirajući stećke, kojih većina potječe iz 14. i 15. stoljeća, može se zaključiti da je među tadašnjim žiteljima bio znatan broj feudalaca i slobodnih seljaka. Na području Parka prirode Blidinje nalaze se ukupno 244 stećka. Osim simbola ljiljana, rozete, križa, mjeseca, na blidinjskim stećcima prikazane su scene mačevanja, lova na jelena, vepra i risa te prizori muškoga i ženskoga kola što je jedna od čestih predodžbi zagrobnoga života u srednjovjekovnoj Bosni.

Lik djevojke mučenice i danas privlači

Zbog velike količine snijega župnik nam govori da je put prema lokalitetu Kedžara na Vran planini neprohodan. Umjesto pohoda ovom lokalitetu, župnik nas poziva na planinski čaj u poznatom lokalnom restoranu „Hajdučke vrleti” gdje nam pripovijeda o Kedžari i mučenici Divi Grabovčevoj. Desetljećima se već ustalila praksa da se prve nedjelje nakon blagdana svetih Petra i Pavla (29. lipnja) na „Divin dan” slavi svečana misa na mjestu gdje se nalazi grob djevojke mučenice. Tom prigodom na Kedžaru hodočaste brojni vjernici, njih na tisuće, najviše iz Hercegovine, a ima ih i iz Bosne i iz Dalmacije. Godine 1998. postavljena je na počivalištu mučenice brončana skulptura njezina lika u molitvenom, klečećem stavu, rad akademskoga kipara Kuzme Kovačića.

Dok je narodna predaja o Divi Grabovčevoj vrlo jaka, povijesni izvori je ne spominju. Arheolog Ćiro Truhelka, na poziv ramskih franjevaca, prekopao je početkom 20. stoljeća njezin grob i u njemu našao lubanju djevojke od 16 do 17 godina, vrlo pravilnu i lijepu pa je, oslanjajući se na narodnu predaju, na svoj način ispripovjedio legendu: Diva (djeva, djevica) bila je kršćanska djevojka izvanredne ljepote iz Brajinova Doca (Zahuma) u Rami. U nju se sredinom 19. stoljeća zaljubio Tahirbeg iz Vukovskog i zaprosio je. Nakon što ga je djevojka odbila pokušao ju je oteti, ali se djevojka opirala pa ju je on, u bijesu, usmrtio nožem.

Ono što posebno iznenađuje na ovom prošteništu činjenica je da je puk sam od sebe krenuo hodočastiti na ovaj grob, a svećenici su tek počeli dolaziti za njim, pomalo oklijevajući. Puk štuje Divu kao mučenicu čistoće i kršćanske vjere. Hodočasnici, osobito djevojke i žene, ovdje se ispovijedaju, čine zavjete i mole Boga za svoje potrebe, a mučenicu gledaju kao životni uzor i zagovornicu. Brojna hodočašća na grob Dive Grabovčeve primjer su kako se otkriva i prepoznaje autentična svetost i onda kada nema službenoga proglašenja blaženim ili svetim od strane Crkve.

Našom današnjom rutom sigurno nije prošao Herman Hesse, ali vjerujem da bi ga jednako zadivili ovi impresivni krajolici u kojima čovjek promatrajući prirodne ljepote traga za sobom. Unatoč teškoj prošlosti, župa Doljani, stradala i raseljena, zadnjih godina sve intenzivnije razvija se na Risovcu. Veliki rastući priliv gostiju iz čitave Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske otvara mogućnost razvoja pastorala turista. Obilazeći ovo područje, slavni arheolog Ćiro Truhelka radosno je uskliknuo: „Lijepa li je naša zemlja, nadaleko joj nema ravne.” Uvjereni u istinitost rečene misli, opraštamo se od doljanskoga župnika i privodimo kraju današnje putovanje. Naši dojmovi podudaraju se s oduševljenjem fra Šime Šimića:„Ne znam jeste li kada bili na Risovcu, poljani ukliještenoj između Vrana i Čvrsnice i obrubljenom Blidinjskim jezerom? Ako niste, požurite da je vidite dok vas smrt nije pretekla!”

Objava Doljani: Život pod Ilijinom grudom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Crkva i samostan na obali Radobolje

Na Neretvinoj pritoci Radobolji, podno brda Hum, nedaleko od Staroga mosta smjestio se franjevački samostan i crkva svetih Petra i Pavla. Dokumenti dubrovačkih arhiva spominju da su franjevci u naselju Zahum 1431. imali samostan i crkvu koji su opstali do polovice 16. stoljeća. Tijekom tri stoljeća pod upravom Osmanskoga Carstva mostarski su katolici bili bez crkve i samostana. Pastoralnu skrb za njih vodili su isprva franjevci iz samostana u Živogošću, a od Karlovačkoga mira 1699. franjevci Bosne Srebrene iz samostana svete Katarine u Kreševu. Dolaskom tolerantnije politike Osmanskoga Carstva te osnivanjem Apostolskoga vikarijata u Hercegovini i Hercegovačke franjevačke vikarije sredinom 19. stoljeća gradi se biskupsko sjedište u Vukodolu. Franjevački samostan s crkvom sv. Petra i Pavla izgrađen je 1890. godine na zemlji koju su franjevci dobili 1866. uz pomoć Ali-paše Rizvanbegovića. Gotovo čitavo stoljeće Mostarsko-duvanjska biskupija, nasljednica Hercegovačkoga apostolskog vikarijata, bila je bez svoje katedrale, a kao stolna crkva služila je franjevačka samostanska crkva u Mostaru.

Samostan i crkvu bombardirali su talijanski zrakoplovi 1941. godine, a partizani su 14. veljače 1945. iz samostana nasilno odveli i usmrtili sedmoricu franjevaca na čelu s tadašnjim provincijalom, poznatim povjesničarom, fra Leom Petrovićem. Ni razaranja posljednjega rata nisu zaobišla ovu crkvu i samostan koji su bili smješteni na prvoj crti. Dana 9. svibnja 1992. granate srpskih snaga potpuno su ih spalile i uništile. Nakon završetka rata počinje obnova samostana i izgradnja nove crkve koja zadnjih godina ulazi u završnu fazu svoga uređenja. Koncem veljače ove godine, prema riječima gvardijana fra Danka Perutine, pod vodstvom p. Marka Ivana Rupnika, isusovačkoga svećenika i sakralnoga umjetnika, dovršen je veći dio oslikavanja crkve i postavljanje velikoga mozaika u oltarskoj apsidi. U središtu mozaika nalazi se lik Majke Božje s djetetom Isusom, dok su u četiri bočna prikaza donesene dvije scene iz Marijina života – navještenje i usnuće – i dvije scene iz života svetoga Franje – slavlje Božića u Grecciu te stigmatizacija na brdu La Verni.

U franjevačkom samostanu u Mostaru danas živi i djeluje 15 franjevaca. Ovaj samostan sjedište je Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Marijina. Od 2010. godine ovdje je smještena postulatura, odgojna ustanova u koju najprije dolaze kandidati za pristupanje u Franjevački red. Trenutno u samostanu žive petorica postulanata koji se spremaju za oblačenje habita i nastavak franjevačke formacije.

Mjesto duhovne i tjelesne okrepe Mostaraca

Franjevački samostan i župa danas su kulturno i duhovno središte mnogih Mostaraca. Na poseban način, kako nam reče župnik fra Bože Milić, ova crkva velika je ispovjedaonica grada Mostara gdje ljudi svakodnevno dolaze na ispovijed i duhovni razgovor. Svake nedjelje u crkvi se slavi pet misa, a ona je gotovo na svakoj popunjena do posljednjega mjesta, što nije zanemarivo budući da ima oko 1200 sjedećih mjesta. Osim župne crkve, redovito se nedjeljom i svakim radnim danom mise slave i u filijalnim crkvama sv. Ivana Krstitelja u Rodoču i crkvi Gospe od Anđela u Jasenici. Župa broji oko 5500 vjernika u 1800 obitelji. Uz redovite kateheze priprave za sakramente prve pričesti i krizme, u župi se redovito održava vjeronauk za svu djecu osnovne škole.

U župi sv. Petra i Pavla djeluje široka lepeza crkvenih udruga i pokreta. Na prvom mjestu župnik ističe djelatnost Franjevačkoga svjetovnog reda koji je brojan i po godinama vrlo raznolik. U sklopu ovoga bratstva djeluje udruga za podršku obitelji pod nazivom Kairos. Ova udruga redovito organizira obiteljske susrete na koje dolaze roditelji s djecom. Dok roditelji sudjeluju na katehezi ili predavanju o temama vezanim za obitelj i odgoj, za djecu se organiziraju različite aktivnosti koje vode župni animatori.

Osim navedenih, u župi je aktivna i molitvena zajednica Most ljubavi koja okuplja nekoliko stotina vjernika. Župnik ističe da su i članovi ove zajednice od velike pomoći za župu gdje djeluju kao čitači, pjevači, uređuju prostor crkve te organiziraju karitativne aktivnosti. Na području župe djeluje i zajednica Totus tuus koja organizira kampove za dječake i djevojčice. Osim njih, u prostorima župe okupljaju se i članovi Schönstattskoga pokreta, polaznici ignacijanskih duhovnih vježbi, stručnjaci koji rade s ovisnicima, članovi zajednice Molitva i Riječ i druge skupine vjernika.

Župnik ističe kako se jako drži do crkvenoga pjevanja. U župi duže od 90 godina aktivno djeluje crkveni mješoviti zbor Svete Cecilije. Osim njega u samostanskoj crkvi na misnim slavljima redovito pjeva zbor mladih i zbor Frame, dok je u filijalnoj crkvi u Rodoču aktivan veliki zbor, zbor mladih i dječji zbor. Osim franjevaca, u župnom pastoralu djeluju i Školske sestre franjevke koje pomažu u župnim katehezama i drugim aktivnostima.

Prostor samostanske knjižnice vrlo je praktično i skladno uređen. Prema riječima knjižničara fra Ante Marića knjižnica raspolaže svim UDK brojevima što govori o njezinoj heterogenosti. Od 2005. godine do danas u tijeku je obnova po svim parametrima informatologije. Do sada je uneseno oko 52 tisuće knjiga i 3364 naslova periodičnih publikacija. Franjevačka knjižnica otvorena je svim zainteresiranim čitateljima besplatno. Njezini najzastupljeniji korisnici su studenti koji ovdje pronalaze literaturu za svoje seminarske, diplomske i druge radnje.

Preko puta franjevačkoga samostana nalazi se novoizgrađeni kompleks studentskoga doma pod nazivom Dompes – domus panis et spiritus. Ova kuća „kruha i duha” čija je gradnja započela 2015. godine pod vodstvom fra Ike Skoke namijenjena je studentima slabijega imovinskog stanja. Trenutno u domu koji za zaštitnicu ima svetu Majku Tereziju živi 52 studenata koji pohađaju nastavu na nekom od fakulteta Mostarskoga sveučilišta. Osim smještaja za studente u kompleksu se nalazi Pučka kuhinja fra Didaka Buntića koja radi na principu dostave hrane siromašnim građanima te Međunarodni centar za dijalog koji različitim aktivnostima želi poticati i izgrađivati međureligijski dijalog, praštanje i mir.

Susreti u Franjevačkoj izgrađuju studente

Gvardijan samostana fra Danko Perutina već pet godina zadužen je za rad sa studentima. Pastoral studenata u Mostaru ima dugu tradiciju. Sedamdesetih godina franjevci su počeli organizirati studentske tribine. Posebno se u tome isticao dr. fra Rufin Šilić, profesor dogmatike na franjevačkim učilištima u Mostaru i Sarajevu. Kontinuitet rada održao se do danas, s izuzetkom zadnje godine kada je pandemija koronavirusa onemogućila rad, a većina nastavnih programa održava se online, tako da dobar dio studenata ne boravi u Mostaru. Do početka pandemije susreti srijedom u Franjevačkoj, kako je nazivaju Mostarci, bili su vrlo posjećeni. Prosječno je dolazilo između 100 i 120 studenata svakoga tjedna, a ovisno o predavaču i tematici broj je dosezao i 300 studenata. „Imajući u obziru da je franjevačka crkva udaljena od fakulteta i studentskih domova, studenti se uistinu trebaju žrtvovati kako bi došli ovdje. Unatoč tome, oni rado dolaze. Susreti koje ovdje organiziramo nisu samo informativnog karaktera nego i formativnog. Oni na svojim fakultetima dobiju mnoštvo informacija, a ovdje im se nudi nešto drukčije”, ističe gvardijan Perutina.

Druženja sa studentima održavaju se u određenim ciklusima u četiri oblika. Izmjenjuju se predavanja (kateheze), zabavni susreti, gosti predavači i mjesečne duhovne obnove koje se sastoje od krunice, ispovijedi, mise i klanjanja. Teme koje obrađuju većinom su iz područja teologije, politike, psihologije i sociologije. Studenti dolaze iz različitih krajeva Hercegovine, Bosne i Dalmacije. Fra Danko pripovijeda kako su ovakvi susreti na kojima sudjeluju studenti različitih fakulteta – filozofije, medicine, elektrotehnike, matematike, fizioterapije – uistinu bogatstvo jer se uvijek razvije dobra interakcija i mnoge kvalitetne diskusije u koje svatko unese nešto iz područja koje studira.

Kroz Franjevačku mladež odgaja se za vrijednosti

Utorkom u večernjim satima u kripti franjevačke crkve održava se susret Franjevačke mladeži. Duhovni asistenti ove skupine dvojica su mladih franjevaca: fra Ivan Landeka i fra Tomislav Crnogorac. Mostarska Frama broji oko 220 framaša od koji su polovica srednjoškolci, a polovica studenti. Vrlo su prijazni i otvoreni za razgovor. Započinje se Molitvom Franjevačke mladeži i predstavljanjem osoba koje su prvi put došle na susret. Nakon toga predsjednica Marija Rezić proziva framaše koji kroz tjedan slave rođendan i uručuje im čokolade, a bratstvo se pljeskom pridružuje čestitkama. Predsjednica zatim pripovijeda o susretu svetoga Franje sa sultanom Malikom al-Kamilom 1219. u Egiptu te poziva framaše na sudjelovanje u međureligijskom online susretu mladih grada Mostara. Brojni se javljaju da žele sudjelovati u ovom predavanju i diskusiji. Animatori dijele prisutne u 13 skupina u kojima će razgovarati o zadanim temama i svome putu u Franjevačkoj mladeži.

Marija Rezić studentica je 4. godine edukacijsko-rehabilitacijskoga studija. U Franjevačkoj mladeži već je 7 godina i trenutno obnaša službu predsjednice u Frami Mostar. Kroz dijalog oduševljeno prezentira aktivnosti mjesnoga bratstva. Tjedni susreti prožeti su trima dimenzijama: ljudskom, kršćanskom i franjevačkom. Osim susreta utorkom, gotovo svaku večer u samostanu ili na drugom mjestu održava se jedna od sekcija Frame. Kreativna sekcija bavi se izradom suvenira i drugih prigodnih ukrasa. Članovi karitativne sekcije redovito idu volontirati u rehabilitacijski centar za osobe s invaliditetom Sveta obitelj. „Budući da ove godine nije bilo moguće posjećivati ovu ustanovu, sekcija je organizirala humanitarne filmske subote. Mi bismo organizirali gledanje filma i pripremili kokice, a ljudi bi dolazili i umjesto ulaznice donosili trajne prehrambene proizvode od kojih bismo pripremali prehrambene pakete za siromašne obitelji”, ponosno ističe Marija. Medijska sekcija zadužena je za medijsku promociju Frame na službenoj web stranici i društvenim mrežama Facebook i Instagram gdje se oglašavaju događaji, objavljuju kolumne framaše, poučni tekstovi i slično. Uz to, članovi medijske sekcije redovito pripremaju i vode emisiju na Radio Mariji pod nazivom „Savršeno veselje”. Osim navedenih vrlo su aktivne molitvena, ekološka, glazbena i sportska sekcija koja svakog tjedna za framaše organizira nogomet, košarku i odbojku. Glede angažmana fratara u radu Frame Marija kaže: „Oni su nam tu da bi promicali franjevačku duhovnost te usklađivali rad Frame sa župnim aktivnostima. Prisutni su na susretima i uvijek su otvoreni za pitanja framaša, a sami framaši često im dolaze na razgovor o životnim situacijama na koje nailaze.”

Ivana Korać dolazi iz sela Hamzići kraj Čitluka u župi Čerin. Nakon što je tijekom srednje škole sudjelovala u radu Frame Čerin, sada kao studentica druge godine radiologije aktivno djeluje u Frami Mostar. Svjedoči vrlo pozitivnom utjecaju Frame na mlade koji se nalaze u vremenu rasta i sazrijevanja: „Volim reći: koliko ti dadneš Frami, Frama ti stostruko vraća, jer sam ja to doživjela na sebi. Meni je Frama stvarno promijenila život, izgradila me kao osobu, učvrstila mi vjeru i dala mi je jako puno samopouzdanja koje ranije nisam imala. Frama mi uistinu napuni baterije za svakodnevne obveze.”

Slavko Sudar učenik je trećega razreda ekonomske škole, osoba s invaliditetom bez roditeljskoga staranja. Štićenik je Caritasova Rehabilitacijskoga centra Sveta Obitelj u Mostaru. Slavko pripovijeda da su framaši redovito dolazili družiti se sa štićenicima Centra, organizirali različite programe te zajedno s njima učili, osobito vježbali matematiku. Od 2018. godine dolazi na Framu i smatra da su mu susreti Frame jako pomogli da se socijalizira. Tu je našao brojne prijatelje koji ga često posjećuju i zovu na druženja i rođendane.

Na susrete Frame dolazi i Stipe Gnječ, student građevine iz Metkovića. O svom iskustvu kaže: „Neka osoba koja je bila jako stidljiva, kad dođe ovdje opusti se i nema više problema s upoznavanjem. Na Frami možeš naći dobrog prijatelja, a možeš naći i djevojku kao što sam ja našao.” Student ekonomije Tomislav Goričkić iz Brčkog u mostarsku Framu priključio se prije godinu i pol. Kao jednu od najvećih prednosti Frame ističe međusobnu pomoć u studiju: „Na Frami sam više upoznao ljudi nego na fakultetu. Kad imam nekakvih teškoća u učenju, javi se netko od framaša tko će mi pomoći besplatnim instrukcijama. Uvijek nalazim vremena za Framu jer to smatram odgojem za životne vrijednosti.”

Mostar se nada novim mostarima

Grad Mostar sa svojim Starim mostom i drugim znamenitostima stoljećima je inspiracija slikarima, glazbenicima, pjesnicima. Mnogi su Mostar opisivali pjesničkim jezikom. Kroz njihova pera Mostar je prelazio iz stvarnoga u literarni grad. Nažalost, posljednji rat narušio je idiličnu sliku Mostara. U javnosti često slušamo o ovom gradu kao gradu podjela, gradu slučaju, gradu sukoba i nereda, posebice u vrijeme derbija domaćih nogometnih klubova. U obilju tmurnih priča o Mostaru – istočnom i zapadnom, našem i njihovu – svjedočanstva franjevaca i mladih koji se okupljaju u Franjevačkoj pružaju nam jednu vrlo pozitivnu sliku ovoga grada. Ostaje pitanje hoće li nove generacije potaknute evanđeljem i Franjinim primjerom uspjeti smoći snage svakodnevno prelaziti granice podjela, graditi i čuvati mostove – biti novi Mostari bolji nego što su bili oni po kojima je grad na smaragdnoj Neretvi dobio ime.

Objava Župa sv. Petra i Pavla: Evanđeljem pokrenuta mladež Mostara pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Znameniti bosanski franjevac i putopisac Ivan fra Frano Jukić u svom Putovanju po Bosni 1842. prolazeći od Žepča i Tešnja prema Posavini svratio je i u župu Sivšu zapisavši: „Ostavivši Tešanj, do pô sata pregazimo Usoru rijeku, koja se jedva i to samo ljeti gazi; oko Usore krasne su ravnine, polja i livade, koje oko nas ostaše, a mi pod mrak dođosmo u Šivilu selu (op. a. u Sivšu) ondašnjem katol. župniku, kod koga i prenoćimo, a sutradan ujutru popnemo se na Krnjin-planinu glasovitu, ne zbog svoje visine, no zbog mjesta i gnijezda bivšeg ajdučkog, što očevidno grobovi pobijeni ljudi pokazuju.”

Bosanska Toscana

Slijedeći stope slavnoga putopisca, i mi se uputismo prema usorskom kraju. Svakomu tko dođe u Usoru urežu se u pamćenje krasne ravnine, polja i livade koje je Jukić opisao. Penjući se prema sivačkoj crkvi, promatramo usorske brežuljke nakićene skladno uređenim obiteljskim kućama i dvorištima. Jedan mladi bosanski franjevac nedavno je krasni usorski kraj nazvao „bosanskom Toscanom”. Na vrhu sivačkoga brijega ponosno stoji župna crkva svetog Ante Padovanskoga koja dominira čitavom usorskom dolinom. Čini se da je Gospod najviši i najljepši brežuljak ljubomorno sačuvao za sebe. 

Kako Jukića tako i nas srdačno dočeka sivački župnik fra Ivica Vidak koji u ovoj župi djeluje već četiri godine. U ugodnom razgovoru govori nam o povijesti župe pokazujući  Ljetopis župe u kojemu na prvim stranicama stoji: „Župa Sivša odijeljena je od Komušine i župom proglašena 1802. godine. Matice krštenih i umrlih posjeduje od 1784. godine, a Matice vjenčanih od 1877. godine.

Ovom župom od početka su upravljali franjevci koji su, za vrijeme otomanske uprave Bosnom, mijenjali sjedišta župe. Godine 1911. prenio je fra Frano Ćosić sijelo župe ovdje na ovaj brežuljak i sagradio novu crkvu i župski stan, te ostale zgrade i okolo zasadio lijepi voćnjak i lipe.

Ta se crkva, nažalost, održala teško do 1930. godine, kad je posve srušena i početa graditi nova na istom mjestu. Do pred Božić iste godine nova crkva bi dotjerana pod krov. U to je zima preotela posao, a i narod bi dosta iscrpljen, novac, što je prigotovljen, bi potrošen. Župnik je tolikim marom radio, da je dan-noć trčeći, zvao i gonio župljane, da voze potrebiti materijal i neki su po cijeli mjesec znali raditi sa volovima.” Sadašnji župnik pripovijeda nam da je crkva građena po projektu češkoga arhitekta Karla Paržika. Gradnja je završena 1934. godine. U zadnjem ratu crkva je znatno oštećena, ali se to odmah nakon rata uspjelo sanirati. Crkva je urešena umjetničkim djelima akademskoga slikara Josipa Biffela. Radi se o slikama i vitrajima na kojima su prikazane pojedine scene iz Isusova života: rođenje, muka, smrt i uskrsnuće te razni Isusovi susreti s ljudima. Osim toga, na vitrajima su prikazani sveci koji se u župi posebno štuju: sv. Anto Padovanski, sv. Franjo Asiški, sv. Anto Pustinjak, sv. Rok i sv. Ilija. Osim župne crkve na području župe nalaze se još filijalne crkve u kojima se svake nedjelje slave mise: u Blaževcima, Omanjskoj i Alibegovcima.

Iskušenja i izvori vjere

Župnik nam otkriva kako je ovo danas najbrojnija župa usorskoga dekanata i najstarija župa na području današnje Općine Usora. Od župe Sivša izdvojene su i utemeljene nove župe: Popovići-Kulaši, Žabljak i Doboj. Od župe Žabljak i dijela župe Sivša kasnije je osnovana župa Jelah, a od Doboja i Sivše župa Ularice. U fratarskoj blagovaonici uočavamo neobičnu sliku: na jednoj strani nalazi se Gospa s mrtvim sinom u naručju, a na drugoj bračni par u posavskoj nošnji koji stoji uz svoga sina obučenoga u franjevački habit. Fra Ivica nam tumači da se na slici nalazi fra Vlado Ključević, nekadašnji župnik u Sivši kojega su partizani ubili 1945. godine u blizini župne kuće. Fra Vlado je došao u Sivšu u ratnom vihoru ne želeći da narod ostane bez svećenika, duhovne utjehe i sakramenata. Zbog spaljene župne kuće, živio je u selu i hrabro se nosio s neprilikama toga vremena. Nekoliko dana uoči tragedije otišao je obići svoje roditelje u obližnje selo Komaricu. Svjesni njegove životne ugroženosti, roditelji i obitelj nagovarali su 30-godišnjega franjevca da se ne vraća u Sivšu dok ne prođu opasnosti. On za to nije mario nego je, spreman na žrtvu, kazao: „Ne mogu tako ostaviti župljane, dobri su to ljudi.”

Kroz razgovor župnik fra Ivica predstavlja nam sadašnje stanje župe u kojoj, osim njega, djeluje i mladi franjevac fra Darijo Džigumović i dvije časne sestre franjevke s. Lucija Budimir i s. Simplicija Budimir koje se skrbe za kućanstvo i crkvu. Što se tiče broja župljana, od prijeratnih 6100 vjernika po završetku rata u župi boravi oko 3500 župljana. Neperspektivnost ekonomsko-političke situacije u cijeloj državi, pa tako i Usori, uzrokovala je odljev radno sposobnoga stanovništva u Njemačku, Austriju i Švicarsku. Posljednjih desetak godina župu je napustilo gotovo 1500 ljudi koji ovdje imaju sređene kuće i vrlo rado dolaze u rodni kraj. Prema statističkim podacima za prošlu godinu u župi stalno boravi oko 1850 župljana nastanjenih u selima Sivša, Srednja Omanjska, Omanjska, Alibegovci, Blaževci, Bobare, Vrela, Lončari, Jeleči i Filipovići. Demografska slika župe nije ohrabrujuća. U prošloj 2019. godini kršteno je 24 djece, devet parova sklopilo je kršćanski brak, a umrlo je 58 osoba. U više navrata ove krajeve poharala je bolest kuge koja je znala za godinu dana uzeti život trećini župljana. Iz toga razloga u župi se posebno počeo štovati sveti Rok koji je zaštitnik oboljelih od kuge. Danas se ovaj kraj, kako smo vidjeli iz statistike, suočava s novom vrstom kuge – bijelom kugom. Unatoč tome, negativni prirodni prirast ne smije nas baciti u pesimizam.

Na pitanje o posjećenosti nedjeljnih misa župnik nam odgovara da redovito na mise dolazi oko trećine vjernika. Iako broj nije zanemariv, daleko je od idealnoga. Razlog tomu, tumači fra Ivica, vjerojatno je u tome što ljudi nisu nikada dobro razumjeli sadržaje vjere, što je dobrim dijelom krivnja i svećenika. U pastoralnom radu uočava se svojevrsna profanacija sakramenata koja se očituje u velikim proslavama krštenja, prve pričesti, krizme, a osobito vjenčanja.

Vjernici su vrlo angažirani oko humanitarnoga djelovanja, rado se odazivaju na inicijative koje organizira župa, ali i sami osmišljavaju i provode humanitarne akcije.

Sa župnikom krećemo u obilazak župe. Vozimo se u najudaljeniji dio: Blaževce, Vrela, Bobare, Lončare, Jeleče i Filipoviće. Ovaj rubni dio župe koji danas većinom pripada općini Tešanj i graniči s Republikom Srpskom najviše je pogođen ratnim zbivanjima i mnoštvo ljudi moralo je napustiti svoje domove. Još uvijek su vidljive posljedice rata na pojedinim obiteljskim domovima. Dolazimo do crkve u Blaževcima ili kako to ovdašnji mještani kažu – crkve „na Križu”. Ova crkva izgrađena je 1973. godine kada su ova sela bila puna žitelja. U ratu je pretrpjela znatna oštećenja koja su sanirana neposredno nakon rata. U crkvi se nalaze slike – postaje Puta križa – slikara Ljube Laha i nekoliko umjetničkih djela lokalnoga slikara Nediljka Ike Bilkića.

Obilazak župe nastavljamo pohodom selu Omanjska. Dok se vozimo, fra Ivica nam pripovijeda kako se vraćamo na područje, u ratu osnovane, Općine Usora koju uglavnom nastanjuje katolički puk. Crkva sv. Nikole Tavelića u selu Omanjska sagrađena je 1973. godine. Iako je i ona u ratu oštećena, brzo se pristupilo obnovi. Suvremeno unutarnje uređenje crkve zadnjih godina urađeno je po projektu arhitekta Josipa Ledića. U crkvi se nalazi slika sv. Nikole Tavelića slikara Ljube Laha i postaje Puta križa koje je izradila slikarica Marijana Pažin-Ivešić. Po njezinim nacrtima urađeno je i sedam vitraja u crkvi koji predstavljaju Božje djelo stvaranja svijeta i ljudi.

Usorani ne sjede skrštenih ruku

Zadivljeni skladno uređenim liturgijskim prostorom vozimo se prema susjednom selu Srednja Omanjska. U ovom selu ugošćuje nas gospođa Eva Bratić koja se bavi izradom tradicionalnoga usorskog nakita i ruha. Rad na izradi narodne nošnje – kaže Eva – dođe joj kao razonoda kad obavi sve svoje poslove. Osim navedenoga, Eva rado izrađuje i unikatne usorske suvenire – vezene orahe. U stara vremena Usoranke su pred udaju izrađivale vezene orahe. Za svetkovinu Božića nakon mise i zajedničkoga kola sin bi buduću suprugu predstavljao svojoj majci, njezinoj budućoj svekrvi. Samostalno izrađen vezeni orah – pripovijeda Eva – snaha bi davala svekrvi kao znak da je vješta ručnom radu, da je „rukata” – kako to starije Usoranke kažu. Djevojke bi pjevale budućoj svekrvi: „Svekrvice, budi mi k’o mati, ja ću tebi vezen orav dati.”

Eva nam još objašnjava da su se nekad vezenim orasima kitili „krizbani” za Božić ili se davalo nekome kao poseban dar. Na ispraćaju iz Evina doma i mi smo dobili po jedan vezeni orah za uspomenu i znak zahvalnosti za posjet.

Upućujemo se prema susjednom selu Sivši gdje želimo posjetiti poljoprivrednoga proizvođača Peru Baštijanovića i njegovu obitelj. Posljednjih godina u usorskoj općini registrirano je više obiteljskih poljoprivrednih gazdinstava (OPG) koja uspješno posluju i šire svoju djelatnost. Pero i Snježana Baštijanović s kćeri Janom i sinom Valentinom godinama su živjeli i radili u talijanskom gradu Trevisu. Nakon stečenoga malog kapitala za pokretanje vlastitoga posla, cijela obitelj vraća se u Usoru gdje Pero investira u poljoprivrednu djelatnost i gradi suvremenu farmu. Trenutno u farmi ima 18 bikova koji su namijenjeni prehrambenoj industriji. Pero je vrlo zadovoljan prihodima od poljoprivredne djelatnosti i govori kako je naše područje nedovoljno iskorišteno za poljoprivredu iako posjeduje ogroman potencijal. Pitamo ga što mu je bila motivacija da ostavi Italiju i vrati se u rodni kraj. „Tamo je drukčiji mentalitet. Dobro smo se snašli, ali smo se teško naviknuli na život tamo”, odgovara Pero. Njegova supruga Snježana na to dodaje: „Nikad mi tamo nije bilo lijepo u duši kao što je ovdje. Ovdje je život mirniji i čovjek sretniji.” U ovoj obitelji svi su zaposleni. Kći Jana i sin Valentin zaposleni su u lokalnom poduzeću. Marljivi i optimistični Baštijanovići ostavljaju na nas pozitivan dojam i potiču nam nadu da će biti još Usorana koji će se uskoro vratiti i investirati u rodni kraj.

Da u Usori i demografska slika nije posve tamna uvjeravamo se u selu Alibegovci u obitelji Zorana Petrovića koji ima četiri sina. Zoran ima posao u lokalnom javnom komunalnom poduzeću, a supruga Nevenka u jednom proizvodnom pogonu. Najmlađi sin Dominik ima pet godina, dok je od njega nešto stariji brat David, koji ide u drugi razred osnovne škole. Obojica zajedno s bratom Darijom, koji je već 8. razred, treniraju karate. Zatičemo ih u pripremama za redoviti trening. Dario je već skupio brojne medalje i išao na natjecanja u sve susjedne zemlje, stigao je čak i do Bugarske i Rumunjske. Najstariji sin je Dražen koji pohađa 4. razred mehatroničke tehničke škole. Pripovijeda nam kako ima želju studirati strojarstvo u Slavonskom Brodu i vratiti se raditi u rodni kraj. Otac Zoran govori kako je nekad u ovim krajevima problem bilo naći posao, danas je veći problem naći radnika. Iako radnih mjesta sada ima poprilično, bez dvije plaće teško se može uzdržavati prosječna obitelj. Zoran je veliki optimist i tako odgaja svoju djecu. Kaže da se u ovim krajevima nikad nije živjelo bolje, ali da se u ljude uvukao neki pesimističan duh i nitko nema vremena ni za koga.

Kako smo čuli u Zoranovoj priči, gospodarski proizvodni kapaciteti zadnjih nekoliko godina u naglom su porastu. Privatna poduzetnička sposobnost i inovativnost te otvorenost lokalnih struktura za strane ulagače donijele su obilje plodova. Na području Općine Usora svoj kruh zarađuje više od dvije tisuće ljudi, što ovu sredinu čini jednom od onih s najmanjom stopom nezaposlenosti u našoj zemlji. Jedan od gospodarskih subjekata koji djeluje na ovom području jest tvrtka Imaco Systemtechnik d. o. o. koja upošljava Zoranovu suprugu zajedno s još 150 osoba različitih profila u području obrade metala i strojarske industrije sa stopostotnim izvozom na područje Europske unije.

Nakon posjeta Petrovićima vozimo se niz Alibegovce gdje posjećujemo crkvu posvećenu svetom Franji Asiškom, utemeljitelju Franjevačkoga reda. Crkva je izgrađena 1982. godine za župnikovanja fra Grge Vilića. U crkvi se nalaze postaje Puta križa (vitraji) akademske slikarice Leile Michieli Vojvoda te vitraji koji prikazuju scenu Posljednje večere i susret Uskrsloga s učenicima na putu u Emaus.

Bit će još života u Usori!

Napuštajući Alibegovce, ponovno se vraćamo u sjedište župe – Sivšu. U pastoralnoj dvorani župne kuće u Sivši susrećemo skupinu mladih okupljenih u Franjevačku mladež na redovitom tjednom susretu. Iznenadilo nas je da su večeras na susret Frame došli samo muški članovi bratstva koje zatičemo u veseloj atmosferi. Pitamo ih što im znači Frama u njihovu životu. Marko Bratić već je šestu godinu član Frame: „Za mene je Frama zajednica koja potiče mlade ljude da se okrenu od prosječnoga načina života. Kroz Framu se učimo biti bolji ljudi i formira nam se drugi pogled na život, svijet i vjeru.” U razgovoru s mladima ne možemo zaobići pitanje odlazaka ljudi s ovih prostora. Učenik gimnazije Tomislav Grgić govori nam kako mu se čini da mnogi ne odlaze iz krajnje potrebe, nego zbog nekoga trenda koji je aktualan. Ipak, ljudi ostaju vrlo vezani za rodni kraj, žive za to da dođu ovdje na godišnji odmor. Iako fizički žive tamo, mentalno su ovdje, zaključuje Tomislav.

Kroz razgovor stječemo dojam kako mladi vjeruju da Bosna i Hercegovina ima perspektive samo kad bi je vodili sposobniji ljudi. Ohrabruje nas činjenica da mladi ne gube nadu u bolje sutra i vide svoju budućnost u Usori.

Napuštajući usorske brežuljke, prebiremo svoje dojmove. Nakon velikoga emigracijskog zamaha vjerujem da za ovaj kraj dolazi mirnije razdoblje. Ljudi se ponose svojom prošlošću, ali su svjesni da se od povijesti ne živi. Usora ima svoju dušu, svoju patnju, svakodnevne brige i probleme, ali i nadu i vjeru u bolje sutra i život na ovim prostorima.

Objava Župa sv. Ante, Sivša: Životom protkana Usora pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Crkva i samostan na obali Radobolje

Na Neretvinoj pritoci Radobolji, podno brda Hum, nedaleko od Staroga mosta smjestio se franjevački samostan i crkva svetih Petra i Pavla. Dokumenti dubrovačkih arhiva spominju da su franjevci u naselju Zahum 1431. imali samostan i crkvu koji su opstali do polovice 16. stoljeća. Tijekom tri stoljeća pod upravom Osmanskoga Carstva mostarski su katolici bili bez crkve i samostana. Pastoralnu skrb za njih vodili su isprva franjevci iz samostana u Živogošću, a od Karlovačkoga mira 1699. franjevci Bosne Srebrene iz samostana svete Katarine u Kreševu. Dolaskom tolerantnije politike Osmanskoga Carstva te osnivanjem Apostolskoga vikarijata u Hercegovini i Hercegovačke franjevačke vikarije sredinom 19. stoljeća gradi se biskupsko sjedište u Vukodolu. Franjevački samostan s crkvom sv. Petra i Pavla izgrađen je 1890. godine na zemlji koju su franjevci dobili 1866. uz pomoć Ali-paše Rizvanbegovića. Gotovo čitavo stoljeće Mostarsko-duvanjska biskupija, nasljednica Hercegovačkoga apostolskog vikarijata, bila je bez svoje katedrale, a kao stolna crkva služila je franjevačka samostanska crkva u Mostaru.

Samostan i crkvu bombardirali su talijanski zrakoplovi 1941. godine, a partizani su 14. veljače 1945. iz samostana nasilno odveli i usmrtili sedmoricu franjevaca na čelu s tadašnjim provincijalom, poznatim povjesničarom, fra Leom Petrovićem. Ni razaranja posljednjega rata nisu zaobišla ovu crkvu i samostan koji su bili smješteni na prvoj crti. Dana 9. svibnja 1992. granate srpskih snaga potpuno su ih spalile i uništile. Nakon završetka rata počinje… (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba     

Objava Evanđeljem pokrenuta mladež Mostara pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Jutarnje travanjsko sunce obasjava planinske vrhove i nemilosrdno otapa kasni snijeg dok se sa suputnicima trošnom vijugavom cestom uspinjem sjeverozapadno od Jablanice. Pratimo uzvodno tok rijeke Doljanke čiji je ekosustav zadnjih nekoliko godina dobrano narušen izgradnjom dvije hidrocentrale. Ova čista rijeka stanište je brojnih biljnih i životinjskih vrsta među kojima je posebno zanimljiva, a sada ugrožena endemska vrsta pastrmke „glavatice”. Kako to obično biva u našoj zemlji, sitni ekonomski interesi nekolicine moćnika imali su prednost u odnosu na brojne peticije mještana i ekoloških udruga.

Selo poput sedre – impresivnoga izgleda i izranjene teksture

Zadivljuju nas strme kosine moćnih planinskih vrhova. Brojne visoke stijene, među kojima najupečatljivija litica nosi naziv „Ilijina gruda”, znak nam je da smo stigli do Doljana. Ulazimo u selo prolazeći pored lokalne ambulante i škole u čijem se dvorištu igra tek pokoje dijete. Neposredno prije školske zgrade nalazi se znak koji upućuje na crkvu, a odmah nakon na znaku stoji napisano „džamija”. Ne bi nas to začudilo da nismo uočili da se do džamije i crkve mora istim putem. Očito je da ratne rane još ne zarastaju. Nedugo nakon što smo prošli kraj džamije, dolazimo do župne crkve sv. Ilije proroka u Doljanima, sjedišta najjužnije župe Vrhbosanske nadbiskupije i Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Ispred crkve okružene vijencem veličanstvenih brda dočekuje nas mladi franjevac fra Stjepan Pavličević koji već treću godinu djeluje u ovoj župi. Pokazujući nam župnu crkvu, upoznaje nas s poviješću ove župe.

Teritorij današnje župe pripadao je župi Rama do 1837. kada je pripojen župi Triješćani kako se nekad zvala sadašnja župa Gračac. Cijepanjem župe Triješćani 1882. godine osnovana je župa Doljani. Prvotna župna kuća u početku služila je i kao crkva. Godine 1893. izgrađena je župna crkva koja je bila u uporabi sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada je porušena radi gradnje nove. Graditelj crkve bio je tadašnji župnik fra Tvrtko Gujić kojega se Doljanci i danas rado sjećaju. Nova župna crkva, građena po projektu sarajevskog arhitekta Rajka Mandića, dovršena je 1973. Isti arhitekt projektirao je i crkveni toranj izgrađen 2002. godine. Crkvu su sedrom zidali domaći majstori pod vodstvom župnika. Sedra je vrsta sedimentne stijene impresivnoga izgleda, a iskopava se u ovim krajevima. Interijer crkve vrlo je lijep i jednostavan, a krase je umjetnička djela. Postaje puta križa izradio je fra Budimir Cvitković koji potječe iz ove župe. U središtu crkve nalazi se vitraj koji prikazuje Krista uskrsloga, rad akademske slikarice Ine Jerković. Osim toga u crkvi se nalaze i druga umjetnička djela među kojima posebno mjesto zauzimaju slike Blažene Djevice Marije i svetoga Ilije. U sklopu crkvenoga kompleksa fra Stjepan nam pokazuje vjeronaučnu  dvoranu u kojoj se nalazi mala etnografska zbirka sačinjena od… (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba     

Objava Doljani – Život pod Ilijinom grudom pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Znameniti bosanski franjevac i putopisac Ivan fra Frano Jukić u svom Putovanju po Bosni 1842. prolazeći od Žepča i Tešnja prema Posavini svratio je i u župu Sivšu zapisavši: „Ostavivši Tešanj, do pô sata pregazimo Usoru rijeku, koja se jedva i to samo ljeti gazi; oko Usore krasne su ravnine, polja i livade, koje oko nas ostaše, a mi pod mrak dođosmo u Šivilu selu (op. a. u Sivšu) ondašnjem katol. župniku, kod koga i prenoćimo, a sutradan ujutru popnemo se na Krnjin-planinu glasovitu, ne zbog svoje visine, no zbog mjesta i gnijezda bivšeg ajdučkog, što očevidno grobovi pobijeni ljudi pokazuju.”

 Bosanska Toscana

Slijedeći stope slavnoga putopisca, i mi se uputismo prema usorskom kraju. Svakomu tko dođe u Usoru urežu se u pamćenje krasne ravnine, polja i livade koje je Jukić opisao. Penjući se prema sivačkoj crkvi, promatramo usorske brežuljke nakićene skladno uređenim obiteljskim kućama i dvorištima. Jedan mladi bosanski franjevac nedavno je krasni usorski kraj nazvao „bosanskom Toscanom”. Na vrhu sivačkoga brijega ponosno stoji župna crkva svetog Ante Padovanskoga koja dominira čitavom usorskom dolinom. Čini se da je Gospod najviši i najljepši brežuljak ljubomorno sačuvao za sebe. 

Kako Jukića tako i nas srdačno dočeka sivački župnik fra Ivica Vidak koji u ovoj župi djeluje već četiri godine. U ugodnom razgovoru govori nam o povijesti župe pokazujući  Ljetopis župe u kojemu na prvim stranicama stoji: „Župa Sivša odijeljena je od Komušine i župom proglašena 1802. godine. Matice krštenih i umrlih posjeduje od 1784. godine, a Matice vjenčanih od 1877. godine. Ovom župom od početka su upravljali franjevci koji su, za vrijeme otomanske uprave Bosnom, mijenjali sjedišta župe. (…) Godine 1911. prenio je fra Frano Ćosić sijelo župe ovdje na ovaj brežuljak i sagradio novu crkvu i župski stan, te ostale zgrade i okolo zasadio lijepi voćnjak i lipe. Ta se crkva, nažalost, održala teško do 1930. godine, kad je posve srušena i početa graditi nova na istom mjestu. (…) Do pred Božić iste godine nova crkva bi dotjerana pod krov. U to je zima preotela posao, a i narod bi dosta iscrpljen, novac, što je prigotovljen, bi potrošen. Župnik je tolikim marom radio, da je dan-noć trčeći, zvao i gonio župljane, da voze potrebiti materijal i neki su po cijeli mjesec znali raditi sa volovima.” Sadašnji župnik pripovijeda nam da je crkva građena po projektu češkoga arhitekta Karla Paržika. Gradnja je završena 1934. godine. U zadnjem ratu crkva je znatno oštećena, ali se to odmah nakon rata uspjelo sanirati. Crkva je urešena umjetničkim djelima akademskoga slikara Josipa Biffela. Radi se o slikama i vitrajima na kojima su prikazane pojedine scene iz Isusova života: rođenje, muka, smrt i uskrsnuće te razni Isusovi susreti s ljudima. Osim toga, na vitrajima su prikazani sveci koji se u župi posebno štuju: sv. Anto Padovanski, sv. Franjo Asiški, sv. Anto Pustinjak, sv. Rok i sv. Ilija. Osim župne crkve na području župe nalaze se još… (…)

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš pretplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.ba 

Objava Župa sv. Ante, Sivša: Životom protkana Usora pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.