Gubitak. Odjednom, s povodom ili naoko bez njega, ono što je ispunjalo život nestane. Ostane gubitak. Praznina. I ona vapi za ispunjenjem. Neizdrživa je. Praznina koja ne bi smjela biti tu, a izmiče našoj moći da je uklonimo. Nismo je htjeli. Nije po našim planovima. Ne želimo je. Pa ipak je tu. Bolno pokazuje naše granice. Nemoć. Nije riječ o bilo kakvoj praznini. Nutarnja je. Naša. Tiče se nas. U srcu je našega života. Iznutra. U intimnome, skrivenome dijelu našega bića. Tamo gdje smo mi najviše mi. Na mjestu gdje smo ono što jesmo. Upravo tamo gdje smo kod kuće, na svome, gdje bismo htjeli da je svijet po našoj volji, po našim predodžbama, upravo tu – praznina. Uljez koji izmiče našoj vladavini. Nije sasvim prepoznatljiv. Ne možemo se boriti protiv njega. Zaobiđe i nadmudri sve naše strategije. Praznina kao masiv i olovna težina satkana ni od čega. Ništa. Teška praznina, a nema ničega. Mračna praznina, a otporna na svjetlo. Proguta svaku zraku. Prisutna, a ne znamo kako bismo joj dali ime. Praznina. Bez lica, bez svrhe, bez svoga pravoga imena.

Bez razmišljanja želimo pobjeći od nje. Imamo mnoštvo strategija. Popunjamo je zabavom, pričama, hranom, radom, pićem, kockom. Zatrpavamo je i religiozno. Žudnjom za religioznim iskustvima. Za duhovnim. Duhovnostima i doživljajima nakratko zavaramo prazninu. Vrlo raznoliki pokušaji. U svima njima nazire se uvijek isto. Ne dopustiti sebi da se susretnem s njom. Ne dopustiti joj da se javlja. Otkloniti misao na nju. Zauzeti svaki dio vremena samo da ona ne dođe do riječi. Ne misliti na nju. Uvijek imati spreman izlaz, otklon, zabavu. I uspijevamo. Sve veća užurbanost pokazuje da nam polazi za rukom otkloniti pozornost od nutarnje praznine. Uspijevamo, ali ne do kraja. Potrebno je sve više novih načina i potrebno je biti sve brži. Jer, praznina vreba. Bez prestanka. Ne umara se. Što više bježimo od nje, ona je sve jasnije tu. Što je dulje pobjeđujemo to je gladnija. Prati nas. Poput sjene. I s vremenom, baš kao i sjena sa zalaskom sunca, postaje sve većom i sve vidljivijom. Nutarnja praznina. Naša, a protiv nas. Vreba na trenutak zaborava, opuštenosti, umora.

Simone Weil sluti da bijeg nije jedini način ophođenja s nutarnjom prazninom. Opaža naše bjegove, ali sluti i zašto je tako. Strah. Strah da se u prazninu ušulja netko. Netko. Bog.

Gdje Bog dolazi? Gdje bi mogao doći? Gdje je najvjerojatnije da bi mogao doći? U našu prazninu. Tamo gdje je praznina nastala gubitkom smisla, voljenoga čovjeka, zdravlja, snage, ljubavi, dobrote, zanosa… Dolazak Boga tamo gdje je ovladala praznina. Ova je slutnja velika u svijetu koji se trudi popuniti prazninu i proglasiti je konačnim nestankom ili čak smrću Boga. Velika i važna, jer dolazak Boga sluti u realnim životnim gubicima. I nadasve jer sluti da je Bog osjetljiv za ljudsku patnju. Preobrazba praznine u glad. Nema većega dara čovjeku od darovane gladi za Bogom. Ako bismo svoju prazninu preoblikovali u glad za Bogom, Bog bi već našao put da se ušulja u nju.

Ovdje se krije mudrost pustinjskoga monaštva. Preobrazba nutarnje praznine u glad za Bogom. Preobrazba iskustva krhkosti života u žudnju za njegovim izvorom. Odluka da umjesto bježanja praznini pogledam u lice. Simone Weil premješta tu prevažnu ljudsku mogućnost žudnje za Bogom iz pustinje u ljudsku nutrinu. Time ne samo da baca svjetlo na užurbanoga i praznoga suvremenoga čovjeka, nego ukazuje i na moguća vrata Božjega dolaska. To je ujedno i novozavjetno Isusovo iskustvo. U Isusu Bog nigdje nije bio bliži čovjeku nego u blizini njegovoj nemoći, bolesti, lomljivosti, neznanju, nemoći. Konačno, i on sam je na Golgoti prošao susret s prazninom. I tamo se na uskrsno jutro u grobu u koji se ušuljala Očeva životna snaga dogodila preobrazba praznine smrti u uskrsli život.

Ne zatrpati svoju prazninu i ne pobjeći od nje. Susresti se s njom. Preobraziti je u glad za Bogom.

Objava Praznina i Bog pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Markov život nije bio ni jednostavan ni lak. Veliki dio svoga carevanja proveo je na bojištima. Carstvo je bilo izloženo ratovima, epidemijama i nemirima. Ipak, Marko je na bojišnicama nalazio neko vrijeme mira. U tim bi se trenucima bavio samim sobom, onim što je činio i mislio. Propitivao bi se kako je donosio odluke i kako se odnosio prema drugima. Odlučivao bi što će sutra učiniti na bolji način i pratio je promjene koje su proizlazile iz pisanja. Pisanje je bio način rada na samome sebi. Nije riječ o autobiografiji. Tek tu i tamo se nađe poneki biografski podatak. Riječ je o unutarnjem životu. Na vidjelo izlazi Markov trud da dopre do najdubljih dijelova svoje duše, da tamo otkrije koje misli se javljaju i na koji način. Marko ne prešućuje ništa. Kako nije pisao ni za koga drugoga nego samo za sebe, ostavio nam je uvid u stanje svoje duše, svoje borbe, promašaje i nastojanja da postane što kreposniji.

Marko Aurelije Epiktetov je učenik premda se nisu nikada sreli. Čitao je njegove spise. Epiktet je najprije bio rob pa je kasnije bio oslobođen. Stoicizam je povezao dvojicu ljudi iz dva najoprečnija društvena sloja. Epiktet je svoje slušatelje htio dovesti do nutarnje promjene. Ona se nadasve odnosila na nutarnji govor. Za stoike to znači da način predočavanja stvari određuje uglavnom sve u ljudskomu životu. Vanjske je okolnosti teško mijenjati. To za stoike nije cilj vježbi. Oni su uvjereni da čovjek može mijenjati svoje stavove, način razumijevanja i vjerovanja. Jednom riječju, svoje dogme. „Ne uznemiruju nas stvari”, govorio je Epiktet, „nego naši sudovi o stvarima.” Naši su sudovi unutarnji govor. Mi ga možemo mijenjati. On se mijenja riječima. Riječi imaju veliku moć. Kada promijenim način kako vidim stvari, i moj će se način života mijenjati. Za Marka Aurelija nutarnji se govor mijenja prvenstveno pisanjem.

Pisanje je neobičan fenomen. Tko piše, sabran je na ono što piše. Nije moguće pisati i misliti o nečemu drugome. Pisanje drži duh sabranim. Sabranost je lijek duha. Rastresenost je bolest. U Markovim tekstovima nema čitatelja. Ni stvarnoga ni zamišljenoga. Jedini koji zna o čemu se radi je Marko sam. Pisanje je aktivnost duha koji želi postati jasniji samome sebi. Pisanjem čovjek radi na sebi. Ono služi nutarnjoj budnosti. Naš se duh lako uspava. Ono što je jednom bilo probuđeno lako padne u zaborav. Stoga je potrebno uvijek iznova vratiti se pisanju kako bi se duh probudio i kako bi nutarnji govor ponovno postao živ i djelotvoran. Pisanje nam pomaže da se očuvamo od pada u rutinu i beznačajnost. Pisanje je terapija. Što sve može napisana riječ, kuša onaj tko svoje traume ili emotivne poteškoće ispiše na papir.

Pisanje koje je Marko učinio svojom najvažnijom duhovnom vježbom u naše vrijeme otkrivaju i mnogi drugi kojima je stalo do olakšanja životnih poteškoća, jasnoće o sebi samima ili dovođenja nutrine u stanje mira i bistrine.

Postoje različite škole terapeutskoga pisanja. U njima se pojedincima pomaže da pisanjem olakšaju svoje traume, pronađu mir duše i jasnije vide svoj životni tijek. Za nutarnji je život opasno držati stvari u tajnosti. Tko nema kome ispričati svoje muke i tko ne nađe načina da to sam unese u riječ, lako ostane sam sa svojom mukom. Ona nikada ne odlazi sama. S vremenom može samo postati težom. Prešućene traume sa sobom nose opasnosti stvaranja i drugih poteškoća, kako duševnih tako i tjelesnih. U pravilu se prenesu i u međuljudske odnose. Najčešće nijemo i kriomice. Pisanje je moguća pomoć. To se posebno odnosi na one koji ili nemaju nikoga s kim bi mogli podijeliti svoju težinu ili se boje o njoj govoriti.

I različite se duhovne vježbe služe pisanjem. Tada u riječ ne ulazi samo ono što pojedinac nosi u sebi nego i naš odnos s Bogom. U riječ ne ulazi samo naša muka nego i Božja Riječ. Ne da bismo pisali Božje riječi ili da bismo pomislili kako odjednom Bog govori ono što mi pišemo, nego kroz naše se riječi probija veća jasnoća o Božjoj riječi i njezinoj važnosti za naš život. Nerijetko se dogodi da tek pisanjem otkrijemo što nam Božja riječ uistinu kaže.

Pisanje su ljudi davno otkrili kao duhovnu vježbu i terapiju. Marko Aurelije nam je ostavio sjajan primjer vježbanja života pisanjem. Za ovu vježbu vrijedi isto pravilo kao i za svaku drugu duhovnu vježbu i terapiju. Njezina se snaga i ljekovitost kuša samo u praksi.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava Ljekovito pisanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Na Bibliju je naišao slučajno. Bilo je to ujesen osamdesete godine, nakon pada komunizma, zajednice kojoj je do tada pripadao. Od tada nikamo ne odlazi bez Biblije. Čita je svakodnevno. Čita je na starom židovskom jeziku. Čita izjutra. Dočim se probudi. Čita je onako kako su židovi u sinajskoj pustinji skupljali manu. Ujutro bi je skupljali za taj dan. Mana je služila kao hrana. Nije bila za prodaju. Nije bilo moguće skupiti je pa je kasnije unovčiti i na njoj zaraditi. Mana nije bila ni za razmjenu. Nije bilo moguće skupiti je pa dati u zamjenu za nešto drugo. Moglo se njome služiti. Služila je za hranu, za preživljavanje. Nije se mogla sačuvati za sljedeći dan. Tko bi to pokušao, otkrio bi da bi se do jutra pokvarila. Erri svakoga jutra čita neki tekst iz Biblije. Hrani se njime kao što uzima porciju hrane. Okus čitanja ostaje u ustima satima nakon čitanja. Ponekada se poneka stara židovska riječ dugo nakon čitanja nastavi kretati u ustima. Biblijski tekst i biblijske riječi imaju upotrebnu vrijednost. Nije moguće uzimati neki izričaj na način kako se to čini s horoskopom. Ne leži u biblijskim riječima nikakvo predviđanje dnevnih budućih događaja. Čitanje Biblije je kao odlazak u pustinju, na mjesta koja više nije moguće pronaći na zemlji i posjetiti ih. Biblijski događaji su, istina, vezani uz stvarni zemljopis, ali njezini tekstovi su se odvojili od zemljopisa. Čitanjem biblijskih tekstova ulazi se u svijet koji ne postoji na nekim drugim stranicama. Njezinim se čitanjem, osim toga, ulazi i u bezbrojni niz čitatelja koji su u različitim vremenima otvarali iste stranice, odvajali se od biblijskih vremena i u njoj čitali neko drugo vrijeme. To sliči odlasku u vinograd koji nam ne pripada i u kojem je grožđe već otrgano. Dopušteno nam je ući jer smo siromašni i jer smo stigli zadnji. Tko god tako uđe pa pozorno i polako prolazi između čokota, uvijek nađe neki ostavljeni plod. Tako se pridružuje beskonačnom nizu komentatora i neprekinutom komentaru dodaje svoju malu bilješku.

Čitanje je kao mana kojom se hranimo. Svakoga jutra ima neki drugi okus. Čak i isti stih koji ponovno čitamo nakon nekoga vremena mijenja svoj okus. No, Erri zna da ne može svatko čitati na isti način. Neka hrana nije za svakoga ista. Ono što je njemu hrana nekome može biti neprobavljivo. Zato Erri ne može preporučiti čitanje. Radije govori o susretima. Kako preporučiti susrete? Oni se dogode. Nikada nisu isti. O njima se može svjedočiti. No, ne može ih se preporučiti.

Erri čitanje biblijskih tekstova doživljava kao susret s iskonskim vremenima i počecima. Bilo bi pogrešno shvatiti to kao neku nostalgiju za prošlim. Posve suprotno. Tko traži budućnost neke rijeke neće je naći na ušću. Mora krenuti na izvor. Tako su biblijski tekstovi izvor iz kojega teče ono što nas čeka.

Ljudi različito čitaju. Posebno se to odnosi na Bibliju. Tu najneobičniju od svih knjiga mnogi vjernici čitaju svakodnevno. Ima i onih koji to ne čine. Drugi to čine vrlo rijetko. Jedni čitaju bez kreativnosti. Njihovo je čitanje zamorno. Drugi čitaju unoseći u tekst svoje najneobičnije zamisli koje u samom tekstu nemaju nikakva oslonca. Njihovo je čitanje nasilno. Erri čita kao da sa slova oprezno ispuhuje prašinu pa ona ponovo postaju čitka. Njegovo čitanje nije nasilno i nije zamorno. Svježe je. I rječito. Njegova strast čitanja biblijskih tekstova svjedoči o vrlo različitim putovima kojima Božja riječ ulazi u ljudske živote i hrani ih.

Objava Sveto pismo kao hrana pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Odmak. Odmak je oduvijek bio lijek. Odmak od drugih i odmak od sebe. Odmak izvana hodanjem i odmak iznutra šalom, ironijom i novim okvirom. Hodanje je škola odmaka. Dovoljno je krenuti i u mah svoje zbrke i životne zapetljanosti doživljavamo drukčije. Kao da su ostale tamo odakle smo pošli. Kada na leđa stavimo naprtnjaču s minimalnim potrepštinama za hodanje, kao da istovremeno sa sebe skinemo nagomilane terete i ostavimo ih na pragu. Oni će nas dočekati na povratku, ali u hodanju je već nada da će se u međuvremenu smanjiti i da ćemo se mi vratiti ojačani i svježi da se sa zadacima sučelimo s novom snagom. Udaljavanjem od svoga svakodnevnoga mjesta boravka i problemi koje smo tamo ostavili postaju manji. Manje vidljivi i manje teški. Odmak otvara blizinu. Odmahnemo se od obveza koje nas pritišću i nađemo se u blizini prirode: kamen, stablo, nebo, more, obzor, potok, boje neba i raslinja, vlati trave. Približavanje prirodi je kao povratak u zaštićeni svijet. Izloženi smo, a zaštićeni. U odmaku smo, a blizu izvoru radosti. Hodanje mijenja naše raspoloženje. Negativne emocije prepuštaju svoje mjesto radosti postojanja. Tako odmak znači i oslobađanje od emotivnih pritisaka.

Time hodanje postaje čišćenjem. Nije uzalud hodočašće shvaćeno kao put pročišćenja i nutarnje preobrazbe. Na hodočašće se polazi s nutarnjom voljom za preobrazbom. Odlazim na dugi put i nadam se da ću se vratiti drukčiji. Promijenjen. Prosvijetljen. Očišćen. Rasterećen. Oslobođen. S novim pogledom na svijet i sebe. S više povjerenja u Božju providnost i njegovo vodstvo. Na hodočašće se može ići iz različitih motiva: da ojačamo svoju oslabljenu vjeru, da izvršimo pokoru za svoje grijehe, da bismo na nekom svetom mjestu mogli izreći svoju molitvu za ozdravljenjem, pomirenjem ili da bismo jednostavno zahvalili za već primljenu milost. Ipak, u podnožju svih ovih i sličnih namjera stoji čežnja za pročišćenjem. Nadamo se da će nam hodanje pročistiti misli i tamo gdje se nagomilala zbrka unijeti jasnoću. Očekujemo da će nam vrijeme hodanja pročistiti emocije i tamo gdje smo uhvaćeni u mrežu povreda i krivnjî pronaći iscjeljenje i oproštenje. Pouzdajemo se da ćemo tijekom vremena hodanja pročistiti pogled za odnose koji su postali bolni, nijemi i hladni i da ćemo bolje vidjeti što griješimo i kako smo, kada i zašto prestali drugoga hraniti pozornošću i gdje se u nama samima otvorio bezdan koji vapi za priznanjem i blizinom. Očekujemo i pročišćeni pogled na svoje životno usmjerenje. Hodanje, a posebno ako je riječ o hodočašću, dovodi nas u blizinu Bogu i njegovoj volji. Koji je smisao moga života? Zašto sam uopće ovdje? Nije li cijeli moj život nalik ovom hodanju? I ako jest, kamo me vodi način na koji živim? I nisam li u šumi zadataka i očekivanja iz vida izgubio stvarne razloge svoga postojanja?

Ova pitanja ne treba niti spremati niti se posebno brinuti za njih. Ona se sama pojave u vremenu hodanja. Isplivaju iz nutrine. Bila su oduvijek tu, ali im životna trka nikada nije dopustila da se pojave. Hodanje im oslobodi put do svijesti. Isplivaju na površinu i odjednom vidim koliko su važna, a kako je veliki dio mojih poslova i obveza u odnosu na njih nevažan.

Svratimo li pozornost na Isusovo hodanje u evanđeljima, opazit ćemo i da je on svoje pozvao da ga slijede, da hodaju za njim i da se on sam neprestano kretao. Možda su evanđelja mišljena prvenstveno kao hrana na našem životnom hodu, a zapisana da nas nauče kako napraviti odmak od naših tereta te kako pročistiti um, srce i odnose od nagomilanih životnih nejasnoća.

Objava Spasonosno hodanje pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.