Osnovnu naobrazbu stječe u rodnome Senju, a u Zagrebu pohađa isusovačku gimnaziju koju je tada vodio Juraj Habdelić. Nakon završetka gimnazije odlazi u Rim, a poslije i na dvor kranjskoga baruna Janeza Vajkarda Valvasora u Bogenšpergu pri Litiji. Upravo je ondje stekao određeno znanje iz povijesti i geografije te različite vještine iz tiskarstva i bakrorezbarstva koje će mu poslije biti od velike pomoći.

U Zagrebu mu Sabor povjerava vođenje Zemaljske tiskare u kojoj tiska vrijedna hrvatska i latinska djela. No, tiskarski posao nije bio osobito unosan, a stekao je i priličan broj neprijatelja. Godine 1706. požar mu je progutao kuću i teško oštetio tiskaru pa se našao u teškoj materijalnoj situaciji. Tiskara mu je zatim oduzeta, a on prognan s imanja u Šćitarjevu koje je uzeo u zakup s mogućnošću nasljedstva. Tih godina snašle su ga i obiteljske tragedije – smrt supruge i sina. Slomljen, materijalno upropašten i uvrijeđen u svome ljudskom i nacionalnom ponosu, napušta Hrvatsku i odlazi u Beč gdje živi u krajnjoj oskudici, dnevno se boreći za preživljavanje obijajući tuđe pragove. Shrvan tugom i neimaštinom, ubrzo umire.

Uz povijesne i jezikoslovne rasprave pisao je pjesme i poslanice, latinskim i hrvatskim jezikom, isprva samo rodnom čakavštinom, ali kasnije i kajkavštinom i štokavštinom. Zalagao se da osnova hrvatskoga pravopisa bude fonetska, predlagao je uporabu dijakritičkih znakova u hrvatskome pravopisu i tako bio ispred svoga vremena.

„Navik on živi ki zgine pošteno”

Vitezovićevo političko opredjeljenje bilo je nedvojbeno. Zastupao je ideju o etničkoj i jezičnoj povezanosti svih Južnih Slavena, tj. da su svi oni zapravo Hrvati. Taj je koncept opisao u nedovršenu djelu O ilirskim žrtvenicima i ognjištima objavivši pritom i 56 grbova zemalja za koje je smatrao da pripadaju Iliriku.

Kao iskusni kartograf, Vitezović je imenovan i članom Povjerenstva za razgraničavanje između Habsburške Monarhije, Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike, nakon mira u Srijemskim Karlovcima, 1699. godine. Silno ga je ljutilo i žalostilo što su granice utvrđene na štetu Hrvatske. Njegova ljubljena Hrvatska bila je politički raskomadana i krvarila je na svim svojim granicama koje su okupatori neprestano pomicali prema unutrašnjosti. Iako je imala samostalnost, politička situacija bila je teška, a obrana nacionalnoga identiteta postajala je sve upitnijom.

Kako bi barem perom stao u obranu Domovine, Vitezović piše Odiljenje sigetsko kao žestoku reakciju na mučko pogubljenje Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u Bečkome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. godine. Zrinski i Frankopan, hrvatski borci protiv habsburške tiranije, pogubljeni su odlukom Leopolda I., hrvatsko-ugarskoga kralja i rimsko-njemačkoga cara. I spjev o slavnome sigetskom junaku Nikoli Šubiću Zrinskom objavljuje za vladanja istoga vladara. Trebao je imati lude hrabrosti da o Zrinskima – imenu omraženomu u Beču koji je sve činio da ga okalja – objavi spjev samo trinaest godina nakon njihova smaknuća jer „da ima sve stvari i svega zadosti, ki za glas ne mari, vik žive v tamnosti”. Vitezović prikazuje Sigetsku bitku kao nesreću koja je bolno odjeknula u hrvatskome narodu, vodeći se pritom i osjećajima tuge koje je izazvala mučenička smrt Zrinskoga i Frankopana.

Ove se godine hrvatski narod spominje važnih nacionalnih obljetnica, između ostalih i one blajburške, od prije 80 godina. Junaštvo Zrinskoga, Frankopana i Šubića nekoć je zadivilo gluhu Europu, a bitka kraj Sigeta označila zalaz osmanske sile. U novim hrvatskim naraštajima još živi nada da će krv tolikih nevinih hrvatskih žrtava biti zalog sloma njezinih prijetvornih saveznika i iskrenih neprijatelja te da će se njihovo ime časnim očuvati.

„Pohvale moje nikad neće imati konac”

Prije više od tri stoljeća, 1703. godine, u svojoj tiskari u Zagrebu Vitezović objavljuje do danas široj javnosti nepoznato djelo Plorantis Croatiae saecula duo (Dva stoljeća uplakane Hrvatske). Djelo sadrži gotovo tri tisuće latinskih heksametara koje je zahtjevno prevesti na hrvatski jezik, a da se pritom ne naruši njihova metrička struktura. To je ipak pošlo za rukom ritterologinji Zrinki Blažević i filologu Bojanu Marottiju koji su prije šest godina izdali kritičko izdanje djela na hrvatskome jeziku.

Iako je ovo lirsko-epsko djelo u historiografiji često spominjano, sve dotad je bilo neproučeno. Novo, kritičko izdanje priređeno je na temelju dvaju djelomično različitih otisaka. Po svojim kompozicijskim obilježjima spjev je srodan epskim oblicima, a prema kronološkome načelu podijeljen je na dva jednaka pjevanja. Događaji kronološki opisuju dva stoljeća hrvatske povijesti i povijesno su autentični. Godine su naznačene sa strane s time da su nerijetko uvrštene samo one u konstitutivnome smislu bitne za nacionalnu pripovijest, kao što su bitke, glad, pošasti, elementarne nepogode, smjena vladara. Simboličko središte radnje smješteno je u autorov rodni Senj. „Pripovjedna matrica spjeva počiva na suprostavljanju ‘Nas’ i ‘Njih’, tj. Nas – neustrašivih, hrabrih i pravovjernih Hrvata i Njih – oholih, gramzivih i prijetvornih Turakaˮ, ističe Blažević.

Uplakana Hrvatska nije samo nacionalna nego i svojevrsna zagrebačka kronika jer opisuje pošasti i zaraze koje su u to vrijeme harale Zagrebom. Bilježi i veliki potres iz 1502. godine kada se srušio zvonik crkve svetoga Marka. Marta Jurković tvrdi kako Vitezovićev odabir epa kao forme nije slučajan, a priređivačica Blažević ga prepoznaje kao književni oblik neupitnoga naciotvornog i mobilizacijskog potencijala te ga ističe kao reprezentativan i prepoznatljiv model povijesnoga pamćenja, jasne političke funkcije i praktične namjere.

Spjev je neobične narativne strukture – personificirana Hrvatska, majka, u prvome licu opisuje vlastitu povijest tijekom dvaju stoljeća obilježenih osmanskim osvajanjima i tuži nad udesom svoje djece. „Ta činjenica da prikazuje nacionalnu povijest kao osobnu povijest patnje i da ukida svakoga tekstualnog posrednika, na određen način znači da Vitezović na metaforički način oživljava Hrvatsku. Asocijacijama na poznati topos Kristove Majke koja tuguje pod križem, dodatno je osnažio značenjski i afektivni potencijal svoga spjeva” (Blažević). Istraživači će istaknuti i spolnu podvojenost autora i subjekta – Hrvatske, domovine metaforički izjednačene sa ženom-majkom.

Čitav spjev ima formu autobiografije, a iznimnoga je povijesnoga i kulturnoga značaja, izrazitih estetskih kvaliteta te povijesno-moralističkoga sadržaja po čemu se može svrstati među najznačajnija poetska djela hrvatske latinističke književnosti. Zanimljivo je i po hibridnoj strukturi s elementima antičke epike, srednjovjekovnih plačeva i humanističkih političkih lamentacija. Možda je i to jedan od razloga zašto nije našlo zasluženo mjesto u povijesti hrvatske književnosti, ali i to što je pisano latinskim jezikom. Ipak, ondašnji europski književni krugovi prepoznali su ga kao reprezentativni nacionalni ep. Osim Vitezovićeve fascinacije poviješću, zanimljiva je i njegova fascinacija jezikom. Tako će neki njegovi jezični prijedlozi zaživjeti kasnije, tijekom ilirskoga pokreta.

Objavljivanje Uplakane Hrvatske uz financijsku potporu hrvatskih velikaša može se tumačiti i kao svojevrsna vizija novoga političkog poretka u Hrvatskome Kraljevstvu nakon odlaska Osmanlija čije će temeljno načelo postati bezuvjetna odanost Domovini, a ne više primarno vladaru. Čitatelj jasna nacionalnoga identiteta razumjet će vapaj majke Hrvatske: „Dajte da dođu mirna vremena, i meni sudbu učinite boljom; moj pretvorite jauk u vječitu radost!”

Objava Vitezovićeva “Uplakana Hrvatska” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Osnovnu i srednju školu završio je u Oak Parku. U srednjoj školi uživao je raditi u srednjoškolskim novinama za koje je napisao svoje prve članke s obveznom dozom humora. Srednju školu završio je 1917. godine i umjesto da se upiše na fakultet, kao što su njegovi roditelji očekivali, zaposlio se kao izvjestitelj u listu „Kansas City Star”.

Hemingway će u svome burnom životu doživjeti mnoge uspone i padove, proći kroz mnoge obiteljske tragedije i više neuspjelih brakova, sudjelovati na mnogim ratištima od Azije do Europe, upustiti se u razne životne avanture, što je ozbiljno narušavalo njegovo psiho-fizičko zdravlje, ali i utjecalo na književno stvaralaštvo.

Razočarani egzistencijalist ili istinski katolik?

Za osobu ovakva stila života i upitna morala teško bi se moglo i pomisliti da je katolik. Iako je odrastao u protestantskome domu, njegovo prvo obraćenje na katoličanstvo dogodilo se kad je kao 19-godišnjak i volonter u ambulantnim kolima u Italiji tijekom Prvoga svjetskog rata dostavljao slatkiše vojnicima na bojišnici. Ondje ga je pogodila mitraljeska paljba i više od 200 metalnih dijelova eksplozivne minobacačke granate. Talijanski svećenik pronašao je njegovo tijelo, krstio ga na bojnome polju i obavio posljednji obred. O tome je događaju Hemingway poslije zapisao: „Velika austrijska rovovska minobacačka bomba eksplodirala je u mraku. Tada sam umro. Osjetio sam kako moja duša ili nešto izlazi iz moga tijela, kao da izvučete svileni rupčić iz džepa kraj jednoga ugla. Letjelo je okolo, a zatim se vratilo i opet ušlo i više nisam bio mrtav.”

Nakon što je pomazan, Hemingway je za sebe rekao kako je postao „superkatolik”. To iskustvo blisko smrti promijenilo je tijek njegova života. Nakon rata odlazi raditi kao strani dopisnik u Pariz. A osam godina poslije – nakon što mu je prvi brak propao – započeo je drugi, formalniji proces obraćenja u pripremi za brak sa svojom drugom ženom, predanom katolkinjom Pauline Pfieffer. U to vrijeme piše jednomu prijatelju: „Ako sam išta, katolik sam. Ne mogu zamisliti da bilo koju drugu religiju shvaćam ozbiljno.” Pohađao je misu, iako neredovito, do kraja života i hodočastio, ispovijedao se, davao služiti mise za prijatelje i rodbinu i odgajao svoja tri sina kao katolike. Većina njegovih romana smještena je u katoličke zemlje, a njegov posljednji veliki junak (Santiago iz djela „Starac i more”) bio je pobožni sluga patnik, uglavnom u obliku križa kao većina njegovih junaka. I kad je 1954. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, medalju je darovao kao zavjetni dar Gospi od Cobre u Havani.

Nažalost, njegovi kasniji razvodi i dodatni brakovi, pijanstva i svađe, obiteljsko nasilje, paranoja, megalomanija i uobičajeno ženskarenje zatamnili su njegov „mladenački” osjećaj sebe kao „superkatolika”. Stoga nikada nije želio biti poznat kao katolički pisac jer je jednostavno osjećao da nije dorastao zadatku. U pismu svomu prijatelju ocu Vincentu Donavanu u prosincu 1927. godine, neposredno prije nego se oženio svojom drugom suprugom, napisao je: „Uvijek sam imao više vjere nego inteligencije ili znanja i nikada nisam želio biti poznat kao katolički pisac jer znam koliko je važno davati primjer – a nikada nisam dao dobar primjer.” Za razliku od Jamesa Joycea, književnika i njegova velikoga prijatelja, Hemingway se nije odrekao svoje vjere, a za razliku od Flannery O’Connor, nikada je nije promovirao. Zamišljao je sebe, poput mnogih svojih protagonista, kao čovjeka koji se bori živjeti s milošću i umrijeti dobrom smrću u nasilnome svijetu u kojemu svi moramo patiti.

Većina književnih znanstvenika ne uzima nijedno od spomenutih obraćenja zaozbiljno i smatraju kako je njegova prava „religija” ideja iznesena u njegovim intervjuima – da se mora živjeti prema nekom skupu etičkih načela kako bi se životu dao smisao. Nije važno koji se kodeks odabere sve dok pruža pravila za život čestitosti i dostojanstva u inače besmislenu svemiru. Ali ako su Hemingwayeva obraćenja bila iskrena – a malo je razloga za misliti da nisu – onda se njegov „kodeks” ne temelji na agnosticizmu razočaranoga egzistencijalista, već na sveobuhvatnoj, univerzalnoj afirmaciji kršćanstva.

Kritičari Hemingwayeva života i rada uopće ne spominju njegov katolicizam, radije ga svjesno niječu, a pritom u prvi plan guraju njegov javni imidž, ratne podvige i psihološku nestabilnost. No, sve dok nedostaje taj posebno nedovoljno istražen i značajan aspekt njegova života kao pisca, ne mogu se razumjeti ni njegovi naturalistički zapleti. Znajući za tu činjenicu, čitatelj će otkriti kako neukrotiva pobožnost i osjećaj za sveto prožimaju manje-više sva njegova djela. Iako se Hemingway nikada nije povezivao s površinskim aspektima života američkih katolika, napisao je barem jedno djelo izričito o Kristu – „Danas je petak” – dijalog između tri rimska vojnika prisutna tijekom raspeća koji raspravljaju o tome koliko je „dobro” Isus umro i o milosti koju je pokazao pod pritiskom.

Poznavanje ovih stvari ne objašnjava sve aspekte Hemingwayeva egocentričnoga osobnog života – pijančevanje, obiteljsko zlostavljanje, ženskarenje, na kraju i samoubojstvo – ali pomaže razumjeti vrste ljudi kojima se divio, njihove motivacije i ideale te hrabru, kreposnu osobu kakvom je pokušavao postati.

„Milost pod pritiskom”

Percy Hutchinson u časopisu „New York Times Book Review” napisao je kako je Hemingwayevo pisanje „kolokvijalni jezik proširen s najvećom štedljivošću, ali kontinuiran i očišćen do kosti”. Ta je njegova odlika prepoznatljiva i u drami iz 1927. godine „Danas je petak”, napisanoj na samo četiri stranice.

Hemingway opisuje jezivo Kristovo raspeće na Veliki petak. Drama počinje na arhetipski Hemingwayev način. Trojica muškaraca ulaze u gostionicu u jedanaest sati navečer i razgovaraju o alkoholu. Ubrzo njihov razgovor progutaju dnevni događaji. „Danas je bio prilično dobar”, tvrdi prvi aludirajući na Krista. Čitatelj odmah prepoznaje da su to rimski vojnici koji su ga razapeli. U njihovu razgovoru: „Zašto nije sišao s križa?” pita drugi vojnik. „Nije htio sići s križa. On ne igra tako”, sugerira prvi. „Pokažite mi tipa koji ne želi sići s križa”, kaže drugi. Matthew Nickel primjećuje katolički utjecaj i omiljeni Hemingwayev koncept o „milosti pod pritiskom” koji razrađuje u više svojih djela, a tumači se kao hrabrost i sposobnost održavanja dostojanstva i samokontrole u izazovnim okolnostima.

U skladu s Hemingwayevom majstorskom suptilnošću, priča prkosi eksplicitnomu razrješenju. Banalni razgovori sukobljavaju se sa stravičnim, spasonosnim događajima dana. Iskustvo razapinjanja i popratna mračna noć izbrusili su autorove osjećaje i postali njegova opsesija cijeli život – načini na koje ljudi pate, svrha i snaga patnje, njezin patos i užasna ljepota. Njegova osobna patnja dala mu je okus križa i učinila ga svjesnima njegove stvarnosti – ne kao simbola, već kao činjenice.

Glad za Bogom i milošću prožima Hemingwayevo pisanje. I on i njegovi likovi gladni su svetosti, a iako oni to možda ne znaju, on zna. Upravo ga je ta glad natjerala u Crkvu. Crkva je velika, „sadrži mnoštvo”, kako kaže „antikatolik” Walt Whitman, i pruža više načina da netko postane katolički pisac. Hemingway je približavajući se križu spoznavao vlastitu sposobnost kojom je Krista nesvjesno na njega pribijao.

Objava Hemingwayeva priča o Kristu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Upravo obraćenje na katoličku vjeru i zanimanje za egzistencijalističku filozofiju oblikovali su sva njegova djela. Njegov prvi roman Kinoman prožet je idejom beznađa što je posljedica gubitka duhovnih uporišta u modernome svijetu. Roman je osvojio National Book Award i predstavio Percyjev koncept „malaise” – „bolesti” suvremenoga društva. Sam izraz prkosi prijevodu: malodušnost, lijenost, klonulost, umor, melankolija – svaki prikazuje aspekt, a nijedan potpunu sliku. U sličnome su tonu i romani: Ljubav među ruševinama: pustolovine lošega katolika u doba prije sudnjega dana, znanstveno-fantastični roman koji unosi blaži komični štih u Percyjevu obradu „malaise”, Drugi dolazak i Sindrom Tanatosa. Napisao je i publicističko djelo Poruka u boci, sofisticiranu filozofsku obradbu semantike te Izgubljeni u kozmosu: Posljednja knjiga za samopomoć, neobičan spoj parodije knjige za samopomoć i filozofske rasprave.

Percyjeva društvena dijagnostika

Prilično kasno, tek 1961. godine, objavio je spomenuti roman Kinoman, egzistencijalističko djelo u kojemu iscrpljeni burzovni mešetar bježi od stvarnoga svijeta čestim gledanjem filmova u čemu nalazi barem simulakrum potrage za smislom. Percy je bio tragač u pravome smislu te riječi. Potraga kojom se bavio bila je potraga za dijagnozom i uzrokom moderne bolesti praznine duha i tame srca koja je tako raširena, a posebno se odražava u činjenici da je moderni čovjek sam sebi stranac. Njegovi su likovi bili u neprestanoj potrazi za Drugim iako nisu znali tko ili što bi on mogao biti. Tako glavni lik Binx Bolling razmišlja o ovoj potrazi: „Zašto tražiš Boga? – pitaš s osmijehom. Oklijevam s odgovorom jer su svi ostali Amerikanci riješili stvar za sebe i dati takav odgovor značilo bi postaviti sebi cilj koji su svi drugi postigli… Jer, kao što svi znaju, ankete pokazuju da 98 % Amerikanaca vjeruje u Boga, a preostalih 2 % su ateisti i agnostici, što ne ostavlja ni jedan postotak za tražitelja. Je li 98 % Amerikanaca već pronašlo ono što tražim ili su toliko ogrezli u svakodnevici da im uopće ne pada na pamet mogućnost traženja?”

Percy je svoje romane klasificirao kao „dijagnostičke” pri čemu se često oslanjao na Tomu Akvinskoga. Njega je kao pisca zanimala „luckavost” modernoga čovjeka, „normalnoga stanovnika zapadnoga svijeta koji, …, ne zna tko je, u što vjeruje i što radi. Ovakvo stanje bez presedana je, smatram, domena romanopisca ‘dijagnostičara’.”

Većina će čitatelja reći kako se Percyjevi likovi oslanjaju isključivo na Kierkegaarda, Camusa i Sartrea, ali će istovremeno previdjeti daleko veći utjecaj Akvinskoga i njegovih analitičkih metoda te činjenicu da su njegovi likovi utjelovljenje njega samoga. Dok je „bolest” koju Percy analizira izrazito moderna, ona je u svojoj srži inherentno drevna jer odražava iskonski vapaj čovjeka za transcendentalnom istinom i smislom. I sam će autor reći kako njegove knjige govore o „raskorijenjenim” ljudima, očajnima i grješnima koji su u stalnoj potrazi za Drugim, Bogom. To se ponekad očituje otkrivanjem ljudskoga „drugog”, ljudske ljubavi kao simbola nadnaravne ljubavi koja oživljava svaku drugu ljubav. Odatle i naslov jednoga od njegovih romana: Ljubav među ruševinama.

Apsolutna Istina za kojom tragaju njegovi likovi stoji nasuprot drugim vrstama istina koje kod tražitelja izazivaju egzistencijalnu tjeskobu. U govoru studentima, 1989. godine, rekao je: „…katastrofa je kada samo jedna vrsta istine prevladava na račun druge. Ako prevlada samo jedna vrsta istine, apstraktna i tehnička istina znanosti, tada ništa ne stoji na putu ponižavanju i uništenju ljudskoga života za ono što se čini kratkoročnim ciljevima. Nije slučajno, mislim, da je njemačka znanost – koliko god velika bila – završila u uništenju holokausta.” Nekoć popularno shvaćanje kako samo znanstveno znanje može otkriti istinu doživjelo je udarac već zbog same činjenice da se znanost neprestano ispravlja, pa čak ispravlja svoje ispravke. Samo to je dostatno da se kod znanstvenika probudi određena poniznost kada se suoči sa zakonima materijalnoga svijeta.

Vjerne kćeri acedije

„Već neko vrijeme sve više imam dojam da su svi mrtvi.” Ovako razmišlja Binx Bolling, glavni lik romana Kinoman, ali i junaci ostalih šest romana čine takve ekspostulacije uobičajenim. Percy je bio liječnik duše pa je zdravlje kulture bila njegova glavna briga. Kako pojedinac može pronaći razum u tako bolesnoj i već umirućoj kulturi, glavna je tema njegovih djela. Gledao je kako Amerikanci pate od duboke bolesti za koju su uglavnom sami odgovorni, a za koju lijek nije ništa od ovoga svijeta ni na njemu.

Roman prati Binxa Bollinga, potomka dobrostojeće obitelji iz New Orleansa koji se bezuspješno pokušava zadovoljiti buržoaskim postojanjem u kojemu samo zarađuje novac. Radi kao burzovni posrednik, izlazi sa ženama i pokrovitelj je lokalnoga kina. Ipak, ima neurotičnu crtu koja ga drži na ironičnoj udaljenosti od njegova običnoga života i čini ga filozofom unatoč njemu samom. Njegovo uobičajeno odlaženje u kino je uprizorenje udaljenosti između njega i vlastite svakodnevice. On je gledatelj zarobljen u vlastitoj glavi, promatra svoj tjelesni život poput projekcije na platnu. Razmišlja bi li se dao u potragu koja bi mu promijenila život i istrgnula ga iz beskrajne svakodnevice: „Potraga je ono što bi svatko poduzeo da nije utonuo u svakodnevicu vlastitoga života. Postati svjestan mogućnosti potrage znači biti na nečemu. Ne biti na tragu nečega, znači biti u očaju”, a očaj je, kaže Toma Akvinski, „prva i najstrašnija kći acedije”. Binx je, dajući ime svakodnevici, razotkrio njezina demona.

Percy identificira dvije vrste modernih ljudi: teoretičare i potrošače. Teoretičari gospodare svijetom eliminirajući pojedinca, potrošači su pak pasivni i drugorazredni akteri koji ostaju latentno nezadovoljni. Moglo bi se reći da se Binx odrekao života teoretičara samo kako bi živio život potrošača. Moderni je čovjek degenerirao u homo economicusa. Ako je moderni čovjek postao više opsjednut potrošnjom, umjesto proizvodnjom, stvaranjem i ljubavi, neizbježno je da će unutarnja tjeskoba jednom eksplodirati i izazvati pustoš. Binxovo odricanje od života teoretičara proizišlo je iz njegova susreta s nečim što ga je pozivalo onkraj svakodnevice. Ali nije poslušao poziv, umjesto toga se upustio u život potrošača jureći za novcem i ženama i skrivajući svoj očaj od sebe samoga. Tek godinama kasnije primjećuje neuspjeh. Roman se napokon okreće njegovu buđenju iz acedije i prevladavanju njegove „nepobjedive apatije”, još jedne vjerne kćeri acedije. Acedija, jednom svladana, ustupa mjesto molitvi, a „molitva je uklanjanje tuge i potištenosti” (Evagrije). Iako nema ničega pobožnog ni svetačkog u Percyjevoj fikciji, ipak kršćanska poruka prožima svaki njegov roman. Shvatio je da je grijeh univerzalna bolest za koju može postojati samo univerzalni lijek koji ima Netko tko je došao da život u izobilju imaju (usp. Iv 10,10). Za tražitelje i ljubitelje Istine i odlične književnosti, Walker Percy je pravi izbor i smjerokaz.

Objava Percyjev „Kinoman” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Želeći nastaviti studij u inozemstvu, razmišljala je o Sjedinjenim Američkim Državama jer joj se u Kini engleski činio korisnijim od francuskoga, ali je neočekivano položila prijamni ispit za novoosnovani Francusko-kineski institut u Lyonu. Dobila je ne samo suglasnost obitelji već i pomoć oca koji joj je financirao put i prvu godinu studija. U Lyonu je boravila četiri godine i studirala prvo slikarstvo, zatim književnost.

Kako joj je među ostalim kineskim studentima razina poznavanja francuskoga jezika postala ozbiljno narušena, bila je primorana napustiti Institut i potražiti stan u gradu: „Kada smo stigli u Francusku, ovu civiliziranu i naprednu zemlju, (…) ono što smo čuli, što smo govorili bilo je kinesko (…); od ustajanja do odlaska u krevet naša najmanja gesta bila je kineska (…). Zbog niske razine francuskoga nismo imali pristup francuskoj kulturi ili povijesti, a još smo manje znali o ljudima i njihovim običajima.” Iako je Institut predstavljao vrata koja su joj otvorila pristup drugomu svijetu i radikalno promijenila tijek života, odlazak iz njega omogućio joj je upoznavanje ne samo francuske kulture nego i religije, što je rezultiralo obraćenjem na katoličku vjeru 1924. godine.

Jedno je potrebno

Za razliku od većine kineskih pisaca koji su se obratili 20-ih godina 20. stoljeća, a čije obraćenje nije išlo dalje od formalne razine te je stoga brzo zaboravljeno, kod nje je vjera opstala, što je zaintrigiralo povjesničare i književne kritičare, a neki su otišli tako daleko da su njezinu religiju smatrali neodvojivom od njezina književnoga djela. U početku je i njezin interes za katolicizam bio gotovo čisto estetski. Kao umjetnica divila se obredima i svečanoj glazbi Katoličke Crkve, ali kao intelektualka odbijala je prihvatiti njezino učenje. Kad joj se majka razboljela nasmrt, zaklela se da će prijeći na katoličanstvo ako njezinoj majci bude pošteđen život. Odmah se pridružila Katoličkoj Crkvi kada je čula za neočekivani oporavak svoje majke.

Prelaskom na katoličanstvo doživjela je duboku krizu identiteta, što je dovelo u pitanje i njezino podrijetlo i njezina uvjerenja. Doista, nije se radilo samo o prelasku na neku religiju koja nije kineska nego i o svijesti da izborom novoga duhovnog pristupa negira svoje tradicionalno kulturno nasljeđe. Iz nekoliko autobiografskih tekstova doznajemo kako je Su procijenila svoje obraćenje na katoličku vjeru. Tako u tekstu „Ispovijest jednoga svibnja. Četvrta osoba obraćena na katoličanstvo” piše da je pretrpjela niz teškoća u životu. Odatle je jasno da je njezino obraćenje bilo prilično traumatično iskustvo. Osim što je bila izložena žestokim napadima kineskih kolega studenata u antireligioznoj atmosferi Francuskoga instituta u Lyonu, dobivala je i prijetnje smrću. Njezino obraćenje bilo je predmet osporavanja u vremenu nakon krštenja, ali i kasnije u životu. Na pitanje „Zašto vjerujem u katoličku vjeru” odgovara da nije razlog samo uvjerenost u doktrinu ili entuzijastično čitanje Biblije nego najviše osobni primjer dviju katoličkih žena – Elisabeth Raymond, učiteljice francuskoga jezika i redovnice Mashe koju je upoznala u katoličkome pansionu za djevojke. Govorila je kako je „učenje riječima inferiorno u odnosu na učenje vlastitim životom”.

Zanimljiva je uloga žena u njezinu životu, počevši od njezine bake, preko majke, prijateljica koje su je poticale na znanstveno napredovanje do katoličke redovnice i učiteljice francuskoga koje su joj pokazale put prema vjeri. Poput Edith Stein i Su Xuelin pruža duboke uvide u uloge žena u Crkvi i društvu. U modernim društvima u kojima su žene često rastrgane između zadataka obiteljskoga života i zahtjeva posla te se bore pronaći svoj identitet u narcisoidnoj i seksualiziranoj kulturi, Su, Stein i druge žene Crkve pružaju umirujući glas koji šapuće kroz generacije: „…a jedno je potrebno.” (Lk 10,42). Kao što je Marija tiho pristala na Božju volju u svome životu, možete i vi, gdje god bili i što god radili – u redu je biti poslušan, u redu je žrtvovati se za one koje volite, a izbori koje moderni ljudi smatraju ograničavajućim mogu vas zapravo osloboditi.

„Duhovna odiseja”

Iskustvo obraćenja Su Xuelin najjasnije se odražava u njezinu jedinom romanu „Trnovito srce” (Jixin). Roman se može čitati kao „priča o sazrijevanju” koja prati psihološki razvoj glavne junakinje Xingqiu tijekom studija u inozemstvu i njezinu borbu s brojnim krizama. Ipak, najvažnija tema u ovome djelu je obraćenje, što tekst čini jedinstvenim u kineskoj književnosti. Kako je radnja usredotočena na duhovni razvoj protagonista, od prijezira religije do predanosti katoličkoj vjeri, roman se može čitati kao pripovijest o obraćenju. Budući da proces obraćenja glavne junakinje prate mnogi preokreti i obrati, roman je prikladno nazvan „duhovnom odisejom”.

Xingqiu dolazi u Lyon kao mlada intelektualka duboko prožeta duhom kineskoga Pokreta četvrtog svibnja, kulturnoga renesansnog pokreta koji je zagovarao racionalizam i odbacivao religiju kao praznovjerje. U takvu ateističkom raspoloženju ona razmjenjuje vjerske stavove u dopisivanju sa Shujianom, svojim zaručnikom koji studira u Sjedinjenim Državama. Također mu šalje protuvjerski časopis koji izlazi na kineskome u njezinoj školi. Na veliko iznenađenje njezin zaručnik, student inženjerstva, snažno govori u korist vjere, zagovara vjersku slobodu i hvali kršćanske vrline kao korisne za društvo. Njegovi stavovi jasno odražavaju neke od proreligioznih pozicija u suvremenoj raspravi o vjeri među kineskim intelektualcima. I u dopisnoj razmjeni kao i u drugim odlomcima romana, Su Xuelin dokazuje da je dobro upućena u ideološki diskurs svoga vremena.

Glavna junakinja Xingqiu ne samo da u početku odbacuje religiju iz racionalnih razloga nego  je također puna predrasuda prema manifestacijama katoličkoga života. Njezin negativan stav prema vjeri općenito, a posebno prema kršćanstvu postupno se mijenja nakon što upozna dvije francuske katolkinje, redovnicu Mashu i učiteljicu Bailang, gorljive vjernice koje utjelovljuju kršćanske vrline milosrđa i žrtve. Xingqiu je zadivljena njihovim „kršćanskim duhom aktivnoga služenja i krjeposti ljubavi” i postaje s njima bliska. Te dvije žene pokušavaju je raznim vjerskim raspravama uvjeriti da prihvati katoličku vjeru uslijed čega ona počinje temeljitije promišljati o fenomenu religije i shvaćati njezine pozitivne učinke na ljudski život. Uspoređuje kršćanski duh s kineskom težnjom za skladom i ravnotežom predstavljenom u konfucijanskome idealu zhongyonga – „zlatne sredine umjerenosti” i vidi širenje kršćanstva kao rješenje za kinesku nacionalnu krizu. Xingqiu postaje zagovornica kršćanstva i na kraju ga i prihvaća, ali ne bez poteškoća.

Iako roman pokazuje karakteristične crte tipične priče o obraćenju, nije u potpunosti konstruiran kao poziv čitatelju da slijedi glavnu junakinju u postajanju kršćaninom. S obzirom na religiozni karakter, recepcija romana je dvosmislena: dok je od kritičara označen kao „književno djelo s katoličkim bojama”, belgijski misionar u Kini Jean Monsterleet izrazio je žaljenje što roman nije ispunio očekivanja vrhunskoga djela katoličke književnosti. Ipak, bez obzira na nedostatak dublje psihološke dimenzije, roman je „jedinstveni dokument povijesti religijskoga osjećaja” u Kini.

Objava Trnovito srce Su Xuelin pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Bila je iskrena katolkinja i velika obožavateljica Chestertonovih spisa, a u suprotnosti s njezinim suvremenim svijetom, i žena značajnoga talenta i odlučnosti. Rođena je u gradiću Kalundborg u Danskoj. Kad je imala dvije godine, njezina se obitelj preselila u Norvešku te je odrasla u Oslu. Njezin otac, arheolog, umro je kad je imala 11 godina. Odustala je od sveučilišnoga obrazovanja zbog teške obiteljske situacije nakon očeve smrti. Zaposlila se kao tajnica u inženjerskoj tvrtki u Oslu i ondje radila 10 godina. Dok je radila kao tajnica, napisala je svoj prvi roman koji nije naišao na odobravanje izdavača. To je nije obeshrabrilo. Napisala je manje obimno djelo fikcije koje je objavljeno. Nakon objavljivanja svoje treće knjige, napustila je uredski posao, spremna živjeti od svojih prihoda kao spisateljica jer su se njezine knjige dobro prodavale.

Vjerskoga odgoja gotovo da nije imala jer su joj roditelji bili ateisti. Napustila je luteranstvo, religiju koju je podržavala država, smatrajući je anemičnom. „Nikada nisam pravo razumjela značenje reformacije”, napisala je jednom. Razumijevala ju je kao povijest pobune vjernika kršćana koji su se (…) nadali da se pravo kršćanstvo bolje slaže s njihovom subjektivnom idejom kršćanstva nego s činjeničnom idejom. Odatle je na svome dugom i mukotrpnom putu do katolicizma mogla reći kako je Katolička Crkva jedino objašnjenje postojanja. Crpila je duhovnu hranu od svetaca čije je životopise pohlepno čitala. Njezino posljednje djelo, životopis svete Katarine Sijenske, smatra se jednim od najboljih djela te vrste. Jako nam je potrebna svetačka mudrost. Katolički sveci kroz povijest su jedini potpuno zdravi ljudi (…) koji su bili u stalnoj konfrontaciji sa svijetom.

Ipak, tijekom „poganskoga” razdoblja svoga života, udala se, pomalo impulzivno, za čovjeka nekoliko godina starijega od nje i u tome je braku rodila troje djece. Na kraju su se razveli, a Sigrid je preuzela brigu o djeci. U studenome 1929., u dobi od 42 godine, primljena je u Katoličku Crkvu. Poslije je postala dominikanska laikinja.

Nepromjenjivost ljudske prirode

U djelu „Postaje na putu” Undset piše biografske eseje o svetim ženama i muškarcima. Taj naslov evocira život vjere, potpuno istražen i proživljen, prikazuje životne etape – od duhovnoga korijena, preko nesigurnoga odlaska i koraka unatrag u čudu ili sumnji pa sve do gotovo neizbježne duhovne tame koja preko boli vodi mističnomu jedinstvu s Kristom. Ovo posljednje je nešto slično onomu što je sveta Katarina Sijenska nazivala „postajom istinske samospoznaje”. Undset je sa Sijenskom dijelila nestrpljenje prema vrsti iluzija koje su uzgajale društvene konvencije i poticale trendove.

Još kao tinejdžerica shvatila je da ideologije i njihovi popratni „izmi” pružaju neodgovarajuće mjere svijeta i čovječanstva. Skicirajući svoju autobiografiju za neke urednike, napisala je: „Prvi svjetski rat i godine nakon njega potvrdile su sumnje koje sam uvijek imala u vezi s idejama na kojima sam odgajana – osjećala sam da liberalizam, feminizam, nacionalizam, socijalizam, pacifizam neće funkcionirati jer su odbijali uzeti u obzir ljudsku prirodu onakvom kakva ona uistinu jest.” Nespremna živjeti svoj život u ideološkoj izoliranosti, nije iznenađujuće što će Katoličku Crkvu nazvati „domom” i što će svecima pripisati zasluge što su je doveli do njezinih vrata.

Nije pretjerano reći da je Undset bila najveća spisateljica 20. st. Moglo bi se pomisliti da će joj, s obzirom na njezina „ženska” postignuća, pljeskati feministkinje. Ipak, osuđivala je feminizam i zasigurno bi bila zgrožena njegovom kasnijom agendom promicanja abortusa. Držala je da majčinstvo nije posao, već život. Kućanski poslovi za nju nisu bili posao nego izvor radosti pa je stoga „feministička emancipacija” za nju predstavljala oblik ropstva. Ženu je vidjela kao osobu sposobnu za golemu žrtvu, ali podložnu iskušenju modernoga doba da svoj napredak traži kroz spolno natjecanje i sukob. Njezinim feminističkim tumačima sve je to teško razumjeti jer im nedostaje uvid u njezin svjetonazor utemeljen na nepromjenjivosti ljudske prirode – što je važna tema u njezinim spisima – i katolicizmu.

Vjesnica mira i pravde

„Katarinu Sijensku” Sigrid Undset kritičari smatraju jednom od najboljih biografija ove dobro poznate i nevjerojatne svetice iz 14. st. Iako poznata po svojoj povijesnoj fikciji, koja joj je donijela i Nobelovu nagradu za književnost, autorica je ovo djelo temeljila na stvarnim izvorima, vlastitim iskustvima života u Italiji i dubokom razumijevanju ljudskoga srca.

Undset hagiografija nije bila strana. Njezino precizno istraživanje srednjovjekovnih vremena upoznalo ju je s nekim od svetih muškaraca i žena koje je proizvelo doba vjere. Njihov uzoran život ostavio je dubok dojam na nju te je on postao jednim od razloga njezina ulaska u Katoličku Crkvu. Katarina Sijenska bila je posebna miljenica Undset, koja je također bila dominikanska trećoretkinja. Katarinin životopis donekle ulazi u okvir ženskih uloga u srednjemu vijeku, uključujući neka uvodna poglavlja o okolnostima pod kojima su i žene mogle igrati glavne uloge.

Autorica detaljno opisuje život dominikanske trećoretkinje Katarine Benincasa od rođenja 1347. do smrti 1380. godine, usredotočujući se na njezina mistična iskustva i vizije kao i na njezine napore za provođenjem reforme u eri vjerske i političke korupcije. Izvanredno aktivna, inteligentna i hrabra žena, Katarina se u ranoj mladosti posvetila ljubavi prema Bogu. Intenzitet njezine molitve, žrtve i služenja siromasima priskrbio joj je reputaciju svetosti i mudrosti te je bila pozvana sklopiti mir između zaraćenih velikaša. Vjerujući da se mir u Italiji može postići samo ako se papa Grgur XI., koji je tada živio u Francuskoj, vrati u Rim, Katarina je hrabro otputovala u Avignon kako bi se sastala s njime. Uz osjetljivost za revnu ljubav prema Bogu i čovjeku koja je prožimala život svete Katarine, Undset predstavlja najdirljiviji i nezaboravan portret jedne od najvećih žena svih vremena.

Ovo je djelo posljednje koje je napisala dovršivši ga neposredno prije smrti. Izvorno napisano na engleskome, objavljeno je postumno i na norveškome, 1951. godine. Od svih životopisa svete Katarine ovaj je vjerojatno najčitaniji. Za roman je građu uvelike crpila od biografa i duhovnoga voditelja svete Katarine, blaženoga Rajmunda iz Capue. Ono što je dodatno uvela je kontekstualizacija povijesne pozadine i objašnjenja onoga što se u to vrijeme događalo u Toskani, Rimu i Francuskoj.

Jasno je da je Undset vjerovala u nadnaravno i nije bježala od mističnih pojava u životu svetice. Okružena smrću i ratnim razaranjima, možda je u svetoj Katarini vidjela jasan podsjetnik da ovaj svijet nema sve odgovore niti ima posljednju riječ o našoj sudbini. Uvela je sitne stavke koje „začinjavaju” knjigu – reference na njezino suvremeno doba, politiku i društvene stavove. Jednako zanimljivi kao i sama svetica jesu sporedni likovi, osobito mladići koji su tražili od nje savjet i molitve, ali kojima je još uvijek bilo teško ostaviti za sobom grješne živote, tako da se čitatelj može lakše povezati s njima nego sa sveticom. Iako je u fokusu knjige nevjerojatan život svete Katarine, autorica ne skriva ni depresivnu stvarnost Crkve tijekom avignonskoga sužanjstva i nevolje vezane uz njega. Undset je strastveno voljela Crkvu i odlučila je raspršiti predodžbe svojih protestantskih sunarodnjaka o njoj. U „Katarini Sijenskoj” priznaje grešnost igrača u povijesti Crkve, ali pokazuje da Bog uvijek hita da je spasi, ponekad i izvanrednim i čudesnim sredstvima. Ona ipak ostaje sveta Crkva iako ne bez grešnika.

Objava “Katarina Sijenska” Sigrid Undset pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Von le Fort se ubrzo nakon svoje konverzije na katolicizam priključila pokretu Renouveau catholique. Ovaj pokret, nastao početkom 19. stoljeća u Francuskoj pod utjecajem Françoisa-Renéa de Chateaubrianda, jednoga od utemeljitelja književne romantike, predstavljao je snažnu reakciju na prosvjetiteljski pokret i laicizam. Protestnom pokretu Renouveau catholique priključili su se književnici mnogih zemalja od kojih u Njemačkoj među najpoznatije svakako spada Gertruda von le Fort. Jedan od književnih ciljeva toga pokreta bio je obnova književnosti na vrednotama izvornoga katolicizma.

Književni opus von le Fort, osobito njezino pjesništvo, neprestance kruži oko tri glavna motiva: Crkva (Kirche), carstvo (Reich) i žena (Frau). U svome malom filozofskom eseju Dieewige Frau von le Fort nastoji pružiti sveobuhvatan pogled na položaj i poslanje žene u društvu, Crkvi te u ljudskome životu općenito pri čemu neumorno ističe kako je jedno od temeljnih učenja kršćanstva, napose katolicizma, jednakovrijednost svakoga ljudskog bića, svake osobe, bila ona muško ili žensko. Pri pokušaju približavanja tajni žene von le Fort se koristi teologijom, filozofijom, mistikom, egzistencijalnom filozofijom pa čak i dubinskom psihologijom dajući svim tim pristupima nevjerojatno vrijedan književni oblik. U središtu njezine lirike, njezinih romana, novela i pripovijetki nalaze se najdublja pitanja o ženi, njezinoj biti, ulozi i poslanju. Gotovo sva njezina djela uronjena su u povijesnu tematiku, a protagonisti su uvijek žene. Njezin psihološki obojen stil plijeni prikazom duševnih stanja osoba, osobito žena. Sav njezin književni opus je neka vrsta portala u dušu žene.

Spisateljica radnju svojih djela obično smješta u neko povijesno daleko razdoblje. Tako s određene vremenske distance opisuje i kritizira političke, etičke i vjerske probleme svoga vremena i istovremeno izmiče svakoj odgovornosti i zabrani pisanja tijekom nacionalsocijalističke ere.

Virgo – Sponsa – Mater

Von le Fort živi u vrijeme tzv. emancipacijskih pokreta žene. Karakteristika većine tih pokreta bilo je dokidanje svake vrste vezanja, ovisnosti ili prisile, oslobođenje od svih društvenih konvencija, zakonskih normi, tradicionalnih vrednota pa čak i od same prirode, što otkriva jedan vrlo negativan pojam slobode koji iza toga stoji. Iz toga kuta gledanja razumijeva se ženu kao onu koja apsolutno raspolaže sama sobom. Nasuprot tomu stoje junakinje romana Gertrude von le Fort iz kojih se može iščitati jedan sasvim drukčiji pojam emancipacije žene kao i same slobode. Upravo u tome leži aktualnost njezina književnoga djela za danas.

Na pragu jednoga prijeloma vremena u jednoj raskorijenjenoj epohi likovi žena autorice von le Fort su svjesno i slobodno ukorijenjeni u metafizičku dimenziju. Simone Weil u svojoj knjizi Verwurzelung piše: „Ukorijenjenost je po svoj prilici najvažnija i najzanemarenija potreba ljudske duše.” Na početku svakoga ljudskog života stoji žena, naime majka. Judeokršćanska objava upravo ženi dodjeljuje posebnu ulogu stavljajući je na početak ljudske povijesti kao „majku svih živih” (Post 3,20), u puninu vremena kao početak novoga saveza u liku Marije, djevice i majke te na konac vremena u konačnu eshatološku borbu između zla i dobra u liku mistificiranoga lika žene – Crkve. Tri su, prema mišljenju von le Fort, moguća oblika egzistencije žene: kao virgo (djevica), kao sponsa (zaručnica) i kao mater (majka).

Vijenac anđela

Dvosveščani roman Veronikin rubac, njegov prvi dio Rimski zdenac ugledao je svjetlo dana 1928. godine iako ga je autorica počela pisati još 1909. Već sljedeće godine nastavlja pisati drugi dio koji dovršava tek 1943. Minhenski časopis „Corona” trebao je objavljivati dijelove romana u nastavcima. Međutim rukopis je uništen tijekom bombardiranja 1944. godine. Napokon, dvije godine poslije iz tiska izlazi cjelovit roman s njegovim II. sv. Vijenac anđela nakon čega je autorica morala pretrpjeti vrlo bolno iskustvo nepovjerenja i oštrih kritika iz katoličkih krugova. Bilo je čak zahtjeva da se roman stavi na „Index librorum prohibitorum” – popis zabranjenih knjiga za katolike zbog njegova sadržaja za koji su katolici držali da je protestantska teološka čitanka.

Nakon smrti svojih rođaka, Veronika se seli kod očeva skrbnika, sveučilišnoga profesora u Heidelbergu, te nakon rata ondje započinje studij. Međutim želi se vratiti u Rim i stupiti u samostan. Na tome putu stoji mladić Enzio, nadareni student koji upravo završava svoju disertaciju. U početku samo prijateljstvo, ubrzo je preraslo u ljubav. Uskoro Veronika spoznaje kako su njezina pobožnost i njegova bezbožnost nespojivi za uspjeh te veze. Enzio je razočarani mladić koji je pun mržnje prema kršćanstvu i opsjednut idejom nacionalsocijalističkoga velikonjemačkog carstva.

Veronika se ipak želi udati za njega, tim više što je otac Angelo, njezin ispovjednik, smatrao da se nevjeri može suprotstaviti samo kršćanska ljubav i spremnost na žrtvu. Pouzdajući se u božansku ljubav i milost, Veronika želi stupiti u bračnu zajednicu s Enziom bez primanja sakramenta ženidbe i tako odlučuje svjesno živjeti u teškome grijehu. U nastalome sukobu Enziova ateizma s jedne strane i njezine udaljenosti od Crkve koja joj je dotad pružala duhovnu i duševnu potporu s druge strane, Veronika dolazi na rub ludila. Tek dirnut takvim razvojem događaja, Enzio, iako još uvijek ateist, nevoljko pristaje na crkveni brak.

Oko ovoga se romana u katoličkim krugovima razvila oštra polemika pri čemu njegova književna vrijednost nije dovedena u pitanje nego teologija milosti na kojoj autorica temelji radnju. Junakinja romana smatra da mora biti na strani čovjeka kojega voli, iako je on neprijateljski raspoložen prema kršćanstvu, kako bi na taj način spasila njegovu dušu. Ona vidi njegov spas u žrtvi vlastite sigurnosti i u najvećem riziku ljubavi, tj. braku bez blagoslova Crkve. Katolički kritičari su autorici von le Fort spočitavali dogmatske zablude u romanu, između ostalih protestantsko tumačenje nauka o kenozi. Alois Hudal (1885. – 1963.), profesor Staroga zavjeta i biblijskih orijentalnih jezika u Grazu, biskup i savjetnik Svetoga oficija poznavao je autoricu još iz studentskih dana. Zamoljen za komentar i službeni stav Crkve, odgovorio je kako Sveta Stolica iako se ne bavi lijepom književnosti ima potpuno povjerenje u autoricu i visoko mišljenje o njoj, što je svakako prinijelo razrješenju te konfliktne situacije.

Ovaj roman koji je u svoje vrijeme izazvao toliko pozornosti zbog svoga kazuističkog problema – naime, koliko je vjera moguća neovisno o Crkvi – ima i drugu poruku. U povodu 100. autoričina rođendana prof. Wolfgang Frühwald rekao je kako roman zapravo zrcali unutarnji razvitak Njemačke od otprilike 1914. do 1945. godine, intervenira u sukob između kršćanstva i sekulariziranoga svjetonazora fašizma te konačno budi nadu u obnovu kršćanskoga čovječanstva i obraćanje njemačke inteligencije Kristu. Djelo Gertrude von le Fort temelji se na povijesnoj građi: reflektirajući sadašnje probleme i likove u prošlost, uspjela ih je ukloniti iz sveprisutne blizine i oblikovati ih čišće i smirenije. Za nju, međutim, okretanje u prošlost nije značilo eskapizam, već stjecanje spoznaje kroz vremensku distancu.

Objava “Veronikin rubac” Gertrude von le Fort pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Iako je uvijek išao u crkvu, Read kaže kako je tek 80-ih spoznao i „bio jako iznenađen stvarima u koje smo trebali vjerovati (…) društveno kršćanstvo je umanjilo sakramentalnu stranu stvari”. Davno prije nego što je kardinal Ratzinger postao papa, Read mu se divio jer je „nudio pojas za spašavanje. On me natjerao da shvatim kako ovo alternativno učiteljstvo koje drže neki engleski biskupi i moderni teolozi nije prava vjera.”

Katolička spisateljica Mary Kenny kaže kako je Read „kontrakulturna figura u smislu da bi mnogim katolicima bilo neugodno zvučati tako arhaično. Ali on ima osvježavajuće duboko uvjerenje i na neki se način preselio u prostor G. K. Chestertona kao mudar starješina s dovoljno integriteta da vijori tradicionalnu zastavu.” Sredinom 70-ih njegova ljevičarska politika migrirala je prema glavnoj struji laburističke stranke, no zbog neslaganja sa strankom oko Europe zalagao se za liberale pa je na izborima 1979. godine dao glas gospođi Thatcher: „Iako sam i danas na desnici, moja politika posvuda koleba.”

Njegov roman iz 1968. godine, The Junkers, osvojio je Memorijalnu nagradu „Geoffrey Faber”. Tema je poslijeratna Njemačka: „Htio sam znati kako su ti ljudi, s kojima sam dijelio krv, uspjeli počiniti te užasne stvari tijekom rata.” Na početku karijere Read je napisao niz scenarija za film i televiziju. Ipak, njegova djela su uglavnom u obliku knjige, od fikcije do tradicionalnije narativne strukture sa suvremenim i povijesnim temama, a najnovije djelo Povijest Katoličke crkve ugledalo je svjetlo dana u rujnu 2023. godine.

Read je član Kraljevskoga književnog društva i desetak upravnih tijela sličnih institucija, knjižnica, škola i dobrotvornih ustanova. Godine 1967. vjenčao se s Emily Boothby. Žive u Londonu, imaju četvero djece i šestero unučadi.

Užitak nezakonitosti

Zaprepašten i ponukan činjenicom kako ugledna katolička Djevojačka škola sv. Pavla u Hammersmithu, zapadnome dijelu Londona, koju pohađa i njegova najstarija unuka, nema baš nikakve veze s osobom čije ime nosi jer otvoreno promiče zloćudnu ideologiju feminizma, počinje pisati svoj roman Ženomrzac. „Ironija je da škola nazvana po sv. Pavlu ima etos koji tako radikalno proturječi Apostolovim pogledima na ulogu žene. Ta Djevojačka škola potiče svoje učenice da ‘izađu u svijet’ i ne samo da se izjednače s postignućima muškaraca, već da ih i nadmaše. No, Škola se odjednom našla u velikim problemima kada je deset djevojčica šestoga razreda odlučilo ne samo biti ravnopravne s muškarcima i nadmašiti ih, već biti muškarci, ili, budući da još nisu odrasle, dječaci; ili, ako ne dječaci, onda ‘rodno neutralne’ – drugim riječima, ne-djevojčice”, razmišlja autor. Ono što je osobito zabrinjavajuće u cijeloj priči je opuštenost i neutralnost mjerodavnih, pa i roditelja u vezi s ovakvim reductio ad absurdum feminizma. Škola dopušta djevojčicama koje „istražuju” svoj rodni identitet da nose odjeću za dječake, a imena njihovih novih „dječaka” pojavljuju se na svim školskim popisima. Očigledno, ta Škola nije iznimka jer već stotinjak mješovitih državnih škola u Engleskoj ima rodno neutralne uniforme dopuštajući dječacima da nose suknje, a djevojčicama hlače. „Naravno, čudno je da se takva skupina genetskih idiosinkrazija nalazi u šestome razredu jedne škole. Ali, kako se takvo što nađe u katoličkoj školi kad Crkva posve jasno naučava da nas je Bog pri začeću učinio muškarcem ili ženom?!”

Iako se Crkva suprotstavila modernomu gledištu da se ne smije praviti razlika između muškaraca i žena, napredak feminizma ju je zatekao pa se sada mnogo govori o ređenju žena i njihovim istaknutijim ulogama u Crkvi, što autora osobito smeta. Crkva se udaljila od učenja koje se nalazi u enciklici „Casti Connubii” pape Pija XI., iz 1930. godine. Jasno je dakako da se današnja obrazovana žena osjeća frustrirano zatvorena u domu. Ona ima talente i sposobnosti i želi ih iskoristiti. No, dok je žena na radnome mjestu jednako sposobna kao i muškarac, njezin poseban doprinos ljudskoj sreći je da zauzme „kraljevsko prijestolje na koje ju je evanđelje postavilo u domu” kao suprugu i majku. „Kad bi to bilo jasno djevojčicama uhvaćenima u nemir adolescencije, njihova bi se budućnost kao žena mogla činiti privlačnijom, a manje bi ih željelo biti dječaci.” Nažalost, realnost modernoga života dopušta feminizmu propitivati učenje Crkve jer je preživljavanje obitelji bez druge plaće danas gotovo nemoguće.

Akademik Noel Annan u svojoj knjizi Naše doba iz 1990. godine naziva homoseksualnost mnogih u svojoj generaciji kultom: „Homoseksualnost je imala sav užitak da je nezakonita (…) i sav užitak da će sigurno razbjesniti stariju generaciju.” Takvo je stajalište danas neprihvatljivo. No, to se nikako ne bi moglo reći i za djevojčice koje žele biti dječaci u školi sv. Pavla. „Užitak nezakonitosti i zadovoljstvo što ćete sigurno razbjesniti stariju generaciju?! Nemoguće! Sve je stvar gena. Posve bez obzira na teologiju ili dogmu, mislim da su djeca izuzetno ranjiva i žrtve trijumfa feminizma u smislu da je on djelomično kriv za golemu statistiku raspada brakova i veza. Tvrdim da je odgoj djece važniji od svega drugog i mislim da je ženama vrlo teško ostvariti karijeru i odgajati djecu.”

Stiff upper lip

Više od 30 godina nakon njegova bestselera Oženjeni čovjek (1979.), Read se ponovno osvrće na krizu srednjih godina. Protagonist njegova šesnaestoga romana Ženomrzac je cinik Geoffrey Jomier, umirovljeni odvjetnik iz Hammersmitha koji dane provodi učitavajući svoje dnevnike na memory stick veličine palca. On nije katolik, zapravo, autor se doista potrudio svoga protagonista učiniti što je više moguće protestantskim. Jomier potječe iz hugenotske loze razrijeđene uzastopnim generacijama engleske krvi sve dok u njoj nije bilo ničega francuskog osim imena i ničega kalvinističkog osim povremenoga osjećaja koji je imao pri buđenju – „da je cijeli ljudski rod proklet”.

U središtu romana je posprdno promatrana afera između razvedenoga Jomiera i Judith, također razvedene učiteljice joge u koju se upušta nakon razvoda od nevjerne žene koja sad uživa u većini njihova zajedničkoga bogatstva i ne mari za vanjski izgled, kako to bogati Englezi običavaju, jer njezin novi muž ionako ovisi o njezinu bogatstvu. Gledajući unatrag, Jomier aferu svoje bivše žene stoički podnosi i vidi kao trenutak u kojemu je mogao postati ženomrzac iako je duboko uvjeren da je ljubitelj žena, samo prezire njihovu agresivnu emancipaciju. Mizoginija je samo jedan od kako ih naziva „sedam smrtnih grijeha sekularne države: rasizam, mizoginija, homofobija, elitizam, pušenje, pretilost i vjerska uvjerenja”. Odsutnost posljednjega je ono što ga najviše muči otkako je u Veneciji promatrao vjernike kako hrle na božićnu polnoćku. Jomierov se cinizam topi u iznenadnome susretu s numinoznim koje naglašava ono o čemu se radi u ovome romanu – o čežnji za utjehom u društvu koje je odbacilo vjeru. Read postavlja Jomiera kao svojevrsno utjelovljenje engleske nacije.

Katolički čitatelj može uživati ​​u činjenici da je Readov najmanje katolički roman ispao „najkatoličkiji” od svih njegovih jer je zamišljen kao „ironična optužba popustljivoga društva”. Također pronicavo istražuje načine na koje možemo nenamjerno dopustiti da prošla razočaranja utječu na našu sadašnjost.

Objava Piersov “Ženomrzac” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Ameryja karakteriziraju mnoge etikete: konzervativac, domoljub, ekološki fanatični buntovnik, nemilosrdni kritičar društva pa i Crkve. Odrastao je u katoličkome okruženju bavarske obrazovane srednje klase, u Münchenu i Passau, gradovima koji će postati mjesto radnje njegovih dvaju romana: „Propast grada Passaua” i „Tajna kripte”.

Drugi svjetski rat prekinuo je njegov studij moderne filologije koji je započeo 1940. godine. Iako je odbio članstvo u Hitlerovoj mladeži, ipak je unovačen u vojnu službu. Krajem 1943. godine Amerikanci su ga zarobili u Tunisu. Upravo u romanu „Tajna kripte” nalaze se pjesnički tragovi njegove internacije u zatočeništvu u Oklahomi. Po povratku iz zatočeništva nastavlja započeti studij. Zatočeništvo u Americi donijelo mu je i jednu olakšicu, naime dobro poznavanje engleskoga jezika koji će mu omogućiti kasniji studij književne kritike na Katoličkome sveučilištu Amerike u Washingtonu. Oženio se Amerikankom i radio kao slobodni pisac, povremeno kao dramaturg i montažer u filmovima te kao stručnjak za prijevode s engleskoga jezika za Nymphenburger Verlag. Otvoreno je ispovijedao katolicizam, ali nije bježao od kritike službene Crkve, osobito njezine nerazriješene uloge u Hitlerovoj Njemačkoj. Pisao je pod pseudonimima Christian Schneller i daleko poznatijim Carl Amery, zapravo anagramom od Mayer.

Godine 1976. objavljuje djelo „Priroda kao politika”, nacrt svoje ideje ekološkoga materijalizma kojom je dao temeljne teorijske pretpostavke za zeleni pokret u nastajanju. Tako je 13. siječnja 1980. godine bio jedan od osnivača stranke Zelenih čiji su članovi danas skrenuvši posve ulijevo izdali njegovu ideju i uglavnom postali ekološki nasilnici i vandali. Kao član „Grupe 47” i suosnivač stranke Zelenih kretao se između književnosti i aktivizma i zahtijevao da sve crkve zauzmu jasan stav o ekološkome pitanju čovječanstva. Posljednjih se godina sve više cijeni originalnost njegova književnoga rada jer je diskurzivno postavljena pitanja, pokušaje odgovora i prijedloge za praksu u svojim romanima uvijek uspio svesti na poetski i glazbeni nazivnik.

Laudato si!

Carl Amery obilato je pisao o temi zaštite okoliša u novinskim člancima i kritičkim esejima. Također je u književnost često uplitao svoje ekološke teme i upozorenja. Na mnogo načina roman „Propast grada Passaua” iz 1975. godine bio je njegov „probojni hit” koji ga je izbacio u središte pozornosti. U romanu prikazuje distopijsku budućnost uzrokovanu nedostatkom brige prema okolišu u kojoj mogu preživjeti samo oni koji napuste civilizaciju kakvu poznajemo. Društvo koje Amery stvara temelji se na ideologiji ekologizma pri čemu traži krivce i među svojom kršćanskom braćom. Autor je uspio pokrenuti raspravu stvarajući roman koji je ujedno i distopijska fikcija i gradska kronika utemeljena na srednjovjekovnoj tradiciji.

Amery uznemireno vjeruje da će negativan utjecaj na okoliš u budućnosti biti tako velik da će doći do masovnoga gubitka ljudskih života, velikoga siromaštva i ekološkoga nazadovanja svijeta u kojemu će mnoge biljne i životinjske vrste biti iskorijenjene. Okrivljuje ljudsku pohlepu i kratkovidnost te neograničenu težnju za ovladavanjem stvorenjima bez obzira na posljedice: „Čovjek je kruna stvaranja tek onda kada shvati da to nije.” Iako ovakvo gledište nikako ne treba uzeti zdravo za gotovo jer pribjegava ekstremnoj ekologiji i neopoganstvu koje prirodu čine božanstvom, ipak je utkano u temelje enciklike pape Franje „Laudato si!”.

Kakva nam je budućnost?

Godine 1982. epidemija je u vrlo kratkom vremenu ubila gotovo sve. Nekolicina preživjelih u Njemačkoj u potpunosti napušta zemlju. U Rosenheimu i Passau okupljaju se oni koji su spremni iskušati novi početak kod kuće, a vizionar Erich Schymanskiy sanja o tome da Passau postane kolijevka nove civilizacije. Okuplja sve koji streme prema jugu, a traži i vrsne u svakojakim umijećima. Čini se da je plan uspješan, ali postaje sve jasnije kako mnogo toga nedostaje. Passau je bogat grad, ali bez budućnosti. Schymanskiy, svima poznat kao Scheff, mijenja svoj plan i želi Passau učiniti središtem feudalne zemlje. Nasuprot stoji Rosenheim čiji su građani organizirani u plemenski sustav, jedini ispravni društveni oblik življenja, i ne žele pristati na Scheffove ucjene i prilagoditi se krutom opsesivnom društvu Passaua. Izgledno je da stanovnici Rosenheima djeluju po Božjim zakonima. Ovakvo utkivanje kršćanskoga morala u radnju romana bilo je od jednoga katolika, iako lijevo orijentiranoga, i očekivano.

Roman nije lako čitati jer sadrži tri paralelne vremenske razine radnje: sadašnju, prošlu i buduću koje su isprekidane kronikom pisara Egida o vjerskome ratu iz 2112. godine, a svaka od njih istovremeno teži svomu vrhuncu. Glavna razina događa se u 2013. godini (ili u 31. anno post pestilentiam). Radnja podijeljena na tri razine razlikuje se u pisanju, jeziku i stilu pripovijedanja. Autor djelomično dizajnira jezik do te mjere da likovi ne mogu međusobno komunicirati. Iako je ovaj roman nazvao tek „vježbom za prste”, on je njegovo najpoznatije djelo i biser njemačke fantastike.

Amery je bio jedan od prvih koji je upotrijebio stilove distopijske fikcije i gradske kronike za rješavanje pitanja o degradaciji okoliša i mogućoj ekološkoj krizi, a sve to kako bi utjerao strah i pokrenuo političku raspravu usredotočenu na temu zaštite okoliša. Passau se znatno razlikuje od Rosenheima u smislu strukture i želja i uklapa se u tipičnu vladu u distopijskome fikcijskom romanu. Drugim riječima, to je visoko represivno i regulirano društvo. Građani Passaua moraju odgovarati i pridržavati se svih pravila koja daje Scheff. Ovo društvo je antiteza onoga što bi utopija trebala biti i koristi se za ilustraciju kako je Rosenheim stabilniji i općenito bolji oblik društva koji osigurava ljudski opstanak.

Passau pokušava ponovno stvoriti zapadnu civilizaciju kakvu čitatelj poznaje i kakva jest, tj. isti stil odijevanja, istu organizaciju politike, neoimperijalizam i kontrolirajuću vladu što Richard Schechner naziva „obnovljenim ponašanjem”.

Amery je snažno osjećao potrebu za prekidom materijalističke i konzumerističke kulture. Pozivao je na prestanak prekomjerne proizvodnje koja će nužno dovesti do ekološke katastrofe unutar sto godina. Sve akcije Passaua, bilo da se radi o želji za koloniziranjem ili njihovoj rekreaciji prošlosti, oslikavaju društvo koje cijeni materijalno bogatstvo što je u suprotnosti s Ameryjevim antimaterijalističkim pogledima koji promatraju „materijalizam kao oblik intelektualne i duhovne korupcije”. Roman je napisan kao upozorenje čovječanstvu kako će uskoro zapasti u bezizlaznu krizu ukoliko se ne promijeni. Zaplet se ne vrti oko uzroka katastrofe, nego oko reakcije ljudi na nju. Građani Passaua vjeruju da ljudi ponovno mogu pronaći utjehu i uspjeh u materijalističkom, kolonijalnom društvu koje je bilo prisutno i prije krize. S druge strane Rosenheim želi izbjeći greške iz prošlosti i koristiti samo one resurse koje mora. Književna uporaba distopijske budućnosti učinkovito je sredstvo za upozoravanje ljudi na prijeteću situaciju i poziv da preispitaju status quo.

Čak i prije nego što je nastala njemačka stranka Zelenih, Amery je gradio temelje stranačke ideologije u izmišljenim postavkama nadolazeće tmurne budućnosti u kojoj za čovječanstvo nema spasa ukoliko se žurno ne vrati na „tvorničke postavke”. Iako roman ilustrira tmurnost budućnosti, čitatelj je može preokrenuti i upotrijebiti kao odskočnu dasku za promjenu i spas.

Objava Ameryjeva “Propast grada Passaua” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Deželića u ranoj mladosti zaokupljaju tajanstveni prizori dalekih svjetova koji mu bude zanimanje za putovanja u egzotične krajeve. Njegova mladenačka poezija obilovala je prisutnošću panteističkoga budizma i bila sklona razočaranju i weltschmerzovskomu raspoloženju. Naginjao je i pisanju platonističke romantične poezije s ponešto erotičnih tonova u stilu Vrazovih „Đulabija”, uglavnom posvećenih supruzi Tonki.

Kako je brzo uvidio da liječnički poziv nije za njega, odlučuje prekinuti studij medicine i posvetiti se književnomu radu nakon čega mu otac uskraćuje svaku financijsku potporu. Zbog naprasna prekida odnosa s ocem i rane ženidbe Deželić je u Beču proživio veliku duhovnu krizu. Našavši se u lošoj financijskoj situaciji, on i supruga morali su povjeriti odgoj svoje dvoje djece njegovu tastu. Utjehu je Deželić tada tražio u čitanju djela kršćanskih pisaca što će dati posve novi smjer njegovu životu: „U polutami gotske crkve razmotrio sam, prosudio i osudio svoj dosadašnji život. Taj jedan čas bio je presudan po mene! Obratio sam se Bogu Ocu svemogućemu i Spasitelju Kristu, kršćanstvu i Crkvi katoličkoj.”

Iako njegovo stvaralaštvo nastaje u doba hrvatske moderne, neorealizma i početka ekspresionizma, njegov izražaj ostaje u okrilju romantizma. U njegovim je proznim djelima zamjetan utjecaj Šenoe, Harambašića, Tomića i Kumičića, a u poeziji Arnolda, Trnskoga, Poljaka i drugih koji su od književnosti zahtijevali rodoljubnu i etičko-odgojnu svrhu.

Na tragu svoga književnoga uzora Augusta Šenoe, koji je uzdizanje nacionalnoga duha smatrao vodećom zadaćom književnosti, napisao je jedanaest povijesnih romana u kojima je prikazao hrvatske narodne vladare i događaje važne za nacionalnu povijest ne bi li potaknuo svoje suvremenike na istinsko domoljublje. Upravo iz tih razloga njegov je kulturni i književni prinos u vrijeme komunizma namjerno prešućivan, a djela zabranjena.

„Bosanka djevojka”

Jedan od Deželićevih povijesnih romana zasigurno će biti zanimljiv čitateljstvu „s naših strana”. Njegova „Mandaljena pobjednica” iz 1926. godine prikazuje život stvarne osobe – franjevačke trećoredice Magdalene Pereš Vuksanović, djevojke rođene 1606. godine u Jelaškama, koja je živjela i umrla u Rimu na glasu svetosti, 1670. Prije nego što joj se ostvario djetinji san da postane redovnica, proživjela je vrlo buran i pustolovan život nalik poduljoj bajci. Ali Ivan Severan koji je sastavio Magdalenin životopis na temelju njezina kazivanja daje nam za pravo vjerovati u istinitost priče. On ju je na temelju priče nazvao bosanskom Ivanom Orleanskom.

Lijepa djevojka Magdalena još kao djevojčica dala je privatni zavjet Gospi kako nikad neće okaljati svoje tjelesne čistoće. Željela je stupiti u samostan, ali ženskih samostana u Bosni u tursko vrijeme nije bilo. Zato je u očevu domu živjela gotovo samostanskim životom. Kad je stasala u lijepu djevojku, počele su pristizati ponude za udaju. Roditeljima je njezina ljepota bila više teret nego radost jer su Turci svako malo ubirali danak u krvi – zdrave dječake uzimali bi za sluge i vojnike, a lijepe djevojke za sultanove hareme. Kad bi se čulo da dolaze, roditelji su žensku djecu mazali svakojakim travama kako bi haračima bile što odbojnije i tako ih izbavljali od strašne sudbine. Tako je opstala i Magdalena.

Magdalenin problem uskoro nisu toliko Turci koliko mladi kršćanin Frano Božić koji se u nju zagledao i htio je pošto-poto imati za ženu. Budući da je Magdalena prezirala sve što bi ugrozilo dani zavjet, za udaju nije htjela ni čuti. Stoga je Frano uz pomoć rođenoga brata Mustaja otima i prisiljava na udaju. Našavši se pred mučnim izborom – poći za katolika Frana ili muslimana Mustaja – Magdalena na nagovor fratra radije bira „katolički brak nego da me Turčin unesreći”. Ipak, nakon takve se odluke pokajala jer bi joj bilo draže da je umrla od turske ruke nego što je od dva zla izabrala odustajanje od zavjeta.

U strašnim mukama Magdalena se bori kako bi sačuvala vjeru svojih otaca. Njezin lik utjelovljuje antitursko raspoloženje i ideju o nacionalnome identitetu kao vjerskome identitetu. Čuvanje vjere i časti za Magdalenu je pitanje života. Zato planira bijeg uzdajući se u pomoć Djevice kojoj se zavjetovala. U pouzdanju se nije prevarila pa je unatoč strahu koji je osjećala uspjela u svome naumu. „U ovom pjesničkom tkanju koji fluktuira između obrisa hagiografske legende i mistično-simbolične metafore, Bogorodica zadobiva ulogu voditeljice na putu – Viarum duxtris koja upravlja lutajuće kršćane prema dosegu raja” (Milovan Tatarin).

Kao sljedbenik starčevićevske politike autor protkiva roman idejom hrvatstva i katoličanstva. Magdalenin je lik stoga postavljen kao vrijedan nasljedovanja jer istodobno utjelovljuje oboje. „Deželić će istodobno adorirati hrvatsku nacionalnu povijest, snažno je povezujući s elementom katoličanstva. U njegovu se romanu stoga jasno očitava koncepcija tumačenja povijesnih zbivanja koju nudi kršćanska eshatologija koja povijest vidi kao objektivnu Božju providenciju neovisnu o čovjekovim subjektivnim željama, namjerama i htijenjima” (M. T.).

Hrvatske slave sjaj

Reminiscencije na slavna vremena i junake iz hrvatske prošlosti leže i u temeljima „Mandaljene pobjednice”. Iako se pojavljuju tek rubno uz glavnu radnju, priča o pobožnoj bosanskoj djevojci koja svojom vjernosti i odvažnosti stoji uz bok jednoj Ivani Orleanskoj, ostvaruje prvobitni piščev cilj, a taj je utkivanje u fabulu ideje o državi i naciji koja je neodvojiva od Katoličke Crkve. Autor je snažno zagovarao katoličko hrvatstvo koje se, po mišljenju Marija Streche, željelo „afirmirati kao hrvatska nacionalnointegracijska i društvena ideologija”.

Magdalena je u roditeljskoj kući od svoga pobožnog ujaka fratra slušala priče o narodnoj prošlosti, njezinim junacima i slavnim kraljevima, a zasigurno su joj poticajne bile priče o pobožnoj kraljici Katarini. Deželićeva nostalgija za slavnim vremenima nacionalne povijesti, kad su zemljom tekli med i mlijeko, u temeljima je svih njegovih povijesnih romana. Gotovo utopijski nastoji ih oživjeti i barem perom obnoviti. Stoga postavlja lik Magdalene ne samo kao vjernice koja se oduševljava slavnim likovima iz narodne prošlosti nego i kao utjelovljenje hrvatske žudnje za slobodom: „Kad ćeš, Gospode, osloboditi svoje Hrvate?” Autorovo neprestano osvrtanje unatrag posljedica je nezadovoljstva političkim statusom i oslabljenom vjernošću hrvatskoga naroda. Pričama o starim slavama i idealiziranjem minulih vremena zasigurno je htio ovjerodostojiti povijesno pravo na samostalnost hrvatske domovine za kojom su pokoljenja čeznula. Slika boljega svijeta i budućnosti naroda nalazi se za autora upravo u slavnoj prošlosti i likovima, mišljenja je i Tatarin. Nije stoga preuzetno reći kako je Deželićeva Magdalena i u Vječnome Gradu kročila stopama slavne joj kraljice Katarine, barem kada je riječ o vjeri u Boga i nadi pokoljenja u zlaćanu slobodu.

Objava Deželićeva “Mandaljena pobjednica” pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.

Greenovi likovi stoje pod utjecajem mitskih sila, njegovi književni materijali nalikuju antičkim sudbonosnim tragedijama. Teme oko kojih se njegovo stvaralaštvo vrti – egzistencija, religija, seksualnost – ni danas nisu izgubili ništa od svoje snage. Opisuje morbidna stanja koja izazivaju odvratnost, izgubljene duše, tjeskobu, malodušnost, nevjeru, krajnju pohotu i besmisao određenih životnih nacrta.

Vjera i nevjera

Green izabire tmurnu egzistencijalnu kulisu na kojoj likovi tumaraju bez smisla i cilja, kako bi što bolje predočio svijet bez vjere i sve posljedice ateizma. U svim autorovim djelima se nevjera glavnih likova prikazuje kao glavni uzrok njihove dosade, zarobljenosti strastima i očaja. Istina, u nekim njegovim romanima pronalazimo tragove puritanizma, maniheizma i jansenizma, ali on nije nikakav predstavnik nekakva melankoličnoga pesimizma. U Greenu ipak pobjeđuje katolik. Katolički spasenjski optimizam ostaje barem na kraju tolikih promašenih ljudskih egzistencija svjetlo na kraju tunela. U svojim dnevnicima zapisuje: „Isus nikada nije rekao da će većina ljudi propasti. Da je to rekao, kako bi se moglo još govoriti o Radosnoj vijesti?”

Konstantna napetost između religioznoga poriva i zemaljske požude prouzrokovala je u Greenovu životu mnogobrojne patnje. Većina njegovih knjiga izrasla je upravo iz te patnje koja se javlja iz suprotstavljenosti zadovoljenja strasti i duševnoga mira. Stoga u svome dnevniku i može dati samoispovijest: „Samo sam dva tipa čovjeka doista shvatio: mističara i pohotnika. I to zbog toga što oba tipa streme krajnosti i zato što je svaki od ta dva tipa na svoj način u potrazi za apsolutnim.”

U svim njegovim romanima se čini kao da likove romana progone njihovi vlastiti usudi i da su oni u svojoj kobnoj egzistenciji zarobljeni kao u zatvoru iz kojega svim silama pokušavaju izići, pobjeći, osloboditi se, ali im to ne polazi za rukom. Ne zato što bi ti likovi bili fatalistički zarobljeni kao da nemaju slobodu, već zato što svoju slobodu krivo koriste. Ali mnoštvo tih likova barem u zadnji tren dolazi do spasenja. U romanu Drugi nadnaravna je stvarnost jača i pobjeđuje spolnu ovisnost čovjeka. U Svatko u svojoj noći tri okorjela grješnika na koncu umiru blaženom smrću primivši posljednje pomazanje, ispovijed i popudbinu. Fabien u romanu Kada bih bio ti sklapa ugovor s đavlom i predaje se zlim silama u dijaboličkome ritualu, ali na samome kraju života ipak uspijeva, potpomognut milošću Božjom, raskinuti đavolske spone i umire moleći molitvu Očenaša. Green se uživljava u misaoni svijet svoga lika: „Pojmovi katekizma su mu odjednom pali na pamet i takozvano stanje milosti činilo mu se kudikamo stvarnijim negoli život tijela, krvotok u venama ili dah u plućima.”

Julienova djela povezuju realno i imaginarno, sudbinsko i milosno, psihološko i egzistencijalno. Možda su ga upravo zbog toga uspoređivali s Hoffmannom, Poeom, Dostojevskim i Kafkom. Gisbert Kranz, međutim, ističe: „Za razumijevanje Greena takvom usporedbom ništa ne dobivamo. Green je izrazito samostalan i hoće li se njegove romane genetički protumačiti, trebalo bi manje gledati na njegove književne utjecaje, a više na njegova osobna iskustva i doživljaje… ne bi se moglo izdvojiti nekoga romanopisca čiji bi Julien Green bio ‘učenik’ ili ‘oponašatelj’.”

Green je napisao sedamnaest romana. Šesnaest svezaka njegovih Dnevnika(Journal), pisanih od 1926. do 1996. godine, obuhvaćaju na pet tisuća stranica ukupno sedam desetljeća bez prekida. Time su njegovi Dnevnici najopsežniji poznati dnevnici u povijesti književnosti. Green je bio dijete protestantskih američkih roditelja koji su se iz savezne države Georgije preselili u Francusku. Majka mu je umrla kada je imao 14 godina. Konvertirao je na katolicizam u petnaestoj godini života, ali se kasnije od Katoličke Crkve udaljio i bio njezin vrlo oštar kritičar. Jedno duže vrijeme tumarao je religiozno u budizmu, da bi se 1939. godine ponovno vratio katoličkoj vjeri. Nikada do kraja nije uspio razriješiti sukob između putenih poriva i religioznih stremljenja, između vitaliteta i vjerske ozbiljnosti. Zato u svome Dnevniku i zapisuje: „Čovjek koji jesam uvijek će podizati protest protiv čovjeka koji sam želio postati i ta dva čovjeka živjet će do kraja zajedno, ali će se sud izricati nad čovjekom koji sam htio postati.”

Brat Franjo

Greenov Brat Franjo kasno je njegovo djelo. Mnogi čitatelji ga smatraju njegovim glavnim djelom ili barem ključnim djelom za razumijevanje cjelokupna njegova stvaralaštva i života. U toj povijesnoj biografiji Green pokušava spasiti sliku čovjeka. U svetome Franji Asiškome nalazi za to najbolju mogućnost. Knjiga je vrlo intimna, osobna, duboka i snažna biografska rekonstrukcija jedne od najfascinantnijih osoba u povijesti kršćanstva – svetoga Franje Asiškoga. Pripovjedački stil i psihološko udubljivanje u lik svetoga Franje imaju kod Greena, međutim, i određenu autobiografsku notu. Moglo bi se reći da je Julien Green s historijskom biografijom Brat Franjo napisao svojstvenu duhovnu autobiografiju. Francuski tjednik La Vie je po izlasku knjige napisao: „Ovo je knjiga njegova života. Ovim djelom se Julien Green pomiruje sa samim sobom.”

U djelu Brat Franjo Greenov stil je maksimalno jednostavan. Možda zbog reverencije prema jednostavnosti sveca kojega opisuje. U naslovu Posljednja zima Green komentira duhovnu oporuku svetoga Franje i ukazuje na pravi razlog priprostoga stila u svome djelu: „Kako li se samo siromašnima čine sva književna umijeća pored ovih rečenica koje kao da su izravno iz pustinje dospjele do nas! Kako smiješno djeluje takozvana lijepa rečenična tvorevina kada je se usporedi s neobrušenim jezikom jedne duše koja bez laži i prijetvornosti izriče svoju istinu.”

Brat Franjo se sastoji od četiri poglavlja u kojima je nanizano 114 epizoda. Sam autor o nastanku djela u Pogovoru tvrdi: „Osamnaest mjeseci sam radio na ovim stranicama. Brojna istraživanja i mnogo truda je bilo potrebno jer sam pokušao među raznim tekstovnim varijantama kroničara pronaći istinu (o osobi svetoga Franje, nap. a.). Svjestan sam da sam tako dan za danom bio u društvu osobe kojoj sam se najviše divio. Osjećao sam kako je, bratski se smiješeći, uvijek sa mnom. Već u svome djetinjstvu, u one davne dane u Rue de Passy u kojoj smo stanovali, znao sam čuti kako se njegovo ime s onom nježnošću izgovara, s kojom se to ime uvijek povezuje. Osobito moja majka, koliko god da je bila protestantkinja, njegovala je prema njemu toliku privrženost da sam vjerovao kako ga osobno poznaje. On je bio i ostao čovjek koji nadilazi naše tužne teološke prepreke; jer on pripada cijelomu svijetu, baš kao i ljubav koja nam se uvijek iznova poklanja. Nije ga se moglo pogledati, a da se ne osjeti ljubav prema njemu – svjedoče njegovi suvremenici. I ta ljubav ostala je nepromijenjena.”

U Francuskoj Julien Green uživa određenu besmrtnost. Kao prvi i jedini stranac ubrojen je u Quarante Imortals Francuske akademije (Académie française). Da mu se to omogući, proglasilo se njega koji je američki državljanin jednostavno francuskim građaninom. Iskazano mu je također priznanje, koje živući pisci inače ne dožive, da je izdavačka kuća Éditions Gallimard izdala sva njegova djela u kultnome Bibliothèque de la Pléiade s jedinstvenim i prepoznatljivim ukoričenjem. Francuska akademija mu je 1971. godine dodijelila mjesto koje je prije njega imao Francois Mauriac. Julien Green čeka da bude ponovno otkriven kao autor vrijedan čitanja. Dobar početak bila bi lektira njegove historijske biografije Brat Franjo.

Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!

Objava “Brat Franjo” Juliena Greena pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.