Čekat ću osvitak dana.

I poći zatim na pute daleke:

Kroz dozrela polja i livade zelene,

Preko vodā, planinā, dolinā

Do devetoga brda.

A Sunce još neće

Planuti na mene!

No kad stupim na vrh,

Izaći će Sunce, veliko, sjajno,

I zaliti mene, Vječnoga Bježača,

Srebrnim i zlatnim zrakama.

Pružit će se moja sjenka

Duboko.

Stajat ću na vrhu dugo, dugo, dugo.

Sunce će me milovati blagim rukama.

A ja ću biti na vrhu sâm.

Zaviknut će grlo moje Suncu:

Pobijedio sam mrak,

Savladao sam žalost…

Sad sam radostan, jak.

Vječan sam kao i ti, Sunce!

Najzad ću početi da se spuštam, lagano,

S vrha u dolinu.

Sunce će me pratiti neprestano.

Moja će sjenka bivati sve manja,

Sve tanja:

Nestajat će me, polako, u dolu.

Pa ću se okrenuti vječitom Suncu

I pogledati na vrh:

Ugledat ću Drugoga čovjeka

Gdje ide mojim stopama;

Čovjeku ću se nasmijati,

A Suncu šapnuti, malen:

Tko može s tobom, Sunce?

 Nestat će mene

 I moje sjene

 U dolini mraka.

Objava Pjesma o Čovjeku i Suncu pojavila se prvi puta na Svjetlo riječi.